Tog užasno hladnog jutra većina nas je već u 6 sati i 25 minuta stajala vani, ispred zgrada, dok je oko nas pršio neki savršeno nelogičan snijeg na prvi dan, već ionako okrutnog proljeća. [Read more…]
Fendi tjera statusnu tjeskobu
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).
Alain de Botton u svojoj ”Statusnoj tjeskobi” navodi da porijeklo engleske riječi snob moramo tražiti u praksi prestižnih fakulteta, tipa Cambridgea i Oxforda, koji su još u 19. stoljeću pokraj imena studenata iz građanske klase stavljali opasku – neplemenit! Sine nobilitate ili kraticu s.nob. Željelo ih se razlikovati od mladića iz aristokratskih, plemićkih obitelji. [Read more…]
Fendi tjera statusnu tjeskobu
Alain de Botton u svojoj ”Statusnoj tjeskobi” navodi da porijeklo engleske riječi snob moramo tražiti u praksi prestižnih fakulteta, tipa Cambridgea i Oxforda, koji su još u 19. stoljeću pokraj imena studenata iz građanske klase stavljali opasku – neplemenit! Sine nobilitate ili kraticu s.nob. Željelo ih se razlikovati od mladića iz aristokratskih, plemićkih obitelji. [Read more…]
Nakon Gospe od Kauflanda, Split će dobiti i Gospu od parkirališta
Ako stara pučka mudrost veli da je selo bez crkve isto što i djevojka ”bez guzica” – dakle, nešto suštinski manjkavo i nepotpuno – vrijedi li to isto i za grad? Ako pak vrijedi, nije zgorega zapitati se koliko bi to crkava grad morao imati a da bi u svijesti svojih građana postao zaokružen, ispunjen i cjelovit. [Read more…]
Baldasarov pozdrav ustašama
“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.
”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“
Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.
Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.
Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.
Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.
Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.
Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup
Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.
Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.
Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.
Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.
Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri
Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.
Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.
Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.
Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Kada imaš mobitel vladara
Spletom slučaja, novinarskim sam se poslom našao u Zagrebu upravo prošlog tjedna kad je USKOK priveo zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i petnaestak ljudi iz kruga njegove gradske vlasti. Zatekao sam se tako u Zagrebu, gradu koji po bogatstvu i komunalnom standardu apsurdno strši u hrvatskom kontekstu, upravo u vrijeme kad je pao politički orijaš koji je punih petnaest godina patrijarhalni gazda tog istoga grada, te personifikacija te zagrebačke ”belle epoque“.
Bilo je to zanimljivo iskustvo. Građani Zagreba – koji su desetljećima plebiscitarno glasali za ”Mikija“ – najednom su gledali kako njihov politički kumir pada u blato.
Oko Bandićeva hapšenja odmah su počele nicati teorije zavjere i spletke, povorke treš-selebritija stale su se javljati s porukama podrške, takozvani mali ljudi od taksista do konobara uvijeno su branili svog političkog idola s onom istom argumentacijom koju smo čuli toliko puta: da političari ”to svi ionako rade“, ali da je Milan barem brinuo za ”malog čovjeka“.
Tako se u ponedjeljak skupina od pedesetak takvih ”malih ljudi“ skupila pred Remetincem ne bi li s krunicama, šterikama i zastavama dali podršku Ocu Zagreba. Ni za Sanadera, ni za Čehoka ili Merzel ljudi nisu pred zatvorom stajali s krunicama.
Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je ”teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte
Za Bandića jesu. Kad čovjek vidi tu solidarnost tzv. malih ljudi spram gospodara najmoćnijega grada u zemlji, shvati da je Bandić jedini političar današnje Hrvatske koji je na optužbe za lupeštinu imun kao da oko sebe ima oklop od teflona i kevlara. Za Bandića kao da vrijedi ona krilatica koju sam prvi put čuo s Titom u glavnoj ulozi: Milan je krao, al’ je i nama dao.
Je li Milan ”krao“, naravno, odlučit će sud. No, postoji nešto što je nesporno. U svojoj dugoj vladavini Zagrebom Milan Bandić razvio je osebujan sustav vladavine koji se temeljio na mitu o efikasnosti, a ta efikasnost počivala je na nepoštovanju procedure i poprečnom rješavanju problema.
Drugi gradovi i države imaju skupštine, natječaje, propise, komisije…: Zagreb je imao Milana i njegov telefonski broj. Milan Bandić personificirao je vlastitu vlast i postavio sistem u kojem je ljudske probleme rješavao on osobno.
Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je ”teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte.
Bandić nije tako ”rješavao probleme“ samo Mili Horvat ili zagrebačkoj sirotinji s jugoistočne periferije. On je tako rješavao probleme i društvenoj eliti, uključujući i moje kolege kulturnjake, od kojih sam nerijetko slušao impresionirane pohvale kako se ”kod Bandića sve učas riješi“, a ne kao u ministarstvima i zakladama gdje se morate drviti po nekim natječajima i slati papire povjerenstvima.
Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonsko broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je ”ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava
Bandić je svojim poprečnim putem, uz kavu, personalizirano, rješavao ”šta čojku treba“ i sirotinji i kulturnjacima, i braniteljima i TV voditeljicama, i propalim političarima i Tomislavu Horvatinčiću. Čini se da ga je ”uslužnost“ spram nekih od tamnih figura na granici biznisa i kriminala sada i dovela do Remetinca.
I tu – nažalost – počinje neslavni dio priče, koji se ne tiče samo Zagreba. Naime, Milana Bandića Zagrepčani nisu voljeli UNATOČ tomu što je bio takav, nego upravo ZATO što je bio takav. Oblik vladavine koji je Bandića odveo u istražni pritvor bio je upravo oblik vladavine zbog kojega su građani glavnoga grada davali višekratno glas ”Mikiju“.
Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonski broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je ”ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava.
U tom smislu, Milan Bandić je bio i ostao perfektno oličenje onog fenomena kojeg je nedavno – u zapaženom i uvelike komentiranom znanstvenom radu – analizirao mladi zagrebački ekonomist Vuk Vuković. Analizirajući podatke u javnoj nabavi 300 hrvatskih gradova i općina, Vuković je pokazao da postoji mjerljiva granica klijentelizma, pa čak i korupcije, koja vam u Hrvatskoj jamči da ćete opetovano dobivati izbore.
Ako se uopće ne ponašate koruptivno i/ili klijentelistički, građani vas neće opet izabrati. Ako u klijentelizmu ili korupciji pretjerate, pojest ćete vlastiti supstrat i izgubiti, kao što se dogodilo Gabriću Jambi (ali nakon 16 godina!). Ako ste u pogodovanju i klijentelizmu izdašni do održive mjere, imate goleme šanse za reizbor.
I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane
Ta održiva mjera u Bandićevu je slučaju bila uvjetovana činjenicom da sjedi na apsurdno ogromnom budžetu Zagreba, grada koji poput bezazlene Marije Antoanete živi nestvarni život Picassa i Guercina usred recesijske, postindustrijske pustoši kontinentalne Hrvatske.
Ali – nemojmo si lagati – slučaj Milana Bandića u hrvatskom je kontekstu osobit samo po jednom: po veličini budžeta kojim je raspolagao.
Po svemu drugom, Milan Bandić je točno tip političkog patrijarha kakvi su uspijevali i još uspijevaju i u drugim gradovima. U Dubrovniku, Andro Vlahušić je već godinama neprikosnoveni vladar zahvaljujući politici po kojoj isiše, izmuze i proda a ma baš svaki gradski resurs, a onda prikupljenim novcem potkupljuje glasače aviokartama, vinjetama i darovima. Ivan Jakovčić u Istri je stvorio sličnu personaliziranu guberniju u kojoj je Nino bio taj koji sve rješava.
I građani su Splita, onda kad su birali Željka Keruma, glasali za svojega Bandića, dakle za vlast koja će imati ime, prezime, jedan mobitel i jednu tajnicu.
I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane.
Toliko je uspjeh političara poput Milana Bandića (ali ne samo Bandića) duboko obeshrabrujući za one koji bi željeli da u ovoj zemlji jednom možda zavlada zakon i red. On pokazuje da ako netko u hrvatskoj politici tupi po ”sitnicama“ kao što su procedura, javnost, otvorenost, natječaji i zakoni, ljudima može samo omrznuti.
Tko u hrvatskoj tupi s tim ”dosadnim“, ”nordijskim“ vrijednostima, steći će stigmu hladnog, neljudskog birokrata na kojeg se mali čovjek ne može osloniti kad mu treba. Takav će – na koncu – izgubiti izbore.
I upravo zato, imamo politiku i imamo državu kakvu imamo. Mi smo je stvorili takvom, nitko drugi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Vratiti dug Milanu Bandiću!
Učini mi se da sam živio u neka jako davna vremena. Kada je 1972. umro djed, na žalost su u kuću dolazili svakakvi ljudi, i među njima, dan za danom, hauzmajstor i podvornik Rudo iz zgrade gospođe Hajm, i Sulejman Fočak, bivši računovođa u Željezničarskoj kreditnoj zadruzi. Obojica: da vrate dug. Novci su bili sitni, djed im posudio Bog zna kad, a njih obojica vraćaju, iako više nema onoga kojem su dužni, niti na zemlji ima ikoga tko bi za dug znao.
Tako se to radilo, među vjerujućim i nevjerujućim, uvijek bi na žalost naišao poneko takav, i onda bi se pamtilo i prepričavalo, a da se nikada ne zapitamo koji je stvarni smisao takvog razduživanja.
Hauzmajstora Rudu i Sulejmana Fočaka nikada više nismo vidjeli. Ustvari, Rudu jesmo, početkom osamdesetih, na predzadnjoj stranici Oslobođenja: smrtovnicu su potpisali komšije iz Naselja solidarnost, na Alipašinom. Rudo se nije ženio, niti je imao rođaka, a kako i bi kada se malo prije Velikog rata, trbuhom za kruhom, doselio iz Galicije. Nije bio za vojske, jer je prebolio dječju paralizu, pa mu se “osušila” jedna ruka, ali onom je drugom sve znao i mogao. A kad je umro Sulejman Fočak, to ne znamo. Sigurno je jedno: nikome oni nisu ostali dužni. Takav je to bio svijet.
Milan Bandić barem će po ovome ostati upamćen: zadužio je, i to lično, poimence, najveći broj Zagrepčana u povijesti ovoga grada. U proteklih četrnaestak godina, koliko je vladao Zagrebom, ili u pet tisuća dana, barem petnaestak tisuća ljudi, potrebitih i bespotrebitih, bogatih i siromašnih, pametnih i blesavih, bez obzira na vjeru, naciju i svjetonazor, od Bandića je zatražilo pomoć, i on bi im, neprebrojivoj većini, i pomagao
Milan Bandić barem će po ovome ostati upamćen: zadužio je, i to lično, poimence, najveći broj Zagrepčana u povijesti ovoga grada. U proteklih četrnaestak godina, koliko je vladao Zagrebom, ili u pet tisuća dana, barem petnaestak tisuća ljudi, potrebitih i bespotrebitih, bogatih i siromašnih, pametnih i blesavih, bez obzira na vjeru, naciju i svjetonazor, od Bandića je zatražilo pomoć, i on bi im, neprebrojivoj većini, i pomagao.
Na te ljude potrošio bi djelić svog vremena i životne energije, te ponešto javnog novca. Ako mu novac i ne duguju, jer je taj novac njihov koliko i njegov, dužni su mu za vrijeme i energiju. Do prije nekoliko dana takav dug nije bilo moguće konvertirati u nešto opipljivo ili izgovorivo, u kakvu metaforičnu valutu. Danas, međutim, jest. Barem petnaesetak tisuća Zagrepčana dužno je svome gradonačelniku isto ono što su podvornik Rudo i računovođa Sulejman Fočak dugovali djedu. Iako im nitko taj dug neće utjerivati, mnogo što na ovom svijetu i u ovom društvu ovisi od njegova vraćanja.
Milan Bandić radio je tako da svakodnevno zadužuje ljude. Tako je shvaćao svoj posao. I zbilja, takav i jest posao gradonačelnika. On je bio svedostupni patrijarh svoga grada. Analitičari i stručnjaci za tabloidni redizajn biografija i ocrnjivanje posrnulih vladara vjerojatno će u svemu tome pronalaziti zadnje namjere. I neka im bude.
Ali u Bandićevom zaduživanju ljudi, zapravo, nije bilo nikakve duboke strategije, populizma, smjerane koruptibilnosti: on je tako radio, jer je potekao iz tradicije u kojoj se dug pamti i u kojoj dug nešto vrijedi, iz tradicije u kojoj se ne duguje nekoj imaginarnoj sili, instituciji ili zajednici, nego se duguje, uvijek, pojedinom čovjeku.
Ali zajednica i zavisi od toga hoće li pojedincu dug biti vraćen. Čovjek se pretvori u životinju kada prestaje vraćati svoje privatne dugove. Tabloidi od ljudi stvaraju životinje, jer im pomažu da ništa ne pamte.
Milan Bandić radio je tako da svakodnevno zadužuje ljude. Tako je shvaćao svoj posao. I zbilja, takav i jest posao gradonačelnika. On je bio svedostupni patrijarh svoga grada. Analitičari i stručnjaci za tabloidni redizajn biografija i ocrnjivanje posrnulih vladara vjerojatno će u svemu tome pronalaziti zadnje namjere. I neka im bude. Ali u Bandićevom zaduživanju ljudi, zapravo, nije bilo nikakve duboke strategije, populizma, smjerane koruptibilnosti
One nedjeljne večeri kada je hapšen Milan Bandić, pred njegovim vratima našla su se tek dvojica-trojica onih koji mu ponešto duguju. Dragovoljac, pisac i ekspert za kataklizme Pavle Kalinić. Ramo Delić, Rom. A tu je negdje u blizini svoj stari raspadnuti volkswagen s reklamom za Noćnu moru parkirao i Braco Cigan.
Ta trojica ljudi, i još poneki – dušu da ne griješimo – našli su se da Milanu Bandiću vraćaju dugove. Oni su u posljednju miholjsku nedjelju ono najbolje i najčestitije u belom Zagreb gradu: Pavle i dva crna Ciganina. A opet, malo što o zagrebačkom gradonačelniku toliko pozitivno govori kao činjenica da su ga baš oni pošli braniti od svekolikog sramoćenja. I to bezuvjetno pozitivno.
Mora da u tom čovjeku nečega ima, kada su mu od petnaestak tisuća dužnika, među kojima i gotovo cjelokupna gradska kulturna, gospodarska i politička elita, došli takvi ljudi: Pavle, Ramo, Braco… U fanjevačkom duhu govoreći, od Rame i Brace boljih i pristalijih u Zagrebu i nema.
O Bandiću sam u proteklih desetak godina objavio dvadesetak članaka, prosječno dva godišnje, a jedva u dva ili tri nije Bandić bio loš momak. Recimo, branio sam ga od rasističkih invektiva onoga zlatnog Radija 101 s početka dvijetisućitih, čije su šale na račun Hercegovaca njihovom slušateljstvu, možda, i bile smiješne, ali što ću kad me je Bog stvorio bez smisla za humor. Mimo toga, Milan Bandić mi je išao na živce, ili su mi, možda, na živce išle kohorte njegovih dužnika koji su se istovremeno šalili na račun Hercegovaca i od njega tražili intervenciju.
Drago mi je sjetiti se članka pod naslovom “Ćeraj popa, druže episkope”, što sam ga objavio u Globusu, jedne od već davnih zagrebačkih godina, koji je počinjao ovako: “Ćeraj popa, druže episkope!, arlauknuo je gradonačelnik Zagreba i cele Italije.
Milan Bandić nije me ćerao iz svoga grada, nego bi me, pri slučajnom viđenju, pristojno i dovoljno srdačno pozdravio. Na tome sam mu dužan. Samo na tome, jer drugo ništa nisam tražio. Ali dug je, ipak, dug. Do neba velik, ako se u pravom trenutku ne vrati. A pravi je trenutak onaj u kojemu se “miroljubiva tupost tapira” pretvara u bijes i mržnju prema čovjeku koji po prvi put u svome životu postaje – manjinac
Ali episkop Jovan umjesto da smijeni oca Milenka, paroha zagrebačkog, još je i potvrdio novinarima da se Milan Bandić odvažio tražiti od njega ono što u svoje vrijeme ne bi Tuđman, ama ne bi ni Tito, ni sam Staljin, a to je da smijeni svešteno lice koje je otkazalo poslušnost svjetovnoj vlasti, nakon što ga je svjetovna vlast, da prostite, pošteno zajebala.” U tom članku bila je i ova rečenica: “Samo bankomati rade u Zagrebu duže od Milana Bandića.”
I ove dvije: “On se hvali svojom skromnošću, pa kaže da je sluga svakom Zagrepčaninu, naročito onim najsiromašnijim i najpotrebitijim. Kada svjedoči o svojoj časti i poštenju, o svojoj vjeri u Boga i u socijaldemokraciju, on progovara onim unjkavim, Balkancu posve neprimjerenim, nazalnim glasom katoličkog biskupa.”
A onda i ovih nekoliko: “Znam nekoliko ljudi kojima je takav Bandićev diskurs neuvjerljiv do bola, ali golema većina Zagrepčana mu vjeruje, i to na način na koji se vjeruje Sai Babi i Maharishi Mahesh Yogiju u vrijeme njegove najveće slave.
Pokušajte samo takvima reći kako je nedostojno varati paroha, ili kako je ludo od episkopa tražiti da ga smijeni, većinski građani Zagreba gledat će vas s onom karakterističnom miroljubivom tupošću tapira. Oni jednostavno ne uspijevaju shvatiti zašto se manjina toliko pjeni na tog marljivog čovjeka, koji je od jutra do mraka na usluzi svojim sugrađanima.”
Nakon takvih riječi, Milan Bandić nije me ćerao iz svoga grada, nego bi me, pri slučajnom viđenju, pristojno i dovoljno srdačno pozdravio. Na tome sam mu dužan. Samo na tome, jer drugo ništa nisam tražio. Ali dug je, ipak, dug. Do neba velik, ako se u pravom trenutku ne vrati. A pravi je trenutak onaj u kojemu se “miroljubiva tupost tapira” pretvara u bijes i mržnju prema čovjeku koji po prvi put u svome životu postaje – manjinac.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Terasa sjećanja
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo jednu njenu raniju kolumnu.
Volim jednu terasicu kafića u riječkom Zapadnom trgovačkom centru. Terasu s jedva desetak stolića. Usku, dugačku, uokvirenu prozirnim pločama od plesiglasa. U potpunosti je okrenuta moru, na jug. Kad na njoj zauzmeš središnju poziciju, vidiš Rijeku, Krčki most koji je nekad bio Titov, nalijevo u daljini Krk, u sredini Cres, a desno, kao što i priliči – staru, konzervativnu ljepoticu Opatiju kojoj leđa čuva Učka, pa onda dio Istre…
No, nije ovaj breath taking pogled na prelijepi Kvarnerski zaljev ono što me privlači da macchiato nakon jutarnje kupovine pijuckam upravo na ovoj terasi. Na nju me i ne htijući vuče ono što se prostire ispod terase nove “meke” riječkih šopingholičara.
Poznavatelji najveće hrvatske luke i zapadnog dijela tog grada reći će: Pa što, pobogu, ima lijepo u oronulim kubanski neodržavanim fasadama socijalnih stanova i napuštenih pogona duge Industrijske ulice koja, da apsurd bude veći, započinje svjetionikom na Mlaki. Kakvu ljepotu mogu kriti ruzinavi tankovi već godinama napuštenog Ininog postrojenja, zahrđali vagoni na tračnicama obraslim korovom, napuštene hale porazbijanih prozora koje više nisu utočište ni sve brojnijim riječkim beskućnicima.
Želim, usprkos svom dubokom razočaranju u trenutnu hrvatsku vlast, da usvojena Strategija industrijskog razvoja za narednih šest godina da rezultate, pa da i Rijeka napokon dobije svoj dio kolača od predviđenih 85 tisuća novozaposlenih u tom razdoblju
Ne, ne brinite, neću lamentirati o urbanoj nekulturi, (ili neurbanoj kulturi, kako netko reče), industrijskoj arhitekturi, baštini koja se u ovoj zemlji sustavno zaboravlja i zanemaruje, pa i doslovno, u Bandić-aranžmanu, ruši, kao što je to bio slučaj sa zagrebačkim Paromlinom.
U Rijeci baštinu zasad ne ravnaju bagerima, ali vrijedne građevine prepuštaju zato na milost i nemilost zubu vremena i one u meni omiljenoj Industrijskoj ulici, i one u prelijepoj Vodovodnoj, i one uz Rječinu, itd., itd. Nema se! Ne može se. I tako će biti sve dok neki lokalni pametnjaković koji ne zna učiti na primjerima Londona, Frankfurta i inih europskih gradova ne zaključi da zbog trošnosti predstavljaju opasnost po građane i pretvori ih, poput Paromlina, u prah…
No, nije to tema ovog teksta. Industrijska u boji hrđe još će dugo, vjerujem, biti mračni predmet želja sakupljača sekundarnih sirovina s Rujevice i u meni buditi sjećanja na davno minula vremena. Ljepota se, dakle, krije u sjećanjima. U subjektivnom.
Odlučila sam stoga da na dan kad Vlada donosi Industrijsku strategiju za razdoblje 2014. – 2020. – a ja pišem, tekst posvetit upravo sjećanju. Sentimentu na davna, spokojna vremena moga djetinjstva. Sjećanjima što ih u meni terasa Zapadnoga trgovačkog centra iz nehata uvijek iznova probudi. U ovo vrijeme na početke školskih godina. Prozivanja nastavnika. Na imenike u kojima nije bilo nezaposlenih tata, tek pokoja mama domaćica vlastitim odabirom.
Roditelji su tada bili pomorci u Jugoliniji, jednoj od većih svjetskih pomorskih kompanija, varioci, bravari, strojari, električari i inženjeri u “3. maju”, “Vulkanu”, “Torpedu”, grafičari u “Metalografičkom”, “Tipografu”, “Riječkoj tiskari”, građevinari u “Primorju”ili “Konstruktoru”, arhitekti u “Tehprojektu”, “Rijekaprojektu”, radnici u Tvornici papira, Meskokombinatu, Luci….Mame su šile u “Riječkoj industriji odjeće”, projektirale Građevnoprojektnom zavodu, a planirale u Urbanističkom (da, da, i to je nekad u Rijeci postojalo), i da dalje ne nabrajam.
Želim vjerovati da Industrijska ulica, kad 2020. budem sjedila na svojoj omiljenoj terasi kafića uz macchiato i breath taking pogled na Kvarnerski zaljev, neće više biti mračni predmet želja sakupljača s Rujevice, već mjesto rada mama i tata koji se danas u školskim imenicima vode kao nezaposleni, dok im za vratom im dahću davaoci kredita što se oglašavaju na rasvjetnim stupovima. Hoću vjerovati – ali argumenata nemam! Svjetlo koje su nama, iz mraka izlazećima, ’90 obećali danas izgleda jednako neuvjerljivo kao i svjetionik na početku riječke Industrijske ulice. Svijetle jedino neoni trgovačkih centara – u prazno
Rijeka je bila jedan od najrazvijenijih gradova bivše nam domovine. Udžbenici su se mogli nasljeđivati od brata ili sestre. Vrijedili su godinama. Nisu se, kao danas, kupovali već umotani u plastične korice s naljepnicom za ime. Pred početak škole zamatali smo ih u pak-papir za pakete, lijepili etikete s imenom, prezimenom i nazivom predmeta i tek onda je na njih dolazila plastična obloga da ih se sačuva za one koji dolaze iza tebe. Knjige, pa bile one i udžbenici, poštovale su se, nisu bile puka roba, imale su, mislili smo, trajnu vrijednost…
Ali najvažnije je bilo to što su mame i tate iz postrojenja pod mojom omiljenom terasom sjećanja, na koju danas ne mogu jer kiša pada kao u Makondu, te knjige, bilježnice, kute mogli kupiti. Što su svoje klince potpuno besplatno u tim, u vrijeme socijalizma sagrađenim školama, mogli slati da treniraju rukomet, gimnastiku, košarku, da uče crtati, pjevati, modelariti u poslijepodnevnim satima.
Danas, dvadeset i kusur godina poslije, sve se plaća. Školski imenici prepuni su ne vlastitim izborom nezaposlenih mama i tata. Za opremanje djeteta na početku školske godine i za vanškolske aktivnosti mnogi podižu nenamjenske gotovinske kredite, otplaćuju ih dvanaest mjeseci do nove školske godine, pa opet u krug i tako sedamnaest godina, sve dok njihovo zlato, njihova pametnica, genijalac u kojeg su uložili sve, ne završi na Zavodu za zapošljavanje ili u onom boljem slučaju u Kanadi, Australiji, Novom Zelandu…
Deprimirajuće do neba.
I zato ja želim, usprkos svom dubokom razočaranju u trenutnu hrvatsku vlast, da usvojena Strategija industrijskog razvoja za narednih šest godina da rezultate, pa da i Rijeka napokon dobije svoj dio kolača od predviđenih 85 tisuća novozaposlenih u tom razdoblju.
Želim vjerovati da Industrijska ulica, kad 2020. budem sjedila na ovoj terasi uz macchiato i breath taking pogled na Kvarnerski zaljev, neće više biti mračni predmet želja sakupljača s Rujevice, već mjesto rada mama i tata koji se danas u školskim imenicima vode kao nezaposleni, dok im za vratom dahću davaoci kredita što se oglašavaju na rasvjetnim stupovima. Hoću vjerovati – a argumenata nema, pa nema.
Svjetlo koje su nama, iz mraka izlazećima, ’90 obećali danas uvelike izgleda neuvjerljivo, kao i svjetionik na početku riječke Industrijske ulice. Svijetle jedino neoni trgovačkih centara – u prazno.
Konspirativna naša
Ljudski je razumjeti i tugu i gnjev Blagice Bandić, uvjerene da su se njezina sina Milana ”svezali dušmani” samo zato što je ”sve dao za Rvacku i Zagreb”. Ljudski je to, kažem, razumjeti, tim više što je Milan Bandić ne samo svoju majku, nego i svu silu ljudi s kojima nije ni u kakvom srodstvu, pa čak ni u poslovnom ili patronskom odnosu, uvjerio da je za Rvacku i Zagreb uradio i ono što mu sada USKOK stavlja na teret.
Ljudski je razumjeti i to što uplakana i ogorčena Bandićeva sestra Tonka Macan vjeruje da je njezin nedužni brat, koji je ”samo pomagao sirotinju i male ljude”, u pritvoru završio zato ”jer je Hrvat”. Pa je razumljivo i kada na kojekakva pitanja novinara što su se sjatili pred kućom u Poganoj Vlaki odgovara protupitanjem: ”Je li Hrvat iz Hercegovine to zavrijedio, a samo je branio svoje korijene?”
Hoćemo li UDB-i dopustiti da nas zajebava do smrti? Hoćemo li, unatoč Krsnikovu upozorenju, pristati da nas ta žilava firma i dalje navlači da po hrvatskim medijima u njezinoj službi i dalje slušamo i čitamo ono što nam se servira o podmetnutom slučaju zagrebačkoga gradonačelnika?
Razumijevanja valja imati i za Antu i Slavicu Bralić, prve susjede Bandićevih iz Pogane Vlake, koji iskreno vjeruju da je komšija Milan ”završio u zatvoru samo zato što je Hercegovac”, pa odvažno izjavljuju da je riječ o ”politički motiviranom uhićenju uoči izbora”. Jer nije Milan Bandić samo svoju familiju i kumove, već i stotine tisuća građana i seljaka s kojima nije bio povezan ni rodbinskim ni zavičajnim a ni klijentelističkim vezama, uvjerio da na njemu ne može biti nikakvoga grijeha osim ako čovjek nije kriv samim tim što se rodio i ostao živ.
A kad već spomenuh klijentelizam, hajde da pojasnim da pritom ne mislim na sve one nevoljne ljude koji sebe doživljavaju kao Bandićevu svenarodnu klijentelu, pa u svaki mikrofon sasipaju onu en-ten-tito-narod-voli-mito brojalicu, onu pučku mudrost bespametnu: ”On je krao, al’ je i nama dao, a drugi kradu, al’ nama ne dadu!”
Razumjeti nam, eto, valja i njih što su i pred sudom spremni prisegnuti da su gradonačelniku svih Hrvata – za razliku od stvarnih, dobro nafudranih klijenata koji će rukama i zubama kidati svaku vezu s Bandićem – duboko zahvalni na svemu što je krao-davao svima pa i njima, makar to za što drže da im je velikodušno udijeljeno bilo nemjerljivo manje od onoga što je od njih uzeto.
Ako su Bandića prigrlili kao dobrotvora zato što se filantropski razmetao njihovim novcem, a oni ga primali blagodarno kao da je njegov vlastiti, onda ih iz opijenosti takvim samaritanstvom ne bi otrijeznilo ni kad bi im na vlast u Zagrebu, a i šire, zasjeo sam Superhik.
Hoćete li umjesto na svaki link gdje se spominje Bandić najzad kliknuti i na tekst portala Dnevno.hr pod naslovom ”Nikad viđena priča o Josipu Perkoviću: ‘Ubio’ je svojega oca ustašu, a korijene vuče iz sela u kojem su partizani izvršili masovni pokolj”? Nije vrag da ne želite znati ništa o tome da je Josip Perković – prema tvrdnjama ”dobro upućenih izvora” – ”na neizravan način ubojica svojega oca”?
Ne budi nam stoga teško razumjeti i hrvatsku rekorderku u bacanju kladiva, ujedno i direktoricu Hanžekovićeva memorijala, Ivanu Brkljačić koja je na Facebooku podijelila status: ”Uhapšen Milan Bandić! Slučajno baš sada kad bi se trebali fokusirati na udbaše u Njemačkoj i njihovu djecu u Hrvatskoj.”
Kao što bismo je razumjeli i da je preko društvene mreže proširila i ključni dokaz udbaške urote protiv Bandića što ga je u optjecaj pustio njegov odvjetnik Krešimir Krsnik.
”Ovo je spin kojim se skreće pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču. Svi će se mediji sada baviti ovim”, alarmirao je Krsnik hrvatsku javnost koja je u svemu što se u Konspirativnoj Našoj događa 2014. sklona vidjeti UDB-ine prste, iz čega bi pažljivi promatrač mogao izvući nimalo veseo zaključak da je u Hrvatskoj od 1990. naovamo jačala samo zloglasna jugoslavenska tajna služba dok su svi ostali formativni i konstitutivni elementi hrvatske državnosti žalosno zakržljali, kukavno odumrli ili blago u Gospodinu preminuli.
E pa hoćemo li UDB-i dopustiti da nas zajebava do smrti? Hoćemo li, unatoč Krsnikovu upozorenju, pristati da nas ta žilava firma i dalje navlači da po hrvatskim medijima u njezinoj službi i dalje slušamo i čitamo ono što nam se servira o podmetnutom slučaju zagrebačkoga gradonačelnika?
Hoćemo li prestati gutati i prepričavati izjave Bandićeve rodbine, kumova, susjeda, odvjetnika i ostalih branitelja njegova lika i djela, pa se napokon posvetiti ključnom događaju hrvatske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti od kojega nam udbaški spletkaroši vješto odvraćaju pažnju?
Kako ćete onda, pobogu, razumjeti što se događa u svim tim glavama koje u Bandićevoj arestaciji nepogrešivo prepoznaju rukopis UDB-e?
Hoćete li umjesto na svaki link gdje se spominje Bandić najzad kliknuti i na tekst portala Dnevno.hr pod naslovom ”Nikad viđena priča o Josipu Perkoviću: ‘Ubio’ je svojega oca ustašu, a korijene vuče iz sela u kojem su partizani izvršili masovni pokolj”? Nije vrag da ne želite znati ništa o tome da je Josip Perković – prema tvrdnjama ”dobro upućenih izvora” – ”na neizravan način ubojica svojega oca”?
Ne zanima vas kako je Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. godine, mogao likvidirati i vlastitoga oca, za kojega ti isti dobro upućeni izvori, a na temelju informacija dobivenih od nekakvoga Ilije iz Kanade, tvrde da je kao ustaša ubijen na Bleiburgu? Čak štoviše niste u stanju povjerovati ni da je uopće moguće da još nerođeni sin ubije rođenoga oca?
Kako ćete onda, pobogu, razumjeti što se događa u svim tim glavama koje u Bandićevoj arestaciji nepogrešivo prepoznaju rukopis UDB-e? I kako ćete shvatiti dežurni hrvatski poučak o presumpciji nevinosti i presumpciji krivice po kojemu su Milan Bandić i njegovi sudruzi unaprijed nevini za sve ono što im se stavlja na teret upravo onoliko koliko su Josip Perković i Zdravko Mustač i prije pravorijeka bavarskoga suda krivi za likvidaciju Stjepana Đurekovića?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Odavno opasan čovjek
Uhićenje Milana Bandića mi je ozbiljno ugrozilo privatnost. Telefon ne prestaje zvoniti, a primam i bezbroj drugih poruka koje me proglašavaju ”prorokom”, jer sam godinama ukazivao na kriminalno, manipulativno i religijski licemjerno ponašanje političara velikih ambicija, ali lišenog morala.
Početkom siječnja 2010. sam u cenzuriranoj, ali stoga naširoko citiranoj i komentiranoj kolumni progovorio o predsjedničkoj kampanji koja je nakon “siromašnog i netransparentnog” prvog kruga ušla u “neizbježnu prljavu završnicu”. “Neizbježno prljavu jer je ulaskom Bandića u drugi krug umjesto pametne javne debate otpočela bespoštedna borba u močvarnom ringu muljanja i manipuliranja.”
Tada sam zaključio: “Balkanski Bandić nije ni sposoban ni dostojan da nas vodi u Europu. Nedostaju mu osnovna znanja, elementarna kultura, diplomatske vještine, državničko držanje. Religija mu je licemjerna, domoljublje lažno a milodari koje raznosi po crkvama i zajednicama diljem Lijepe naše samo su dio političko-populističkog podmićivanja s kojim se mora kršćanski i europski raščistiti.”
Duboko sam šokiran ne samo Bandićevim moralno nedopustivim i politički suicidalnim ponašanjem nego i skandaloznim izjavama političara i nekih drugih javnih djelatnika koji brane to ponašanje, kao i Bandićev ostanak na funkciji za koju se sam višestruko definitivno diskvalificirao. Ovo je samo još jedan neporecivi dokaz da kod nas još uvijek ne vladaju demokracija, kultura i istina, nego bahati moćnici, primitivizam i laž
Osam godina ranije su me dnevne novine u kojima sam pisao kao kolumnist zamolile za opširan intervju kada je gradonačelnik Bandić u alkoholiziranom stanju skrivio prometnu nesreću s materijalnom štetom, pobjegao s mjesta nesreće i upustio se u dramatičan bijeg od policije, da bi onda odglumio kajanje i uz pomoć svog SDP-a planirao ostati na vlasti kao da se ništa nije dogodilo.
Opširan intervju je objavljen u Magazinu vikend izdanja, a s mojim predstavljanjem i fotografijom najavljen u vrhu naslovne stranice dnevnika kao ”Spašavanje Bandića – javno ponižavanje hrvatskog naroda”. Na zamolbu čitatelja i prijatelja prenosim dio odgovora iz opširnijeg razgovora koji se u cjelini može pročitati u Glasu Slavonije, subota, 12. siječnja 2002. Podsjećam: upozoravam već 12 godina!
Duboko sam šokiran ne samo Bandićevim moralno nedopustivim i politički suicidalnim ponašanjem nego i skandaloznim izjavama političara i nekih drugih javnih djelatnika koji brane to ponašanje, kao i Bandićev ostanak na funkciji za koju se sam višestruko definitivno diskvalificirao. Ovo je samo još jedan neporecivi dokaz da kod nas još uvijek ne vladaju demokracija, kultura i istina, nego bahati moćnici, primitivizam i laž. Još jedan doprinos izgradnji (ne)kulture licemjerja! I još jedan dokaz da se onog famoznog 3. siječnja prije dvije godine ipak neke fundamentalne stvari nisu promijenile. Kao što često ponavljam, mi smo imali perestrojku, a trebala se dogoditi metanoia.
U svakoj drugoj civiliziranoj zemlji razvijene političke kulture i zrele demokracije uslijedila bi neopoziva ostavka bez ikakvih moralnih relativiziranja i stranačkih kalkulacija. Za to postoje bezbrojni primjeri. U rijetkim izuzecima odviše bahatih ili nesigurnih počinitelja prijestupa koji nisu spremni sami povući takav potez to čini njihova stranka, odnosno oni koji su ga na taj položaj birali, ili pak, u slučaju ministra, imenovali.
Meni se doista čini da imamo posla s potencijalno vrlo opasnim političarom. Potencijalno opasnim upravo zbog toga što je još uvijek relativno mlad, što su mu ambicije veće od ostvarenog, a u relativno kratkom vremenu gradonačelnikovanja on se već nekoliko puta istaknuo kršenjem zakona i načela u koja se javno verbalno zaklinje
Ovdje je na djelu jedan ne samo štetan nego i vrlo opasan obrazac ponašanja. Bandić, koji po svojoj funkciji treba biti uzor, zapravo je svojim činom poslao poruku građanima, naročito onim mlađima : Sve je dopušteno, samo pripazite da vas ne uhvate. Tko šljivi zakone i policiju? Slobodno griješite, pa onda bježite. Ako vas slučajno uhvate, onda lažite. Ako vas uhvate u laži, onda muljajte na neki drugi način. Ako ništa od toga ne uspije, jer ste baš imali peh da se činjenice ne daju skriti niti iskriviti, onda vam ostaje gluma, krokodilske suze i na kraju krajeva religija, stari ”opijum za narod” – recite da se ”kajete i tražite oprost”.
Meni se doista čini da imamo posla s potencijalno vrlo opasnim političarom. Potencijalno opasnim upravo zbog toga što je još uvijek relativno mlad, što su mu ambicije veće od ostvarenog, a u relativno kratkom vremenu gradonačelnikovanja on se već nekoliko puta istaknuo kršenjem zakona i načela u koja se javno verbalno zaklinje. Gradonačelnik koji gradi bez građevinske dozvole, vozi teško alkoholiziran, bježi pred vlastitom policijom i onda bezočno laže jednostavno je opasan čovjek, koliko god on s druge strane bio i uspješan.
A stranka koja takvog čovjeka podržava, sad ću biti malo zločest, mogla bi doći pod optužbu da je ”stranka opasnih namjera”. Kako bi opravdao svoj prvi bijeg, gospodin Bandić na svojoj prvoj konferencije za novinare izjavljuje kako on ”uopće nije čuo ni osjetio udarac”. Debela laž ili teški pijanac? Pa on je mogao pogaziti neko dijete, nemoćnog starca ili čak nekog drugog pijanca pješaka kojih često ima u to vrijeme noći na toj istoj cesti i onda neopaženo pobjeći!
Gradonačelnik koji gradi bez građevinske dozvole, vozi teško alkoholiziran, bježi pred vlastitom policijom i onda bezočno laže jednostavno je opasan čovjek, koliko god on s druge strane bio i uspješan
Njegova tvrdnja da se to moglo dogoditi svakom drugom čovjeku uvreda je većini hrvatskih građana, koji ipak ne voze pijani i ne bježe pred policijom. Manipulirao je i Isusovim riječima koje je u svojoj biblijskoj nepismenosti proglasio ”našom starom narodnom izrekom”: ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen…” (Ev. po Ivanu 8:7). Iako ne želimo ispasti farizeji kojima je Isus te riječi uputio u posve drugačijem kontekstu, moji studenti teologije i ja smo se našalili kako bismo mogli dovesti cijeli kamion kamenja za Bandića jer nitko od nas ne vozi u alkoholiziranom stanju i ne krši zakone na tako bezočan način.
Cijeli ovaj pokušaj ”spašavanja” Bandića javno je ponižavanje hrvatskog naroda i ja se bojim da to sve ide na štetu sazrijevanja naše nedorasle demokracije, iako će cijenu takvog ponašanja ponajprije i ponajviše platiti Bandićeva stranka. Kao da ništa nisu naučili od bahatog ponašanja i političkih makinacija HDZ-a i načina na koji narod takvo ponašanje zna kazniti na izborima. Naš narod jest (s)trpljiv, ali nije bedast.
Mi smo politički narod samo onda kada treba izići na izbore, dakle svake četvrte godine. Između izbora političari ne odgovaraju narodu koji ih je izabrao, nego svojim stranačkim vođama koji odlučuju o njihovim sudbinama i mjestima na internim i upravljačkim hijerarhijskim ljestvicama. Tako se naši političari i uspijevaju više baviti sami sobom, svojim privilegijama i stranačkim interesima nego problemima, pitanjima i interesima građana koji su ih izabrali. To proizvodi aroganciju, narcisoidnost, pa i kriminalne radnje političara kojima je važnije vladati narodom i to dobro naplatiti, nego služiti narodu i boriti se za boljitak svih i za opći napredak društvene zajednice.