Ne znam kako se to moglo dogoditi, ali promakla mi je vijest da je prije više od mjesec dana umro jedan od mojih istinskih junaka, čiji me život prije dvanaest godina naveo na pisanje romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”. Vijest je, istina, prenijela Hina, objavljena je na mnogim domaćim informativnim portalima, ali čini se da ih ja, u skladu s kugom digitalne ere, vrlo površno čitam. [Read more…]
Francusko-njemački primjer protiv globalnog kaosa
Francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemačka kancelarka (valjda bi ispravno hrvatski trebalo reći: kancelarica!) Angela Merkel potpisali su 22. siječnja jedan značajan dokument protiv globalnog kaosa koji se širi Europom i svijetom. [Read more…]
Plenković ništa nije naučio od Adenauera i de Gaullea
Premijer Plenković prije desetak dana na svečanosti Srpskog narodnog vijeća na pravoslavni Badnjak izjavio je da “i kao što se trajno pomirenje između Francuske i Njemačke nije dogodilo preko noći, trebat će još vremena da zacijele još svježe rane u odnosima između Hrvatske i Srbije”. [Read more…]
Svi smo mi Juda Iskariotski
”Na rubu polja ide izdajnik. Kamen na njega ne baci živ, nego mrtav“ – moto je Ozova romana Judino evanđelje (Habesorah al pi Jehuda, 2014), citat iz pjesme “Izdajnik“ Nathana Altermana, izraelskog pjesnika utjecajnoga u cionističkoj socijalističkoj politici 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća. [Read more…]
Francuska u kojoj će njena mrtva djeca zauvijek živjeti
Najvažniji događaj ovoga ljeta, dosljedno nezabilježen u svim hrvatskim medijima, govor je francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na mjestu Zimskog velodroma u Parizu, u povijesti Holokausta dobro znanog kao Vel’ d’Hiv. [Read more…]
Europa je stvarana na pepelu ratnih poraza
Poblajhani fašist, sin matere Indonežanke, dakle nearijevsko, useljeničko smeće Geert Wilders izgubio je izbore, čime je, barem nakratko, izbjegnuta snažna marketinška kampanja za europske fašizme, od Marine Le Pen do Frauke Petry, jer se ni na našim naslovnim stranicama neće naslikavati nizozemska protuha, niti će vajni analitičari pijano slaviti skori raspad Europe i početak vjerskoga rata, [Read more…]
Brexit: Pobjedu su odnijeli netolerancija i ksenofobija
Čuveni londonski zvonik, tik do Westminsterske opatije i parlamenta, jedan od simbola ne samo britanske metropole, nego i cijele Velike Britanije, nakon više od četiri desetljeća mijenja karakter. Njegovo će zvono, naravno, i dalje tući i on će, isto tako naravno, stajati na istome mjestu na kojemu stoji od polovice 19. stoljeća, kada je sagrađen. [Read more…]
Hrvatsku bez ustaša
Ovih dana neprimijećeno je prošla vijest o nečemu što se zbilo u glavnome gradu Njemačke, Berlinu. Neprimijećeno, naravno, u regiji, svakako u Hrvatskoj, dok su njemački mediji stvar zabilježili.
A što se to dogodilo i zašto je jednima (njima) bilo vrijedno spomena, a drugima (nama) nije?
Pripadnici neonacističke stranke NPD organizirali su u četvrti Kreuzberg okupljanje uz najavu mimohoda ulicama. Policija je dala dozvolu, jer – što da se radi – NPD je (još) legalna stranka, a okupljanje i mimohod bili su uredno najavljeni.
No, ono što je za policiju bilo normalno – a strogo formalno-pravno gledano i jest – to za građane Berlina nikako nije bilo ni normalno, ni prihvatljivo. Pa se stotinjak neonacista, a više ih se nije ni okupilo, našlo sučeljeno s nekoliko tisuća (!) građana, pripadnika i simpatizera akcije “Berlin bez nacista”.
Ono što je za policiju bilo normalno – a strogo formalno-pravno gledano i jest – to za građane Berlina nikako nije bilo ni normalno, ni prihvatljivo. Pa se stotinjak neonacista, a više ih se nije ni okupilo, našlo sučeljeno s nekoliko tisuća (!) građana, pripadnika i simpatizera akcije “Berlin bez nacista”. U 45 minuta, tako su javili njemački mediji, uspjeli su prijeći nekih dvjestotinjak metara. I najavljeni je mimohod propao
U 45 minuta, tako su javili njemački mediji, uspjeli su prijeći nekih dvjestotinjak metara. I najavljeni je mimohod propao. Za medije u Njemačkoj, uključujući i teletekst javne televizije – vijest. Ovdje – ni spomena vrijedno?
Pokušajmo analizirati. U Njemačkoj postoji i legalno djeluje neonacistička stranka (mada uporno traje rasprava o tome je li i samo njezino postojanje suprotno Ustavu). Njeni pripadnici povremeno održavaju okupljanja i mimohode, na način vrlo sličan ne samo mimohodima Hitlerovih pristaša, nego i onima sve jače desnice u sve većem broju evropskih zemalja, osobito onih koje su do ne tako davno bile pod dominacijom Sovjetskog Saveza.
No, neonacizam je u Njemačkoj definitivno periferna pojava i – čak uz pretpostavku jačanja – dalje od te periferije neće se pomaknuti. Društvo mu neće dozvoliti da se pomakne. Ono što policija (još) mora tolerirati (mada bi nošenje Hitlerovih slika, simbola nacističkog pokreta, ili pozdravljanje nacističkim pozdravom na stadionima bilo i nezamislivo i trenutno sankcionirano), to građani ne žele trpiti. Građani se organiziraju i odupiru. Zar ne govori o tome dovoljno već i sama činjenica postojanja u njemačkom glavnom gradu udruženja “Berlin bez nacista”? I građani su u pravilu u većini.
Ne smije se zaboraviti da otpor neonacizmu, povijesnome revizionizmu i svakome pokušaju oživljavanja zasada i “vrijednosti” naci-fašizma podupire i golema većina medija. Javna televizija doslovno zasipa gledatelje dokumentarcima koji im ne dozvoljavaju da zaborave užase nacizma i istodobno onemogućavaju da kažu: mi nismo znali. Jer, ako možda nisu znali jučer, danas znaju i moraju znati. Pa zato i preživjeli iz koncentracionih logora redovito posjećuju škole i mladima govore o tome kako je bilo u “tisućugodišnjem Reichu”. Što nikako ne znači da se njemačkom narodu, pogotovo današnjim generacijama, nameće kolektivna krivnja zbog zločina Trećega Reicha.
Ne smije se zaboraviti da otpor neonacizmu, povijesnome revizionizmu i svakome pokušaju oživljavanja zasada i “vrijednosti” naci-fašizma podupire i golema većina medija. Javna televizija doslovno zasipa gledatelje dokumentarcima koji im ne dozvoljavaju da zaborave užase nacizma i istodobno onemogućavaju da kažu: mi nismo znali
Ne, definitivno nije riječ o krivnji, nego o stvaranju saznanja o onome što je bilo i što nikada više ne bi smjelo biti. O ulozi obrazovanja u formiranju antifašističke svijesti gotovo je i suvišno govoriti. Tako da se virus neonacizma danas u Njemačkoj može širiti još samo iz kruga obitelji (a vječno jučerašnjih, nepopravljivih, ima posvuda, pa – naravno – i u Njemačkoj) i preko interneta, odnosno društvenih mreža, gdje se pod krinkom pune slobode informiranja neodgovorno može plasirati zaista svašta – barem dok ne dođe pod udar zakona.
Oni ovako, a mi? Mi, na žalost, posve drugačije. Kod nas, doduše, nema legalne neofašističke (neoustaške) stranke, ali imamo nekoliko stranaka koje otvoreno koketiraju s ustaštvom, poistovjećujući ga s hrvatstvom, što znači da oko njega podižu neprobojne zidine na kojima će “izginuti” svatko tko na njih pokuša jurišati, jer će automatski biti proglašen neprijateljem Hrvatske.
U ovoj našoj situaciji uz to idu još i epiteti jugokomuniste, jugonostalgičara i udbaša – da bi repertoar diskvalifikacija kojima se malo ljudi želi izložiti, bio potpun.
Nikakvog spomena vrijednog organiziranog društvenog otpora takvome trendu koji traje od samoga proglašenja samostalne hrvatske države – nema, niti ga je ikada bilo, a jedini uspjeh što su ga hrvatski antifašisti postigli bilo je, nakon pada s vlasti Hrvatske demokratske zajednice godine 2000. – vraćanje imena Trgu žrtava fašizma. Jer, i promjenom imena toga trga na kojemu je bila smještena ustaška policija u čijim su podrumima zvjerski mučeni i ubijeni mnogi ilegalci – borci za slobodu (ne samo komunisti!), htjelo se iz svijesti građana izbrisati spoznaju o tome da je ustaški režim bio notorno zločinački.
Oni ovako, a mi? Mi, na žalost, posve drugačije. Kod nas, doduše, nema legalne neofašističke (neoustaške) stranke, ali imamo nekoliko stranaka koje otvoreno koketiraju s ustaštvom, poistovjećujući ga s hrvatstvom, što znači da oko njega podižu neprobojne zidine na kojima će “izginuti” svatko tko na njih pokuša jurišati, jer će automatski biti proglašen neprijateljem Hrvatske
U istome kontekstu treba gledati nikada dovoljno puta ponovljeni podatak o oko 3.000 srušenih (najvećim brojem svjesno i namjerno) spomen obilježja herojima Narodno-oslobodilačke borbe i žrtvama fašizma. O tome da ustaški doglavnik Mile Budak i danas ima “svoje ” ulice u više gradova u Hrvatskoj, postalo je već i dosadno govoriti.
Svoju ulogu u tome bezočnome povijesnom revizionizmu igrala je, a igra i danas, Katolička crkva. Nikada ta Crkva nije ustašku vlast javno označila kao zločinačku, nikada se nije barem ogradila od toga što je i nakon Oslobođenja pružala podršku ubačenim ustaškim teroristima – križarima (kojima se danas u lijepo opremljenim knjigama “tepa” kao gerilcima u Hrvatskoj).
Da bi netko u Hrvatskoj osnovao organizaciju “Hrvatska (ili: Zagreb) bez ustaša” spada u znanstvenu fantastiku (jednako kao što bi u istu kategoriju spadalo očekivanje da se današnja Srbija koja još uvijek istražuje “ubojstvo” četničkog vođe i notornog kolaboracioniste, Draže Mihajlovića, smaknutog nakon javno održanog suđenja, organizirano usprotivi plimi neo-četništva).
Mi i dalje preferiramo “kabinetski rad”, ili obilježavanje obljetnica određenih datuma (prigodničarski antifašizam, tako drag Državi). U zatvorenim skupinama raspravljamo tu i tamo o tekstovima mogućih deklaracija nekih budućih antifašističkih foruma, strogo pazeći da se pri tome nikome ne zamjerimo i – naravno – inzistirajući na jasnoj osudi onoga što se uobičajilo nazivati komunističkim zločinima.
Samo u drugome desetljeću svojega postojanja Hrvatska je, sa samoga vrha države, imala inicijativu da se reafirmira i obrani antifašizam i da se stane na kraj povijesnom revizionizmu – na javnoj sceni, u medijima i, što je osobito važno, u obrazovanju. Tih deset godina pripadaju prošlosti. A kakva će nam biti budućnost bez temelja, ma kako slabih, koji su tada bili postavljeni, to zaista nije teško dokučiti
Posve usput: je li ikada itko čuo da bi se u Francuskoj isticale zasluge maršala Petaina koji je potpisao kapitulaciju pred Hitlerom, a osuđivali “degolistički zločini” (jer, general Charles de Gaulle, vođa “Slobodne Francuske” sam je priznao da je nakon oslobođenja zemlje bez suda likvidirano nekih deset tisuća ljudi, dok slobodnije procjene idu čak do sto tisuća)?
I dok naši antifašisti, odnosno oni koji se takvima smatraju, konferiraju, ili spremaju “okrugle stolove”, dotle neoustaše u sve većem broju demonstriraju na zagrebačkom Trgu maršala Tita, tražeći promjenu njegova imena.
Za razliku od Berlina i priče s početka ovoga teksta gdje je odnos neonacista i antifašista bio stotinjak prema nekoliko tisuća, u Zagrebu je taj odnos nekoliko stotina neoustaša prema nekoliko desetaka antifašista. Nijemci su shvatili da se na ulicu može odgovoriti samo ulicom – bez nereda, bez razbijenih glava, ali organizirano i masovno. Mi ulicu poistovjećujemo s fizičkim obračunima, pa je zato u potpunosti prepuštamo neoustašama koji su prvi na njih spremni i koji su već komotno zauzeli pozicije u mnogim medijima, među njima i jednome što ga Država izravno financira (tjedne novine), tužeći se na sav glas na “teror ljevice” na medijskoj sceni Hrvatske.
Samo u drugome desetljeću svojega postojanja Hrvatska je, sa samoga vrha države, imala inicijativu da se reafirmira i obrani antifašizam i da se stane na kraj povijesnom revizionizmu – na javnoj sceni, u medijima i, što je osobito važno, u obrazovanju. Tih deset godina pripadaju prošlosti. A kakva će nam biti budućnost bez temelja, ma kako slabih, koji su tada bili postavljeni, to zaista nije teško dokučiti. Jer, tu budućnost zapravo već živimo. Zato i vijest o tome da su u Berlinu antifašisti spriječili mimohod neonacista – u Hrvatskoj nije bila vijest.
(Prenosimo s portala forum.tm. Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Novosti).
Jahači vesele apokalipse
Kad bi neko sa Marsa ili ledene Aljaske pao u malenu, napaćenu Srbiju, a prvu ispomoć zatražio od prestonične štampe i medija sa nacionalnom frekvencijom, nametnuo bi mu se utisak da se našao u nekoj autističnoj zemlji Dembeliji. Na sve strane se cupka i đuska, razgaljene turbo-folkerke poručuju ”jači smo od sudbine”, ružičaste grand-parade i reality programi se smenjuju od jutra do sutra, a između se udenu neke tobož političke debate u stilu ”ne damo Kosovo”. I naravno, po stoti put reprize ”Bele lađe” u kojoj klovnovski tajkun Šojić pokazuje da od njegovog jezičkog tumaranja javna politička kultura nije odmakla ni za jotu.
Mimo toga, ali u potpunoj zavetrini i na beznadežnoj margini, nalazi se polje kulturnih događaja i autentičnih vrednosti. No kad nešto od toga stigne u medije, zbog opšteg sloma kulturnih standarda i gubitka profesionalnosti, ono što je zaista vredno izgubi se u gomili banalnosti, osrednjosti i kulturnog smeća. Sve tanji sloj čitalaca, pozorišnih i muzičkih posetilaca jedva može da se snađe u informatičkom šumu, jer, često je teško doznati šta je objavljeno, ko je izdavač, gde se to može pronaći.
Jezik brojki je teško povezati sa vrednosnim vrhom ponude, ali u 2013. objavljeno je oko 3.500 novih knjiga, od kojih barem nekoliko stotina zaslužuje ozbiljniju pažnju. Ali kako se u tome snaći kad u štampi i medijima povlašćeno mesto imaju knjige tv-voditeljki, posetiteljki čuvenih dunavskih splavova, samuraja asfalta (droga i hekleri).
Priličan broj viđenijih kulturnih stvaralaca otisnuo se niz reku ovog kulturnog nesporazuma (daj šta daš), koriste nacionalističku retoriku koja ušima plebsa najviše godi, ima mišljenje o svemu, ako se to može zvati mišljenjem a ne besomučnom upotrebom ispražnjenih floskula
Godišnje se priredi 931 festival svega i svačega, ali zato jedinstven Festival autorskog filma u Beogradu gotovo da je prećutan, jer novinari više vole da negde gostuju, o trošku domaćina naravno. Izgovor nije ubedljiv, stigla sirotinja, snađi se ako možeš.
Priličan broj viđenijih kulturnih stvaralaca otisnuo se niz reku ovog kulturnog nesporazuma (daj šta daš), koriste nacionalističku retoriku koja ušima plebsa najviše godi, ima mišljenje o svemu, ako se to može zvati mišljenjem a ne besomučnom upotrebom ispražnjenih floskula.
Izbor zanimljivih likova koje bi genijalni Rable svrstao u čuvenu vrstu ”vejača ovejane suštine” golem je, ali iz ponude istaknutih jahača vesele apokalipse izdvajam samo dva, jer su oni u protekloj godini iznikli u osobene junake naše nevesele sokolane.
Početkom kalendarske godine krenula je besomučna marketinška kampanja (u klasičnom obliku ratovanja to se zvalo artiljerijska priprema) oko tv-projekta ”Ravna gora”. Glumac narodnjačkog repertoara, igrao u partizanskim filmovima koji mu sada odjednom razaraju dušu, ohrabren uspehom tv-serije ”Selo gori, a baba se češlja”, Radoš Bajić je rešio da pokrene lavinu prikrivenih istina o ”prvom gerilcu porobljene Evrope”.
Šest decenija od kraja Druge svetske vojne, posle desetina knjiga o đeneralu Draži, drugu Charlesa de Gaullea na vojnoj akademiji (neprovjerena glasina što bi rekao jedan domaći mudrac), ponovo se podgreva kafanska retorika (kao posle treće ture lošeg pića) da je Đeneral izdan od savezničkih sila (ponajpre Churchilla), a da je, nepravedno, pobedu odneo bravar koji se navodno našao u Kolubarskoj bitki nasuprot srpskoj armiji (!).
Posle prve episode tv-trilogije ”Ravna gora” oglasila su se dva poznata imena iz sastava SANU, koja su slavodobitno izjavila da je došlo vreme da Draža Mihailović dobije punu satisfakciju, premda u ovoj prvoj epizodi od njega ni traga ni glasa. Kako oni to znaju unapred
Posle prve episode tv-trilogije ”Ravna gora” oglasila su se dva poznata imena iz sastava SANU, koja su slavodobitno izjavila da je došlo vreme da Draža Mihailović dobije punu satisfakciju, premda u ovoj prvoj epizodi od njega ni traga ni glasa. Kako oni to znaju unapred!
I pre nego što se D. M. pojavio bradom i glavom tek u 4. epizodi, svi viđeniji glumci iz ove serije su papagajski ponavljali, na izdašno razdrljenim stranicama beogradskih tabloida, kako je serija zasnovana na autentičnim istorijskim istraživanjima (Radoš ih obavio!), kako će se odsad istorija drugačije pisati. Da nije tužno, bilo bi mnogo smešno.
No ostavimo sve to po strani. Prošla je i sedma epizoda serije, domet u dramaturškom smislu ispod osrednjeg, velika gnjavaža i diletantsko nesnalaženje, dosadno dozlaboga. U mojoj porodici koja je pripadala istorijski poraženoj buržoaziji (bez četničkog učešća) niko nije gledao seriju posle prvih gnjavatorskih epizoda. A javnost je utihnula. Valjda niko nije očekivao nešto ozbiljno. Ili uzimaju istorijsku distancu.
Zanimljivo je da zvanični tv-kritičari (proređeni i isprepadani) nisu ni pisnuli, čekajući 30. epizodu da kažu svoj istorijski sud. Vrlo promućurno, jer ko zna šta im se može dogoditi kad je na čelu države osoba koja nosi zvanje četničkog vojvode (makar iz Šešeljeve ruke).
Zanimljivo je da zvanični tv-kritičari (proređeni i isprepadani) nisu ni pisnuli, čekajući 30. epizodu da kažu svoj istorijski sud. Vrlo promućurno, jer ko zna šta im se može dogoditi kad je na čelu države osoba koja nosi zvanje četničkog vojvode (makar iz Šešeljeve ruke)
No dok se R. B. zapleo kao pile u kučine, jedan drugi Radoš je u punom jurišničkom zamahu. Profesor srpske istorije 19. veka, autor više knjiga (jedina zapaženija ima čudan naslov ”Angažovana historija”, da se zna o kakvoj nauci je reč), Radoš Ljušić je tačno pre godinu dana došao na čelo izdavačke kuće Službeni glasnik, kao član većinske stranke SNS.
Nekoliko godina ranije R. Lj. bio je postavljen za direktora i glavnog urednika Zavoda za udžbenike, ali tada kao član partije koja je imala većinu u vlasti. Čovek zna kako i gde da se smesti. Nije tada izdržao ni puni mandat, najuren je pod nerazjašnjenim okolnostima, pominjani su neki honorari koje je isplaćivao sam sebi (sve je mutno u nama i van nas, draga moja Beatriče!).
A i pre ove mutne afere u pomenutom Zavodu, bard srpske nacionalističke misli proslavio se na stranicama uglednog nedeljnika, jer je sa čuvenim autorom Memoranduma, akademikom Krestićem, vodio višenedeljnu polemiku najprostačkijeg nivoa o tome kakve su usluge činili jedan drugome, a opet, R. LJ. posle svega nije stigao do zvanja akademika, što mu je bilo obećano!
I onda ovaj jahač nesrećne balkanske apokalipse preuzima jednu od najboljih izdavačkih kuća na Balkanu i, ekspresno, najuri 5, 6 izvanrednih urednika, preteći nekima od njih sudskim procesima! Tokom cele godine R. LJ. bojovnički grmi protiv najurenih, a izdavački plan kuće približio se ništici. To je jedan od najvećih lomova u istoriji izdavačkih poslova, od Karađorđa naovamo. Ovih dana nekoliko istaknutih autora otkrilo je da im je po direktorovom nalogu upućen ugovor da dozvole pretvaranje neprodatih knjiga u rezanu hartiju, jer ovaj nesrećnik ne zna kakvo je blago imati na lageru knjige koje nisu brzi, petparački hitovi, jer pripadaju zvezdanim časovima čovečanstva, da se izrazim starinski (Zweigova sintagma).
Ova dva Radoša su među junacima prethodne godine. Kakva kulturna politika, takvi i junaci. Neko pakostan bi rekao, po onoj narodnoj: dva Radoša ubiše Miloša! Ubistva nema, ali ove rane lečićemo dugo.