autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Milenarijske vizije admirala Domazeta Loše

Autor: / Leave a Comment

Vladimir Pavlinić

Vladimir Pavlinić

Pjevaju moji Zagorci: ”Jezero kapljic, jezero let / daj nam Bog na svet’ živet!” Tu ”jezero” (po mađarskom ezer) znači tisuću, a hoće reći mnogo, mnogo.

Tisuća se javlja nebrojeno puta u 66 knjiga Svetoga pisma (Biblijski kanon (mjera) dakle sadrži 66 knjiga, ili 73 sa apokrifnim knjigama (u katoličkoj tradiciji još zvanima deuterokanonskim, odnosno ”drugokanonskim” knjigama, op. A.), najčešće kao izraz silne pobjede i slavlja. Kralj David kliče Bogu: ”Jer je tisuću godina u očima tvojim kao jučerašnji dan”. U Pjesmi nad pjesmama mladić guguće ljubljenoj: ”Vrat ti je kao kula Davidova, tisuću štitova visi na njoj”. [Read more…]

Veliko iščekivanje svršetka svijeta

Autor: / Leave a Comment

Vladimir Pavlinić

Vladimir Pavlinić

Prije godinu dana pisao sam ovdje o apokaliptičkim nevoljama koje će prethoditi svršetku svijeta. Doskora mi se javio prijatelj, kaže da sam dobro urekao Zagreb koji je nakon toga bio pogođen potresom, pored koronavirusa.

Povijest proricanja propasti stara je koliko i kršćanstvo. Najavama sigurnog svršetka broja se ne zna. Evo nekoliko novijih. [Read more…]

Apokalipsa postaje svakodnevicom

Autor: / Leave a Comment

Svjeze obojeno OVITAK.inddJosip Mlakić, ”Svježe obojeno”, Fraktura, Zaprešić, 2014.

Josip Mlakić jedan je od najznačajnijih srednjegeneracijskih pisaca bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, koji unatrag petnaestak godina (njegov roman “Kad magle stanu” koji je među prvima promijenio sliku proze koja tematizira rat, ove godine slavi svoj petnaesti rođendan) ispisuje zbirke priča i romane koji čine kvalitetan pripovjedni opus, na kakav ne nailazimo često u bibliografijama domaćih pisaca. [Read more…]

Snaga zla

Autor: / 1 Comment

Kakva je prava priroda zla? Odakle potiče? Iz oblasti fiziologije, biologije, religije, politike? Da li je zlo nešto ”banalno”, metafizičko, pratilac civilizacije ili divljaštva? Mnogo pitanja bez pravog odgovora. Savremenici smo epohe velikih zala. Svetski ratovi, holokaust, još bliže našem vremenu: Srebrenica, Sarajevo, Vukovar… Verovatno su i ljudi u nekim drugim vremenima živeli u sličnom uverenju da je njihovo doba doba velikih zločina. Mi za naše vreme pouzdano možemo tvrditi da jeste.

 

O zlu, kao nerazdruživom pratiocu ljudske istorije, začudo, ima mnogo manje objašnjenja nego što se misli i veruje. Tragajući za verodostojnim materijalima koji bi se bavili samom suštinom problema, nalazimo samo na delimična, protivurečna, nepotpuna ili nedovoljno uverljiva i zbunjujuća objašnjenja. Sa jedne strane, bogate, prebogate arhive i svedočanstva o velikim, često nerazumnim, užasnim zločinima, a sa druge strane umesto nedvosmislene osude, često i slavljenje nesumnjivih divljačkih zločinstava.

 

I to je ono što odmah pada u oči, veličina zločina i nemogućnost da se takva količina nagomilanog suludog divljaštva jednako prisutnog u pređašnjim vremenima kao i danas rastumači, shvati, nađe neko razumno objašnjenje.

Nije ni lako ni jednostavno suprotstaviti se zlu. Proizvode ga države, ideologije, verske i političke vođe. Proizvode ga kolektivi i pojedinci. Potiče iz različitih ubeđenja, različitih kultura i različitih interesa. Ono je sveprisutno, neumorno, nezajažljivo. Često se emituje kao državna politika, preobražavajući se u socijalnu patologiju

 

A i objašnjenja, kada ih ima i gde ih ima, uglavnom su svedena na nekoliko: da je zlo posledica prvobitnog greha, da dobra ne bi bilo bez zla, ili se sve tumači urođenom agresijom, patološkom potrebom za destruktivnošću, i slično. Preovlađuju, dakle, religiozna i biološka objašnjenja. No, dominacija zla narušava osnove na kojima počiva stabilnost civilizacijskog poretka, ugrožava opstanak ljudske vrste. Zato su se neki veliki sudski procesi našega vremena kao što su Nirnberški i Haški bavili moralnom i socijalnom stranom zločina, u očitoj nameri da probude uspavane savesti. Zlo nagriza same osnove svake uže i šire zajednice.

 

Nije ni lako ni jednostavno suprotstaviti se zlu. Proizvode ga države, ideologije, verske i političke vođe. Proizvode ga kolektivi i pojedinci. Potiče iz različitih ubeđenja, različitih kultura i različitih interesa. Ono je sveprisutno, neumorno, nezajažljivo. Često se emituje kao državna politika, preobražavajući se u socijalnu patologiju. Shvatiti i razumeti zlo u njegovom izvornom obliku i gotovo kosmičkim razmerama značilo bi shvatiti i razumeti smisao ljudskog postojanja i postojanja života uopšte.

 

Hana Arent pokušala je da pripitomi zlo tvrdeći da je zlo banalno. Napisala je kako do suđenja Ajhmanu u Jerusalimu nije mogla da spava od strahovanja o metafizičkoj prirodi zla, što bi značilo da se zločini poput holokausta mogu u budućnosti ponoviti. Međutim, na suđenju Ajhmanu ona je, kako piše, shvatila da je zlo “banalno“, da je Ajhman samo običan birokrata, a ne zver u ljudskom telu. To je njoj donelo smirenje. Ali njeni najbolji prijatelji ogradili su se od ovakvog tumačenja Arentove.

 

Izgleda, bili su u pravu. I posle suđenja Ajhmanu razni oblici genocida događali su se na različitim mestima naše planete, motivisani rasnim, religioznim i političkim razlozima. A i dokumenta pronađena posle suđenja Ajhmanu samo su potvrdila kako je procena krivice Ajhmana od strane Hane Arent bila pogrešna. Ajhman je bio mnogo više od običnog činovnika smrti. Novootkrivena dokumenta dokazala su da je itekako aktivno učestvovao u donošenju zločinačkih zakona, kao i u njihovoj realizaciji.

Jedan mladi nemački reditelj branio je pogrešan angažman umetnika u mračnim vremenima obrazloženjem kako su bili u zabludi jer je zlo uzimalo izgled dobroga, te su bili uvereni da rade u interesu opšteg dobra. Sabo se suprotstavio ovakvom načinu razmišljanja i opravdanja

 

Događaji iz naše sopstvene bliske prošlosti potvrđuju da je lako probuditi zlo kao drugu, uspavanu ljudsku prirodu. Kada danas sagledavamo monstruoznost počinjenih zločina na prostorima bivše Jugoslavije, ostajemo zapanjeni pred bestijalnom maštom zločinaca. Mnogi zločini počinjeni su iz, kako se čini, čistoga sadističkog zadovoljstva, a zločinci su, bar većina njih, pre zločina važili za porodične ljude, pristojne susede, uzorne građane.

 

U svojoj opsežnoj studiji ”Anatomija ljudske destruktivnosti” Erih From navodi različite razloge ”maligne agresije”: neurofiziološke, društvene, istorijske, savremene i tradicionalne, objašnjavajući kako se agresija pretvara u patologiju, patologija u mržnju, a mržnja u zločin. Zlo poseduje bezbroj lica, javlja se u bezbroj obličja, brzo transformiše i lako zavodi.

 

Šta preostaje pojedincu u ovakvim haotičnim i konfuznim vremenima, kada se zlo često predstavlja i kao tobožnji nacionalni interes, kao patriotizam, lojalnost religiji, partiji ili državi?

 

Na seminaru za mlade filmske reditelje u Beogradu mađarski reditelj Ištvan Sabo poveo je sa studentima razgovor o umetnosti u doba nacizma i krivici umetnika koji su služili takvom režimu. Jedan mladi nemački reditelj branio je pogrešan angažman umetnika u mračnim vremenima obrazloženjem kako su bili u zabludi jer je zlo uzimalo izgled dobroga, te su bili uvereni da rade u interesu opšteg dobra. Sabo se suprotstavio ovakvom načinu razmišljanja i opravdanja. ”Stvarni intelektualac nema pravo na tu vrstu zablude. Takve zablude se ničim ne mogu opravdati!” Prihvatiti i ne prepoznati zlo znači prodati dušu đavolu. Kao potvrdu svog uverenja Sabo je snimio i film o surovoj zabludi umetnika u vreme nacizma – ”Mefisto”.

 

Jedina, prava odbrana od zla jeste, dakle, prepoznavanje zla na vreme, suprotstavljanje zlu. Ali tu već počinje jedna druga priča: o odgovornosti svakog pojedinca pred samim sobom i pred društvom u kojem živi.

Identitarni omnibus

Autor: / Leave a Comment

Nestali u stoljecu 300dpiIvan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013.

 

Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovi­tim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisi­ljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svi­jet.

 

Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obitelj­ska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgoto­viti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekoli­kog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.

 

U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”na­ših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjes­to, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile ne­gdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu ži­ve samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.

Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat

 

Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojan­stvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.

 

Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.

 

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.

 

Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.

 

Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memo­arska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali lje­pljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera. Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija

 

Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati.

 

Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.

 

Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezenti­rati njezine cjeline.

 

Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezi­no nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadava­nje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako ka­ko ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.

 

A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedi­mo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu di­menziju čitanja.

 

U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, nje­govih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu de­finitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.

 

To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.

Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige

 

Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni su­bjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.

 

Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i doku­mentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kne­ževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.

 

U čet­vrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego oči­glednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetlje­ća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!

 

Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne li­terature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađe­nu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.

 

Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majči­nu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.

 

Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neiz­bježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks

 

Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko ra­zumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povi­jesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…

 

I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…

 

Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, pod­sjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od is­tine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.

 

Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kre­ativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…

 

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.

 

(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).

 

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

Bog fanatika nije blag

Autor: / 1 Comment

Prije nekog vremena na Facebook-profilu jednog svećenika osvanulo je upozorenje da je papa Franjo ni manje ni više nego sam Sotona koji je došao uništiti Crkvu. Kojekakve nebulozne poruke svakojakih ekstremizama i fanatizama na društvenim mrežama nisu nikakva rijetkost, pa nije nikakvo čudo ni kada netko na demokratski otvoren profil nekog svećenika napiše da mu je papa – Sotona. Zid ko zid, trpi svašta.

 

Međutim, čini se da širenje protupapinskog raspoloženja među vjernicima ipak nije baš sasvim rubna i pojedinačna pojava čim je na nju reagirao i jedan biskup. Monsinjor Mate Uzinić, biskup dubrovački, koji se u pastoralu vrlo aktivno služi i Facebookom, tjedan dana prije Božića objavio je sljedeću poruku:

 

”Poštovani prijatelji, kad sam svojevremeno ustvrdio da će se i papi Franji Cvjetnica sa svojim ‘Hosana’ pretvoriti u Veliki petak sa svojim ‘raspni’, nisam ni slutio da će taj ‘raspni’ dolaziti od onih koji se predstavljaju kao dobri i pobožni katolici, a upravo to se događa po onima koji su povjerovali u laži tzv. Knjige istine, koja nije ništa drugo doli laž kojom otac laži, Sotona, želi zavesti i zavodi vjernike i učiniti ih sredstvima svog zavođenja.”

Kojekakve nebulozne poruke svakojakih ekstremizama i fanatizama na društvenim mrežama nisu nikakva rijetkost, pa nije nikakvo čudo ni kada netko na demokratski otvoren profil nekog svećenika napiše da mu je papa – Sotona. Zid ko zid, trpi svašta

 

Nikada prije nisam čuo za tu Knjigu istine pa sam nakon kratke pretrage interneta saznao da su to poruke koje već tri godine svakodnevno prima izvjesna Marija od Božjeg Milosrđa. Nije riječ o redovnici, nego o poduzetnoj udatoj ženi i majci koja je, čini se, u ljudskoj lakovjernosti, nesigurnosti i zbunjenosti našla područje na kojem će zgrnuti milijune.

 

Knjiga poslovno nadarene autorice bujne mašte dobro se prodaje širom svijeta čim postoji i hrvatski prijevod koji možete naručiti preko interneta.

 

Sve je počelo 9. studenog 2010. u tri sata ujutro kada se Irkinja Mary Carberry iznenada probudila i osjetila poriv da se zagleda u Isusovu sliku pokraj svog kreveta. Slika je oživjela, Isus joj se nasmijao i slijedilo je ono što redovito ide uz takve slučajeve: glas u glavi koji je tražio da bude zapisan.

 

Mlada je žena, naravno, racionalna osoba koja je sljedećeg dana sumnjala u svoj zdrav razum, pa se ponovno zagledala u sliku očekujući novi mig. I dobila ga je. Isus je taj put prigodno promijenio i boju odjeće, njegova je kosa zablistala crvenkastim preljevima, a oči postale još prodornije plave nego što su inače na sličnim pobožnim kič-sličicama. I što je ženi preostalo nego da preuzme ponuđeni joj posao nebeskog poštanskog sandučića u koji svakodnevno stižu pisma od Isusa, a nije dugo trebalo da se raspiše i majka mu Marija.

 

Knjiga istine još je samo jedna u nizu milenarističkih najava skorog ponovnog Kristova dolaska na Zemlju i početka Njegova tisućugodišnjeg kraljevstva. Uvijek je bilo onih koji Bibliju čitaju i razumiju doslovno, kako Knjigu postanka o stvaranju svijeta, tako i Otkrivenje, odnosno Apokalipsu o tome kako će i kada ovaj svijet završiti.

Nakon što ga je časopis Time proglasio osobom godine, umnožile su se i kritike na račun pape Franje. Jedni ga nazivaju Sotonom, drugi marksistom, treći populistom, odnosno sjajnim komunikatorom bez stvarne težine i ozbiljnosti. Većina svih tih kritika dolazi iz redova same Crkve

 

U kombinaciji s kojekakvim drugim gatanjima, u taj se koncept savršeno uklopio tako dramatičan događaj kao što je bila ostavka jednog pape te potom dolazak nasljednika vrlo nekonvencionalnog ponašanja. Za ljude slabe vjere i mentalnog zdravlja čijim duhovnim životom upravljaju namigujuće slike i svijetleći kipovi sve to vrišti: pokajte se, kraj je blizu!

 

Takve pojave su dobrodošle za pobornike Knjige istine, pa kada se papa s apostolskog pohoda po Latinskoj Americi vrati s novim križem na kojem je Isusov lik umjetnički prikazan s podignutim rukama oni u tome vide Sotonine rogove. Ne šalim se i ne karikiram: oni to ozbiljno!

 

Ne bih rekao da papa Franjo previše mari za takve fanatike kakvih je pod okriljem svih religija uvijek bilo i bit će, ali bit će da su ga ipak i ta svakodnevna Isusova i Gospina pisma na irsku adresu potaknula na onu izjavu da Bogorodica nije pošta da bi svaki dan slala poruke. Naravno, neće škoditi da o tome razmisle i fratri u Međugorju.

 

Nažalost, onaj većinski racionalniji dio čovječanstva ne nazire tako lak i s neba poslan završetak agoniji u kojoj kao da se nalazi globalizirano čovječanstvo. To je agonija bezdušnosti, krajnjeg materijalizma uzdignutog na oltar religije profita na slobodnom tržištu.

 

U svom predbožićnom razgovoru s novinarima internetskog portala La Stampe, koji je za Hrvatsku preuzeo i preveo Jutarnji list, papa Franjo ponovno je Petrovim ključem zagrebao po fino ulaštenoj karoseriji skupocjene kapitalističke limuzine. Ustvrdio je kako doktrina slobodnog tržišta očito ne funkcionira u onom svom dijelu koji je predviđao da će se profit kad napuni čašu vlasnika nužno početi prelijevati i svekolikim blagodatima obasipati i radništvo i siromašnije dijelove svijeta. Naime, čaša se jednima, kojih je vrlo malo, puni i puni, ali nikako da se i napuni pa da se i ostalima nešto prelije.

Biskup Uzinić lijepo je slijedio papin primjer ovog Božića propovijedajući o siromašnima umjesto o komunistima te služeći božićnu misu u dubrovačkom zatvoru. Za razliku od namrštenog i krutog idola većine njegovih kritičara, fanatika i skolastika, Franjin je Bog blag, nježan i baš nekako – bogočovječan

 

U svakom slučaju, nakon što ga je časopis Time proglasio osobom godine, umnožile su se i kritike na račun pape Franje. Jedni ga nazivaju Sotonom, drugi marksistom, treći populistom, odnosno sjajnim komunikatorom bez stvarne težine i ozbiljnosti. Većina svih tih kritika dolazi iz redova same Crkve.

 

I to nije nikakvo čudo, štoviše, prilično je pouzdan dokaz da je papa Franjo na dobrom putu koji će podržati i pozdraviti milijuni ljudi, bez obzira na to bili katolici, vjernici ili nešto treće.

 

Crkva kakvu je papa Franjo zatekao i s vrha sagledao ne može ozbiljno kritizirati ekonomski i socijalni ustroj svijeta zato što je njegov dio, zato što je odavno kao institucija prodana i kupljena. Lijepo se to vidi i na primjeru Crkve u Hrvatskoj. Jedina ozbiljnija akcija Hrvatske biskupske konferencije na tom polju bila je svojedobno ona protiv rada nedjeljom te općenito protiv korporacijskog izrabljivanja radnika.

 

Tada se Crkva nije dugo jogunila i rogoborila protiv udruženih protunarodnih medija, nego je brzo odustala i okrenula se ”lakšim” antropološkim i patriotsko-historiografskim i političkim temama od kojih trgovci ne mogu imati nikakvu štetu. Štoviše, pamtimo slučajeve kad je Crkva svoje pamflete raspačavala upravo uz pomoć tih konkurentskih konzumerističkih super-hramova.

 

Međutim, prije nego što papa Franjo uspije ili pogine u svojoj misiji približavanja Crkve potlačenima i siromašnima, a što neće ići bez odricanja ili drugačije raspodjele i upotrebe materijalnog crkvenog bogatstva, on na osobnoj razini osvaja ljudskošću, jednostavnošću i prisnošću s ljudima kojima se obraća i koje susreće.

 

Upravo spomenuti biskup Uzinić lijepo je slijedio papin primjer ovog Božića propovijedajući o siromašnima umjesto o komunistima te služeći božićnu misu u dubrovačkom zatvoru. Za razliku od namrštenog i krutog idola većine njegovih kritičara, fanatika i skolastika, Franjin je Bog blag, nježan i baš nekako – bogočovječan. Meni sasvim dovoljno za čovjeka godine, ove i sljedeće.

 

(Tekst objavljen 29. prosinca prenosimo s portala Večernjeg lista)

Jahači vesele apokalipse

Autor: / Leave a Comment

Kad bi neko sa Marsa ili ledene Aljaske pao u malenu, napaćenu Srbiju, a prvu ispomoć zatražio od prestonične štampe i medija sa nacionalnom frekvencijom,  nametnuo bi mu se utisak da se našao u nekoj autističnoj zemlji Dembeliji. Na sve strane se cupka i đuska, razgaljene turbo-folkerke poručuju ”jači smo od sudbine”, ružičaste grand-parade i reality programi se smenjuju od jutra do sutra, a između se udenu neke tobož političke debate u stilu ”ne damo Kosovo”. I naravno, po stoti put reprize ”Bele lađe” u kojoj klovnovski tajkun Šojić pokazuje da od njegovog jezičkog tumaranja javna politička kultura nije odmakla ni za jotu.

 

Mimo toga, ali u potpunoj zavetrini i na beznadežnoj margini, nalazi se polje kulturnih događaja i autentičnih vrednosti. No kad nešto od toga stigne u medije, zbog opšteg sloma kulturnih standarda i gubitka profesionalnosti, ono što je zaista vredno izgubi se u gomili banalnosti, osrednjosti i kulturnog smeća. Sve tanji sloj čitalaca, pozorišnih i muzičkih posetilaca jedva može da se snađe u informatičkom šumu, jer, često je teško doznati šta je objavljeno, ko je izdavač, gde se to može pronaći.

 

Jezik brojki je teško povezati sa vrednosnim vrhom ponude, ali u 2013. objavljeno je oko 3.500 novih knjiga, od kojih barem nekoliko stotina zaslužuje ozbiljniju pažnju. Ali kako se u tome snaći kad u štampi i medijima povlašćeno mesto imaju knjige tv-voditeljki, posetiteljki čuvenih dunavskih splavova, samuraja asfalta (droga i hekleri).

Priličan broj viđenijih kulturnih stvaralaca otisnuo se niz reku ovog kulturnog nesporazuma (daj šta daš), koriste nacionalističku retoriku koja ušima plebsa najviše godi, ima mišljenje o svemu, ako se to može zvati mišljenjem a ne besomučnom upotrebom ispražnjenih floskula

 

Godišnje se priredi 931 festival svega i svačega, ali zato jedinstven Festival autorskog filma u Beogradu gotovo da je prećutan, jer novinari više vole da negde gostuju, o trošku domaćina naravno. Izgovor nije ubedljiv, stigla sirotinja, snađi se ako možeš.

 

Priličan broj viđenijih kulturnih stvaralaca otisnuo se niz reku ovog kulturnog nesporazuma (daj šta daš), koriste nacionalističku retoriku koja ušima plebsa najviše godi, ima mišljenje o svemu, ako se to može zvati mišljenjem a ne besomučnom upotrebom ispražnjenih floskula.

 

Izbor zanimljivih likova koje bi genijalni Rable svrstao u čuvenu vrstu ”vejača ovejane suštine” golem je, ali iz ponude istaknutih jahača vesele apokalipse izdvajam samo dva, jer su oni u protekloj godini iznikli u osobene junake naše nevesele sokolane.

 

Početkom kalendarske godine krenula je besomučna marketinška kampanja (u klasičnom obliku ratovanja to se zvalo artiljerijska priprema) oko tv-projekta ”Ravna gora”. Glumac narodnjačkog repertoara, igrao u partizanskim filmovima koji mu sada odjednom razaraju dušu, ohrabren uspehom tv-serije ”Selo gori, a baba se češlja”, Radoš Bajić je rešio da pokrene lavinu prikrivenih istina o ”prvom gerilcu porobljene Evrope”.

 

Šest decenija od kraja Druge svetske vojne, posle desetina knjiga o đeneralu Draži, drugu Charlesa de Gaullea na vojnoj akademiji (neprovjerena glasina što bi rekao jedan domaći mudrac), ponovo se podgreva kafanska retorika (kao posle treće ture lošeg pića) da je Đeneral izdan od savezničkih sila (ponajpre Churchilla), a da je, nepravedno, pobedu odneo bravar koji se navodno našao u Kolubarskoj bitki nasuprot srpskoj armiji (!).

Posle prve episode tv-trilogije ”Ravna gora” oglasila su se dva poznata imena iz sastava SANU, koja su slavodobitno izjavila da je došlo vreme da Draža Mihailović dobije punu satisfakciju, premda u ovoj prvoj epizodi od njega ni traga ni glasa. Kako oni to znaju unapred

 

Posle prve episode tv-trilogije ”Ravna gora” oglasila su se dva poznata imena iz sastava SANU, koja su slavodobitno izjavila da je došlo vreme da Draža Mihailović dobije punu satisfakciju, premda u ovoj prvoj epizodi od njega ni traga ni glasa. Kako oni to znaju unapred!

 

I pre nego što se D. M. pojavio bradom i glavom tek u 4. epizodi, svi viđeniji glumci iz ove serije su papagajski ponavljali, na izdašno razdrljenim stranicama beogradskih tabloida, kako je serija zasnovana na autentičnim istorijskim istraživanjima (Radoš ih obavio!), kako će se odsad istorija drugačije pisati. Da nije tužno, bilo bi mnogo smešno.

 

No ostavimo sve to po strani. Prošla je i sedma epizoda serije, domet u dramaturškom smislu ispod osrednjeg, velika gnjavaža i diletantsko nesnalaženje, dosadno dozlaboga. U mojoj porodici koja je pripadala istorijski poraženoj buržoaziji (bez četničkog učešća) niko nije gledao seriju posle prvih gnjavatorskih epizoda. A javnost je utihnula. Valjda niko nije očekivao nešto ozbiljno. Ili uzimaju istorijsku distancu.

 

Zanimljivo je da zvanični tv-kritičari (proređeni i isprepadani) nisu ni pisnuli, čekajući 30. epizodu da kažu svoj istorijski sud. Vrlo promućurno, jer ko zna šta im se može dogoditi kad je na čelu države osoba koja nosi zvanje četničkog vojvode (makar iz Šešeljeve ruke).

Zanimljivo je da zvanični tv-kritičari (proređeni i isprepadani) nisu ni pisnuli, čekajući 30. epizodu da kažu svoj istorijski sud. Vrlo promućurno, jer ko zna šta im se može dogoditi kad je na čelu države osoba koja nosi zvanje četničkog vojvode (makar iz Šešeljeve ruke)

 

No dok se R. B. zapleo kao pile u kučine, jedan drugi Radoš je u punom jurišničkom zamahu.  Profesor srpske istorije 19. veka, autor više knjiga (jedina zapaženija ima čudan naslov ”Angažovana historija”, da se zna o kakvoj nauci je reč), Radoš Ljušić je tačno pre godinu dana došao na čelo izdavačke kuće Službeni glasnik, kao član većinske stranke SNS.

 

Nekoliko godina ranije R. Lj. bio je postavljen za direktora i glavnog urednika Zavoda za udžbenike, ali tada kao član partije koja je imala većinu u vlasti. Čovek zna kako i gde da se smesti. Nije tada izdržao ni puni mandat, najuren je pod nerazjašnjenim okolnostima, pominjani su neki honorari koje je isplaćivao sam sebi (sve je mutno u nama i van nas, draga moja Beatriče!).

 

A i pre ove mutne afere u pomenutom Zavodu, bard srpske nacionalističke misli proslavio se na stranicama uglednog nedeljnika, jer je sa čuvenim autorom Memoranduma, akademikom Krestićem, vodio višenedeljnu polemiku najprostačkijeg nivoa o tome kakve su usluge činili jedan drugome, a opet, R. LJ. posle svega nije stigao do zvanja akademika, što mu je bilo obećano!

 

I onda ovaj jahač nesrećne balkanske apokalipse preuzima jednu od najboljih izdavačkih kuća na Balkanu i, ekspresno, najuri 5, 6 izvanrednih urednika, preteći nekima od njih sudskim procesima! Tokom cele godine R. LJ. bojovnički grmi protiv najurenih, a izdavački plan kuće približio se ništici. To je jedan od najvećih lomova u istoriji izdavačkih poslova, od Karađorđa naovamo. Ovih dana nekoliko istaknutih autora otkrilo je da im je po direktorovom nalogu upućen ugovor da dozvole pretvaranje neprodatih knjiga u rezanu hartiju, jer ovaj nesrećnik ne zna kakvo je blago imati na lageru knjige koje nisu brzi, petparački hitovi, jer pripadaju zvezdanim časovima čovečanstva, da se izrazim starinski (Zweigova sintagma).

 

Ova dva Radoša su među junacima prethodne godine. Kakva kulturna politika, takvi i junaci. Neko pakostan bi rekao, po onoj narodnoj: dva Radoša ubiše Miloša! Ubistva nema, ali ove rane lečićemo dugo.

Blagdan à la Kuzmič

Autor: / 2 Comments

peter-kuzmic-autografKraj godine koincidira s Božićem, razdobljem u kojem nas radost Isusova rođenja navodi da se pitamo o grešnosti, ne samo tuđoj nego i o vlastitoj. Temelj katoličkog nauka je istočni grijeh, a analiza toga pojma sugerira da iz njega ISTJEČU svi drugi grijesi. Po kršćanskom tumačenju, ljudski stvor postaje grešnim u času dolaska na svijet jer nasljeduje Adamov prijestup, unatoč tomu što za njega nije odgovoran.

 

Osim istočnog grijeha, koji je u temelju katoličkog nauka, sedam glavnih grijeha su oholost, škrtost, zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost. Učenjem o grijehu svećenstvo je steklo efikasnu mogućnost da utječe na svoju pastvu, ali i da tom pastvom isto tako manipulira. Skala grešnosti varirala je od prilike do prilike, pa danas prevladava vjerovanje da korporativni kapitalizam sa svim svojim izazovima pogoduje, katkad čak i podržava (po)grešnu praksu.

 

U 11. stoljeću, mogućnost pokajanja ozakonjena je u formi indulgencija, a u kasnijim razdobljima trgovanje oprostom postalo je jednim od glavnih izvora sve većeg i izvornom kršćanstvu neprimjerenoga bogaćenja Crkve. Štoviše, godine 1478. objavljen je cjenik Praxis et Taxae Officinae Poenitentiariae Papalis (Poslovanje i pristojbe papinskog ureda za pokoru), u kojem su potanko navedeni grijesi, ali i iznos koji valja podmiriti da se dobije oprost.

U uglednog protestantskog pastora Petera Kuzmiča sve se čini blisko i poznato, iako je drukčije od onog na što su navikli vjerski konzervativci. Kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, pledira za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik

 

Slaveći dan Isusova rođenja, mnogi vjernici – i ne samo oni – demonstrirali su opet jednom lepezu svih mogućih grijeha, od neumjerenosti do lijenosti, bludnosti i tako dalje. Suvremena Hrvatska drastično je podijeljena, ne samo zbog svjetonazorskih nego isto tako i zbog materijalnih razlika. Uzmemo li novac kao spasonosnu formulu, danas bi jako malo građana uspjelo otkupiti svoje grijehe. Većina bi završila u paklu, u ”ognjenom jezeru”, kako su ga zamislili tvorci Apokalipse, ili u njegovih devet krugova koje je najuvjerljivije prikazao Dante.

 

Kako god bilo, trgovina oprostima bila je jedan od glavnih razloga za rađanje protestantizma u različitim oblicima (luteranizam, kalvinizam, anglikanizam, anabaptizam i tako dalje). Dva dana prije Badnjaka, u nedjelju, 22. prosinca, gost emisije ”Nedjeljom u 2” bio je pastor, gostujući profesor postdiplomskih studija Gordon-Conwell u Bostonu u Sjedinjenim Državama i utemeljitelj Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič.

 

Nije slučajno da se voditelj emisije Aleksandar Stanković odlučio upravo za takva gosta. U uglednoga protestantskog pastora sve se čini bliskim i poznatim, iako je drukčije od onoga na što su navikli vjerski konzervativci. Prezime mu ne završava sufiksom -ić nego –ič, kao u Slovenaca i Rusa, kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, ne brani komunizam, ali tvrdi da je Tito velik državnik, godinama je predavao na američkim sveučilištima, ali radije živi u Osijeku, ukupnošću svoga djelovanja pledira za evanđeosko, a ne za institucionalno kršćanstvo, za kler koji ne djeluje institucionalno, nego transformativno, za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik.

 

Iako bi bio korisniji od većine drugih službenika, pastor Kuzmič odbio je Tuđmanovu ponudu da se uključi u diplomaciju, bez kompleksa objašnjava da se ljubav prema domovini i kritika vlasti uzajamno podrazumijevaju, buni se protiv političke zloupotrebe religije, grozi se nad ustaškim revivalom, sugerirajući da su tradicionalistički narodi skloni ideološkom monizmu i diktaturi te zaključujući da smo kao pojedinci i kao cjelina tolerantni manje nego prije deset godina.

Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti

 

Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Kuzmičev odgovor je nedvosmislen: zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti.

 

Protestantski pastor koji se rodio 1946. u mjestu Nuskova u susjednom Prekmurju (u blizini, u Sv. Jurju, rodio se veliki slovenski pjesnik i kršćanski socijalist Edvard Kocbek), ali se legitimira kao politički Hrvat, koji je obitavao u Los Angelesu, Chicagu i Bostonu, ali se smatra istinskim Essekerom, artikulirao je to dovoljno jasno da nikoga ne ostavi u sumnji i dovoljno taktično da nikoga ne uvrijedi.

 

Osim onih koji misle da imaju monopol na istinu, koji su radili na rušenju mostova (ne samo u Mostaru) i koji krivnju za sve nedaće vide u drugome, zaboravljajući da je takva pozicija protivna autentičnom kršćanstvu. Poput prijatelja i istomišljenika, pokojnog Željka Mardešića, alias Jakova Jukića, koji je jednom zgodom napisao da se zaželio naći među neprijateljima Crkve kad je shvatio kakvim je neznanjem i militantnom netrpeljivošću zastupaju njeni zeloti, istu poziciju brani i Kuzmič. Brani Crkvu od anakrone sprege pretkoncilskih katolika i konvertiranih komunista, brani je od straha i mržnje prema svemu što je novo, pa i oslobodilačko, napokon, brani je od opasnosti prešućivanja koje je pogibeljno koliko i izravno počinjen grijeh.

 

U povampirenoj stvarnosti, u kojoj se Hobbesova tvrdnja homo homini lupus pokazala u zastrašujućoj punoći, Kuzmičev predbožićni pledoaje djelovao je kao medikament. Kao melem na rane svih onih koji su na ovaj ili onaj način postali žrtvenim jarcima religijske politike i/ili političke religije, dviju paralelnih sastavnica koje su generirale nepregledni bezdan krize, vraćajući se svojim tvorcima kao bumerang. Ne znam jesu li crkveni prelati, ministri i saborski zastupnici gledali i slušali Kuzmiča, a ako jesu, mogli su se posramiti. Naravno, pod pretpostavkom da taj neugodan osjećaj u njima uopće egzistira.

Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti

 

Sram je stanje koje proizlazi iz osjećaja vlastitoga grijeha, a takvo što, da su grešni, naši biskupi, jednako kao i takozvani karijerni političari, ne bi priznali ni da ih vrte na ražnju. Istina je da su beskompromisni i bespoštedni, ali jedino prema drugima. Za razliku od Isusa, koji je sa svojim učenicima bio strog, a sa svima drugima popustljiv, oni su odabrali obrnuti gard. Ali to ih ne sprečava da se u svakom času pozivaju na Bibliju ili apeliraju na dragog Boga, ne shvaćajući da sami sebi skaču u usta i ne uspijevajući objasniti kako to da poplava manifestne religioznosti ima pandan u sve većem porastu nasilja.

 

Milena Jesenska, spisateljica i Kafkina intimna družica, zaključila je da ne smijemo lomiti one koji su slabiji od nas. Nisam siguran koliko to razumiju duhovni i svjetovni lideri iz naše male i slabašne domovine. Zato nije slučajno da je gospodin Kuzmič citirao sedam smrtnih grijeha. Nije slučajno ni to da nije posegnuo za klasičnim grijesima, nego onima što ih je fiksirao Mahatma Gandhi. To su, redom, (1) bogatstvo bez rada, (2) užitak bez savjesti, (3) znanje bez karaktera, (4) business bez etike, (5) znanost bez humanosti, (6) vjera bez žrtve i (7) politika bez principa.

 

Za divno čudo, naše davno udomaćene grijehe identificirao je jedan hindu, koji je zagovarao ahimsu kao model borbe protiv kolonijalnog ropstva. Ima li Hrvatska ikakve veze s Gandhijem? Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti.

 

Dan nakon televizijskoga blagdana u režiji jednog kršćanina reformacijske baštine, na Trgu žrtava fašizma (ako se još tako zove) priređen je performans sa stotinama upaljenih lampiona koji su poletjeli uvis. Predstavu je zamislio Krešimir Tadija Kapulica, a svaki lampion nosio je sa sobom velike i male želje onih koji su ih lansirali. Da se Kapuličini i svi drugi snovi susretnu na nebu; nakon godina tranzicijske i koalicijske pustoši, možda je to jedino što nam je preostalo?

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt