Nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima (pobjede što je bila iznenađenje samo za indoktrinirane, zavedene, zaluđene ili kupljene), Europa – točnije: Europska unija ponaša se kao siroče koje je ostalo bez snažnog oca koji ga je do sada držao za ruku i vodio kamo je on htio. [Read more…]
Barack Obama: Ne, nije mogao
Tužan kraj mandata jednog tužnog predsjednika: Bilanca Obaminih osam godina na svjetskoj sceni bit će porazna. Nakraju je političarku koja se profilirala kao pobornik vanjskih intervencija nazvao najsposobnijom da preuzme Bijelu kuću. [Read more…]
Najsigurniji svijet
Volite li špijunske filmove?
Ako vam inicijalna reakcija glasi “da”, sva je prilika da ste odrasli na ekstrovertiranosti Jamesa Bonda i s vremenom stekli bar izvjesno poštovanje prema djelima koja glamur i pirotehniku zamjenjuju psihološkom iznijansiranošću i dvojbenošću uspjeha. Bilo u završnim godinama Hladnog rata, bilo u vrućem poraću – na potezu od Valerie Plame do Edwarda Snowdena – moralo je postati jasno da špijuni (najčešće) nisu markantni tipovi u večernjoj toaleti, s pištoljem u jednoj, a martinijem u drugoj ruci, nego trudbenici posla u kojem se pretenzija ka moralnosti njihova djelovanja svakodnevno nalazi na kušnji.
Drugim riječima, cijenite Johna le Carréa.
Kao majstor špijunske priče iz stvarnog svijeta, John le Carré obitava u nijansama sive. Najtraženiji čovjek pripovijeda o onima koji ih priznaju i onima koji ih odlučuju zanemariti
Njegova su hladnoratovska djela postala klasici, prvo književnosti, a onda i malog ekrana: Dečko, dama, kralj, špijun ekraniziran je, posve nedavno, i za veliki ekran, vrlo uspješno. Le Carréova nehladnoratovska djela inače nailaze na različit filmski uspjeh: za svakog solidnog Brižnog vrtlara imamo i nezgrapnog Krojača iz Paname. Neki tvrde da se le Carré pomalo pogubio s padom Berlinskog zida, izgubivši mogućnost laviranja nijansi sive na razmeđima crno-bijelo podijeljenog svijeta, što se odražava kako na predlošcima, tako i na ekranizacijama.
Čini se, ipak, da je razlog ponešto intimniji.
Sâm pisac ne krije svoje duboko zgražanje aktualnim postupcima strane koja bi trebala biti njegova, pa piše djela u kojima polemičnost zamjenjuje nekadašnju sjetu. Roman Najtraženiji čovjek iz 2008. upravo je zbog gorljivog nastojanja da razobliči moralnu nakaradnost nečega što se zove extraordinary rendition – izručenja bez pravnog postupka, koje često uključuje mučenja na teritorijima trećih država – dočekan na nož prezira i omalovažavanja u Americi.
Zato ne čudi da su ga ekranizirali Europljani.
Stvarni špijunski rad s ljudima – HUMINT, human intelligence – pipav je zanat: raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno
Film Najtraženiji čovjek iz 2014. dočekan je, pak, sa suzdržanim poštovanjem – makar uvelike zato što se radilo o posljednjem filmu Philipa Seymoura Hoffmana čiju je premijeru taj veliki glumac doživio. Ta tužna činjenica podosta je zasjenila sâm film: neobičan film, snimljen u britansko-njemačkoj produkciji, po scenariju Australca i u režiji Nizozemca, s likovima koji su uglavnom Nijemci, ali svaku iole bitniju ulogu glume Amerikanci, poput Hoffmana.
Produkcija Najtraženijeg čovjeka zamršenija je od radnje.
Priča je posvećena njemačkim obavještajcima iz službe koja je iz niza okolnosti, jasnih svakome tko poznaje proteklih stotinu godina, mala i potkapacitirana. Svejedno, predvođeni Güntherom Bachmannom – Hoffmanovim likom – oni se zdušno trude oko sigurnosti kako domovine, tako i međunarodne zajednice, bolno svjesni činjenice da je Al-Qa’edina ćelija odgovorna za 11. rujna operirala iz Hamburga. A upravo se u Hamburgu krije netko tko možda financira teroriste.
I u Hamburg dolazi netko tko im možda nosi velik novac.
Taj netko je u le Carréovu romanu protagonist. On nosi rusko ime Ivan Karpov – i glumi ga ruski glumac Grigorij Dobrigin – ali prezire sve rusko u sebi. Majka mu je bila Čečenka: silovao ju je ruski časnik, još kao maloljetnicu, i umrla je dok je rađala Ivana. On je zatim prešao na Islam i promijenio ime u Issa; da, upravo u arapsku inačicu Isusova imena. Robijao je u ruskom zatvoru i na cijelom tijelu nosi posljedice svoje muke. U životu Isse Karpova nema ničega što ne bi bilo ranjeno prije sadašnjeg, ilegalnog ulaska u Hamburg.
Zato je tu pristup s pozicije velesile koja se ne mora brinuti za stvarne ljude: ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja individualnih ljudskih sudbina
Issa je, kao i toliki ranjeni mladići prije njega, ovdje samo sredstvo.
Izravno je sredstvo zanimanja Güntherove službe: iz razloga koje film nikad ne objašnjava na uvjerljiv način, on je nasljednik golemog bogatstva svojeg biološkog oca, čuvanog u jednoj hamburškoj banci. Ne, zaista: ili su ruski časnici dovoljno časni da žrtvama silovanja daju ključeve svojih posthumnih trezora smještenih na sigurnom zapadu kontinenta, ili o priči Isse Karpova ne znamo sve relevantne podatke. Kako god bilo, naslijeđeni bi novac mogao pasti njemu u ruke, a iz njegovih ruku onima koji su ga iz vjernika pretvorili u ono što se danas s tako uvijenim gnušanjem naziva islamistom.
Agenti koji ga prate nisu pritom islamofobi.
Günther, recimo, tečno govori arapski. Nekoć je bio šef postaje u Bejrutu, prije nego što mu je tamošnja operacija pošla po zlu. Sada se postupno uništava cigaretama i pićem – što Hoffman, pretio i načet ovisnostima koje će ga doći glave, utjelovljava jezovito dobro – ali iz svake nam je njegove geste jasno da ga umnogome više načinje njegov posao. Zvan je HUMINT: human intelligence, ljudsko obavještajstvo. Raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno.
I u tom paklu živi lik Günthera, protagonista ovog filma.
Najtraženiji čovjek tako dovodi le Carréov iznijansirani svijet u sraz s umjetnim svijetom sigurnosti koji stvara sadašnje stoljeće stalnog rata: na neki način, špijunska fikcija tu pobjeđuje špijunsku stvarnost
E sad, da je bilo što je moglo biti. Da je scenarist Andrew Bovell – koji nema nijedan zaista dobar film sa svojim potpisom – bio sposoban preplesti duboko tragične priče Isse i Günthera u elegiju kakvu one zaslužuju, Najtraženiji čovjek bio bi posve izniman film. Film koji pripovijeda o jednom ranjenom Muslimanu i jednom promućurnom Nijemcu – o pripadnicima sadašnjeg i bivšeg Neprijatelja Amerike du jour – koji igraju svoju igru mačke i miša dok bjeloglavi orao samo čeka da jedan pojede drugoga, kako se ne bi morao truditi loviti dva plijena. Bio bi to, možda, posve točan uvid u špijunsku struku naših dana, onaj u kojemu votka-martinije i trbušne pločice zamjenjuju ispijanje Johnnie Walkera iz boce i trbušina što se prelijeva preko remena.
Najtraženiji čovjek nije taj film.
Uza sve najbolje namjere autora izvornog romana, pisca scenarija, redatelja koji nas je zadužio oblikovanjem vizualnog identiteta sastava Depeche Mode u osamdesetima i fantastičnih glumaca u postavi – uz spomenute, tu su i Willem Dafoe kao Karpovljev bankar, te Rachel McAdams kao Karpovljeva odvjetnica; roman između njih stvara neku priču, film od toga odustaje – Najtraženiji čovjek ne uspijeva istinski zaintrigirati glavninom svojeg trajanja.
Corbijn uživa u vizualiziranju urbanog rasapa Hamburga dok Bovellu prepušta pripovijedanje; Bovell se, pak, tako uživljava u sastavljanje djelića svoje špijunske slagalice da mu stvaranje fascinantnih likova pritom posve promiče.
Glumci se trude koliko mogu.
Samo, glumci su uvijek robovi domišljatosti njihovih gorespomenutih nadređenih. U slučaju filma Najtraženiji čovjek, to je očito bila međunarodna ekipa bez čvrstog autorskog vodstva – pa makar to bio i najomraženiji među svim filmašima, autor-producent; takvoga se nije dalo naći među šačicom usitnjenih europskih produkcijskih kuća sretnih zato što šeću među zvijezdama. U slučaju protagonista filma Najtraženiji čovjek, gorespomenuti nadređeni postoji, i uvjerljivo je prikazan, i tvori os istinske zanimljivosti ovog djela, usprkos svim manama.
Ovo je film o malim zemljama koje pristaju podmetnuti grbaču pod breme CIA-e.
Njemačka nije mala zemlja. Dapače, kao nositeljica BDP-a Europske Unije, mogla bi možda pretendirati na naslov značajne sile – da nije povijesti koja joj se, eh, omaknula. Njemačka tajna služba, oličena u Guntherovoj ekipici, jest stoga mala; unizna i dobronamjerna, ona je uljuđen antipod žandarski revnih zemalja svijeta koje su idealni kandidati za extraordinary rendition. Güntherova služba uvjerena je kako je u dovoljnoj mjeri bolja od toga da s američkim špijunskim službama – ovdje utjelovljenim u nadnaravnoj Robin Wright, jer bi svi svugdje htjeli da su te sreće – razvija strategiju na ravnoj nozi.
Partneri, a ne puleni: u toj zabludi leži tragedija ovih špijuna.
U trenutku kad Günther zaključi da bi mogao kolegijalno razgovarati s Marthom Sullivan – likom Wright – on je na svoj posve izravan način upita koji je krajnji cilj svih nastojanja CIA-e. Ona mu, na svoj posve neizravan način, odgovori frazetinom koja valjda piše u epigrafu pravilnika njezine službe: “Želimo učiniti svijet boljim mjestom.” A kad Günther pri konačnom dogovaranju akcije upotrijebi istu frazu pred svojim nadređenima i samom Sullivan, misli da su se shvatili.
Najtraženiji čovjek ima kraj odličnog filma.
Nije cijeli takav, zahvaljujući manjkavostima dirigentske palice, ali u posljednjem činu, kad svi djelići dramaturške slagalice napokon dođu na svoje mjesto, imamo posla s upečatljivim, izravnim iskustvom upravo one teme kojoj je le Carré posvetio svoju priču. A to nije toliko extraordinary rendition po sebi, koliko razlika u poimanju sigurnosti današnjeg svijeta između onih koji špijunskom poslu pristupaju s empatijom prema nijansama sive, te onih koji za sve imaju jedno te isto, crno-bijelo rješenje.
Drugim riječima, pitanje tu glasi: Volite li špijunski poziv?
Jer možda ste mislili da u današnjem začudnom svijetu on mora izgledati upitno kao u svim pričama Johna le Carréa. Ali ako radite za Amerikance, ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, e, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja: unaprijed imate odgovore na sve, znate tko je naš a tko njihov, i uvijek sve možete riješiti pirotehnikom. A u tom najsigurnijem svijetu naći će se, po svoj prilici, mjesta i za kakvu votku-martini.
Drakula: Epistolarna priča
Dragi Jonathane,
Srce mi leti za tobom dok boraviš u toj dalekoj zemlji Transilvaniji. Tražila sam je na karti i čini se da uz Vlašku, ali ne više i Moldaviju, ona tvori današnju Rumunjsku, članicu ove EU. Jedva čekam vidjeti taj novi film o njezinom najslavnijem junaku Vladu, navodno zvanom Nabijač.
Ne bi bilo damski od mene da tražim pojašnjenje dotičnog nadimka, a budući da ti ovo pišem nalivperom, za koje još nisu izmislili tipku Delete, zaboravi da sam išta spomenula. Crvenim.
Vječno i jedino tvoja,
Mina
Draga Mina,
NSA je, na svoje veliko čuđenje, među tonama robe, računa i kataloga za telemarketing koji kolaju europskim poštama, ovih dana otkrio i nekoliko pisama. Riječ je o sumnjivoj tehnologiji iz minulih vremena, kojom su ljudi tintom na papiru prenosili vijesti jedni drugima. Snowdenov nasljednik omogućio je da sadržaj tih pisama procuri u javnost. Donosimo glavne izvatke
Srce ti je, nažalost, odletjelo u potpuno pogrešnom smjeru. Priča o Vladu III. Țepeșu, što na rumunjskom znači Nabijač, zbivala se odista u Rumunjskoj, ali premda ta zemlja, kao i mnoge okolne, ima razvijenu koprodukcijsku industriju, producenti su odlučili snimati film u Sjevernoj Irskoj. Vjerojatno zato što se tu snima ”Igra prijestolja”. Uzeli su i nekoliko glumaca iz te serije, jer se tako danas radi. Imamo i Barda iz ”Hobita” u ulozi Vlada!
No ne daj da te njegov nadimak navede na krivi trag, mila, kao što te već navela njegova adresa. Da nisi luče moje tankoćutno, savjetovao bih ti da pročitaš roman ”The Bridge on the Drina” jednog pisca iz Transilvaniji bliskih krajeva, gdje se potanko opisuje dotično nabijanje. Riječ je o nimalo ugodnom postupku.
Užurbano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Sva sreća da nisu izmislili Instant Messaging za naša pisma! Pri čekanju na dolazak tvoje iduće poruke dohvatila sam roman koji si mi preporučio, pročitala ga od korica do korica, pače višekratno – i mogu ti reći da uistinu nisam očekivala to što sam ondje zatekla. Uistinu, ženska mašta kadikad zabludi. Ipak, pričaj mi još malo o dotičnom Vladu. Nije li se on borio protiv tih Turaka koji su nabijali ljude na kolac? Zašto je onda nazvan po nabijanju na kolac? Također, ima li on kakve veze s fenomenom zvanim vampirizam? Noćima ne spavam pri pomisli na to. Na svu sreću, Lucy Westenra je tu da mi besane noći toplije prođu.
Uvijek umilno tvoja,
Mina
Draga Mina,
Zanimljivo je to što pisma nose marke (također sumnjivu tehnologiju iz minulih vremena) iz viktorijanske Engleske. Za divno čudo, zbog nikad ukinutih zakona o valjanosti poštanskih vrijednosnica, pošte su te marke prihvatile
Ne mogu ti reći koliko mi je žao što još nisu izmislili Instant Photo Messaging kad pomislim na tebe i ljupku Lucy zajedno u postelji! Ipak, snimanje je dovoljno naporno da svake noći zaspim bez imalo nespokoja. Znaš, ovaj Vlad stvarno nema ništa naročito slično s onim Drakulom iz romana Brama Stokera, onim koji je sijao strah i trepet Engleskom kao nositelj pošasti iz tamnih vilajeta brdovitog Balkana. (Ne, taj Drakula je danas babaroga UKIP-a i cijele Farrageove bratije s glogovim kolcima.)
Ovaj naš Vlad je divan obiteljski čovjek s ljepoticom ženom (glumi je Sarah Gadon, Kanađanka s inače izvrsnim smislom za odabir uloga) i divnim sinčićem (Rickonom iz ”Igre prijestolja”, o čijem je liku GRRM prestao pisati, pa mali do daljnjega ima vremena). Vlad je, istini za volju, nekoć iz svojih razloga nabijao ljude na kolac (ne znam zašto podcrtavaš tu riječ, mila; ta zar se može nabiti drugačije nego na kolac?), ali sada je prava duša od čovjeka.
Marljivo tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
U privitku ti šaljem serigrafiju sebe i moje tople družice Lucy, djelo našeg znamenitog umjetnika Renfielda, uz kojeg noći zanimljivije prođu. Žao mi je što nam tehnologija ne omogućuje podatnije prikaze. Renfield priča tako zanimljive priče o Vladu III. Nabijaču! Navodno je jednom prilikom dao da se turskom poslanstvu, koje na audijenciji nije skinulo turbane, ti turbani čavlima zabiju u glave. Sad shvaćam, borio se protiv neprijatelja njegovim oružjem. Svejedno, još mi nije jasno kako je zbog toga postao vampir. Ta vampiri navodno žive od krvi koju piju! Lucy to drži izuzetno zanimljivim, Renfield je svesrdno potiče u tome, ali još uvijek ne znam kakvo bi zadovoljstvo ijedna žena mogla pronaći u oralnom uzimanju tjelesnih tekućina.
Predano i podano tvoja,
Mina
Draga Mina,
Prije svega, jedva čekam da po mom povratku s ovog posla stupimo u brak, kako bih ti mogao objasniti neke zanimljivosti o pticama i pčelama koje ti, ovako nevinoj, još nisu jasne. Ali ima za to još vremena. Pričajmo, stoga, o šišmišima! Iako se Gary Shore, Irac kojeg je studio angažirao kao redatelja (da ne mora i njemu plaćati kočiju), baš i ne snalazi ni u jednom svakodnevnom aspektu svoje struke – likovi su mu tanji od papira na kojem ovo pišemo, a tvrdi da je izgubio skriptu iz povijesti rumunjsko-turskih ratova, pa nikad nije siguran bori li se njegov Vlad za svoju obitelj ili za svoj narod, kao ni koja je točna razlika između ta dva pojma – ipak ima jednu odličnu ideju!
Vidiš, naš Vlad u ovoj priči popije krv starog rimskog cara Kaligule, toliko ogrezlog u krv da je i sâm postao vampir (mislim da su činjenicu da je riječ o Kaliguli izbacili iz filma, kao i još štošta što smo danima predano snimali – ali, hej, ipak ga glumi Charles Dance, jer vidjela si što je bilo s njegovim likom na kraju četvrte sezone ”GoT-a”). I onda stekne sposobnost da se pretvara u šišmiše! Po volji! I onda ti šišmiši čuda čine. Kao čvorci, samo ubojitiji.
Fascinirano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Iskreno rečeno, ubojiti čvorci mi ne zvuče fascinantno, ali hej, ako ti kažeš. Siroti Renfield cijelo vrijeme tvrdi meni i mojoj Lucy da je šteta što živimo u vrijeme prije kućnog videa, pa nam ne može pokazati ono što on naziva “kinematografskom poviješću Gospodara”. Meni stoga ovo što ti radiš zvuči kao loše šapirografirana kopija ”Gospodara prstenova”. Tamo su imali ubojite orlove, zar ne? I ubojito drveće? Što je sljedeće, najezda ubojitih hrušteva? Svejedno, Renfield se trudi dočarati nam dotične filmove u okruženju ložnice projiciranjem sjene svojih prstiju na zid. Usuđujem se reći da je njegovo umijeće baratanja prstima istinska umjetnost.
Željna širenja umjetničkih nazora,
Mina
Draga Mina,
Više nitko u ekipi ne gaji poštovanje prema ovom filmu. Studio Universal, koji stalno tupi da mu je Drakula zlatna koka već osamdesetak godina, neprestano nam se miješa u posao. Prošlog tjedna su iz filma izbacili Babu Jagu, sad su nas pak natjerali da potpuno promijenimo kraj ne bi li se uklopio u nešto što nazivaju “Universal Monsterverse”.
Shvaćaš, sve je to nadahnuto onime što rade Marvel i DC – snimiti niz filmova o pojedinačnim superjunacima, pa ih sve s vremenom spojiti u franšizu – ali Universalov Monstrumverzum trebao je započeti tek novom ”Mumijom”, a ovo nikad nije trebao biti dio te balade. K tomu, monstrumi nisu superjunaci. Nego, nije li se njihov prethodni pokušaj stvaranja franšize od ”Mumije” temeljio na ubojitim hruštevima?
Rezignirano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Adresirani pošiljatelji pisama, Jonathan H. i Wilhelmina M., zvana Mina, nisu uvedeni ni u jednu bazu podataka NSA, a ni Google ne posjeduje informacije o njihovim navikama kupnje, kretanja i intimnog odnošenja. Činjenica da je bar jedno od njih uspjelo dobiti posao na filmskoj produkciji kvalificiranoj za porezne olakšice Sjeverne Irske oglasila je zvono na uzbunu u hodnicima moći
Ne samo da sam izgubila želju za gledanjem tog tvog filma, nego ti mogu reći da sam u noćima provedenim uz Lucy i Renfielda izgubila želju za monogamnom vezom, a pogotovo onakvom kakvu sam kanila sklopiti s tobom, ti, kuhana nogo od muške karizme.
Nas troje se selimo u ustanovu doktora Sewarda i živjet ćemo od prodaje rukotvorina nadahnutih filmom ”Drakula Brama Stokera”, iako to nije film Brama Stokera, nego Francisa Forda Coppole. Sudeći prema onome što nam je Renfield pokazao prstima, taj film je u uvodnih pet minuta suvislije spojio povijesnu priču o Vladu s književnom pričom o Drakuli nego ovaj tvoj film u devedeset.
Nikad više tvoja,
Mina
Draga Mina,
Nadam se da će ti tvoj novi život u cijelosti dočarati puno značenje izraza “nabijem te”. Gary Shore je to već učinio sa svim potencijalom priče ovog filma. Barem u tome se slažemo. Ako ništa drugo, sada ti barem mogu priznati da sam cijelo ovo vrijeme oštrio kolce s povijesnim konzultantom filma, izvjesnim doktorom Van Helsingom. Nije da čovjek zna razliku između pravoslavlja i katoličanstva, kao ni bilo što drugo korisno što se povijesti tiče, na uštrb filma. Ali bar izgleda kao Hugh Jackman, do posljednje pločice na trbuhu. Izjedi se od jala.
Nikad više tvoj,
Jonathan
Država totalnog nadzora
Glen Greenwald, ”Nemaš se kamo sakriti – Edward Snowden, tajna služba NSA i američka država nadzora” (s engleskoga preveo Damir Biličić), Profil, 2014.
Da je Glenn Greenwald znao tko je Cincinat, osoba koja mu se pod tim imenom e-mailom javila prvog dana prosinca 2012. godine, sigurno bi pod hitno napravio ono što je tajnoviti Cincinat tražio od njega – počeo bi se služiti sustavom kodiranja PGP kako bi od njega mogao primiti određene stvari. Pošiljatelj misteriozne poruke nazvao se prema Luciju Kvinciju Cincinatu, rimskom seoskom patriciju, koji je ostao zapamćen po tome što je, nakon što je svoj teritorij obranio od neprijatelja Rima, svojevoljno dao ostavku i odrekao se političke moći. Kao što će budući događaji pokazati, ime Cincinat izabrano je vrlo promišljeno.
Ali, Glenn Greenwald imao je pametnijeg posla, radio je na nekoliko novinarskih priča kakve je redovito objavljivao na svom blogu na stranicama newyorškog Guardiana, a instaliranje programa pretty good privacy koji e-poštu štiti lozinkama koje se sastoje od nekoliko stotina ili čak tisuća nasumičnih brojaka te velikih i malih slova zahtijevalo je vrijeme i znanje kojim on nije raspolagao.
Premda mu je dotični Cincinat nudio neizravnu pomoć oko instaliranja zaštitnog programa i premda nikad zapravo nije donio svjesnu odluku da ne želi odgovoriti, prolazili su tjedni i mjeseci a da se američki novinar i ustavni stručnjak Glenn Greenwald nije javio Edwardu Snowdenu, jednome od najvećih zviždača svih vremena čije je ime danas poznato u cijelom svijetu, a koji je – nakon što je odlučio objaviti šokantnu istinu o načinu rada američke obavještajne agencije NSA (National Security Agency) – želio surađivati upravo i jedino s Glennom Greenwaldom
Premda mu je dotični Cincinat nudio neizravnu pomoć oko instaliranja zaštitnog programa i premda nikad zapravo nije donio svjesnu odluku da ne želi odgovoriti, prolazili su tjedni i mjeseci a da se američki novinar i ustavni stručnjak Glenn Greenwald nije javio Edwardu Snowdenu, jednome od najvećih zviždača svih vremena čije je ime danas poznato u cijelom svijetu, a koji je – nakon što je odlučio objaviti šokantnu istinu o načinu rada američke obavještajne agencije NSA (National Security Agency) – želio surađivati upravo i jedino s Glennom Greenwaldom.
Opis prvog kontakta Edwarda Snowdena i Glenna Greenwalda u knjizi “Nemaš se kamo sakriti: Edward Snowden, tajna služba NSA i američka država nadzora” triler je koji se čita poput majstorskog krimića. Knjiga je prava poslastica za sve koje zanimaju teme špijunaže, američke obavještajne hegemonije, ali i općenitog odnosa privatnosti i sigurnosti, i to od prve Cincinatove e-poruke preko osobnog susreta u sobi hotela Mira u dalekom Hong Kongu, iz koje je Snowden predstavio svijetu svoju misiju, do njegova bijega u nepoznatom smjeru u strahu od američkog progona.
Knjiga koja je svoju američku premijeru doživjela u utorak 13. svibnja već je postala hit u svijetu popevši se na četvrto mjesto najprodavanijih na Amazonu, a je promovirano i njezino hrvatsko izdanje, od strane Profila, a u sklopu Subverzive festivala u Zagrebu. Među ostalim, Greenwald u njoj objavljuje 56 još nikad viđenih dokumenata iz Snowdenove arhive, koji dokazuju kako je američka vlada, pod izgovorom borbe protiv terorizma i brige za nacionalnu sigurnost, razvila čudovišni sustav nadzora neameričkih, ali i američkih građana, kao i vlada i stanovništva velikog dijela svijeta, pod devizom “Collect it All!” ili “Skupljanje svega”, što je doktrina koju je uspostavio i revno provodio dugogodišnji šef NSA-e Keith Alexander kojeg je ugledni politički časopis “Foreign Affairs prozvao “kaubojem NSA”.
Greenwald, koji je zajedno s grupom novinara dobio Pulitzerovu nagradu za novinarski pothvat godine, uvjerit će vas kako niste u pravu ako mislite da je vaš život previše dosadan da bi vas itko pratio. Na gotovo 300 stranica svoje knjige raskrinkat će gurue moderne komunikacije poput osnivača Facebooka Marka Zuckerberga ili dugogodišnjeg glavnog direktora Googlea Erica Schmidta, dokazavši uz pomoć Snowdenove top secret dokumentacije kako su recimo baš njih dvojica svojevoljno dopustili američkoj vladi pristup podacima svih svojih korisnika.
Obračunat će se na kraju i sa svojim kolegama, američkim novinarima, zbog čije se – kako tvrdi – servilnosti prema vlasti, Bushevoj kao i Obaminoj, koja je, usput budi rečeno, zatvorila više zviždača nego sve prijašnje američke vlade zajedno, moglo i dogoditi da Sjedinjene Države postanu država posvemašnjeg nadzora…
Greenwald u njoj objavljuje 56 još nikad viđenih dokumenata iz Snowdenove arhive, koji dokazuju kako je američka vlada, pod izgovorom borbe protiv terorizma i brige za nacionalnu sigurnost, razvila čudovišni sustav nadzora neameričkih, ali i američkih građana, kao i vlada i stanovništva velikog dijela svijeta, pod devizom “Collect it All!” ili “Skupljanje svega”, što je doktrina koju je uspostavio i revno provodio dugogodišnji šef NSA-e Keith Alexander kojeg je ugledni politički časopis “Foreign Affairs prozvao “kaubojem NSA”
“Gledao sam kako NSA prati što pojedinci rade na internetu, i to još dok nešto pišu… Spoznao sam istinske razmjere cijelog sustava. A gotovo nitko nije znao da se to događa”, rekao je Snowden Greenwaldu. Zgrožen onim što je vidio kao cyber-operativac koji je radio za CIA-u i NSA i koji je, da kažem darthvaderovskim rječnikom, “prešao na tamnu stranu” jer je hakirao vojne i civilne sustave drugih zemalja, 29-godišnji Edward Snowden odlučio je prije malo dulje od godinu dana da nešto mora poduzeti.
Nezavisni novinar Glenn Greenwald činio mu se kao čovjek i profesionalac koji bi mogao shvatiti opasnosti masovnog praćenja i koji neće popustiti pred pritiscima vlade jer je već nekoliko godina na blogu i u svojoj knjizi koja je postala bestseler bio pisao o svim aspektima skandala u kojima je NSA bez naloga prisluškivala građane. Nije odustao od njega ni kad mu se mjesecima nije javio na molbe koje mu je upućivao kao “Cincinat” i na kraju je uspio stupiti u kontakt s njim uz pomoć Greenwaldove znanice, neustrašive autorice dokumentarnih filmova Laure Poitras čiji je dokumentarac “My Country, My Country” o nasilju u Iraku pod američkom okupacijom nominiran za nagradu Oscar.
Na susretu s kolegicom koju iznimno cijeni, a kojoj su američke službe sigurnosti često ispitivale, prijetile, oduzimale joj filmski materijal i računala, Poitras je zatražila od Greenwalda da izvadi bateriju iz mobitela kojeg je nosio sa sobom objašnjavajući mu kako nije dovoljno isključiti mobitel ili laptop kako bi se spriječila mogućnost da se ti uređaji koriste za prisluškivanje. Laura Poitras uvjerila je Greenwalda da bi trebao stupiti u kontakt s potencijalno ozbiljnim zviždačem koji ju je kontaktirao te kako taj tajanstveni izvor inzistira na provođenju sigurnosnih protokola da bi počeo suradnju s njima.
Nije znala puno više od toga, samo je imala osjećaj da je dotični vrlo ozbiljan i da bi mu se trebalo javiti. Greenwald tada nije imao pojma da se radi o Cincinatu. Pristao je.
Uz zaštitnu lozinku stupio je u kontakt s nepoznatim da bi, i ne sluteći razmjere cijele priče, otvorio novu stranicu u povijesti. Nakon što je instalirao chet OTR, šifrirano pomagalo za sigurnu komunikaciju na internetu, Snowden mu se trenutačno javio i zatražio od Greenwalda da otputuje u Hong Kong, gdje ga on čeka. Zatraživši uvjerljiv razlog zbog kojeg bi trebao poduzeti put na drugi kraj svijeta, Snowden mu je poslao priličnu količinu strogo povjerljivih dokumenata NSA.
Autoru knjige “Nemaš se kamo sakriti” doslovce je zastao dah kad je počeo čitati sadržaj dokumenata, primjerice kako je tajni sud FISA (Foreign Surveillance Act) naložio američkoj telekomunikacijskoj kompaniji Verizon Business da “preda sve zapise s pojedinostima o pozivima” između SAD-a i inozemstva i “posve unutar SAD-a, pa tako i o lokalnim telefonskim pozivima”.
Obračunat će se na kraju i sa svojim kolegama, američkim novinarima, zbog čije se – kako tvrdi – servilnosti prema vlasti, Bushevoj kao i Obaminoj, koja je, usput budi rečeno, zatvorila više zviždača nego sve prijašnje američke vlade zajedno, moglo i dogoditi da Sjedinjene Države postanu država posvemašnjeg nadzora…
Ili da obavještajni program PRISM ima pristup serverima Facebooka, Googlea, Applea, YouTubea, Skypea i drugih što znači da je NSA-i omogućavao da od internetskih tvrtki kojima se stotine milijuna ljudi širom svijeta služe kao glavnim oblikom komunikacije pribave praktički sve što žele.
Dokumente prepune podataka o bezočnom kršenju prava Amerikanaca Greenwald je potom pomno proučavao tijekom 16-satnog leta iz Rija (gdje trenutačno živi sa životnim partnerom Davidom Mirandom jer SAD ne odobrava istospolne brakove), do Hong Konga gdje ga je očekivao izvor velikih američkih tajni.
Neposredno uoči slijetanja aviona u Hong Kong prvi je put u jednom dokumentu uočio i ime: Edward Snowden. Kao stručnjak za ustavno pravo i iskusan novinar Greenwald je procijenio još u avionu: “Ništa od takve važnosti nikad nije iscurilo iz NSA-e tijekom svih šest desetljeća postojanja te službe. A čovjek s kojim sam tijekom protekla dva dana satima chetao ima još mnogo, mnogo takvih dokumenata koje mi je spreman dati.” Svjestan veličine otkrića koje ga čeka, Greenwald od uzbuđenja praktički nije spavao svih deset dana koliko je proveo u Hong Kongu zajedno s Laurom Poitras i Ewanom MacAskillom, iskusnim novinarom Guardiana, cijenjenih američkih novina s čijim je urednicima dogovorio objavu materijala tražeći u uglednom mediju zaštitu od kaznenog progona u SAD-u kojega se pribojavao i koji su mnogi zazivali i još zazivaju.
Kad je zajedno s kolegicom Laurom, koja je sve snimala, napokon susreo Snowdena u njegovoj hotelskoj sobi, podjednako se šokirao njegovom mladošću kao i činjenicom da je spreman odati svoj identitet. Za početak Greenwald ga je ispitivao punih pet sati. Želio se uvjeriti da je vjerodostojan, da ne laže, ali i da ga pokreću pravi motivi. Mučila ga spremnost mladog i uspješnog Snowdena da se praktički odrekne života; djevojke, obitelji, dobro plaćenog posla… i postane ili bjegunac ili zatvorenik, možda i doživotno.
Međutim, na kraju unakrsnog ispitivanja, koje je naučio kao pravnik dok je rešetao svoje svjedoke, Greenwald ne samo da je bio uvjeren kako su Snowdenovi motivi promišljeni i iskreni nego i oduševljen i inspiriran njegovom odlučnošću i mirnoćom. “Tko god odluči učiniti nešto tako značajno ima obavezu javnosti objasniti zašto je to učinio i što time želi postići”, objasnio je Snowden zbog čega ne samo da mirno spava unatoč svojoj suludo hrabroj odluci nego i razloge zbog kojih ne želi sakriti tko je.
Kao stručnjak za ustavno pravo i iskusan novinar Greenwald je procijenio još u avionu: “Ništa od takve važnosti nikad nije iscurilo iz NSA-e tijekom svih šest desetljeća postojanja te službe. A čovjek s kojim sam tijekom protekla dva dana satima chetao ima još mnogo, mnogo takvih dokumenata koje mi je spreman dati.” Svjestan veličine otkrića koje ga čeka, Greenwald od uzbuđenja praktički nije spavao svih deset dana koliko je proveo u Hong Kongu
Jedino od čega je strahovao bilo je da će sve biti uzalud, da će njegova žrtva biti bačena u vječno uzavreli medijski kotao kao samo još jedan malo ljući začin. “Bojim se da će ljudi samo pogledati te dokumente i slegnuti ramenima, da će reći: ‘i pretpostavljali smo da se to događa i baš nas briga’.”
Na maloj, ali očito vrlo pomno odabranoj novinarskoj ekipi u Hong Kongu bilo je da smisli način kako to spriječiti. Snowden se uzdao u njihovu istinoljubivost, ali i profesionalnu agresivnost kojom će postići da vijest eksplodira. S redakcijom Guardiana dogovoreno je da će objaviti niz članaka, jedan za drugim, dan za danom, da će američku javnost bombardirati tekstovima u kojima će građanima pokazati što im to radi njihova vlast vrebajući iz mraka digitalnog svijeta. Članke su potkrijepili nepobitnim dokazima iz Snowdenove arhive, ali i obogatili objašnjenjima i kontekstom.
Greenwalda i ekipu čekao je golem posao, Snowden im je predao oko 10.000 pomno klasificiranih dokumenata za čije je dešifriranje često trebalo angažirati kriptografa i druge stručnjake, a članci su morali biti savršeno jasni i pitki kako bi javnost nedvosmisleno shvatila da je se nadzire masovno, bez razloga i bez sudskog naloga.
Plan je bio na kraju prve serije članaka objavljenih u Guardianu pokazati lice i objaviti ime zviždača čije je djelo kasnije okarakterizirano kao “najrazornije curenje informacija u povijesti”. To se i dogodilo 9. lipnja 2013. godine.
Zauzelo bi previše prostora opisati kako se zamalo dogodilo da Guardian nije objavio prvi članak o šokantnom NSA-inom programu PRISM, jer su se u uredništvu zbog pritisaka iz vlade počeli kolebati, a Greenwald je odlučio da neće trpjeti odgađanje. Bilo je i primjera zastrašivanja. U londonski su Guardian upale britanske obavještajne službe tražeći od urednika da im predaju Snowdenove datoteke.
Urednici su odbili predati ih, ali pristali su uništiti ih, svjesni da u Velikoj Britaniji medijske slobode nisu zajamčene ustavom. Hard diskovi s pohranjenim tajnim američkim dokumentima razbijeni su na komadiće u podrumu redakcije, pred očima agenata britanskog BCHQ: “Zaposlenici su metlom skupljali ostatke jednog MacBook Proa”, zabilježio je jedno svjedočanstvo Glenn Greenwald. U zastrašivanje nesumnjivo spada i 9-satno zadržavanje Greenwaldova partnera Davida Mirande na londonskom aerodromu Heathrow koje su britanske vlasti poduzele prema Zakonu o terorizmu.
Od sredine 2012. NSA je procesirala više od 20 milijarda telefonskih i internetskih događaja svakodnevno. Može doprijeti do 75 posto ukupnog američkog prometa na internetu. Komunikacijske podatke prikuplja izravnim spajanjem na optičke linije, pa i podmorske kabele, preusmjeravanjem poruka u NSA-ine sustave za pohranu kad prelaze preko američke mreže, što je slučaj s većinom komunikacija u svijetu, suradnjom s obavještajnim službama u drugim zemljama i oslanjanjem na internetske i telekomunikacijske tvrtke koje joj dostavljaju informacije o vlastitim korisnicima
“Prikupljanje svega”, po megalomanskoj formuli Keitha Alexandera, šefa NSA, počelo je s Irakom 2005. godine kad je sustav sveprisutnog nadzora namijenjenog stranog stanovništvu u ratnoj zoni primijenio na američke građane. “Prikupljanje svega” nipošto nije tek usputna doskočica, piše autor. Od sredine 2012. NSA je procesirala više od 20 milijarda telefonskih i internetskih događaja svakodnevno. Može doprijeti do 75 posto ukupnog američkog prometa na internetu. Komunikacijske podatke prikuplja izravnim spajanjem na optičke linije, pa i podmorske kabele, preusmjeravanjem poruka u NSA-ine sustave za pohranu kad prelaze preko američke mreže, što je slučaj s većinom komunikacija u svijetu, suradnjom s obavještajnim službama u drugim zemljama i oslanjanjem na internetske i telekomunikacijske tvrtke koje joj dostavljaju informacije o vlastitim korisnicima.
NSA je obavještajni div. Zapošljava 30.000 ljudi i drži na ugovorima još 60.000 zaposlenika u privatnim korporacijama koje se financiraju uglavnom od novca poreznih obveznika. Kako Greenwald citira Tima Shorrocka, novinara koji prati odnos između NSA i privatnih korporacija, “Kad je (general) Michael Hayden rekao da se najveća koncentracija cyber-moći na svijetu nalazi na raskrižju Baltimore Parkwaya i državne ceste 32 u Marylandu, nije mislio na samu NSA-u, nego na poslovnu zonu kojih kilometar i pol dalje od divovskog crnog zdanja u Ford Meadeu, u Marylandu, u kojem je sjedište NSA-e.” Ondje su tvrtke ugovorno povezane s NSA-om, od Booza, preko SAIC-a, do Northrop Grummana, koje za tu agenciju provode nadzor i analizu obavještajnih podataka.
I sam Snowden radio je za Dell i Booz Allen Hamilton, ali u NSA-inim uredima, uz pristup njezinim tajnama. Stormbrew, jedan od obavještajnih programa o kojima je progovorio Snowden, prepun je šifriranih naziva koji skrivaju stvarne NSA-ine korporacijske partnere. Tko su oni jedna je od “najbolje čuvanih tajni u NSA-i”. Snowden se nije uspio domoći velikog broja dokumenta u kojima se otkriva značenje tih kodnih naziva, ali u programu PRISM nalaze se ugovori NSA-e i najvećih internetskih tvrtki na svijetu – Facebooka, Yahooa, Applea, Googlea, a navedeni su i “veliki napori koje Microsoft ulaže kako bi omogućio pristup svojoj komunikacijskoj platformi Outlook”.
A premda neke internetske tvrtke tvrde da NSA-i predaju samo informacije koje su dužne predati na temelju zakona, kako upozorava Greenwald, zapravo nema načina da se provjeri to kako NSA masovno prikuplja metapodatke zbog vladina šokantno širokog tumačenja Patriotskog zakona.
Osim staromodnim prisluškivanjem telefonskih razgovora, čitanjem e-pošte i cheta na internetu, NSA prikuplja metapodatke. Na primjer, bilježi tko je kome poslao e-mail, kada je poruka poslana, kao i gdje se nalazi pošiljatelj. Kad je riječ o telefonskim pozivima, prikuplja se pozivateljev i primateljev telefonski broj, trajanje razgovora, lokacije sugovornika i tip uređaja.
Premda su mnogi u Americi osporavali pa se čak i sprdali s upozorenjima da masovno prikupljanje metapodataka ugrožava privatnost, Greenwald vrlo jednostavno dokazuje kako je mogućnost njihove zloporabe zastrašujuća. Metapodaci bi otkrili identitet osobe koja je nazvala kliniku za pobačaje, službu za pronalaženje partnera, kliniku za ovisnike, telefonsku pomoć za suicidalno raspoložene osobe…. Jednako bi razotkrili i aktivista za ljudska prava i doušnika u represivnom režimu kao i nekoga koga zovete kasno navečer, a nije vam bračni drug. Kao što piše Greenwald, zapravo nije neobično prisluškivati osobni mobitel Angele Merkel ili pratiti brazilsku predsjednicu Dilmu Rousseff, premda je oboje izazvalo međunarodne skandale, ali vrlo je neobično pratiti kompletno stanovništvo cijelih zemalja
Premda su mnogi u Americi osporavali pa se čak i sprdali s upozorenjima da masovno prikupljanje metapodataka ugrožava privatnost, Greenwald vrlo jednostavno dokazuje kako je mogućnost njihove zloporabe zastrašujuća. Metapodaci bi otkrili identitet osobe koja je nazvala kliniku za pobačaje, službu za pronalaženje partnera, kliniku za ovisnike, telefonsku pomoć za suicidalno raspoložene osobe….
Jednako bi razotkrili i aktivista za ljudska prava i doušnika u represivnom režimu kao i nekoga koga zovete kasno navečer, a nije vam bračni drug. Kao što piše Greenwald, zapravo nije neobično prisluškivati osobni mobitel Angele Merkel ili pratiti brazilsku predsjednicu Dilmu Rousseff, premda je oboje izazvalo međunarodne skandale, ali vrlo je neobično pratiti kompletno stanovništvo cijelih zemalja.
Velik dio Snowdenove zbirke otkrio je i diplomatsku špijunažu, ali i industrijsko praćenje, primjerice protiv brazilskog naftnog diva Petrobrasa, energetskih tvrtki u Meksiku i Venezueli itd. Hrvatska se nalazi na jednom Snowdenovom top secret dokumentu na kojemu se navode zemlje partneri kojima NSA plaća da razviju određene tehnologije i provode nadzor čime može usmjeravati špijuniranje. To nije sve. Kako piše Greenwald i dokazuje Snowden, NSA redovito presreće rutere i servere koji se izvoze iz SAD-a da bi potom u njih ugradila mogućnosti za ulaženje sporednim smjerovima, ponovno ih pakira i šalje kupcu. Treba li uopće reći kako NSA tako stječe pristup cijelim mrežama i svim njihovim korisnicima?
Zahvaljujući Snowdenu, otkriven je i X-KEYSCORE, program koji omogućuje praćenje onoga što netko radi na internetu u realnom vremenu, čime je ujedno dokazao da nije lagao kad je tvrdio da je mogao pratiti koga je htio pa “čak i predsjednika, samo ako je imao osobnu e-adresu”. Istodobno, da program prikupljanja metapodataka “nije ključan za onemogućavanje (terorističkih) napada” potvrđeno je iz same Bijele kuće, od Obaminog posebno odabranog savjeta kojeg je on sazvao nakon skandala s NSA.
Metapodaci nisu pomogli ni u slučaju Bostonskog maratona, a Keith Alexader, šef NSA, odbio je raspravljati o tome bi li spriječili 11. rujna. Čini se kako je duboki iracionalni strah koji je obuzeo američku naciju nakon rušenja Twinsa, a koji se pokazao kao plodna podloga za razvoj države nadzora, napokon počeo popuštati. Skoro godinu dana od afere jedno je sigurno: nije se ostvario Snowdenov najgori strah da će javnost njegova otkrića dočekati apatično. Afera je pozornost cijelog svijeta usmjerila na opasnosti od totalnog državnog nadzora i potaknula prvu globalnu raspravu o vrijednosti privatnosti u digitalnom dobu.
Knjiga “Nemaš se kamo sakriti” moćno i utemeljeno baca svjetlo na samog Snowdena i sve aspekte curenja najtajnijih američkih obavještajnih podataka koje je on izveo, a ujedno je velik doprinos brizi za demokratsko društvo, ali i zdravog i slobodnog pojedinca u njemu – istom onom cilju za koji se zalaže zviždač koji se usudio suprotstaviti najvećoj sili svijeta.
Nevjernim Tomama koji misle da se Snowden sad spetljao s Rusima, jer mu je u bijegu iz Hong Konga pred američkim progonom Vladimir Putin dao privremeni azil, Glenn Greenwald dao je najprincipijelniji mogući odgovor u ponedjeljak 12. svibnja u tv showu Today. Kad ga je voditelj američke televizije NBC pitao kako se vrijednosti za koje se zalažu Snowden i Greenwald podudaraju s vrijednostima Vladimira Putina, rekao je: “On nije izabrao Rusiju. Pravo je pitanje zašto zviždače trpamo u zatvor?”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Beskonačna hipokrizija
Telefon Angele Merkel bio je slastica, bombon, fin zalogaj. Kažu nam da su ga pratili Amerikanci, ali isto tako mogli su ga prisluškivati i Rusi ili Kinezi, što ja znam, Izraelci ili Britanci, zašto ne. Nema dvojbe da je špijuniranje njemačke kancelarke skandal. Ali nije li jednako skandalozno da se najmoćnija žena na svijetu koristi telefonom koji se može prisluškivati i da o tome pojma nemaju zaposlenici BND-a (to je kratica za njemačku federalnu obavještajnu službu).
Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju već svima poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide
Želim, naime, kazati da puno dijelova ove slagalice još nije na svome mjestu. Pritom mislim na gomilu povišenih tonova povrijeđenih europskih šefova država ili vlada koji kao ništa nisu znali, a na čelu su suverenih država. Hej, ništa nisu znali i nikada nisu surađivali s Washingtonom u takvim poslićima sa svojim špiclovima jer su njihove obavještajne službe bile na burzi rada ili se odmarale na Šejšelima.
Nešto sam u svom kratkom, ali intenzivnom životu naučio, a to je da je informacija roba, temelj na kojem počiva svaki sustav moći i vlasti, a koliko je informacija ekskluzivnija i privilegiranija, toliko je vlast tvrđa, kompaktnija i uvjerljivija. Zamisliti svijet u kojem se saveznici međusobno ne špijuniraju jest naivnost, vježbanje irealnosti. Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju svima već poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide.
A to se sada dogodilo ekipi iz NSA-a i Obamine administracije. Prvo ih je razvalio WikiLeaks, potom se pojavio Edward Snowden, sitni tridesetogodišnjak koji sada već radi za Ruse, a upozorio je na odvratne dimenzije ne samo američke zloupotrebe moći već i na hipokrizijsko partnerstvo sada navodno zavađenih saveznika.
Hajde da vam kažem na što mislim. Posljednjih dana srpnja o jednom se pitanju šuškalo hodnicima političkih struktura u Berlinu, ali i po redakcijama najvažnijih njemačkih medija: je li njemačka kancelarka Angela Merkel bezobrazno lagala kada je pred više od 250 njemačkih i stranih novinara uz smiješak (koji je valjda trebao ostaviti dojam nevinosti) ustvrdila da joj je bila potpuno nepoznata suradnja američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) i tajne službe vlastite zemlje BND-a? ”Za to sam doznala iz tiska”, kazala je Angela Merkel. Međutim, u Njemačkoj se proširilo uvjerenje da NSA nije mogao provesti golemu akciju elektroničkoga nadziranja strahovito velikog broja njemačkih građana i institucija bez privole njemačkih vlasti i tijesne suradnje s njemačkim tajnim službama. Ni jedno ni drugo, u to su mnogi uvjereni, nije moglo proći bez suglasnosti njemačke kancelarke.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakome uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjega kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je posve irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već i to da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima
Novinarska istraživanja upućuju na to da je bilo tako: da je Angela Merkel odobrila da SAD špijunira njezine sugrađane. Tjednik Der Spiegel, primjerice, donosi dva faksimila s tajnim podacima NSA koji su potresli kancelarkine suradnike. U jednom faksimilu, pod šifrom top secret i naslovom ”Odnosi NSA i BND-a”, s datumom 17. siječnja 2013., stoji da je BND ustrajno radio na tome da federalna njemačka vlada ”bude fleksibilna u interpretaciji zakona kako bi se u kratkom i duljem roku mogle dijeliti informacije”.
U drugom faksimilu, na kojem je datum 29. travnja 2013. i koji je također ocijenjen kao strogo povjerljiv, tvrdi se da je njemačka vlada postigla potrebnu fleksibilnost u interpretaciji zakona koji pazi na tajnost komunikacije njemačkih građana kako bi ”BND dobio širi manevarski prostor u svrhu dijeljenja povjerljivih informacija sa stranim partnerima”. Osim toga, Der Spiegel optužuje BND da se koristio programima za špijuniranje koje su sastavili stručnjaci NSA i to upravo za špijuniranje na njemačkom teritoriju, navodno kako bi NSA imao dovoljan manevarski prostor u američkoj borbi protiv međunarodnog terorizma.
Jedan visoki politički dužnosnik iz redova opozicije komentirao je slučaj ovako: ”Ili je Angela Merkel besramno lagala ili uopće nema pojma o tome što se događa u sferama obavještajne zajednice, a obje mogućnosti diskvalificiraju je za ulogu kancelarke jer to znači da nije sposobna štititi njemačke državljane i procesuirati informacije koje stižu do njezina ureda”.
Slažem se, transatlantske organizacije dobile su veliku pljusku, ali ranjenih nema. Oni trebaju jedni drugima. Svijet bi, vjeruje se i u Berlinu i u Washingtonu, bez obzira na to što su Amerikanci napravili budalu najprije od A. Merkel, a onda i od Obame (koji je lagao kolegici da nije znao kako je pod nadzorom), bio manje siguran bez te tijesne špijunske suradnje.
Snowden možda zaslužuje veliko priznanje. Jedan moj kolega čak tvrdi da bi mu trebalo dati Nobelovu nagradu za mir. Edward Snowden upozorava da ”nadzor cijelih nacija, a ne samo pojedinaca može lako postati najvećim izazovom ljudskim pravima našeg vremena”. I ja se slažem s time da nam ova tvrdnja ni na sekundu ne smije postane nevažna.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakom uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjeg kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je potpuno irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima.
Nije, hvala Bogu, Edward Snowden jedini koji se opametio. Budete li nas izazivali, objavit ćemo koje boje gaća nosi američki veleposlanik u Zagrebu i koliko su površni, neobrazovani i neupućeni ti prestrašni, dobro čuvani, debelo plaćeni ali, dozlaboga prozirni i pročitani djelatnici State Departmenta, odnosno njihovi ađutanti.