Volite li špijunske filmove?
Ako vam inicijalna reakcija glasi “da”, sva je prilika da ste odrasli na ekstrovertiranosti Jamesa Bonda i s vremenom stekli bar izvjesno poštovanje prema djelima koja glamur i pirotehniku zamjenjuju psihološkom iznijansiranošću i dvojbenošću uspjeha. Bilo u završnim godinama Hladnog rata, bilo u vrućem poraću – na potezu od Valerie Plame do Edwarda Snowdena – moralo je postati jasno da špijuni (najčešće) nisu markantni tipovi u večernjoj toaleti, s pištoljem u jednoj, a martinijem u drugoj ruci, nego trudbenici posla u kojem se pretenzija ka moralnosti njihova djelovanja svakodnevno nalazi na kušnji.
Drugim riječima, cijenite Johna le Carréa.
Kao majstor špijunske priče iz stvarnog svijeta, John le Carré obitava u nijansama sive. Najtraženiji čovjek pripovijeda o onima koji ih priznaju i onima koji ih odlučuju zanemariti
Njegova su hladnoratovska djela postala klasici, prvo književnosti, a onda i malog ekrana: Dečko, dama, kralj, špijun ekraniziran je, posve nedavno, i za veliki ekran, vrlo uspješno. Le Carréova nehladnoratovska djela inače nailaze na različit filmski uspjeh: za svakog solidnog Brižnog vrtlara imamo i nezgrapnog Krojača iz Paname. Neki tvrde da se le Carré pomalo pogubio s padom Berlinskog zida, izgubivši mogućnost laviranja nijansi sive na razmeđima crno-bijelo podijeljenog svijeta, što se odražava kako na predlošcima, tako i na ekranizacijama.
Čini se, ipak, da je razlog ponešto intimniji.
Sâm pisac ne krije svoje duboko zgražanje aktualnim postupcima strane koja bi trebala biti njegova, pa piše djela u kojima polemičnost zamjenjuje nekadašnju sjetu. Roman Najtraženiji čovjek iz 2008. upravo je zbog gorljivog nastojanja da razobliči moralnu nakaradnost nečega što se zove extraordinary rendition – izručenja bez pravnog postupka, koje često uključuje mučenja na teritorijima trećih država – dočekan na nož prezira i omalovažavanja u Americi.
Zato ne čudi da su ga ekranizirali Europljani.
Stvarni špijunski rad s ljudima – HUMINT, human intelligence – pipav je zanat: raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno
Film Najtraženiji čovjek iz 2014. dočekan je, pak, sa suzdržanim poštovanjem – makar uvelike zato što se radilo o posljednjem filmu Philipa Seymoura Hoffmana čiju je premijeru taj veliki glumac doživio. Ta tužna činjenica podosta je zasjenila sâm film: neobičan film, snimljen u britansko-njemačkoj produkciji, po scenariju Australca i u režiji Nizozemca, s likovima koji su uglavnom Nijemci, ali svaku iole bitniju ulogu glume Amerikanci, poput Hoffmana.
Produkcija Najtraženijeg čovjeka zamršenija je od radnje.
Priča je posvećena njemačkim obavještajcima iz službe koja je iz niza okolnosti, jasnih svakome tko poznaje proteklih stotinu godina, mala i potkapacitirana. Svejedno, predvođeni Güntherom Bachmannom – Hoffmanovim likom – oni se zdušno trude oko sigurnosti kako domovine, tako i međunarodne zajednice, bolno svjesni činjenice da je Al-Qa’edina ćelija odgovorna za 11. rujna operirala iz Hamburga. A upravo se u Hamburgu krije netko tko možda financira teroriste.
I u Hamburg dolazi netko tko im možda nosi velik novac.
Taj netko je u le Carréovu romanu protagonist. On nosi rusko ime Ivan Karpov – i glumi ga ruski glumac Grigorij Dobrigin – ali prezire sve rusko u sebi. Majka mu je bila Čečenka: silovao ju je ruski časnik, još kao maloljetnicu, i umrla je dok je rađala Ivana. On je zatim prešao na Islam i promijenio ime u Issa; da, upravo u arapsku inačicu Isusova imena. Robijao je u ruskom zatvoru i na cijelom tijelu nosi posljedice svoje muke. U životu Isse Karpova nema ničega što ne bi bilo ranjeno prije sadašnjeg, ilegalnog ulaska u Hamburg.
Zato je tu pristup s pozicije velesile koja se ne mora brinuti za stvarne ljude: ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja individualnih ljudskih sudbina
Issa je, kao i toliki ranjeni mladići prije njega, ovdje samo sredstvo.
Izravno je sredstvo zanimanja Güntherove službe: iz razloga koje film nikad ne objašnjava na uvjerljiv način, on je nasljednik golemog bogatstva svojeg biološkog oca, čuvanog u jednoj hamburškoj banci. Ne, zaista: ili su ruski časnici dovoljno časni da žrtvama silovanja daju ključeve svojih posthumnih trezora smještenih na sigurnom zapadu kontinenta, ili o priči Isse Karpova ne znamo sve relevantne podatke. Kako god bilo, naslijeđeni bi novac mogao pasti njemu u ruke, a iz njegovih ruku onima koji su ga iz vjernika pretvorili u ono što se danas s tako uvijenim gnušanjem naziva islamistom.
Agenti koji ga prate nisu pritom islamofobi.
Günther, recimo, tečno govori arapski. Nekoć je bio šef postaje u Bejrutu, prije nego što mu je tamošnja operacija pošla po zlu. Sada se postupno uništava cigaretama i pićem – što Hoffman, pretio i načet ovisnostima koje će ga doći glave, utjelovljava jezovito dobro – ali iz svake nam je njegove geste jasno da ga umnogome više načinje njegov posao. Zvan je HUMINT: human intelligence, ljudsko obavještajstvo. Raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno.
I u tom paklu živi lik Günthera, protagonista ovog filma.
Najtraženiji čovjek tako dovodi le Carréov iznijansirani svijet u sraz s umjetnim svijetom sigurnosti koji stvara sadašnje stoljeće stalnog rata: na neki način, špijunska fikcija tu pobjeđuje špijunsku stvarnost
E sad, da je bilo što je moglo biti. Da je scenarist Andrew Bovell – koji nema nijedan zaista dobar film sa svojim potpisom – bio sposoban preplesti duboko tragične priče Isse i Günthera u elegiju kakvu one zaslužuju, Najtraženiji čovjek bio bi posve izniman film. Film koji pripovijeda o jednom ranjenom Muslimanu i jednom promućurnom Nijemcu – o pripadnicima sadašnjeg i bivšeg Neprijatelja Amerike du jour – koji igraju svoju igru mačke i miša dok bjeloglavi orao samo čeka da jedan pojede drugoga, kako se ne bi morao truditi loviti dva plijena. Bio bi to, možda, posve točan uvid u špijunsku struku naših dana, onaj u kojemu votka-martinije i trbušne pločice zamjenjuju ispijanje Johnnie Walkera iz boce i trbušina što se prelijeva preko remena.
Najtraženiji čovjek nije taj film.
Uza sve najbolje namjere autora izvornog romana, pisca scenarija, redatelja koji nas je zadužio oblikovanjem vizualnog identiteta sastava Depeche Mode u osamdesetima i fantastičnih glumaca u postavi – uz spomenute, tu su i Willem Dafoe kao Karpovljev bankar, te Rachel McAdams kao Karpovljeva odvjetnica; roman između njih stvara neku priču, film od toga odustaje – Najtraženiji čovjek ne uspijeva istinski zaintrigirati glavninom svojeg trajanja.
Corbijn uživa u vizualiziranju urbanog rasapa Hamburga dok Bovellu prepušta pripovijedanje; Bovell se, pak, tako uživljava u sastavljanje djelića svoje špijunske slagalice da mu stvaranje fascinantnih likova pritom posve promiče.
Glumci se trude koliko mogu.
Samo, glumci su uvijek robovi domišljatosti njihovih gorespomenutih nadređenih. U slučaju filma Najtraženiji čovjek, to je očito bila međunarodna ekipa bez čvrstog autorskog vodstva – pa makar to bio i najomraženiji među svim filmašima, autor-producent; takvoga se nije dalo naći među šačicom usitnjenih europskih produkcijskih kuća sretnih zato što šeću među zvijezdama. U slučaju protagonista filma Najtraženiji čovjek, gorespomenuti nadređeni postoji, i uvjerljivo je prikazan, i tvori os istinske zanimljivosti ovog djela, usprkos svim manama.
Ovo je film o malim zemljama koje pristaju podmetnuti grbaču pod breme CIA-e.
Njemačka nije mala zemlja. Dapače, kao nositeljica BDP-a Europske Unije, mogla bi možda pretendirati na naslov značajne sile – da nije povijesti koja joj se, eh, omaknula. Njemačka tajna služba, oličena u Guntherovoj ekipici, jest stoga mala; unizna i dobronamjerna, ona je uljuđen antipod žandarski revnih zemalja svijeta koje su idealni kandidati za extraordinary rendition. Güntherova služba uvjerena je kako je u dovoljnoj mjeri bolja od toga da s američkim špijunskim službama – ovdje utjelovljenim u nadnaravnoj Robin Wright, jer bi svi svugdje htjeli da su te sreće – razvija strategiju na ravnoj nozi.
Partneri, a ne puleni: u toj zabludi leži tragedija ovih špijuna.
U trenutku kad Günther zaključi da bi mogao kolegijalno razgovarati s Marthom Sullivan – likom Wright – on je na svoj posve izravan način upita koji je krajnji cilj svih nastojanja CIA-e. Ona mu, na svoj posve neizravan način, odgovori frazetinom koja valjda piše u epigrafu pravilnika njezine službe: “Želimo učiniti svijet boljim mjestom.” A kad Günther pri konačnom dogovaranju akcije upotrijebi istu frazu pred svojim nadređenima i samom Sullivan, misli da su se shvatili.
Najtraženiji čovjek ima kraj odličnog filma.
Nije cijeli takav, zahvaljujući manjkavostima dirigentske palice, ali u posljednjem činu, kad svi djelići dramaturške slagalice napokon dođu na svoje mjesto, imamo posla s upečatljivim, izravnim iskustvom upravo one teme kojoj je le Carré posvetio svoju priču. A to nije toliko extraordinary rendition po sebi, koliko razlika u poimanju sigurnosti današnjeg svijeta između onih koji špijunskom poslu pristupaju s empatijom prema nijansama sive, te onih koji za sve imaju jedno te isto, crno-bijelo rješenje.
Drugim riječima, pitanje tu glasi: Volite li špijunski poziv?
Jer možda ste mislili da u današnjem začudnom svijetu on mora izgledati upitno kao u svim pričama Johna le Carréa. Ali ako radite za Amerikance, ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, e, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja: unaprijed imate odgovore na sve, znate tko je naš a tko njihov, i uvijek sve možete riješiti pirotehnikom. A u tom najsigurnijem svijetu naći će se, po svoj prilici, mjesta i za kakvu votku-martini.
Glen Greenwald, ”Nemaš se kamo sakriti – Edward Snowden, tajna služba NSA i američka država nadzora” (s engleskoga preveo Damir Biličić), Profil, 2014.
