Petnaest godina prije nego što će Edward Snowden predati tajne dokumente koji dokazuju masovno nadziranje američkih tajnih službi The Guardianu i The Washington Postu i time postati najpoznatiji svjetski zviždač Hrvatska je dobila svoju najpoznatiju zviždačicu. [Read more…]
Najsigurniji svijet
Volite li špijunske filmove?
Ako vam inicijalna reakcija glasi “da”, sva je prilika da ste odrasli na ekstrovertiranosti Jamesa Bonda i s vremenom stekli bar izvjesno poštovanje prema djelima koja glamur i pirotehniku zamjenjuju psihološkom iznijansiranošću i dvojbenošću uspjeha. Bilo u završnim godinama Hladnog rata, bilo u vrućem poraću – na potezu od Valerie Plame do Edwarda Snowdena – moralo je postati jasno da špijuni (najčešće) nisu markantni tipovi u večernjoj toaleti, s pištoljem u jednoj, a martinijem u drugoj ruci, nego trudbenici posla u kojem se pretenzija ka moralnosti njihova djelovanja svakodnevno nalazi na kušnji.
Drugim riječima, cijenite Johna le Carréa.
Kao majstor špijunske priče iz stvarnog svijeta, John le Carré obitava u nijansama sive. Najtraženiji čovjek pripovijeda o onima koji ih priznaju i onima koji ih odlučuju zanemariti
Njegova su hladnoratovska djela postala klasici, prvo književnosti, a onda i malog ekrana: Dečko, dama, kralj, špijun ekraniziran je, posve nedavno, i za veliki ekran, vrlo uspješno. Le Carréova nehladnoratovska djela inače nailaze na različit filmski uspjeh: za svakog solidnog Brižnog vrtlara imamo i nezgrapnog Krojača iz Paname. Neki tvrde da se le Carré pomalo pogubio s padom Berlinskog zida, izgubivši mogućnost laviranja nijansi sive na razmeđima crno-bijelo podijeljenog svijeta, što se odražava kako na predlošcima, tako i na ekranizacijama.
Čini se, ipak, da je razlog ponešto intimniji.
Sâm pisac ne krije svoje duboko zgražanje aktualnim postupcima strane koja bi trebala biti njegova, pa piše djela u kojima polemičnost zamjenjuje nekadašnju sjetu. Roman Najtraženiji čovjek iz 2008. upravo je zbog gorljivog nastojanja da razobliči moralnu nakaradnost nečega što se zove extraordinary rendition – izručenja bez pravnog postupka, koje često uključuje mučenja na teritorijima trećih država – dočekan na nož prezira i omalovažavanja u Americi.
Zato ne čudi da su ga ekranizirali Europljani.
Stvarni špijunski rad s ljudima – HUMINT, human intelligence – pipav je zanat: raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno
Film Najtraženiji čovjek iz 2014. dočekan je, pak, sa suzdržanim poštovanjem – makar uvelike zato što se radilo o posljednjem filmu Philipa Seymoura Hoffmana čiju je premijeru taj veliki glumac doživio. Ta tužna činjenica podosta je zasjenila sâm film: neobičan film, snimljen u britansko-njemačkoj produkciji, po scenariju Australca i u režiji Nizozemca, s likovima koji su uglavnom Nijemci, ali svaku iole bitniju ulogu glume Amerikanci, poput Hoffmana.
Produkcija Najtraženijeg čovjeka zamršenija je od radnje.
Priča je posvećena njemačkim obavještajcima iz službe koja je iz niza okolnosti, jasnih svakome tko poznaje proteklih stotinu godina, mala i potkapacitirana. Svejedno, predvođeni Güntherom Bachmannom – Hoffmanovim likom – oni se zdušno trude oko sigurnosti kako domovine, tako i međunarodne zajednice, bolno svjesni činjenice da je Al-Qa’edina ćelija odgovorna za 11. rujna operirala iz Hamburga. A upravo se u Hamburgu krije netko tko možda financira teroriste.
I u Hamburg dolazi netko tko im možda nosi velik novac.
Taj netko je u le Carréovu romanu protagonist. On nosi rusko ime Ivan Karpov – i glumi ga ruski glumac Grigorij Dobrigin – ali prezire sve rusko u sebi. Majka mu je bila Čečenka: silovao ju je ruski časnik, još kao maloljetnicu, i umrla je dok je rađala Ivana. On je zatim prešao na Islam i promijenio ime u Issa; da, upravo u arapsku inačicu Isusova imena. Robijao je u ruskom zatvoru i na cijelom tijelu nosi posljedice svoje muke. U životu Isse Karpova nema ničega što ne bi bilo ranjeno prije sadašnjeg, ilegalnog ulaska u Hamburg.
Zato je tu pristup s pozicije velesile koja se ne mora brinuti za stvarne ljude: ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja individualnih ljudskih sudbina
Issa je, kao i toliki ranjeni mladići prije njega, ovdje samo sredstvo.
Izravno je sredstvo zanimanja Güntherove službe: iz razloga koje film nikad ne objašnjava na uvjerljiv način, on je nasljednik golemog bogatstva svojeg biološkog oca, čuvanog u jednoj hamburškoj banci. Ne, zaista: ili su ruski časnici dovoljno časni da žrtvama silovanja daju ključeve svojih posthumnih trezora smještenih na sigurnom zapadu kontinenta, ili o priči Isse Karpova ne znamo sve relevantne podatke. Kako god bilo, naslijeđeni bi novac mogao pasti njemu u ruke, a iz njegovih ruku onima koji su ga iz vjernika pretvorili u ono što se danas s tako uvijenim gnušanjem naziva islamistom.
Agenti koji ga prate nisu pritom islamofobi.
Günther, recimo, tečno govori arapski. Nekoć je bio šef postaje u Bejrutu, prije nego što mu je tamošnja operacija pošla po zlu. Sada se postupno uništava cigaretama i pićem – što Hoffman, pretio i načet ovisnostima koje će ga doći glave, utjelovljava jezovito dobro – ali iz svake nam je njegove geste jasno da ga umnogome više načinje njegov posao. Zvan je HUMINT: human intelligence, ljudsko obavještajstvo. Raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno.
I u tom paklu živi lik Günthera, protagonista ovog filma.
Najtraženiji čovjek tako dovodi le Carréov iznijansirani svijet u sraz s umjetnim svijetom sigurnosti koji stvara sadašnje stoljeće stalnog rata: na neki način, špijunska fikcija tu pobjeđuje špijunsku stvarnost
E sad, da je bilo što je moglo biti. Da je scenarist Andrew Bovell – koji nema nijedan zaista dobar film sa svojim potpisom – bio sposoban preplesti duboko tragične priče Isse i Günthera u elegiju kakvu one zaslužuju, Najtraženiji čovjek bio bi posve izniman film. Film koji pripovijeda o jednom ranjenom Muslimanu i jednom promućurnom Nijemcu – o pripadnicima sadašnjeg i bivšeg Neprijatelja Amerike du jour – koji igraju svoju igru mačke i miša dok bjeloglavi orao samo čeka da jedan pojede drugoga, kako se ne bi morao truditi loviti dva plijena. Bio bi to, možda, posve točan uvid u špijunsku struku naših dana, onaj u kojemu votka-martinije i trbušne pločice zamjenjuju ispijanje Johnnie Walkera iz boce i trbušina što se prelijeva preko remena.
Najtraženiji čovjek nije taj film.
Uza sve najbolje namjere autora izvornog romana, pisca scenarija, redatelja koji nas je zadužio oblikovanjem vizualnog identiteta sastava Depeche Mode u osamdesetima i fantastičnih glumaca u postavi – uz spomenute, tu su i Willem Dafoe kao Karpovljev bankar, te Rachel McAdams kao Karpovljeva odvjetnica; roman između njih stvara neku priču, film od toga odustaje – Najtraženiji čovjek ne uspijeva istinski zaintrigirati glavninom svojeg trajanja.
Corbijn uživa u vizualiziranju urbanog rasapa Hamburga dok Bovellu prepušta pripovijedanje; Bovell se, pak, tako uživljava u sastavljanje djelića svoje špijunske slagalice da mu stvaranje fascinantnih likova pritom posve promiče.
Glumci se trude koliko mogu.
Samo, glumci su uvijek robovi domišljatosti njihovih gorespomenutih nadređenih. U slučaju filma Najtraženiji čovjek, to je očito bila međunarodna ekipa bez čvrstog autorskog vodstva – pa makar to bio i najomraženiji među svim filmašima, autor-producent; takvoga se nije dalo naći među šačicom usitnjenih europskih produkcijskih kuća sretnih zato što šeću među zvijezdama. U slučaju protagonista filma Najtraženiji čovjek, gorespomenuti nadređeni postoji, i uvjerljivo je prikazan, i tvori os istinske zanimljivosti ovog djela, usprkos svim manama.
Ovo je film o malim zemljama koje pristaju podmetnuti grbaču pod breme CIA-e.
Njemačka nije mala zemlja. Dapače, kao nositeljica BDP-a Europske Unije, mogla bi možda pretendirati na naslov značajne sile – da nije povijesti koja joj se, eh, omaknula. Njemačka tajna služba, oličena u Guntherovoj ekipici, jest stoga mala; unizna i dobronamjerna, ona je uljuđen antipod žandarski revnih zemalja svijeta koje su idealni kandidati za extraordinary rendition. Güntherova služba uvjerena je kako je u dovoljnoj mjeri bolja od toga da s američkim špijunskim službama – ovdje utjelovljenim u nadnaravnoj Robin Wright, jer bi svi svugdje htjeli da su te sreće – razvija strategiju na ravnoj nozi.
Partneri, a ne puleni: u toj zabludi leži tragedija ovih špijuna.
U trenutku kad Günther zaključi da bi mogao kolegijalno razgovarati s Marthom Sullivan – likom Wright – on je na svoj posve izravan način upita koji je krajnji cilj svih nastojanja CIA-e. Ona mu, na svoj posve neizravan način, odgovori frazetinom koja valjda piše u epigrafu pravilnika njezine službe: “Želimo učiniti svijet boljim mjestom.” A kad Günther pri konačnom dogovaranju akcije upotrijebi istu frazu pred svojim nadređenima i samom Sullivan, misli da su se shvatili.
Najtraženiji čovjek ima kraj odličnog filma.
Nije cijeli takav, zahvaljujući manjkavostima dirigentske palice, ali u posljednjem činu, kad svi djelići dramaturške slagalice napokon dođu na svoje mjesto, imamo posla s upečatljivim, izravnim iskustvom upravo one teme kojoj je le Carré posvetio svoju priču. A to nije toliko extraordinary rendition po sebi, koliko razlika u poimanju sigurnosti današnjeg svijeta između onih koji špijunskom poslu pristupaju s empatijom prema nijansama sive, te onih koji za sve imaju jedno te isto, crno-bijelo rješenje.
Drugim riječima, pitanje tu glasi: Volite li špijunski poziv?
Jer možda ste mislili da u današnjem začudnom svijetu on mora izgledati upitno kao u svim pričama Johna le Carréa. Ali ako radite za Amerikance, ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, e, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja: unaprijed imate odgovore na sve, znate tko je naš a tko njihov, i uvijek sve možete riješiti pirotehnikom. A u tom najsigurnijem svijetu naći će se, po svoj prilici, mjesta i za kakvu votku-martini.
SAD su zrele za kapitulaciju
Nijemci su uhitili pripadnika svoje obavještajne službe koji je dvije godine radio kao američki špijun, a posljednji mu je zadatak bio da prikupi podatke o tome što zna parlamentarno istražno povjerenstvo koje se bavi slučajem (aferom) globalnog prisluškivanja, čijom je žrtvom bila i kancelarka Angela Merkel. Prisluškivala je američka obavještajna služba – NSA (National Security Agency), a cijelu je priču otkrio prebjeg iz redova NSA, Edward Snowden.
U Libiji, nakon što je uz aktivnu američku vojnu pomoć srušen režim pukovnika Gadafija, a Gadafi doslovno likvidiran, uvedeno je ono što službena Amerika zove demokracijom, no rezultat “na terenu” je anarhija, plemenski rat, naoružane milicije koje teroriziraju područja pod svojom kontrolom. Zato o Libiji zapadni mediji danas uglavnom ne izvještavaju. Kao što bi rekao Obamin prethodnik, George W. Bush: “Mission accomplished” (misija završena). Nafta teče tamo kamo treba, naftnim izvorima upravljaju oni koji trebaju, a to je i jedino što “demokrate” zanima.
U Iraku naglo napreduju borci tzv. Islamske države Iraka i Levanta (u međuvremenu: Kalifata), vjerski fanatici koji su u Siriji uživali potporu Zapada, jer su rušili Assada, a kojima je na umu ono isto što je bilo i kršćanskim križarima u Srednjemu vijeku: širiti svoju vjeru ognjem i mačem.
Da je povod za vojnu intervenciju u Irak u koju Hrvatska nije upala “grlom u jagode” samo zahvaljujući svojem tadašnjem Predsjedniku, bio isfabriciran, da je cijeli svijet bio grdno prevaren, to danas ne volimo spominjati
S time da je danas riječ o tenkovima, topovima, pa i raketama. I to u onome istome Iraku u koji su prije više od jednoga desetljeća upale trupe Sjedinjenih Država i tzv. Koalicije voljnih (zapravo: poslušnih), uvodeći i tu poslije rušenja diktature Sadama Huseina i pogubljenja diktatora – a što drugo, nego demokraciju.
To, da je povod za vojnu intervenciju u koju Hrvatska nije upala “grlom u jagode” samo zahvaljujući svojem tadašnjem Predsjedniku, bio isfabriciran, da je cijeli svijet bio grdno prevaren, to danas ne volimo spominjati.
U Siriji već dulje od tri godine traje pokušaj rušenja režima predsjednika Assada. Ljudske su žrtve velike, razaranja još veća, no Assad i dalje uživa podršku većine stanovnika (pokazali su to i nedavni predsjednički izbori, ma što tko o njima mislio), ne toliko zato što ljudi baš njega vole, nego zato što je (i) Sirija prije početka pobune, inspirirane, financirane i pomognute izvana, bila sređena sekularna država, dok je ono što donose pobunjenici – ne vjerska, nego džihadistička država sa šerijatskim pravom koje, čak i takvo kakvo jest, ne može poslužiti kao opravdanje za počinjene zločine. Uz to ide, naravno, i neravnopravnost stanovnika na osnovi njihove vjerske pripadnosti.
Iz Sirije je u tih više od tri godine pred ratom izbjeglo oko 10 milijuna ljudi, u Iraku je pred naletom boraca Kalifata u samo dva tjedna, pazite: dva tjedna pobjeglo oko pola milijuna ljudi. Vojska koju su obučavali Amerikanci, nakon što su doslovno uništili sve državne strukture Iraka, raspada se, a otpor pružaju uglavnom vjernici šiiti koji su se odazvali pozivu svojega vrhovnog svećenika na sveti rat protiv sunita, suprotstavljajući se očitom nastojanju da budu zatrti.
Iračke nacije nema, baš kao što ni u Libiji nema libijske. Igra se opet na kartu podjela, ali pod plaštem demokracije. Takvih podjela, ni sektaških, ni vjerskih nema u Siriji, gdje je svijest o nacionalnoj pripadnosti (Sirijci) očuvana i ogleda se u otporu pobuni u kojem sudjeluju suniti, šiiti, kršćani, Kurdi i Druzi
Iračke nacije nema, baš kao što ni u Libiji nema libijske. Igra se opet na kartu podjela, ali pod plaštem demokracije. Takvih podjela, ni sektaških, ni vjerskih nema u Siriji, gdje je svijest o nacionalnoj pripadnosti (Sirijci) očuvana i ogleda se u otporu pobuni u kojem sudjeluju suniti, šiiti, kršćani, Kurdi i Druzi.
I u Ukrajini konačno je uvedena “demokracija”, pošto je nelegalno smijenjen predsjednik Janukovič (kakav bio, da bio), a nakon višemjesečnih nereda u glavnome gradu što su ih zdušno poticali i ohrabrivali svojim posjetima i govorima američki senatori i evropski ministri. Promjena vlasti provedena pod pritiskom nekoliko desetaka tisuća (pa neka je i sto tisuća) militantnih demonstranata kod kojih samo slijepac nije vidio elemente radikalne, profašističke desnice i antisemitizma, ne samo da je prihvaćena, nego je i pozdravljena kao pobjeda demokracije, a povjerenik za širenje EU, Stefan Fuelle, i danas se čudom čudi kada mu novinar postavi pitanje o državnom udaru u Kijevu.
Pobuna dijela ruskog stanovništva na istoku zemlje guši se, uz javnu podršku Washingtona, vojnom silom, pri čemu se očito ciljevi ne biraju, pa je civilnih žrtava sve više, a izbjeglice na području Rusije koja je – kao – kriva za sve – broje se na desetke tisuća. Brutalnost te akcije mediji na Zapadu skladno prešućuju, ili o njoj izvještavaju tek u “malim dozama”, dok je notorna Jen Psaki iz State Departmenta naprosto bagatelizira.
Referendum kojim je Krim pripojen Rusiji ne priznaje se, jer je “proveden pod puščanim cijevima”, dok na svojedobne izbore u Libiji, provedene pod znatno gorim uvjetima – primjedbi nije bilo.
S obzirom na to da predsjednik Obama i dalje smatra kako su Sjedinjene Države uzor demokracije i društva za ostatak svijeta (izjava od 4. srpnja), opravdano je upitati: tko je sljedeći na redu? Jer, Washington nikako da obavi “nemoguću misiju” i shvati ono što je očito, da – naime – kao pretendent na ulogu onoga tko uređuje svijet može samo bezuvjetno kapitulirati
Mogli bismo nabrajati i dalje, mogli bismo ići još dublje u prošlost, no i ovo bi trebalo biti dovoljno. Očito je, svakome tko se usuđuje misliti svojom glavom, a ne pristaje postati slijepim poslušnikom velikih (jer, istina je, Washingon vodi, ali ga ne mali broj utjecajnih evropskih zemalja slijedi; zašto, to je posebna priča), svakome takvome jasno je već i iz navedenih primjera da su Sjedinjene Države (ne Amerikanci, pa stoga ovaj tekst i nije antiamerički, kako će ga najvjerojatnije neki htjeti shvatiti) krajnje neuspješne u nastojanju da svoj model unutarnjeg uređenja nametnu svima i posvuda, zanemarujući specifičnosti pojedinih zemalja, ali imajući uvijek u vidu svoje interese.
No, na dugi rok ni ti interesi neće biti zadovoljeni, jer se Washington pokazao pravim majstorom u odbijanju iskrenih saveznika (afera NSA) i u kreiranju “saveznika”, točnije instrumenata za provođenje svoje politike, koji se pretvaraju u njegove ogorčene protivnike (i opasne neprijatelje upravo onoga sustava što ga Washington navodno pomaže uvesti – demokracije).
U Vijetnamu uz desetke tisuća poginulih Amerikanaca nije spriječena pobjeda Sjevera i ujedinjavanje zemlje u sustavu koji Sjedinjenim Državama nikako nije odgovarao. U Afganistanu nakon početnih uspjeha u borbi protiv njih, talibani su sve prisutniji i sve agresivniji, a Amerikanci se povlače uz licemjernu formulu: uspješno završena misija, sada neka Afganistanci sami sebi uvode red. U Libiji srušen je Gadafi, ali je zemlja bačena u kaos. Irak je na rubu raspada, nakon što se islamistička (a ne demokratska!) pobuna iz Sirije prelila u tu zemlju.
S obzirom na to da predsjednik Obama i dalje smatra kako su Sjedinjene Države uzor demokracije i društva za ostatak svijeta (izjava od 4. srpnja), opravdano je upitati: tko je sljedeći na redu? Jer, Washington nikako da obavi “nemoguću misiju” i shvati ono što je očito, da – naime – kao pretendent na ulogu onoga tko uređuje svijet može samo bezuvjetno kapitulirati.
(Prenosimo iz tjednika Novosti).
Država totalnog nadzora
Glen Greenwald, ”Nemaš se kamo sakriti – Edward Snowden, tajna služba NSA i američka država nadzora” (s engleskoga preveo Damir Biličić), Profil, 2014.
Da je Glenn Greenwald znao tko je Cincinat, osoba koja mu se pod tim imenom e-mailom javila prvog dana prosinca 2012. godine, sigurno bi pod hitno napravio ono što je tajnoviti Cincinat tražio od njega – počeo bi se služiti sustavom kodiranja PGP kako bi od njega mogao primiti određene stvari. Pošiljatelj misteriozne poruke nazvao se prema Luciju Kvinciju Cincinatu, rimskom seoskom patriciju, koji je ostao zapamćen po tome što je, nakon što je svoj teritorij obranio od neprijatelja Rima, svojevoljno dao ostavku i odrekao se političke moći. Kao što će budući događaji pokazati, ime Cincinat izabrano je vrlo promišljeno.
Ali, Glenn Greenwald imao je pametnijeg posla, radio je na nekoliko novinarskih priča kakve je redovito objavljivao na svom blogu na stranicama newyorškog Guardiana, a instaliranje programa pretty good privacy koji e-poštu štiti lozinkama koje se sastoje od nekoliko stotina ili čak tisuća nasumičnih brojaka te velikih i malih slova zahtijevalo je vrijeme i znanje kojim on nije raspolagao.
Premda mu je dotični Cincinat nudio neizravnu pomoć oko instaliranja zaštitnog programa i premda nikad zapravo nije donio svjesnu odluku da ne želi odgovoriti, prolazili su tjedni i mjeseci a da se američki novinar i ustavni stručnjak Glenn Greenwald nije javio Edwardu Snowdenu, jednome od najvećih zviždača svih vremena čije je ime danas poznato u cijelom svijetu, a koji je – nakon što je odlučio objaviti šokantnu istinu o načinu rada američke obavještajne agencije NSA (National Security Agency) – želio surađivati upravo i jedino s Glennom Greenwaldom
Premda mu je dotični Cincinat nudio neizravnu pomoć oko instaliranja zaštitnog programa i premda nikad zapravo nije donio svjesnu odluku da ne želi odgovoriti, prolazili su tjedni i mjeseci a da se američki novinar i ustavni stručnjak Glenn Greenwald nije javio Edwardu Snowdenu, jednome od najvećih zviždača svih vremena čije je ime danas poznato u cijelom svijetu, a koji je – nakon što je odlučio objaviti šokantnu istinu o načinu rada američke obavještajne agencije NSA (National Security Agency) – želio surađivati upravo i jedino s Glennom Greenwaldom.
Opis prvog kontakta Edwarda Snowdena i Glenna Greenwalda u knjizi “Nemaš se kamo sakriti: Edward Snowden, tajna služba NSA i američka država nadzora” triler je koji se čita poput majstorskog krimića. Knjiga je prava poslastica za sve koje zanimaju teme špijunaže, američke obavještajne hegemonije, ali i općenitog odnosa privatnosti i sigurnosti, i to od prve Cincinatove e-poruke preko osobnog susreta u sobi hotela Mira u dalekom Hong Kongu, iz koje je Snowden predstavio svijetu svoju misiju, do njegova bijega u nepoznatom smjeru u strahu od američkog progona.
Knjiga koja je svoju američku premijeru doživjela u utorak 13. svibnja već je postala hit u svijetu popevši se na četvrto mjesto najprodavanijih na Amazonu, a je promovirano i njezino hrvatsko izdanje, od strane Profila, a u sklopu Subverzive festivala u Zagrebu. Među ostalim, Greenwald u njoj objavljuje 56 još nikad viđenih dokumenata iz Snowdenove arhive, koji dokazuju kako je američka vlada, pod izgovorom borbe protiv terorizma i brige za nacionalnu sigurnost, razvila čudovišni sustav nadzora neameričkih, ali i američkih građana, kao i vlada i stanovništva velikog dijela svijeta, pod devizom “Collect it All!” ili “Skupljanje svega”, što je doktrina koju je uspostavio i revno provodio dugogodišnji šef NSA-e Keith Alexander kojeg je ugledni politički časopis “Foreign Affairs prozvao “kaubojem NSA”.
Greenwald, koji je zajedno s grupom novinara dobio Pulitzerovu nagradu za novinarski pothvat godine, uvjerit će vas kako niste u pravu ako mislite da je vaš život previše dosadan da bi vas itko pratio. Na gotovo 300 stranica svoje knjige raskrinkat će gurue moderne komunikacije poput osnivača Facebooka Marka Zuckerberga ili dugogodišnjeg glavnog direktora Googlea Erica Schmidta, dokazavši uz pomoć Snowdenove top secret dokumentacije kako su recimo baš njih dvojica svojevoljno dopustili američkoj vladi pristup podacima svih svojih korisnika.
Obračunat će se na kraju i sa svojim kolegama, američkim novinarima, zbog čije se – kako tvrdi – servilnosti prema vlasti, Bushevoj kao i Obaminoj, koja je, usput budi rečeno, zatvorila više zviždača nego sve prijašnje američke vlade zajedno, moglo i dogoditi da Sjedinjene Države postanu država posvemašnjeg nadzora…
Greenwald u njoj objavljuje 56 još nikad viđenih dokumenata iz Snowdenove arhive, koji dokazuju kako je američka vlada, pod izgovorom borbe protiv terorizma i brige za nacionalnu sigurnost, razvila čudovišni sustav nadzora neameričkih, ali i američkih građana, kao i vlada i stanovništva velikog dijela svijeta, pod devizom “Collect it All!” ili “Skupljanje svega”, što je doktrina koju je uspostavio i revno provodio dugogodišnji šef NSA-e Keith Alexander kojeg je ugledni politički časopis “Foreign Affairs prozvao “kaubojem NSA”
“Gledao sam kako NSA prati što pojedinci rade na internetu, i to još dok nešto pišu… Spoznao sam istinske razmjere cijelog sustava. A gotovo nitko nije znao da se to događa”, rekao je Snowden Greenwaldu. Zgrožen onim što je vidio kao cyber-operativac koji je radio za CIA-u i NSA i koji je, da kažem darthvaderovskim rječnikom, “prešao na tamnu stranu” jer je hakirao vojne i civilne sustave drugih zemalja, 29-godišnji Edward Snowden odlučio je prije malo dulje od godinu dana da nešto mora poduzeti.
Nezavisni novinar Glenn Greenwald činio mu se kao čovjek i profesionalac koji bi mogao shvatiti opasnosti masovnog praćenja i koji neće popustiti pred pritiscima vlade jer je već nekoliko godina na blogu i u svojoj knjizi koja je postala bestseler bio pisao o svim aspektima skandala u kojima je NSA bez naloga prisluškivala građane. Nije odustao od njega ni kad mu se mjesecima nije javio na molbe koje mu je upućivao kao “Cincinat” i na kraju je uspio stupiti u kontakt s njim uz pomoć Greenwaldove znanice, neustrašive autorice dokumentarnih filmova Laure Poitras čiji je dokumentarac “My Country, My Country” o nasilju u Iraku pod američkom okupacijom nominiran za nagradu Oscar.
Na susretu s kolegicom koju iznimno cijeni, a kojoj su američke službe sigurnosti često ispitivale, prijetile, oduzimale joj filmski materijal i računala, Poitras je zatražila od Greenwalda da izvadi bateriju iz mobitela kojeg je nosio sa sobom objašnjavajući mu kako nije dovoljno isključiti mobitel ili laptop kako bi se spriječila mogućnost da se ti uređaji koriste za prisluškivanje. Laura Poitras uvjerila je Greenwalda da bi trebao stupiti u kontakt s potencijalno ozbiljnim zviždačem koji ju je kontaktirao te kako taj tajanstveni izvor inzistira na provođenju sigurnosnih protokola da bi počeo suradnju s njima.
Nije znala puno više od toga, samo je imala osjećaj da je dotični vrlo ozbiljan i da bi mu se trebalo javiti. Greenwald tada nije imao pojma da se radi o Cincinatu. Pristao je.
Uz zaštitnu lozinku stupio je u kontakt s nepoznatim da bi, i ne sluteći razmjere cijele priče, otvorio novu stranicu u povijesti. Nakon što je instalirao chet OTR, šifrirano pomagalo za sigurnu komunikaciju na internetu, Snowden mu se trenutačno javio i zatražio od Greenwalda da otputuje u Hong Kong, gdje ga on čeka. Zatraživši uvjerljiv razlog zbog kojeg bi trebao poduzeti put na drugi kraj svijeta, Snowden mu je poslao priličnu količinu strogo povjerljivih dokumenata NSA.
Autoru knjige “Nemaš se kamo sakriti” doslovce je zastao dah kad je počeo čitati sadržaj dokumenata, primjerice kako je tajni sud FISA (Foreign Surveillance Act) naložio američkoj telekomunikacijskoj kompaniji Verizon Business da “preda sve zapise s pojedinostima o pozivima” između SAD-a i inozemstva i “posve unutar SAD-a, pa tako i o lokalnim telefonskim pozivima”.
Obračunat će se na kraju i sa svojim kolegama, američkim novinarima, zbog čije se – kako tvrdi – servilnosti prema vlasti, Bushevoj kao i Obaminoj, koja je, usput budi rečeno, zatvorila više zviždača nego sve prijašnje američke vlade zajedno, moglo i dogoditi da Sjedinjene Države postanu država posvemašnjeg nadzora…
Ili da obavještajni program PRISM ima pristup serverima Facebooka, Googlea, Applea, YouTubea, Skypea i drugih što znači da je NSA-i omogućavao da od internetskih tvrtki kojima se stotine milijuna ljudi širom svijeta služe kao glavnim oblikom komunikacije pribave praktički sve što žele.
Dokumente prepune podataka o bezočnom kršenju prava Amerikanaca Greenwald je potom pomno proučavao tijekom 16-satnog leta iz Rija (gdje trenutačno živi sa životnim partnerom Davidom Mirandom jer SAD ne odobrava istospolne brakove), do Hong Konga gdje ga je očekivao izvor velikih američkih tajni.
Neposredno uoči slijetanja aviona u Hong Kong prvi je put u jednom dokumentu uočio i ime: Edward Snowden. Kao stručnjak za ustavno pravo i iskusan novinar Greenwald je procijenio još u avionu: “Ništa od takve važnosti nikad nije iscurilo iz NSA-e tijekom svih šest desetljeća postojanja te službe. A čovjek s kojim sam tijekom protekla dva dana satima chetao ima još mnogo, mnogo takvih dokumenata koje mi je spreman dati.” Svjestan veličine otkrića koje ga čeka, Greenwald od uzbuđenja praktički nije spavao svih deset dana koliko je proveo u Hong Kongu zajedno s Laurom Poitras i Ewanom MacAskillom, iskusnim novinarom Guardiana, cijenjenih američkih novina s čijim je urednicima dogovorio objavu materijala tražeći u uglednom mediju zaštitu od kaznenog progona u SAD-u kojega se pribojavao i koji su mnogi zazivali i još zazivaju.
Kad je zajedno s kolegicom Laurom, koja je sve snimala, napokon susreo Snowdena u njegovoj hotelskoj sobi, podjednako se šokirao njegovom mladošću kao i činjenicom da je spreman odati svoj identitet. Za početak Greenwald ga je ispitivao punih pet sati. Želio se uvjeriti da je vjerodostojan, da ne laže, ali i da ga pokreću pravi motivi. Mučila ga spremnost mladog i uspješnog Snowdena da se praktički odrekne života; djevojke, obitelji, dobro plaćenog posla… i postane ili bjegunac ili zatvorenik, možda i doživotno.
Međutim, na kraju unakrsnog ispitivanja, koje je naučio kao pravnik dok je rešetao svoje svjedoke, Greenwald ne samo da je bio uvjeren kako su Snowdenovi motivi promišljeni i iskreni nego i oduševljen i inspiriran njegovom odlučnošću i mirnoćom. “Tko god odluči učiniti nešto tako značajno ima obavezu javnosti objasniti zašto je to učinio i što time želi postići”, objasnio je Snowden zbog čega ne samo da mirno spava unatoč svojoj suludo hrabroj odluci nego i razloge zbog kojih ne želi sakriti tko je.
Kao stručnjak za ustavno pravo i iskusan novinar Greenwald je procijenio još u avionu: “Ništa od takve važnosti nikad nije iscurilo iz NSA-e tijekom svih šest desetljeća postojanja te službe. A čovjek s kojim sam tijekom protekla dva dana satima chetao ima još mnogo, mnogo takvih dokumenata koje mi je spreman dati.” Svjestan veličine otkrića koje ga čeka, Greenwald od uzbuđenja praktički nije spavao svih deset dana koliko je proveo u Hong Kongu
Jedino od čega je strahovao bilo je da će sve biti uzalud, da će njegova žrtva biti bačena u vječno uzavreli medijski kotao kao samo još jedan malo ljući začin. “Bojim se da će ljudi samo pogledati te dokumente i slegnuti ramenima, da će reći: ‘i pretpostavljali smo da se to događa i baš nas briga’.”
Na maloj, ali očito vrlo pomno odabranoj novinarskoj ekipi u Hong Kongu bilo je da smisli način kako to spriječiti. Snowden se uzdao u njihovu istinoljubivost, ali i profesionalnu agresivnost kojom će postići da vijest eksplodira. S redakcijom Guardiana dogovoreno je da će objaviti niz članaka, jedan za drugim, dan za danom, da će američku javnost bombardirati tekstovima u kojima će građanima pokazati što im to radi njihova vlast vrebajući iz mraka digitalnog svijeta. Članke su potkrijepili nepobitnim dokazima iz Snowdenove arhive, ali i obogatili objašnjenjima i kontekstom.
Greenwalda i ekipu čekao je golem posao, Snowden im je predao oko 10.000 pomno klasificiranih dokumenata za čije je dešifriranje često trebalo angažirati kriptografa i druge stručnjake, a članci su morali biti savršeno jasni i pitki kako bi javnost nedvosmisleno shvatila da je se nadzire masovno, bez razloga i bez sudskog naloga.
Plan je bio na kraju prve serije članaka objavljenih u Guardianu pokazati lice i objaviti ime zviždača čije je djelo kasnije okarakterizirano kao “najrazornije curenje informacija u povijesti”. To se i dogodilo 9. lipnja 2013. godine.
Zauzelo bi previše prostora opisati kako se zamalo dogodilo da Guardian nije objavio prvi članak o šokantnom NSA-inom programu PRISM, jer su se u uredništvu zbog pritisaka iz vlade počeli kolebati, a Greenwald je odlučio da neće trpjeti odgađanje. Bilo je i primjera zastrašivanja. U londonski su Guardian upale britanske obavještajne službe tražeći od urednika da im predaju Snowdenove datoteke.
Urednici su odbili predati ih, ali pristali su uništiti ih, svjesni da u Velikoj Britaniji medijske slobode nisu zajamčene ustavom. Hard diskovi s pohranjenim tajnim američkim dokumentima razbijeni su na komadiće u podrumu redakcije, pred očima agenata britanskog BCHQ: “Zaposlenici su metlom skupljali ostatke jednog MacBook Proa”, zabilježio je jedno svjedočanstvo Glenn Greenwald. U zastrašivanje nesumnjivo spada i 9-satno zadržavanje Greenwaldova partnera Davida Mirande na londonskom aerodromu Heathrow koje su britanske vlasti poduzele prema Zakonu o terorizmu.
Od sredine 2012. NSA je procesirala više od 20 milijarda telefonskih i internetskih događaja svakodnevno. Može doprijeti do 75 posto ukupnog američkog prometa na internetu. Komunikacijske podatke prikuplja izravnim spajanjem na optičke linije, pa i podmorske kabele, preusmjeravanjem poruka u NSA-ine sustave za pohranu kad prelaze preko američke mreže, što je slučaj s većinom komunikacija u svijetu, suradnjom s obavještajnim službama u drugim zemljama i oslanjanjem na internetske i telekomunikacijske tvrtke koje joj dostavljaju informacije o vlastitim korisnicima
“Prikupljanje svega”, po megalomanskoj formuli Keitha Alexandera, šefa NSA, počelo je s Irakom 2005. godine kad je sustav sveprisutnog nadzora namijenjenog stranog stanovništvu u ratnoj zoni primijenio na američke građane. “Prikupljanje svega” nipošto nije tek usputna doskočica, piše autor. Od sredine 2012. NSA je procesirala više od 20 milijarda telefonskih i internetskih događaja svakodnevno. Može doprijeti do 75 posto ukupnog američkog prometa na internetu. Komunikacijske podatke prikuplja izravnim spajanjem na optičke linije, pa i podmorske kabele, preusmjeravanjem poruka u NSA-ine sustave za pohranu kad prelaze preko američke mreže, što je slučaj s većinom komunikacija u svijetu, suradnjom s obavještajnim službama u drugim zemljama i oslanjanjem na internetske i telekomunikacijske tvrtke koje joj dostavljaju informacije o vlastitim korisnicima.
NSA je obavještajni div. Zapošljava 30.000 ljudi i drži na ugovorima još 60.000 zaposlenika u privatnim korporacijama koje se financiraju uglavnom od novca poreznih obveznika. Kako Greenwald citira Tima Shorrocka, novinara koji prati odnos između NSA i privatnih korporacija, “Kad je (general) Michael Hayden rekao da se najveća koncentracija cyber-moći na svijetu nalazi na raskrižju Baltimore Parkwaya i državne ceste 32 u Marylandu, nije mislio na samu NSA-u, nego na poslovnu zonu kojih kilometar i pol dalje od divovskog crnog zdanja u Ford Meadeu, u Marylandu, u kojem je sjedište NSA-e.” Ondje su tvrtke ugovorno povezane s NSA-om, od Booza, preko SAIC-a, do Northrop Grummana, koje za tu agenciju provode nadzor i analizu obavještajnih podataka.
I sam Snowden radio je za Dell i Booz Allen Hamilton, ali u NSA-inim uredima, uz pristup njezinim tajnama. Stormbrew, jedan od obavještajnih programa o kojima je progovorio Snowden, prepun je šifriranih naziva koji skrivaju stvarne NSA-ine korporacijske partnere. Tko su oni jedna je od “najbolje čuvanih tajni u NSA-i”. Snowden se nije uspio domoći velikog broja dokumenta u kojima se otkriva značenje tih kodnih naziva, ali u programu PRISM nalaze se ugovori NSA-e i najvećih internetskih tvrtki na svijetu – Facebooka, Yahooa, Applea, Googlea, a navedeni su i “veliki napori koje Microsoft ulaže kako bi omogućio pristup svojoj komunikacijskoj platformi Outlook”.
A premda neke internetske tvrtke tvrde da NSA-i predaju samo informacije koje su dužne predati na temelju zakona, kako upozorava Greenwald, zapravo nema načina da se provjeri to kako NSA masovno prikuplja metapodatke zbog vladina šokantno širokog tumačenja Patriotskog zakona.
Osim staromodnim prisluškivanjem telefonskih razgovora, čitanjem e-pošte i cheta na internetu, NSA prikuplja metapodatke. Na primjer, bilježi tko je kome poslao e-mail, kada je poruka poslana, kao i gdje se nalazi pošiljatelj. Kad je riječ o telefonskim pozivima, prikuplja se pozivateljev i primateljev telefonski broj, trajanje razgovora, lokacije sugovornika i tip uređaja.
Premda su mnogi u Americi osporavali pa se čak i sprdali s upozorenjima da masovno prikupljanje metapodataka ugrožava privatnost, Greenwald vrlo jednostavno dokazuje kako je mogućnost njihove zloporabe zastrašujuća. Metapodaci bi otkrili identitet osobe koja je nazvala kliniku za pobačaje, službu za pronalaženje partnera, kliniku za ovisnike, telefonsku pomoć za suicidalno raspoložene osobe…. Jednako bi razotkrili i aktivista za ljudska prava i doušnika u represivnom režimu kao i nekoga koga zovete kasno navečer, a nije vam bračni drug. Kao što piše Greenwald, zapravo nije neobično prisluškivati osobni mobitel Angele Merkel ili pratiti brazilsku predsjednicu Dilmu Rousseff, premda je oboje izazvalo međunarodne skandale, ali vrlo je neobično pratiti kompletno stanovništvo cijelih zemalja
Premda su mnogi u Americi osporavali pa se čak i sprdali s upozorenjima da masovno prikupljanje metapodataka ugrožava privatnost, Greenwald vrlo jednostavno dokazuje kako je mogućnost njihove zloporabe zastrašujuća. Metapodaci bi otkrili identitet osobe koja je nazvala kliniku za pobačaje, službu za pronalaženje partnera, kliniku za ovisnike, telefonsku pomoć za suicidalno raspoložene osobe….
Jednako bi razotkrili i aktivista za ljudska prava i doušnika u represivnom režimu kao i nekoga koga zovete kasno navečer, a nije vam bračni drug. Kao što piše Greenwald, zapravo nije neobično prisluškivati osobni mobitel Angele Merkel ili pratiti brazilsku predsjednicu Dilmu Rousseff, premda je oboje izazvalo međunarodne skandale, ali vrlo je neobično pratiti kompletno stanovništvo cijelih zemalja.
Velik dio Snowdenove zbirke otkrio je i diplomatsku špijunažu, ali i industrijsko praćenje, primjerice protiv brazilskog naftnog diva Petrobrasa, energetskih tvrtki u Meksiku i Venezueli itd. Hrvatska se nalazi na jednom Snowdenovom top secret dokumentu na kojemu se navode zemlje partneri kojima NSA plaća da razviju određene tehnologije i provode nadzor čime može usmjeravati špijuniranje. To nije sve. Kako piše Greenwald i dokazuje Snowden, NSA redovito presreće rutere i servere koji se izvoze iz SAD-a da bi potom u njih ugradila mogućnosti za ulaženje sporednim smjerovima, ponovno ih pakira i šalje kupcu. Treba li uopće reći kako NSA tako stječe pristup cijelim mrežama i svim njihovim korisnicima?
Zahvaljujući Snowdenu, otkriven je i X-KEYSCORE, program koji omogućuje praćenje onoga što netko radi na internetu u realnom vremenu, čime je ujedno dokazao da nije lagao kad je tvrdio da je mogao pratiti koga je htio pa “čak i predsjednika, samo ako je imao osobnu e-adresu”. Istodobno, da program prikupljanja metapodataka “nije ključan za onemogućavanje (terorističkih) napada” potvrđeno je iz same Bijele kuće, od Obaminog posebno odabranog savjeta kojeg je on sazvao nakon skandala s NSA.
Metapodaci nisu pomogli ni u slučaju Bostonskog maratona, a Keith Alexader, šef NSA, odbio je raspravljati o tome bi li spriječili 11. rujna. Čini se kako je duboki iracionalni strah koji je obuzeo američku naciju nakon rušenja Twinsa, a koji se pokazao kao plodna podloga za razvoj države nadzora, napokon počeo popuštati. Skoro godinu dana od afere jedno je sigurno: nije se ostvario Snowdenov najgori strah da će javnost njegova otkrića dočekati apatično. Afera je pozornost cijelog svijeta usmjerila na opasnosti od totalnog državnog nadzora i potaknula prvu globalnu raspravu o vrijednosti privatnosti u digitalnom dobu.
Knjiga “Nemaš se kamo sakriti” moćno i utemeljeno baca svjetlo na samog Snowdena i sve aspekte curenja najtajnijih američkih obavještajnih podataka koje je on izveo, a ujedno je velik doprinos brizi za demokratsko društvo, ali i zdravog i slobodnog pojedinca u njemu – istom onom cilju za koji se zalaže zviždač koji se usudio suprotstaviti najvećoj sili svijeta.
Nevjernim Tomama koji misle da se Snowden sad spetljao s Rusima, jer mu je u bijegu iz Hong Konga pred američkim progonom Vladimir Putin dao privremeni azil, Glenn Greenwald dao je najprincipijelniji mogući odgovor u ponedjeljak 12. svibnja u tv showu Today. Kad ga je voditelj američke televizije NBC pitao kako se vrijednosti za koje se zalažu Snowden i Greenwald podudaraju s vrijednostima Vladimira Putina, rekao je: “On nije izabrao Rusiju. Pravo je pitanje zašto zviždače trpamo u zatvor?”
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Pokrenuta je nada
Silvio Berlusconi je napokon otišao sa scene, a Angela Merkel je ponovno izabrana i vratila se velika koalicija CDU-SPD. Preminuli su Nelson Mandela i Hugo Chávez. Fidel Castro se još drži. Narod je bio na ulicama, od Kaira i Rima, São Paula i Atene, do Kijeva i Bangkoka. Iran je pristao na pregovore sa SAD-om prvi put nakon 34 godine. Kina je izabrala novog lidera i uhapsila je drugog. Šegrt diktatora u Pjongjangu likvidirao je strica. Nakon 700 godina jedan je papa dao ostavku, a na njegovo je mjesto došao Latinoamerikanac koji oduševljava na svakom koraku.
Neke od ovih vijesti bile su jako važne za svijet, neke nisu, ali ovaj se komentator odlučio, pogledavši cijelu godinu koja je na izmaku, na pet događaja ili geopolitičkih procesa koji su zaista važni i koji mijenjaju svijet.
SAD se konsolidira kao energetska sila
Obama je poraženo promatrao kako se stvara savez poniženih vladara koje su u NSA-u beskrupulozno špijunirali, odnosno kako su otkrića možda najmarkantnije figure 2013., bivšeg analitičara NSA-a, Edwarda Snowdena, srušila sav američki ugled kao kulu od karata. Percepcija koja se proširila svijetom jest da je supersila ne samo ohola i gruba, već i nesposobna
To se već naziralo, ali ove su se godine rasplinule sve sumnje: izvanredni porast eksploatacije nafte i plina u SAD-u je stvarnost koja daje novu sliku svijeta. U sljedećih pet godina Sjeverna će Amerika (SAD, Kanada i Meksiko) proizvoditi gotovo 4 milijuna barela sirove nafte više nego sada svaki dan, što će prepoloviti uvoz. Vrlo se lako može dogoditi ne samo da SAD postane energetski samoodrživim već i da izvozi naftu, to jest energiju.
To donosi mnogostruke i vrlo ozbiljne posljedice. Bliski istok će doživjeti vrlo jak ekonomski i politički šok. Utjecaj Rusije i drugih jakih energetskih država postupno će slabjeti. Jačanje SAD-a kao energetske sile dovest će do ekspanzije američke proizvodnje, ali će višak nafte proizvesti i pad razvoja obnovljivih energetskih izvora, što je vrlo loša prognoza i samo po sebi grozna vijest.
Pad ugleda SAD-a
Vidjeli smo da Barack Obama nije imao dovoljno snage ispuniti obećanje da će kazniti Bašar al-Asada ako bi ovaj iskoristio kemijsko oružje protiv pobunjenika i civila. Ili spriječiti radikalnu desnicu okupljenu oko The Tea Party koja je nakanila i uspjela paralizirati američku vladu. Obama nije imao čak ni snage pokrenuti internetske mehanizme za svoj prioritetni program: sanitarnu reformu. Nije uspio utjecati na odluku brazilske predsjednice Dilme Rousseff koja je otkazala posjet Washingtonu kad je otkrila da su je u NSA-u nadzirali, baš kao što su Amerikanci nadzirali telefon Angele Merkel.
Obama je poraženo promatrao kako se stvara savez poniženih vladara koje su u NSA-u beskrupulozno špijunirali, odnosno kako su otkrića možda najmarkantnije figure 2013., bivšeg analitičara NSA-a, Edwarda Snowdena, srušila sav američki ugled kao kulu od karata. Percepcija koja se proširila svijetom jest da je supersila ne samo ohola i gruba, već i nesposobna. Osim toga, da je moćni američki predsjednik zapravo vrlo labilan igrač kojeg iz takta mogu izbaciti minorni akteri kao što su Rousseff, Al-Asad, Tea Party ili ga može dovesti u red, osramotviši ga kao nitko do sada pred cijelim svijetom, njegova supruga koja ga je prekorila i ponizila na Mandelinoj komemoraciji.
Je li ova percepcija preuveličana i hoće li se promijeniti? Kako god bilo, slika onemoćalog predsjednika Obame ili paralizirane američke vlade bitno će utjecati na ponašanje kako saveznika – tako i američkih neprijatelja.
Rastuća međunarodna agresivnost Kine
Milijuni marširaju na svim meridijanima prozivajući neprihvatljivima sve veće razlike između bogatih i siromašnih. Sve je više vlada, institucija, nevladinih organizacija, a u nas i novinara i građana, koji traže da se taj proces zaustavi i da nastupi kakva-takva pravda
U studenome, Kina je najavila restrikcije u zračnom prometu na širem području, što uključuje male otoke koje Japan smatra svojima. SAD je reagirao poslavši dva bombardera B-52 koji su ušli u taj zračni prostor bez dozvole Pekinga. Japan je učinio isto, ali i započeo silno jačati svoje oružane snage, osobito svoje specijalne snage po uzoru na američke specijalce Navy Seals.
Napetosti rastu. Ono što je važno istaknuti iz ove priče jest to da treba očekivati širenje napetosti na jugoistoku Azije kao i još agresivniju međunarodnu politiku Kine koja će SAD-u postati prvim izazivačem.
Bliski istok vrije
Događanja u Iranu, Siriji, Egiptu, Palestini, Izraelu i još puno toga govori nam da ni ova godina za Bliski istok nije bila laka. Bilo je puno iznenađenja od kojih će neki uvjetovati buduća događanja: vojni udar protiv Mohameda Morsija i tragedija sirijskoga naroda, pregovori oko iranskoga nuklearnog programa (približavanje Washingtona i Teherana), obnova dijaloga Palestine i Izraela, koje će pokušati postići dogovor sredinom 2014.
Moguće je da ništa od toga ne uspije, ali posljedice tih procesa idu dalje od godine koja nam stiže i od sudbine same regije.
Otvoreni rat protiv nejednakosti
Taj rat odavno postoji. Analitičari i znanstvenici regularno ga dokumentiraju. Nobelove mu se nagrade posvećuju, ali ove je godine, izborom pape Franje (koji je, zajedno s Edwardom Snowdenom, pomjerio svijet), pokrenuta nada zbog koje smo pozdravili dolazak Baracka Obame u Bijelu kuću i njegov ”Yes, We can”, a milijuni marširaju na svim meridijanima prozivajući neprihvatljivima sve veće razlike između bogatih i siromašnih.
Sve je više vlada, institucija, nevladinih organizacija, a u nas i novinara i građana, koji traže da se taj proces zaustavi i da nastupi kakva-takva pravda. To jest, ipak, dobra vijest kojom se želim oprostiti od vas i od godine na izmaku.
Izazov ostaje: da nastavimo borbu za jednakost bez da dadnemo veće ovlasti demagozima koji, na kraju krajeva, povećavaju nejednakost. Svima vama želim sretniju novu godinu jer mislim da nam ova baš nije bila ”za prste polizati”. Mir vama!
(Analiza je prvotno napisana za tjednik Express).
Snowden spreman svjedočiti o prisluškivanju Angele Merkel
Širi se skandal o prisluškivanju mobitela kancelarke Angele Merkel. Njemački će parlament 18. studenoga održati sjednicu na kojoj bi se trebalo raspravljati samo o tome pitanju.
Dvije manje njemačke stranke, Zeleni i Ljevica, zatražili su otvaranje javne istrage na kojoj bi svoj iskaz mogao dati i Edward Snowden, bivši zaposlenik američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), koji je to i otkrio.
Snowden je u četvrtak tijekom susreta u Moskvi s Hansom-Christianom Ströbeleom, zastupnikom stranke Zelenih, potvrdio kako je spreman doći u Njemačku i svjedočiti o tome slučaju.
Njemačka televizijska postaja ARD pokazala je fotografije na kojima se njih dvojica rukuju u jednoj prostoriji. Ströbele, koji je član odbora njemačkoga parlamenta za nadzor rada obavještajnih službi, kazao je da je Snowden njemačkoj vladi poslao pismo.
Budući da su Amerikanci za Snowdenom raspisali tjeralicu zbog odavanja državnih tajni, njegovo bi putovanje u Njemačku bilo povezano s mnogo problema, Ströbele je stoga dopustio mogućnost da svjedoči iz Moskve.
Ruski predsjednik Vladimir Putin odobrio je Snowdenu početkom kolovoza privremeni politički azil koji se može produljivati svake godine, uz uvjet da prestane štetiti interesima Sjedinjenih Američkih Država.
Međutim, nakon što je Snowden dobio taj azil, objavljeni su podaci o tajnom programu američke Nacionalne sigurnosne agencije koja je prisluškivala desetke milijuna ljudi u Latinskoj Americi, ali i u europskim zemljama, ponajviše u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Njemačku je pak posebno pogodila informacija da su Amerikanci deset godina prisluškivali jedan od dva mobitela njihove kancelarke, inače pouzdane američke saveznice. Činili su to s krova zgrade svoga veleposlanstva u Berlinu.
Usto, objavljeno je da je direktor NSA general Keith Alexander 2010. o tome informirao američkoga predsjednika Baracka Obamu. Amerikanci nisu opovrgnuli špijuniranje, samo su kazali da se to više ne čini.
Ravnatelj svih američkih obavještajnih agencija James Clapper branio je prije nekoliko dana pred Predstavničkim domom Kongresa NSA i njezin program globalnoga prisluškivanja.
Istina, porekao je da je prisluškivanje bilo masovno, ali potvrdio je da je prisluškivanje šefova država jedan od glavnih zadataka te agencije. “Namjere vođa jedan su od glavnih predmeta analize i prikupljanja podataka“, kazao je i dodao da i službe zemalja koje sada negoduju “rutinski špijuniraju američke dužnosnike”.
Angela Merkel poslala je prije nekoliko dana u Washington svoje vodeće obavještajne dužnosnike kako bi privoljeli Amerikance da s Njemačkom i Francuskom sklope sporazum o nešpijuniranju.
Anatoly Kucherena, odvjetnik Edwarda Snowdena, kazao je sredinom tjedna ruskim medijima da je Snowden dobio posao u “jednoj od najvećih ruskih kompanija”, ali nije otkrio koja je to kompanije i kolika mu je plaća. Dvije najveće ruske kompanije za internet odmah su opovrgnule da radi kod njih.
Tridesetogodišnji Snowden bio je ugovorni suradnik američke Nacionalne sigurnosne agencije, a s interne NSA-ine mreže napravio je digitalne kopije dokumenata o američkome masovnom prisluškivanju. Iako je to mogao činiti bez znanja svojih pretpostavljenih, nije jasno kako je podatke uspio iznijeti iz tvrtke. U svibnju je s Havaja, gdje je bio na odmoru, prvo pobjegao u Hong Kong, a potom u Moskvu.
Njegovi podaci prvo su bili objavljeni u britanskome Guardianu, a potom su ih počele objavljivati i druge novinske kuće, pa i američki Washington Post. Njemački je zastupnik Ströbele nakon susreta sa Snowdenom ustvrdio kako je jasno da “on zna mnogo”.
Bude li o prisluškivanju Angele Merkel svjedočio iz Moskve ili zbog toga čak potegnuo u Njemačku, možda će se doznati neke pojedinosti o tome zašto je uopće prisluškivan mobitel Angele Merkel.
No njemačka bi istraga svakako trebala objasniti zašto obavještajci BND-a deset godina nisu ni posumnjali da Amerikanci nadziru njihovu kancelarku.
Beskonačna hipokrizija
Telefon Angele Merkel bio je slastica, bombon, fin zalogaj. Kažu nam da su ga pratili Amerikanci, ali isto tako mogli su ga prisluškivati i Rusi ili Kinezi, što ja znam, Izraelci ili Britanci, zašto ne. Nema dvojbe da je špijuniranje njemačke kancelarke skandal. Ali nije li jednako skandalozno da se najmoćnija žena na svijetu koristi telefonom koji se može prisluškivati i da o tome pojma nemaju zaposlenici BND-a (to je kratica za njemačku federalnu obavještajnu službu).
Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju već svima poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide
Želim, naime, kazati da puno dijelova ove slagalice još nije na svome mjestu. Pritom mislim na gomilu povišenih tonova povrijeđenih europskih šefova država ili vlada koji kao ništa nisu znali, a na čelu su suverenih država. Hej, ništa nisu znali i nikada nisu surađivali s Washingtonom u takvim poslićima sa svojim špiclovima jer su njihove obavještajne službe bile na burzi rada ili se odmarale na Šejšelima.
Nešto sam u svom kratkom, ali intenzivnom životu naučio, a to je da je informacija roba, temelj na kojem počiva svaki sustav moći i vlasti, a koliko je informacija ekskluzivnija i privilegiranija, toliko je vlast tvrđa, kompaktnija i uvjerljivija. Zamisliti svijet u kojem se saveznici međusobno ne špijuniraju jest naivnost, vježbanje irealnosti. Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju svima već poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide.
A to se sada dogodilo ekipi iz NSA-a i Obamine administracije. Prvo ih je razvalio WikiLeaks, potom se pojavio Edward Snowden, sitni tridesetogodišnjak koji sada već radi za Ruse, a upozorio je na odvratne dimenzije ne samo američke zloupotrebe moći već i na hipokrizijsko partnerstvo sada navodno zavađenih saveznika.
Hajde da vam kažem na što mislim. Posljednjih dana srpnja o jednom se pitanju šuškalo hodnicima političkih struktura u Berlinu, ali i po redakcijama najvažnijih njemačkih medija: je li njemačka kancelarka Angela Merkel bezobrazno lagala kada je pred više od 250 njemačkih i stranih novinara uz smiješak (koji je valjda trebao ostaviti dojam nevinosti) ustvrdila da joj je bila potpuno nepoznata suradnja američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) i tajne službe vlastite zemlje BND-a? ”Za to sam doznala iz tiska”, kazala je Angela Merkel. Međutim, u Njemačkoj se proširilo uvjerenje da NSA nije mogao provesti golemu akciju elektroničkoga nadziranja strahovito velikog broja njemačkih građana i institucija bez privole njemačkih vlasti i tijesne suradnje s njemačkim tajnim službama. Ni jedno ni drugo, u to su mnogi uvjereni, nije moglo proći bez suglasnosti njemačke kancelarke.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakome uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjega kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je posve irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već i to da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima
Novinarska istraživanja upućuju na to da je bilo tako: da je Angela Merkel odobrila da SAD špijunira njezine sugrađane. Tjednik Der Spiegel, primjerice, donosi dva faksimila s tajnim podacima NSA koji su potresli kancelarkine suradnike. U jednom faksimilu, pod šifrom top secret i naslovom ”Odnosi NSA i BND-a”, s datumom 17. siječnja 2013., stoji da je BND ustrajno radio na tome da federalna njemačka vlada ”bude fleksibilna u interpretaciji zakona kako bi se u kratkom i duljem roku mogle dijeliti informacije”.
U drugom faksimilu, na kojem je datum 29. travnja 2013. i koji je također ocijenjen kao strogo povjerljiv, tvrdi se da je njemačka vlada postigla potrebnu fleksibilnost u interpretaciji zakona koji pazi na tajnost komunikacije njemačkih građana kako bi ”BND dobio širi manevarski prostor u svrhu dijeljenja povjerljivih informacija sa stranim partnerima”. Osim toga, Der Spiegel optužuje BND da se koristio programima za špijuniranje koje su sastavili stručnjaci NSA i to upravo za špijuniranje na njemačkom teritoriju, navodno kako bi NSA imao dovoljan manevarski prostor u američkoj borbi protiv međunarodnog terorizma.
Jedan visoki politički dužnosnik iz redova opozicije komentirao je slučaj ovako: ”Ili je Angela Merkel besramno lagala ili uopće nema pojma o tome što se događa u sferama obavještajne zajednice, a obje mogućnosti diskvalificiraju je za ulogu kancelarke jer to znači da nije sposobna štititi njemačke državljane i procesuirati informacije koje stižu do njezina ureda”.
Slažem se, transatlantske organizacije dobile su veliku pljusku, ali ranjenih nema. Oni trebaju jedni drugima. Svijet bi, vjeruje se i u Berlinu i u Washingtonu, bez obzira na to što su Amerikanci napravili budalu najprije od A. Merkel, a onda i od Obame (koji je lagao kolegici da nije znao kako je pod nadzorom), bio manje siguran bez te tijesne špijunske suradnje.
Snowden možda zaslužuje veliko priznanje. Jedan moj kolega čak tvrdi da bi mu trebalo dati Nobelovu nagradu za mir. Edward Snowden upozorava da ”nadzor cijelih nacija, a ne samo pojedinaca može lako postati najvećim izazovom ljudskim pravima našeg vremena”. I ja se slažem s time da nam ova tvrdnja ni na sekundu ne smije postane nevažna.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakom uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjeg kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je potpuno irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima.
Nije, hvala Bogu, Edward Snowden jedini koji se opametio. Budete li nas izazivali, objavit ćemo koje boje gaća nosi američki veleposlanik u Zagrebu i koliko su površni, neobrazovani i neupućeni ti prestrašni, dobro čuvani, debelo plaćeni ali, dozlaboga prozirni i pročitani djelatnici State Departmenta, odnosno njihovi ađutanti.
Globus kao špijunski eldorado
Sve je izgledalo kao komedija u tri čina. Doduše, nije to komedija koja bi se mogla pripisati Plautu i Držiću, još manje Marivauxu, Goldoniju ili nekom petom autoru koji su, u vrijeme dok je kazalište funkcioniralo umjesto televizije, razgaljivali znatiželjnu publiku. U prvome činu, datiranom za lipanj 2013. godine, novinari ”Guardiana” i ”The Washington Posta” dobili su dokumentaciju koja je potvrđivala da američke tajne službe prisluškuju cijeli svijet. Zviždač – što je drugo ime za izdajnika ili heroja, ovisno o kutu gledanja – nije bio nitko drugi nego Edward Snowden, bivši zaposlenik CIA-e koji je radio kao savjetnik za Nacionalnu službu sigurnosti (Nacional Security Agency).
Drugi čin te tipične komedije s okusom farse vezan je za sudbinu citiranog Snowdena koji se zakoprcao kao riba na suhom. Kad je skandal grunuo, po brzom postupku Uncle Sam proglasio ga je državnim neprijateljem broj 1 i zatražio njegovo ekspresno izručenje. Jasno, Putinu nije bilo ni nakraj pameti da se pokorava američkim zahtjevima, manje zbog toga da bi zaštitio nečiji integritet, a mnogo više zato da bi demonstrirao vlastitu moć.
Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue
Najzanimljiviji dio toga (među)čina krije se u činjenici da su sve zemlje, osim Venezuele, odbile Snowdenov zahtjev za azilom, što je tema za jednu novu komediju, koju će u budućnosti sročiti neki Orwellov sljedbenik, bez obzira na to što engleski pripovjedač nikada nije pisao komedije.
Da je trebalo udomiti kakva ubojicu ili švercera kokaina, nema sumnje da bi se našlo zaštitnike na svim stranama našeg idiličnog planeta. Ali čovjek koji otkriva ono što znamo, premda ne volimo da se to glasno reklamira, Amerikanac koji nudi opipljive dokaze da njegova zemlja provodi politiku koja se u suštini ne razlikuje od one koju je svojedobno provodio zloglasni KGB, fujtajfl!
Onda se Snowden ipak skrasio u Rusiji, što je bila jedna od kulminacijskih točaka prije nevjerojatnog finala koji je uslijedio u trećem činu. I kad je publika već otvrdnula od smijeha, garniranog tragovima Grand Guignola, nastupio je još jedan obrat s hipertoničnim okusom apsurda. U trećem činu nad ponašanjem Sjedinjenih Država počeli su se unisono zgražati njezini najbliži i najmoćniji saveznici.
Hollande je mahao kažiprstom, smjerajući na drugu stranu Atlantika, Angela Merkel pozirala je rezignirano pokraj Obame, kao razočarana žena pokraj bivšeg ljubavnika, a tjednik ”Der Spiegel” precizirao je da su je Amerikanci prisluškivali, ili uhodili, s krova svoje ambasade smještene u blizini Reichstaga. Da bi grupni portret s damom djelovao što sugestivnije, u trećem činu na pozornici uskrsnula je Dianne Feinstein. Dotična gospođa, nota bene, demokratkinja i predsjednica Odbora za obavještajne aktivnosti američkoga Senata (kako oni tepaju svojim špijunima), uporno je branila NSA i slične agencije, ali je na koncu reterirala. Sad se odjednom izričito protivi mogućnosti da Sjedinjene Države prisluškuju svoje saveznike, zatražila je reviziju svih obavještajnih programa, tvrdeći kako predsjednik Obama nije imao pojma da je špijuniranju podvrgnuta njemačka kancelarka, ali isto tako dužnosnici drugih velikih i malih sila, sve tamo do Gornje Volte, Nove Gvineje, svugdje dokle dopiru apetiti nezasitnoga Velikog Brata. Iskazujući respekt prema aktivnostima obavještajnih službi, senatorica se istodobno zgrozila nad njihovom agilnošću, što je u već umornoj (re)publici izazvalo dodatne salve smijeha i snebivanja.
Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein, u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao
Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Koliko smo puta čuli taj dozlaboga ofucan refren! Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao, a najmanje znaju oni koji to moraju znati logikom svojih funkcija i ministarskih obligacija. Zato smo poletjeli tako visoko i dospjeli tako daleko!
Istina je jedino to da Merkelica nije znala da je špijuniraju sve u šesnaest; i to ne od jučer, nego od 2002. godine, kad nije niti sanjala da će postati kancelarkom. Još jedan dokaz da Amerikanci nisu blesavi i da ništa ne prepuštaju slučaju. Finalmente, bitno je da su se posredovanjem svoje senatorice posuli pepelom i da se publika, nakon još jedne komedije s mirisom predvidljivosti, može mirno razići i vratiti u svoje domove.
Unatoč nepreglednim količinama smijurije što ih provocira špijunska commedia dell’arte, ostalo je jedno nerazriješeno pitanje. Čemu čuđenje nad spoznajom da Sjedinjene Države uhode sve živo; ne samo potencijalne ili deklarirane neprijatelje, nego i dokazane saveznike s kojima su zbratimljeni u istome paktu? Nad njihovim aktivnostima čuditi se mogu samo naivci i licemjeri. Jer State Department već odavno vodi politiku kojoj je prisluškivanje, ili bilo koja vrsta kontrole, conditio sine qua non.
Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija, to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji. To što prisluškuju sve moguće neprijatelje, stvarne i fiktivne, a isto tako i saveznike, nije ništa drugo nego halo-efekt proizašao iz osjećaja nečiste savjesti. Ako Amerikanci nemaju dobre namjere prema drugima, kako će ih drugi imati prema njima, makar posrijedi bili i najvjerniji saveznici?
Uostalom, vratimo se korak natrag, u vrijeme koje bi službenici Bijele kuće najradije zaboravili ili prebrisali spužvom, kada bi takvo što bilo izvedivo. Sredinom 20. stoljeća, u žiži interesa bio je republikanski senator Joseph McCarthy, ozloglašen zbog lova na komuniste koji je više izgledao kao lov na vještice. Dakako, komunist je bio svatko čija stajališta nisu korespondirala sa službenom ideologijom. Tako se na udaru kritike našao i Arthur Miller. Među ostalim naslovima, napisao je dramu ”Svi moji sinovi” (All My Sons), koja je nekoliko godina nakon praizvedbe prikazana i u zagrebačkome HNK. To je priča o pohlepnom tvorničaru koji je američkoj avijaciji isporučivao neupotrebljive dijelove, uzrokujući indirektno pogibiju vlastitog sina.
Moj rijetki štioče, nije li pohlepa jedna od tipičnih američkih osobina? Nije li pohlepa smrtni grijeh? Napokon, nije li Benjamin Franklin, američki predsjednik, k tomu još novinar te jedan od tvoraca Deklaracije o nezavisnosti, u dalekom 18. stoljeću lansirao krilaticu ”Time Is Money” koja je postupno dobila dimenzije planetarne farse?
Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue.
Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji
Daleke 1961. godine Amerikanac Daniel J. Boorstin konstatirao je: ”Prijeti nam opasnost da postanemo prvi ljudi u povijesti kojima je uspjelo vlastite opsjene učiniti toliko jasnim i živopisnim, toliko uvjerljivim, toliko ‘realističnima’ da uspijevamo živjeti u njima. Nitko nije toliko obuzet opsjenama kao mi.” Tako se zatvorio đavolski krug; Amerikanci nisu uspjeli u onome što su deklarativno zastupali, u ostvarenju slobode, ali su uspjeli u onome u čemu nisu smjeli, u cementiranju vlastitih obmana.
Jedan drugi beskompromisan Amerikanac, Chris Hedges, piše da je talent laganja i manipuliranja, kao sukus kapitalističke etike, u njegovoj zemlji pretvoren u ideal. Slijedom toga nameću se sve prije nego ružičasti zaključci: ne može se vjerovati Obami, ne može se vjerovati njegovim tajnicima, pa ni senatorici koja je pokušala pomesti prašinu što se poput pustinjske oluje zakovitlala nad špijunskom blamažom.
A ako se stanari Bijele kuće i gospođa Feinstein ne šale, neka pitanja sama po sebi traže njihove urgentne odgovore. (1) Budući da toliko vole zavirivati u tuđa dvorišta, kad će Sjedinjene Države podastrijeti podatke o bespilotnim letjelicama kojima su elegantno, bez tragova, pobili toliku djecu i tolike civile? (2) Kad će se odreći špijunaže koju njihova Deklaracija o nezavisnosti ni na koji način ne implicira? (3) Kane li ukinuti anatemu nad Edwardom Snowdenom kojega ganjaju kao najgorega mogućeg kriminalca? (4) Hoće li Nobelovoj fondaciji sugerirati da nakon predsjednika Obame Nobelovu nagradu za mir dobije i Edward Snowden? Harašo, braćo Ameri!