autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Najsigurniji svijet

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 02.12.2014. Leave a Comment

Most Wanted Man 1Volite li špijunske filmove?

 

Ako vam inicijalna reakcija glasi “da”, sva je prilika da ste odrasli na ekstrovertiranosti Jamesa Bonda i s vremenom stekli bar izvjesno poštovanje prema djelima koja glamur i pirotehniku zamjenjuju psihološkom iznijansiranošću i dvojbenošću uspjeha. Bilo u završnim godinama Hladnog rata, bilo u vrućem poraću – na potezu od Valerie Plame do Edwarda Snowdena – moralo je postati jasno da špijuni (najčešće) nisu markantni tipovi u večernjoj toaleti, s pištoljem u jednoj, a martinijem u drugoj ruci, nego trudbenici posla u kojem se pretenzija ka moralnosti njihova djelovanja svakodnevno nalazi na kušnji.

 

Drugim riječima, cijenite Johna le Carréa.

Kao majstor špijunske priče iz stvarnog svijeta, John le Carré obitava u nijansama sive. Najtraženiji čovjek pripovijeda o onima koji ih priznaju i onima koji ih odlučuju zanemariti

 

Njegova su hladnoratovska djela postala klasici, prvo književnosti, a onda i malog ekrana: Dečko, dama, kralj, špijun ekraniziran je, posve nedavno, i za veliki ekran, vrlo uspješno. Le Carréova nehladnoratovska djela inače nailaze na različit filmski uspjeh: za svakog solidnog Brižnog vrtlara imamo i nezgrapnog Krojača iz Paname. Neki tvrde da se le Carré pomalo pogubio s padom Berlinskog zida, izgubivši mogućnost laviranja nijansi sive na razmeđima crno-bijelo podijeljenog svijeta, što se odražava kako na predlošcima, tako i na ekranizacijama.

 

Čini se, ipak, da je razlog ponešto intimniji.

 

Sâm pisac ne krije svoje duboko zgražanje aktualnim postupcima strane koja bi trebala biti njegova, pa piše djela u kojima polemičnost zamjenjuje nekadašnju sjetu. Roman Najtraženiji čovjek iz 2008. upravo je zbog gorljivog nastojanja da razobliči moralnu nakaradnost nečega što se zove extraordinary rendition – izručenja bez pravnog postupka, koje često uključuje mučenja na teritorijima trećih država – dočekan na nož prezira i omalovažavanja u Americi.

 

Zato ne čudi da su ga ekranizirali Europljani.

Stvarni špijunski rad s ljudima – HUMINT, human intelligence – pipav je zanat: raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno

 

Film Najtraženiji čovjek iz 2014. dočekan je, pak, sa suzdržanim poštovanjem – makar uvelike zato što se radilo o posljednjem filmu Philipa Seymoura Hoffmana čiju je premijeru taj veliki glumac doživio. Ta tužna činjenica podosta je zasjenila sâm film: neobičan film, snimljen u britansko-njemačkoj produkciji, po scenariju Australca i u režiji Nizozemca, s likovima koji su uglavnom Nijemci, ali svaku iole bitniju ulogu glume Amerikanci, poput Hoffmana.

 

Produkcija Najtraženijeg čovjeka zamršenija je od radnje.

 

Most Wanted Man 2Priča je posvećena njemačkim obavještajcima iz službe koja je iz niza okolnosti, jasnih svakome tko poznaje proteklih stotinu godina, mala i potkapacitirana. Svejedno, predvođeni Güntherom Bachmannom – Hoffmanovim likom – oni se zdušno trude oko sigurnosti kako domovine, tako i međunarodne zajednice, bolno svjesni činjenice da je Al-Qa’edina ćelija odgovorna za 11. rujna operirala iz Hamburga. A upravo se u Hamburgu krije netko tko možda financira teroriste.

 

I u Hamburg dolazi netko tko im možda nosi velik novac.

 

Taj netko je u le Carréovu romanu protagonist. On nosi rusko ime Ivan Karpov – i glumi ga ruski glumac Grigorij Dobrigin – ali prezire sve rusko u sebi. Majka mu je bila Čečenka: silovao ju je ruski časnik, još kao maloljetnicu, i umrla je dok je rađala Ivana. On je zatim prešao na Islam i promijenio ime u Issa; da, upravo u arapsku inačicu Isusova imena. Robijao je u ruskom zatvoru i na cijelom tijelu nosi posljedice svoje muke. U životu Isse Karpova nema ničega što ne bi bilo ranjeno prije sadašnjeg, ilegalnog ulaska u Hamburg.

Zato je tu pristup s pozicije velesile koja se ne mora brinuti za stvarne ljude: ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja individualnih ljudskih sudbina

 

Issa je, kao i toliki ranjeni mladići prije njega, ovdje samo sredstvo.

 

Izravno je sredstvo zanimanja Güntherove službe: iz razloga koje film nikad ne objašnjava na uvjerljiv način, on je nasljednik golemog bogatstva svojeg biološkog oca, čuvanog u jednoj hamburškoj banci. Ne, zaista: ili su ruski časnici dovoljno časni da žrtvama silovanja daju ključeve svojih posthumnih trezora smještenih na sigurnom zapadu kontinenta, ili o priči Isse Karpova ne znamo sve relevantne podatke. Kako god bilo, naslijeđeni bi novac mogao pasti njemu u ruke, a iz njegovih ruku onima koji su ga iz vjernika pretvorili u ono što se danas s tako uvijenim gnušanjem naziva islamistom.

 

Agenti koji ga prate nisu pritom islamofobi.

 

Günther, recimo, tečno govori arapski. Nekoć je bio šef postaje u Bejrutu, prije nego što mu je tamošnja operacija pošla po zlu. Sada se postupno uništava cigaretama i pićem – što Hoffman, pretio i načet ovisnostima koje će ga doći glave, utjelovljava jezovito dobro – ali iz svake nam je njegove geste jasno da ga umnogome više načinje njegov posao. Zvan je HUMINT: human intelligence, ljudsko obavještajstvo. Raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno.

 

I u tom paklu živi lik Günthera, protagonista ovog filma.

Najtraženiji čovjek tako dovodi le Carréov iznijansirani svijet u sraz s umjetnim svijetom sigurnosti koji stvara sadašnje stoljeće stalnog rata: na neki način, špijunska fikcija tu pobjeđuje špijunsku stvarnost

 

E sad, da je bilo što je moglo biti. Da je scenarist Andrew Bovell – koji nema nijedan zaista dobar film sa svojim potpisom – bio sposoban preplesti duboko tragične priče Isse i Günthera u elegiju kakvu one zaslužuju, Najtraženiji čovjek bio bi posve izniman film. Film koji pripovijeda o jednom ranjenom Muslimanu i jednom promućurnom Nijemcu – o pripadnicima sadašnjeg i bivšeg Neprijatelja Amerike du jour – koji igraju svoju igru mačke i miša dok bjeloglavi orao samo čeka da jedan pojede drugoga, kako se ne bi morao truditi loviti dva plijena. Bio bi to, možda, posve točan uvid u špijunsku struku naših dana, onaj u kojemu votka-martinije i trbušne pločice zamjenjuju ispijanje Johnnie Walkera iz boce i trbušina što se prelijeva preko remena.

 

Najtraženiji čovjek nije taj film.

 

Most Wanted Man 3Uza sve najbolje namjere autora izvornog romana, pisca scenarija, redatelja koji nas je zadužio oblikovanjem vizualnog identiteta sastava Depeche Mode u osamdesetima i fantastičnih glumaca u postavi – uz spomenute, tu su i Willem Dafoe kao Karpovljev bankar, te Rachel McAdams kao Karpovljeva odvjetnica; roman između njih stvara neku priču, film od toga odustaje – Najtraženiji čovjek ne uspijeva istinski zaintrigirati glavninom svojeg trajanja.

 

Corbijn uživa u vizualiziranju urbanog rasapa Hamburga dok Bovellu prepušta pripovijedanje; Bovell se, pak, tako uživljava u sastavljanje djelića svoje špijunske slagalice da mu stvaranje fascinantnih likova pritom posve promiče.

 

Glumci se trude koliko mogu.

 

Most Wanted Man 4Samo, glumci su uvijek robovi domišljatosti njihovih gorespomenutih nadređenih. U slučaju filma Najtraženiji čovjek, to je očito bila međunarodna ekipa bez čvrstog autorskog vodstva – pa makar to bio i najomraženiji među svim filmašima, autor-producent; takvoga se nije dalo naći među šačicom usitnjenih europskih produkcijskih kuća sretnih zato što šeću među zvijezdama. U slučaju protagonista filma Najtraženiji čovjek, gorespomenuti nadređeni postoji, i uvjerljivo je prikazan, i tvori os istinske zanimljivosti ovog djela, usprkos svim manama.

 

Ovo je film o malim zemljama koje pristaju podmetnuti grbaču pod breme CIA-e.

 

Njemačka nije mala zemlja. Dapače, kao nositeljica BDP-a Europske Unije, mogla bi možda pretendirati na naslov značajne sile – da nije povijesti koja joj se, eh, omaknula. Njemačka tajna služba, oličena u Guntherovoj ekipici, jest stoga mala; unizna i dobronamjerna, ona je uljuđen antipod žandarski revnih zemalja svijeta koje su idealni kandidati za extraordinary rendition. Güntherova služba uvjerena je kako je u dovoljnoj mjeri bolja od toga da s američkim špijunskim službama – ovdje utjelovljenim u nadnaravnoj Robin Wright, jer bi svi svugdje htjeli da su te sreće – razvija strategiju na ravnoj nozi.

 

Partneri, a ne puleni: u toj zabludi leži tragedija ovih špijuna.

 

Most Wanted Man 5U trenutku kad Günther zaključi da bi mogao kolegijalno razgovarati s Marthom Sullivan – likom Wright – on je na svoj posve izravan način upita koji je krajnji cilj svih nastojanja CIA-e. Ona mu, na svoj posve neizravan način, odgovori frazetinom koja valjda piše u epigrafu pravilnika njezine službe: “Želimo učiniti svijet boljim mjestom.” A kad Günther pri konačnom dogovaranju akcije upotrijebi istu frazu pred svojim nadređenima i samom Sullivan, misli da su se shvatili.

 

Najtraženiji čovjek ima kraj odličnog filma.

 

Nije cijeli takav, zahvaljujući manjkavostima dirigentske palice, ali u posljednjem činu, kad svi djelići dramaturške slagalice napokon dođu na svoje mjesto, imamo posla s upečatljivim, izravnim iskustvom upravo one teme kojoj je le Carré posvetio svoju priču. A to nije toliko extraordinary rendition po sebi, koliko razlika u poimanju sigurnosti današnjeg svijeta između onih koji špijunskom poslu pristupaju s empatijom prema nijansama sive, te onih koji za sve imaju jedno te isto, crno-bijelo rješenje.

 

Drugim riječima, pitanje tu glasi: Volite li špijunski poziv?

 

Jer možda ste mislili da u današnjem začudnom svijetu on mora izgledati upitno kao u svim pričama Johna le Carréa. Ali ako radite za Amerikance, ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, e, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja: unaprijed imate odgovore na sve, znate tko je naš a tko njihov, i uvijek sve možete riješiti pirotehnikom. A u tom najsigurnijem svijetu naći će se, po svoj prilici, mjesta i za kakvu votku-martini.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: akcija, autograf.hr, Berlinski zid, CIA, CSI, Edward Snowden, film, glumac, HUMINT, James Bond, John Le Carré, Multiplex, NSA, Philip Seymour Hoffman, redatelj, špijun, Valerie Plama, Vladimir C. Sever

Psihotortura DSV-a

Autor: Ivica Grčar / 08.07.2014. Leave a Comment

Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donesena je odluka o provođenju tzv. ”postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.

 

Tim postupkom ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet ”psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist novinarke protiv države?

 

Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.

Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”

 

Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.

 

”Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin Božičković.

 

No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima ”petlju” kao i njezina prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.

 

Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja.

 

Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62. Zakona o DSV-u ”nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.

 

Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi.

Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja

 

Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan redovitom u mirovinskom sustavu.

 

Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala ”prosuditi tjelesna i duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.

 

S obzirom da odluka DSV-a o ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u odluci i rješenju izneseno.

 

Koliko je poznato, postupak ove ”prosudbe” nije indiciran medicinski, nego prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom? Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko – invalidskog sustava?

 

Pitanje ustavnosti i etičnosti ”prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom slučaju ne radi samo o ”izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.

Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi. Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu

 

U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona o DSV-u navodi se: ”Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a što je Ustavom izričito zabranjeno”.

 

U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u ”ponižavajuća i diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.

 

Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a, kad određuje tzv. ”prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.

 

Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.

 

Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice. Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i znanja.

Zbog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a

 

Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.

 

U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (!?) radnog učinka ministar obrazlaže da je to – moguće.

 

Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog (postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina postotka ”sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.

 

Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u ”statističkom izvješću iskazana norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.

 

Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole. Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o postupku ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.

 

I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.

Filed Under: ODJECI Tagged With: Ana Merlin Božičković, autograf.hr, bolest, DSV, Helena Puljiz, Hrvatska, invaliditet, Ivica Grčar, Mirovinska komisija, novinar, Odjeci, policija, presuda, psihotortura, špijun, sud, tajna služba

O limitima špijunskog uma

Autor: Teofil Pančić / 03.05.2014. Leave a Comment

Ako čitate ovaj tekst u izvornom mediju njegovog pojavljivanja, to znači da ste na internetu. Čak i ako ga čitate na papiru, to opet znači da ste ga odštampali sa interneta ili je to neko učinio za vas. Kako god okrenete, između mene i vas na ovaj ili onaj način posredovao je internet, a to znači da smo oboje dobrovoljni učesnici u verovatno najuspešnijoj operaciji koju je ikada izvela zloglasna američka CIA, koja je i inače, kao što znamo, kriva za sve što ne valja na svetu. Što valjda znači da je svet pre nastanka CIA (ili pre ”otkrića Amerike”, uostalom) bio baš divno mesto za život (kuga, kolera, inkvizicija… name it) i jako se, evo, čudim kako smo ga tako olako profućkali.

 

Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku? Ne, nije to izjavio ni neki jurodivi srpski pop ili penzionisani profesor ONO i DSZ iz Kuršumlije, niti učeni i lucidni Davor Domazet Lošo, nego Putin, Vladimir Putin, predsednik Rusije, samim tim bar teoretski jedan od ne samo najmoćnijih nego i najbolje informisanih ljudi na svetu. Ako moć i informacija nisu ionako već jedno te isto.

Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku?

 

Pa dobro, nakon Assangea, Snowdena i drugih pomodnih antiestablishmentskih cyber-disidenata i globalnih superzvezda visokobudžetnog levičarskog šika, ovo otkriće bivšeg dugogodišnjeg profesionalnog ”aktiviste” nekada čuvene hladnoratovske konkurentske firme KGB i ne zvuči baš jako revolucionarno. Ali važnije od toga je nešto drugo: šta ono zapravo znači i kakve su mu implikacije? Koliko je ono zaista relevantno?

 

Lično sam načelno sklon da poverujem Putinu, kao što inače verujem svim imperijalnim moćnicima kada govore loše o moćnicima konkurentskih imperija: svi su oni uvek u pravu kada se ogovaraju. Lažu samo o sebi i svojima. Nije da je možda baš doslovno ”internet izmislila CIA” (pri čemu bi, reklo bi se, Central Information Agency trebalo shvatiti više kao metaforu za sve USA službe, a i šire od toga), ali stara je priča, koja nije predaleko od pameti, da je u nastanku i razvoju onoga što danas znamo kao internet bitnu ulogu igrala vojna tehnologija, pa onda i špijunske i druge mutne i senovite svrhe kojima se bave ili nastoje da se bave sve države.

 

A one velike, bogate i moćne bave se time više i jače jer im se tako može, a ne zato što su nužno i po nekoj tobožnjoj unutrašnjoj naravi ”gore” od nekih drugih, malih i bednih (koje su zato, tj. usled besparice i tehnološke zaostalosti sklonije staromodnijim i konvencionalnijim oblicima tiranisanja onih nesrećnika koji su im za to dostupni).

 

Tako gledano, u neku je ruku nesumnjivo tačno da je ta naša donekle metaforična ”CIA” ”izmislila Internet”, ali je onda isto tako ”izmislila” i štošta drugo – od tostera, mikrotalasne pećnice i tube za senf do svemirskog broda i atomske bombe.

Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija

 

Zapravo je i teško pronaći išta važno ”izmišljeno” u 20. veku, a da se to, uz ne preterano veliku pesničku slobodu, ne bi moglo staviti na dušu nekakve CIA-e, KGB-a ili čak Gestapoa. Neke od tih stvari imaju nedvosmisleno i jednoznačno negativnu konotaciju (ne znam kojem bi to dobru mogla poslužiti atomska bomba?), ali mnogo je više onih koje se mogu upotrebljavati na bezbroj načina sa različitim etičkim predznacima, a danas su se svakako transformisale u izrazito ”civilne” svrhe: ne znam, možda je moguće nekoga i mučiti tosterom, ali fakat je da u ogromnoj većini slučajeva ova naprava služi samo tome da sebi napravite dobar sendvič.

 

Sa internetom je u neku ruku slično: da, on je svakako najfantastičniji mogući način da vas Veliki Brat posmatra u svakom trenutku; George Orwell bi napisao još puno mračniju verziju 1984. samo da je mogao da predvidi internet.

 

Međutim, isto tako, internet vam može poslužiti i u bezbroj sasvim benignih, pa i nedvosmisleno dobrih svrha – od političkih, preko edukativnih do, šta znam, ljubavnih. U tom je smislu sasvim razumljivo da se nećete mnogo zamarati pitanjem njegovog izvornog političko-tehnološkog praporekla, onako kako se, kada upoznate zgodnu i privlačnu devojku ili momka, sigurno nećete baš jako zanimati za to kakvi su joj ćaća i mater i da li joj je deda bio u Našoj ili pak Njihovoj vojsci – ko god tu bili i Mi i Oni.

 

Pa dobro, ali zašto onda to Putin radi? I šta želi time da postigne? Ne treba nikada zaboraviti: Putin Vladimir je čovek Službe, a to je naprosto žanr za sebe; ti ljudi jednostavno ne mogu da razmišljaju drugačije nego iz sopstvenog žanra, špijunsko-konspirološkog. Za njih ništa drugo ne postoji ili je barem od trećerazrednog značaja.

Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti

 

To što su na ”banalno” činjeničnoj ravni neretko i u pravu učvršćuje ih u zavodljivom uverenju da znaju i više i važnije od drugih. Mada obično samo imaju na raspolaganju gomilu suvoparnih činjenica među kojima ne povlače baš pouzdani hijerarhijski poredak po relevantnosti i između kojih uspostavljaju vrlo siromašan asocijativni niz, jer im suštinski izmiče sve što ne staje u njihovu suženu sliku sveta.

 

A šta se time hoće postići? E, tu već Putin nije tako iracionalan, kao što to nisu bili ni njegovi bezbrojni prethodnici iz analognih vremena. Problem s internetom kao globalnom pojavom – uz sve prednosti i opasnosti ovakve povezanosti sa stanovišta nas ”običnih građana” – jeste u tome što ga ”mi” (recimo, neka pojedinačna državna vlast, ma koliko velika i moćna bila) ne kontrolišemo, što onda, sekiramo se, znači da ga kontroliše Neko Drugi. A ko će to biti ako neće dobra, stara ”CIA, snajka, CIA”, kako bi to rekao jedan neodoljivi balkanski špijun- volonter…

 

Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija.

 

Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti.

Filed Under: NIJE DA NIJE Tagged With: Assange, autograf.hr, CIA, despot, Erdoganov, Gestapo, internet, Iran, KGB, Kina, ključ, klopka, kolumna, Moloh, Nije da nije, online, Putin, rat, Rusija, Snowden, špijun, tamnica, Teofil Pančić, Turska

U vlasti džepnog špijuna

Autor: Teofil Pančić / 23.01.2014. Leave a Comment

Nedavno se, na ovom istom portalu, Renato Baretić zapitao kako je uopšte mogao, pre samo petnaestak godina, živeti bez mobitela, a fakat je, i zna on to dobro, a i sam o tome piše, da je bez mobitela živeo savršeno normalno. I ne samo da je normalno živeo nego nije osećao da bi mu bilo šta nedostajalo u toj bezmobitelećoj epohi, nije ćutio nekakvu nedovršenost i neispunjenost, a koju bi onda pojava mobitela u našim životima naknadno ispunila.

 

Pa ipak, ni Baretić ni vi ni ja ne bismo se tako lako iznova navikli na život bez te spravice. Mada ja, recimo, stalno sanjam kako ću ”jednom baciti to govno u trnje i osloboditi se”, ali to je valjda normalan san – zapravo: puki odušak – svakoga ko se nalazi u baršunastom ropstvu savremenosti: čini ti se, evo, još samo malo i učinićeš To Nešto što bi te oslobodilo nečega što te žulja kao izvesni životni suvišak (pretpostavljam da generacije koje neće ni pamtiti život pre mobitela neće imati taj problem), ali zapravo to nećeš nikada stvarno učiniti jer kad si jednom unutra – unutra si, i zato jer je ta vrsta slobode danas dostupna još samo klošarima (i to ne svim!) i multimilijarderima (okej, i Igoru Mandiću), i zato jer će, jebiga, uvek pobediti ”razumni” razlozi. Svako već ima neke svoje, evo, zamisliš li se malo, setićeš se bar milion praktičnih i bar jednog lepog razloga da to ne učiniš.

Promenilo se, dakle, samo jedno: nema više razloga da nas se prati, špiclovi u tamnim kišnim mantilima ne moraju trošiti cipele na nas, pošto ionako sami signaliziramo gde smo u bilo kojem trenutku. No, zanimljivo je kako se sve politički i pravno može iskoristiti mobilna telefonija

 

E sad, nije sporno da te to govno u tvom džepu odaje i kontroliše te na bezbroj načina, za početak tako što te locira; dakako, to može biti vrlo zgodno ukoliko te locira, recimo, gorska služba spasavanja, ali nema ih baš mnogo – ja svakako nisam među takvima – koji će se verati na Velebit, pa će im GSM signal možda spasiti život. Ili će ga izvući iz kanjona Morače ili Colorada, ili iz ruševina nakon zemljotresa.

 

Ali zato će nas u svakom trenutku moći locirati i bilo šta drugo, uključujući kojekakve naše i strane misteriozne Službe koje odnekud – kako se ispostavlja – jako vole da znaju gde smo, šta radimo, s kim i šta pričamo.

 

Uvek sam mislio da je uverenje nevažnog dvonožnog građanskog subjekta kako ga ”prati i prisluškuje Udba” (CIA, KGB, Mossad, MI6, šta god već…) znak pretencioznosti, grandomanije i lošeg ukusa, ali savremene cyber-udbe – iz svojih, rekao bih čak ne toliko totalitarnih koliko štreberski preambicioznih razloga – zaista su bar posredno zainteresovane za svakoga od nas, ma koliko beznačajno i neupotrebljivo bilo ono što naši mahom dirljivo trivijalni životi proizvode i nude im kao građu.

 

Promenilo se, dakle, samo jedno: nema više razloga da nas se prati, špiclovi u tamnim kišnim mantilima ne moraju trošiti cipele na nas, pošto ionako sami signaliziramo gde smo u bilo kojem trenutku. No, zanimljivo je kako se sve politički i pravno može iskoristiti mobilna telefonija.

The Guardian od 21.1.2014. javlja kako je svim pretplatnicima mobilne telefonije prisutnim u neposrednoj blizini mesta okršaja između policije i demonstranata stigla istovetna sms poruka: ”Dragi pretplatniče, registrovani ste kao učesnik u masovnoj pobuni”. Koliko sam shvatio, potpisa nema, a valjda nije ni potreban – svi znaju da se potpisnik zove Tamo Gde Treba

 

Tamo potkraj XX veka, tačnije godine 1999, u svojevrsnom međurazdoblju u kojem je mobitelizacija planete već uveliko nastupila ali još ipak nije bila tako razgranata kao danas, niti je još bila stigla da dublje promeni naše navike, zločinački je režim stanovitog Slobodana Miloševića dao ubiti novinara Slavka Ćuruviju, usred dana i usred Beograda, na ulici, pred njegovom ženom. Oduvek se znalo da je Ćuruviju ”ubila država”, to jest tajna služba, a po narudžbi sa političkog vrha, po svoj prilici iz tada već sasvim sumanute i paranoične vladarske porodice.

 

Tu nam podgrejanu bozu sadašnja vlast potura kao spektakularno otkriće iz svojih razloga i interesa, no to mi na ovom mestu nije važno. Zanimljivije mi je kako je nekolicina osumnjičenih udbaških šefova i operativaca povezana sa zločinom preko ”zapisa sa baznih stanica” mobilne telefonije (dostupnih čak i nakon petnaest godina, brrr!), to jest, kretanje njihovih mobitela pokazuje da su se upravo u vreme ubistva nalazili vrlo blizu mesta ubistva, a da su to inače negirali, ili da ne umeju da navedu ubedljiv razlog kako to da su bili baš tu baš tada. Drugim rečima, ispada da je oruđe idealno za špijanje došlo glave samim špiclovima, da je mehanizam za egzekuciju, potpomognut blagodetima moderne tehnike, osumnjičenim ubicama pokazao i svoju drugu stranu, ofirao ih, izdao ih, obesmislio njihove alibije…

 

Jasno je koliko je to u konkretnom slučaju potencijalno korisno i dobro, pa ipak, čak ni to ne može sprati orwellovski ukus iz usta: nadzor je nadzor, danas će poslužiti nečemu dobrom, sledećih hiljadu puta možda i neće…

 

I tako, usred svih ovih mojih rezigniranih dumanja, stiže vest iz Kijeva, Ukrajina, u kojem ovih dana besni nešto što počinje da liči na građanski rat.

Kako god, sanjajmo još malo, to još nije zabranjeno! I zaista, ne bi li bilo tako divno baciti to pištavo govno u mutno Dunavo, pa nek ide život?! Samo što to neću, neće, nećete i nećemo učiniti, ni ovaj put, ni sledeći. I tako sve dok se govance ne oglasi ne bi li nam saopštilo da nas je upravo uhvatilo u Nelegalnoj Aktivnosti

 

Poprište događaja su, dakle, velegradske ulice, a s tim imamo sasvim sveža i kontroverzna iskustva, od ”Arapskog proleća” u šarolikosti njegovih izdanja i ishoda, pa do pobune u Gezi parku u Istanbulu, koja je otvorila Pandorinu kutiju i efikasno demaskirala ispraznu slatkorečivost Erdoganovog islamističkog režima, onog istog kojeg su bezbrojni tupavo naivni zapadnjaci predugo i preglupo smatrali ”primerom moguće harmonije islamizma i demokratije”, a ta je harmonija moguća tačno koliko i sklad između Španske inkvizicije i demokratije.

 

Elem, Kijev; The Guardian od 21.1.2014. javlja kako je svim pretplatnicima mobilne telefonije prisutnim u neposrednoj blizini mesta okršaja između policije i demonstranata stigla istovetna sms poruka: ”Dragi pretplatniče, registrovani ste kao učesnik u masovnoj pobuni”. Koliko sam shvatio, potpisa nema, a valjda nije ni potreban – svi znaju da se potpisnik zove Tamo Gde Treba, kako je to bilo u jednom starom disidentskom romanu iz romantičnih analognih vremena.

 

Zamisli da si tamo negde, u grotlu Kijeva, i da si dobio takvu poruku: trčiš pred isukanim pendrecima, kad ti u džepu zavibrira mobitel; pročitaš i osvrneš se oko sebe: i drugi čitaju, i drugi se osvrću, ali džaba zverate naokolo, to što tražite (i što vas je našlo) ne vidi se, ali je sveprisutno, i vidi vas odlično…

 

Šta da učiniš nakon toga? Baciš mobitel u šaht? Oblije te hladan znoj i kreneš kući, s tvrdom namerom da ne izlaziš iz nje dok ti ne jave da se istorija ovaj put stvarno završila (a ne kao ono kod Fukujame)? Ili se s još većim žarom kreneš naganjati s Janukovičevim žbirima? Svi su ti, i razni drugi mogući izbori, tako ”ljudski, odviše ljudski”, i svi se još uveliko učimo postojanju u novim, sve mahnitijim okolnostima.

 

Kako god, sanjajmo još malo, to još nije zabranjeno! I zaista, ne bi li bilo tako divno baciti to pištavo govno u mutno Dunavo, pa nek ide život?! Samo što to neću, neće, nećete i nećemo učiniti, ni ovaj put, ni sledeći. I tako sve dok se govance ne oglasi ne bi li nam saopštilo da nas je upravo uhvatilo u Nelegalnoj Aktivnosti.

Filed Under: NIJE DA NIJE Tagged With: autograf.hr, CIA, Colorado, GSM, Igor Mandić, KGB, kolumna, MI6, mobitel, Mossad, Nije da nije, Renato Baretić, špijun, Teofil Pančić, Udba

Globus kao špijunski eldorado

Autor: Zdravko Zima / 01.11.2013. 1 Comment

Sve je izgledalo kao komedija u tri čina. Doduše, nije to komedija koja bi se mogla pripisati Plautu i Držiću, još manje Marivauxu, Goldoniju ili nekom petom autoru koji su, u vrijeme dok je kazalište funkcioniralo umjesto televizije, razgaljivali znatiželjnu publiku. U prvome činu, datiranom za lipanj 2013. godine, novinari ”Guardiana” i ”The Washington Posta” dobili su dokumentaciju koja je potvrđivala da američke tajne službe prisluškuju cijeli svijet. Zviždač – što je drugo ime za izdajnika ili heroja, ovisno o kutu gledanja – nije bio nitko drugi nego Edward Snowden, bivši zaposlenik CIA-e koji je radio kao savjetnik za Nacionalnu službu sigurnosti (Nacional Security Agency).

 

Drugi čin te tipične komedije s okusom farse vezan je za sudbinu citiranog Snowdena koji se zakoprcao kao riba na suhom. Kad je skandal grunuo, po brzom postupku Uncle Sam proglasio ga je državnim neprijateljem broj 1 i zatražio njegovo ekspresno izručenje. Jasno, Putinu nije bilo ni nakraj pameti da se pokorava američkim zahtjevima, manje zbog toga da bi zaštitio nečiji integritet, a mnogo više zato da bi demonstrirao vlastitu moć.

 

Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue

 

Najzanimljiviji dio toga (među)čina krije se u činjenici da su sve zemlje, osim Venezuele, odbile Snowdenov zahtjev za azilom, što je tema za jednu novu komediju, koju će u budućnosti sročiti neki Orwellov sljedbenik, bez obzira na to što engleski pripovjedač nikada nije pisao komedije.

 

Da je trebalo udomiti kakva ubojicu ili švercera kokaina, nema sumnje da bi se našlo zaštitnike na svim stranama našeg idiličnog planeta. Ali čovjek koji otkriva ono što znamo, premda ne volimo da se to glasno reklamira, Amerikanac koji nudi opipljive dokaze da njegova zemlja provodi politiku koja se u suštini ne razlikuje od one koju je svojedobno provodio zloglasni KGB,  fujtajfl!

 

Onda se Snowden ipak skrasio u Rusiji, što je bila jedna od kulminacijskih točaka prije nevjerojatnog finala koji je uslijedio u trećem činu. I kad je publika već otvrdnula od smijeha, garniranog tragovima Grand Guignola, nastupio je još jedan obrat s hipertoničnim okusom apsurda. U trećem činu nad ponašanjem Sjedinjenih Država počeli su se unisono zgražati njezini najbliži i najmoćniji saveznici.

 

Hollande je mahao kažiprstom, smjerajući na drugu stranu Atlantika, Angela Merkel pozirala je rezignirano pokraj Obame, kao razočarana žena pokraj bivšeg ljubavnika, a tjednik ”Der Spiegel” precizirao je da su je Amerikanci prisluškivali, ili uhodili, s krova svoje ambasade smještene u blizini Reichstaga. Da bi grupni portret s damom djelovao što sugestivnije, u trećem činu na pozornici uskrsnula je Dianne Feinstein. Dotična gospođa, nota bene, demokratkinja i predsjednica Odbora za obavještajne aktivnosti američkoga Senata (kako oni tepaju svojim špijunima), uporno je branila NSA i slične agencije, ali je na koncu reterirala. Sad se odjednom izričito protivi mogućnosti da Sjedinjene Države prisluškuju svoje saveznike, zatražila je reviziju svih obavještajnih programa, tvrdeći kako predsjednik Obama nije imao pojma da je špijuniranju podvrgnuta njemačka kancelarka, ali isto tako dužnosnici drugih velikih i malih sila, sve tamo do Gornje Volte, Nove Gvineje, svugdje dokle dopiru apetiti nezasitnoga Velikog Brata. Iskazujući respekt prema aktivnostima obavještajnih službi, senatorica  se istodobno zgrozila nad njihovom agilnošću, što je u već umornoj (re)publici izazvalo dodatne salve smijeha i snebivanja.

 

Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein, u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao

 

Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Koliko smo puta čuli taj dozlaboga ofucan refren! Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao, a najmanje znaju oni koji to moraju znati logikom svojih funkcija i ministarskih obligacija. Zato smo poletjeli tako visoko i dospjeli tako daleko!

 

Istina je jedino to da Merkelica nije znala da je špijuniraju sve u šesnaest; i to ne od jučer, nego od 2002. godine, kad nije niti sanjala da će postati kancelarkom. Još jedan dokaz da Amerikanci nisu blesavi i da ništa ne prepuštaju slučaju. Finalmente, bitno je da su se posredovanjem svoje senatorice posuli pepelom i da se publika, nakon još jedne komedije s mirisom predvidljivosti, može mirno razići i vratiti u svoje domove.

 

Unatoč nepreglednim količinama smijurije što ih provocira špijunska commedia dell’arte, ostalo je jedno nerazriješeno pitanje. Čemu čuđenje nad spoznajom da Sjedinjene Države uhode sve živo; ne samo potencijalne ili deklarirane neprijatelje, nego i dokazane saveznike s kojima su zbratimljeni u istome paktu? Nad njihovim aktivnostima čuditi se mogu samo naivci i licemjeri. Jer State Department već odavno vodi politiku kojoj je prisluškivanje, ili bilo koja vrsta kontrole, conditio sine qua non.

 

Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija, to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji. To što prisluškuju sve moguće neprijatelje, stvarne i fiktivne, a isto tako i saveznike, nije ništa drugo nego halo-efekt proizašao iz osjećaja nečiste savjesti. Ako Amerikanci nemaju dobre namjere prema drugima, kako će ih drugi imati prema njima, makar posrijedi bili i najvjerniji saveznici?

 

Uostalom, vratimo se korak natrag, u vrijeme koje bi službenici Bijele kuće najradije zaboravili ili prebrisali spužvom, kada bi takvo što bilo izvedivo. Sredinom 20. stoljeća, u žiži interesa bio je republikanski senator Joseph McCarthy, ozloglašen zbog lova na komuniste koji je više izgledao kao lov na vještice. Dakako, komunist je bio svatko čija stajališta nisu korespondirala sa službenom ideologijom. Tako se na udaru kritike našao i Arthur Miller. Među ostalim naslovima, napisao je dramu ”Svi moji sinovi” (All My Sons), koja je nekoliko godina nakon praizvedbe prikazana i u zagrebačkome HNK. To je priča o pohlepnom tvorničaru koji je američkoj avijaciji isporučivao neupotrebljive dijelove, uzrokujući indirektno pogibiju vlastitog sina.

 

Moj rijetki štioče, nije li pohlepa jedna od tipičnih američkih osobina? Nije li pohlepa smrtni grijeh? Napokon, nije li Benjamin Franklin, američki predsjednik, k tomu još novinar te jedan od tvoraca Deklaracije o nezavisnosti, u dalekom 18. stoljeću lansirao krilaticu ”Time Is Money” koja je postupno dobila dimenzije planetarne farse?

 

Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue.

 

Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji

 

Daleke 1961. godine Amerikanac Daniel J. Boorstin konstatirao je: ”Prijeti nam opasnost da postanemo prvi ljudi u povijesti kojima je uspjelo vlastite opsjene učiniti toliko jasnim i živopisnim, toliko uvjerljivim, toliko ‘realističnima’ da uspijevamo živjeti u njima. Nitko nije toliko obuzet opsjenama kao mi.” Tako se zatvorio đavolski krug; Amerikanci nisu uspjeli u onome što su deklarativno zastupali, u ostvarenju slobode, ali su uspjeli u onome u čemu nisu smjeli, u cementiranju vlastitih obmana.

 

Jedan drugi beskompromisan Amerikanac, Chris Hedges, piše da je talent laganja i manipuliranja, kao sukus kapitalističke etike, u njegovoj zemlji pretvoren u ideal. Slijedom toga nameću se sve prije nego ružičasti zaključci: ne može se vjerovati Obami, ne može se vjerovati njegovim tajnicima, pa ni senatorici koja je pokušala pomesti prašinu što se poput pustinjske oluje zakovitlala nad špijunskom blamažom.

 

A ako se stanari Bijele kuće i gospođa Feinstein ne šale, neka pitanja sama po sebi traže njihove urgentne odgovore. (1) Budući da toliko vole zavirivati u tuđa dvorišta, kad će Sjedinjene Države podastrijeti podatke o bespilotnim letjelicama kojima su elegantno, bez tragova, pobili toliku djecu i tolike civile? (2) Kad će se odreći špijunaže koju njihova Deklaracija o nezavisnosti ni na koji način ne implicira? (3) Kane li ukinuti anatemu nad Edwardom Snowdenom kojega ganjaju kao najgorega mogućeg kriminalca? (4) Hoće li Nobelovoj fondaciji sugerirati da nakon predsjednika Obame Nobelovu nagradu za mir dobije i Edward Snowden? Harašo, braćo Ameri!

Filed Under: ZIMSKO LJETOVANJE Tagged With: Angela Merkel, autograf.hr, CIA, Edward Snowden, Guantanamo, Hollande, KGB, Orwell, špijun, Uncle Sam, Zdravko Zima

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

Piše: Srećko Pulig

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. I Jovo i Ante kažu Banija

    I Jovo i Ante kažu Banija

    vedran-srsen
  2. Sramota

    Sramota

    marinko-culic
  3. Tajna hrvatskog serklaža

    Tajna hrvatskog serklaža

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Ovako se pokazuje ljudskost

    Ovako se pokazuje ljudskost

    novosti
  2. Kao da ih nikad nije bilo

    Kao da ih nikad nije bilo

    goran-gazdek
  3. Selo puno naroda, naučnika i umjetnika

    Selo puno naroda, naučnika i umjetnika

    igor-mrkalj

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se