Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ima ustavne ovlasti koje nisu male, osobito kad se usporede s društvenom moći koju imam ja ili bilo koji drugi građanin. [Read more…]
Koga je to spasila Jelena Veljača
Ako čekate spasitelja, možete se kladiti da će vam život proći u čekanju. Međutim, u puno životnih situacija i nema drugog rješenja od pomoći izvana. Naprimjer, kad je žrtva dijete. [Read more…]
Suze svećenika nad žrtvama pedofilije za jeftine parfeme
Stručnjaci me uvjeravaju da je među svećenicima 2 posto pedofila, rekao je papa Franjo prije par godina. Dakle, dvojica na njih stotinu. Ne možemo biti sigurni, ali vjerojatno pedofila u Crkvi nema više nego među učiteljima ili trenerima. Učiteljicama i trenericama. [Read more…]
Kad je Bog stvarao ženu, nije joj dao usisavač, peglu i kuhaču
Drage cure, žene i djevojčice, vrijeme je da se osvijestimo i izvučemo iz okova suvremenog svijeta. Dolje rodna ideologija! Želimo biti slobodne od okova roda, dosta nam je što smo žene-žene! Sve ostalo što nam je društvo natovarilo na vrat, pa-pa! [Read more…]
Dječje oči koje cijeli svoj život gledaju samo rat
U njegovim očima vidite ono što se pravite da ne vidite. Svijet na koji ste donijeli svoju djecu, čovjeka danas. Kako stvari doista stoje s tim: što nam je to normalno, što nam je sveto. Za što ćemo se boriti, od čega ćemo okrenuti glavu.
U njegovim očima vidite ono što ste pokopali u sebi dok se borite da namaknete dovoljno za ratu kredita i platite račune za mobitel, dok se borite da opstanete u svijetu koji se prebrzo mijenja.
Tlo je sklisko, a pomoći niotkuda. Nije čudno da rijetko imamo vremena za druge, za ostatak svijeta.
Slika dječaka iz Alepa probila je na trenutak opnu ravnodušnosti, taj dječak – ranjen, prestrašen, izgubljen – u trenutku je ščepao pažnju milijuna. Tu je pred nama, odraslo nepomičan. Zaprepašten onim što je vidio, zamrznut u novinskoj fotografiji.
Slika dječaka iz Alepa probila je na trenutak opnu ravnodušnosti, taj dječak – ranjen, prestrašen, izgubljen – u trenutku je ščepao pažnju milijuna. Tu je pred nama, odraslo nepomičan. Zaprepašten onim što je vidio, zamrznut u novinskoj fotografiji
Ne plače, ne vrišti. Suze nekako podrazumijevaju da se stvar dade ispraviti, omekšavaju svijet.
Ali ovdje nema suza.
Da barem hoće zaplakati, bilo bi nam lakše.
Oči dječaka, onako nijeme, udaraju ton koji dugo nismo čuli. Mislim da se to nekad zvalo moralom, pa savješću. Sjećate se tih riječi, zar ne? U svakidašnjem slalomu puno toga smo odbacili kao luksuz, neodrživi višak koji ne opstaje u 21. stoljeću. Savjest, brigu za druge. Odgovornost prema sebi, i svijetu.
Ukočene oči dječaka zure u ravnodušan svijet od kojeg nema zaklona. Nije on živio lijep život koji je onda slučajno razorila jedna prometna nesreća, potres ili poplava, kako se to već događa posvuda, pa i u privilegiranom dijelu svijeta u kojem mi živimo.
Otkad zna za sebe, taj mali gleda jad, nesreću i stradanje. Tako stoje stvari na ovom svijetu.
U njegovim očima vidite ono što se pravite da ne vidite. Svijet na koji ste donijeli svoju djecu, čovjeka danas. Kako stvari doista stoje s tim: što nam je to normalno, što nam je sveto. Za što ćemo se boriti, od čega ćemo okrenuti glavu
Ovdje ljudi lete avionima i razmjenuju selfije s jedrilicama u pozadini, tamo djeca umiru zbog nedostatka antibiotika ili pitke vode.
Ovdje smo bijesni kad na naplatnim kućicama moramo čekati dulje od pola sata, tamo ubijaju djevojčice koje žele u školu… i dječake koji tek žele živjeti.
Svijet je ravnodušan. Baš ga briga za tebe, baš ga briga za tisuće djece koja od 2011. stradavaju u ratu u Siriji.
Tvoje oči sve to znaju.
Mali čovječe, nadam se da ćeš preživjeti tu spoznaju. I da ti srce neće ogrubjeti, pa da postaneš poput nas.
A ako se utekneš okrutnosti, da pobjegneš od trauma koje sam nisi u stanju savladati, isti ti ljudi koji će sad na trenutak stati smrznuti pred tvojim dječjim očima jednako će se nevino čuditi: pa kako, zašto, otkud taj terorizam?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Filip David: ”Bivša Jugoslavija je bure baruta. Novi rat nije isključen”
Jedan od najvećih srpskih pisaca Filip David gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, kao autor romana “Knjiga sjećanja i zaborava” i scenarija za film “Kad svane dan” u režiji Gorana Paskaljevića, također prikazanog na festivalu. Za roman koji govori o stradanju Židova u Srbiji u Drugom svjetskom ratu dobio je NIN-ovu nagradu, najpoznatiju književnu nagradu u Srbiji te nagradu “Meša Selimović” regionalnog književnog festivala “Cum grano salis” u Tuzli. [Read more…]
Bešćutne poruke Damira Kajina: Arapi natrag!
Ti ljudi ne žele u Hrvatsku, nego u Njemačku, Finsku i Švedsku, civilizirane zemlje koje suosjećaju sa žrtvama rata i političkih progona. Ne, ne zanima ih Hrvatska. Možda su i čuli da je naša domovina najljepša zemlja na svijetu, u kojoj žive najgostoljubiviji ljudi na svijetu, ali iz njihove perspektive stvari izgledaju drukčije. [Read more…]
Zašto papa Franjo ne dolazi u Knin
Papa Franjo u subotu dolazi u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo. U grad u kojem nismo čuli da maturalne zabave počinju zajedničkom molitvom, iako tamo već godinama mladi Hrvati, Bošnjaci i drugi zajedno sjede u klupama pod raspelom, u najboljoj sarajevskoj gimnaziji, u Katoličkom školskom centru Svetog Josipa.
Nije Papa neuk pa da je slučajno izabrao Sarajevo, umjesto nekog gradića zapadne Hercegovine s gotovo stopostotnom katoličkom većinom. Nije bio neuk ni papa Ivan Pavao II., koji je u lipnju 2003. posjetio Banju Luku. Hrvatska je temeljito otpisala Banju Luku, grad na dva sata vožnje od Zagreba. [Read more…]
Sex Pistolsi našeg teatra
Morrisey dolazi u Zagreb! Velika vijest za puno onih koji su odrastali osamdesetih. Karta je 240 kuna, još razmišljam jesu li mi Smithsi baš toliko značili. Koliko je ono bila za Patti Smith, 350? Za jednog Morriseya možete povesti četiri frendice na odličnu predstavu “Čuj Hamlete, čuj” u Teatru &TD, za studente je još jeftinije. Ili vas troje može ići na zanimljivog “Hrvatskog boga Marsa” u Gavelli.
Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK.
Društvo bira šta mu je važno, i to financira. Ja smatram da je rock’n’roll od elementarne važnosti za duševno zdravlje nacije, ali većina tako ne misli, pa je stvar prepuštena tržištu. Država financira filmove, likovnu umjetnost, čak su i piscima počeli davati nekakve dotacije. Milijuni odlaze na kazališta. Za što?
Država daje milijune i milijune za kazališta, pa karta može biti bitno jeftinija. U krizi se stvar preokreće: elitna zabava postaju koncerti, oni veliki i srednji, a nastavnici i penzioneri čekaju priliku da karte za Gavellu kupe za 20 kuna, ili uđu besplatno u poluprazni HNK
Većina ljudi koje znam nikad ne ide u kazalište. Onih par koji idu, vode svoje klince na Orašare i Ivice i Marice i to je to. Ne idu jer smatraju da tamo neće ni čuti ni vidjeti bilo što što bi ih se ticalo.
Često to i jest tako. Brdo predstava izgleda kao da su napravljene tek da se popuni rupa u repertoaru i zaradi koji honorar, ili su takve da moraš imati doktorat iz teatrologije da bi shvatio o čemu oni to. Kad tako trošite novce u poduzeću, to se zove nesavjesno poslovanje i zloupotreba službenog položaja, a ovdje je to naprosto – hrvatski teatar.
Mala, zatvorena zajednica, gdje svak svakoga zna, pa najintrigantnije predstave nerijetko dobivaju najlošije kritike ili ih se potpuno ignorira, kao većinu onih iz i danas živog i zanimljivog &ITD-a, a u nebo se dižu trenutačne zvijezde, pa i onda kad su im predstave prosječne ili loše.
Zašto bismo mi to plaćali? Zašto bi takvo kazalište bilo društveno važnije od Electric Žareta, benda Žarka Jovanovskog koji nastupa barem jednom tjedno a ne zaradi ni za režije? Zašto financiramo sve te silne perike i krinoline, a ne Bambi Molesterse i Zdenka Franjića, iznimno važnog izdavača i autora, koji ovdje trune na margini?
Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora
Kad se kod nas pojavi zaista društveno relevantno kazalište, kao ono koje radi Oliver Frljić, onda se digne kuka i motika, i čitav se kazališni svijet upre dokazivati kako to nije umjetnost ni teatar, nego pamfletizam i svašta nešto grozno i fuj.
Sasvim suprotno toj dreki, predstava “Hrvatsko glumište” riječkog HNK Ivana pl. Zajca, autorski projekt Frljića i Marina Blaževića koji je premijeru imao prošlog tjedna, nije sva posvećena hrvatskim glumcima i njihovom ponašanju devedesetih. To je samo medijski najatraktivniji dio.
Gaće sa likovima prozvanih glumaca i redatelja samo su jedan element predstave, koja upozorava na zapanjujuću sličnost atmosfere u kojoj danas živimo s onom iz devedesetih, i jezivim slikama alarmira u kojem pravcu ide društvo u kojem se dijelimo na domoljube i jugosrbočetnike a ustaške ispade na stadionima doživljavamo kao dio navijačkog folklora.
Predstava je puna simbolike i možeš je čitati na sto načina. Ako želiš misliti i sposoban si osjećati, smrzneš se kad te natjera da shvatiš da ni članstvo u Europskoj uniji ovdje nije ništa bitno promijenilo, pa ti je domovina i dalje ona ista zemlja čiji je prvi predsjednik javno rekao da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. A da će sutra biti bolje sa svim tim polupanim ćirilićnim pločama – teško.
A zar nije to ono za što vas plaćamo, dragi kazalištarci? Da govorite o stvarima koje su važne i meni i mojoj susjedi, ali nismo umjetnice pa ne znamo kako bismo ih izrazile? Da otvarate ona za društvo bitna pitanja i rušite stare poglede na svijet, sve ono što nas drži zarobljene u balkanskom blatu, i na kraju rezultira time da vam djeca uče njemački kako bi si osigurala posao u Frankfurtu, da BDP i dalje pada a liste za otkaze sve su dulje?
Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani. A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio
Ali ne. Hrvatska umjetnost sva je uredna, počešljana, fina. Začahurena i samodovoljna. Ako netko krikne, odmah ga se otpiše kao divljaka, seljaka, luđaka. Novi riječki intendant uspio je nešto nevjerojatno, razbiti tu zavjeru šutnje, isključivo zato što je ubo prstom u oko.
Frljić i Blažević su kao Sex Pistolsi u našoj kulturi, koja nije zapela na najdosadnijoj fazi Pink Floyda i Genesisa kao rock sedamdesetih, nego nije ni otkrila rock’n’ roll. Ubo ih je u oko tek onda kad ih je osobno prozvao. Pistolsi englesku kraljicu, ovaj Dolenčića i Juvančića.
I sad je to drama, svi imaju svoje mišljenje, Facebook vrije, iako ih 99 posto nema ni namjeru pogledati predstavu. Kad je lani u Zagrebu na jedan dan gostovala možda najbolja Frljićeva predstava, ona o izbrisanima u Sloveniji, igrala je u polupraznoj Kerempuhovoj dvorani.
A Frljić je već bio zvijezda i bilo bi logično da sve te naše teatrologe, profesore, glumce i redatelje zanima što je napravio. Većinu njih ne zanima, ali Frljić polako stvara oko sebe novu publiku, zainteresiranu za živo kazalište, a to je valjda najvažnije.
(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).