novinarstvo s potpisom
Nikola Visković
Foto: Slobodna Dalmacija
Umirovljeni splitski profesor prava, ekolog i aktivist za ljudska prava: Pozicija SDP-a radikalnim je ljevičarima neprihvatljiva jer konzervira temeljne društvene nejednakosti i druge nazadne aspekte kapitalizma. SDP je, kao i socijaldemokracija općenito, socijalno, međunarodno i ekološki nedostatan politički subjekt, jedna slaba ljevica, u velikoj mjeri činovnička [Read more…]
Financirat ću biblioteke da izbace iz knjižnih fondova knjige ”na srpskom i sličnim jezicima”. Ta izjava nekadašnjeg ministra financija Borislava Škegre objavljena je u Novom listu 27. studenoga 1997. Izbacivanje je i provedeno, financirao ga Škegro ili ne: institucije zadužene da čuvaju i stvaraju knjige izbacile su devedesetih više od dva i pol milijuna svezaka, gotovo 14 posto ukupnoga hrvatskoga knjižnog fonda. [Read more…]
Još dok sam radio na “Hrvatskoj književnoj enciklopediji” svojim sam suradnicama govorio kako ću jednog dana napisati knjigu o nastajanju te enciklopedije. Imali smo toliko osporavatelja, protivnika, čak neprijatelja! Doživljavali smo svakodnevna podmetanja, nailazili permanentno na prepreke, omalovažavanja, napade. U jednom se trenu Enciklopedija našla i pred gašenjem. [Read more…]
Bora Ćosić klasik je srpske književnosti, ali i rođeni Zagrepčanin, hrvatski državljanin te dugogodišnji stanovnik Rovinja, istarskog grada koji je postao literarnim žarištem jugoistočne Europe.
U živopisnom Rovinju Ćosić boravi posljednjih pola stoljeća.
Plod tih boravaka netipična je putopisno-autobiografska knjiga “Mirni dani u Rovinju” koju je Ćosiću objavio zagrebački Profil, i to, razumljivo, u biblioteci Velimir Visković bira za vas. Naravno, riječ putopis ne bi vas trebala zbuniti niti usmjeriti na krivi put.
Ćosić u ovoj knjižici nije pisao o napuštenim i pospanim gradićima istarskog poluotoka, niti o njihovim srušenim palačama ili izbjeglim starosjediocima. Ćosić ne piše o istarskoj zemlji, istarskim vinogradima i maslinicima, niti o starim crkvicama posijanim po tom tartufima bogatom području.
U knjizi “Mirni dani u Rovinju” ovaj ugledni autor kroji priču o svom vlastitom rovinjskom domu, udobno smještenom u stari dio tog nekadašnjeg otoka kojim dominira znameniti toranj crkve sv. Eufemije. I pritom raspoloženom Ćosiću nije bitno piše li o nekoj skulpturi Branka Ružića ili o starom hladnjaku crnogorske marke Obodin. O figuricama koje mu je poklonio neki jugoslavenski ambasador po afričkim zemljama ili o banalnim predmetima svakodnevne upotrebe.
Riječ je tu o punokrvnim esejima kojima autor daje snagu autentičnosti spominjući brojne prijatelje ili samo usputne prolaznike koji su se našli u njegovu rovinjskom mirnodopskom, ali i ratnom utočištu.
Među njima su iznimno zanimljivi napisi o nježnom slikaru Josipu Vaništi, o supruzi Milovana Đilasa Mitri ili pak o Kaći Samardžić, ženi srpskog filozofa Radomira Konstantinovića koji je također bio rovinjski sezonski stanovnik… Nabraja Ćosić imena kao što su Vlado Martek, Vlasta Delimar, ali i Milo Dor, Slavko Mihalić, Danilo Kiš, Mirko Kovač (još jedan uvjereni Rovinjež), Slavenka Drakulić, Borislav Mihajlović Mihiz, Daša Drndić, Richard Swartz, Irena Vrkljan i njen suprug Benno… Svi su oni blagovali za Ćosićevim velikim rovinjskim stolom pa su dobili i svoje mjesto u ovoj autobiografskoj zbirci sjećanja i podsjećanja.
Na mahove, ali vrlo rijetko, Ćosić je i kritičan prema negdašnjim (i bivšim) prijateljima i znancima, ali u ovom štivu nema ni traga nekim pozerskim ljutnjama, frustracijama i sitnim osvetama. Ima ova diskretna posveta jednoj jedinoj rovinjskoj kući i svoju globalističku dimenziju.
Ćosić je puno putovao, iznimno je prevođen, uostalom ima i berlinsku adresu, pa se u upućenim njemačkim literarnim krugovima spominjao i kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Ipak je to opus od pedesetak knjiga, od kojih je njih dvadesetak prevedeno na njemački jezik.
Pišući o drugima, Ćosić je jako puno rekao i o sebi i o svojoj društvenoj izoliranosti i introvertiranosti. Tako se u jednom lepršavijem dijelu knjige čudi zagrebačkim intelektualcima koji nakon dobre hrane i pića vole lakonski zapjevati za stolom.
Ćosiću je takva vrsta zabave strana, čak i nerazumljiva, pa mu se vjerojatno ne sviđaju ni rovinjske bitinade, višeglasne i strastvene pjesme rovinjskih težaka i ribara.
Stoga knjiga “Mirni dani u Rovinju” nije običan putopis u kojem ćete saznati nešto više o tom istarskom gradiću, nego pogled u dušu jednog pisca koji je živio umjereno, premda mu proza ni približno nije ni pomirljiva ni spremna na bilo kakve kompromise.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Do početka pulskoga sajma knjiga Fraktura će objaviti posljednji, nedovršeni roman Mirka Kovača ”Vrijeme koje se udaljava” s podnaslovom ”Roman, memoari”, na kojemu je Kovač, čovjek od riječi kojemu su riječi značile sve, radio do posljednjeg dana – najavio je u dirljivom govoru Seid Serdarević, urednik i prijatelj Mirka Kovača, na komemoraciji velikom piscu, koja je održana u ponedjeljak navečer u Novinarskom domu.
”To je autobiografski roman, koji govori više o Kovaču nego što itko drugi može reći o njemu. Prateći događaje od pedesetih do danas, Kovač je u tom romanu stvorio jedinstven svijet u kojem se miješaju i prepliću brojni ljudi, karakteri i mjesta od njegove rodne Hercegovine, preko Beograda i Zagreba sve do Rovinja, gdje je živio zadnjih 20-ak godina”, naglasio je Serdarević.
Serdarević je također najavio da Fraktura, s Kovačevom udovicom slikaricom Bobom Matić, priprema pokretanje Dana Mirka Kovača te izbor iz njegove bogate ostavštine.
”Kovač je bio vrlo pedantan i precizan pisac, koji je stalno mijenjao, dopisivao i redigirao svoje tekstove, uspijevajući reći upravo ono što je htio izreći, bez obzira radilo se o novinarskim, publicističkim, proznim ili scenarističkim djelima, te je iza sebe ostavio respektabilnu ostavštinu. Namjeravamo je detaljno pregledati i zatim objaviti izbor iz tih zapisa”, zaključio je Frakturin urednik te dodao da je njegovim odlaskom izgubio prijatelja i uzor te možda posljednjeg pisca s ovih prostora koji je mogao stvoriti univerzalnu priču koja se tiče svih nas.
Na komemoraciji, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog novinarskog društva, govorili su još Nikola Petković, DHP-ov predsjednik, Nadežda Čačinović, predsjednica Hrvatskog centra P.E.N.-a, Velimir Visković i Predrag Matvejević.
Matvejević se prisjetio svojih susreta s Kovačem, posebno njegovih početaka u Beogradu, kada je objavio zbirku pripovjedaka ”Rane Luke Meštrevića”, koja je usprkos nagradama poslije dvije godine povučena iz knjižnica. Knjiga je osuđena ”kao crna slika stvarnosti”, a pisac proglašen ”perjanicom crnoga vala”, što je tada smatrano opasnim skretanjem u kulturi. ”Kovač je u Beogradu bio između egzila i azila, što nije bilo nimalo lako ni ugodno”, definirao je Kovačevu poziciju Predrag Matvejević.
Visković je pak podsjetio da je riječ o transnacionalnom, južnoslavenskom piscu, koji je funkcionirao kao zajedničko vlasništvo svih južnoslavenskih književnosti. ”Kovač se potkraj 80-ih, užasnut rastućim nacionalizmom i šovinizmom u Srbiji, angažirao protiv Miloševićeva režima i s Filipom Davidom i istomišljenicima osnovao Nezavisne pisce distancirajući se od Udruženja književnika”, izjavio je Visković.
”Kao mjesto azila Kovač je odabrao Rovinj, kamo se preselio nakon što mu je na jednom političkom skupu u Beogradu doletio fotoaparat u glavu iz skupine Šešeljevih pristaša, te je nastavio pisati kritično o nacionalizmu, no ovaj put hrvatskom”, nastavio je Visković, koji je zaključio da mu se uvijek činilo kako Hrvatska nije bila svjesna koliko velikoga i važnog pisca ima, no nakon njegove smrti pokazalo se da se Hrvatska više ne boji Mirka Kovača.
U vili Arko na zagrebačkome Gornjem gradu u četvrtak počinje dvodnevni regionalni simpozij “Susjedstvo riječi: Jezik koji nas spaja i razdvaja”, na kojemu će o toj aktualnoj temi govoriti književnici, književni kritičari, lingvisti, filolozi i publicisti iz cijele regije.
Susret organizira hrvatski PEN centar, a na skupu će govoriti Vladislav Bajac, Laslo Blašković, Nadežda Čačinovič, Sinan Gudžević, Enver Kazaz, Snježana Kordić, Vlado Kopicl, Katica Kulavkova, Tonko Maroević, Ranko Matasović, Sibila Petlevski, Krunoslav Pranjić, Milorad Pupovac, Sanja Roić, Nermin Sarajlić, Marko Vešović, Velimir Visković, Vjeran Zuppa i drugi.
Kako nam je kazala Nadežda Čačinovič, predsjednica PEN centra, izlagači na simpoziju nisu ograničeni određenim tematskim okvirima ili formom izlaganja, nego im je ostavljena sloboda da sami izaberu podtemu u “kojoj će govoriti o shvaćanju vlastita jezika u odnosu spram susjednih jezika, za koje ne treba prevođenje, ali se ipak po nečemu razlikuju”, odnosno, da izaberu esej, fikciju, ili znanstvenu analizu kao formu prezentacije, a neće se zaobići ni problem ćirilice u Vukovaru, iako je tema skupa izabrana “mnogo prije aktualnoga zaoštravanja rasprave o upotrebi i statusu ćirilice”.
N. Čačinovič rekla je da od govornika očekuju osobno iskustvo, odnosno iskaz i svjedočenje o tome kako se odlučujemo ući u neki jezik pa bi u tome kontekstu mogla biti vrlo zanimljiva i poticajna izlaganja Sibile Petlevski, hrvatske književnice makedonskoga podrijetla, zatim Dragana Velikića, srpskoga pisca koji je odrastao u Puli, no koji zbog primanja mađarske Nagrade grada Budimpešte neće stići u Zagreb, već je temu o “Onoj maloj crtici” poslao u pisanom obliku, i bosanskohercegovačkog autora Marka Vešovića, rođenoga u Crnoj Gori. PEN centar želi ispitati postoji li nešto što djeluje kao lingua franca u širem okružju.
Lingvistica Snježana Kordić naglasila je kako “u ime logike” da su sudionici ovog skupa izvorni govornici navodno međusobno stranih jezika, dakle jezika ”kod kojih imate itekakvih problema s međusobnim razumijevanjem”, djecu u školama razdvajaju u odvojene razrede u Sandžaku, u Vojvodini, u Vukovaru, u Bosni i Hercegovini, a isto namjeravaju napraviti i u Crnoj Gori. “Netko će možda reći: to su ‘strani jezici koji se razumiju’, međutim, u lingvistici je odavno poznato da, ako se jezik razumije, ako govornici tečno razgovaraju, onda to nije strani jezik, nego se radi o zajedničkom jeziku. Političari kod nas zloupotrebljavaju kulturu, oni nju koriste kao zamjensku politiku. A u politologiji je poznato da, ako političari koriste kulturu kao zamjensku politiku, to je neiscrpni izvor konflikata u društvu. I doista, kod nas cvjetaju konflikti na toj bazi. Kad bi političkim elitama bio najviši cilj smanjivati konflikte u društvu, zalagali bi se za društvo kao skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika nekoga kolektiva”, rekla je Snježana Kordić.
Lingvist Milorad Pupovac u svom radu “Zašto jezik može biti ili naš ili njihov i onda kada to nije: Mala rasprava o odnosu osjećaja, vrijednosti i jezika” govorit će o teorijskim pitanjima povezanima s jezičnim identitetom i praksama politike jezičnog identiteta, koje se prakticiraju u različitim dijelovima svijeta. “To se posebno odnosi na prostore bivše Jugoslavije, gdje se vode rasprave o tome što je odlučujuće za jezični identitet, koliko su osjećaji važni za to, koliko su vrijednosti društva ili naroda važni za to te kako se politički upotrebljava i zloupotrebljava ta vrsta osjećaja i vrijednosti u kreiranju politike jezičnog identiteta. Zatim, kako se od realnih osjećaja ljudi stvaraju svojevrsne ideologije i koliko je to dobro, a koliko nije za njegovu osnovnu funkciju – komunikaciju”. Pupovac je dodao će se osvrnuti i na paradokse poput onoga da je zagovornicima bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskog jezika u BiH onaj drugi jezik više njihov nego što je to engleski, koji je uspostavljen kao jezik međunarodne administracije, odnosno jezik uprave u BiH.”
Na pitanje hoće li se osvrnuti i na problem ćiriličnih natpisa u Vukovaru, Pupovac je odgovorio da primarno neće jer je riječ o teorijskoj raspravi, no ako netko potakne raspravu o tom pitanju, sudjelovat će u njoj.
