Volja za moć nije samo politička kategorija. Adler je cijelu teoriju ličnosti temeljio na psihologiji pojedinca, djeteta, da kontrolira svoju okolinu. Uzroci neuroza, kriza i pravih duševnih smetnji je neutaživa želja za moći. Političari imaju, a ako nemaju, lako steknu, takvu osobinu. [Read more…]
Hot dog premijer
Branko Mijić
Tim, imaš tri sata da odlučiš hoćeš li biti premijer, saznali smo iz prve ruke, od vjerojatno budućeg ministra zdravstva dr. Ante Ćorušića kako je Hrvatska dobila za mandatara Tihomira Oreškovića. [Read more…]
Klemm, državni udar i HDZ
Ima jedna dobra knjiga. Zove se ”Anatomija jedne pobune“. Napisao je španjolski književnik Javier Cercas. Objavljena je 2009. godine, a u Hrvatskoj je lani prijevod Silvane Roglić izdala nakladnička kuća Fraktura.
Zašto je nama važna ”Anatomija jedne pobune“?
Riječ je o publicističkom djelu u kojem je vrlo temeljito opisan pokušaj državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981. godine, koji je zauzimanjem Kongresa pokušala izazvati veća skupina časnika i dočasnika, predvođena pukovnikom Tejerom. Premda je, naravno, kontekst bitno drukčiji, sličnost sa stanjem u Hrvatskoj nije nezamjetna. [Read more…]
Dan idiota
Nekidan sam u Makedoniji održao razmjerno nezapaženo predavanje za studente novinarstva na sveučilištu u Skopju. Odmah na početku upozorio sam studente kako ih o našem tegobnom i prezrenom poslu nemam čemu posebno pametnom naučiti, osim možda dvije stvari: ako se ikad u životu nađu u prilici držati predavanje, da večer prije izbjegavaju kafane, a nađu li se pak ikad u životu u prilici pisati kolumnu, da svakako izbjegavaju ponedjeljak.
Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota.
Razlog je razvidan: kako piše u rječniku parlamentarne demokracije – jedinoj knjizi tanjoj od rječnika sportskog novinarstva – nedjelja je ”praznik demokracije“. U nedjelju se uglavljuju i referendumi i izbori, kako oni lokalni tako i europski, u nedjelju se bira i sastav parlamenta i predsjednik države, sve važne stvari u takozvanim demokracijama, ukratko, događaju se nedjeljom.
Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota
Sutradan će to biti glavna novinska tema: već u nedjelju navečer znat će se svi postotci i decimale, cijelu noć nacija će brujati o rezultatima i sinoćnjim izjavama, već do ujutro izbori će na internetu biti arhivska priča i mreža će brujati o pjevačici koja je zametena na autocesti zatrudnjela s vozačem vučne službe, i dok se na trafici pojave novine, relikt prošlog stoljeća, ljude će od cijelog jučerašnjeg izbornog cirkusa zanimati još samo mudroserski pravorijek novinskih kolumnista. Ne, jasno, zato što osobito štuju njihovo mišljenje, već – upravo obrnuto – zato da se nasmiju. Da vide kako se idiot osramotio.
Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota.
Zbog toga, eto, kolumnisti bježe od ponedjeljka kao tamjan od biskupa. Zato, kad se dijele kolumne, oni pametniji traže kod urednika vezu da uzmu, primjerice, utorak ili subotu. Ivica Ivanišević, recimo, lagodni je subotnji termin – pouzdano znam – platio hiljadu eura. A kad sam, još samo ovaj primjer, onomad u restoranu Feniks u Dugopolju slučajno zatekao Antu Tomića s nehajno na stolicu odloženim pršutom u škartocu solinskog Cemexa, prepredeni me Vlaj bezočno uvjeravao kako ga nosi na analizu: dok sam shvatio, bilo je kasno.
Najvećeg idiota u redakciji, da skratim, lako ćete prepoznati po fotografiji u kolumni od ponedjeljka.
Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota
Njemu pak preostaje da pribjegava raznim sitnim profesionalnim trikovima. Početnika među ponedjeljnim idiotima, na primjer, prepoznat ćete po dirljivoj vjeri kako se od svih ponedjeljnih kolumnista u povijesti štampanog novinarstva on prvi dosjetio genijalne ideje da potpuno ignorira cijelu stvar.
U nedjelju su tako održani neizvjesni i dramatični predsjednički izbori, dežurni su noćni urednici posljednje izdanje napunili velikim fotografijama pobjednika, optužbama poraženih i svim onim postotcima i decimalama, televizija i internet analiziraju kako je nacija skrenula lijevo ili desno, cijela država komentira jučerašnje izbore, a naš idiot u kolumni demonstrira intelektualnu nadmoć razvlačeći društveni kontekst slučaja iz Sračinca kraj Varaždina, gdje je velečasni Siniša Dudašek u skandaloznom proglasu upozorio svoje župljane da se one obitelji kojima svećenik dvije godine uzastopno nije blagoslovio kuću više neće smatrati vjerničkima, te time gube sva prava u Crkvi.
Iskusniji među idiotima koriste stoga ponešto sofisticiranije spisateljske alate, pa pribjegavaju i esejistici ili proznoj fikciji, a neki čak i poeziji. Satiričari, recimo, pišu izborne humoreske ili dijaloške skečeve, oni ambiciozniji sklanjaju se u meandre postmodernističkog metateksta, a najambiciozniji već desetljećima domišljaju sam sveti gral ponedjeljne kolumnistike: Polivalentni Komentar PK4 koji se može čitati sa sve četiri strane – ili koliko već ima predsjedničkih kandidata – pokrivajući sve opcije i ubojito precizno analizirajući rezultate izbore bez obzira tko je na njima pobijedio.
Najkukavnije očajnike među njima prepoznat ćete pak po bijednom dvosmislenom autoironijskom tekstuljku o nesretnicima koji kolumnu o predsjedničkim izborima moraju pisati dan ranije, u nedjelju, dok pošteni svijet radi na Konzumovim kasama – dok se dakle još ni izbliza ne zna koji će od predsjedničkih kandidata pobijediti, i koji će od njih četvoro sutrašnje novine čitati u uredu na Pantovčaku.
Pa u posljednjoj rečenici zaključi kako se upravo po njima ponedjeljak nakon predsjedničkih izbora zove Dan idiota.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Levar i vrijeme
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske nedavno je raspisalo nagradu od sto tisuća kuna za onoga tko donese informaciju ”koja će rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela teškog ubojstva Milana Levara“.
Milan Levar, nekadašnji pripadnik vojne policije koji je javno svjedočio o likvidacijama srpskih civila u Gospiću, ubijen je eksplozivnom napravom u dvorištu svoje kuće u kolovozu 2000., dakle prije više od četrnaest godina.
Zbog čega je hrvatskoj policiji trebalo više od četrnaest godina da raspiše nagradu za informaciju o političkome atentatu, može se samo nagađati, jer je službeno obrazloženje birokratski šturo. Tu se tek veli kako do sada, ”usprkos provedenom opsežnom kriminalističkom istraživanju“, nadležni organi ”nisu došli do saznanja i dokaza temeljem kojih mogu nedvojbeno utvrditi identitet počinitelja ovog kaznenog djela“, te je odlučeno uložiti novčana sredstva u daljnji tok istrage.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih
Taj se manjak ”saznanja i dokaza“, dakako, mogao ustanoviti mnogo ranije – prije četrnaest godina, recimo, od kada se potraga za ubojicama Milana Levara ne miče s mrtve točke – ali je ipak trebalo proći skoro desetljeće i pol da ”kriminalistički postupak“ zakorači u novu fazu i da policija na karakterističan način upozori javnost kako je u svom radu na neriješenom slučaja i dalje agilna.
Zašto baš sada? I zašto uopće? U nedostatku zdravome razumu dostupnih objašnjenja, jedina suvisla pomisao tiče se blizine političkih izbora – najprije onih predsjedničkih, ovoga mjeseca, a zatim i parlamentarnih, sljedeće godine.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih.
Teško da je u ovoj zemlji zabilježena odurnija provala sistemskog cinizma, a tek ćemo vidjeti kakva nas još iznenađenja čekaju. Nitko ne može pouzdano predvidjeti do kojih će granica ići politička eksploatacija najpoznatijeg političkog atentata otkad je samostalne i suverene Hrvatske.
Barem tri sloja takve aktivnosti uočljiva su poput boja na hrvatskoj zastavi: a) – političkom odlukom Levar je ubijen, jer se taj neugodni svjedok ratnih zločina, podnijevši sve prijetnje i pritiske, nije dao ušutkati drugim sredstvima; b) – političkom odlukom Levarov ubojica nije otkriven, jer bi njegovo hapšenje dovelo do nalogodavaca, a oni su boravili na samome vrhu političke piramide; naposljetku – c) – političkom odlukom, četrnaest godina kasnije, fingira se angažman policijsko-pravnog aparata i obavlja javno simuliranje kriminalističke istrage, ne bi li se naglasila distanca države od zločina, jer istome sustavu koji je Milana Levara odveo u smrt treba osigurati kakav-takav demokratski legitimitet, a usput će i poneka politička figura steći kredit ”pravdoljubivosti“ pred nailazeće izbore.
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima.
Vesna Levar, udovica Milana Levara, veli da poznaje ubojicu svoga supruga i da ga u gradu sreće skoro svaki dan. S njegovim imenom odavno je upoznala i državnoga tužioca i policiju.
Pitanje ”tko je ubio Milana Levara“ za mnoge Gospićane nije nikakva enigma. Kada je čula da policija, četrnaest godina nakon atentata, raspisuje nagradu za informaciju o tom zločinu, Vesna Levar je, kaže, ”prasnula u smijeh“. ”Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica moga muža.“ Ogorčeno priča kako je Ivo Josipović pred prošle izbore tražio da se zajedno slikaju u Gospiću. ”Baš sam pripremila ‘Pravdu’ i sve one materijale koje mi je tada dao, da mu ih pošaljem natrag u Zagreb.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“.
Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi“, svjedoči Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti u juhi za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“
Mirko Norac, glavni terenski organizator masovnih ubojstava u Gospiću, uhapšen je i osuđen par godina nakon Levarova smaknuća. Na teret mu se nije stavljala zapovjedna odgovornost, već ponajprije činjenica da je jednoj starici osobno ispalio metak u glavu. Nakon što je odležao ionako malu zatvorsku kaznu, k tome još skraćenu zbog ”dobrog vladanja“, danas je slobodan čovjek, kao i njegov partner u gospićkim zlodjelima, Tihomir Orešković.
No vrijeme provedeno u zatvoru ovaj je konobar s činom generala itekako korisno utrošio: završio je nekakvu školu, za čestih slobodnih vikenda upoznao je ljubav svog života, oženio se i dobio sina, a u istom je statusu – statusu osobe na izdržavanju zatvorske kazne – uspio čak i sagraditi obiteljsku kuću. Danas, kao i ranije, uživa slavu nacionalnog heroja, pa mu čak i predsjednička kandidatkinja nudi mjesto vojnog savjetnika ukoliko pobijedi na izborima.
Godine dakle prolaze, cinizam trijumfira, ubojice se konsolidiraju u profesionalnom, obiteljskom i društvenom smislu, a ”istraga je i dalje u tijeku“.
Svima je jasno da bi samo likvidacija sustava koji je planski usmrtio svjedoka zločina nespremnog na šutnju – sustava koji danas u malo drugačijoj ambalaži suvereno vlada – mogla ”rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela ubojstva Milana Levara“, no nikome, dakako, ne pada na pamet latiti se oružja.
Jedina dugoročna svrha predizbornog oživljavanja ”slučaja Levar“ – desetljeće i pol nakon kolektivno izvedenog atentata – jeste da osnaži nacional-kapitalistički kredo hrvatske države: Vrijeme je Norac!
(Prenosimo s portala peščanik.net).
Biskupi o izborima
Poruka Hrvatske biskupske konferencije o nadolazećim predsjedničkim izborima:
Draga braćo i sestre!
1. Povodom izbora za predsjednika/predsjednicu Republike Hrvatske, koji će se održati 28. prosinca ove godine, mi – katolički biskupi – želimo s vama, članovima Božjega naroda, ali i sa svim ljudima dobre volje, podijeliti svoja promišljanja te vas pozvati da, dajući savjesno i odgovorno svoj glas, osobno preuzmete odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskome društvu.
Naime, političko djelovanje, kao oblik neposredne skrbi za zajedničko dobro, časno je i prijeko potrebno služenje u zajednici, jer ljudsko društvo ne može biti dobro uređeno ni plodno, ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1897.).
U tome smislu, dajući svoj glas osobi koja, po vašem uvjerenju, svojim životom i javnim djelovanjem najviše utjelovljuje mudrost, razboritost i odlučnost u vođenju državničkih poslova, ne samo da ostvarujemo Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno biračko pravo nego, kao građani i vjernici, izražavamo i svoju ljubav koju gajimo prema Domovini.
Hrvatski katolički biskupi pozvali su vjernike i sve ljude dobre volje da na izborima za predsjednicu ili predsjednika Republike Hrvatske glasuju savjesno i odgovorno te preuzmu osobnu odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskome društvu
Istovremeno, ispunjavajući svoju građansku i vjerničku dužnost, izražavamo i zahvalnost svim prethodnim naraštajima koji su nam svojim životom i žrtvom omogućili da uživamo blagodati nacionalne suverenosti u ozračju istinske slobode.
2. U želji da pripomognemo u donošenju što odgovornije i razboritije odluke, želimo skrenuti pozornost na neke važne vidove današnjih društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva te na taj način izraziti i svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno buduće predsjednice Republike Hrvatske. U duhu biblijske mudrosti koja ističe kako onaj “tko vlada ljudima pravedno i tko vlada u strahu Božjem, taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce” (2 Sam 23,3), predsjednik/predsjednica države već bi po odgovornosti službe koju obnaša trebao/la biti moralni autoritet i savjest društva.
U okolnostima teške gospodarske krize, a koja za posljedicu ima sve veće osiromašenje puka i socijalno raslojavanje hrvatskih građana, za očekivati je od predsjednika/predsjednice Republike da se svojim autoritetom snažno zauzme za pronalaženje izlaza iz gospodarskih poteškoća u koje svakodnevno sve dublje tonemo. Stoga smo uvjerenja da predsjednik/predsjednica države, kao ona/j koji/a “predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu” (Ustav Republike Hrvatske, čl. 93.), treba ojačati diplomaciju, naročito gospodarsku te tako pripomoći sveukupnom oporavku našega društva.
Zato se nadamo, da će se budući predsjednik/predsjednica, na čelu države koja je članica Europske unije, pridružiti pozivu pape Franje, upućenomu nedavno za posjeta Europskomu parlamentu u Strasbourgu, te biti osoba koja će svojim primjerom prednjačiti u zauzimanju za prava obespravljenih, osobito siromašnih, upozoravati na nužnost promjene mentaliteta, odbacujući funkcionalističke i privatističke modele koji neizbježno vode u “kulturu odbacivanja”, te snažnije zahtijevati uspostavu pravednije raspodjele dobara i osiguravanje dostojanstvenoga rada, jer bez socijalne osjetljivosti nema ni razvoja društva u cjelini.
Biskupi smatraju da, buduća hrvatska predsjednica ili predsjednik, već po odgovornosti službe koju obnaša, treba biti moralni autoritet i savjest društva, a u okolnostima teške gospodarske krize, očekuju da se svojim autoritetom snažno zauzme za pronalaženje izlaza iz gospodarskih poteškoća u koje svakodnevno sve dublje tonemo, te ojača diplomaciju, naročito gospodarsku
3. Upravo na tragu spomenutoga govora, u kojem je Sveti Otac naglasio kako je došao trenutak za zajedničku izgradnju Europe koja se ne vrti oko ekonomije, nego oko svetosti ljudskoga života, odnosno oko neotuđivih vrednota; Europe koja je nositeljica znanosti, umjetnosti, ljudskih vrednota, ali i vjere; Europe koja gleda na čovjeka, koja ga brani i štiti, osobito obitelj, temeljnu stanicu i dragocjeni element svakoga društva, pozvani smo kao vjernici poduprijeti programe onih predsjedničkih kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.
Od državnoga poglavara također se očekuje da poštuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtjevima moralnoga reda, temeljnih prava osoba i naučavanja evanđelja, budući da je to potvrda demokratičnosti i poštivanja pluralnosti nekoga društva.
4. U svjetlu sve naglašenijih ideoloških prijepora u Republici Hrvatskoj koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, očekujemo od predsjednika/predsjednice Republike da nedvosmisleno osudi sve zločine (usp. Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1096/1996 i 1481/2006), bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva.
U tome smislu, od iznimne je važnosti da se predsjednik/predsjednica Republike zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.
Izražavaju nadu da će se buduća predsjednica ili predsjednik države koja je članica Europske unije, pridružiti pozivu što ga je papa Franjo uputio za nedavna posjeta Europskome parlamentu u Strasbourgu, te svojim primjerom prednjačiti u zauzimanju za prava obespravljenih, osobito siromašnih, upozoravati na nužnost promjene mentaliteta, odbacujući funkcionalističke i privatističke modele koji neizbježno vode u “kulturu odbacivanja” i snažnije zahtijevati uspostavu pravednije raspodjele dobara i osiguravanje dostojanstvenog rada. Jer, ističu biskupi, bez socijalne osjetljivosti nema ni razvoja društva u cjelini
Predsjednik/predsjednica, kao “prvi čovjek hrvatske države”, pozvan/a je voljeti svoj narod, pružati primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hrvatskoga nacionalnog identiteta i sprječavati rasprodaju nacionalnoga bogatstva. Na međunarodnoj se razini treba zauzimati i boriti se za interese svih hrvatskih građana i njihove države, a Hrvate koji žive u drugim državama doživljavati kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa te se zauzimati za njihova politička i kulturalna prava.
5. Iako je kriza zahvatila velik broj građana Republike Hrvatske te se osjeća stanovita ravnodušnost i napast malodušja, ne smijemo se prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti. Podsjećamo stoga, kako je neizlazak na izbore također određeni oblik glasovanja, jer tada drugima prepuštamo da odlučuju u naše ime, pri čemu svi neizbježno trpimo posljedice tih odluka. Pozivamo vas stoga da se dobro informirate o programima predsjedničkih kandidata i da se ne odričete svoga prava da na izborima aktivno suodlučujete i o svojoj budućnosti.
Dajući glas određenoj osobi vi joj izražavate povjerenje i na stanovit ju način ovlašćujete da vas zastupa tijekom sljedećih pet godina.
Apeliramo i na predsjedničke kandidate da u predizbornoj kampanji sačuvaju osobno dostojanstvo i čast, jer izbjegavajući neprimjereno i nekorektno postupanje prema političkim protivnicima na najbolji način očituju svoju prikladnost za obnašanje te odgovorne državničke službe.
Isto tako upućujemo poziv sredstvima društvenoga komuniciranja da, osim što se od njih očekuje da svoje poslanje u predizbornoj utrci ispune s visokim standardima profesionalnosti, također poštuju blagdanske dane i na taj način očituju visoku razinu tolerantnosti i demokratičnosti.
S dubokim pouzdanjem u Božje čovjekoljublje i njegovu bezgraničnu ljubav koju nam očituje upravo u božićnim danima, pozivamo vas da nam se pridružite u molitvi za slogu i napredak naše Domovine i preporučimo ju zagovoru One koju vjekovima nazivamo Advocata Croatiae, Odvjetnicom Hrvatske, da bismo mogli što odgovornije i savjesnije pristupiti predstojećim predsjedničkim izborima.
Biskupi HBK
Zagreb, 10. prosinca 2014.
(IKA)
Izigrana Platforma 112
Organizacije civilnog društva, okupljene u Platformu 112, predale su u četvrtak, uoči sjednice Vlade, premijeru Zoranu Milanoviću ocjenu reformskih kapaciteta Vlade u protekle tri godine mandata, po kojoj je ispunjeno samo 14 posto njihovih zahtjeva sročenih uoči parlamentarnih izbora 2011.
Sto i dvanaest zahtjeva bilo je rezultat rada organizacija civilnog društva na terenu i stvarnih potreba građana, a njihova realizacija trebala je unaprijediti vladavinu prava.
Organizacije civilnog društva, okupljene u Platformu 112, predale su u četvrtak, uoči sjednice Vlade, premijeru Zoranu Milanoviću ocjenu reformskih kapaciteta Vlade u protekle tri godine mandata, po kojoj je ispunjeno samo 14 posto njihovih zahtjeva sročenih uoči parlamentarnih izbora 2011.
”Ovaj izvještaj pokazuje poraznu činjenicu da gotovo nijedan od naših 112 zahtjeva nije ostvaren, odnosno da su pomaci ostvareni samo u 16 zahtjeva. Ostvareni pomaci pak ne pokazuju stvarnu volju Vlade za bilo kakvim konkretnim pomacima – uočljiv je tržišni trend u upravljanju državom i totalno ignoranstki stav prema bilo kakvom organiziranom civilnom društvu”, rekla je novinarima uoči predaje izvještaja u Vladi Milana Romić iz Kuće ljudskih prava.
O pozitivnim i negativnim pomacima u radu Vlade, koje su naveli u izvještaju, novinare su izvijestili i Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije, Vesna Teršelič iz Documente i Ljubo Manojlović iz Srpskog demokratskog foruma.
Kao pozitivan pomak istaknuli su dopuštanje okupljanja na Markovu trgu, no razočarani su manjkom stručnosti i kompetentnosti ove Vlade.
Gordan Bosanac posebno je upozorio na propast građanskog odgoja, jer je, kako je rekao, Vlada popustila pred opozicijom u obliku ”fundamentalnih aktivista”, te na derogiranje zaštite prava radnika u novom Zakonu o radu.
”Neki ljudi su se u ovoj Vladi olako primili pojedinih resora za koje nisu kompetentni. Ni u ovoj Vladi se nije tražila stručnost izvan uskih stranačkih krugova”, ustvrdio je Bosanac.
Gordan Bosanac posebno je upozorio na propast građanskog odgoja, jer je, kako je rekao, Vlada popustila pred opozicijom u obliku ”fundamentalnih aktivista”, te na derogiranje zaštite prava radnika u novom Zakonu o radu
No, u Platformi 112, rekao je, ne vide nekakav potencijal ni u oporbi koja se ”primarno koristi populističkim mjerama”.
Vesna Teršelič iz Documente pozitivnim je ocijenila što je ova Vlada priznala patnje žrtvama seksualnog nasilja u ratu, no upozorila je na nedostatak izrade programa koji će regulirati prava svih civilnih žrtava rata. ”Živimo u atmosferi hajke i isključivostosti”, ustvrdila je.
Manojlović je pak pohvalio Vladu za donošenje Zakona o istospolnim zajednicama, ali i upozorio da se u rješavanju problema nacionalnih manjina gotovo ništa nije učinilo.
Romi i Srbi se teško zapošljavaju u Hrvatskoj, i dalje postoje ”otežavajući elementi” da Srbi povratnici dođu do svojih prava, a za primjenu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći nema dovoljno sredstava, ustvrdio je Manojlović.
Kako bi simbolički upozorili na svoje neispunjene zahtjeve, predstavnici Platforme 112 održali su na Trgu sv. Marka performans sa 112 balona, koje su velikim dijelom probušili, ostavivši ih samo 16, koji su simbolički predstavili koliko malo njihovih zahtjeva je ispunjeno.
(HINA)
Najgluplji mogući potez
Završiti posjet Saboru prije nego li je i započeo te ne iskoristiti priliku da se nezadovoljstvo svojim statusom u društvu jasno izrazi u parlamentu politički je glup potez. Onaj tko ga je povukao sad se mora suočiti s guranjem braniteljskog prosvjeda među marginalne pokrete krajnje desnice koji ne priznaju demokratski izabrane institucije.
Kad je glasnogovornik braniteljskog prosvjeda Đuro Glogoški, prije tri dana, poručio kako će se stopostotni invalidi Domovinskog rata odazvati pozivu predsjednika Sabora Josipa Leke da sjednu zajedno za stol sa svim parlamentarnim političkim opcijama i ondje iznesu svoje probleme, činilo se da je došlo do odličnog pomaka i da je vođama prosvjeda zbilja u interesu iznalaženje konkretnih rješenja.
Završiti posjet Saboru prije nego li je i započeo te ne iskoristiti priliku da se nezadovoljstvo svojim statusom u društvu jasno izrazi u parlamentu politički je glup potez
Ovako, zbog odluke da se maršira kroz Zagreb, pa uđe u zgradu Sabora na nekoliko minuta samo da bi se ponovili ultimatumi iz Savske 66, možemo tek zaključiti da organizatori nemaju ni zrna političke mudrosti.
Najveću štetu pretrpjet će ratni vojni invalidi koji su stigli u Savsku jer su im uskraćena prava, a koja su to prava i kako postići da se ona ostvare na najbrži način, postat će posve nebitno.
Veći dio javnosti od samog početka nema nimalo razumijevanja za ovaj prosvjed. Pritisnuti vlastitim brigama i borbom za preživljavanje, uvjereni kako borci uživaju neviđene privilegije, nisu bili posebno zainteresirani za braniteljske zdravstvene i statusne probleme, a nakon suludog odbijanja da se rješenja iznađu u Saboru vođe prosvjeda odgovorni su za konačan i nepovratan gubitak potpore šire javnosti.
Kad su krenuli u pobunu, njihovi maksimalistički zahtjevi mogli su se razumjeti kao dio opravdanih oblika početka političke borbe, ali nakon 12 dana logorovanja i bahatog odbijanja pružene ruke najviših demokratskih institucija države teško je imati i mrvu razumijevanja za sebičan i bahat šou vođa braniteljskog prosvjeda.
(Prenosimo s tportala).
Jeftini tulum za narod
Vlada je odlučila ne svađati se s glasom javnosti i pristati na preferencijalno glasanje pa će na postojeće zakonodavstvo jednostavno prišarafiti i tu mogućnost.
Glasat će se, dakle, za jednu listu, a jednoj osobi s te liste moći će se dati posebna podrška. Kad stranka zaradi na izborima pet mandata, njihov najbolje plasirani političar, onaj s najviše preferencijalnih glasova, automatski upada na peto mjesto i ulazi u predstavničko tijelo s kolegama pod brojevima 1, 2, 3 i 4.
Vladine motive za ovaj padobranski upad na teren izbornih zakona stvarno nema smisla posebno preispitivati kad je jasno da se novotarija uvodi zbog dodvoravanja građanima i općoj opsjeni da će preferencijalno glasanje biti agens pravedne pobjede naroda nad samovoljom stranačkih gremija, te da će ono, istina na neki još neobjašnjeni način, spasiti Hrvatsku od cinizma politokracije, od praznog Sabora i bahate vlasti koja se od građana izolirala u svom paralelnom svemiru
Propagirajući taj objektivno dosta beznačajni izborni aneks, Željka Markić zauzela je poziciju prekaljenog borca za prava birača i maloga čovjeka, a spirala je usisala desnicu i ljevicu, crkvu i ulicu, predsjednika Josipovića, Glavaševe tamburaše, liberale, socijaliste i seljake.
Ovu našu malu i provincijalnu sredinu, međutim, lako je zabljesnuti lažnim čudesima za što je upravo divan primjer ovo naše reducirano i nedovršeno preferencijalno glasanje po modelu izbora za Europski parlament.
Ovdje je, recimo, stvoren dojam da birači imaju pravo intervenirati u stranačke liste preferencijalnim glasovima svuda gdje je ikad nogom kročila demokracija, a to nije istina. U nekome od puno različitih, a uglavnom i mnogo boljih modela – preferencijalno glasanje imaju Austrija, Irska, Malta, Češka, Slovenija, Estonija, Hong Kong, Zimbabve, Papua i Nova Gvineja i Novi Zeland, te neke federelne jedinice ili gradovi u Australiji, Kanadi, Velikoj Britaniji i SAD-u.
I to je sve, pa bi bilo umjesno promisliti zbog čega mnoge druge zemlje, a napose stare demokracije, ipak nisu prigrlile taj sustav koji se ovdje kuje u zvijezde, a za koji među stručnjacima nema konsenzusa da bi bio najbolji.
Vladine motive za ovaj padobranski upad na teren izbornih zakona stvarno nema smisla posebno preispitivati kad je jasno da se novotarija uvodi zbog dodvoravanja građanima i općoj opsjeni da će preferencijalno glasanje biti agens pravedne pobjede naroda nad samovoljom stranačkih gremija, te da će ono, istina na neki još neobjašnjeni način, spasiti Hrvatsku od cinizma politokracije, od praznog Sabora i bahate vlasti koja se od građana izolirala u svom paralelnom svemiru.
Slažemo li se i dalje da se za vlast nadmeću stranke u okviru predstavničkog, parlamentarnog, sustava? Ili bismo sad radije neku novu, neposrednu demokraciju u kojoj će se volja naroda izražavati skupljanjem potpisa na trgovima, uličnim plenumima i serijama ničim obuzdanih referenduma?
Ali naravno da su sve to obične gluposti jer to što će se svakome od nas dodijeliti preferencijalni glas neće promijeniti baš ništa od ovoga što nas žulja. Zašto, uostalom, samo jedan glas, a ne tri ili šest? Ili upravo onoliko koliko lista ima mjesta?
U drugim zemljama koje su uvele ovaj tip glasanja birači imaju u rukama mnogo više municije. A mi ćemo se samo igrati moći? Napravit ćemo svake četiri godine jedan jeftini tulum za narod?
I drugo i još puno važnije, možda nama iznova treba rasprava o tome kakav politički sustav želimo. To jest, slažemo li se i dalje da se za vlast nadmeću stranke u okviru predstavničkog, parlamentarnog, sustava? Ili bismo sad radije neku novu, neposrednu demokraciju u kojoj će se volja naroda izražavati skupljanjem potpisa na trgovima, uličnim plenumima i serijama ničim obuzdanih referenduma?
A ako se opet odlučimo za stranački sustav, ne bismo li onda strankama morali dopustiti da se, pod zakonom utvrđenim uvjetima, slobodno bore za svoju politiku, da među sobom biraju kadrove koji će tu politiku provoditi, te za sve to snositi posljedice na izborima?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Cijena HDZ-ovskih koalicija
Pobijedi li HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima sa svojom koalicijom, bit će to najbrojnija koalicija na vlasti od prvih demokratskih izbora 1990. No, je li HDZ-u uistinu potrebna takva prevelika koalicija…
Pravašica potpredsjednica Vlade i ministrica unutarnjih poslova; HSLS-ovac ministar gospodarstva; HSS-ovac ministar poljoprivrede ili turizma; član Bloka umirovljenici zajedno na čelu ministarstva rada i socijalne skrbi; član Zagorske demokratske stranke ministar regionalnog razvoja, a čelnik Hrvatske demokršćanske stranke ministar zdravstva…
Tako bi možda mogla izgledati raspodjela resora u budućoj hrvatskoj Vladi pobijedi li na sljedećim izborima za Hrvatski sabor koalicija predvođena Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Uostalom, HDZ-u su se posljednje dvije godine na europskim izborima koalicije itekako isplatile. Prvo je stranka Tomislava Karamarka (ne)očekivano trijumfirala na prvim europskim izborima održanima u Hrvatskoj u travnju 2013. osvojivši 32,86% glasova birača, a zatim je godinu dana kasnije na sljedećim izborima za Europski parlament pobijedila još uvjerljivije dobivši 41,42% glasova.
Pobijedi li HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima sa svojom koalicijom, bit će to najbrojnija koalicija na vlasti od prvih demokratskih izbora 1990. No, je li HDZ-u uistinu potrebna takva prevelika koalicija
Uz osjetno veći postotak podrške birača HDZ je u tih godinu dana povećao i broj stranaka u svojoj koaliciji te je Hrvatskoj stranci prava dr. Ante Starčević (HSP AS) i Bloku umirovljenici zajedno (BUZ) pridružio i Hrvatsku seljačku stranku (HSS), Zagorsku demokratsku stranku (ZDS) i Hrvatsku demokršćansku stranku (HDS). Posljednja je HDZ-ova koalicijska akvizicija Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), a moguće je da će sadašnji sedmeročlani izborni savez uskoro dobiti još koju stranku članicu.
Nastavi li ovakvim tempom i ideološkom širinom rasti HDZ-ov savez, na izborima bi mogla pobijediti dosad najbrojnija koalicija, a u novu bi Vladu mogao ući dosad rekordan broj političkih stranaka.
Ostvare li se pritom najave o smanjivanju broja ministarstava te o stručnosti kao glavnom kriteriju odabira čelnih osoba pojedinih vladinih resora, pitanje je koliko će buduća Vlada uopće biti HDZ-ovska.
Ili je širenje koalicije zapravo politički manevar nakon kojega će HDZ dominirati i Saborom i Vladom, a svi ostali biti zadovoljni što su uopće u pobjedničkom taboru.
No, HDZ-ovo ustrajavanje na koalicijskoj ”sedmorki” ili možda ”osmorki” uključi li se u koaliciju i HRAST, moglo bi u konačnici biti preskupo plaćeno izborno koaliranje iz jednostavnog razloga što bi HDZ čak i samostalno mogao osvojiti najveći broj zastupničkih mandata na sljedećim parlamentarnim izborima.
Ostvare li se pritom najave o smanjivanju broja ministarstava te o stručnosti kao glavnom kriteriju odabira čelnih osoba pojedinih vladinih resora, pitanje je koliko će buduća Vlada uopće biti HDZ-ovska
Korelacija već postoji. Nakon što je HDZ 2000. poražen na izborima osvojivši samo četvrtinu glasova birača nasuprot trijumfu SDP-ove i HSLS-ove koalicije koja je dobila gotovo 41%, četiri godine poslije HDZ je samostalno pobijedio na parlamentarnim izborima te naknadno potražio koalicijske partnere. Kukuriku koalicija je 2011. također pobijedila s otprilike 41% glasova, a HDZ nije podržao ni svaki četvrti birač.
Zbog niza neuspjeha aktualne vlasti predvođene SDP-om i HNS-om političko se raspoloženje u zemlji promijenilo te sada HDZ vodi u svim ispitivanjima javnog mnijenja. Ipak, Tomislav Karamarko ne može biti posve siguran da njegovo prvo mjesto u anketama i pretpostavljeni najveći broj zastupničkih mjesta osvojenih na predstojećim izborima za Sabor automatski znači i sastavljanje nove Vlade.
Zbog toga je u pravu kada teži maksimiranju glasova birača koji se protive aktualnoj vlasti. To je racionalno političko ponašanje, baš kao što je racionalno bilo i sastavljanje Kukuriku koalicije. Ipak, nije svejedno osvoji li se natpolovična parlamentarna većina s optimalnim ili prevelikim brojem stranaka u koaliciji.
HDZ-u se zasad najviše isplatio ulazak u koaliciju stranke Ruže Tomašić, zapravo nje same sudeći ponajprije prema broju preferencijskih glasova koje je čelnica najjače pravaške stranke osvojila na europskim izborima ove i prošle godine.
U tu kategoriju ulazi i koaliranje s HSS-om kao s ideološki bliskom strankom s izbornim utvrdama te eventualno s Blokom umirovljenici zajedno s obzirom da se Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) unutar Kukuriku koalicije politički u potpunosti devalvirala.
HSLS ne donosi HDZ-u nikakvu ”dodanu vrijednost” nego mu samo oduzima mandate jer će i ono malo preostalih birača HSLS-a potražiti ideološki prihvatljiviju stranku ili koaliciju, jer je sada glas za HSLS doslovce glas za HDZ
Međutim, koalicija HDZ-a sa ZDS-om te osobito s HDS-om ne stvara nikakvu političku sinergiju jer te stranke zbog neprepoznatljivosti de facto ne postoje u percepciji birača, dok je koaliranje s HSLS-om isplativo jedino čelništvu socijal-liberala koje je na taj način, nakon gubitka parlamentarnog statusa 2011., osiguralo saborski klub te vjerojatno jedno ministarsko mjesto.
HSLS ne donosi HDZ-u nikakvu ”dodanu vrijednost” nego mu samo oduzima mandate jer će i ono malo preostalih birača HSLS-a potražiti ideološki prihvatljiviju stranku ili koaliciju, jer je sada glas za HSLS doslovce glas za HDZ.
S druge strane, saborska je mjesta namijenjena HSLS-u Tomislav Karamarko trebao kao osigurač ostaviti vlastitoj stranci, a ne stranci koja je 2009. podržala Ivu Josipovića, a sada podržava njegovu suparnicu, koja se 2009. žestoko protivila Milanu Bandiću, a sada je s njim u koaliciji i koja je posljednja četiri izborna ciklusa bila u najrazličitijim koalicijima i iz njih redovito izlazila: 2000. sa SDP-om, 2003. s DC-om, 2007. s HSS-om, a sada s HDZ-om kojemu je već okrenula leđa izašavši iz Vlade 2010.
HDZ-ovo koaliranje s HSLS-om pokazuje da pri tvorbi izbornih koalicija treba znati ”stati na loptu”. HDZ će, ne promijeni li se značajnije raspoloženje birača sljedećih godinu i pol, sigurno pobijediti na parlamentarnim izborima. No, tu bi pobjedu HDZ mogao preskupo platiti ne samo prevelikim ustupcima ni po čemu relevantnim partnerima u koaliciji nego i riskiranjem stabilnosti saborske većine.
Jer nije nebitno hoće li HDZ u toj većini imati deset mandata više ili manje.
Paradoksalno, Tomislavu Karamarku pomoglo bi kada bi se u hrvatski model za parlamentarne izbore uvelo preferencijsko glasovanje koje bi barem djelomice profiltriralo broj stranaka i njihovih kandidata na listama. Bi li u tom slučaju HSLS doista osvojio tri saborska mjesta na koalicijskim listama s HDZ-om? Ili bi birači HDZ-a i ideološki bliskih stranaka jednostavno glasovali za svoje…
(Prenosimo s tportala).
