novinarstvo s potpisom
Helena Puljiz
Od 15 dana, koliko traje ova izborna kampanja, posljednjih sedam potrošeno je na verbalne ispade šefa SDP-a Zorana Milanovića, ni o čemu se u tih sedam dana nije raspravljalo osim o Milanoviću i tako smo ponovno utonuli u propagandnu dosadu. Doista, dosadnije izborne kampanje od ove dosad nije bilo. [Read more…]
Ivica Grčar
”Oslobađanje od kreditne ovisnosti” glasio je naslov elektronske poruke čitatelja (podaci poznati redakciji).
Poruku poslanu s čitateljeva iPada objavljujem u cijelosti, jer izvrsno ilustrira (ne)moralni metež u hrvatskom bankarstvu: [Read more…]
Ivica Grčar
Na osnovi usporedne analize pravnog položaja kmeta u feudalnoj državi i položaja suvremenog dužnika kojega se prisilno iseljava (deložira) zaključiti se može da je kmetstvo (formalno ukinuto 1848. godine) u Hrvatskoj Ovršnim zakonom obnovljeno. [Read more…]
Prvi je Ted došao na velike ekrane u ljeto 2012. na valu stonerskih komedija najnovijeg vala američke filmske komedije, možda najvulgarnije i najprizemnije otkako je ima, ali ujedno i razorno sposobne progovoriti o tabuima i spornim društvenim pitanjima. Zaboravimo Cheecha i Chonga [Read more…]
U pokušaju ispravljanja nepravde prema židovskoj zajednici u vrijeme tzv. NDH, Vlada Zorana Milanovića odlučila je Židovskoj općini Zagreb darovati zgradu u središtu metropole, kao svojevrsnu kompenzaciju za imovinu koja joj je oduzeta za vrijeme ustaškog režima.
Riječ je o reprezentativnoj zgradi u Dežmanovoj ulici od oko 3000 četvornih metara zajedno sa zemljištem u kojoj je donedavno bilo Ministarstvo pravosuđa, a prije toga Hrvatska radiotelevizija. Premijer Zoran Milanović ustvrdio je da nije riječ o naknadi, nego o “dugu časti i kulturi srca” te kako darovnica “ne znači da sadašnja Vlada preuzima odgovornost za ono što su radili nekadašnji fašistički režimi”.
Zvuči lijepo i ponosno, s mjerom i u dobroj vjeri. No, povrat židovske imovine predugo traje, s mršavim rezultatima, da bi ovakva politička gesta, pa ma kako velikodušno izgledala, bila dovoljna.
Prije svega, u darovnici postoji jedna kvaka – Židovska općina Zagreb zauzvrat bi se trebala obavezati da nakon što dobije zgradu i zemljište u Dežmanovoj 6, više neće imati nikakva potraživanja prema Republici Hrvatskoj. Dakle, da neće potraživati druge oduzete nekretnine, ne samo u Zagrebu, nego i drugdje u Hrvatskoj. To baš ne izgleda kao dar, više je nalik sirovoj računici države. Bit će zanimljivo vidjeti kakva će biti reakcija iz ŽOZ-a.
Nakon ove Milanovićeve geste – političke odluke ili simboličkog poteza, kako god – ostaje otvoreno još jedno jako važno pitanje: povratak privatne imovine Židova protjeranih, zatvaranih i likvidiranih za vrijeme ustaške NDH. To je zapravo još bolnija tema, u Hrvatskoj nikad dovršena.
Povrat židovske imovine ide jako sporo, a nedorečeni zakon provodi se parcijalno. Prema neslužbenim podacima odvjetnika koji zastupaju obitelji Židova stradalih u NDH, do sada je riješeno manje od 30 posto zahtjeva. Neki nisu pipnuti punih 17 godina, a kompenzacije su sramotno male, gotovo simboličke.
Jedina imovina Židova koju je prema aktualnim propisima moguće vratiti je ona oduzeta nakon 1945. godine, dok su zločini i otimačina u NDH ostali nedirnuti. Riječ je o Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine koji je stupio na snagu 1997. godine. Pravo povrata ili naknade imali su, prema prvoj verziji zakona, samo hrvatski državljani u prvom nasljednom redu. Rok za podnošenje zahtjeva bio je šest mjeseci.
Zakon je dopunjen 2002. godine, kada je uvedeno da i stranci mogu imati pravo povrata, ali samo oni koji nisu riješeni temeljem međudržavnih ugovora, što je uvelo pomutnju kod rješavanja zahtjeva.
I dalje je ostalo da se ne vraća imovina oduzeta od 1941. do 1945. godine, kada je i oduzeto najviše židovske imovine. Pravo povrata ima i dalje samo prvi nasljedni red, a ostao je i prekratak rok za podnošenje zahtjeva. Zadnji pokušaj izmjene zakona bio je potkraj mandata vlade Jadranke Kosor, ali je prijedlog zastao negdje u zakonskoj proceduri.
Povrat židovske imovine uglavnom se aktualizira kada se netko od predstavnika hrvatskih vlasti treba sastati s nekim iz Izraela ili američke administracije. Tako je bilo i ovaj put.
Predsjednik Ivo Josipović upravo je u posjetu SAD-u. Iako u medijskim izvještajima nema informacija o tome da ga je američka strana zaskočila pitanjem otezanja povrata židovske imovine, potpuno je sigurno da je i to bila tema.
Židovska općina Zagreb ustrajno godinama lobira i preko američkih veza da se to pitanje napokon riješi, a State Department u svojim redovitim izvještajima o ljudskim pravima i vjerskim slobodama naglašava problem povrata židovske imovine u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da se samo nekoliko tjedana uoči Josipovićeva posjeta Bijeloj kući SDP-ov Peđa Grbin, predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, 10. travnja u Saboru sastao s veleposlanikom Douglasom Davidsonom, posebnim izaslanikom SAD-a za pitanja holokausta. Grbin mu je tada obećao da će Hrvatska “u budućnosti pokušati pronaći modalitete za rješenje problema povrata imovine”.
Slično obećanje čuli smo i od ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić prije dvije godine uoči njezina puta u Izrael. Tada je izjavila da je “hrvatska vlada donijela političku odluku da se vrati sva imovina Židova oduzeta u razdoblju od 1941. do 1945. godine”. Otad nema puno pomaka. Posebno ako se gleda iz perspektive stradalih u NDH. Povrat nisu doživjeli ni rijetki preživjeli iz holokausta, kao ni danas njihovi nasljednici.
Riječ je o nepravdi koja traje desetljećima. Nepravdu demokratska država mora ispraviti. Oslobođena ideologije, emocija i demagogije. I zato bi bilo dobro da osim “kulture srca”, napokon proradi i “kultura pravde i zakona”, što je racionalnije i korisnije za sve.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao ju je jednostavno, hladno, gotovo neljubazno: ‘‘Oprostite, ne vozim dok ne pročitam ovo poglavlje“.
Ako bi svojim pronicavim pogledom, a vjerovao je da odmah, od prve zna ocijeniti čovjeka, procijenio da ima zanimljivu mušteriju, spuštao bi knjigu i bez riječi palio auto, uključivao taksimetar i otpočinjao vožnju i priču. Nama koji smo tada tek počinjali pisati i nismo baš imali novaca voziti se taksijem i bolje ga upoznati, bio je rijetko zanimljiv lik i više smo o njemu slušali od drugih nego ga susretali ili osobno znali. No, već ga je mnogi od nas vidio kao junaka neke svoje buduće priče. Em je čitao Dostojevskog, em je bio neviđen ters, em ga je manje zanimala zarada od vlastitog hira, em je bio čitatelj kakvih se nije baš moglo naći ni među piscima…
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio. Zapravo, točnije bi bilo reći da se toliko udaljio od svojh kolega taksista, pa samo podjeća na tog osebujnog davnašnjeg predratnog taksista.
Kako? Čime? Ma, jednostavno, dok svi drugi taksisti stoje pored svojih auta i razgovaraju o sportu, ženama i politici, a u najboljem slučaju čitaju dnevne novine, on kao vuk samotnjak sjedi u autu i uporno, ustrajno rješava križaljke i to po mogućnosti što kompliciranije, one hrvatske. Sanja o tome da jednom dođe na kviz i pokaže što sve i koliko zna, žali se kako naše televizije ne znaju ni najobičniji kviz napraviti. A ako prihvatite razgovor s njim i pokažete da znate neke pojmove u križaljci na kojima je on zapeo, zbog kojih je zadnjih pola sata razbijao glavu, zaboravit će upaliti taksimetar i na kraju sav ljubazan reći cijenu: ‘‘Ma, dajte otprilike. Jel’ vam puno: dvije-tri marke?“
Da, hoće on progovoriti i o politici, ali ne kao njegovi kolege koji se odmah uhvate konkretnih imena, tračeva o njima, njihovim ženama i ljubavnicama i ‘‘istinama“ koje su sinoć vidjeli na televiziji ili jutros pročitali u novinama. On, pak, voli, kako sâm kaže, malo dublje ‘‘dumati“ o tome. Istina je malo dublje skrivena, pa ni ribe ne plivaju po površini, govori on neke svoje mudrosne spoznaje koje, i kad nisu zanimljive, postaju to načinom na koji ih on izgovara.
Uđem u taksi i kažem tek da nešto kažem: Pa, otkud ovoliki psi i pred glavnim ulazom u glavnu bolnicu, u najveću bolnicu u državi… Devet ih je, deset, ni auti od njih ne mogu proći, a kamoli pješaci…
Da vi vidite, spremno prihvati, kad oni u dva, u tri noću zarate oko plijena, pseća banda s gornje strane bolnice, protiv ove s donje. Ne znam kako svijet uopće tu može spavati od cike, laveža… Borba za kontrolu teritorija, za kontejnere, za hranu u njima, za otpad iz bolnice…
Njegova je teorija, koju ovdje želim prezentirati kao njegovu kratku povijest zadnjih dvadeset godina sarajevskog življenja, da živimo u pasjim vremenima, u kojima, međutim, obični narod živi psećim životom. Malo komplicirano? Ma, spreman je on to elaborirati tako spretno da bi to mogao biti sjajan monolog u nekoj političkoj emisiji kakvu tzv. ozbiljni bh. televizijski kanali daju navečer odmah iza središnje informativne emisije, iza dnevnika.
Dakako, kad bi ga tkogod pozvao. I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
U ratu sam prvi put čuo, priča on, za pse rata. Da se tako zovu. Čuj, psi rata!? Ovdje su došli, dovedeni i poslani, da naše male ili velike, svejedno, nesporazume pretvore u mržnje, u dugotrajno, nepremostivo zlo. Nažalost, mnogi su od njih ostali ovdje i nalégli svoja pseća legla. Za njima su išli psi pljačke. Strvinari. Sve što sami u životu nisu uspjeli stvoriti, zaraditi oteli su od onih koji su čestito, često generacijama dugo stvarali.
Potom su došli psi privatizacije. Raščupali su, ko gladna paščad sve što je ovaj narod stvarao svojim rukama više od četrdeset godina. Ono što smo zvali državno, društveno sad je njihovo. I dan danas glođu tuđe, šta tuđe – naše, narodne kosti. Oglodali su narod do gole kosti. Ti su gori i od pasa rata i od pasa pljačke.
Psi rata su ubijali, jednokratno i po kratkom postupku. Psi pljačke te nasilno ‘‘oslobode“ svega što si imao. A ovi grizu, dave, kolju, mrcvare godinama… Za njima su došli psi čuvari političkih moćnika. Uh, koja je tek to sorta: sve ulizice, puzavci, dupeuvlakači, laskavci… Oni koji gazdama ližu ruke, a one od kojih su zeru jači, moćniji, od kojih su za stepenicu više, grizu, ujedaju, prave im psine… Evo, i ta je riječ postala od riječi ‘‘pas“…
A onda su došli ovi psi. Ovi o kojima ste vi počeli. Puno ih Sarajevo. Nikad ovaj grad nije imao toliko pasa. Sami vidite: čopori pasa oko bolnice, čopori šeću glavnom ulicom, kao da smo u zoološkom vrtu, a ne u glavnom gradu; čopori su po parkovima gdje bi se djeca trebala igrati, oko škola… Grad je zaprljan od njihova razvlačenja smeća iz kontejnera, grad je zaprljan od njihovih govana, grad… Ma šta da vam pričam… kakav grad!
A sad ono glavno: sve te pse, sve… Od pasa rata do ovih po sarajevskim ulicama doveli su ili skrivili stranci… Ma, gledajte ove pse. Njih ne smijete mrko ni pogledati da vas ne vide oni zaduženi za zaštitu životinja, a demonstrante smijete ispendrečiti do mile volje.
Romi na Gorici ili sarajevska sirotinja stanuje po ćumezima, a stranci traže da se za pse grade azili od nekoliko milijuna maraka… I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji, da se ne bismo bavili…
E, moj gospodine… I još bi i da mi prodaju svoje novine i svoju istinu u njima… Kao da sam ja malouman…
Vjerujte, najbolje se osjećam kad ispunjavam križaljke… I da nema ovoliko ilegalnih taksista po gradu i da svijet nije ovoliko osiromašio, pa nema baš posla ko nekad, ma najradije bih i pola svojih mušterija otjerao… Ma ne bih im dao ući u vozilo… Oni odmah o skupoći, o malim primanjima, a neće da vide da su sami krivi. Sami za sve krivi… Koji smo mi narod… Ma, mi i jesmo za torove, znaju to ovi gore, znaju, zato i jesmo sa svih strana u tim torovima okruženi psima…
I vidite, zbog svih tih pasa svih ovih godina, koji paradoks, mi, jedino mi danas živimo psećim životom, a oni, oni koje ja zovem psima, zaštićeni su ko svete krave u Indiji.
I dok slušam tu gorku pseću povijest posljednjih sarajevskih 20-ak godina, priču iz neke njegove ‘‘Životinjske farme“ i na ne baš dugoj relaciji, taksist koji me dotad persirao reče: ‘‘Ovdje ćeš? E, jebiga, jarane, ja zaboravio uključiti taksimetar. A nije namjerno, nije, Alaha mi… Hajde, daj dvije-tri marke. Nit ti na gubitku, nit ja na dobitku. I izvini.“
Ma koliko se činilo smiješnim što HNS, stranka koja je uoči parlamentarnih izbora imala samo pet posto potpore birača u anketama, danas kreira gospodarsku politiku, na kraju nije loše što postoji takav korektiv. Naime, MMF-ovu procjenu da će hrvatski BDP ove godine pasti 0,6 % (što je u okvirima projekcija domaćih stručnjaka, ali prilična korekcija za MMF s obzirom na to da je u prognozama u travnju još stajala procjena o padu od ”samo” 0,2 %) pratile su i preporuke, u sklopu kojih se ističe ona u uvođenju poreza na nekretnine.
Riječ je o porezu u koji ministar financija Slavko Linić polaže velike nade: više je puta u zadnje vrijeme ponovio da se bez njega neće smanjiti deficit i nećemo izaći iz krize, no čini se da HNS čvrsto ostaje pri svome stavu da takav porez nije prihvatljiv.
”Nije nama u HNS-u MMF dao stav o porezu na nekretnine pa da ćemo sada nakon stava MMF-a o tome i mi odmah svoje mišljenje usklađivati s njegovim. Ako se obistine prognoze MMF-a o gospodarskom rastu u Hrvatskoj iduće godine, tada možemo početi razmišljati o uvođenju poreza na imovinu. Ne, dakle, porezu na nekretnine”, odgovorio je na to ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u utorak u Sisku, gdje je otvorio pet novoizgrađenih spremnika nafte na JANAF-ovu terminalu u Sisku. Takva je ograda od poreza na nekretnine vrlo važna i upućuje na to da bi HNS mogao usmjeriti Vladinu politiku u dobrom smjeru, prema većem oporezivanju imućnijih građana, a ne uvođenju poreza na sve jednako.
Sve dosadašnje računice upućivale su na to da ministar financija Slavko Linić traži načine da porezom na nekretnine golemi državni deficit ”rasporedi” na leđa građana tako što bi oporezivao već i višak stambenih kvadrata, ili već i vikendicu koja nije iskorištena tako da je u najmu. Činjenica je da prema nedavno objavljenim podatcima iz popisa stanovništva iz 2011. godine oko 89 % građana živi u stanovima koji su u njihovu vlasništvu, odnosno suvlasništvu. Popis je pokazao da imamo oko 420 000 privremeno nenastanjenih stanova, a od toga je oko 70 000 napuštenih! Posjedujemo i 242 000 kuća za odmor, odnosno vikendica te oko 60 000 stanova za iznajmljivanje turistima, što jasno upućuje na to da je riječ o velikoj bazi iz koje se može ”ubrati” znatan porez. No činjenica je, isto tako, da je velik broj tih nekretnina zapravo nasljedstvo koje se s godinama sve teže održava te da mnogi vlasnici nekretnina danas nemaju posao, ili ne zarađuju dovoljno da bi mogli plaćati veću stopu poreza u odnosu prema sadašnjoj, što bi dovelo do rasprodaje imovine u vrijeme kada je cijena nekretnina nikakva. Zapravo do još većeg siromašenja građana. Istodobno porez na nekretnine kakav se najavljivao ne bi znatnije okrznuo one ”bogate” koji su kupovali i u stambeni prostor prenamjenjivali dvorce ili su gomilali nekretnine, koje su prijavili za iznajmljivanje ili kao lovačke kuće, a zapravo su privatna imanja.
Sličan problem uvodio se nedavno i u Sloveniji, nakon trogodišnje rasprave, u sklopu koje je procijenjena vrijednost nekretnina u vlasništvu građana. Ondje je, međutim, porez uveden bez mnogo rasprave i oklijevanja zato što je slovenska vlada već u startu zacrtala drugačiji cilj od hrvatske: prije svega oporezivati imućne. Tako je od ove godine uveden porez na imovinu, ali ga plaćaju samo bogati.
Naime, procjene su pokazale da manje od 1000 slovenskih građana ima u vlasništvu gotovo 45 000 nekretnina. Krizni porez nametnut je onima čija vrijednost nekretnina prelazi milijun eura. Porezna je stopa za vlasnike nekretnina koje vrijede do 2 milijuna eura 0,5 %, a za vrjednije od toga 1 %. Iznimka su samo one nekretnine na slovenskom području koje služe za najam, odnosno u poslovne svrhe, kao industrijski pogoni, stoga je na ”udaru” poreznika samo luksuz. Zakon se, naravno, ne odnosi na imovinu koju slovenski građani imaju u inozemstvu pa je tako od njega izuzeto oko 100 000 slovenskih vikendica ili kuća za odmor u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj takav model još nije razmatran, no ako je suditi po najavama iz HNS-a, čini se da bi se daljnja rasprava mogla razvijati upravo u tom smjeru, što će biti prilična promjena u odnosu prema intencijama ministra Linića da teret krize više podnose prosječni građani.