autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Aukcija i izložba fotografija “Ljepota za znanje”

Autor: / Leave a Comment

Fred Mercury u Zagrebu Foto: Mio Vesović

Fred Mercury u Zagrebu
Foto: Mio Vesović

Pozivamo Vas  da svojim dolaskom uveličate veliku humanitarnu a(u)kciju koja će se održati u utorak 29. studenog 2016. u 19 sati u klubu Privrednikov dom, Preradovićeva 18, Zagreb.

Izložba fotografija “Ljepota za znanje” objedinila je čak 27 renomiranih fotografa iz Hrvatske i regije koji su velikodušno donirali svoje fotografije za potrebe prikupljanja sredstava za Fond “Ivana Vujnović” kojim se stipendiraju mnogi studenti iz cijele Hrvatske.

U organizaciji Srpskog privrednog društva “Privrednik” iz Zagreba na aukciji će posjetitelji moći razgledati i kupiti autorske fotografije slijedećih fotografa: Marko Beslać, Martin Candir, Marko Čolić, Petar Dabac, Jovica Drobnjak, Damir Fabijanić, Mladen Gaćeša, Predrag Gostimirović, Josip Klarica, Željko Koprolčec, Željko Krčadinac, Mario Krištofić, Mario Kučera, Dragan Kurucić, Stephan Lupino, Sergije Michieli, Saša Novković, Roberto Orlić, Ivo Pervan, Darije Petković, Berislava Picek, Ivan Posavec, Slavica Subotić, Bruno Szüts, Goran Trbuljak, Predrag Uzelac, Mio Vesović.

Klub Privrednikov dom bit će otvoren od 18h, te će posjetitelji moći slobodno razgledati izložene fotografije prije same aukcije.

Kotromanovićeva i moja istina

Autor: / Leave a Comment

Drago&Beram160809U galeriji MORH-a “Zvonimir” u Zagrebu, u sklopu obilježavanja 20. obljetnice akcije ”Oluja” otvorena je izložba “Hrvatski ratni plakat u Domovinskom ratu”, izvijestio je Večernji list u ponedjeljak. Tom je prilikom ministar obrane Ante Kotromanović kazao: ”Dobro je da se svi podsjetimo da Hrvatska niti je željela rat, niti je tražila rat. A dobila je jedan brutalan rat. Sada smo pogledali te plakate koji su nas stvarno vratili u sjećanje od Vukovara do Dubrovnika”. [Read more…]

Alkemičarski rad kroničarke Zagreba

Autor: / Leave a Comment

Marija Braut

Marija Braut

Sjećanje na Mariju Braut podrazumijeva brojne susrete i razgovore, ali ponajprije iskustvo gledanja njezinih raznolikih izložaba i kataloga, portreta i krajolika, scenskih snimaka i žanrprizora, urbanih veduta i ateljejskih situacija – istaknuo je akademik Tonko Maroević prilikom komemoracije (7. srpnja) nedavno preminuloj fotografkinji Mariji Braut u Umjetničkom paviljonu, gdje je upravo prije godinu dana upriličena njezina velika izložba ”Nepoznati Zagreb” [Read more…]

Čovjek je bio Ante Sorić

Autor: / Leave a Comment

Umrije i Ante Sorić. A još prošle godine, malo pred Picassovu čarter-izložbu, koja je koštala ko svetog Petra kajgana, dok se iz Ministarstva kulture bulaznilo o sponzorima, publici iz vascele regije, dok je ministrica lično lagala kako će se sve to pokriti i isplatiti, netko se sjetio da u televizijsku emisiju pozove staroga Antu Sorića, da on na osnovi svoga prebogatog iskustva kaže što bi trebalo učiniti.

 

Nekoliko tjedana pred otvorenje, kad se više nije moglo učiniti ništa, obradovan što ga je pozvalo i za nešto upitalo, starac je govorio i govorio, iznosio prijedloge, davao ideje… I više je u njemu bilo duha i duše, više žive i vitalne energije, intelektualne snage i stvaralačke moći, nego u svima njima. Dobri, dragi Ante Sorić.

 

Rodio se u osvit prve Jugoslavije – one godine kada je država o Šestojanuarskoj diktaturi dobila ime – i uzrastao u nekom čudesnom spoju katoličke, dalmatinske, komunističke sudbine. Bio je deveto od trinaestero djece, od Sorića iz Preka, na otoku Ugljanu, odakle su u onoj staroj pjesmi Vice Vukova utopilo šesnaest lavandera, noseći 2. studenog 1891. opranu robu zadarskoj gospodi. Huda, huda sirotinja, jedino u socijalizmu bje moguće da jedno od njih trinaestoro postane ono što je postao Ante.

Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio

 

Kao mladi pravnik radio je u predsjedništvu Saveza socijalističkog radnog naroda, kao tajnik zadužen za vjerska pitanja. Poslije je bio i zastupnik u Saboru, a  zatim i socijalistički direktor, pripadnik one povremeno ozloglašene tehnomenadžerske sekte, koja je stvarala društveno bogatstvo što ga ni danas, četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, nismo još do kraja spiskali. Tako je, direktorujući, i pao u političku nemilost, pa su ga iz gospodarstva potjerali u kulturu, i tako zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi učinili jednu od najvećih, posve slučajnih, usluga u našemu dobu.

 

Ante Sorić ne samo da je stvorio instituciju Muzejsko galerijskog centra, današnjih Klovićevih dvora, nego je s prvom svojom velikom izložbom iz 1983., nazvanom “Riznica Zagrebačke katedrale” inicirao povijesni zaokret, koji bi, da se dalje sve drukčije odvilo, mogao danas biti i od političke važnosti za suvremenu hrvatsku povijest.

 

Kardinal Franjo Kuharić mu je povjerovao, otvorio mu svoje sefove, i učinio nešto što je u prethodnih trideset i osam godina bilo višestruko nezamislivo. Jer nemojmo se femkati ni prenemagati: komunisti su željeli izložbu, i Ante Sorić bio je komunist, čovjek sistema, onog istog prema kojem je Crkva do tada bila hermetički zatvorena. S razlogom i bez razloga.

 

Godinu i pol kasnije, organizirao je izložbu “Drevna kineska kultura”, koju je pogledalo danas nezamislivih pola milijuna posjetitelja. Pa je li ministrica Zlatar i u jednom trenutku lanjskoga pikasovskog bauljanja pomislila da tih pola milijuna ljudi nije došlo samo od sebe? Ili se tim današnjim indolentnim damama i gospodi na čas učinilo da baš svatko može ono što je mogao Ante Sorić?

 

Istina, vrijeme je bilo drugo. Neslobodno, nedemokratsko. Da je s Kinezima učinio ono što je učinjeno s Picassom, da je tako zijevnula rupa u proračunu, drugovi se ne bi premišljali, nego bi Antu Sorića lijepo uhitili i osudili zbog pronevjere, lažnih mjenica, koječega.

Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu

 

Kako se dalmatinskom mađioničaru, bjelosvjetskoj barabi i mudracu Anti Topiću Mimari bližio kraj, tako si je poželio u stolnome gradu Zagrebu postaviti vječni nadgrobnik.

 

Puno je tu natezanja bilo, stari je ucjenjivao, poigravao se s braćom Hrvatima, rugao se njihovom neznanju i magarećoj strpljivosti druga Stipe Šuvara, koji je nakon projekta Sveučilišne knjižnice, koju je gradio uz nos Beogradu, u vrijeme kada su bile odlukom državnog vrha zabranjene sve “neproizvodne investicije” u SFRJ, pristao uza sve Mimarine ucjene, samo da zbirka stigne u Zagreb i zauvijek ostane tu.

 

Ante Sorić u tom se poslu našao pri ruci obojici: i Mimari, i Šuvaru. Zahvaljujući njemu, njegovom strpljivom radu, talentu za organizaciju i marketing, ostvaren je projekt koji se više nego jednom trebao skršiti i pretvoriti u jednu od najvećih kulturnih bruka i promašaja u povijesti hrvatske kultura.

 

Danas, kada je Mimarina zbirka u Zagrebu, lako je govoriti o krivim atribucijama i precijenjenim djelima. Da je Mimara kojim slučajem povukao donaciju, govorilo bi se samo o kolosalnom promašaju, a vrijednost bi zbirke narasla do luvrovskih razmjera.

 

Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio.

I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić

 

Nama je, u času kada odlazi jedan veliki čovjek, ipak i uvijek važnije ono drugo. Važnija nam je njegova priča, njegov roman od života, koji je, kao i u svakom drugom slučaju, neponovljiv. Samo što je u neponovljivost Ante Sorića upisana i cijela jedna epoha, kojoj on nije bio puki promatrač. Poput sovjetskih udarnika i Alije Sirotanovića, samo na neki drugi način, on je stvarao svoje vrijeme.

 

Dalmatinac, katolik, komunist. Svejedno kojim redoslijedom, i svejedno što se sve učitava u smisao i sadržaj tih pojmova, ali Ante Sorić spojio ih je kao malo tko, čuvajući na nenametljiv način svoje dostojanstvo.

 

Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu.

 

Dana 31. listopada 1944, pred Svisvete, partizani su oslobađali Zadar, i on je bio u prvoj skupini boraca. Zabasali su u minsko polje, a jedan partizan Zadranin rekao je pred njim: “Nemojte da ja idem prvi, tu sam pred kućom. Dajte maloga, njih je trinaestero djece u obitelji, ima ih puno.”

 

I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić.

 

(Prenosimo s autorova portala. Ovaj In memoriam je objavljen u Jutarnjem listu 16. listopada).

Srpsko Sarajevo

Autor: / 1 Comment

Sitna studena sarajevska kiša, k’o ‘ladna rosa, sipi nam po licima dok vodim Tima Judaha da vidi kapelu Vidovdanski heroji. Glasoviti Economistov autor, kojemu Sarajevo nije nepoznato ni on Sarajevu, koji je napisao relevantnu knjigu o Srbima (The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia), čudi se: kako to da ne zna za tu kapelu, da u Sarajevu nikada prije nije čuo za nju!

 

Sada za sestrinsku Economistovu publikaciju Intelligent Life priprema veliku priču o sarajevskom atentatu, o Mladoj Bosni, zapravo o ideološkim (re)interpretacijama i mitologizacijama toga kompleksa kroz proteklih stotinu godina. Pa kada sam mu, uz bosansku kafu u Bečkoj kafani obnovljenoga hotela Evropa, spomenuo taj memorijal Mladobosancima iz 1939. Aleksandra Deroka na koševskom Groblju Svetih arhanđela Georgija i Gavrila, sijevnulo mu je u očima i odmah je uslijedilo pitanje: mogu li tamo odvesti njega i njegova fotografa?

 

Kao i svaki put kad se nađem na ovome mjestu, ne veže mi se pažnja ni emocija za priču o herojima, pogotovo ne za ovo njihovo ideološko pravoslaviziranje i srbiziranje iz ’39; mnogo su ovdje snažnije i sadržajnije reminiscencije na danas potonulu snagu i veličinu srpskoga Sarajeva. Na velikim porodičnim grobnicama čitaju se znamenita imena gazdinskih, zanatlijskih, trgovačkih, mecenatskih familija Despića, Besarevića, Hadžiristića i drugih, tu je i grob prve pjesnikinje i učiteljice Stake Skenderove, tu je sahranjena legendarna Mis Paulina Irbi, tu je grobnica porodice Jeftanović… (Ugledavši je, Tim Judah usklikne svome fotografu: ”Snimaj to, to je prvi graditelj i vlasnik hotela Evropa!”)

 

I sama Derokova gradnja po jednome elementu silno je evokativna: i pristupni put do nje i ona sva izgrađeni su od monumentalnih kamenih krstova s uništenoga drevnog kršćanskog groblja na Carini-Vrbanji, sadašnjemu Trgu Bosne i Hercegovine gdje stoje zgrade Skupštine i Vlade. Tako, kružeći oko kapele, možeš s natpisā u staroj crkvenoj ćirilici čitati imenoslov i historiju cijeloga jednog svijeta kojega više nema. To je svijet po kojemu je Sarajevo, uz Beograd i, možda, Novi Sad, nekada bilo najveći i najvažniji srpski grad. I imalo svoje istraživače, historičare i autore, poput velikoga Vladislava Skarića, ili Todora Kruševca, Vojislava Bogićevića itd.

 

 

Kružeći oko kapele, možeš s natpisā u staroj crkvenoj ćirilici čitati imenoslov i historiju cijeloga jednog svijeta kojega više nema. To je svijet po kojemu je Sarajevo, uz Beograd i, možda, Novi Sad, nekada bilo najveći i najvažniji srpski grad. I imalo svoje istraživače, historičare i autore, poput velikoga Vladislava Skarića, ili Todora Kruševca, Vojislava Bogićevića itd.

 

Ovih dana u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine (jednoj od sedam vrhunskih kulturnih ustanova koje umiru naočigled države BiH) može se vidjeti izložba Naši klasici – srpsko slikarstvo i vajarstvo u Bosni i Hercegovini 1896 – 1955, koju je priredilo Srpsko prosvjetno-kulturno društvo ”Prosvjeta”. Tima Judaha nisam mogao uputiti na tu izložbu jer za njegova boravka u Sarajevu još nije bila otvorena, a ne znam ni bi li ga za njegovo istraživanje o Mladoj Bosni mnogo zanimala. Ali o srpskom Sarajevu ona na svoj način govori više nego mnoga druga svjedočanstva.

 

Ono jest, da bi se o konceptu izložbe moglo diskutirati. Ta, upravo je likovna umjetnost bila ono područje kulturnoga stvaralaštva na kojemu je na prijelazu iz XIX u XX vijek, s laicizacijom i sekularizacijom kulture, prosvjete i javnog života uopće, u Bosni došlo do snažnoga probijanja i neutraliziranja vjersko-etničkih granica. (Indikativan je u tome smislu naslov izvanredne studije koju je Ljubica Mladenović objavila 1982. u kultnoj ediciji Kulturno nasljeđe BiH: Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u 19. veku.) Prvi slikari iz Bosne i Hercegovine, školovani u evropskim centrima – Beču, Münchenu, Krakovu, Pragu, Pešti (Gabrijel Jurkić, Risto Vukanović, Petar Tiješić, Karlo Mijić, Roman Petrović, Đoko Mazalić, Todor Švrakić, Jovan Bijelić, Jelena Ber, Lujza Kuzmić, Špiro Bocarić, Vilko Šeferov, Lazar Drljača, Petar Šain i dr.) jesu u etničkom smislu Hrvati ili Srbi (ili nešto treće), ali u načinu na koji su slikari, ta je identifikacija irelevantna, pa djeluje nezgrapno (da ne upotrijebim težu riječ) kada se u predgovoru kataloga kao kriterijem operira krštenjem u ovoj ili onoj crkvi, promjenom vjere, udajom itd.

 

Ono što svi oni rade kao umjetnici, kolikogod svaki od njih bio stvaralački individualan, pripada istom, zajedničkom kulturalnom obrascu i kontekstu, tvori jedan likovno potpuno homologan svijet, te ih je i moguće i nužno sumjeravati jednoga s drugim, unutar istih izražajnih kodova i mjerila vrijednosti. Kada se toj plejadi nešto kasnije (a to, opet, ima svoje sasvim objašnjive kulturalno-socijalne razloge) pridruže njihovi zemljaci Muslimani (Rizah Štetić, Muhamed Kulenović, brat Skenderov, koji gine 14. srpnja 1941. u borbi s ustaškim oružnicima kao jedan od bjegunaca iz logora u Kerestincu, Hakija Kulenović, Omer Mujadžić, usamljeni i neusporedivi Behaudin Selmanović, Ismet Mujezinović itd.), bit će također integralnim dijelom istoga kulturnog i umjetničkoga svijeta.

 

S ovakvom nacionalno suženom koncepcijom izložbe imalo bi, dakle, smisla diskutirati pa i osporavati je, da nije kako jest; da srpsko Sarajevo nije tek predmet povijesne evokacije nego da je živa i integralna činjenica kulture i identiteta ovoga grada, kakvo je do rata 1992-95. bilo nekoliko stoljeća u kontinuitetu stalnoga rasta. Ovako, pred tom bolnom evokativnošću, zamjerka gubi snagu kao apstraktno akademsko zakeranje. A pred očima nam se otvara neslućeno likovno bogatstvo. Da, znali smo za začetnike – dvojicu Bocarića, Anastasa i Špiru, za Mihajlovića, Vukanovića, Atanackovića, Radulovića, Popovića, Mazalića, pogotovo smo znali za velikane Drljaču, Bijelića, Petrovića, Švrakića, Gvozdenovića, Šotru, Micu Todorović, Dimitrijevića…, ali nikada njihova djela nismo imali priliku vidjeti ovako zajedno, i to raspoređena znalački po temama: portreti, folklorni motivi, rat, mrtva priroda, akt, pejzaž, gradovi, sakralni motivi…

 

Uzbuđenja napretek, tek nasumce bilježim najjača, recimo, Bijelićevu Ženu sa cvijećem (i svi njegovi moćni pejzaži, bez iznimke), moćne aktove Đoke Mazalića, mnogo poznatijega kao historičara kulture i umjetnosti nego kao slikara, Romana Petrovića Autoportret i Vaskrsenje, Voje Dimitrijevića čuveno ulje Španija iz 1938, ali i čudesni mu portret mladoga Ismeta Mujezinovića, te jedan, ali genijalno oduhovljen pejzaž Lazara Drljače – Prenj. Itd.

 

”Prosvjetina” izložba u Umjetničkoj galeriji BiH neobičan je kulturni događaj jer djeluje jednako moćno na dva plana, koji se tijesno prepliću: na čisto umjetničkom, likovnom, i na dokumentarno-povijesnom, tematsko-sadržajnom, oživljujući pred našim očima jedan svijet čiji nestanak je sve nevjerojatniji kako vrijeme odmiče

 

”Prosvjetina” izložba u Umjetničkoj galeriji BiH neobičan je i potresan kulturni događaj jer djeluje jednako moćno na dva plana, koji se tijesno prepliću: na čisto umjetničkom, likovnom, i na dokumentarno-povijesnom i kognitivnom, oživljujući pred našim očima jedan svijet čiji nestanak je sve nevjerojatniji kako vrijeme odmiče. To je svijet o kojemu, poslije Karadžić-Mladićevoga sarajevocida 1992-95, nostalgično, ali neumoljivo tačno piše Predrag Palavestra, autor u čije se srpsko nacioljublje ne smije sumnjati: ”Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donela koristi, ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnom smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima. […] Srpska opsada izazvala je neviđene i dugotrajne muke malih ljudi i običnog sveta i ostavila tešku ljagu na srpskom imenu. […] Opsada Sarajeva je vratila istoriju Srba u Sarajevu više od stotinu godina unazad. […] Nepotpuni spiskovi sa imenima sarajevskih Srba, ubijenih iz osvete i nestalih za vreme opsade, kreću se od svega nekoliko stotina do više hiljada žrtava, ubijenih u bezvlašću paravojnih snaga i raspuštenih uličnih bandi, pred čijim su zulumom međunarodne mirovne snage i bosanska vlast zatvarali oči. […] Srbi su sami najskuplje platili srpsku opsadu Sarajeva. […] Od nekadašnjih 150.000 sarajevskih Srba, u gradu se spominje jedva 20.000. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili”.

 

Sa svoje strane dodajem: treba moći osjetiti kako je to danak koji plaćamo svi.

 

Ono poznato mjesto iz genijalnoga spjeva Buna protiv dahija, na kojemu se neočekivanom i začudnom elegičnošću priziva Turke kojih nigdje biti neće, gotovo da bi se u našem slučaju moglo parafrazirati: Poželjet će Sarajevo Srba, / ali Srba više biti neće.

 

 

Jabuka, klub koji punih 45 godina nije razočarao

Autor: / Leave a Comment

”Pjesma ‘Šank’ nastala je na šanku zagrebačkoga kluba Jabuka”, rekao je pjevač Hladnog piva Mile Kekin na tribini i predstavljanju izložbe plakata dizajnerskog dvojca Božesačuvaj u Kulturno-informativnom centru u povodu obilježavanja 45. obljetnice osnutka kluba Jabuka.

 

U razgovoru o povijesti kluba, koncertima, bendovima koji su ondje svirali i vjernoj publici sudjelovali su i pisac Pero Kvesić, novinar Dubravko Jagatić i dizajner Albino Uršić, a tribinu je vodio novinar Ante Batinović.

 

Kulušić i Lapidarij, poznati klubovi iz osamdesetih koji su bili važan dio zagrebačke scene novog vala, propali su u devedesetima. Oni koji su preživjeli tranziciju, primjerice Gjuro 2 i Pauk, postali su klubovi za drugačiju vrstu zabave ili su se izgubili u idejama kakvi žele biti. Jabuka je jedini klub koji je neprestano djelovao kao jedno od najboljih mjesta za alternativnu glazbu i rock-glazbu u Hrvatskoj, ali i u regiji.

 

”Iako je Jabuka ‘samo’ još jedan zagrebački klub, treba skinuti kapu i duboko se nakloniti pri ulasku u klub i njegovu spominjanju. Izdržati 45 godina s dosljednom programskom politikom, uspjelo je malo kojem klubu kod nas. A i u regiji i svijetu bilo bi teško pronaći klubove koji su toliko dugo preživjeli. Jednostavno, jasno i glasno treba reći da je Jabuka pravi rock-klub koji nas nikada nije razočarao. I kada su svi drugi razočarali i kada su svi mijenjali vlasnike, i programsku politiku, i interijer i publiku, i ponudu, Jabuka je oduvijek bila ‘rupa’ u koju se ulazilo sa smiješkom, a iz nje se izlazilo s osmijehom od uha do uha”, rekao je za autograf.hr novinar i glazbeni kritičar Dubravko Jagatić.

 

Klub je u veljači 1968. osnovala skupina entuzijasta i krajem sedamdesetih postao je sjedište lokalne omladinske organizacije. U njemu se uvijek mogla čuti najnovija glazba koja nije mainstream, a njegova je osobitost to što je bio rasadnik glazbenih trendova i poticao nezavisnu scenu.

 

U Jabuci su se od početka okupljale razne supkulturne skupine, a osamdesetih ponajviše pankeri i darkeri. Jagatić kaže da je klub na Jabukovcu bez pretenciozno najavljivanih koncerata, bez glamuroznih ”evenata” i bez ”celebrityja” koji dolaze da ih se vidi bio i ostao mjesto gdje se uvijek mogla čuti nova pjesma DJ-a koji prati trendove i zna što treba ponuditi vjernoj publici.

 

”Jabuka je i mjesto gdje su bendovi s razlogom pokazivali zašto njihovo vrijeme tek dolazi ili zašto su na vrhu jer nitko nije slučajno svirao u Jabuci”, rekao je Jagatić.

 

Početkom rata klub na Jabukovcu kratko je bio zatvoren, nakon toga nastavio je raditi uz pokoju kriznu situaciju zbog manjka novca, loše društveno-političke klime i nezadovoljnih susjeda koji su se bunili zbog buke.

 

Jagatić kaže da je možda najvažniji utjecaj Jabuke vidljiv u tome što su pripadnici svih društvenih supkultura, svi ”drugačiji i neprihvaćeni”, oduvijek znali da je Jabuka svojevrsni geto za sve njih jer ih baš nitko neće zadirkivati ni gledati kao rijetke biljke, nego će se osjećati kao u zamišljenom svijetu gdje su svi jednaki. ”Ma koliko patetično zvučalo, to je istina koju treba njegovati, čuvati i slaviti. Baš je zbog toga ovih prvih 45 godina vrlo velika stvar za zdravo društvo. Barem društvo koje možete sresti u Jabuci. Zdravo društvo”, izjavio je Jagatić.

 

Klub Jabuka na svojoj stranici na Facebooku najavio je i izložbu o svojoj 45-godišnjoj povijesti u Arheološkome muzeju u Zagrebu koja će se otvoriti 13. prosinca. Svi koji su na bilo koji način bili dio kluba, pozvani su da pomognu u prikupljanju materijala za tu izložbu: starih fotografija, plakata, ulaznica, iskaznica, novinskih članaka, flyera…

 

Jabuka je rokerski underground-klub koji je odgojio mnoge danas etablirane glazbenike, novinare, glumce, pisce, umjetnike. Najbolje je taj žilavi klub opisao dizajnerski dvojac Božesačuvaj na jednome od svojih plakata iz devedesetih:

 

”GK Jabuka je antidepresiv.

Svojstva – rock-klub, ali djelovanje puno duže od drugih klubova.

Doziranje – dva puta tjedno, a kod težih slučajeva preporuča se tri večeri tjedno do fajrunta uz pojačanu konzumaciju.

Nuspojave – Jabukaton, Fiju briju, Crni mačak, Majke, Hladno pivo…”

Život beskućnika s fotoaparatom u ruci

Autor: / Leave a Comment

U Rijeci je u Galeriji Garbas otvorena izložba fotografija neobičnog naziva: ”Zašto je Borislav Božić živio život beskućnika”. Druga je neobičnost to što se ulaznica plaća tako da svaki posjetitelj donese nešto s popisa koji je naveden na pozivnici: brašno, ulje, tjesteninu, rižu, palentu, konzerve – grah, pelate, grašak, mesni narezak, riblje konzerve, paštete, trajno mlijeko u tetrapaku, sapun, pastu za zube, šampon…

 

”Družio sam se s beskućnicima po prihvatilištima. Jeo sam s njima u pučkoj kuhinji. Prodavao sam njihove novine Ulične svjetiljke. Boravio sam u njihovim spavalištima budimpeštanskog metroa. Živio sam s njima u skloništima u napuštenim zgradama. Slušao sam njihove sudbine i živio njihov život. Na trenutak bih zanijemio. Šutio. Dakle, bio sam neka vrsta njihovog alter ega. Preuzimao bih njihov identitet. Cijeli proces druženja fotografski sam dokumentirao i od fotografija sam napravio izložbu”, rekao je autor Borislav Božić.

 

Božić kaže da bi njegove fotografije trebale potaknuti razmišljanje o mjerama morala, mjerama socijalnih platformi i mjerama aktualnih svjetskih politika koje uništavaju današnjeg čovjeka. Smatra da u vremenima koja izostavljaju humanizam trebamo štititi i afirmirati čovjeka. Odgovor na pitanje tko je čovjek tražio je kroz kontekst života beskućnika, u kojemu se dijelom prelama i zrcali današnje društvo.

 

”Svi možemo postaviti pitanje zašto sam radio izložbu o beskućnicima, a korisno ga je postavljati iz nekoliko razloga. Samim upitom angažiramo sve mentalne, emocionalne i moralne snage da reagiramo da ne bude novih beskućništava ili da, kad je riječ o postojećima, reagiramo tako da ublažimo nastalu situaciju. Vrlo često imamo jednodimenzionalnu ili stereotipnu percepciju ovih ljudi. Najčešće iz egoističnih razloga okrećemo glavu od ovakvih sudbina samo da sačuvamo naš uljuljkani, hladni, konformistički duh. Katkada smo bez imalo osjećaja ili nemamo nimalo solidarnog raspoloženja za ovakve situacije koje se događaju drugima. Okrećemo se ustranu jer je to netko drugi. Tko su to drugi, pa do jučer su oni bili mi?!

 

Koje su to konvencije i standardi po kojima su do jučer beskućnici bili dio nas, nas nevidljive mase, a danas su jako vidljivi? Čega su posljedica beskućnici? Dokumentirajući ovu umjetničku akciju fotografskom slikom, komentiram činjenicu da su beskućnici dio stvarnosti u kojoj dominira uloga korporativnoga kapitala, samovolja pojedinaca i politike neosjetljive na sudbinu pojedinca”, izjavio je Božić, dugogodišnji organizator i voditelj Fotokluba Rijeka.

 

Inicijator je i osnivač Galerije Principij, Odbora za mlade te Kluba ljubitelja analogne fotografije. Kao kustos priredio je stotinjak izložbi, a u ulozi selektora bio je na više njih. Sudjelovao je u mnogim skupnim izložbama i priredio je niz samostalnih konceptualnih izložbi projekata u javnome riječkom prostoru (Korzo) i u galerijama Kortil, Juraj Klović, Muzeju grada Rijeke…

 

Ova izložba otvorena je od 29. do 31. listopada, može se razgledati od 10 do 19 sati i posjetitelji mogu donijeti hranu za beskućnike. Prikupljena hrana bit će donirana prihvatilištima za beskućnike u Rijeci.

Izložba najboljih hrvatskih slikara i kipara moderne

Autor: / Leave a Comment

U Klovićevim dvorima možete posjetiti izložbu ”Alegorija i arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne”. Kroz gotovo 140 djela ponajboljih hrvatskih slikara i kipara tog razdoblja autorice izložbe Petra Vugrinec, Irena Kraševac i Darija Alujević nastojale su predstaviti posebne primjere hrvatske moderne inspirirane antičkim motivima.

 

Radi se o vrhunskim primjerima hrvatske moderne, o vrhunskim umjetnicima na prijelazu stoljeća – kada smo bili u najpregnantnijem razdoblju umjetnosti i kada smo išli ukorak s Europom.

 

Ravnateljica Klovićevih dvora Marina Viculin izrazila je veselje što svoju jesensku sezonu Galerija otvara izložbom koja očima modernoga čovjeka promatra stil i vrijeme u umjetnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

 

Njoj je posebno drago da ovu jesensku sezonu otvaraju izložbom Alegorija i Arcadia te po treći, četvrti put izlažu neke od slika koje naša publika tako jako voli.

 

Izložba je plod jednogodišnjih istraživanja, a donosi više od 130 djela najznačajnijih autora hrvatske moderne – Vlahe Bukovca, Mate Celestina Medovića, Ivana Tišova, Roberta Auera, Bele Čikoša Sesije, Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca i Ivana Meštrovića.

 

Osim slika i kiparskih djela, za vrijeme trajanja izložbe u zasebnoj se prostoriji vrte projekcije nekoliko relevantnih filmskih ostvarenja iz razdoblja oko 1900., a bit će upotpunjena i dodatnim sadržajima te nizom predavanja na temu antike u hrvatskoj moderni.

 

Realizaciju izložbe pomogli su Ministarstvo kulture, zagrebački Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport te, kao generalni sponzor, PBZ Card.

 

Prenosimo s tportala.hr

 

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt