novinarstvo s potpisom
Vedran Limić
To malo stvorenje kad je prije 24 godine došlo na svit i kad me prvi put pogledala onin velikin očima, a svako oko veće i od Meksičkog zaljeva, momentalno san se doživotno zaljubija u ovo čeljade.
I rasla je moja ćer s materon koja nije moja žena i s ocen koji joj to je, a ja san je samo sa strane pratija i gušta. [Read more…]
Jasenovac (Foto: Požeška biskupija)
Rano je londonsko jutro. Krenula sam kod malih Poljaka koje vodim u školu. U busu sam pročitala jednu priču na portalu Autograf koja je pokrenula lavinu sjećanja na život na Balkanu, ali i na život u Engleskoj. [Read more…]
Vladimir Pavlinić
U Britaniji smo imali izbore, treće u tri godine. Ovaj put za mjesne vlasti i za novog člana parlamenta jedne ključne izborne jedinice. Rezultati su fantastični za desnu, konzervativnu stranu: izišla je iz tih izbora jača no ikada u jedanaest godina neprekinute vladavine. [Read more…]
Svjetlana Hribar
U Rijeci je prošlog tjedna umro dirigent, zborovođa i skladatelj Dušan Prašelj.
Desetljećima je bio riječka konstanta, najtvrđe uporište nastojanju da se primorski melos i čakavska riječ zadrže u upotrebi i dokaže da je autohtona, narodna pjesma ovog kraja jednako vrijedan segment svjetske glazbene baštine! [Read more…]
U studenome bit će punih trideset godina od rušenja Berlinskog zida. Svi mi stariji još uvijek pamtimo opću euforiju. Veselje, šampanjce, cvijeće i zagrljaji kojima su zapadni Berlinčani srdačno dočekivali “braću” zatočenu iza Zida. [Read more…]
Željko Porobija
Ni sam Martin Luther tog znamenitog 31. listopada 1517. nije naslućivao što će se dogoditi objavom njegovih 95 teza. Neprovjerena priča – nastala 50 godina nakon Lutherove smrti – veli da ih je okačio na vrata crkve u Wittenbergu kako bi ih se dan prije Svih Svetih moglo javno pročitati. [Read more…]
Wystan Hugh Auden
Wystan Hugh Auden (1907-1973)
Mudri profesor Eugen Pusić često je znao opčiniti sugovornika lucidnom opservacijom vrijednom dugačkog eseja, a on bi je sažeo u jednu rečenicu. Sjećam se tako jednog razgovora o povijesnim epohama, u kojem je Eugen kao usput rekao: “Dobra historiografija može nam približiti neku povijesnu epohu, ali teško da će definirati njenu bit. [Read more…]
Saša Blagus, “Građanin Blagus”, SNV, Zagreb, 2015.
Prvo treba reći da knjiga kritičkih tekstova o društvenim pitanjima koja je pred vama, po mnogo čemu iskače iz uobičajene klasifikacije političko esejističkog žanra i ne stvara unaprijed oko sebe splin “vrućih tema” i žurnalističkog spektakla. [Read more…]
Grad, svi znamo, nisu zgrade, grad čine ljudi. Živa su to bića, golemi organizmi, neka vrsta biocenoze, jedinstvene zajednice raznih oblika života, poput recimo koraljnog grebena. Ljudski greben, to bi bila najkraća definicija grada.
Zato gradovima dajemo ljudske osobine, pa su neki upravo stari dosadni namćori, a neki mladi, rauzdani i divlji: neki arogantni, neki neposredni i srdačni, jedni teške naravi, opasni, rabijatni, izbrijani i tetovirani, drugi fini, kulturni, obrazovani i načitani, ima ih i što su samo lijepi, a isprazni, a ima bogami i ružnih, a punih duha.
Neki se stoga međusobno ne podnose, pa se gledaju kao pas i mačka, a neki opet održavaju prijateljske odnose, uspostavljene – baš kao među ljudima – zajedničkim interesima i sličnim sudbinama.
Nekad, prije nego što nas je Facebook zabio u kuće, dok su ljudi dakle prijatelje stjecali na dječjim igralištima, u školi, na poslu ili u susjedstvu, i gradovi su sklapali prijateljstva. Novim naraštajima ta je stvar posve nepoznata, pa ljudi na Mertojaku, recimo, pojma nemaju zašto se zapravo njihove ulice zovu Doverska, Odeska ili ona treća, komplicirana, Tronh… Trom… da, Trondheimska.
Ta tri grada bila su, malo tko danas uopće zna, gradovi-prijatelji Splita. Bio je to, naime, blesav, simpatičan običaj u ono vrijeme, da se poglavarstva dva grada dogovore i potpišu povelju o prijateljstvu, pa onda djeca u školama uče o novom gradu prijatelju i odlaze tamo na izlete, umjetnici organiziraju izložbe, a ako novi prijatelj ima i kakav nogometni klub, još bolje.
Kako pak gradovi, baš kao i ljudi, prijatelje traže među sebi sličnima, tako je – osim ukrajinske Odese, engleskog Dovera, norveškog Trondheima i još petnaestak gradova, među kojima i čileansku Antofagastu, talijansku Anconu, njemački Charlottenburg ili češku Ostravu – radnički, južnjački sunčan, ali slavni herojski Split imao za prijatelje i nekadašnje susjede, radničko slovensko Velenje, južnjački makedonski Štip, sunčani bosanskohercegovački Mostar, slavno crnogorsko Cetinje i herojski srpski Kragujevac.
Gradovi su, rekoh, kao ljudi, pa kako se i ljudi posvađaju ili im se jednostavno raziđu životni putevi, tako je i s gradovima. Norveški Trondheim, recimo, prvi je grad s kojim se Split, još daleke 1957., potpisao povelju o prijateljstvu, a s engleskim Doverom sprijateljio se samo godinu dana kasnije.
Reklo bi se, Split, Dover i Trondheim su prijatelji iz vrtića. U međuvremenu, znate već kako to ide, svaki je otišao svojim putem, pa kad splitska djeca danas pitaju tko je taj Trondheim s one plave pločice na neboderu, Split ga se i ne sjeća. A teško da bi ga danas i prepoznao.
Mali norveški gradić s neuspješnim amaterskim nogometnim klubićem danas je treći norveški grad, živo sveučilišno središte Sjevera, čiji je nogometni klub, uzgred budi rečeno – Rosenborg se zove, možda ste čuli – u posljednjih dvadeset pet godina osamnaest puta bio norveški prvak, i jedanaest puta igrao Ligu prvaka!
Split je tako u međuvremenu zaboravio prijatelje iz vrtića, zaboravio je i prijatelje iz škole, a bogami i one iz starog susjedstva. Sa Kragujevcem i Cetinjem se posvađao pred rat, pa iako nikad nije poništio te povelje, te gradove nećete naći niti na listi gradova pirjatelja na službenim stranicama Grada Splita.
Slično je, uostalom, jednoga dana digao pozdrav i proleterskom Velenju i siromašnom Štipu. Zbunjeno su ova dva grada pitala zašto im se ne javlja, a uobraženi Split se pravio da ne razumije njihove smiješne jezike.
”Niht feršten, niht feršten… non kapiši”, odgovarao im je Split ispijajući koktele u lounge baru s Anconom i berlinskim Charlottenburgom, jedina dva grada s kojima je do danas prijatelj. Uz, jasno, Mostar, starog ratnog druga s kojim se i danas ponekad nađe na janjetini, pa ogovoraju ono đubre od Kragujevca. I s Ukrajincima i Česima Splitu je bezveze da ga vide, pa kad Odesa i Ostrava dođu na more i zovu starog prijatelja, glumi da su birali pogrešni broj.
– Split vam je odavno odselio – laže im neuvjerljivo.
– On vam je sad u zapadnoj Europi.
Govori i ta stvar – odnos dakle prema starim prijateljima – o gradovima, onako kako govori i o ljudima. Pa govore nešto o gradovima i njihova nova prijateljstva, kao što je slučaj sa Splitom, koji je ovih dana, čitamo u novinama, nakon punih dvadeset godina našao novog prijatelja, valjda preko Facebooka. Ili tako barem izgleda kad čitamo da su u proteklih nekoliko godina prijateljstvo Splitu nudili, recimo, francuski Marseille, argentinski Rosario i čak dva španjolska grada, Pamplona i Valladolid.
Vidjeli valjda ovi južnjački veseljaci Splitov profil – a na Fejsu Split izgleda kao tipičan živi i razigrani mediteranski grad – pa im se učinilo zanimljivim poslati mu ”friendship request“. Split ih, međutim, sve stavio na ”ignore“. Otkantao je uz prigušenu psovku i irski Bushehr, i iranski Cork. Dobro – irski, iranski, ista stvar.
Umjesto, njih, Split je svoj ”friendship request“, bolno očekivano, poslao u Kinu, u Hangzhou, glavni grad pokrajine Zhejiang. Na Fejsu, naime, Hangzhou izgleda kao tipičan propulzivni, bogati i razmetni kineski metropolis: do jučer neugledni sivi gradić od par milijuna stanovnika, u posljednjih je petnaestak godina doživio ekonomsku eksploziju, utrostručio svoj brutto proizvod i izrastao u bogatog industrijskog diva od osam milijuna stanovnika, pa se Splitu, razumljivo, učinio zanimljivim za početak jednog divnog prijateljstva.
Točno dakle onako kako je u posljednje vrijeme običaj za vjenčane i krizmane kumove u društvu tražiti boljestojeće kandidate – kakvog pomorca, poduzetnika ili županijskog pročelnika – tako je i Split, pored radničkog Marseillesa, južnjačke Pamplone, sunčanog Rosarija, slavnog Bushehra i herojskog Corka, izabrao bogati kineski Hangzhou.
Kinezi, shvatili ste, neće doći praznih ruku, uložit će nekoliko milijardi različitih novaca u Split, a imaju bogami slične interese i ukuse: pored neviđenih prirodnih ljepota i historijskih znamenitosti, glavna turistička atrakcija Huangzhoua ipak je Tianducheng, bizarni umjetni grad izgrađen kao groteskna replika Pariza, sa stotinu metara visokom kopijom Eiffelovog tornja.
Zaboravljeni naš prijatelj iz vrtića, onaj, kako se zove, Trondheim, za to je vrijeme također prvi put nakon dvadeset godina potpisao povelju o prijateljstvu. Njihov je izbor pak ovaj put bio – palestinski Ramallah.
Ništa, samo kažem. Govore te stvari i o ljudima, onako kako govore o gradovima. Ljudi su, naime, živa bića, baš kao i gradovi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Ta danas više ceremonijalna vojna jedinica ima nekakvo dugačko i kićeno ime koje otprve ne biste znali ponoviti, ali njega zapravo nitko ni ne treba. Muškarce koji još od petnaestog stoljeća čuvaju kraljevske dragulje u Toweru svi zovu kratkim nadimkom Beefeaters – oni koji jedu govedinu. Vidjeli ste možda i marku džina Beefeater, s naslikanim čuvarom u crvenoj dolami na etiketi.
Londonci su ih, kaže predaja, nazvali tako jer su oni svaki dan imali odreske za objed, dok je većina naroda gladovala ili se, u boljem slučaju, prehranjivala crvljivim krumpirima i posnom ječmenom kašom.
Poznajete tu zavist, ona i među nama živi. Englesko bismo “beefeater” na naš jezik mogli prevesti jednom imenicom koja je posljednjih godina došla vrlo omiljena – “uhljebi”. Značenje je gotovo istovjetno, a poruga i gnjev za državne službenike, koji i u doba crne krize i nezaposlenosti imaju sigurnu egzistenciju, potpuno jednaki.
Nema dana da to ne čujete, riječ je o vrućem političkom pitanju o kojem se raspravlja u kafićima i na ulicama. Debatira se na pazaru, peškariji i u rasklimanim gradskim autobusima.
Čak i propalice koje u životu nisu podigle ništa teže od plastične pivske dvolitrenke ispred samoposluživanja gorko jadikuju zbog strahotnog mnoštva beskorisnih beefeatera u uredima gradova, općina, javnih poduzeća, ministarstava i agencija, a neumjereniji će se okomiti i na zaposlene u sudstvu, zdravstvu i obrazovanju.
Otkad je kriza stisla, narodno nam se biće oštro rascijepilo na navodne mučenike i pravednike što rade za privatnike i ne znaju hoće li dobiti iduću plaću, i tobožnje ništarije i lijenčine koje u državnoj službi sa zajamčenim mjesečnim prihodom neodgovorno žderu trude onih prvih, a kako ekonomske prilike bivaju beznadnije, ta je provalija sve šira i dublja. Mržnja sve nepomirljivija.
Privatni i državni sektor tek što se nisu zakrvili gore nego Srbi i Hrvati, Židovi i Palestinci ili Torcida i Blad Blue Boysi.
Ne bih nipošto isključio mogućnost da se netko i razveo zbog toga. Jedna je, na primjer, blagajnica u Konzumu shvatila da više ne može dijeliti stol i postelju s jednim općinskim referentom. “To vam je, gospodine sudija, jedan obični kancelarijski uhljeb”, prezirno je rekla žena u brakorazvodnom postupku.
Ovo nezadovoljstvo nije, naravno, bez osnove. Jasno je kako nam je državna uprava prevelika i preskupa, i kako nema nijednog razumnog razloga da imamo više ministarstava od mnogo veće i bogatije Njemačke, i kako je i naših gradova i općina i županija naprosto previše, i kako se tu nesavjesno nakotilo slijepe birokratske mladunčadi koju naša teško ranjena, izdišuća ekonomija ne može svu nahraniti.
Učiniti taj aparat manjim, skromnijim i efikasnijim zaista je glavno političko pitanje. Lijepo je to primijetio i ministar Lalovac prije neku večer na televiziji.
Gledali ste možda intervju, kad je on rekao kako Hrvatska mora “smanjiti rashodnu stranu proračuna”. Gotovo sam strmeknuo sa stolice i tresnuo guzicom na sag, tako me je zatravila njegova mudrost. To zbilja vrijedi doktorata iz ekonomije i visoke državne funkcije, s dvadeset tisuća mjesečno, stotinu kvadrata ureda i crnom limuzinom s prvenstvom prolaza pred vatrogascima i kolima hitne pomoći.
Da se ministar financija ozbiljno nakašljao i kazao “svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, mene bi vjerojatno zapanjilo manje od činjenice da on sad, kad nam voda već ulazi u nos, zaključuje kako valja “smanjiti rashodnu stranu proračuna”.
Zbog takvih ljudi i takvih izjava stvarno treba biti bijesan, to vas s razlogom frustrira do mjere da poželite razbiti televizor, ali ipak valja biti oprezan da se te loše emocije neoprezno ne preliju na ljude koji su nedužni. Ne smijete mrziti nekoga samo zato što on još uvijek dobiva plaću u općini, a vas su najurili iz pekare ili je zatvoren dućan bijele tehnike u kojemu ste radili.
Svi oni beefeateri, uhljebi, niži državni činovnici nisu zapravo drugačiji od vas. Oni su bijednici iz vašeg platnog razreda. Morali biste više držati do klasne solidarnosti, ne dopustiti da vas zavist pojede. Neprijatelji su, kao i uvijek, samo oni na vrhu tama.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
