novinarstvo s potpisom
Vladimir Pavlinić
U Britaniji smo imali izbore, treće u tri godine. Ovaj put za mjesne vlasti i za novog člana parlamenta jedne ključne izborne jedinice. Rezultati su fantastični za desnu, konzervativnu stranu: izišla je iz tih izbora jača no ikada u jedanaest godina neprekinute vladavine. [Read more…]
Svjetlana Hribar
U Rijeci je prošlog tjedna umro dirigent, zborovođa i skladatelj Dušan Prašelj.
Desetljećima je bio riječka konstanta, najtvrđe uporište nastojanju da se primorski melos i čakavska riječ zadrže u upotrebi i dokaže da je autohtona, narodna pjesma ovog kraja jednako vrijedan segment svjetske glazbene baštine! [Read more…]
U studenome bit će punih trideset godina od rušenja Berlinskog zida. Svi mi stariji još uvijek pamtimo opću euforiju. Veselje, šampanjce, cvijeće i zagrljaji kojima su zapadni Berlinčani srdačno dočekivali “braću” zatočenu iza Zida. [Read more…]
Željko Porobija
Ni sam Martin Luther tog znamenitog 31. listopada 1517. nije naslućivao što će se dogoditi objavom njegovih 95 teza. Neprovjerena priča – nastala 50 godina nakon Lutherove smrti – veli da ih je okačio na vrata crkve u Wittenbergu kako bi ih se dan prije Svih Svetih moglo javno pročitati. [Read more…]
Wystan Hugh Auden
Wystan Hugh Auden (1907-1973)
Mudri profesor Eugen Pusić često je znao opčiniti sugovornika lucidnom opservacijom vrijednom dugačkog eseja, a on bi je sažeo u jednu rečenicu. Sjećam se tako jednog razgovora o povijesnim epohama, u kojem je Eugen kao usput rekao: “Dobra historiografija može nam približiti neku povijesnu epohu, ali teško da će definirati njenu bit. [Read more…]
Saša Blagus, “Građanin Blagus”, SNV, Zagreb, 2015.
Prvo treba reći da knjiga kritičkih tekstova o društvenim pitanjima koja je pred vama, po mnogo čemu iskače iz uobičajene klasifikacije političko esejističkog žanra i ne stvara unaprijed oko sebe splin “vrućih tema” i žurnalističkog spektakla. [Read more…]
Grad, svi znamo, nisu zgrade, grad čine ljudi. Živa su to bića, golemi organizmi, neka vrsta biocenoze, jedinstvene zajednice raznih oblika života, poput recimo koraljnog grebena. Ljudski greben, to bi bila najkraća definicija grada.
Zato gradovima dajemo ljudske osobine, pa su neki upravo stari dosadni namćori, a neki mladi, rauzdani i divlji: neki arogantni, neki neposredni i srdačni, jedni teške naravi, opasni, rabijatni, izbrijani i tetovirani, drugi fini, kulturni, obrazovani i načitani, ima ih i što su samo lijepi, a isprazni, a ima bogami i ružnih, a punih duha.
Neki se stoga međusobno ne podnose, pa se gledaju kao pas i mačka, a neki opet održavaju prijateljske odnose, uspostavljene – baš kao među ljudima – zajedničkim interesima i sličnim sudbinama.
Nekad, prije nego što nas je Facebook zabio u kuće, dok su ljudi dakle prijatelje stjecali na dječjim igralištima, u školi, na poslu ili u susjedstvu, i gradovi su sklapali prijateljstva. Novim naraštajima ta je stvar posve nepoznata, pa ljudi na Mertojaku, recimo, pojma nemaju zašto se zapravo njihove ulice zovu Doverska, Odeska ili ona treća, komplicirana, Tronh… Trom… da, Trondheimska.
Ta tri grada bila su, malo tko danas uopće zna, gradovi-prijatelji Splita. Bio je to, naime, blesav, simpatičan običaj u ono vrijeme, da se poglavarstva dva grada dogovore i potpišu povelju o prijateljstvu, pa onda djeca u školama uče o novom gradu prijatelju i odlaze tamo na izlete, umjetnici organiziraju izložbe, a ako novi prijatelj ima i kakav nogometni klub, još bolje.
Kako pak gradovi, baš kao i ljudi, prijatelje traže među sebi sličnima, tako je – osim ukrajinske Odese, engleskog Dovera, norveškog Trondheima i još petnaestak gradova, među kojima i čileansku Antofagastu, talijansku Anconu, njemački Charlottenburg ili češku Ostravu – radnički, južnjački sunčan, ali slavni herojski Split imao za prijatelje i nekadašnje susjede, radničko slovensko Velenje, južnjački makedonski Štip, sunčani bosanskohercegovački Mostar, slavno crnogorsko Cetinje i herojski srpski Kragujevac.
Gradovi su, rekoh, kao ljudi, pa kako se i ljudi posvađaju ili im se jednostavno raziđu životni putevi, tako je i s gradovima. Norveški Trondheim, recimo, prvi je grad s kojim se Split, još daleke 1957., potpisao povelju o prijateljstvu, a s engleskim Doverom sprijateljio se samo godinu dana kasnije.
Reklo bi se, Split, Dover i Trondheim su prijatelji iz vrtića. U međuvremenu, znate već kako to ide, svaki je otišao svojim putem, pa kad splitska djeca danas pitaju tko je taj Trondheim s one plave pločice na neboderu, Split ga se i ne sjeća. A teško da bi ga danas i prepoznao.
Mali norveški gradić s neuspješnim amaterskim nogometnim klubićem danas je treći norveški grad, živo sveučilišno središte Sjevera, čiji je nogometni klub, uzgred budi rečeno – Rosenborg se zove, možda ste čuli – u posljednjih dvadeset pet godina osamnaest puta bio norveški prvak, i jedanaest puta igrao Ligu prvaka!
Split je tako u međuvremenu zaboravio prijatelje iz vrtića, zaboravio je i prijatelje iz škole, a bogami i one iz starog susjedstva. Sa Kragujevcem i Cetinjem se posvađao pred rat, pa iako nikad nije poništio te povelje, te gradove nećete naći niti na listi gradova pirjatelja na službenim stranicama Grada Splita.
Slično je, uostalom, jednoga dana digao pozdrav i proleterskom Velenju i siromašnom Štipu. Zbunjeno su ova dva grada pitala zašto im se ne javlja, a uobraženi Split se pravio da ne razumije njihove smiješne jezike.
”Niht feršten, niht feršten… non kapiši”, odgovarao im je Split ispijajući koktele u lounge baru s Anconom i berlinskim Charlottenburgom, jedina dva grada s kojima je do danas prijatelj. Uz, jasno, Mostar, starog ratnog druga s kojim se i danas ponekad nađe na janjetini, pa ogovoraju ono đubre od Kragujevca. I s Ukrajincima i Česima Splitu je bezveze da ga vide, pa kad Odesa i Ostrava dođu na more i zovu starog prijatelja, glumi da su birali pogrešni broj.
– Split vam je odavno odselio – laže im neuvjerljivo.
– On vam je sad u zapadnoj Europi.
Govori i ta stvar – odnos dakle prema starim prijateljima – o gradovima, onako kako govori i o ljudima. Pa govore nešto o gradovima i njihova nova prijateljstva, kao što je slučaj sa Splitom, koji je ovih dana, čitamo u novinama, nakon punih dvadeset godina našao novog prijatelja, valjda preko Facebooka. Ili tako barem izgleda kad čitamo da su u proteklih nekoliko godina prijateljstvo Splitu nudili, recimo, francuski Marseille, argentinski Rosario i čak dva španjolska grada, Pamplona i Valladolid.
Vidjeli valjda ovi južnjački veseljaci Splitov profil – a na Fejsu Split izgleda kao tipičan živi i razigrani mediteranski grad – pa im se učinilo zanimljivim poslati mu ”friendship request“. Split ih, međutim, sve stavio na ”ignore“. Otkantao je uz prigušenu psovku i irski Bushehr, i iranski Cork. Dobro – irski, iranski, ista stvar.
Umjesto, njih, Split je svoj ”friendship request“, bolno očekivano, poslao u Kinu, u Hangzhou, glavni grad pokrajine Zhejiang. Na Fejsu, naime, Hangzhou izgleda kao tipičan propulzivni, bogati i razmetni kineski metropolis: do jučer neugledni sivi gradić od par milijuna stanovnika, u posljednjih je petnaestak godina doživio ekonomsku eksploziju, utrostručio svoj brutto proizvod i izrastao u bogatog industrijskog diva od osam milijuna stanovnika, pa se Splitu, razumljivo, učinio zanimljivim za početak jednog divnog prijateljstva.
Točno dakle onako kako je u posljednje vrijeme običaj za vjenčane i krizmane kumove u društvu tražiti boljestojeće kandidate – kakvog pomorca, poduzetnika ili županijskog pročelnika – tako je i Split, pored radničkog Marseillesa, južnjačke Pamplone, sunčanog Rosarija, slavnog Bushehra i herojskog Corka, izabrao bogati kineski Hangzhou.
Kinezi, shvatili ste, neće doći praznih ruku, uložit će nekoliko milijardi različitih novaca u Split, a imaju bogami slične interese i ukuse: pored neviđenih prirodnih ljepota i historijskih znamenitosti, glavna turistička atrakcija Huangzhoua ipak je Tianducheng, bizarni umjetni grad izgrađen kao groteskna replika Pariza, sa stotinu metara visokom kopijom Eiffelovog tornja.
Zaboravljeni naš prijatelj iz vrtića, onaj, kako se zove, Trondheim, za to je vrijeme također prvi put nakon dvadeset godina potpisao povelju o prijateljstvu. Njihov je izbor pak ovaj put bio – palestinski Ramallah.
Ništa, samo kažem. Govore te stvari i o ljudima, onako kako govore o gradovima. Ljudi su, naime, živa bića, baš kao i gradovi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Ta danas više ceremonijalna vojna jedinica ima nekakvo dugačko i kićeno ime koje otprve ne biste znali ponoviti, ali njega zapravo nitko ni ne treba. Muškarce koji još od petnaestog stoljeća čuvaju kraljevske dragulje u Toweru svi zovu kratkim nadimkom Beefeaters – oni koji jedu govedinu. Vidjeli ste možda i marku džina Beefeater, s naslikanim čuvarom u crvenoj dolami na etiketi.
Londonci su ih, kaže predaja, nazvali tako jer su oni svaki dan imali odreske za objed, dok je većina naroda gladovala ili se, u boljem slučaju, prehranjivala crvljivim krumpirima i posnom ječmenom kašom.
Poznajete tu zavist, ona i među nama živi. Englesko bismo “beefeater” na naš jezik mogli prevesti jednom imenicom koja je posljednjih godina došla vrlo omiljena – “uhljebi”. Značenje je gotovo istovjetno, a poruga i gnjev za državne službenike, koji i u doba crne krize i nezaposlenosti imaju sigurnu egzistenciju, potpuno jednaki.
Nema dana da to ne čujete, riječ je o vrućem političkom pitanju o kojem se raspravlja u kafićima i na ulicama. Debatira se na pazaru, peškariji i u rasklimanim gradskim autobusima.
Čak i propalice koje u životu nisu podigle ništa teže od plastične pivske dvolitrenke ispred samoposluživanja gorko jadikuju zbog strahotnog mnoštva beskorisnih beefeatera u uredima gradova, općina, javnih poduzeća, ministarstava i agencija, a neumjereniji će se okomiti i na zaposlene u sudstvu, zdravstvu i obrazovanju.
Otkad je kriza stisla, narodno nam se biće oštro rascijepilo na navodne mučenike i pravednike što rade za privatnike i ne znaju hoće li dobiti iduću plaću, i tobožnje ništarije i lijenčine koje u državnoj službi sa zajamčenim mjesečnim prihodom neodgovorno žderu trude onih prvih, a kako ekonomske prilike bivaju beznadnije, ta je provalija sve šira i dublja. Mržnja sve nepomirljivija.
Privatni i državni sektor tek što se nisu zakrvili gore nego Srbi i Hrvati, Židovi i Palestinci ili Torcida i Blad Blue Boysi.
Ne bih nipošto isključio mogućnost da se netko i razveo zbog toga. Jedna je, na primjer, blagajnica u Konzumu shvatila da više ne može dijeliti stol i postelju s jednim općinskim referentom. “To vam je, gospodine sudija, jedan obični kancelarijski uhljeb”, prezirno je rekla žena u brakorazvodnom postupku.
Ovo nezadovoljstvo nije, naravno, bez osnove. Jasno je kako nam je državna uprava prevelika i preskupa, i kako nema nijednog razumnog razloga da imamo više ministarstava od mnogo veće i bogatije Njemačke, i kako je i naših gradova i općina i županija naprosto previše, i kako se tu nesavjesno nakotilo slijepe birokratske mladunčadi koju naša teško ranjena, izdišuća ekonomija ne može svu nahraniti.
Učiniti taj aparat manjim, skromnijim i efikasnijim zaista je glavno političko pitanje. Lijepo je to primijetio i ministar Lalovac prije neku večer na televiziji.
Gledali ste možda intervju, kad je on rekao kako Hrvatska mora “smanjiti rashodnu stranu proračuna”. Gotovo sam strmeknuo sa stolice i tresnuo guzicom na sag, tako me je zatravila njegova mudrost. To zbilja vrijedi doktorata iz ekonomije i visoke državne funkcije, s dvadeset tisuća mjesečno, stotinu kvadrata ureda i crnom limuzinom s prvenstvom prolaza pred vatrogascima i kolima hitne pomoći.
Da se ministar financija ozbiljno nakašljao i kazao “svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, mene bi vjerojatno zapanjilo manje od činjenice da on sad, kad nam voda već ulazi u nos, zaključuje kako valja “smanjiti rashodnu stranu proračuna”.
Zbog takvih ljudi i takvih izjava stvarno treba biti bijesan, to vas s razlogom frustrira do mjere da poželite razbiti televizor, ali ipak valja biti oprezan da se te loše emocije neoprezno ne preliju na ljude koji su nedužni. Ne smijete mrziti nekoga samo zato što on još uvijek dobiva plaću u općini, a vas su najurili iz pekare ili je zatvoren dućan bijele tehnike u kojemu ste radili.
Svi oni beefeateri, uhljebi, niži državni činovnici nisu zapravo drugačiji od vas. Oni su bijednici iz vašeg platnog razreda. Morali biste više držati do klasne solidarnosti, ne dopustiti da vas zavist pojede. Neprijatelji su, kao i uvijek, samo oni na vrhu tama.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Tačno pre dve decenije, u danima Filmskog festivala u Cannesu, svratim u knjižaru FNAC, preturam po novim knjigama i naletim na blistav naslov: ”Hiljadu godina cenzure”. Bejaše to zamašna knjižurina (na francuskom) sa, koliko sam uspeo da do danas zapamtim, dvadesetak filmskih scenarija poznatih autora, nerealizovanih. Među autorima uglavnom francuski projekti Luisa Bunuela, Jeana Renoira, Alberta Lattuade, Liliane Cavani, Federica Fellinija, pa čak i što me je posebno privuklo, Orsona Wellesa i Stanleya Kubricka.
Danas bih je bez premišljanja odmah kupio, ali u tom času je cena premašivala moj porodični budžet, a u Cannesu sam se našao po posebnom pozivu festivalske direkcije, sa plaćenim hotelom.
Stoga sam u nekoliko sledećih dana svraćao između projekcija i čitao na preskok, ali sam posebnu pažnju obratio na predgovor (40-ak stranica). U knjižari su imali udobne fotelje sa dobrim osvetljenjem, a u jednom trenu mi je jedna od prodavačica donela caffe-au-lait. Kad sam pokušao da joj platim, ona mi je samo odmahnula rukom. Tu malu ljubaznost sam zapamtio za ceo život.
Čitajući predgovor, primetio sam da je autor, opremljen mnogostrukim saznanjima, podelio cenzuru u nekoliko dimenzija, od kojih su neke teže vidljive spolja. Tačnije, pri snimanju filma dovoljno je bilo da u javnost procuri kako se u filmu javlja nešto protiv važećih moralnih normi ili crkvene dogme, pa da se jedan od koproducenata namah povuče i zaustavi rad na filmu.
Obično se kao primer važeće cenzure navodi uvođenje čuvenog holivudskog Haysovog Codea, na čije zahteve su holivudski moguli budno pazili tokom Zlatne epohe Hollywooda, od 30-ih do sredine 60-ih. Tada se znalo kako može da izgleda filmski poljubac u američkom filmu, koliko sme da traje i kakav može da bude položaj i razmak usana ljubavnika. Što je Hitchcock genijalno izigrao u filmu ”Osumnjičena”, jer je poljubac Carryja Granta i Ingrid Bergman razlomio u desetak kratkih senzualnih dodira, dovodeći zvanične cenzore do ludila.
Veliki Stanley Kubrick je početkom 60-ih rešio da ekranizuje čuveni, blasfemični roman Vladimira Nabokova ”Lolita”. Nabokov mu je doneo svoju verziju scenarija, pažljivo pripremljenu po sekvencama. Kubrick je procenio da bi pažljivo ophođenje prema ovom kabastom rukopisu dovelo do filma dužine od blizu pet sati! Isplatio je Nabokova, ovaj je svoju verziju scenarija kasnije objavio, a Kubrick je kidnuo u Englesku jer je mudro procenio da bi nevolje sa holivudskom cenzurom bile beskonačne i po konačnu verziju filma pogubne.
Ali ni u Engleskoj nije sve išlo glatko. Kad je bio pri kraju snimanja, javio mu se lord Trevelyan, šef britanske zvanične cenzure, zabrinut zbog onoga što ga čeka. Kubrick mu je lukavo objasnio da u filmu neće biti eksplicitnog seksa, pogotovu ne sa maloletnom Dolores (Lolita). A lord mu je rekao: ”Šta ostaje od filma po knjizi koja vrvi od erotskih fantazija i podsticaja?”. Kubrick mu je opisao sekvencu u kojoj njegov junak, profesor Humbert, ulazi u bračni krevet sa Lolitinom majkom. Od celokupne erotske scene novog bračnog para vidi se samo Humbertova glava u zagrljaju sa majkom, dok je njegov pogled uprt u Lolitinu sliku. Lord je obratio pažnju samo na taj deo kadra.
Već mu je to bilo intrigantno. Kubrik mu je objasnio da će gledalac videti sliku sa poleđine, a njegova mašta zna šta opseda Humbertov pogled. Lord je bio zadovoljan i nakon toga stavio svoj potpis na dozvolu za javno prikazivanje!
Kad je Fellini 1957. dovršio snimanje svog značajnog filma ”Kabirijine noći”, u štampi se već opisivalo da je Kabirija, u anđeoskom tumačenju Giuliette Masine, prostitutka čedne duše i da na kraju ne biva kažnjena. Crkva je producentu Dinu De Laurentiisu uputila oštro upozorenje da to ne može lako da prođe. Producent se prisetio da u Genovi poznaje jednog biskupa, intelektualca i strastvenog filmofila.
Tajno su ga doveli na zatvorenu projekciju filma usred Rima, kriomice od novinara i paparaca. Film mu se dopao i njegov glas je bio presudan. Uzgred, ipak je zasmetalo 15-ak sekundi u jednoj sceni. Fellini je gordo odbio da žrtvuje i delić svoje verzije. Producent, lukav i premazan, autoru iza leđa je diskretno izbacio delić filmske trake znajući da reditelji, po pravilu, nikad više ne gledaju pažljivo svoj film. Okrenuti sledećim projektima, Fellini nije ni pisnuo jer ništa nije ni primetio.
Francuska kultura, ponosna na stepen stvaralačkih i građanskih sloboda, imala je posebno podozriv odnos prema filmu, po Lenjinovoj definiciji o najvažnijoj umetnosti našeg doba. Tamo su postojali mehanizmi uticaja i remećenja prvobitnih sineastičkih projekata, ali je najbrutalniji bio cenzorski zahvat nad drugim Godardovim filmom, ”Malim vojnikom” (1960.).
U njemu se govori o tajnoj policiji koja se nemilosrdno obračunava sa disidentima i beguncima iz armije u vreme krvavog raskida sa Alžirom, kad je De Gaulova glava bila više puta na nišanu radikalnih branitelja francuskih prava s one strane mora. Zvanična cenzura je tri godine držala ovaj vrstan film, jedan od najboljih u opusu današnjeg klasika, pod ključem.
U godini kad je Francuska zvanično ukinula državno cenzorsko telo i prenela ublažene ingerencije u resor nacionalnog Ministarstva kulture (1969.), čuveni sineasta i dokumentarista Marcel Ophuls načinio je za francusku televiziju dokumentarni serijal ”Tuga i žalost” (Le chagrin e la pitiee). U njemu je autor iskoristio dugo tabuizirane dokumentarne snimke o društvenom i zabavnom životu Pariza u godinama pod nemačkom okupacijom. Film je odjednom otkrio slatkoću života bogatijeg sloja Parižana, pokazujući kako je francuska inteligencija, uključujući Camusa, Sartrea, Andre Gida, ugodno živela objavljujući književna dela, pišući za velika pozorišta. Javne tajne, skrivene vrline, kako kaže jedna drevna, cinična poslovica.
Rukovodstvo francuske televizije je primenilo recept jugoslovenskih cenzorskih nosilaca moći: nikakva sudska niti javna zabrana, već odlaganje u hladne arhive. Serija je sa desetak godina zakašnjenja puštena i javnost; pokazalo se da ništa u njoj nije uvredljivo, ako to nije istina od koje su mnogi zazirali. Sada je možete lako odgledati na YouTubu, a slika buržoaskih zadovoljstava u vreme krvavih ratnih sukoba približno odgovara životu u mnogim evropskim prestonicama pod okupacijom. Uključujući i Beograd, koji se dugo uljuljkivao junačkim akcijama Tihog i Prleta.
Sve ovo mi je promicalo kroz glavu kad je ovog proleća, u vreme pripreme zakona o kulturi, medijima i stvaralačkim slobodama, na više mesta započeta javna rasprava o cenzuri. Oglasila su se udruženja pisaca, potom novinarske asocijacije, tu i tamo pale su teške reči, ali olako upotrebljene i često sa pogrešnim povodima. Nešto od toga sam neposredno pratio, a mediji su podrobno prenosili najzanimljivije delove.
U filmskoj oblasti nema nikakvih tajni; sve što je na osnovu samoupravnih odluka stavljeno u bunkere već početkom 80-ih je prikazano. Problem se javlja u drugoj ravni: nema osveženih kopija, sve što je iskopano već je izgubilo oštrinu slike, razgovetnost zvuka i raspon boja. Ovih dana je na jednoj od gledanih televizija prikazan valjda najsubverzivniji film Miće Popovića ”Delije” (1968.), ali sa rasponom boja od žućkaste do bledozelene. Užas! Junake kao da posmatrate u zaprljanom akvarijumu. Ko ranije nije gledao ovaj uzbudljivi film jedva će prepoznati Danila Batu Stojkovića. Veći deo naše dragocene filmske baštine je u sličnom stanju.
Ali priče o cenzuri mogu da budu vrlo zabavne.
Pre dvadesetak godina, u vremenima rata, jada i nemaštine, mediji su nas razgaljivali izveštajima o zgodama sa snimanja ”Nečiste krvi” (1996.) po klasičnom romanu Bore Stankovića. Reditelj, navalantan, ali potpuno netalentovan (ime vam ne bi reklo ništa), otkupio je scenario od Živojina Pavlovića, klasika, ali kad je Žika video deo snimljenog materijala, užasnuo se i povukao svoje ime sa špice.
U filmu, jednom od najgorih u oštroj konkurenciji sličnih, igraju, između ostalih, Rade Šerbedžija, Ljuba Tadić, Neda Arnerić i, kao posebna atrakcija, turbo-zvezda Ceca Ražnjatović. Ali film je pre zvaničnog puštanja u javnost pogledao čuveni komandant Arkan, suprug CR. Izbacio je devet desetina materijala sa svojom suprugom, tako da je film otišao u javnost nakon ove cezorske intervencije.
Pre nekoliko godina nepomenuti autor je na sva zvona najavio da će sada prikazati integralnu, necenzurisanu verziju ovog epohalnog promašaja.
Našao je gledanu televiziju (Pink), prikazao film razlomljen u četiri tv-epizode. Gledao sam ga kao bizarnost naših dana. Niko ga iz medija nije udostojio ni retka! Eh cenzuro, što se ogreši?
Neki pisci su se ovih dana jadali da ih je cenzura (na kom nivou, gde?) sprečila da objave nešto epohalno. Bačena je ljaga na neke privatne izdavače koji objavljuju svetske hitove (shitove), a ne obraćaju pažnju na domaće pisce iz redova branitelja nacionalnog identiteta. Kakva šteta!
U debatama o cenzorskim zahvatima u informativnim medijima bilo je mnogo zabrinutosti da se ne priznaje pravo na suprotno mišljenje. Nevolja je na mnogo dubljem nivou: profesionalnost u novinarstvu je uglavnom postala misaona imenica jer je opšta tabloidizacija (u suludoj frtutmi da se zaustavi pad štampanih tiraža) dovela dotle da svako ko sa ulice uđe u neku redakciju može da navali na internet i počne da skida tračeve o sestrama Kardashian ili o tome kojoj se pevačkoj zvezdi ”otrgla dojka” ka budnim kamerama.
Nedeljama je trajala gužva oko urednika jednog večernjeg lista (inače opskurnog, pod glavnouredničkom palicom čuvenog branioca srpske nejači D. D.), koji je nakon gostovanja u jutarnjem tv-prelistavanju (izrekao je nešto što se vidi iz aviona, slugeranjstvo u novinarstvu) smenjen sa uredničke funkcije. Dva novinarska udruženja su objavila gnevna saopštenja, glavni urednik je branio svoje pravo da bira sebi i vlastima podobne (sve uvreženije pravilo u srpskom novinarstvu), a onda je stvar legla.
Prilikom rasprave o medijskim slobodama uoči usvajanja zakona o informisanju pominjana je mogućnost da se zakonom zabrani cenzura. Ništa lakše, to se inače zakonom (pogotovu na ovom delu brdovitog Balkana) ne rešava. I još, postavilo se pitanje kako se suprotstaviti autocenzuri, u pisanom obliku ili fizičkom akcijom. Neverovatno.
Ovih dana, dogodila se nova farsa u nizu sličnih.
Novo rukovodstvo TV Studija B, do juče u ekipi koja je donedavnog gradonačelnika D. Đilasa pratila od jutra (kad istrči da kupi burek), pa do večeri (kad reši da nešto odvali o nepostojećem metrou), saopštilo je da je protiv đilasizacije i zato je ukinulo tri najgledanije autorske emisije. I to baš one u kojima je moglo da se gukne ”nešto drugačije”. Nova gazdarica I. V. odmah je po preuzimanju nove dužnosti ukinula preuzimanje informativne emisije Slobodne Evrope jer ”nije sklopljen nov ugovor”.
Kao da je reč o preuzimanju Ronalda! A kad su oba novinarska udruženja uložila protest što je ukinuta polemička emisija ”Sarapin problem”, najgledanija jer je stepen slobodnog izražavanja podsećao na kozačku skupštinu (gledao sam je redovno jer je slika i prilika naše političke nekulture i bahatosti, između ostalog), nova gazdarica je smislila najgluplje objašnjenje: imala je najslabiji rejting gledanosti!
A ova lokalna TV, koja je od junaka Đilasa skoknula do novih supermena, Velikog i Malog, po svim merenjima nikad nije stigla do brojke koja je stoti deo Javnog servisa. Kakav rejting, kakvi bakrači!
U vremenima kad se o cenzuri nikad ne može čuti u arapskim emiratima, Severnoj Koreji ili Siriji, da ne pominjemo Putina i njegove ”demokratske tekovine”, priča o cenzuri na srpskom prostoru prikriva političke uticaje i pritiske koji se čak i ne skrivaju. Sve što je Index librorum prohibitorim (zvanični izum Katoličke crkve) zabranio, ostalo je sačuvano zahvaljujući, između ostalog, odelenju ”Pakao” u pariskoj Nacionalnoj biblioteci. Cenzori su imali nepogrešiv njuh, pa i ukus.U našem malom ”paklu” je sve mlako i bajato. I malo šta će ostati za buduću ”srpsku nejač”.
BBC Svijet
Foto: Nena News
Gideon Levy je rođen u Tel Avivu nakon što je njegov otac došao u Izrael bježeći pred nacizmom u Europi. Levy jedan je od rijetkih Izraelaca koji javno preispituje vojne akcije u pojasu Gaze u okviru operacije ”Zaštitni pojas” koja je počela 8. srpnja i do sada prouzrokovala gotovo 2000 mrtvih.
Levy je novinar u dnevniku Haaretz, najstarijem i najliberalnijem u Izraelu, te već godinama izvještava o palestinsko-izraelskim sukobima. U svojoj tjednoj kolumni trudi se prikazati život i životne okolnosti Palestinaca.
Običavao je ići u Gazu i odatle izvještavati. Međutim, otkad se 2006. Izrael povukao s tog područja, izraelski novinari to područje više ne mogu posjećivati.
Levy glasom i perom prikazuje drugo lice lepeze izraelskih razmišljanja.
Engleske novine The Independent upitale su se 2010. godine je li Levy najomraženiji ili najhrabriji čovjek u Izraelu. Odgovor bi se danas mogao naći u činjenici da šezdesetogodišnji novinar svojim Tel Avivom prolazi u pratnji tjelohranitelja. Izrael se za njega, u koji je njegov otac došao bježeći pred nacizmom u Europi u potrazi za sigurnošću, pretvorio u opasnost.
BBC Svijet razgovarao je s njime o sukobima i njegovom novinarskom iskustvu u društvu koje postaje sve homogenije.
Je li ovaj sukob gori od prijašnjih operacija Izraela protiv Hamasa (2008. – 2009. i 2012.)?
Da, u svakom smislu. Ozračja u samom Izraelu, uništavanja i mrtvih. Gore je.
Većina Izraelaca podupire operaciju ”Zaštitni pojas”. Zašto mislite da je tako?
Prvenstveno poradi toga što se u svakom ratu u Izraelu ljudi homogeniziraju, barem na početku. Nadalje, zato što je Hamas, da se tako izrazim, dobar neprijatelj. Mrze ga u Izraelu i drugdje. K tome, ozračje u zemlji postalo je posljednjih godina nacionalističko s vrlo, vrlo desnom vladom. I medijima koji je podržavaju. Svi mediji, izuzevši moje novine, podupiru tu operaciju. Čini se da izraelski mediji govore jednoglasno, ne rade svoj posao. Gotovo da i ne izvještavaju o palestinskim žrtvama, plaču Palestinaca, o palestinskoj agoniji.
Jesu li vam poznati slučajevi u kojima su vaše kolege bile podvrgnute cenzuri ili autocenzuri?
Ne, nije mi poznat niti jedan slučaj. Imam osjećaj da većina svojevoljno podupire službeni stav.
Za one koji misle poput vas to mora biti vrlo frustrirajuće.
Frustirajuće, najblaže rečeno, budući da se u velikom broju slučajeva radi o nečemu što plaši. Sada je nivo tolerancije na nuli i to je vrlo odbojno.
Koliko vam je u tom kontekstu bilo moguće raditi i reći ono što želite?
Postoje dva nivoa. U mojim novinama imam potpunu slobodu i podršku. I izražavam svoje stavove potpuno slobodno. Međutim, vrlo mi je neugodno sučeljavanje s javnim mišljenjem Izraelaca. Hodam ulicama Tel Aviva s tjelohraniteljem. Primam poruke pune mržnje, izložen sam verbalnim napadima. Teško je.
Što vam kažu?
Mislim da naš telefonski razgovor to ne bi izdržao; vrlo su neugodni, možete zamisliti. Rekli su mi da sam ”izdajica”, ”smeće”, ”idi u Gazu” i puno gore stvari.
Prijete li vam?
Ne, nisam imao izravnih smrtnih prijetnji. Ne mogu reći da je netko napisao nešto određeno. No, već je bilo slučajeva da je desnica u dva posljednja tjedna u Tel Avivu premlatila prosvjednike. Palestinci su također premlaćivani po ulicama, svakih nekoliko dana. I često me upozoravaju da budem oprezan.
Kada ste se odlučili za tjelohranitelja?
Nakon članka o izraelskih pilotima (objavljenog u Haaertzu 15. srpnja u kojem dajem kritičan prikaz pilota izraelskih zračnih snaga koji bombardiraju Gazu). A odlučujući je bio, vjerujem, intervju sa mnom, uživo, u gradu Ascalonu, za Drugi program, glavni program izraelske televizije, koji je grupa nasilnika prekinula. Tada sam shvatio da živimo u opasnom okruženju.
Foto: BBC
Vaša je židovska obitelj otišla u Izrael u potrazi za sigurnošću. Imajući to u vidu, kako se osjećate kad proživljavate trenutke poput onog u Ascalonu?
Uvijek sam na svojim predavanjima običavao reći da je Izrael demokracija za njegove židovske građane (ali ne i arapske). Sada počinjem misliti da je to demokracija za one njegove židovske građane koji razmišljaju istoznačno i nije tolerantna prema drugačijim prosudbama. Ovo su napeti trenuci i vjerujem da će se, kad završi rat, situacija ponešto smiriti, ali će ožiljci ostati.
Neki kažu da izraelsko ponašanje dovodi u opasnost sigurnost Izraelaca u drugim dijelovima svijeta; vjerujete li da za njih Izrael snosi odgovornost?
Vjerujem da je jedan od razlog postojanja ove države zaštita izraelskog naroda. A sada vidimo da Izrael ugrožava Židove u svijetu. I ne vjerujem da je Izrael posebno privlačan Židovima. Famozna ”nacija-sklonište” pretvara se na različite načine u, za Židove, najopasnije mjesto na svijetu.
Odakle dolaze najekstremniji stavovi o Palestincima, o Gazi?
Godinama vlada i mediji potiču i šire strah i mržnju. I ovo je posljedica: sistematska i potpuna dehumanizacija Palestinaca.
Tko dobiva na tome?
Nitko ne dobiva, Izrael gubi. Ali to ne vide. Vlada sigurno na neki način dobiva jer ujedinjuje ljude oko sebe. Međutim, mislim da se sada ne smije pitati tko dobiva, budući da se usred rata, u svakom slučaju, ljudi priklanjaju vladi. Hoće li biti dobitnika ili gubitnika, vidjet ćemo kad ovo završi. I nisam siguran da će vlada biti dobitnik.
Vjerujete li da Hamas dobiva ovim sukobom?
Bez sumnje. Hamas je bio izoliran, bez sredstava, s vrlo malo podrške među Palestincima. Sada ga se smatra stvarnim otporom. Svijet s Hamasom razgovara posredno ili neposredno. Na međunarodnom i lokalnom nivou on je ojačao.
Kako vidite mogućnost rješenja sukoba?
Ne vidim ju.
Što će se potom dogoditi u Gazi?
Vjerujem da će biti još puno prolivene krvi prije nego što se svijet probudi i prekine to. Svijet još nije blizu tome.
Jeste li mislili otići iz Izraela?
Ne. Nikako. Ovo je moja zemlja, rodio sam se ovdje, sinovi su mi rođeni ovdje i nemam namjeru otići. Nastavljam svoj posao.
Napomena uredništva: Ovaj je intervju vođen prije nego što se ostvarilo privremeno primirje u Pojasu Gaze. Objavljen je u utorak, 12. kolovoza 2014., na portalu BBC-ja.
Sa španjolskog za Autograf.hr preveo Igor Meden
