Čitava se galama digla uoči gostovanja predsjedničke kandidatkinje HDZ-a u emisiji ”Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića na HTV-u, jer da, kako je to sažeo desničarski galamdžija Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji, brisanje lika Kolinde Grabar Kitarović podsjeća na vrijeme nakon razlaza Tita i Jovanke, kad su iz svih monografija i televizijskih slika brižljivo odstranjene slike nasmiješene Ličanke. [Read more…]
Miklenić pred ogledalom
Škrgut zubi na Kaptolu 8 čuo se sve do Freisinga, pa su se njemački prijatelji, iznenađeni što glavni urednik Glasa Koncila tako uništava sebe, najprije zapitali zašto bismo mi bili krivi što Katolička crkva u Republici Hrvatskoj, njeni pastiri i svećenici u prvome redu, nisu zadovoljni onime što se odražava u ogledalu pred kojim stoje i hoćemo li zbog toga iz naših karitativnih fondova morati plaćati još i zubne proteze neurotičnim hrvatskim katolicima?
Katolički tjednik je u broju 37, od 10. rujna, javio da je s 18. međunarodnoga kongresa Renovabisa, koji je od 3. do 5. rujna održan u Freisingu u Njemačkoj na temu ”Crkva – mediji – javno mnijenje”, nakon prvog dana objavljeno službeno Renovabisovo priopćenje u kojem je, uz ostalo, i sljedeći odlomak: ”Dok je Lidija Lacko Vidulić, novinarka kulture javnog hrvatskog radija, opisala Crkvu kao veoma utjecajnu”. I to ne bi bio problem da u službeno priopćenje Renovabisa, što je posebno zaboljelo ekipu iz Dvora od oniksa, nije ušla i ocjena kolegice Vidulić da je ”U Hrvatskoj Crkva često, u najmanju ruku u javnoj percepciji, tijesno povezana s desnim stranačkim spektrom i da Crkva ne poduzima ništa da bi se od toga u dovoljnoj mjeri ogradila”.
Škrgut zubi na Kaptolu 8 čuo se sve do Freisinga, pa su se njemački prijatelji, iznenađeni što glavni urednik Glasa Koncila tako uništava sebe, najprije zapitali zašto bismo mi bili krivi što Katolička crkva u Republici Hrvatskoj, njeni pastiri i svećenici u prvome redu, nisu zadovoljni onime što se odražava u ogledalu pred kojim stoje i hoćemo li zbog toga iz naših karitativnih fondova morati plaćati još i zubne proteze neurotičnim hrvatskim katolicima?
Miklenić je napisao da su novinarka Vidulić i njemački humanitarci ”klevetali našu Crkvu” (naslov njegova komentara glasi ovako: ”Kleveta naše Crkve na međunarodnom kongresu”). ”Stav iz toga odlomka, koji se tiče Katoličke crkve u Hrvatskoj, ima osobitu težinu jer je kleveta Crkve u Hrvatskoj i jer ga je objavio Renovabis, službena i ugledna ustanova Njemačke biskupske konferencije koja se u podnaslovu označava kao ‘Akcija solidarnosti njemačkih katolika s ljudima u srednjoj i istočnoj Europi’.”
Zašto se Miklenić digao na stražnje noge? Zato što Renovabis nije bilo tko, već institucija koja hrani ovdašnju Crkvu i kojoj hrvatski biskup duguju jako, ali jako puno i novaca i usluga. Naravno, Renovabis nije banka da bi joj se taj novac trebao vratiti, već je to karitativna organizacija njemačkih katolika. Utemeljena je 1993. u Njemačkoj, gdje se nalazi i njen središnji ured. Prve korake u njenom osnutku je u ožujku 1993. učinila Njemačka biskupska konferencija, a daljnje korake je napravio Središnji odbor njemačkih katolika. Svrha te organizacije je jačanje Crkve u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi. Podupire pastoralne, društvene i socijalne projekte u bivšim socijalističkim državama sa tih prostora. Na logotipu je istaknuto da je Renovabis akcija solidarnosti njemačkih katolika s ljudima u srednjoj i istočnoj Europi (“Solidaritätsaktion der deutschen Katholiken mit den Menschen in Mittel- und Osteuropa“). Ukratko, kada te kritizira Renovabis, koji te i financijski podržava, onda to i nije šala. To se daleko čuje.
Stav da je Katolička crkva u Hrvatskoj ”tijesno povezana” s političkim strankama desnice ne samo da ne odgovara povijesnoj istini i stvarnosti, nego je i objektivno ocrnjivanje Crkve i falsificiranje stvarne slike Crkve u Hrvatskoj, napisao je Miklenić. Ma nemoj, kume? Stavljate stolove ispred vaših crkava svakojakim ekstremno desnim protuhama, veličate ratne zločince, navijali ste i navijate za stranke desnog spektra, novim ”Olujama” biste potjerali komunjarsku bandu iz Banskih dvora, protiv ste ćirilice, ušutkavate Papu kada se ovaj zalaže za ekumenizam i za pomirenje na našim prostorima, pjena vam izbija na usta na sam spomen riječi antifašizam, nikada se niste ispričali što ste držali stražu ustašama i sad, što? Trebamo li vam povjerovati da podjednako tretirate sve stranke hrvatskog političkog spektra? Zar mislite da su Hrvati takvi kreteni da vam to povjeruju?
Nije Crkva kontra ljevice, ma kakvi, to su sve komunističke floskule, jer, znano je: ”U Hrvatskoj postoji i živi još u doba komunizma stvoren medijski mit o Crkvi kao neprijatelju ljevice, no mit i stvarnost nemaju niti mogu imati išta zajedničko”. Pa da, Stjepan Radić nije izlazio iz guzice nadbiskupima, Ante Pavelić je mrzio sve što je katoličko, pa onda i hrvatsko, Tito je dao osuditi Stepinca zbog njegove vatrene podrške partizanima, a Franjo Tuđman i Gojko Šušak su se dokazali otvaranjem koncentracijskih logora za hercegovačke fratre. Stjepan Mesić, znamo i tog bandita; kada se analiziraju troškovi njegova mandata, vidi se da je najviše trošio na tamjanu, dok Ivo Josipović prolazi manje-više OK s obzirom na to da osobno još nije poslao ni jednog popa na Goli otok
”Iz citiranoga dijela službenoga Renovabisova priopćenja ne vidi se je li novinarka za svoje subjektivno mišljenje, koje je možda zajedničko i određenoj grupi unutar Hrvatskoga radija ili šire, iznijela ikakav argument, što bi se očekivalo već iz minimalnoga poštovanja prema sudionicima kongresa. Omekšavanje tvrdnje da je Crkva tijesno povezana s desnim stranačkim spektrom ogradom ‘u najmanju ruku u javnoj percepciji’ otkriva da i nema argumenata za tu tvrdnju, pa ostaje gorak okus da je to bilo ipak etiketiranje Crkve u Hrvatskoj. Naime, ne može se bez objektivnoga i stručnoga istraživanja vjerodostojno govoriti kakva je stvarno ‘javna percepcija’ odnosa Crkve u Hrvatskoj prema političkim strankama, a nije poznato da je u Hrvatskoj ikada provedeno takvo stručno i vjerodostojno istraživanje”, piše glavni nerednik Glasa Koncila.
No, iako dakako postoje istraživanja koja Miklenić negira te iako su ozbiljni teolozi i sociolozi (Mardešić, Vrcan, Markešić, Ćimić, Grubišić, itd.) ustanovili da je Crkva desno orijentirana politička struktura, problem, piše Miklenić, nisu oni koji se time stručno bave, već je problem to da percepciju stvaraju, znate već, ”dobro plaćeni novinari da bi utjecali na javno mnijenje”. Hajde, bogati, plati već jednom, Mikleniću, da me takvim konačno s pravom nazivaš.
Naime, nije Crkva kontra ljevice, ma kakvi, to su sve komunističke floskule, jer, znano je: ”U Hrvatskoj postoji i živi još u doba komunizma stvoren medijski mit o Crkvi kao neprijatelju ljevice, no mit i stvarnost nemaju niti mogu imati išta zajedničko”. Pa da, Stjepan Radić nije izlazio iz guzice nadbiskupima, Ante Pavelić je mrzio sve što je katoličko, pa onda i hrvatsko, Tito je dao osuditi Stepinca zbog njegove vatrene podrške partizanima, a Franjo Tuđman i Gojko Šušak su se dokazali otvaranjem koncentracijskih logora za hercegovačke fratre. Stjepan Mesić, znamo i tog bandita; kada se analiziraju troškovi njegova mandata, vidi se da je najviše trošio na tamjan, dok Ivo Josipović prolazi manje više OK s obzirom na to da osobno još nije poslao ni jednog popa na Goli otok.
A sada manje šala.
Miklenić je napisao kolumnu samo za uši njemačkih katolika laika, svećenika i biskupa, jer budalaštine tipa ”Crkva u Hrvatskoj se doista svrstala uz određenu političku stranku i opciju samo 1990. godine na prvim višestranačkim izborima” može pričati svojoj priležnici (bilo bi dobro da je ima, jer bi bio manje neurotičan). Tu foru da se Crkva više ne svrstava ne puše ni posljednji čitatelji njegova tjednika.
Miklenić je napisao kolumnu samo za uši njemačkih katolika laika, svećenika i biskupa, jer budalaštine tipa ”Crkva u Hrvatskoj se doista svrstala uz određenu političku stranku i opciju samo 1990. godine na prvim višestranačkim izborima” može pričati svojoj priležnici (bilo bi dobro da je ima, jer bi bio manje neurotičan). Tu foru da se Crkva više ne svrstava ne puše ni posljednji čitatelji njegova tjednika. Prvi koji se svrstava je sam Miklenić, jer taj papak više i ne skriva da se nalazi svim silama iza političkog projekta Željke Markić i svega što je desnije od naše miss Piggy
Prvi koji se svrstava je sam Miklenić, jer taj papak više i ne skriva da se nalazi svim silama iza političkog projekta Željke Markić i svega što je desnije od naše miss Piggy. Je li točno da politički ne dišu na jednak način thompsonovac Ante Ivas i berdjajevac Ivan Devčić? Pa tko to ne vidi, taj je zaista budala, a tko to ima potrebu posebno pojašnjavati Nijemcima, kako to čini Miklenić, nije osobito pametan.
Zašto ”boli Renovabisova kleveta”? Zato što to uopće nije kleveta, već precizna dijagnoza. Imaju Nijemci, za razliku od Miklenića, nešto konkretnije političke i ine kulture, a i prilično su dobro informirani o stanju i povijesti Republike Hrvatske. Jer im je stalo.
Ako itko kleveće i izmišlja, to je Ivan Miklenić, jer će u narednom broju nakon napada na Renovabis sam sebi, uobičajeno, skočiti u usta i napisati (u komentaru ”Kucnuo je čas”) da: ”Koliko god mediji odvraćali pozornost javnosti od brojnih neriješenih problema u suvremenoj Hrvatskoj i koliko god baš zbog toga svakodnevno nametali predizbornu kampanju za predsjednika države, koja uopće nije raspisana, niti je poznato tko će se sve službeno natjecati za tu funkciju, ne mogu potpuno ignorirati inicijativu građanske udruge ‘U ime obitelji’ za referendum za biranje političara s imenom i prezimenom.
Ta inicijativa već je sada postigla važan uspjeh jer se na političkoj sceni dogodilo svrstavanje političkih stranka za inicijativu odnosno protiv nje pa je na taj način već sada biračima jasnije komu je stvarno stalo do boljitka funkcioniranja političkoga sustava i da se na taj način počinje mijenjati stanje u državi, a komu je u interesu da se promjena ne dogodi i da se promjene još više odgode…”.
Kaže Miklenić da su kritike na račun Željke Markić ”prijetnja političkom sustavu Hrvatske”. A dokaz da se i biskupi svrstavaju politički te da nije točno ono što je poručio njemačkim katolicima iznosi, opet skačući sebi u usta, ovako:
Meni je samo dato da, kao i Renovabis, ispred hrvatskih katolika, ali ne svih (…), već onih u hijerarhiji i u pozicijama upravljanja i predstavljanja, stavim ogledalo te da ga zaštitim od ispada onih kojima se ne sviđa što se u njemu zrcali
”Nakon što su biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine, zalažući se za opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva, sa svoga susreta u Križevcima iskazali potporu toj građanskoj inicijativi za promjenu izbornoga zakonodavstva, još su eksplicitniji bili Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije u priopćenju sa sjednice u ponedjeljak 15. rujna te kardinal Josip Bozanić, koji je u homiliji na 283. zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu doslovno rekao: ‘Prilike ne dopuštaju odgađanja jer u pitanju je opće dobro (..)
Stoga nas raduju inicijative hrvatskih građana, posebno vjernika laika (čitaj: Željka Markić), koje se u posljednje vrijeme sve više pojavljuju, jer ne žele ostati indiferentni za potrebe našega društva, posebno običnoga čovjeka i onih koji su zakinuti u svojim pravima.”
Nije, naravno, na meni da sugeriram kome će njemački katolici popravljati zube koje skrhaju u bijesu. Meni je samo dato da, kao i Renovabis, ispred hrvatskih katolika, ali ne svih (jer ima katolika koji su upozoreni da ne valja ići neuredan i kao avet tamo gdje se civilizirano treba ponašati), već onih u hijerarhiji i u pozicijama upravljanja i predstavljanja, stavim ogledalo te da ga zaštitim od ispada i klevetanja časnih nacija od strane onih kojima se ne sviđa što se u njemu zrcali.
Nema ”Crkve u Hrvata”
Jedna od mojih najvažnijih kolumni u Novome listu, pored onih koje su me u ljeto 1995. pretvorile u prvog novinara koji je opisao hrvatske zločine nakon ”Oluje”, bila je kolumna koju sam posvetio prvoj godišnjici apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u povodu proslave 900. obljetnice osnutka zagrebačke nadbiskupije, 10. i 11. rujna 1994.
Iako sam želio istaknuti strašan skandal koji se tada dogodio na Kaptolu jer je katolički tjednik Glas Koncila, odlukom Ivana Miklenića, odlučio prešutjeti u potpunosti tu obljetnicu i cenzurirati Papu još jednom (te godine Glas Koncila se često bavio cenzurom, a i inače taj list je cenzorski uređen, pa je tako najprije cenzurirao Papino protivljenje akciji ”Oluja”, a onda je cenzurirao riječi kojima je zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić osudio nedjelja hrvatskih snaga, što je učinio 13. kolovoza 1995. tijekom polaganja kamena temeljca za obnovu od pobunjenih Srba do temelja srušene crkve svetog Vida u Okučanima), namjera mi je bila, kao i danas, istaknuti prevažne riječi Ivana Pavla II. u zračnoj luci Pleso, u zagrebačkoj katedrali i, napose, na zagrebačkom Hipodromu pred gotovo 700.000 vjernika.
Tada, 1995., kao i danas, 20 godina nakon povijesnoga prvoga Papina posjeta Republici Hrvatskoj, želio sam podcrtati nekoliko temeljnih misli: da je Ivan Pavao II. bio antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, da je Hrvatsku nekoliko puta smjestio na Balkan, da je upozorio na opasnost nacionalističkih pretjerivanja, pa tako ni jednom nije koristio klerofašističku sintagmu ”Crkva u Hrvata” te da je naredio Katoličkoj crkvi, ”Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, kako ju je nazvao čim je sletio na Pleso, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama
Tada, 1995. , kao i danas, 20 godina nakon povijesnoga prvoga Papina posjeta Republici Hrvatskoj želio sam podcrtati nekoliko temeljnih misli: da je Ivan Pavao II. bio antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, da je Hrvatsku nekoliko puta smjestio na Balkan, da je upozorio na opasnost nacionalističkih pretjerivanja, pa tako ni jednom nije koristio klerofašističku sintagmu ”Crkva u Hrvata” te da je naredio Katoličkoj crkvi, ”Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, kako ju je nazvao čim je sletio na Pleso, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama.
Na Plesu je, 10. rujna 1994., uzvraćajući riječima kojima mu je Franjo Tuđman iskazao dobrodošlicu, već odmah na početku govora prvi puta jasno rekao gdje se to Hrvatska nalazi: ”Sveta stolica nastavlja upotrebljavati sva raspoloživa sredstva za nadvladavanje postojećih napetosti i za ponovnu uspostavu pravednosti i mira na Balkanu.”
I odmah je prešao na bitno: ”Nužno je promicati kulturu mira, nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznom i plemenitom velikodušjem. Bez te kulture mira, rat uvijek vreba iz zasjede, i tinja također pod pepelom lomljivih primirja. Kršćanskom nadom želim upravo upotrijebiti ovu svečanu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni vapaj (apel): neka napokon zamukne govor oružja i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!”
Papa Ivan Pavao II. biva prešućen u Glasu Koncila i 20 godina nakon tih epohalnih dana i govora jer ne paše furioznim nacionalistima s Kaptola 8, kao što im nije odgovaralo 1995., nakon ”Oluje” kada su bestijalno slavili ”neviđenu humanost ratovanja”, da se čuje kako je prioritet bio i ostao djelovati ”u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnog, pravednog, složnog i solidarnog društva” i da se to tiče svih građana ”bez razlikovanja po jeziku, religijskim baštinama i nacionalnim osjećajima” te ”osobito Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”.
Dakle, još jednom, za papu Ivana Pavla II. ne postoji ”Crkva u Hrvata”, već samo univerzalna Kristova crkva, a to bi danas bila Crkva u kojoj su, kao Božja djeca i Isusova braća Josip Bozanić i Porfirije Perić, u kojoj bi trebali biti sve ljubljenice i ljubljenici pravde i mira, da, i taj nesretni Vlado Košić, Crkva u kojoj su, napokon, i kršćani koji pišu i doprinose ovom portalu: Jadranka Brnčić, Peter Kuzmič, Branimir Pofuk, Ivan Markešić, Claudia Keller-Pilsel, moja malenkost i mnogi drugi.
Papa Ivan Pavao II. biva prešućen u Glasu Koncila i 20 godina nakon tih epohalnih dana i govora jer ne paše furioznim nacionalistima s Kaptola 8, kao što im nije odgovaralo 1995., nakon Oluje kada su bestijalno slavili ”neviđenu humanost ratovanja”, da se čuje kako je prioritet bio i ostao djelovati ”u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnog, pravednog, složnog i solidarnog društva” i da se to tiče svih građana ”bez razlikovanja po jeziku, religijskim baštinama i nacionalnim osjećajima” te ”osobito Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”
Nije Papi slučajno izletilo to da je Hrvatska na Balkanu; on će to kazati još ravno 8 puta: jednom na susretu sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te bogoslovima u večernjoj molitvi u zagrebačkoj katedrali, a sutradan, 11. rujna, još 7 puta tijekom propovijedi koje se Glas Koncila ne želi prisjetiti jer bi je onda trebalo analizirati, a iz toga izvući odgovarajuće zaključke. Neće oni? Ne brinite, hoću ja! Osim toga, kako bi se Glas Koncila bavio tim zadaćama, kada se u intervjuu s apostolskim nuncijem u Njemačkoj, nadbiskupom Nikolom Eterovićem, koji kaže da je Papi sugerirao što reći na zagrebačkom Hipodromu, pa se time, kao, GK podsjeća na važnu obljetnicu, koristi jezik koji su rabile ustaše, pa će tako napisati ”Otče”, a ne ”Oče” ili ”Otca” umjesto ”Oca”?
Svaki puta iznova je Papa pozivao sve da se krene u hitan zadatak pomirenja i bratskog zagrljaja, u prvom redu s onima koji su nametnuli i izazvali rat.
U propovijedi Ivan Pavao II. na Večernjoj u zagrebačkoj katedrali je rekao: ”Pred vama je, predragi svećenici i redovnici, težak zadatak: pomiriti ljude s Bogom i čovjeka sa čovjekom. To je vaša hitna dužnost, poglavito u sadašnjem teškom povijesnom trenutku, kada je ovaj apsurdni i surovi rat opustošio balkanske zemlje, okomivši se i na vašu domovinu, iskopavši ponor mržnje koji samo Evanđelje može nadvladati.”
Pa onda i ovo: ”Neka vaš narod smogne snage da oprosti i, kad je potrebno, da traži oproštenje. Za to je potrebna poniznost i otvorenost duše, ljubav prema istini i traženje pravoga mira. Vama, apostolima i svjedocima oprosta i pomirenja, povjeravam tu tešku ali neizbježnu zadaću. Neka iz vaših riječi i iz vašega ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi, pripali oni bilo kojem narodu ili etničkoj grupi, sinovi istog Oca koji je na nebesima. Bez obzira na sadašnje teške prilike, u toj perspektivi treba vidjeti i ekumenski dijalog koji je toliko na srcu vama i vašim Pastirima. Vjerni zapovijedi Gospodina, nemojte sustati na tom putu.”
Ali, da, to je ono što se prešućuje, prešućuje se da su Glas Koncila i ostali nacionalisti palili i žarili, ubijali i proganjali (da, naravno, Glas Koncila je u tome bio i ostao suučesnik jer je poticao na zločin grijehom nečinjenja onih zadataka koje je Papa zadao godinu dana ranije!), dok je Ivan Pavao II. u Vatikanu, žalostan i bijesan, pamtio kako je Hrvatima rekao: ”Volite braću Srbe”.
A rekao je to ovako:
Za papu Ivana Pavla II. ne postoji ”Crkva u Hrvata”, već samo univerzalna Kristova crkva, a to bi danas bila Crkva u kojoj su, kao Božja djeca i Isusova braća Josip Bozanić i Porfirije Perić, u kojoj bi trebali biti sve ljubljenice i ljubljenici pravde i mira, da, i taj nesretni Vlado Košić, Crkva u kojoj su, napokon, i kršćani koji pišu i pridonose ovom portalu: Jadranka Brnčić, Peter Kuzmič, Branimir Pofuk, Ivan Markešić, Claudia Keller-Pilsel, moja malenkost i mnogi drugi
U propovijedi na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu najprije je stao tumačiti našu drevnu i slavnu povijest, naročito nakon plodova djelovanja dvojice slavenskih apostola, Ćirila i Metoda, koji su ”doista značajno utjecali na vjerski i kulturni razvoj cijelog Balkanskog poluotoka”.
Glas Koncila ne želi da se pamte ključne rečenice Papina govora jer te rečenice obvezuju: ”Sva ta povijest milosti postaje danas za sve poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama”, rekao je Papa i onda je uslijedio šok: ”Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija!”
Bio sam tamo i gotovo da mogu pamtiti škrgut zubima Franje Tuđmana kada je Ivan Pavao II. rekao i ovo: ”Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!”
”Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju.”
Ne, neću i ne smijem prepričavati onaj gromoglasni poziv. Neka riječi govore same za sebe:
”Ti, Zagrebačka Crkvo, koja danas slaviš 900 godina milosti Gospodnje, pozvana si, zajedno s drugim Crkvama u Hrvatskoj, da budeš apostol obnovljene sloge. Ne podsjeća li nas Koncil, da je Crkva ‘sakrament’ ne samo prisnog jedinstva s Bogom, nego i jedinstva cijelog ljudskog roda? (usp. Lumen gentium, 1).
”Neka vaš narod smogne snage da oprosti i, kad je potrebno, da traži oproštenje. Za to je potrebna poniznost i otvorenost duše, ljubav prema istini i traženje pravoga mira. Vama, apostolima i svjedocima oprosta i pomirenja, povjeravam tu tešku ali neizbježnu zadaću. Neka iz vaših riječi i iz vašega ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi, pripali oni bilo kojem narodu ili etničkoj grupi, sinovi istog Oca koji je na nebesima. Bez obzira na sadašnje teške prilike, u toj perspektivi treba vidjeti i ekumenski dijalog koji je toliko na srcu vama i vašim Pastirima. Vjerni zapovijedi Gospodina, nemojte sustati na tom putu”
U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama.
Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav.
Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe.
Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.
To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.”
Taj put ”jedinstva i mira”, da, gospodo s Kaptola 8 te svih drugih crkvenih adresa, taj put bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, reče Papa, ”nitko ne smije izbjegavati”.
I to, kaže Papa, nije imperativ samo vjere, već prije svega razbora, koji prethodi vjeri:
”Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.
U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!
Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. ‘Oče’, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna!
”Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka”
Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?
‘Oče naš’ uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni.
Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja.”
Tako reče Ivan Pavao II., sveti, treba dodati, jer tako vole da se kaže ovi iz Glasa Koncila. Ali, ne, ne može Ivan Pavao II. danas progovoriti kao prije 20 godina jer gdje će onda bratija s negacionizmom holokausta? Gdje će kaptolaši sakriti ismijavanje žrtava jasenovačkog logora smrti? Gdje će sisački biskup Vlado Košić pospremiti svoju srdžbu i bijes spram ćirilice, te – kako ju je nazvao – ”sotonske zamke” koja Hrvate u Vukovaru pretvara u žrtve, ne 1991., već danas, ravnima onima posljednjih kršćana u Iraku?
“Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.”
Zašto o ovome nema riječi u Glasu Koncila? Zato što je to list licemjerja kao što je licemjer i izdavač toga lista, zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić, koji je ove nedjelje u Mariji Bistrici rekao ovo: ”Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrtoga stola u zemlji ropstva.”
”Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?”
Bozaniću smeta navodna šutnja intelektualaca?! Pa on je najveći šutljivac i mutikaša. On, koji cenzurira svetog Ivana Pavla II.; on, koji neće istinski ekumenizam; on, koji dopušta govor mržnje u Glasu Koncila; on, koji se smije ubijenima u Jasenovcu; on, koji izmišlja nekakve svoje crkve: ”Crkvu u Hrvata”, pak i ”Stepinčevsku crkvu”; on, koji od 1997., izbjegava medije i nema petlje odgovoriti ni na najjednostavnija novinarska pitanja; on, koji se utaborio iza visokih bedema, rešetaka i kamera, kao da je mafijaš na Siciliji; on, koji ne pamti kada je posljednji puta iskoristio javni prijevoz; on, koji se drži kao princ, premda mu je papa Franjo rekao da se ne smije tako ponašati; on, koji bi novom ”Olujom” potjerao ”komunjare”; on, kojem se živo fućka za rastuću nacionalističku netrpeljivost – ta i sam je plaća, pokriva, promovira i supotpisuje; on, koji je pokazao da nije spreman žrtvovati se za bližnje ni za domovinu.
Eh, da, zbog toga svega treba prešutjeti govore Ivana Pavla II. u Zagrebu 1994. Treba izbjeći analize i treba se kao vrag tamjana bojati zaključaka.
Ali ne šutimo svi kao Bozanić. Stoga, zaključno, teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, locus theologicus hrvatske suvremene teologije bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.
Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno širile Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro; iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju. Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.
Duhovne vježbe u Jasenovcu
Približavaju se dva, za mnoge neupućene i za mnoge umorne i dotučene građane, možda relativno nevažna sudska spora, ali ja ću kazati, bez straha da me se optuži da pretjerujem ili da si izgrađujem mučenički identitet, vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije i prilika da se odlučno pokaže kako je važno ustrajati u borbi protiv kulture smrti i protiv mržnje, etničke i bilo koje druge.
U četvrtak 18. rujna u 11. sati na Općinskom sudu u Osijeku (soba 21, kod sutkinje Spomenke Rodić) pozvan sam se pojaviti jer me kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, nadasve katolički teolog i sveučilišni profesor dr. sc. Ivica Šola tuži (ovih dana vidimo u polemici koja se odvija u Večernjaku da je to osoba, po meni, upitne moralne vrijednosti i svakako uljez u hrvatskoj publicistici i među osobama koji se bave kolumnističkim radom, što ću kasnije pojasniti) jer sam mu navodno prouzročio nekakvu duševnu bol kada sam na portalu Politika plus, gdje sam objavljivao prije pokretanja ovoga portala, za njega napisao, otprilike, da je Glavaševa metla koja mete pod od neprijatelja njegova HDSSB-a navodeći da to radi jer vraća određene usluge (što se u žargonu opisuje kada da je netko ”kupljen”).
Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima, pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima
U toj tužbi se, što je jako zanimljivo, Ivica Šola predstavlja kao novinar, iako će na pasja kola ovih dana izvrijeđati zastupnicu čitatelja i bivšu glavnu urednicu Večernjeg lista Ružicu Cigler, koja ga je takvim tretirala kada mu je pojasnila da je autoplagijatom, ”onanijom”, ”parazitskim novinarstvom”, kolumnom koju je najprije prodao Glasu Slavonije (2011.), a ovih dana prepisao i opet prodao Večernjem listu obračunajući se još jednom, ali opet i klevetama i podmetanjima, s prof. dr. sc. Dejanom Jovićem (imputirajući mu da je napisao kako su četnici antifašisti), a preko njega i s predsjednikom Ivom Josipovićem, ugrozio vjerodostojnost Večernjeg lista, unakazio našu novinarsku profesiju, te poslao jako lošu poruku mlađim kolegama i onima, da i njima, kojima Šola predaje, pazite sad, etiku i medijsku kulturu (ajme, jadni studenti, jadna naša mladež!).
Dakle, Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima.
I zato je to suđenje od velike važnosti za naše društvo, pa se nadam da će biti adekvatno popraćeno od kolegice i kolege novinara.
Nešto važnija stvar od izmišljenih duševnih boli ovoga osječkoga muljatora i ovoga odista sramotnoga intelektualca, je tužba koju je protiv mene podignuo još jedan promotor zla (Dejan Jović je uvjeren da bi Šola, jednom na vlasti, organizirao neko adekvtano ”rješenje”, valjda konačno, za srpsko pitanje u Hrvatskoj, za one koji su po ukusu etičara Šole ”sigurnosni problem” za našu zemlju), Vukovarski stožer.
Još jednom ću ponoviti da bude jasno što sam želio kazati kada sam ih identificirao kao ”neoustašku gamad”: tuži me, dakle, Udruga Vukovarski stožer iz Vukovara, pa ću se 2. listopada u 9 sati naći pred sucem Marijanom Bertalaničem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (Ilica 207, soba 008) da vidimo jesam li ili nisam počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – sramoćenjem, opisano po čl. 148. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH. I to će biti važno za našu javnost!
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu), ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više, nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam ja bio hrvatskim braniteljem
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu) ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam i ja bio hrvatskim braniteljem.
Samo gamad može širiti takvu vrstu netrpeljivosti prema Srbima, samo gamad može tako ružno manipulirati osjećajima izmučenih vukovarskih i drugih Hrvata među koje ubrajam i moju majku. Da, Josiću, gamad si jer maltretiraš moju staru i bolesnu majku, koja ima sina heroja Domovinskoga rata. I za to ćeš se mojoj majci i meni na sudu ispričati.
Ispričati se moraš i svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima namećeš mržnju koju širiš dok razbijaš imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuješ nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih si digao ustanak i agresiju.
Kako bih se pripremio za oba suđenja, otišao sam na intenzivne duhovne vježbe na području nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora smrti i prisilnoga rada Jasenovac. Stajao sam u tišini u prostorima muzeja, u tami, okružen uspomenama ubijenih Srba, Roma, Židova i drugih, te nepoćudnih Hrvata, mahom antifašista.
Zašto sam otišao baš u Jasenovac? Zato jer je Jasenovac bio logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nacije prema naciji, mjesto na koje moramo doći, kao što svaki Japanac obavezno posjećuje Hirošimu, da promislimo načine i oblike učenja i obrazovanja protiv svakog oblika nasilja i genocida ako smo ljudi kojima je stalo do Ustava naše zemlje, do suosjećanja i do snažnog kritičkog stava prema zločinu i nasilju općenito.
Ja tvrdim da ”etičar” Ivica Šola iznevjeruje evanđelje, da je okrenuo leđa srpskim mučenicima u Osijeku, da servisira medijske potrebe stranke jednog ratnog zločinca i da je odrađivao dug prema tom ratnom zločincu, pa makar i najmanji.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam
Tvrdim pak da Tomislav Josić ne čini dobro Republici Hrvatskoj, da promovira segregaciju i etničku netrpeljivost te da zajedno sa svojim stožerašima još više unakazuje lice ratom izmučene domovine.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam.
Dok sam obavljao kratke ali vrlo intenzivne duhovne vježbe u Jasenovcu, pitao sam jednu kustosicu što ju je najviše pogodilo, to jest, što ju je najviše uznemirilo u bavljenju tako teškom građom i problematikom? Ukazala mi je na jedan prestrašan dokument koji se nalazi u arhivi i u knjizi Narcise Lengel-Krizman ”Genocid nad Romima, Jasenovac 1942.”, koju je objavila 2003. ustanova koje sam posjetio i izdavač Jesenski i Turk.
Riječ je o pismu ustaške policije iz Županije onoj (Župskoj redarstvenoj oblasti) u Brodu na Savi, datiranom u Županji 5. lipnja 1942. (Tajni broj: 307/1942.): obavještava se naslov da su ”pokupljeni svi cigani” i da im je sve oduzeto (stoka, kuće, roba, alati, zemlje…. sve!).
Da, znam, to se manje-više zna, ali ono što zaustavlja dah, što ti tjera suze na oči dok stojiš u tami jasenovačkog muzeja pokušavajući dokučiti dimenzije te tragedije, dok pokušavaš imaginirati te krikove, taj strah, taj posljednji trenutak prije nego što te ustaša udari toljagom po glavi i baci u Savu ili u neku rupu, je to što ”cigani” nisu nestajali kao pojedinci, brojalo ih se samo ”u vagonima”!
Oh, Ivice Šola, oh, Tomislave Josiću, oh, neprijatelji istine, čujte, jer kažu jedni ustaše drugima: ”Prema dosada stiglim podatcima cigani su prepraćeni (u Jasenovac) u 83 vagona…”. Dodaju da ih je moglo biti ”preko 2000”.
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene. Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene.
Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave.
Mene srce stišće, mene boli duša.
I ja ću sucima u Osijeku i Zagrebu kazati zašto je to tako: zato jer ustaštvo traje i zato jer zvijer nije nahranjena.
U Jasenovcu učimo da postoji obaveza i nužnost sjećanja jer, ”Ne ponovilo se!” Ovdje, gdje djelujem kao teolog, novinar i antifašist, postoji još jedna važnija obaveza: braniti ljudska prava, braniti Ustav, braniti naše jastvo.
Ne postoji ništa svetije od ljudskoga života i, ma koliko to koštalo, ja nikada neću ustupiti pred onima koji ga ugrožavaju ili omalovažavaju.
Gospođo sutkinjo Rodić, gospodine suče Bertalanič, izvolite me osuditi ako mislite da su Šola i Josićevi stožeraši u pravu, ako su Srbi morali plutati Dravom dok su uzorni katolici okretali svoja leđa toj rijeci ili ako je pošteno da se Srbe u Vukovaru podsjeća na 25. travnja 1941. kada je Ante Pavelić zabranio ćirilicu i ozakonio teror nad Srbima.
Ja, vidite, vjerujem da ima Boga i znam da On to ne smatra ispravnim. Ja, osim toga, vidim razapetoga Sina Božjega, vidim u Isusu razapetoga Židova, razapetoga Roma i razapetoga Hrvata. A vidim, osim toga, nažalost, i krvnike, Hrvate i druge.
Monsinjore Sotono, odlazi!
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: ma da sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropolite, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubok i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava, pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića.
Naime, gospodin Porfirije je istančana duša, brižan duhovnik i apsolutno suvremen teolog, pa sam si rekao, vraćajući se doma nakon razgovora: Blago nama, Srbima i Hrvatima, što dobismo tako kvalitetna pastira.
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: mada sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropilitu, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubog i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića
I zato sam u subotu bio preneražen, osupnut, užasno žalostan i demoraliziran, zašto bih vam lagao i zašto bih bio škrt u opisivanju mojeg emocionalnog i dugovnoga stanja? Ukratko, paraliziran i u stanju šoka i straha nakon što sam pročitao što je sisački biskup Vlado Košić izgovorio toga dana ”dragim štovateljima hrvatskih mučenika” na proslavi u Udbini, u tzv. nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, kada se ”jednim blagdanom slave hrvatski sveci, blaženici i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane, tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim (što će reći, hrvatskim) oltarima, a koji su dali svoje živote za Krista.”
Najprije to su, nabrajao je biskup Košić, ”sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice – bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista.
Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj.”
A što bi to moglo biti tako strašno, tako skandalozno, tako necivilizirano, tako antikršćanski, tako barbarski, tako zločinački, tako bogohulno, tako… što bi jedan hrvatski katolički biskup, čak i da je riječ o notornom veličatelju ratnih zločina Vlade Košića, mogao reći ako i kada se govori o onima koji su nastradali ”zbog vjere” i ”zbog ljubavi prema domovini”?
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine itd, itd, pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma koji promovira ovaj veličatelj ustaša (da, ustaše su mu jedini izvorni junaci, od onih koji su se digli protiv Turaka, pa sve do onih koji se kanili pobratimiti s Englezima na Bleiburgu iako im se još nije bila osušila srpska, židovska i romska krv na rukama), to jest da ćete svjedočiti još jednoj dozi divljaštva, ništa različitog od filozofije Dide Kvaternika ili Maksa Lubrića, ništa manje inspirativne od one koju demonstriraju fanatički borci Islamske države, dok mole Boga i režu glave novinarima pred tv-kamerama.
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada, već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine, itd., itd., pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma
Najprije je bubnuo da su kršćani više stradali od Židova u XX. stoljeću, i to nije novo jer u modi je da katolički biskupi u RH relativiziraju stradavanje Židova ili se rugaju holokaustu! Ali, nakon što je naširoko i s pravom biskup Košić opisao strahote koje se događaju kršćanima koje kao zvjeri progone fundamentalisti, postajući eho molbi i želja pape Franje da sve svugdje moli, recimo, za preostale kršćane Iraka (dapače, nihil obstat), sisački se biskup vratio omiljenoj temi, a to je suvremeno mučeništvo kroz koje prolaze Hrvati, što je pak posljedica ili nastavak velikosrpske agresije 90-tih godina prošlog vijeka, pa kaže, u izravnom prijenosu HRT-a, i ja tada pomislih na brata Porfirija i na njegovu pastvu, jer ih putem Hrvatske televizije napada jedan naš fundamentalist:
”Nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam ‘med i mlijeko’, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?”
A gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima?
Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima? Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Kako bi nam što vjerodostojnije prenio stradavanja Hrvata u Vukovaru, koja se dešavaju dok vi šetate vašu lijenu guzicu po Zrinjevcu, riječkom Korzu ili splitskoj Rivi, biskup navodi riječi koje je o svom iskustvu Vukovara progovorio fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o. g. rekavši između ostaloga i ove riječi: ”Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin.
Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru…”.
Da, to je to, ćirilica, to je taj sotonski program kojim će doći do istrebljenja, najprije, vukovarskih Hrvata, a onda cijele naše nacije, pa dalje, sve dok ne bude ubijen posljednji Hrvat u Punta Arenasu, na jugu Čilea, u Buenos Airesu, Chicagu, Stuttgartu i u Sydneyju.
Jer, joj, kako ste slijepi, kako ne razumijete?! ”Uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita: a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe.
U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…”, rekao je Košić, kojem bi valjda i Mojsije, predvodeći izabrani narod nakon bijega iz Egipta, tjeran od faraonove vojske, zavidio na dalekovidnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, odlučnosti i snazi.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud
Mučenici smo svi, ne samo oni u Vukovaru ili u Sarajevu, gdje Hrvate na roštilju peku ti odvratni muslimani, jer, kaže biskup, mučenici smo ”zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu”.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud.
Dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću, onaj koji umire za Krista, taj dobiva život vječni. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji se spreman žrtvovati za druge.
Ne dopustimo, dakle, da nam se dogodi ćirilica, da Ivo Josipović dobije drugi mandat, da lijeva koalicija konačno napravi nešto za naše dobro, da Ivica Šola ne bude sposoban sačuvati kolumnu u Večernjem listu i nastaviti jebati mater četničku Dejanu Joviću jer to je poruka Kristove riječi, ako ste shvatili biskupa Košića.
A ako ga ne želite shvatiti, ako pak mislite, kao i ja, kako je pak teško zvati se Porfirije Perić i kako je knjiga Slavka Goldsteina ”1941., godina koja se vraća” fundamentalna, ako ste voljni biti u manjini, ako ste spreman da vas neki Košić zakolje nakon nadahnutih poruka sa slavlja na Udbini, ako možete na trenutak biti Milorad ili Jovanka, jer nije teško, znate već da sam ja bez problema postao Jovo Pilsel, onda recite to, nemojte dozvoliti da oni budi glasniji, viknite ako treba: ”Ja nisam fašist, a ti, Sotono, odlazi!”
Jebi se tata, jer si siromah
Prodaja hrvatskoga državljanstva stranim investitorima koji planiraju ulagati u Hrvatskoj najnovija je ideja vladajuće koalicije koja je probno puštena s Markova trga javlja Anita Belak Krile u Slobodnoj Dalmaciji. Na ovaj način Vlada želi privući investitore, pri čemu u uvođenju “investicijskog domoljublja” Hrvatska ne bi bila iznimka u Europi. U nizu država, naime, postoje različiti programi koji imućnim stranim investitorima omogućuju povlašteno stjecanje državljanstva.
Uvijek upućen kolega Marinko Jurašić iz Večernjeg lista kaže da ni sam premijer Zoran Milanović nema izgrađen stav o ”investicijskom državljanstvu” kao mogućoj Vladinoj ”inovaciji” za privlačenje stranog kapitala, kakvo imaju karipske državice, ali i Austrija, Cipar, Malta, pa i SAD, Kanada…
U Hrvatskoj je, kao i u mnogim drugim zemljama, državljanstvo moguće ”kupiti” i nogometnim i sportskim vještinama, odnosno kad to za Hrvatsku predstavlja interes, onda se ne mora udovoljavati standardnim uvjetima koji se inače traže. Drugim riječima, znamo, nismo svi tako mladi, pa nešto i pamtimo, putovnicu su dobivali, jer je to bio ”interes” Republike Hrvatske, i ratni zločinci, ruski kriminalci, a dobivaju je bez problema ovi loptaroši iz Mamićeve ergele
Govoreći o nekim dvojbama vezanim za ”prodaju” hrvatskog državljanstva, kao što je moguće privlačenje kapitala kriminalnog podrijetla ili pitanje pravednosti, odnosno diskriminacije u odnosu na strance koji nisu bogati, a koji tek nakon osam godina uz dodatne uvjete mogu dobiti državljanstvo, premijer je dodao kako ga i samog zanima što ljudi u Hrvatskoj misle o tome. Eh, pa ja ću mu dati svoje mišljenje kroz jednu vrlo osobnu priču. Ali prije toga, informirajmo se o ”planovima” mudrijaša iz Banskih dvora.
Premda se politika lako nosi s mišljenjem svojih građana (sve upućuje da je većina protiv takve ideje), veći bi problem, smatra Jurašić, mogao biti što o tomu misli europska politika, to više što hrvatsko državljanstvo donosi i EU državljanstvo, pa i slobodu kretanja i boravka u zemljama EU, privlačnu investitorima iz Azije.
Prenosim, dakle, iz Večernjaka da ”pod teretom kritika iz EU, Crna Gora je 2010. vrlo brzo odustala od ideje da “ekonomskim državljanstvom” privuče strane investicije. Ponajviše iz Njemačke, s kojom ionako našom krivnjom imamo negativna iskustva, kritizirana je crnogorska “provokacija” europske politike integracije, dok je zastupnik Bundestaga postavio pitanje kako na uvjerljiv način provjeriti imovinu kupca državljanstva, osobito imajući u vidu nadzorni mehanizam u Crnoj Gori u usporedbi sa zemljama razvijene demokracije.
I Malti je prigovarano iz Bruxellesa. Nedavno je Montenegro Business Alliance ponovno aktivirala staru ideju, kako je objavio portal Pobjeda. Njihova ekonomska savjetnica Vesna Daković izjavila je da u Austriji stranci mogu dobiti austrijsku putovnicu daju li tri milijuna eura u humanitarne svrhe ili investiraju u austrijsku ekonomiju 10 milijuna eura. U Cipru je dovoljno 300.000 eura, u Grčkoj i Mađarskoj 250.000 eura, u Albaniji 200.000 USD, a na Malti je državljanstvo moguće dobiti uz investiciju od 650.000 eura, dok i Velika Britanija, Francuska i Irska nude “zlatnu vizu”.
”Zanima me što ljudi u Hrvatskoj kažu, misle li da netko tko nije na Interpolovoj tjeralici i dolazi u Hrvatsku kako bi uložio pet milijuna eura zaslužuje državljanstvo ili ne”, kazao je prije par dana hrvatski premijer tretirajući, na uobičajen načion, sugrađane kao idiote, dakle, mi bismo možda pristali da nam se usele krimosi samo zato što imaju dovoljno para. Pa nastavlja sipati bisere i veli, naime, nama glupima koji kao ne poznajemo svijet poput njega: ”Ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, konstatirao je Milanović i ostao živ
U Španjolskoj i Portugalu “zlatna viza” nudi se kupcima nekretnine od pola milijuna eura. Moguća je i uplata milijun eura u neku od portugalskih banaka ili osnivanje tvrtke s najmanje 30 radnika. Portugal je 2013. prodao 574 “zlatne vize” uglavnom strancima iz Azije, dok je u šest mjeseci 2014. ta brojka udvostručena”, piše Deutsche Welle pa prenosi Večernji list, a onda i mi.
Jurašić podsjeća daje inače u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, državljanstvo moguće ”kupiti” i nogometnim i sportskim vještinama, odnosno kad to za Hrvatsku predstavlja interes, onda se ne mora udovoljavati standardnim uvjetima koji se inače traže. Drugim riječima, znamo, nismo svi tako mladi, pa nešto i pamtimo, putovnicu su dobivali, jer je to bio ”interes” Republike Hrvatske, i ratni zločinci, ruski kriminalci, a dobivaju je bez problema ovi loptaroši iz Mamićeve ergele.
Milanović, kao i uvijek, valja gluposti: ”Nismo donijeli definitivnu odluku o tome, ali da, razmišljamo o tome i želimo razgovarati. Zanima me što ljudi u Hrvatskoj kažu, misle li da netko tko nije na Interpolovoj tjeralici i dolazi u Hrvatsku kako bi uložio pet milijuna eura zaslužuje državljanstvo ili ne”, kazao je prije par dana hrvatski premijer tretirajući, na uobičajen načion, sugrađane kao idiote, dakle, mi bismo možda pristali da nam se usele krimosi samo zato što imaju dovoljno para. Pa nastavlja sipati bisere i veli, naime, nama glupima koji kao ne poznajemo svijet poput njega: ”Ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, konstatirao je Milanović i ostao živ.
Zašto sam se odlučio o tomu danas pisati? Kako rekoh, imam ”osobnu priču”. Poznato je da imam brata nestaloga u Domovinskome ratu. Moj brat, Andrés Branko Pilsel, nastradao je 23. listopada 1991. u moru kod otoka Šipana kao pripadnik 4. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde i Republika Hrvatska ga ima na popisu nestalih osoba, dapače, kao posthumno odlikovanog hrvatskog vojnika.
Čak se mogu i nositi s kretenizama koje dobih u pismu iz MUP-a prošli tjedan, gdje mi pomoćnica ministra zadužena za upravne poslove savjetuje da otac, srčani bolesnik i bez novaca, potegne iz Paragvaja do Čilea, hej, do Čilea (odi mi, Ines, siroče jedno, do Moskve, pa mi reci je li tamo pada kiša), ali ne i već bolesnim birokratiziranim ponašanjem SDP-ovaca koji ne žele vidjeti da se stvar može riješiti za pet minuta onako kako smo već riješili za Račanove vladavine kada sam istu stvar tražio za jednu Argentinku, čiji je sin, također Argentinac, nastradao s mojim bratom, pa je državljanstvo RH dobila iz zasluga za Republiku Hrvatsku diskrecijskim pravom ministra
Moja majka i moj otac su još živi, ali ne i zdravi. Mama, Erika Pavlinec, hrvatsko državljanstvo ima jer, iako živi u Argentini od 1955., rođena je u Zagrebu (1940.) od roditelja Hrvata. Otac nema hrvatsko državljanstvo, točinje, moj otac nema nikakvo državljanstvo; on je ono što se stručno zove ”apatrid”, čovjek bez domovine, mada on silno voli Paragvaj, zemlju u kojoj živi od 1972. otkako su mi se roditelji rastali.
Tata je silom prilika rođen u braku Nijemca, djeda Jakova Pilsela (koji je pak rođen na sjeveru Rumunjske), koji je kao mala beba doveden u Prnjavor, BiH, i Hrvatice Rozalije Ćosić, moje bake, rođene u Mrkonjić gradu, BiH (njeni su iz sela Majdan). Ispričavam se čitateljima koji su ovo već pročitali u mom ”Argentinskom romanu” ali potrebno je to ovdje ponoviti. Moj otac, Adolf Zvonimir Pilsel je rođen koncem 1936. na Kosovu (u Uroševcu ili, kako bi Albanci rekli, u Ferizaju) gdje su tada Pilselovi, građevinari, podizali katoličku župnu crkvu.
Njemačka ih je vojska prebacila u Sarajevo, gdje je Jakov građevinario za Wermacht i za ustaše, a koncem 1942. su odvedeni najprije u Austriju, a onda u Poljsku. Kraj rata su dočekali u austrijskom gradiću Judenburg, gdje će sudbina htjeti da baka i djed spase život od sovjetskih trupa opkoljenom Anti Paveliću (sve je to, kako rekoh, u mom romanu).
Elem, u veljači 1949. i oni stigoše do Buenos Airesa s papirima Međunarodnog crvenog križa, ali i s putovnicama Trećeg Reicha. Tata se u Argentini, upoznavši moju majku, pohrvatio, i to do te mjere da je bodigardirao Poglavnika, pa je, bez obzira na to što ga s nama nema od moje desete godine života, on itekako zaslužan što smo pokojni brat i ja uložili naše živote u projekt koji se zove Republika Hrvatska.
Ta Republika Hrvatska je to priznala tati i mami kada je riječ o mome bratu, jer im daje mjesečnu invalidninu i mirovinu s obzirom na to da su izgubili sina u borbi za našu domovinu (podaci poznati Ministarstvu branitelja), ali meni, eto, nikako da prizna, štoviše, Republika Hrvatska me je željela i ubiti, pa će mi se povrh svega ovih dana dogoditi da grupica balavica iz Varaždina koja, molim lijepo, promovira vrline masturbacije i pornografije, uvjeri ”stručnjake” Ministarstva kulture da njihov trud zaslužuje obilatu financijsku pomoć dok projekt koji vodim, ovaj portal, nije bio te sreće jer, pardon my french, ne drkamo, ne reklamiramo vibratore i ne stavljamo muške i druge guzice na naslovnici.
Što da ti kažem, tata, jebi se jer je ovdje u Hrvatskoj na vlasti SDP i zato što nisi ubojica, krimos i teški lovaš. Izdrži još malo, nemoj mi krepati, obećavam ti da ću ti ispuniti posljednju želju a to je da poljubiš grudu i i vidiš more u kojem si izgubio sina, izdrži, stari, da Karamarko dođe na vlast jer ti sada jebeni kurvini sinovi poručuju da si govno, nemaš para, a možda se u redovima HDZ-a nađe netko tko će imati sluha za čovjeka koji je cijeli život sanjao hrvatsku državu i toj državi dao dva sina
Ma lako za to, ako treba, potonut ćemo časno, bez savijene kičme, ali mi ne ide u glavu što Republika Hrvatska smatra da je OK ako neki ruski ili drugi lovaš kupi putovnicu jer, reče Milanović, ”ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, a moj tata tu putovnicu neće dobiti jer je siromah ili, ne daj Bože, otac Drage Pilsela.
Čak se mogu i nositi s kretenizama koje dobih u pismu iz MUP-a prošli tjedan, gdje mi pomoćnica ministra zadužena za upravne poslove savjetuje da otac, srčani bolesnik i bez novaca, potegne iz Paragvaja do Čilea, hej, do Čilea (odi mi, Ines, siroče jedno, do Moskve, pa mi reci je li tamo pada kiša), ali ne i već bolesnim birokratiziranim ponašanjem SDP-ovaca koji ne žele vidjeti da se stvar može riješiti za pet minuta onako kako smo već riješili za Račanove vladavine kada sam istu stvar tražio za jednu Argentinku, čiji je sin, također Argentinac, nastradao s mojim bratom, pa je državljanstvo RH dobila iz zasluga za Republiku Hrvatsku diskrecijskim pravom ministra.
Mogu se nositi i s idiotskim prijedlogom dotične pomoćnice da se vlastima Republike Hrvatske predoče dokumenti Trećeg Reicha moga oca, tada osmogodišnjeg klinca, ali mi malo teže ide prihvaćanje uvrede na račun mojega druga i časnoga ministra branitelja Freda Matića, ali i moje malenkosti jer ”postoji mogućnost” da Ministarstvo branitelja i ne da preporuku za mojega oca.
Što da ti kažem, tata, jebi se jer je ovdje u Hrvatskoj na vlasti SDP i zato što nisi ubojica, kriminalac i teški lovaš. Izdrži još malo, nemoj mi krepati, obećavam ti da ću ti ispuniti posljednju želju, a to je da poljubiš grudu i vidiš more u kojem si izgubio sina, izdrži, stari, da Karamarko dođe na vlast jer ti sada jebeni kurvini sinovi poručuju da si govno, nemaš para, dakle, govno si, a možda se u redovima HDZ-a nađe netko tko će imati sluha za čovjeka koji je cijeli život sanjao hrvatsku državu i toj državi dao dva sina, jednog koji je mitraljezom jurišao na tenkove i drugog koji perom utvrđuje dobivenu slobodu.
Oh, Borise Maruna, my Captain, my Captain, nismo znali kamo dolazimo i moramo kazati: ti kurvini sinovi, vi – veseli kurvini sinovi, sjašite nam više s grbače. Pizda vam materina!
U čemu je stvar s Bozanićem?
Neka vas ne iznenadi kratkoća ovotjedne kolumne. Situacija je toliko očita da treba malo riječi da se opiše budalasto ponašanje zagrebačkog kardinala.
Hoće li doći taj dan kada se o svetkovini Velike Gospe nećemo naslušati teoloških ali i politoloških koještarija, proturječnosti i nedosljednosti? Jer, evo, da se u kladionicama možete kladiti na to da će Bozanić opet lupetati, ja bih bio bogat čovjek. Bogat, mislim, u parama. U petak u Mariji Bistrici, na misi koju je predvodio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić je rekao da bez svijesti o vlastitoj povijesti nema budućnosti te da njeno iskrivljavanje i prekrajanje dovodi do krize nade i identiteta.
”Iskrivljavanje povijesti, neprestano prekrajanje povijesnih udžbenika, razaranje mehanizama koji povezuju iskustva sadašnjeg naraštaja s prošlim, dovodi do krize nade i vizije budućnosti, do krize identiteta. Možemo se pitati zašto se to čini. Čemu promicati nešto što nije izišlo iz duše hrvatskoga bića, niti mu koristi? Premda smo posljednjih godina upozoravali da takvi pokusi neće donijeti ni gospodarsko blagostanje, niti zadovoljstvo hrvatskomu društvu, bezobzirno su se poduzimali koraci koji su bili nalik prkosu protiv dobra domovine”, kazao je Bozanić u propovijedi.
Majke ti mile, o čemu taj govori?! I što to govori? On, čiji se list Glas Koncila upušta u negiranje holokausta u NDH, nama govori o nekakvom ”iskrivljavanju povijesti”?! Ha, tko će ga znati, možda kardinal misli da je promocija antisemitizma i glancanje jaja Anti Paveliću nešto od presudne važnosti za opstanak ”duše hrvatskog bića”, što god njemu ta sintagma značila
Majke ti mile, o čemu taj govori?! I što to govori? On, čiji se list Glas Koncila upušta u negiranje holokausta u NDH, nama govori o nekakvom ”iskrivljavanju povijesti”?! Ha, tko će ga znati, možda kardinal misli da je promocija antisemitizma i glancanje jaja Anti Paveliću nešto od presudne važnosti za opstanak ”duše hrvatskog bića”, što god njemu ta sintagma značila.
Hajde da vidimo: koga on to proziva, ministra Mornara? Pa Mornar nije ustao iz kreveta i oprao zube nakon imenovanja, a već je trčao prema Kaptolu 31 na raport i na instrukcije. Tko sada priprema teren za prekrajanje povijesnih udžbenika osim društvance revizionista koje su isusovci okupili, a Tomislav Vuković promovira u Bozanićevom katoličkom tjedniku?
Za one kojima je to promaklo: prije nekoliko tjedana, u broju 30, od nedjelje 27. 7. 2014., objavljen je intervju s, kako se predstavlja, povjesničarom Mladenom Ivezićem koji je i autor knjige ”Titov Jasenovac”.
Intervju Ivezića u glavnom glasilu Katoličke crkve u Hrvatskoj (u BiH ga se gotovo uopće više ne čita) prepun je nevjerojatnih podataka koji, kako je ustanovio kolega Predrag Lucić u komentaru u Novome listu (kojeg ovdje prenosim), ”vrijeđaju zdravu pamet, a trebaju umanjiti krivnju fašističkog režima NDH-a za zločine protiv čovječnosti u logoru Jasenovac”.
”Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko tisuću umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično”, objašnjava Ivezić. Pa nastavlja o zatočenim Židovima kao onima koji su ”bili potrebni kao majstori” i konstatira: ”Ostali su bili otpušteni: 630 iz Jasenovca bijahu dragovoljci u 13. SS-Handžar diviziji!” Da ne bude zabune, Ivezić govori o Židovima, upozorava Lucić.
Glas Koncila glasilo je Zagrebačke nadbiskupije. Ivezićev istup o Jasenovcu u Glasu Koncila i njegovo pozivanje na svjetski poznatog osporavatelja holokausta znači da i Zagrebačka nadbiskupija dijeli sumnje prema samom počinjenju holokausta. Ako i nije svjestan da je učinio nevjerojatno zlo, nadbiskup Josip Bozanić je formalno suodgovoran i kriv što se s Kaptola poziva da se obavezno čitaju knjige u kojima se tvrdi da se holokaust nije dogodio, i to u kontekstu teme o Jasenovcu!
Skandalozna je i civilizacijski neprihvatljiva činjenica da Ivezić uopće izriče takve tvrdnje o jednom od najstravičnijih konclogora smrti na području Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata u kojem su stradali Židovi, Romi i Srbi samo zato jer su to bili, kao i mnogi Hrvati zbog svojih političkih uvjerenja, svjetonazora i vjere. I to još u glasilu Katoličke crkve.
No, dok s jedne strane bezočno minimizira žrtve Jasenovca, Ivezić pak gotovo posprdno govori o žrtvama Šaranove jame u sklopu logora Jadovno.
”Njezina je dubina 7 metara, a prosječni promjer ni 4 metara. Da ste ih slagali kao sardine, ne bi stalo 500 ljudi. Sedam minuta u jednom kadru snimali su jamu izvana i iznutra. Nigdje ni kamenčića, gole stijene, nema ni košćice!”, zaključuje Ivezić.
Ivezić ne staje, pa kaže: ”Koliko je jasenovački mit proizvod izopačene svijesti govore nam i česta zatočenička priznanja o epidemiji tifusa. Svi liječnici su bili zatočenici i oni su, premda epidemiologijski obrazovani, širili laži da će vlast ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima!!! Tako se širio tifus”, kaže Ivezić, čije znanstvene teze nalaze prostora u Glasu Koncila, kazat će kolega Lucić.
Glas Koncila glasilo je Zagrebačke nadbiskupije. Ivezićev istup o Jasenovcu u Glasu Koncila i njegovo pozivanje na svjetski poznatog osporavatelja holokausta znači da i Zagrebačka nadbiskupija dijeli sumnje prema samom počinjenju holokausta.
Ako i nije svjestan da je učinio nevjerojatno zlo, nadbiskup Josip Bozanić je formalno suodgovoran i kriv što se s Kaptola poziva da se obavezno čitaju knjige u kojima se tvrdi da se holokaust nije dogodio, i to u kontekstu teme o Jasenovcu! Davor Butković u Jutarnjem listu se pitao: ”Je li zagrebački kardinal svjestan realne političke težine (i štete) toga pothvata Glasa Koncila?”
Bozanić i kompanija, svi ti silni Košići, Vukovići, Miklenići, ne smiju dopustiti da se istraži do koje je mjere ustaški pokret, osnovan na Kaptolu 4 (prva ćelija je tu nastala), crkveno djelo te da navodni svetac Alojzije Stepinac i nije mogao činiti drugo negoli zagrliti ustaše i žmiriti na galopirajući antisemitizam. To se nastavlja i danas. Eno, biskup Košić se nahvalio ustaša i toliko ih silno cijeni da ustašom smatra čak i popa Marka Mesića i fra Luku Ibrišimovića koji su akteri ustanka krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča
Ma, problem je vrlo jednostavan: Bozanić i kompanija, svi ti silni Košići, Vukovići, Miklenići, ne smiju dopustiti da se istraži do koje je mjere ustaški pokret, osnovan na Kaptolu 4 (prva ćelija je tu nastala), crkveno djelo te da navodni svetac Alojzije Stepinac i nije mogao činiti drugo negoli zagrliti ustaše i žmiriti na galopirajući antisemitizam. To se nastavlja i danas.
Eno, biskup Košić se nahvalio ustaša i toliko ih silno cijeni da ustašom smatra čak i popa Marka Mesića i fra Luku Ibrišimovića koji su akteri ustanka krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča. ”Onda se kao kula od karata rušilo Osmanlijsko carstvo i dizali su se ustanci u Lici i Slavoniji.”
Koliko su ozbiljni likovi poput Bozanića i većine u episkopatu govori preporuka biskupa Košića mitropolitu crnogorskom Amfilohiju (SPC) ”da tamo gdje postoji spor zbog ćirilice i latinice uvedemo glagoljicu”! (SIC, u intervjuu portalu Tjedno, 29. srpnja: ”Antifašizam je maska zločinačkom komunizmu”).
Elem, sve će oni riješiti: potjerat će komunjaru Ivu Josipovića s Pantovčaka i instalirati pravu katolkinju Kolindu Grabar Kitarović (mada mi nije jasno zašto je Josipović sporan, a KGK, kao šefica zločinačke mašinerije NATO pakta, nije), zatim će na vlast doći njihovi: Vaso, Markićka, može i Glavaš, zašto da ne…, konačno, talibanizirat će zemlju uzduž i poprijeko. Samo, avaj, što će reći svijet?
Kakav svijet, jebate led?! Onaj koji plješće izraelskoj vladi (eh, da, jednoj dragoj gospođi koja se napljeskala sam rekao: ”Hvala vam lijepa i nisam više kolumnist židovskoga glasila Ruah Hadaša”), koji izmišlja arapska proljeća ne bi li svugdje sijao strah i razaranje, koji roni krokodilske suze za preostale iračke kršćane?
Ne brinite za takav svijet. Najprije brinite za prve susjede ukoliko niste sigurni da će zaista stati uz vas kad vam pozvoni na vrata Bozanićeva i Košićeva policija.
Fra Luka mora ostati živ!
Tiču li se Boga naši sporovi, naš možebitni gnjev, pogotovo ako je plod frustracije, tiče li ga se naš ponos? I da i ne. Boga se tiče sve što radimo ili propuštamo raditi dobro. Ja ne vjerujem previše u priču da će Bog, ono, kada mu dođemo na raport, nas, obične ljude zaliti kantom govana po glavi (naime, ne mislim da smo svi na zemlji ”obični” jer hodali su među nama, ne zaboravimo to, i Hitler i Staljin, samo da nabrojim neke naše ”suvremenike”). Uvjeren sam pak da će Boga kazati: ”Ah, Drago, jebi ga sad, tu i tamo si zasrao, ali prođi, sine, i smjesti se i ti tamo u krilo Abrahamovo.”
A budući da vjerujem da će Bog biti dobar prema nama jer on je to, dobar u svemu, on je svemoguće i svepostojeće dobro, da je Bogu jako stalo do naših dobrih djela, želim vam reći da je Bogu u susret otišao jedan meni drag i veliki čovjek koji će to i ostati nakon što, ako je nekomu baš stalo, prođemo kroz polemike koje su obilježile posljednje godine njegova života.
Da budem što točniji, prenosim kratko prioćenje koje sam s tugom u subotu u jutro pročitao:
”S vjerom u uskrsnuće obavještavamo braću franjevce i rodbinu, prijatelje i poznanike da je 7. kolovoza 2014. godine u Sarajevu u 77. godini života, 58. godini franjevaštva i 49. godini misništva s nadom u Gospodina preminuo FRA LUKA MARKEŠIĆ. Misa zadušnica slavit će se u crkvi Svetog Ante na Bistriku u utorak, 12. kolovoza 2014. u 11 sati. Ukop će biti istoga dana na sarajevskom groblju Bare u 13 sati. Franjevci Bosne Srebrene i rodbina”
”S vjerom u uskrsnuće obavještavamo braću franjevce i rodbinu, prijatelje i poznanike da je 7. kolovoza 2014. godine u Sarajevu u 77. godini života, 58. godini franjevaštva i 49. godini misništva s nadom u Gospodina preminuo
FRA LUKA MARKEŠIĆ
Misa zadušnica slavit će se u crkvi Svetog Ante na Bistriku u utorak, 12. kolovoza 2014. u 11 sati. Ukop će biti istoga dana na sarajevskom groblju Bare u 13 sati.
Franjevci Bosne Srebrene i rodbina.”
Fra Luka je imao problema sa srcem. Operiran je na Koševskoj bolnici i sve se činilo u redu dok nije dobio sepsu. Bitka za život je bila žestoka, ali je sepsa pobijedila. Izdahnuo je prošlog četvrtka u jedanaest sati navečer u bolnici Koševo.
Povodom smrti fra Luke Markešića predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović uputio je pismo sućuti nadbiskupu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću i provincijalu Bosne Srebrene fra Lovri Gavranu. ”Vijest o smrti profesora fra Luke Markešića sve nas je iskreno ožalostila. BiH je ostala bez velikog čovjeka, intelektualca i patriote koji se cijelim svojim bićem zalagao za mir, demokratiju i toleranciju. Kao predsjednik HNV-a dosljedno se borio protiv nametanja neprirodnih podjela i insistirao na pomirenju i praštanju, kao preduslovima za izgradnju bolje i prosperitetnije BiH.
Smrt fra Luke Markešića nije gubitak samo za franjevačku zajednicu, nego i za cijelu našu zemlju i sve njene ljude koje je ovaj istaknuti humanist volio i uvažavao“, rekao je Izetbegović. Pismo sućuti provincijalu fra Lovri Gavranu i HNV-u uputio je i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija. Povodom smrti fra Luke Markešića oglasilo se i nekoliko bosanskohercegovačkih političkih partija ističući kako je fra Luka zagovarao principe suživota, mira i tolerancije te očuvanje cjelovitosti BiH.
Kolege iz portala Prometej.ba su napisale: ”Fra Luka je bio istaknuti franjevac u provinciji Bosni Srebrenoj, profesor na teologiji i društveno angažirani intelektualac. Objavio je mnoštvo knjiga, znanstvenih, stručnih i popularnih članaka iz teologije.
Fra Luka Markešić je, prije svega, bio pošten čovjek. Itekako je bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom, laboratorijski proizvedenom mišljenju, neće biti omiljen upravo među mnogima od onih kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede, ali je upravo proročki neumorno radio na tom planu, ne tražeći jeftinu, prolaznu slavu
Od početka pa do posljednjeg dana života ostao je vjeran ideji Bosne i Hercegovine kao životnog prostora svih njezinih naroda i građana u miru, suradnji i zajedništvu, o čemu – pored javnih nastupa – svjedoči i njegova knjiga ‘Slučaj Bosna’ i rad Hrvatskog narodnog vijeća, kojem je bio dugogodišnji predsjednik.
Fra Luka Markešić je, prije svega, bio pošten čovjek. Itekako je bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom, laboratorijski proizvedenom mišljenju, neće biti omiljen upravo među mnogima od onih kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede, ali je upravo proročki neumorno radio na tom planu, ne tražeći jeftinu, prolaznu slavu.”
Fra Luka je bio beskompromisan u obrani činjenica.
”Rat je glavni uzrok smanjenju broja Hrvata u Sarajevu, a uzroci rata su poznati. To je politika izražena u scenariju podjele BiH, ali i podjele Sarajeva. Scenarij je izvođen prema volji Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Plan je podrazumijevao i iseljenje Hrvata iz Sarajeva, a jedan od izvršitelja tog plana bio je Mate Boban (bivši čelnik HDZ-a BiH i tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne).
On je, zajedno sa Radovanom Karadžićem, planirao i praktično izvodio iseljavanje Hrvata iz glavnog grada BiH. Slao im je proglase da izađu iz Sarajeva, ali i autobuse kako bi im olakšao taj posao. U jednoj takvoj ratnoj psihozi, u uslovima svakodnevnog granatiranja, snajperske vatre, izglađivanja stanovnika Sarajeva, ljudi su jednostavno željeli izaći iz grada“, kazao je svojedobno fra Luka Markešić u izjavi za Deutsche Welle.
Amer Tikveša na portalu tacno.net piše ovako: ”Ono što u toj činjenici (fra Lukine smrti) boli, nije sama smrt koliko cipelarenje umrlog od strane onih kojima više ne može da odgovori. A to su, zna se, hrvatski nacionalisti, prije svih i u najvećoj mjeri. Zvali su ga ‘crveni fratar’, ‘daidža’, ‘crveni pop-daidža’, i sl. Bilo je u njegovim nadimcima koje mu je nacionalistički ološ nadijevao milion nijansi crvene i zelene i njihovih kombinacija. Kontradiktorni su to pristupi njemu pa samim tim i lažni jer nemoguće je u jednoj osobi objediniti komunistu i bošnjačkog nacionalistu, a pritom je ta osoba fratar i uz to predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća!? Nastavit će se to, jer i mrtav on je za njih opasan.”
Fra Luki nije bio problem da prokaže nacionaliste koji razbijaju Bosnu i Hercegovinu i otvoreno je stajao na braniku te države. Bio je protiv Herceg-Bosne u ratu, a poslije rata protiv stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Napadan je zbog toga kao antihrvat, ali njegove reakcije nisu bile antihrvatske, već antifašističke i evanđeoske
Fra Luki nije bio problem da prokaže nacionaliste koji razbijaju Bosnu i Hercegovinu i otvoreno je stajao na braniku te države. Bio je protiv Herceg-Bosne u ratu, a poslije rata protiv stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Napadan je zbog toga kao antihrvat, ali njegove reakcije nisu bile antihrvatske, već antifašističke i evanđeoske kaže Tikveša. Naspram njega i nacionalista razlika je ista kao između ljubiti i ubiti.
”Oni, da ih više ne imenujem, bližnje svoje su ubijali, pljačkali, protjerivali. U njihovoj interpretaciji te poruke bližnji su postali samo Hrvati, mada su radili i na njihovu štetu. Lako bi bilo dokazati da je hrvatskoj nesreći jednako doprinio hrvatski nacionalizam koliko i srpski i bošnjački. Glupavom politikom taj je narod u svojoj zemlji postao dijaspora, manjina, brojčano relevantno prisutan samo na petini teritorije u odnosu na onu koju je nastanjivao prije rata”, piše Tikveša.
Zahvaljujući velikom djelu fra Luke, ogromnoj izložbi ”Franjevci na tlu Jugoslavije”, koju je organizirao kao bosanski provincijal, ja sam vrlo brzo po dolasku iz Argentine, kao mladi fratar, savladao gradivo, a onda sam se od 1996. do 1999., živeći u Sarajevu, intenzivno družio s fra Lukom, pa sam bio u prilici da, kroz prijateljske susrete i razgovore, intervjue i zajedničke nastupe, upijem sve ono što se sažeti može i treba, a napisano je u njegovoj knjizi ”Slučaj Bosna” iz 1995. godine.
Još malo iz važna Tikvešina osvrta: ”Jedna od njegovih najžešćih polemika u javnosti bila je usmjerena na zaštitu Ahdname i odbrana fra Anđela Zvizdovića i njegove mudrosti, a upravo je njega hrvatski nacionalistički korpus želio proglasiti za izdajnika (Ahdnama je povelja, obveznica kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom zauzeća Bosne dao pravo bosanskim franjevcima da slobodno obavljaju svoju službu i ispovijedaju svoju vjeru. Povelju je izdao fra Anđelu Zvizdoviću 28.V.1463. na Milodražu kraj Kiseljaka, op. D.P.).
Ono što je fra Luka htio da kaže jest da nije bilo Zvizdovića, teško da bi bilo i Hrvata u BiH. Ono što se nakon fra Lukine smrti može reći jest to da ako se ne nastavi sa tradicijom Zvizdovićeve misli i diplomatskog umijeća, čiji je fra Luka jedan od značajnijih izdanaka, Hrvatima može biti samo gore, a i drugima s njima.”
Iznosimo samo djelić onoga što je sve učinio ovaj veliki ramski, a time znači i bosanski franjevac, jedan od onih koji može stajati rame uz rame s ostalim velikanima bosanskoga franjevačkog reda, počevši od fra Anđela Zvizdovića do fra Josipa Markušića i fra Petra Anđelovića. Fra Luka Markešić, zaključno, veliki je bosanski fratar, da citiram Miljenka Jergovića: ”Važna osoba iz moga jučerašnjeg, a rekao bih i današnjeg svijeta, pa mi je stalo da tako i ostane”
U nastavku prenosim tekst preuzet iz knjige: Markešić, Ivan (2008.) ”Leksikon članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko”, Zagreb, str. 112-114. Ivan Markešić je prvi rođak pokojnika (majke su im bile sestre), član je našega uređivačkog savjeta i poznati sociolog religije.
”MARKEŠIĆ, fra Luka (Mirko), dr. znanosti, sveučilišni profesor, svećenik (Proslap kraj Prozora, župa Rama-Šćit, 23. XII. 1937 – Sarajevo, 07. 08. 2014). Pseudonimi i kratice: Kuraja, Ramljak, L.M. Roditelji: Luka i Ivka, r. Beljo. Osobni podatci: redovnik, franjevac OFM, član Provincije Bosne Srebrene.
Školovanje: Osnovnu školu završio u Šćitu (1946-50), srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1950-57-1961), novicijat u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci (1957-58), filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1960-66), poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Ljubljani (1966), gdje je magistrirao radom Suvremene teme poslanice Korinćanima: Izgradnja Crkve u Korintu (1969), te doktorirao temom Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima (1972). Za svećenika je zaređen 1964. U visočkoj gimnaziji bio od 1950. do 1957, te 1961. godine. Vojni rok služio u JNA, u Bitolju i Prizrenu (Makedonija), od 1958. do 1960.
Zaposlenje (karijera): Nakon svećeničkog ređenja (1964), bio kapelan u Zenici (1965-66, 1970-72), potom u Brajkovićima (1966-67) i Vijaci (1967-68), te član u samostanu sv. Ante u Sarajevu (1968-70). Biran je za meštra bogoslova (1973-79), za definitora (1979-82) i provincijala Bosne Srebrene (1982-91). Od 1972. do smrti bio profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u Neđarićima.
Odlikovanja: Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za godinu 2001. Članstva u drugim institucijama i organizacijama: član više provincijskih komisija Bosne Srebrene, član a potom predsjednik Hrvatskoga narodnog vijeća u BiH od Četvrtoga sabora, 12. II. 2004, zatim član Viktimološkoga društva, Društva za ugrožene narode BiH, Asocijacije nezavisnih intelektualaca ‘Krug 99’ i Fondacije ‘Pravda za BiH’.
U prvom objelodanjenom radu o duhovnome liku pape Ivana XXIII. i Pavla VI. (Bosna Srebrena,1964) nagovijestio je da će se i ubuduće baviti prvenstveno pitanjima i problemima ekleziologije i teologije.
Budući da vjerujem da će Bog biti dobar prema nama jer on je to, dobar u svemu, on je svemoguće i svepostojeće dobro, vjerujem da je Bogu jako stalo za naša dobra djela, želim vam reći da u meni fra Luka neće nikada umrijeti, kao što ne umire ni fra Petar Anđelović i kao što neće umrijeti nikada fra Lukina i fra Petrova Bosna. Umrijet ću ja, to znam, ali kao što je fra Luka preuzeo luč fra Anđela Zvizdovića, tako će netko iza nas nastaviti tamo gdje ćemo mi morati stati. I Bog će sve nas zagrliti. Ja znam da on već sada miluje fra Luku Markešića
U tom smislu piše prikaze knjiga, izvještaje, komentare, komemorativne članke, govore i okružnice, koje objelodanjuje u Biltenu Franjevačke teologije u Sarajevu (1971-74, 1977-79, 1988-89), Jukiću (1972, 1974, 1976, 1978, 1980), Bosni Srebrenoj (1974, posebno kao provincijal od 1982. do 1991. i dalje), Kačiću (1974, 1977), Crkvi u svijetu (1973, 1976), Vrelu života (1976), Dobrom Pastiru (1966, 1970, 1973), Nova et vetera (1977, 1979), Bosna franciscana (1993. i dalje: zatim poglede i recenzije), Znakovima vremena (2005), Svjetlu riječi (1983. i dalje) i Odjeku (1989), Stećku, Kalendaru sv. Ante (izdanja od 1994. i dalje), te članke iz područja teologije te suvremenih društvenih, političkih, kulturnih i crkvenih zbivanja u BiH i oko BiH, posebno kada se Bosna i Hercegovina našla u vihoru rata (1991-1995) i kad joj zbog težnji za njezinom podjelom na nacionalnoj osnovi došao u pitanje i sam njezin opstanak.
Svoje tekstove objavljuje npr. u zbornicima: Ljudska prava i Katolička crkva (Sarajevo 2000, str. 11 – 26); Karakter rata u BiH 1992 – 1995, str. 31-39); Budućnost je počela (Sarajevo 2002, str. 326-331); Spomen-spis, povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana (Zagreb 2004, str. 319-327). Uz to, napisao je pogovor knjizi: 10 godina Srpskog građanskog vijeća – pokret za ravnopravnost u BiH (Sarajevo 2004), pod naslovom ‘Knjiga zajedničkog odgovora ili dogovora’, str. 335-339, zatim predgovor knjizi Ivana Markešića: Kako smo sačuvali BiH. U povodu 10. obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH: 1994-2004 (Sarajevo-Zagreb 2004), pod naslovom ‘Otpor podjeli i uništenju BiH’, str. 13-19).
Objavio je i veoma važne članke: ‘Konstitutivnost naroda u BiH’ u Provođenje odluke Ustavnoga suda BiH o konstitutivnosti naroda u entitetima Bosne i Hercegovine (Sarajevo 2001., str. 66-68); ‘Promjena Daytonske u Evropsku Bosnu i Hercegovinu’, u: Četvrti sabor HNVBiH, 12. II. 2005 (Sarajevo 2005, str. 9-15); ‘Povratak raseljenih osoba i izbjeglica.
Problemi održivog povratka i ustavna ravnopravnost povratničke populacije’, u: Bosna i Hercegovina pred izazovom evropske budućnosti i novoga političkog ustrojstva (Sarajevo, 18. XI. 2005, str. 49-67); ‘Izgradnja evropske BiH’, u brošuri s Konferencija HNVBiH održane u Sarajevu 6.2.2009; ‘Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiH’, u: Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja (br. 14, proljeće 2010, str. 137-144); ‘Neravnopravni položaj hrvatskog naroda u BiH’, u brošuri s konferencije HNVBiH održane u Sarajevu 5. veljače 2010., te ‘Uloga Katoličke crkve u integrativnim procesima u BiH’, u: Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet objavljuje (zbornik, Zagreb 2010., str. 139-165) i mnogi drugi članci o Bosni i Hercegovini objavljeni u različitim medijima.
U svezi s tim zanima se također teologijom oslobođenja i društvenim revolucijama uopće. Svoje je poglede iznosio i u brojnim napisima i intervjuima u dnevnim novinama, tjednicima, časopisima i biltenima (Oslobođenje, Avaz, Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Večernji list, Novi list, Dani, Erazmus, Vijenac, Stećak, Svjetlo riječi, Bosna Srebrena, Bilten Franjevačke teologije, itd.).
”Hrvatsko narodno vijeće je protiv trećeg entiteta zato jer je to protiv općeg dobra samih Hrvata. Time bi se oni sveli samo na jedno područje, to jest na Hercegovinu, pa čak ni cijelu Hercegovinu. To bi bila velika šteta i novo stradanje Hrvata na čitavom teritoriju BiH, pa i u samoj Hercegovini, i to ne samo dugoročno nego i kratkoročno, već sada. Oni koji bi bili u tzv. trećem entitetu bili bi naime u getu…”
U ožujku 2012. pod njegovim vodstvom pokrenuta je internetska stranica (portal) Hrvatskoga narodnoga vijeća Bosne i Hercegovine (www.hnv.ba) na kojoj su objavljivani radovi u kojima se analiziraju suvremena zbivanja u Bosni i Hercegovini i oko nje.
DJELA: Crkva u samoupravnom socijalizmu (Sarajevo 1986); Izgradnja Crkve prema prvom pismu Korinćanima (šapirograf, doktorska disertacija, Sarajevo 1972., koja je tiskana kao knjiga, Sarajevo-Zagreb 2006): Slučaj Bosna (Livno 1995); Crkva Božja. Postanak – povijest – poslanje (Sarajevo 2005); Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima (Sarajevo 2006); Čovjek u Božjoj budućnosti: kršćanska eshatologija (Sarajevo 2007). Čovjek u Božjoj milosti – Kršćanska antropologija (Sarajevo 2008): Čovjek u misteriju Boga (Sarajevo 2009); Kako živjeti zajedno (Sarajevo 2009); Sveti Franjo Asiški – viđenje, nasljedovanje, štovanje (Sarajevo 2010); Marija, službenica Gospodnja (Sarajevo 2011); Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH (Sarajevo 2012); Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas (Sarajevo 2014).
Napisao je i skripte za studente: Eshatologija (strojopis, Sarajevo 1978), Bog milosti i čovjek (strojopis, Sarajevo 2002), Misterij Boga (strojopis, Sarajevo 2003). Osim toga bio je supriređivač više izdanja Biserja sv. Ante.
Ovo je samo djelić onoga što je sve učinio ovaj veliki ramski, a time znači i bosanski franjevac, jedan od onih koji može stajati rame uz rame s ostalim velikanima bosanskoga franjevačkog reda, počevši od fra Anđela Zvizdovića do fra Josipa Markušića i fra Petra Anđelovića.”
Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine koje je fra Luka vodio udruga je civilnog društva, a ne politička stranka i bavi se, prije svega, socijalnim i kulturnim pitanjima, posebno poštivanja ljudskih prava i moralnih načela u izgradnji društva i države Bosne i Hercegovine. U tom smislu valja shvatiti i njihovo zalaganje od početka za uređenje BiH po kantonima, a ne podjelu na entitete, kako je učinjeno nepravedno Daytonskim sporazumom.
Upravo zato što se, po mišljenju članova HNV-a i kako je govorio fra Luka, ”time mnogo više poštuju ljudska prava i moralna načela u životu pojedinaca i naroda u BiH. To je životno pitanje svih nas kojima je ovo zajednička domovina i država i u tom smislu imamo ne samo pravo nego i dužnost u takvom smislu baviti se i politikom, kojoj je po naravi glavni cilj izgradnja zajedničkog ili općeg dobra ljudi.”
Jergović nas je podsjetio u jednoj briljantnoj (ali tugom obojenoj) kolumni da je na fra Lukinoj šaki tetoviran križ, te da ta šaka nije bila stvorena da udara. Bio bi, naime, grijeh križem udariti na čovjeka. A bilo bi i neodgovorno prema Bosni, koja će se, prema vlastitome prokletstvu, prorokovao je Jergović, ”nadvoje podijeliti onda kada trećega više ne bude bilo. Fra Luka Markešić to sigurno ne želi. Samo što je devedesetih znao tko mu je saveznik u obrani bosanskoga svjetovnog i narodnog trojstva.”
Ovomu treba dodati još i ovo tumačenje fra Lukina protivljenja ”trećem entitetu”: ”Hrvatsko narodno vijeće je protiv trećeg entiteta zato jer je to protiv općeg dobra samih Hrvata. Time bi se oni sveli samo na jedno područje, to jest na Hercegovinu, pa čak ni cijelu Hercegovinu. To bi bila velika šteta i novo stradanje Hrvata na čitavom teritoriju BiH, pa i u samoj Hercegovini, i to ne samo dugoročno nego i kratkoročno, već sada.
Oni koji bi bili u tzv. trećem entitetu bili bi naime u getu. Već sada imamo iskustvo o takvom stanju, jer postoje četiri većinska hrvatska kantona koji i sada mogu predstavljati neku vrstu entiteta. Ali iz tih kantona u Hercegovini i sada ljudi iseljavaju jer nije riješeno pitanje ravnopravnosti u državi BiH.”
Fra Luka Markešić, zaključno, veliki je bosanski fratar, da citiram Miljenka Jergovića: ”Važna osoba iz moga jučerašnjeg, a rekao bih i današnjeg svijeta, pa mi je stalo da tako i ostane.”
Bilo bi neprofesionalno od mene da prešutim postojanje polemika koje su se dogodile od 2011. naovamo u vezi fra Lukina vođenja Hrvatskog narodnog vijeća, ali ovo nije mjesto da se tim polemikama bavimo.
Mogu samo pozvati one koji su bili ljuti na fra Luku, ali su branili Bosnu i Hercegovinu toliko žestoko kao što je on to činio, da oproste čovjeku. Malo je onih koji idu po zemlji, a koji cijeli svoj život ostaju imuni na totalitarna razmišljanja ili na iskušenja da se smatraju nepogrešivima. Ima ih, ne kažem da ih nema.
Jergović nas je podsjetio u jednoj briljantnoj (ali tugom obojenoj) kolumni da je na fra Lukinoj šaki tetoviran križ, te da ta šaka nije bila stvorena da udara. Bio bi, naime, grijeh križem udariti na čovjeka. A bilo bi i neodgovorno prema Bosni, koja će se, prema vlastitome prokletstvu, prorokovao je Jergović, ”nadvoje podijeliti onda kada trećega više ne bude bilo. Fra Luka Markešić to sigurno ne želi. Samo što je devedesetih znao tko mu je saveznik u obrani bosanskoga svjetovnog i narodnog trojstva.”
Zbog toga, nakon fra Lukine smrti, neophodno je štititi ga, štititi njegovu misao i djelo od onih koji ga i mrtvog neće pustiti na miru. Paradoksalno će zvučati, ali nakon njegove smrti najvažnije će biti, kaže Tikveša, održati ga u životu.
Ja barem znam da u meni fra Luka neće nikada umrijeti, kao što ne umire ni fra Petar Anđelović i kao što neće umrijeti nikada fra Lukina i fra Petrova Bosna.
Umrijet ću ja, to znam, ali kao što je fra Luka preuzeo luč fra Anđela Zvizdovića, tako će netko iza nas nastaviti tamo gdje ćemo mi morati stati. I Bog će sve nas zagrliti. Ja znam da on već sada miluje fra Luku Markešića.
Gaza kao Vukovar
Prije nekoliko dana sam objavio Tweet sljedećeg sadržaja: ”Mojim prijateljima Židovima: zašto šutite?! Ne vidite strašne ratne zločine izraelske vojske u Gazi? Šutite, vi, preživjeli iz holokausta?!”
Taj mini komentar se nije svidio nekim mojim poznanicima i onima koji se javljaju na mom Facebook zidu. Jedan od njih me čak optužio da ”prozivam Židove” na način kakav je Marinko Božić prozivao Srbe u Slobodnom tjedniku. Dakle, na divljački način.
Ja nisam, moram to na početku ove kolumne pojasniti, jer bi netko mogao misliti da sam, objavivši odličnu analizu Tomislava Jakića u okviru (tek postavljenog) tjednog vanjskopolitičkog komentara Orbi et populis naslovljenog ”Parole golog antisemitizma” (poticajanog kao i komentar Zlatka Dizdarevića ”Zašto nema Palestine”, postavljen tjedan dana ranije na istome mjestu) te izuzetno potrebne kolumne Miljenka Jergovića ”Antisemitizam bez Židova” (kao Osvrt dana od nedjelje 3. kolovoza), to učinio iz grižnje savjesti, da si ”spasim ugled” jer sam, kako bi se zločesto dalo zaključiti, zavapio mojim prijateljima Židovima želeći ih ”pozvati na odgovornost”, Bože sačuvaj, jer ih smatram odgovornima za zločinačku, pače i fašističku politiku izraelske vlade, odnosno fašistički snaga u njoj (jer je to koalicijska vlada); a nikako, pak, jer imam potrebu propitkivati lojalnost naših Židova! Neka mi se osuše i desna i lijeva ruka ako sam imao takvih primisli!
Glupi Hrvati će se ovaj tjedan baviti natezanjima oko toga tko smije, a tko ne smije hodati Kninom, a još gluplji od njih će u Čavoglavama onanirati nakon pozdravnih riječi jednog nacionalističkog i potpuno nemoralnog bukača, jednog kretenskog biskupa koji, hvala Bogu, konačno odlazi u mirovinu i jednog ratnog zločinca na uvjetnoj slobodi
Učinio sam to iz više razloga, ali ovdje ističem dva: zato jer je nama, antifašistima, zabranjeno šutjeti kada se vrše ratni zločini ili zločini u ratu, te zato jer, kao humanisti, ne smijemo ostati mirni i po strani dok se tenkovima i drugom artiljerijom, zrakoplovima i svime ostalim čime raspolažu sofisticirane i vrhunski naoružane snage Izraela Gaza pretvara u prah i pepeo baš onako kako je artiljerija JNA rušila, kuću po kuću, naš Vukovar.
Želim li tom usporedbom kazati da stavljam znak jednakosti između agresorskih snaga na Republiku Hrvatsku i snaga kojima komandira vlada Benjamina Netanyahua? Da, upravo tako. Nije li ta usporedba pretjerana? Možda jest.
Zašto se onda dovodim u situaciju da me prozovu zbog ”prekomjernoga granatiranja” izraelskih vojnika i tamošnje vladajuće klase?
Zato što slušam sposobnije, pametnije i upućenije od sebe i znam ono što možda nekima još nije jasno i zbog čega se ova kolumna i objavljuje (ne da bi se ikome dodvorio, jer to nije bio i neće nikada biti moj način i stil izražavanja).
Slušam pametne ljude poput laburista, bivšega izraelskog ministra unutarnjih, a onda i vanjskih poslova Šlomo Ben-Amija (aktivan početkom prošloga desetljeća u vladi Ehuda Baraka), poput argentinskog pijaniste i dirigenta svjetskoga glasa Daniela Barenboima (židovskog je porijekla i nositelj je izraelskog i palestinskog pasoša te je kao takav ”Ambasador mira UN-a”), poput izraelskih pisaca koje ovdje ne treba posebno predstavljati: Amosa Oza, A. B. Yehoshuea, Etgara Kereta i Davida Grossmana, poput komičarke Orne Banai, poput redateljice Shire Geffen, poput Gideona Levyja, kolumniste izraelskog dnevnika Haaretz (najomraženiji novinar u zemlji, nešto kao Viktor Ivančić za HDZ ili moja malenkost za Katoličku crkvu devedesetih u RH), koji se u posljednjoj kolumni pita ”zašto je Bijeloj kući trebalo čak 25 dana da nazove izraelsku vojnu akciju u Gazi barbarskim činom?” (u trenutku kada Haaretz na naslovnici ima vijest da je Mossad prisluškivao telefon američkog državnog tajnika Kerryja u razgovorima s Palestincima)…
Ne smijemo ostati mirni i po strani dok se tenkovima i drugom artiljerijom (…) Gaza pretvara u prah i pepeo baš onako kako je artiljerija JNA rušila, kuću po kuću, naš Vukovar. Želim li tom usporedbom kazati da stavljam znak jednakosti između agresorskih snaga na Republiku Hrvatsku i snaga kojima komandira vlada Benjamina Netanyahua? Da…
Znam da pobjednika u toj akciji neće biti i zato se Izrael, pod pritiskom, počeo povlačiti. Pobjednika nema jer je Hamas ostao najmanje bez dvije trećine svojih raketa ali joj ostaje vlast, za sada, u Gazi.
Je li u konačnoj i toliko očekivanoj izjavi premijera Netanyahua (kojeg bih ja bez ustručavanja prijavio Međunarodnom sudu za ratne zločine) da Mahmoud Abbas nije isto što i Hamas naznaka nove politike? Teško.
Meni je teško povjerovati da je ova izraelska vlada u stanju proizvesti neku novu politiku, ali bi ona, i to sam naučio od navedenih osoba, trebala u kratkim crtama biti sažeta u ovim smjerovima (ne nužno ovim redoslijedom):
- Staviti Gazu pod patronat UN-a i razoružati Hamas.
- Dati Mahmoudu Abbasu da, uz pomoć izraelski snaga, kontrolira ulaz i izlaz u Gazu.
- Pripremiti teren za priznavanje neovisnosti Palestine koja bi bila sastavljena od glavnog dijela te od eksteritorijalnog pojasa Gaze (poput SAD-a i Aljaske ili Ruske federacije i Kaljiningrada).
- Financijski snažno pomoći palestinskoj samoupravi da se razoružaju duhovi onih u Gazi koji su trebali shvatiti da im se opcija podržavanja Hamasa ne isplati.
- Povući židovske useljenike natrag s palestinskih područja i prekinuti gradnju novih uzurpatorskih kolonija.
- Pokrenuti inačicu Marshallovog plana za Gazu kako bi se sanirala infrastruktura i bitno promijenila na bolje socijalna struktura.
- Zaustaviti kampanju mržnje ekstremne izraelske desnice prema svima u zemlji koji kritiziraju sadašnju politiku (pa ih žele ”ugušiti u plinskim komorama zajedno sa svim tim arapskim psima”).
- Pripremiti nacrt budućeg statusa Jeruzalema koji je nemoguće podijeliti u smislu da u prijelaznom razdoblju bude međunarodna enklava ili protektorat UN-a.
- Dovesti u prvi plan nevladine, ljudskopravaške i religijske inicijative koje rade na pomirenju.
- Usmjeriti vojnu taktiku i diplomaciju prema jasno definiranim političkim ciljevima i prekinuti politiku odugovlačenja i improvizacije (jedan rat svake dvije, tri godine) kako bi Izrael sačuvao svoje moralne temelje i svoj međunarodni kredibilitet.
Pakao Gaze sa preko 1600 mrtvih (od toga trećina djece) i skoro 6000 ranjenih mora prestati.
Hamas je moguće izolirati jer ga ne podržava ni jedna arapska zemlja (osim donekle Katar), a trenutno su svi daleko zainteresiraniji da se okonča rat sunita i šijita.
Ako bi se razaranje Gaze nastavilo, ako Izrael ne bi odlučno nastavio s povlačenje započetim u nedjelju, eksplodirala bi cijela površina palestinskih teritorija, Abbas bi pao i imali bismo na desetke tisuća mrtvih, pa bi tek tada strahovanja Tomislava Jakića, Miljenka Jergovića i drugih plemenitih novinara bila opravdana: antisemitizmu u cijelome svijetu ne bi bilo kraja, pa bi eventualni glas jednog Slavka Goldsteina, Ognjena Krausa ili Vladimira Šalamona ili odgovarajućih rabina Kotela DaDona i Lucijana Prelevića (spomenuti su abecednim redom) bio samo dokaz (ne zato jer bi se prvenstveno oglasili kao Židovi) da nisu svi u Hrvatskoj šupci kao ovi na vlasti
Ako bi se razaranje Gaze nastavilo, ako Izrael ne bi odlučno nastavilo s povlačenje započetim u nedjelju, eksplodirala bi cijela površina palestinskih teritorija, Abbas bi pao i imali bismo na desetke tisuće mrtvih, pa bi tek tada strahovanja Tomislava Jakića, Miljenka Jergovića i drugih plemenitih novinara bila opravdana: antisemitizmu u cijelome svijetu ne bi bilo kraja, pa bi eventualni glas jednog Slavka Goldsteina, Ognjena Krausa ili Vladimira Šalamona, ili odgovarajućih rabina Kotela DaDona i Lucijana Prelevića (spomenuti su abecednim redom), te sviju nas ostalih, bio samo dokaz (ne zato jer bi se prvenstveno oglasili kao Židovi ili kao njihovi prijatelji) da nisu svi u Hrvatskoj šupci kao ovi na vlasti.
Ako bi se sumanuto ubijanje beba, djece, žena, staraca u Gazi nastavilo i svijet ne bi reagirao, pa i najavom sankcija Izraelu, a u tom bi svijetu Hrvatska ostala slijepa, pljunuo bih na hrvatsku zastavu. Učinio bih to ukoliko bi se Pantovčak, Banski dvori i Zrinjevac nastavili sakrivati. Jer svi bismo, da – svi koji ne bismo progovorili postali sudionici, simpatizeri, podupiratelji, nazovite to kako god hoćete, kampanje mržnje i destrukcije Hamasa i izraelske ekstremne desnice.
Hrvatska, ukoliko nije nasljednica tzv. NDH, a nije, i ukoliko gospodin Ivo Josipović nema vlast u sjeni Ante Pavelića, a nema je, ne smije biti u strahu da bi riječ protiv Izraela, tamošnje vlasti, bila krivo shvaćena; to jest, nama se ne smije začepiti gubica jer se ovdje od 1941. do 1943. (a nešto i nakon toga) satrala židovska zajednica direktivama iz Banskih dvora.
Ja sam morao ovo napisati unatoč tomu što će me ovaj stav koštati (pa i važnih prijateljstava), kao što me je koštalo progovoriti o ubijenim Srbima nakon ”Oluje” (bio sam, ako ne prvi, onda među troje prvih koji je shvatio da to treba učiniti) ili kao što me košta danas napisati da se na Kaptolu 8 i na drugim adresama Katoličke crkve u RH razvijaju neoustaštvo i negacionizam holokausta, što dovodi Hrvatsku u puno težu situaciju nego što je ona u kojoj se nalazi zbog šutnje Ive Josipovića, Josipa Leke, Zorana Milanovića ili Vesne Pusić.
Međunarodna zajednica ima zadaću zaštite civila, a katolici i drugi u Hrvatskoj, ako u našoj zemlji uopće ima vjernika, jer ja sve više u to sumnjam, ne smiju ironizirati Papino nastojanje da se doprinese miru (da, braćo i sestre Hrvati, jer vrlo brzo ste zaboravili molitvu Franje, Bartolomeja, Simona Peresa i Mahmouda Abbasa te ostalih židovskih, muslimanskih i kršćanskih predstavnika u Vatikanu).
Hrvatska, ukoliko nije nasljednica tzv. NDH, a nije, i ukoliko gospodin Ivo Josipović nema vlast u sjeni Ante Pavelića, a nema je, ne smije biti u strahu da bi riječ protiv Izraela, tamošnje vlasti, bila krivo shvaćena; to jest, nama se ne smije začepiti gubica jer se ovdje od 1941. do 1943. (a nešto i nakon toga) satrala židovska zajednica direktivama iz Banskih dvora
SAD i EU vjeruju da se rat u Ukrajini može i treba zaustaviti, pa sankcioniraju Vladimira Putina. Zar bismo trebali drugačijim aršinima vrednovati život Palestinaca i Izraelaca (u Izraelu ne žive samo Židovi) od vrijednosti života koji priznajemo Rusima, Ukrajincima i drugima?!
Glupi Hrvati će se ovaj tjedan baviti natezanjima oko toga tko smije, a tko ne smije hodati Kninom, a još gluplji od njih će u Čavoglavama onanirati nakon pozdravnih riječi jednog nacionalističkog i potpuno nemoralnog bukača, jednog kretenskog biskupa koji, hvala Bogu, konačno odlazi u mirovinu i jednog ratnog zločinca na uvjetnoj slobodi.
Ali jedna manjina, kao i uvijek, nastojat će da se čuje glas mira, glas razuma.
I Hamasu i onima koji viču ”smrt Arapima” i ”smrt ljevičarima”, odnosno ”smrt izdajnicima Izraela” odgovaram: mi možemo živjeti ne samo skupa već i zajedno. Vi pucate, ja molim. Vi razarate, ja gradim.
Sućut nije samo osjećaj koji proizlazi iz psihološke mogućnosti da se razumiju potrebe druge osobe nego je, u prvome redu, moralni imperativ. Pokušati razumjeti probleme onog s druge strane (bio on Židov ili Palestinac, Srbin ili Hrvat) prvi je korak na putu pomirenja.
Kao što je napisao Schopenhauer (navodim ga iz članka Daniela Barenboima koji su donijeli Haaretz, The Guardian, El País i drugi važni listovi), ”ne postoji ništa toliko efektivno što bi nas vratilo na put pravde kao mentalna slika svih poteškoća, sve žalosti i svog trpljenja onoga koji gubi”.
A u ovom konfliktu u Gazi (baš kao u i nakon ”Oluje”) svi smo gubitnici. Svi!
I moći ćemo graditi novo društvo, novi svijet samo ako budemo u stanju prihvaćati patnje i prava one ”druge strane”. Bez toga nam nema budućnosti.
Crkvo, ne harači ateiste!
Na ovu sam se temu odlučio iz više razloga. U pravu je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je u nedjelju na obilježavanju Dana ustanka u Srbu upitao biskupe koji smatraju hrvatsku vlast ”nenarodnom i zločinačkom” zašto onda od te iste vlasti uzimaju novac?! Zatim, jer sam od samog početka otkako je potpisan Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (9. listopada 1998.) na poziciji koju ću i danas ovdje braniti; to je bio jedan od mnogih razloga zbog kojih sam podržao kandidaturu don Ivana Grubišića za ulazak u Sabor (Grubišić i ja se o ovom pitanju slažemo, iako ne u svemu). Treće, zato jer sam od 1995. prestao financijski podržavati Katoličku crkvu u RH (crkvi kojoj nije stalo do ljudskih prava ne dajem ni lipu). Konačno, jer sadašnji model smatram protuustavnim u smislu vršenja prisile prema građanima koji nisu katolici.
Ali zašto baš danas o ovoj temi? Zato što su Hrvatski laburisti – Stranka rada aktualizirali pitanje najavivši da će u saborsku proceduru pustiti zakonski prijedlog kojim bi se uveo tzv. crkveni porez. Rekli su i da će zatražiti izmjene i dopune Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima.
Kratko ću se zaustaviti na argumentaciji Hrvatskih laburista jer ju smatram potpunom promašenom, pa ću onda prijeći na pojašnjavanje situacije.
Umjesto da pogode bit problema, a to je kršenje prava onih koji se ne smatraju katolicima jer ih se, mimo njihove volje, harači da bi se uzdržavala Crkva koja svoje zidove presvlači u oniks, povod za svoje prijedloge Hrvatski laburisti našli su ”u odluci Vlade da se građanski odgoj u školama ne provodi prema obećanju iz Plana 21 kao cjeloviti predmet, nego da se provodi kroz tzv. međupredmetnu nastavu”
Kako je na tiskovnoj konferenciji izjavila v. d. predsjednica stranke Nansi Tireli, Članak 15 (stavak 2) tog Ugovora kaže da ”ako bilo koja od visokih Ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima”. Tireli ponavlja stavove koje je kao saborski zastupnik u više navrata izrekao don Ivan Grubišić, pa je podsjetila na teško gospodarsko i socijalno stanje u državi, uvelike različito od onoga u razdoblju potpisivanja Ugovora, kao i na nedavnu izjavu ministra financija Borisa Lalovca kako su državne rezerve ispražnjene. Stoga je pozvala Vladu RH da potakne razgovore s Vatikanom o reviziji tih Ugovora.
Međutim, gospođa Tireli i njeni laburisti čine veliku pogrešku kada obrazlažu motive ili prijedlog za uvođenje ”crkvenog poreza”. Tireli je istaknula kako su Hrvatske laburiste na to potaknuli ”potezi i izjave novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Vedrana Mornara, koji je odustao od konzultiranja s akademskom zajednicom oko uvođenja građanskog odgoja u škole, ali se o njemu konzultirao s Crkvom”.
”Budući da se mnogi hrvatski građani osjećaju zakinutima u svom demokratskom pravu na obrazovanje, upravo zbog opstrukcije građanskog odgoja i uloge koju je Katolička crkva, prema riječima ministra Mornara, u tome odigrala”, rekla je privremena šefica stranke, Hrvatski laburisti odlučili su inicirati zakonski prijedlog za uvođenje ”crkvenog poreza”.
Dakle, još jednom: umjesto da pogode bit problema, a to je kršenje prava onih koji se ne smatraju katolicima jer ih se, mimo njihove volje, harači da bi se uzdržavala Crkva koja svoje zidove presvlači u oniks, povod za svoje prijedloge Hrvatski laburisti našli su ”u odluci Vlade da se građanski odgoj u školama ne provodi prema obećanju iz Plana 21 kao cjeloviti predmet, nego da se provodi kroz tzv. međupredmetnu nastavu”, što je, prije svega, asocijacija na nešto drugo, a što bi moglo biti interpretirano u okviru ideološkog sukoba koji traje između konzervativaca i liberala, koje, nažalost, najčešće zastupaju ljudi sa neofašističkim i ekstremno lijevim idejama.
Stav naše redakcije oko građanskog odgoja je jasan: treba ga uvesti kao zaseban predmet, ali i gdje se god može provući ga kroz ostale predmete poput povijesti ili zemljopisa. Građane treba podučiti i pripremiti ih za život u demokraciji. Građanski odgoj je jako važan, možda i važniji od religijske ili glazbene kulture.
Mislim da se treba govoriti o haraču kad se, zahvaljujući navedenom Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske, svim nekatolicima stavlja ruka u džep da bi plaćali uzdržavanje jedne vjerske ustanove, što je osobito grozno kad se to čini ateistima (ili agnosticima), a posve nemoralno kad se ta ustanova ne smatra dužnom položiti račune za dobiveni novac, kad joj financijski izvještaji, od same Hrvatske biskupske konferencije do najmanje župe, nisu transparentni i objavljeni na internetu i drugačije
Ali kad laburisti brkaju dvije teme jer se, to nije teško zaključiti, nisu pozabavili analizom problema i nemaju stručnjake (teologe i politologe) koji će im pojasniti da se osvetnički diskurs ne koristi kad treba zagovarati prava, onda je vrijeme za obrazlaganje i za utemeljenje, za kritičko novinarstvo. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.
Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, “jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini.
Da, točno je, gospođo Tireli: primjenom ovog poreza svaki bi građanin samostalno odlučio hoće li iz svojih prihoda uplaćivati porez nekoj vjerskoj zajednici, ali ste zaboravili pojasniti zašto, odnosno vaši argumenti su neprihvatljivi.
Zašto sam u naslovu ove kolumne koristio glagol ”haračiti”? Harač je namet koji je u doba Osmanskog Carstva morao plaćati svaki nemusliman stariji od 7 godina, a pojam dolazi od turske riječi ”harč” koja znači glavarina. U pejorativnom smislu, a ja ga tako ovdje koristim, baš na način kako se najviše rabi u narodu, harač je sinonim za pljačku, otimačinu.
I ja mislim da se treba govoriti o haraču kad se, zahvaljujući navedenom Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske, svim nekatolicima stavlja ruka u džep da bi plaćali uzdržavanje jedne vjerske ustanove, što je osobito grozno kad se to čini ateistima (ili agnosticima), a posve nemoralno kad se ta ustanova ne smatra dužnom položiti račune za dobiveni novac, kad joj financijski izvještaji, od same Hrvatske biskupske konferencije do najmanje župe, nisu transparentni i objavljeni na internetu i drugačije.
Kad bi postojala politička volja da se krene u reviziju toga Ugovora, trebalo bi imati na umu da je moguće izmjeniti Stavak 2 Članka 2, onaj koji kaže da se RH ”obavezuje da će, priznavajući rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos”, ali ne i Stavak 1 istog Članka u kojem se RH obavezuje vratiti imovinu koja je oduzeta u doba komunističke vladavine ili u materiji ili u novčanoj naknadi.
Kad bi postojala politička volja da se krene u reviziju toga Ugovora, trebalo bi imati na umu da je moguće izmijeniti Stavak 2 Članka 2, onaj koji kaže da se RH ”obavezuje da će, priznavajući rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos”, ali ne i Stavak 1 istog Članka u kojem se RH obavezuje vratiti imovinu koja je oduzeta u doba komunističke vladavine ili u materiji ili u novčanoj naknadi
Sve što stoji u Članku 6 (gro novca stiže prema kalkulaciji o dvjema bruto plaćama pomnoženima s brojem župa), Članku 10 (da su sve pravne osobe Katoličke crkve po definiciji neprofitne ustanove), Članku 11 (gdje se širi ogromna siva zona jer se kaže da će ”na preporuku biskupa državna vlast svake godine razmatrati, odobriti i financijski pomagati posebne programe i projekte pravnih osoba Katoličke crkve koji su korisni za opće dobro), Članku 12 (država gradi, točnije, ”pridonosi izgradnji i obnovi crkvenih zgrada” prema svojim mogućnostima), dakle sve to i sva ekonomska pomoć koja proizlazi iz drugih Ugovora (osim u slučajevima kada je riječ o baštini koja je zaštićena) mora pasti na teret katolika.
Trenutno najmoćnji Hrvat – katolik na svijetu, apostolski nunciji u SR Njemačkoj, nadbiskup Nikola Eterović, autor komentara i pravi arhitekt ova četiri Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, stručnjak za Kanonsko pravo, podsjeća katolike da su dužni, jer im je zapovijedano, uzdržavati klerike i crkvene institucije. Ali Eterović nije nuncij bilo gdje, već u Njemačkoj i dobro zna kako najelegantnije provesti reforme Ugovora i kako osigurati da se Crkva osloni na svoje vjernike kako se ne bi dogodio harač nekatolika.
Ukratko, ako ste katolik ili luteran, plaćate porez, pa Ministarstvo financija vrši uslugu administracije toga novca. Taj ”porez” nije obvezatan za sve. Iako logika govori da bi bilo dobro da svaki građanim na njemu adekvatan način socijalno pomogne (bez brige, Nijemcima, ljudima visoke građanske kulture, ne treba posebno objašnjavati da Caritas, Crveni križ, Crveni polumjesec, UNHCR, UNICEF, itd. trebaju njihov novac), nitko nema, prema ovome rješenju, pravo bilo kome nametnuti porez. Ako ste ateist, na primjer, na vašoj će savjesti biti hoćete li ikomu pomoći ili nećete. Ako ste katolik koji ne želi plaćati, prestajete to raditi. Ispisujete se. Kraj priče.
Gdje bi mogao nastati problem u Hrvatskoj? Nije, dakako, problem u nemogućnosti da se ”crkveni porez” dogovori, uvede i provede. Problem je u strahu da mogućnost uvođenja ”crkvenog poreza” ne smanji broj nominalnih katolika.
Ako ti tvoj osjećaj slobode govori da u Boga vjeruješ, ali da nećeš ni u kojem slučaju financirati biskupa koji sebi dvore presvlači u oniks ili svoje dupe vozi u Audiju 8, slobodan budi uskratiti mu milodar iliti porez jer, da, treba voditi računa o ”zajedništvu dobara”, ali je, prije svega, važnije živjeti u bratskome duhu
Budući da i oni (biskupi) i drugi znaju da famozna brojka o 88% Hrvata katolika služi samo za pokazivanje mišića i za financijske kalkulacije (jer se novac koji Crkvi stiže od države temelji i na broju katolika u RH), naime, znaju da je ta brojka daleko veća od broja pravih vjernika ili, nazovimo to tako, vjernika koji žive sakramentalno, koji redovno idu na misu i koji imaju kakvu-takvu vezu sa župom kojoj pripadaju (jer broj onih koji se zaista zanimaju za život župske zajednice u Hrvatskoj je u odnosu na tih famoznih 88% strašno malen i za crkvene vlasti poražavajuća činjenica), postoji opravdani strah da će s vremenom, ne odmah, brojni vjernici sebe ispisati iz registra katolika kako ne bi plaćali porez Crkvi koja im je preko svojih pastira ali, nažalost i svećenika, sve antipatičnija.
Kao što sa svakom bakom koja umire tiraža Glasa Koncila nastavlja padati (najčešće pismo koje stiže na Kaptol 8 glasi otprilike ovako: ”Naša baka je umrla, pa otkazujemo pretplatu”), govorim naravno metaforički, tako će broj katolika, ukoliko se biskupi ne trgnu i ne prihvate pastoral Drugog vatikanskog sabora, praksu Vatikana (transparentne financije) i diskurs pape Franje ”o Crkvi za siromašne” (što pretpostavlja da se ukine svaki trag izričito feudalističi organizirane i raspoložene sekte nazvane ”Crkva u Hrvata” da bi se prokrčio put vapijućoj Crkvi Kristovoj), naprosto kopniti.
Drugi je par rukava što Katolička crkva u RH ne pokazuje znakove da razumije što znači demokracija i život u pluralizmu i što bi, kad bi to razumjela, ona sama trebala prednjačiti, a da je na to ne podsjećaju Lesarovi desesperadosi, u traženju da se i u nas uvede tzv. njemački model, odnosno u stavu da nije fer haračiti ateiste, muslimane i druge.
Načelo prema kojem bismo se trebali ravnati je sljedeće: Kume, ako se smatraš članom Katoličke crkve, islamske zajednice, neke od židovskih općina ili zajednica, bilo koje kršćanske crkve ili zajednice, itd., itd., naime, ako si zadovoljan tom i tom zajednicom, plati joj što Bog zapovijeda, omogući joj rad i postojanje; odnosno ako u Boga ne vjeruješ ili u njega sumnjaš, postupi slobodno.
I opet, ako ti tvoj osjećaj slobode govori da u Boga vjeruješ, ali da nećeš ni u kojem slučaju financirati biskupa koji sebi dvore presvlači u oniks ili svoje dupe vozi u Audiju 8, slobodan budi uskratiti mu milodar iliti porez jer, da, treba voditi računa o ”zajedništvu dobara”, ali je, prije svega, važnije živjeti u bratskome duhu.
- « Previous Page
- 1
- …
- 44
- 45
- 46
- 47
- 48
- …
- 50
- Next Page »