novinarstvo s potpisom
Boris Vlašić
Vrag zna što si je mislio Davor Bernardić pripremajući se za prekjučerašnji dan. Vodi tu neku ekipu koja se nada da će se s njim dočepati onoga što već sada imaju HDZ-ovci, prilično siguran mandat u kojem ih nitko neće omesti. – Da ja njima ponudim sigurnu mirovinu ili dobro obrazovanje za djecu – možda se jučer pitao Davor Bernardić kako da se postavi pred SDP-ovcima. [Read more…]
Ivica Grčar
Više ljudi mi se obratilo, ne samo čitatelja nego i poznanika i susjeda, pitajući da li znam (ili što mislim) hoće li u ožujku iduće godine moći biti isplaćene mirovine u Hrvatskoj s obzirom na to da još nisu formirani Sabor i vlada i da neće biti na vrijeme izglasan državni proračun? [Read more…]
Milan Kovačević
Foto: Vladimir Jurišić
Prošlo je od rata mnogo godina, prežalio sam mnogo toga, moje sretno djetinjstvo, mladenaštvo, kasniji sretan i bezbrižan život, neke drage ljude i prijatelje kojih više nema, pjesme po prelima i seoske zabave, ali nisam prežalio i nikada neću – moje konje. Ovako s puno mirnoće i sigurnosti u ono što govori, kaže devedesetogodišnji Milan Kovačević iz Perne, čovjek na čijem zidu spavaće sobe ne vise slike djedova i baba, djece i kumova, već njega i njegovih konja. [Read more…]
Policija istražuje slučaj i još se ne znaju svi detalji, ali ono što je došlo u javnost prilično je zbunjujuće.
Četrdesetogodišnjak je molotovljevim koktelima zapalio čitavo prizemlje zgrade Mirovinskog na Zapadnoj obali. Ušao je, pričaju, bacio nekoliko zapaljivih bombi i utekao na motociklu, a sve zato jer mu liječnička komisija nije odobrila rehabilitaciju u prestižnim Krapinskim toplicama, već su ga poslali u manje atraktivnu Makarsku. [Read more…]
U Zagrebu je održan skup o 70. obljetnici Bleiburga koji nije promijenio ni jednu činjenicu o NDH. To što je Tolstoj rekao da on nije našao ratne zločince među žrtvama Bleiburga ne znači da ih nije bilo, nego samo da ih on nije našao. To ne mijenja karakter NDH
Na neki su, dosta bizaran, način i zabavni ti hrvatski kvaziistinoljupci koji bi da ustaše postanu svijetla točka hrvatske povijesti. Istina, ta zabavnost kratko traje, jer kada se normalna, prosječna osoba s normalnim, prosječnim odnosom prema dobru i zlu sjeti što su radili, kako su vladali i što su ostavili iza sebe, normalnom i prosječnom bude zlo. I bude ga stid. Upravo su se neki dan opet zeznuli, pozvavši stručnjaka za Bleiburg da spasi hrvatski ugled. [Read more…]
Dozvolite da se obratim. Smeta me manipuliranje činjenicama u Jutarnjem listu. Ivo Josipović je otvorio zakonsko pravo korištenja dužnosničke plaće – 6 mjeseci pune, 6 mjeseci pola plaće. Grozno je koliko to košta s obzirom na to da mu je predsjednička plaća 23.000 kn. [Read more…]
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo njenu prvu kolumnu za Autograf.
Kada ste u novinarstvu, što honorarno, što profesionalno tri i pol decenije (od jednog davnog srpnja 1979.), kada mu vrlo bukvalno podredite privatni život uvjeravajući sve oko sebe i sebe da se jedino tako čovjek (a pogotovo žena), može baviti tim poslom, ništa ama baš ništa ne može vas pripremiti za umirovljenje. [Read more…]
Prvoga siječnja u mirovinu je otišao moj poštar Milan. Skoro četrdeset godina radio je kao listonoša u istome novozagrebačkom naselju, i u tom je vremenu propješačio nekoliko različitih povijesnih epoha, prehodao kroz barem dvije države i nekoliko političkih sistema, i doživio radikalnu promjenu uloge zemaljske pošte i poštara u našim društvenim i privatnim životima.
Rodom iz Tršića u zapadnoj Srbiji, mjesta u kojemu se rodio i Vuk Stefanović Karadžić, najčišći štokavac i ijekavac, koji, valjda, nikada nije izgovorio pogrešan naglasak, ipak je bio samo poštar. Ili je bio čak poštar, jer su uz njega rasle, starile i s ovoga svijeta odlazile generacije iz nebodera i limenki Zapruđa.
Poznavao je naravi svojih klijenata, pratio je njihove mijene i pretvorbe iz velikih Jugoslavena u još veće Hrvate, iz ateista u katolike, iz udbaša u ustaše, iz ljudi u neljude, iz jednih u neke sasvim druge, već onako kako su diktirale mode i trendovi.
Ali većina nije bila takva: samo su se trudili da prežive, da podignu djecu, upišu ih u gimnazije i na fakultete, i da bez obzira na okolnosti – jer čim spomenemo okolnosti, govorimo o nečemu što biva gore nego što je bilo – sačuvaju ono zrnce radosti, i da se poštaru nadaju, a ne da strepe od njegova dolaska.
Preko poštara već stotinu i pedeset godina započinje čovjekov odnos sa državom i društvenom zajednicom. Poštar je, a ne predsjednik općine, države ili vlade onaj prvi koji predstavlja i simbolizira državu i vlast. Kada se poštaru prestajemo nadati, kada ga prezremo jer se više nikakvom dobru ne nadamo, započinje raspad zajednice. Poštar je sociolog na cjeloživotnom radnom zadatku. On proučava odnose među ljudima, socijalnu dinamiku i strategiju, navike, trendove i običaje.
Poštar zna kome da ostavlja našu poštu kada nas nema. U glavi on ima mrežu međuljudskih odnosa u neboderu, tko je kome prijatelj, a tko dušmanin; i koješta drugo njemu je bolje poznato nego drugima. Poštar u svojim nosnicama i u memoriji ima mirise naših stanova, pod prstima osjeća brave naših haustora i kapija, zna koliko duboko treba gurnuti ključ…
Moj prvi poštar zvao se Vito. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pješačio je dva i pol kilometra od Donje do Gornje vale, i od rujna do lipnja, svakoga prvog u mjesecu mom djedu donosio penziju. Tog dana Vito se u Donju valu vraćao pijan ko majka zemlja, jer je na našim selima postojao vajkadašnji običaj da se listonošu pri dolasku penzije počasti rakijicom.
Preuređenje platnog sistema i prestanak gotovinskog komuniciranja države sa građanima te isplaćivanja penzija na ruke ničemu nije toliko koristilo kao zdravlju poštara. Mnoge su jetre spašene nakon što su mirovine polijegale po tekućim i poštanskim računima, i nakon što su građani seljaci izgubili svoj osnovni motiv da napijaju poštare.
Između Vite i Milana, između Drvenika kod Makarske i Novoga Zagreba, prošlo je četrdeset i pet godina moga života među poštarima. Bilo ih je od svake vjere i nacije, starih, mladih, a najviše sredovječnih – iako, čovjeku u uniformi teško je odrediti dob – i ne sjećam se da mi je ijedan od njih učinio nešto loše, ili da me je ružno pogledao.
Poštaru je nekako u opisu zanimanja da bude obziran prema ljudima. U ikonografiji zapadnoga kršćanstva, ili u njegovoj naraciji, poštar je neka vrsta zemaljskog anđela: on donosi poruke otamo gdje nas nema. Do danas, nisam se od poštara prestao nadati dobru. Poštari su posljednja crta obrane moga društvenog i političkog optimizma.
Do prije desetak godina, prosinac je bio najdramatičniji mjesec u radnoj godini svakoga listonoše. Od jednoga od mojih sarajevskih poštara čuo sam da bi se u decembru i po tri puta dnevno znao vraćati u bazu da napuni torbu, toliko bi čestitki bilo. U srpnju i kolovozu raznosile su se razglednice s mora, ali njih je, ipak, bilo manje.
U to vrijeme bez interneta i mobilnih telefona komunikacija među ljudima tekla je sporije i temeljitije. Ako bi nešto bilo baš hitno, slali su se telegrami. Propisani rok u kojem telegram mora stići 1972. iznosio je dvanaest sati. Ne znam je li se kasnije oko toga nešto promijenilo. Te godine ujaku u Moskvu slali smo telegram da mu je umro otac, moj djed. Telefonom ga se zbog nečega nije moglo dobiti.
Osim u ekstremnim situacijama – a ja se sad ne mogu sjetiti nijedne takve – ono za što je nekad trebalo najmanje dvanaest sati ili šest-sedam dana, danas se odvije u trenutku. To se ne odnosi samo na važne obavijesti, na pitanja života i smrti, isto je i s najsitnijim trivijalnostima.
Ako vam je baš do toga stalo, prijatelju u Toronto ili San Francisco možete javiti da ste piškili, i poslati mu selfi. Mlaz neće ni uminuti, a on će vas vidjeti na djelu. Je li to dobro? Ne znam, neki govore da jest, ali mene nije lako uvjeriti da je tako. Ono što stiže u trenutku, u trenutku će i nestati. To je, možda, korisno za čovječanstvo, ali je za čovjeka škodljivo.
Čovjek je stvoren od svoje prošlosti i od sjećanja. Time se razlikuje od robota i od crva. Koliko god robot i crv u nečemu drugom bili čovjeku nadmoćni, sjećanja su ono čime on vlada svojim svijetom. On će se njih sjećati, a oni njega neće. Tako je bilo, sve dok informacije nisu svijetom potekle brzinom zvuka i električne struje.
Elektronska komunikacija ne ostavlja za sobom nikakav trag. Ona je bez boje, okusa, mirisa, osjeta pod prstima. Dovoljno je pritisnuti komandu delete, dovoljno je da nestane struje, i ničega više nema. Mislite da će sve što je jednom došlo na međumrežje negdje, u nekom zakutku virtualnog svijeta, postojati zauvijek? Varate se, neće tako biti. Opstaje samo ono što ima svoju čvrstu, materijalnu potvrdu, ono što je zapisano na papiru ili uklesano u kamen. Gotovo! Delete!
Poštari listonoše svjedoci su i čuvari naše privatne i porodične memorije. Neće biti dobro ne ostane li tako, kao što dobro neće biti dođe li vrijeme kada ljudi u Novom Zagrebu, Puli, Dubrovniku, kao i u najzaturenijim selima ove zemlje, neće poznavati svog poštara. Bolje tog čovjeka ubijati rakijom, nego u njemu vidjeti stranca.
(Prenosimo s autorova portala).
Prije nekoliko dana sam objavio Tweet sljedećeg sadržaja: ”Mojim prijateljima Židovima: zašto šutite?! Ne vidite strašne ratne zločine izraelske vojske u Gazi? Šutite, vi, preživjeli iz holokausta?!”
Taj mini komentar se nije svidio nekim mojim poznanicima i onima koji se javljaju na mom Facebook zidu. Jedan od njih me čak optužio da ”prozivam Židove” na način kakav je Marinko Božić prozivao Srbe u Slobodnom tjedniku. Dakle, na divljački način.
Ja nisam, moram to na početku ove kolumne pojasniti, jer bi netko mogao misliti da sam, objavivši odličnu analizu Tomislava Jakića u okviru (tek postavljenog) tjednog vanjskopolitičkog komentara Orbi et populis naslovljenog ”Parole golog antisemitizma” (poticajanog kao i komentar Zlatka Dizdarevića ”Zašto nema Palestine”, postavljen tjedan dana ranije na istome mjestu) te izuzetno potrebne kolumne Miljenka Jergovića ”Antisemitizam bez Židova” (kao Osvrt dana od nedjelje 3. kolovoza), to učinio iz grižnje savjesti, da si ”spasim ugled” jer sam, kako bi se zločesto dalo zaključiti, zavapio mojim prijateljima Židovima želeći ih ”pozvati na odgovornost”, Bože sačuvaj, jer ih smatram odgovornima za zločinačku, pače i fašističku politiku izraelske vlade, odnosno fašistički snaga u njoj (jer je to koalicijska vlada); a nikako, pak, jer imam potrebu propitkivati lojalnost naših Židova! Neka mi se osuše i desna i lijeva ruka ako sam imao takvih primisli!
Učinio sam to iz više razloga, ali ovdje ističem dva: zato jer je nama, antifašistima, zabranjeno šutjeti kada se vrše ratni zločini ili zločini u ratu, te zato jer, kao humanisti, ne smijemo ostati mirni i po strani dok se tenkovima i drugom artiljerijom, zrakoplovima i svime ostalim čime raspolažu sofisticirane i vrhunski naoružane snage Izraela Gaza pretvara u prah i pepeo baš onako kako je artiljerija JNA rušila, kuću po kuću, naš Vukovar.
Želim li tom usporedbom kazati da stavljam znak jednakosti između agresorskih snaga na Republiku Hrvatsku i snaga kojima komandira vlada Benjamina Netanyahua? Da, upravo tako. Nije li ta usporedba pretjerana? Možda jest.
Zašto se onda dovodim u situaciju da me prozovu zbog ”prekomjernoga granatiranja” izraelskih vojnika i tamošnje vladajuće klase?
Zato što slušam sposobnije, pametnije i upućenije od sebe i znam ono što možda nekima još nije jasno i zbog čega se ova kolumna i objavljuje (ne da bi se ikome dodvorio, jer to nije bio i neće nikada biti moj način i stil izražavanja).
Slušam pametne ljude poput laburista, bivšega izraelskog ministra unutarnjih, a onda i vanjskih poslova Šlomo Ben-Amija (aktivan početkom prošloga desetljeća u vladi Ehuda Baraka), poput argentinskog pijaniste i dirigenta svjetskoga glasa Daniela Barenboima (židovskog je porijekla i nositelj je izraelskog i palestinskog pasoša te je kao takav ”Ambasador mira UN-a”), poput izraelskih pisaca koje ovdje ne treba posebno predstavljati: Amosa Oza, A. B. Yehoshuea, Etgara Kereta i Davida Grossmana, poput komičarke Orne Banai, poput redateljice Shire Geffen, poput Gideona Levyja, kolumniste izraelskog dnevnika Haaretz (najomraženiji novinar u zemlji, nešto kao Viktor Ivančić za HDZ ili moja malenkost za Katoličku crkvu devedesetih u RH), koji se u posljednjoj kolumni pita ”zašto je Bijeloj kući trebalo čak 25 dana da nazove izraelsku vojnu akciju u Gazi barbarskim činom?” (u trenutku kada Haaretz na naslovnici ima vijest da je Mossad prisluškivao telefon američkog državnog tajnika Kerryja u razgovorima s Palestincima)…
Znam da pobjednika u toj akciji neće biti i zato se Izrael, pod pritiskom, počeo povlačiti. Pobjednika nema jer je Hamas ostao najmanje bez dvije trećine svojih raketa ali joj ostaje vlast, za sada, u Gazi.
Je li u konačnoj i toliko očekivanoj izjavi premijera Netanyahua (kojeg bih ja bez ustručavanja prijavio Međunarodnom sudu za ratne zločine) da Mahmoud Abbas nije isto što i Hamas naznaka nove politike? Teško.
Meni je teško povjerovati da je ova izraelska vlada u stanju proizvesti neku novu politiku, ali bi ona, i to sam naučio od navedenih osoba, trebala u kratkim crtama biti sažeta u ovim smjerovima (ne nužno ovim redoslijedom):
Pakao Gaze sa preko 1600 mrtvih (od toga trećina djece) i skoro 6000 ranjenih mora prestati.
Hamas je moguće izolirati jer ga ne podržava ni jedna arapska zemlja (osim donekle Katar), a trenutno su svi daleko zainteresiraniji da se okonča rat sunita i šijita.
Ako bi se razaranje Gaze nastavilo, ako Izrael ne bi odlučno nastavilo s povlačenje započetim u nedjelju, eksplodirala bi cijela površina palestinskih teritorija, Abbas bi pao i imali bismo na desetke tisuće mrtvih, pa bi tek tada strahovanja Tomislava Jakića, Miljenka Jergovića i drugih plemenitih novinara bila opravdana: antisemitizmu u cijelome svijetu ne bi bilo kraja, pa bi eventualni glas jednog Slavka Goldsteina, Ognjena Krausa ili Vladimira Šalamona, ili odgovarajućih rabina Kotela DaDona i Lucijana Prelevića (spomenuti su abecednim redom), te sviju nas ostalih, bio samo dokaz (ne zato jer bi se prvenstveno oglasili kao Židovi ili kao njihovi prijatelji) da nisu svi u Hrvatskoj šupci kao ovi na vlasti.
Ako bi se sumanuto ubijanje beba, djece, žena, staraca u Gazi nastavilo i svijet ne bi reagirao, pa i najavom sankcija Izraelu, a u tom bi svijetu Hrvatska ostala slijepa, pljunuo bih na hrvatsku zastavu. Učinio bih to ukoliko bi se Pantovčak, Banski dvori i Zrinjevac nastavili sakrivati. Jer svi bismo, da – svi koji ne bismo progovorili postali sudionici, simpatizeri, podupiratelji, nazovite to kako god hoćete, kampanje mržnje i destrukcije Hamasa i izraelske ekstremne desnice.
Hrvatska, ukoliko nije nasljednica tzv. NDH, a nije, i ukoliko gospodin Ivo Josipović nema vlast u sjeni Ante Pavelića, a nema je, ne smije biti u strahu da bi riječ protiv Izraela, tamošnje vlasti, bila krivo shvaćena; to jest, nama se ne smije začepiti gubica jer se ovdje od 1941. do 1943. (a nešto i nakon toga) satrala židovska zajednica direktivama iz Banskih dvora.
Ja sam morao ovo napisati unatoč tomu što će me ovaj stav koštati (pa i važnih prijateljstava), kao što me je koštalo progovoriti o ubijenim Srbima nakon ”Oluje” (bio sam, ako ne prvi, onda među troje prvih koji je shvatio da to treba učiniti) ili kao što me košta danas napisati da se na Kaptolu 8 i na drugim adresama Katoličke crkve u RH razvijaju neoustaštvo i negacionizam holokausta, što dovodi Hrvatsku u puno težu situaciju nego što je ona u kojoj se nalazi zbog šutnje Ive Josipovića, Josipa Leke, Zorana Milanovića ili Vesne Pusić.
Međunarodna zajednica ima zadaću zaštite civila, a katolici i drugi u Hrvatskoj, ako u našoj zemlji uopće ima vjernika, jer ja sve više u to sumnjam, ne smiju ironizirati Papino nastojanje da se doprinese miru (da, braćo i sestre Hrvati, jer vrlo brzo ste zaboravili molitvu Franje, Bartolomeja, Simona Peresa i Mahmouda Abbasa te ostalih židovskih, muslimanskih i kršćanskih predstavnika u Vatikanu).
SAD i EU vjeruju da se rat u Ukrajini može i treba zaustaviti, pa sankcioniraju Vladimira Putina. Zar bismo trebali drugačijim aršinima vrednovati život Palestinaca i Izraelaca (u Izraelu ne žive samo Židovi) od vrijednosti života koji priznajemo Rusima, Ukrajincima i drugima?!
Glupi Hrvati će se ovaj tjedan baviti natezanjima oko toga tko smije, a tko ne smije hodati Kninom, a još gluplji od njih će u Čavoglavama onanirati nakon pozdravnih riječi jednog nacionalističkog i potpuno nemoralnog bukača, jednog kretenskog biskupa koji, hvala Bogu, konačno odlazi u mirovinu i jednog ratnog zločinca na uvjetnoj slobodi.
Ali jedna manjina, kao i uvijek, nastojat će da se čuje glas mira, glas razuma.
I Hamasu i onima koji viču ”smrt Arapima” i ”smrt ljevičarima”, odnosno ”smrt izdajnicima Izraela” odgovaram: mi možemo živjeti ne samo skupa već i zajedno. Vi pucate, ja molim. Vi razarate, ja gradim.
Sućut nije samo osjećaj koji proizlazi iz psihološke mogućnosti da se razumiju potrebe druge osobe nego je, u prvome redu, moralni imperativ. Pokušati razumjeti probleme onog s druge strane (bio on Židov ili Palestinac, Srbin ili Hrvat) prvi je korak na putu pomirenja.
Kao što je napisao Schopenhauer (navodim ga iz članka Daniela Barenboima koji su donijeli Haaretz, The Guardian, El País i drugi važni listovi), ”ne postoji ništa toliko efektivno što bi nas vratilo na put pravde kao mentalna slika svih poteškoća, sve žalosti i svog trpljenja onoga koji gubi”.
A u ovom konfliktu u Gazi (baš kao u i nakon ”Oluje”) svi smo gubitnici. Svi!
I moći ćemo graditi novo društvo, novi svijet samo ako budemo u stanju prihvaćati patnje i prava one ”druge strane”. Bez toga nam nema budućnosti.
Zvanični podaci pokazuju da je Srbija najzaduženija zemlja u Evropi, da je zaduženost prešla 70 procenata bruto društvenog proizvoda, iako po zakonu ne bi smela da pređe 40 i nešto procenata. Zemlja je pred bankrotom, čujemo sa raznih strana, od fiskalnog saveta, političara, ekonomista. U državi u kojoj oko malo čega ima saglasnosti, o ovome postoji puna saglasnost.
Šta zapravo znači bankrot države? Da li je to samo raspad sistema? Oni stariji koji se prisećaju devedesetih godina i totalne izolacije Srbije mogu u neku ruku da zamisle takvu situaciju sveopšte bede i bezizlaza koja nam opet ozbiljno preti. Ono što prvo nailazi jeste obezvređivanje svega. Ne samo novca, čija vrednost vrtoglava pada, banke prestaju da rade, štediše gube svoj uloženi novac, penzije se spuštaju ispod svakog minimuma (prisetimo se da su penzije iznosile oko jednu marku!), u radnjama nema više šta da se kupi, stvarni život postaje virtuelni život, život u nestvarnosti.
To je obezvređivanje i obesmišljavanje ukupnog života, života dostojnog čoveka. Inflacija dostiže vrtoglave visine koje se mere svetskim rekordima, radnje su prazne, apoteke ostaju bez lekova, a bolnice bez najosnovnijih materijala za operacije i lečenje. Sve se raspada, država prestaje da postoji, a jedino cvetaju šverc i crna berza.
Ovoj crnoj i sumornoj slici, ovom opisu stanja bankrota nedostaju mnogi detalji koji takvu katastrofu čine još bolnijom i sumornijom. Raspadaju se institucije, ali se raspada i sistem, nestaju poslednji ostaci morala, postaje najvažnije preživeti u vučjoj borbi za opstanak.
Na vanrednoj konferenciji za štampu premijer Aleksandar Vučić prihvatio je ostavku ministra finansija Lazara Krstića. Krstić je u svom programu sređivanja katastrofalne finansijske situacije u Srbiji, među ostalim merama, kao najvažnije tražio smanjivanje penzija za najmanje 20 procenata, plata u javnom sektoru za petnaestak procenata, a poskupljenje struje za 30 procenata. Ove brojke šokirale su novinare na konferenciji za štampu, a bez sumnje još više televizijske gledaoce koji su pratili konferenciju.
Tada je reč uzeo premijer Vučić koji je izjavio da potpuno podržava Krstića, da su njegove mere prave, ali da on kao čovek “mekog srca“ (kako ga je nazvao ministar Krstić) te mere ne može da prihvati jer zna da većina ljudi u Srbiji ionako mizerno živi i da bi ih ove mere egzistencijalno dotukle. Koliko se moglo razumeti, mere će biti primenjene, ali ne u procentima kako ih je saopštio Krstić.
Ipak, sve je to mirisalo na nesumnjiv dogovor. Narod, užasnut visokim procentima koje je izneo Krstić, sa olakšanjem će, kako Vlada veruje, prihvatiti Vućićeve umanjene procente. Tako će premijer sačuvati svoju reputaciju političara koji voli svoj narod i brine o njemu.
Naravno, jedno od nezaobilaznih pitanja jeste ko je kriv za ovakvu situaciju u kojoj se nalazi Srbija. Premijer Vučić, predsednik držve Tomislav Nikolić i njihove stranačke kolege za to optužuju prethodnu vlast Demokratske stranke. Dok su bili na vlasti, sličnim rečnikom demokrate su nalazile krivca u vladi Vojislava Koštunice, a Koštunica je za ekonomske nevolje nalazio u periodu vladanja Slobodana Miloševića, vremenu međunarodnih sankcija i izolacije.
Istina je zapravo da su svi krivi, ko manje, ko više, jer je jedna ista politička garnitura, na vlasti u različitim kombinacijama, U Srbiji je već dugo prihvaćena politička istina da svako može sa svakim. Uverenja više nisu važna, jedino je važan interes. I to ona vrsta najnižeg i najbeskrupuloznijeg interesa – partijski interes. I tu se zatvara začarani krug krivice.
Opšte prihvaćena istina jeste da se politička vlast osvaja ne zbog opšteg dobra, nego da se zadovolje ambicije partijskog političkog vrha i zaslužnog dela članstva. Postalo je pravilo da se do rešenja stambenih problema, zapošljavanja i svega drugog može doći jedino partijskim kanalima. Zaludna su sva predizborna obećanja o ukidanju partijskih privililegija i nepotizma, uvođenja profesionalizma – sva ta obećanja zaustavljaju se pred moćnim partijskim bedemima. Srbija je poput sličnih balkanskih država i državica temeljito partitokratska.
Nema sumnje da su Vučićeve reči o katastrofalnoj dubini srpske krize istinite. Ali isto tako, bez obzira na sva suprotna uveravanja, ovoga puta, kao i više puta ranije, kola se slamaju na najbespomoćnijima i najsiromašnijima, koji ionako imaju malo ili gotovo ništa. Mnogi već žive u mraku jer račune za struju ne mogu da plate, a hrane se u besplatnim ”narodnim kuhinjama” ako i one nisu već ukinute.
U takvoj atmosferi siromaštva i bede koji će se za običnog prosečnog građanina Srbije samo uvećati, a ne smanjivati, spominjanje mogućnosti ”grčkog” ili ”argentinskog” scenarija deluje kao upozorenje da je kraj sveta blizu. Šta je sledeće? Možda ono što nas čeka sa dolaskom zime. Sa mnogim nagoveštenim porezima i poskupljenjima, nestašicama struje i mnogih roba i gašenjem radnih mesta.
Ipak, a to može da donekle deluje smirujuće, iako se loša budućnost čini izvesnom, budućnost, ni dobra ni loša, ne može se sasvim predvideti. Ima i događaja koji su neočekivani. To je slamka za koju se hvataju optimisti. Na ovim našim prostorima uglavnom se živelo u vremenima većih i manjih kriza. Ostaje nada, zasada ničim potkrepljena, da će se dogoditi neko čudo i da će se Srbija izvući iz živog blata u koje je upala. Uostalom, krize, i male i velike, dođu i prođu, baš kao i ljudski život.
A u opticaju je opet ko zna koliko već puta ponovljena ”mudrost” nekadašnjeg ministra finansija, lukavog “gedže“ Nikole Pašića:
”Spasa nam nema, propasti nećemo!”
