Danas je točno 5 godina otkako je započeo pontifikat pape Franje. Naime, kardinalska konklava izabrala je Jorgea Maria Bergoglia, nadbiskupa Buenos Airesa, za papu (266. po redu) 13. ožujka 2013. godine, ali je dana 19. ožujka inauguriran kao poglavar države Vatikan i Katoličke Crkve. Službu je preuzeo na blagdan svetog Josipa, zaštitnika Crkve. [Read more…]
Kaptolu treba redakcijsko vijeće
Zaključak Redakcijskog vijeća ”Novog lista” kojim se reagira na sramotnu objavu teksta Davora Velnića u prilogu “Pogled”, koji odnedavno ima novog urednika, vraća nadu u novinarstvo i novine. Riječ je o novinama što su olovnih devedesetih, nakon sloma Kulušićeve ”Slobodne Dalmacije”, uz “Feral Tribune” bile rijetka oaza slobodnomislećih ljudi (različitih političkih uvjerenja), [Read more…]
Zašto mi je prioritetno da su mi Srbi braća?
Naravno da me, kao novinara koji je dao 14 godina života Novome listu i pomogao tome dnevniku da mu se skine etiketa anticrkvene i komunističke novine ne može veseliti kada kolega Denis Romac, stručnjak za vanjskopolitičke teme (a da sramota bude veća i potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva), napiše da će najavljeni susret pape Franje i ruskog patrijarha Kirila u petak 12. veljače u zračnoj luci u Havani na Kubi [Read more…]
Lica s potjernice
Rijetko se viđa toliko mržnje na jednom mjestu, koliko se cijedi sa stranica prošlog broja desničarske tiskovine 7Dnevno – mržnje prema novinarima, novinarskoj profesiji i slobodi mišljenja.
Osokoljeni nedavnim čistkama u Slobodnoj Dalmaciji, odakle su radi prilagođavanja gazde nastupajućoj desnici odstranjene kolumne Davora Krile i Borisa Dežulovića, i otkazom Borisu Paveliću u Novom listu, [Read more…]
Diskurs građanskoga rata
Reagirajući na navode Tomislava Karamarka o ”slučaju Jović”, predsjednik Republike Ivo Josipović je rekao kako se prof. Dejanu Joviću zahvalio na angažmanu glavnog analitičara u svom uredu jer se nisu temeljno složili oko važnog političkog pitanja, onog o uvjetima u kojima je proveden hrvatski referendum o izlasku iz Jugoslavije.
Predsjednik HDZ-a u Gospiću je komentirao razrješenje glavnog analitičara Predsjednika, pa je kazao da ”predsjednik Josipović pet godina zna političku profilaciju svog savjetnika Jovića”, odnosno da je Josipović znao da je ”Jović na miloševićevskim antihrvatskim pozicijama” i ”zna da je Jović protivnik hrvatske samostalnosti”.
”U ovom trenutku nije problem Jović nego Josipović”, dodao je Karamarko zazivajući streljački stroj za ”izdajnika” Jovića i za ”veleizdajnika” Josipovića.
Već dugo se ovaj ljubitelj jama bavi uvođenjem straha među građane Republike Hrvatske, pa nas ne smije iznenaditi što šef HDZ-a kaže kako ”dugogodišnjom suradnjom s Jovićem, Josipović vrijeđa sve one koji su dali svoje živote za hrvatsku neovisnost”.
Koristeći riječi nacionalističkih utvara kakve su Ivica Šola ili Zvonimir Šeparović, jer prvi je, znamo, zagovarao posebne metode za ”slučaj Jović”, dok drugi Josipovića osuđuje kao veleizdajnika i to u Vukovaru gdje se našao putujući cirkus toga nekoć predanog komunističkog suca, Karamarko nas vraća u užasne godine rata iz kojih nas je Dejan Jović pametnim analizama polako izvlačio, jer promovira diskurs građanskoga rata koji se dogodio paralelno agresiji Miloševića i JNA na Republiku Hrvatsku
Ako je Jović ”miloševićevac” i neprijatelj svega hrvatskog, kako sugerira mentor predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, što je tek Josipović s obzirom da ”u ovom trenutku nije problem Jović nego Josipović”, to jest da je ”Jović jednak Josipoviću”?
Karamarko kaže kako se zbog svega što je Jović ikada zastupao Josipović ”dužan ispričati hrvatskom narodu”.
Predsjednik, shvativši koliko su opasne teze šefa HDZ-a, odmah mu je odgovorio, te je u Osijeku izjavio: ”Kada je riječ o ovim grubim kvalifikacijama gospodina Karamarka, samo bih podsjetio da je gospodin Jović bio savjetnik kandidatkinje za predsjednicu RH Kolinde Grabar Kitarović kada je bila ministrica, kao i ministru Žužulu, dakle važnim osobama iz njegove stranke. Ne bih se usudio reći i mislim da je to strašna kvalifikacija kada za nekoga kažete da je državni neprijatelj”.
Da, točno je, prestrašne su to kvalifikacije. Koristeći riječi nacionalističkih utvara kakve su Ivica Šola ili Zvonimir Šeparović, jer je prvi, znamo, zagovarao posebne metode za ”slučaj Jović”, dok drugi Josipovića osuđuje kao veleizdajnika i to u Vukovaru gdje se našao putujući cirkus toga nekoć predanog komunističkog suca, Karamarko nas vraća u užasne godine rata, iz kojih nas je Dejan Jović pametnim analizama polako izvlačio, jer promovira diskurs građanskoga rata koji se dogodio paralelno agresiji Miloševića i JNA na Republiku Hrvatsku.
Da se mnogi Srbi nisu pobunili protiv naše države, da nije bilo ubojstava Srba u Podunavlju kao uvertira u pakao Vukovara ili da se Hrvati, na primjer, nisu krenuli obračunavati sa ”braćom muslimanima” u BiH, ne bismo mogli govoriti i o građanskome ratu (ili i o građanskim ratovima) pored nepobitne velikosrpske agresije. Ali bilo je kako je bilo i ne ponovilo se!
Tomislav Karamarko, međutim, kao da se rata nije zasitio i kao da koristi mržnju kao gorivo, u ovom slučaju i etničku mržnju, jer Dejana Jovića proziva i kao pripadnika ”nelojalne”, što će reći ”miloševićeve” srpske manjine.
Dogodi li se štogod nažao prof. Dejanu Joviću (na njegovu sreću i na njegovo dobro zdravlje bi sada, gospodine ministre Ostojiću, trebala paziti policija), trebat će optužiti u prvome redu bivšeg ministra unutarnjih poslova RH Tomislava Karamarka koji je zaprijetio Joviću i legalno izabranom Predsjedniku Republike Hrvatske monstruoznim optužbama!
Dogodi li se štogod nažao prof. Dejanu Joviću (na njegovu sreću i na njegovo dobro zdravlje bi sada, gospodine ministre Ostojiću, trebala paziti policija), trebat će optužiti u prvome redu bivšeg ministra unutarnjih poslova RH Tomislava Karamarka koji je zaprijetio Joviću i legalno izabranom Predsjedniku Republike Hrvatske monstruoznim optužbama!
Točno je da mi novinari i političari moramo imati deblju kožu od ”običnih građana”, ali takav govor mržnje i takvo sijanje nemira u građanstvu nije dozvoljeno, nije moralno i nije ljudsko. I tko sve podržava šefa HDZ-a?
Je li Tomislav Karamarko za svoju kampanju bijesa i agresije otišao po blagoslov kardinalu Josipu Bozaniću? Zašto zagrebački nadbiskup, ako je mirotvorno raspoložen, tolerira takvo grozno ponašanje ljudi s kojima se srdačno susreće možda da bi im podržao političke aspiracije?
I još važnije pitanje: ako je Kolinda Grabar Kitarović bila iskrena kada je izjavila, u više navrata, da neće ni promovirati ni dopustiti ”prljavu kampanju”, odgovara li joj da šef njene stranke gadno prijeti jednom sveučilišnom profesoru i da se Predsjednika Republike naziva izdajnikom uspoređujući ga ni manje ni više nego sa satrapom Slobodanom Miloševićem koji je toliko toga zla unio u našu sredini i među naše ljude?
Gospođa Kolinda Grabar Kitarović se mora očitovati, jer ako šuti, znači da je bila neiskrena i da će se i ona služiti ne prljavštinama, već opasnim gadarijama koje mogu koštati i ljudske živote.
I ovo ne pišem kao novinar koji ima pravo misliti da je za Hrvatsku najbolje da Ivo Josipović dobije još jedan mandat. Ovo u prvome redu pišem kao građanin koji je izuzetno zabrinut porastom govora mržnje i kulture straha u Hrvatskoj. Samo prije nekoliko dana u Vukovaru je Bojanu Glavaševiću dobačeno da ”ode”, da je ”izdajnik”, ”sin kojeg bi se trebalo sramiti” i pomoćnik ministra kojem ”nije stalo do žrtava Vukovara”.
Takve harange moramo smjesta prekinuti i pozivam sve moje kolegice i kolege da im ne daju prostora i da ih odlučno osude.
Ako osoba koja želi stati na čelu države smatra da su na Pantovčaku jedan do drugoga sami neprijatelji naše države, ako političar koji bi sutradan želio biti na čelu Vlade ili Sabora izjavljuje da se moramo bojati šefa države jer je isti kao Milošević, onda je sve otišlo k vragu!
Ako je Kolinda Grabar Kitarović bila iskrena kada je izjavila, u više navrata, da neće ni promovirati ni dopustiti ”prljavu kampanju”, odgovara li joj da šef njene stranke gadno prijeti jednom sveučilišnom profesoru i da se Predsjednika Republike naziva izdajnikom uspoređujući ga ni manje ni više nego sa satrapom Slobodanom Miloševićem koji je toliko toga zla unio u našu sredini i među naše ljude?
Zar Karamarko zaista misli da bi se Hrvati opet trebali naoružati i jedni druge gledati preko nišana? Ako ne misli tako, neka se on hitno ispriča i neka povuče ove prestrašne riječi koje je izgovorio u petak u Gospiću, nedaleko mjesta gdje je jedan njegov istomišljenik, koji je također tražio neprijatelje, usmrtio Milana Levara.
Ovo nije šala, ljudi, ovo su itekako opasne stvari.
Slobodno mi zamjerite. Eto, jedna moja kolegica u četvrtak mi nije željela pružiti ruku jer, na to se svodi priča, podržavam Josipovića. Ali ja moram reći kako vjerujem da je Ivo Josipović garancija da se ne dogodi ono što bi Karamarko i njegovi ubrzo priredili, a što smo već imali devedesetih.
A što će biti nakon pet godina kada Josipović završi svoj drugi mandat? Tada, ufam se, na pozornici nećemo imati Karamarka, već, nadam se, Plenkovića, Stiera ili one koji Karamarka prežive pa, zašto ne, i gospođu Kitarović. A na tzv. ljevici neće biti više Milanovića. Možda nam se posreći, pa nam se dogodi i centar.
Tada bi ovo društvo trebalo biti pametnije, obrazovanije i bogatije. Zrelo da se izabere osoba koja će i dalje jamčiti, ali i promovirati kulturu mira, snošljivosti i dijaloga, a zbog čega bez straha mislim da treba dati glas Ivi Josipoviću.
Nije on moj bog, da se razumijemo, ne padam ničice pred njim niti mislim da je savršen. Mislim, kao i 2009., da je on dobro rješenje za Hrvatsku, da ima dobre ideje, da je za moj ukus dovoljno odlučan da provede važne promjene za koje treba vremena, puno živaca i veliko srce.
Da na vlast dovedemo ove koje su sposobni toliko lagati, krasti i, povrh svega, mrziti? Bože nas sačuvaj!
(Ova kolumna je izvorno objavljena na portalu predsjednicki-izbori.hr ali je prenosim zbog hitnosti situacije i prevažnosti teme te tako po drugi puta, mislim opravdano, kolumna Democroacia ”ugošćava” autora sa drugoga portala).
Zaziva li Šola izgon Srba?
Ivica Šola, u svom odgovoru, objavljenom u subotu 30. kolovoza u Večernjem listu, u potpunosti ignorira dva od tri pitanja koja sam mu postavio, a na treće odgovara svojim manipulacijama.
Prvo, ništa nije odgovorio na moje pitanje zašto naziv analitičkoga instituta (think-tank) uglednoga magazina The Economist, koji se zove Economist Intelligence Unit, prevodi s “ekonomsko-obavještajna agencija”. Naglašavam da se taj naziv u našim medijima prevodi tako samo kad je riječ o meni. U svim drugim slučajevima ta se institucija spominje pod svojim izvornim nazivom, no kad se piše o meni, njezin se naziv tendenciozno prevodi, kako bi se stvorio dojam da je riječ o obavještajnoj službi i insinuiralo da sam ja, dakako, s njom povezan.
Takvo podmetanje je u potpunosti u službi dokazivanja da se Predsjednik Republike okružio “sigurnosno problematičnim” ljudima te da Pantovčakom zapravo upravlja Britanija, kao što su u raznim prilikama dosad izjavljivali, primjerice, umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo i umirovljeni profesor Zdravko Tomac. Riječ je o smišljenoj manipulaciji kojoj je cilj ne samo širenje neistina o meni, nego i o Predsjedniku Republike Hrvatske.
Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam
Drugo, Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam. Iznio je dakle još jednu objedu bez dokaza.
U trećem sam pitanju od njega zatražio da pokaže gdje sam to ja u svojoj knjizi Jugoslavija: država koja je odumrla napisao da su četnici bili antifašisti. Naveo je dva mjesta, no u oba slučaja neadekvatno. Najprije je naveo citat u kojem nema riječi “četnici” ni “antifašisti”. Kako sam u tekstu u kojem nema nijedne od te dvije riječi mogao reći da su „četnici antifašisti“, to zna valjda samo on.
Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti.
Još je veću manipulaciju Šola izveo navodeći da sam to rekao na str. 343. istoga izdanja te knjige. Na toj stranici analiziram rušenje mita Josipa Broza Tita u osamdesetim godinama prošloga stoljeća i navodim elemente alternativnih interpretacija povijesti koje su se tada pojavile. U tom kontekstu pišem da su u Srbiji u to doba promovirane i tri nove teze, između ostalih i to da su tada “rojalističke snage (uključujući i četnike) prikazane kao antifašističke”.
Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti
Za to navodim primjer knjige Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama (1986.), a u književnosti roman Vuka Draškovića Nož. Prema tim novim i alternativnim interpretacijama, pišem tamo dalje, “četnici su bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe” kojima se zbog ideoloških razloga nakon rata to nije priznavalo. Šola, međutim, riječi „naglašavalo se, prvi antifašisti Europe“ pripisuje meni, kao da je to moj stav. A potom tu konstrukciju koristi kako bi me diskvalificirao kao podržavatelja i rehabilitatora četništva, tvrdeći da se “skrivam iza drugih”.
Da sam mislio ili da mislim da su četnici bili antifašisti – to bih bio i napisao. Ne plašim se vlastitih zaključaka i pišem slobodno, bez straha i točno onako kako mislim. Ali, niti sam to napisao, niti tako mislim. Uostalom, Šoli sam naveo i više negoli jasan citat iz moje kolumne u Slobodnoj Dalmaciji iz 2005., u kojoj eksplicitno kažem što mislim o četništvu.
No Šola se na to uopće ne osvrće. Jasno je i zašto – zato što mu taj citat ruši “tezu”.
Dakle, da još jednom ponovim i zaključim: nigdje i nikad – pa ni na navedenim stranicama svoje knjige – nisam rekao da su četnici bili antifašisti. Ivica Šola iznio je dakle potpunu neistinu i na njoj ustraje. Večernji list mu i dalje za to daje priliku time što ga je, sudeći barem po broju od prošle subote, zadržao kao kolumnista, iako ga je jedna od najistaknutijih autorica i nekadašnja urednica tih novina – u kojima sam svojedobno i sam pisao – ukorila zbog ”parazitskog novinarstva“ i samoplagijata.
Gospođa Ružica Cigler se zbog Šole ispričala čitateljima, ali sam Šola, katolički teolog koji inače na Sveučilištu u Osijeku predaje predmet ”Etika i medijska kultura“, drži da nema ni mjesta ni potrebe za ikakvu ispriku. Upravo obrnuto, on traži ispriku od mene, valjda po logici izjave: ”Oprostite što ste mi stali na nogu!“
Šoline optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna
Sve ostale njegove interpretacije su za ovu raspravu manje važne, jer se odnose na njegove stavove, a stavove drugih ljudi nemam običaj komentirati, i kad su prema meni kritični ili čak i uvredljivi. Svakome ide na račun ono što stavi na papir i o drugome objavi.
Međutim, htio bih ipak naglasiti dvije indikativne činjenice.
Prvo, optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna.
Velika većina hrvatskih Srba, sudionika II. svjetskoga rata, bili su pripadnici Narodnooslobodilačke vojske – dakle, partizani. Podmetanja o četništvu hrvatskih Srba služe kako bi se opravdalo ono što im se događalo u Hrvatskoj u 20. stoljeću, a također i kao prijetnja što bi im se moglo dogoditi u ovom stoljeću.
Tim je podmetanjima jedina svrha sijanje straha. Ponavljaju ih oni koji nisu zadovoljni rezultatima prošlih ratova, te bi najviše voljeli još jedan novi rat, u kojem bi i preostale Srbe – svedene danas na tek nešto malo više od jedne trećine u odnosu na broj iz 1991. – potakli ili čak i natjerali na odlazak iz Hrvatske. Nažalost, to je mračna pozadina takvih manipulacija, kojima se, eto, bavi i Šola.
Tom istom cilju služi i Šolin zaključak: “Što se mene tiče, da smo ozbiljna država za mene bi g. Jović bio sigurnosni problem.”
Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom
Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom.
Nije potrebno točno ni citirati, a moguće je – iz sigurnosnih razloga – koristiti se i ustrajati u neistinama, ako služe jačanju nacionalne sigurnosti. Prebacivanjem na teren “sigurnosti” može se isključiti javnost, primjerice ona koja ne podržava praksu da se u novinama ponovno objavljuju vlastiti članci, stari tri godine, kao što to radi Šola.
Večernji list je o meni već i ranije pisao neistine u vezi s pitanjem sigurnosti. Na primjer, na naslovnici svoga broja od 2. ožujka 2014. stoji naslov: “Davor Ivanković: Ni savjetnici Predsjednika nisu prošli sigurnosnu provjeru”. U podnaslovu samoga članka toga drugog Večernjakova kolumnista, koji je i dalje – unatoč mom promptnom demantiju – dostupan na web-stranici Večernjeg lista eksplicitno stoji: “Ni glavni analitičar Dejan Jović nije prošao sigurnosnu provjeru, a dostupne su mu sve državne tajne”.
Tu sam neistinu odmah demantirao, predočivši i dokaz (uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, koje mi omogućuje uvid u dokumente klasificirane na najvišoj razini tajnosti: “vrlo tajno”), ali izgleda da dokazi i dokumenti nekim Večernjakovim kolumnistima ništa ne znače. Za Šolu, ja sam i dalje “sigurnosni problem”. Jer, kako može biti sigurnosno podoban jedan “takav”, o kojem su činjenice “odavno utvrđene”, pa ih ni nema potrebe ”dodatno utvrđivati“ (kao što je to u pismu glavnom uredniku Večernjega lista napisao Šola)?
Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu
Kakva je to država u kojoj “takvi” mogu savjetovati Predsjednika? Ta, oni su, zapravo – stranci, gosti, sigurnosno sumnjivi, potencijalni agresori kojih se uvijek treba čuvati. Za Ivu Banca – autoriteta na koji se Šola poziva – sigurnosna provjera u mom slučaju nije bila dovoljno rigorozna, kao što je nedavno izjavio.
Doista, nitko me nije vezao za radijator ni mučio da priznam, ako je na to mislio. No, kad i ako ljudi kao što su Šola i Banac dođu na vlast i ponište profesionalnu neutralnost sigurnosnih službi te ih stave u svoju funkciju, možda će se i to promijeniti. Pokazat će moj kolega, profesor Banac, sigurnosnim službama i meni (koji sam profesor, između ostaloga, i nacionalne sigurnosti) što znači prava, rigorozna provjera à la Banac! A i Šola će tek takvu državu – u kojoj sigurnosne službe odlučuju tko bi smio uopće biti kandidat na izborima za Predsjednika – smatrati ozbiljnom.
Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu.
Političke stranke i državu vodit će ljudi iz sigurnosnoga sustava, kojima će, kad dođu na vlast, prva stvar biti zabrane i – pisanje novih udžbenika. Jer, neće valjda nama ti sumnjivci pisati povijest – imamo mi svoje plagijatore, autoplagijatore i kompilatore za to. Privatno će, doduše, svatko moći misliti “što hoće” – ali u javnosti, je li, to ne možemo dopustiti.
Problem je, međutim, u tome što ni javnosti, a ni privatnosti u tom sistemu više neće biti.
(Odgovor Dejana Jovića, člana našega redakcijskog savjeta, autoplagijatoru, širitelju ”onanijskog, parazitskog novinarstva”, kako ga je nazvala zastupnica čitatelja Večernjeg lista Ružica Cigler, te i klevetniku Ivici Šoli smo preuzeli sa Jovićeva Facebook zida gdje ga je objavio, za prijatelje, u četvrtak 4. rujna navečer, ali s molbom da se poštuje embargo jer je napisan s namjerom da ga se objavi u subotnjem broju Večernjeg lista. A mi objavljujemo Jovićevo reagiranje nakon što je ono osvanulo gdje se polemika i vodi, na stranicama Večernjeg lista).
Duhovne vježbe u Jasenovcu
Približavaju se dva, za mnoge neupućene i za mnoge umorne i dotučene građane, možda relativno nevažna sudska spora, ali ja ću kazati, bez straha da me se optuži da pretjerujem ili da si izgrađujem mučenički identitet, vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije i prilika da se odlučno pokaže kako je važno ustrajati u borbi protiv kulture smrti i protiv mržnje, etničke i bilo koje druge.
U četvrtak 18. rujna u 11. sati na Općinskom sudu u Osijeku (soba 21, kod sutkinje Spomenke Rodić) pozvan sam se pojaviti jer me kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, nadasve katolički teolog i sveučilišni profesor dr. sc. Ivica Šola tuži (ovih dana vidimo u polemici koja se odvija u Večernjaku da je to osoba, po meni, upitne moralne vrijednosti i svakako uljez u hrvatskoj publicistici i među osobama koji se bave kolumnističkim radom, što ću kasnije pojasniti) jer sam mu navodno prouzročio nekakvu duševnu bol kada sam na portalu Politika plus, gdje sam objavljivao prije pokretanja ovoga portala, za njega napisao, otprilike, da je Glavaševa metla koja mete pod od neprijatelja njegova HDSSB-a navodeći da to radi jer vraća određene usluge (što se u žargonu opisuje kada da je netko ”kupljen”).
Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima, pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima
U toj tužbi se, što je jako zanimljivo, Ivica Šola predstavlja kao novinar, iako će na pasja kola ovih dana izvrijeđati zastupnicu čitatelja i bivšu glavnu urednicu Večernjeg lista Ružicu Cigler, koja ga je takvim tretirala kada mu je pojasnila da je autoplagijatom, ”onanijom”, ”parazitskim novinarstvom”, kolumnom koju je najprije prodao Glasu Slavonije (2011.), a ovih dana prepisao i opet prodao Večernjem listu obračunajući se još jednom, ali opet i klevetama i podmetanjima, s prof. dr. sc. Dejanom Jovićem (imputirajući mu da je napisao kako su četnici antifašisti), a preko njega i s predsjednikom Ivom Josipovićem, ugrozio vjerodostojnost Večernjeg lista, unakazio našu novinarsku profesiju, te poslao jako lošu poruku mlađim kolegama i onima, da i njima, kojima Šola predaje, pazite sad, etiku i medijsku kulturu (ajme, jadni studenti, jadna naša mladež!).
Dakle, Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima.
I zato je to suđenje od velike važnosti za naše društvo, pa se nadam da će biti adekvatno popraćeno od kolegice i kolege novinara.
Nešto važnija stvar od izmišljenih duševnih boli ovoga osječkoga muljatora i ovoga odista sramotnoga intelektualca, je tužba koju je protiv mene podignuo još jedan promotor zla (Dejan Jović je uvjeren da bi Šola, jednom na vlasti, organizirao neko adekvtano ”rješenje”, valjda konačno, za srpsko pitanje u Hrvatskoj, za one koji su po ukusu etičara Šole ”sigurnosni problem” za našu zemlju), Vukovarski stožer.
Još jednom ću ponoviti da bude jasno što sam želio kazati kada sam ih identificirao kao ”neoustašku gamad”: tuži me, dakle, Udruga Vukovarski stožer iz Vukovara, pa ću se 2. listopada u 9 sati naći pred sucem Marijanom Bertalaničem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (Ilica 207, soba 008) da vidimo jesam li ili nisam počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – sramoćenjem, opisano po čl. 148. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH. I to će biti važno za našu javnost!
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu), ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više, nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam ja bio hrvatskim braniteljem
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu) ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam i ja bio hrvatskim braniteljem.
Samo gamad može širiti takvu vrstu netrpeljivosti prema Srbima, samo gamad može tako ružno manipulirati osjećajima izmučenih vukovarskih i drugih Hrvata među koje ubrajam i moju majku. Da, Josiću, gamad si jer maltretiraš moju staru i bolesnu majku, koja ima sina heroja Domovinskoga rata. I za to ćeš se mojoj majci i meni na sudu ispričati.
Ispričati se moraš i svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima namećeš mržnju koju širiš dok razbijaš imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuješ nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih si digao ustanak i agresiju.
Kako bih se pripremio za oba suđenja, otišao sam na intenzivne duhovne vježbe na području nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora smrti i prisilnoga rada Jasenovac. Stajao sam u tišini u prostorima muzeja, u tami, okružen uspomenama ubijenih Srba, Roma, Židova i drugih, te nepoćudnih Hrvata, mahom antifašista.
Zašto sam otišao baš u Jasenovac? Zato jer je Jasenovac bio logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nacije prema naciji, mjesto na koje moramo doći, kao što svaki Japanac obavezno posjećuje Hirošimu, da promislimo načine i oblike učenja i obrazovanja protiv svakog oblika nasilja i genocida ako smo ljudi kojima je stalo do Ustava naše zemlje, do suosjećanja i do snažnog kritičkog stava prema zločinu i nasilju općenito.
Ja tvrdim da ”etičar” Ivica Šola iznevjeruje evanđelje, da je okrenuo leđa srpskim mučenicima u Osijeku, da servisira medijske potrebe stranke jednog ratnog zločinca i da je odrađivao dug prema tom ratnom zločincu, pa makar i najmanji.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam
Tvrdim pak da Tomislav Josić ne čini dobro Republici Hrvatskoj, da promovira segregaciju i etničku netrpeljivost te da zajedno sa svojim stožerašima još više unakazuje lice ratom izmučene domovine.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam.
Dok sam obavljao kratke ali vrlo intenzivne duhovne vježbe u Jasenovcu, pitao sam jednu kustosicu što ju je najviše pogodilo, to jest, što ju je najviše uznemirilo u bavljenju tako teškom građom i problematikom? Ukazala mi je na jedan prestrašan dokument koji se nalazi u arhivi i u knjizi Narcise Lengel-Krizman ”Genocid nad Romima, Jasenovac 1942.”, koju je objavila 2003. ustanova koje sam posjetio i izdavač Jesenski i Turk.
Riječ je o pismu ustaške policije iz Županije onoj (Župskoj redarstvenoj oblasti) u Brodu na Savi, datiranom u Županji 5. lipnja 1942. (Tajni broj: 307/1942.): obavještava se naslov da su ”pokupljeni svi cigani” i da im je sve oduzeto (stoka, kuće, roba, alati, zemlje…. sve!).
Da, znam, to se manje-više zna, ali ono što zaustavlja dah, što ti tjera suze na oči dok stojiš u tami jasenovačkog muzeja pokušavajući dokučiti dimenzije te tragedije, dok pokušavaš imaginirati te krikove, taj strah, taj posljednji trenutak prije nego što te ustaša udari toljagom po glavi i baci u Savu ili u neku rupu, je to što ”cigani” nisu nestajali kao pojedinci, brojalo ih se samo ”u vagonima”!
Oh, Ivice Šola, oh, Tomislave Josiću, oh, neprijatelji istine, čujte, jer kažu jedni ustaše drugima: ”Prema dosada stiglim podatcima cigani su prepraćeni (u Jasenovac) u 83 vagona…”. Dodaju da ih je moglo biti ”preko 2000”.
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene. Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene.
Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave.
Mene srce stišće, mene boli duša.
I ja ću sucima u Osijeku i Zagrebu kazati zašto je to tako: zato jer ustaštvo traje i zato jer zvijer nije nahranjena.
U Jasenovcu učimo da postoji obaveza i nužnost sjećanja jer, ”Ne ponovilo se!” Ovdje, gdje djelujem kao teolog, novinar i antifašist, postoji još jedna važnija obaveza: braniti ljudska prava, braniti Ustav, braniti naše jastvo.
Ne postoji ništa svetije od ljudskoga života i, ma koliko to koštalo, ja nikada neću ustupiti pred onima koji ga ugrožavaju ili omalovažavaju.
Gospođo sutkinjo Rodić, gospodine suče Bertalanič, izvolite me osuditi ako mislite da su Šola i Josićevi stožeraši u pravu, ako su Srbi morali plutati Dravom dok su uzorni katolici okretali svoja leđa toj rijeci ili ako je pošteno da se Srbe u Vukovaru podsjeća na 25. travnja 1941. kada je Ante Pavelić zabranio ćirilicu i ozakonio teror nad Srbima.
Ja, vidite, vjerujem da ima Boga i znam da On to ne smatra ispravnim. Ja, osim toga, vidim razapetoga Sina Božjega, vidim u Isusu razapetoga Židova, razapetoga Roma i razapetoga Hrvata. A vidim, osim toga, nažalost, i krvnike, Hrvate i druge.