U izraelskim dnevnim novinama Haaretz neki je dan, u rubrici komentara, objavljen tekst maestra Daniela Barenboima. Legendarni pijanist i dirigent, Židov rođen u Argentini, trenutno je umjetnički direktor milanske Scale i Državne opere u Berlinu, a poznat je i po orkestru sastavljenom od mladih Židova, Palestinaca i Arapa iz bliskoistočnih zemalja koje okružuju Izrael. Barenboimov prijatelj i partner u pokretanju projekta West-Eastern Divan orkestra bio je istaknuti palestinski pisac i intelektuac Edward Said.

 

Maestrovom članku u Haaretzu prethodilo je priopćenje u ime židovsko-arapskog orkestra koje je, uz Barenboima, potpisala Saidova udovica Mariam. Taj tekst još jednom ističe ono što je misao vodilja postojanja i djelovanja Barenboimovog i Saidovog orkestra:

 

“U ovim vremenima kušnje, moramo istaknuti važnost umjetnosti slušanja. Umijeće slušanja se uči i usavršava u orkestru. Moramo se podsjećati koliko je važno primjenjivati ono što učimo na pozornici na druge aspekte naših života.”

U ovim vremenima kušnje, moramo istaknuti važnost umjetnosti slušanja. Umijeće slušanja se uči i usavršava u orkestru. Moramo se podsjećati koliko je važno primjenjivati ono što učimo na pozornici na druge aspekte naših života

 

Potom se u tekstu navodi ovaj Schopenhauerov citat: “Ništa nas neće tako brzo vratiti na put pravde kao zamišljanje nevolje, bola i žalosti gubitnika”. Zaključak teksta, kojem je povod najnovija eskalacija vojnog sukoba i stradanja u Izraelu, odnosno u Pojasu Gaze, kaže:

 

“U ovom sukobu obje su strane gubitnici. West-Eastern Divan orkestar je zajednica izgrađena na povjerenju, poštovanju, suosjećanju i kulturi slušanja i razumijevanja. Ove su vrijednosti srž našeg zajedničkog rada i razlog zašto je Divan svjetionik nade za sve nas”.

 

Barenboimov komentar u Haaretzu, novinama čije ime na hebrejskom znači “zemlja”, od svih spomenutih vrijednosti najviše ističe važnost suosjećanja koje je potrebno gajiti na obje strane u svakom, pa i ovom najaktualnijem bliskoističnom sukobu. Barenboim se obraća javnosti i građanima Izraela i Palestine. On to čini kao čovjek koji ima, i to uvijek s ponosom ističe, dvije putovnice: izraelsku i palestinsku.

 

Zbog prihvaćanja palestinske putovnice, čime je faktički priznao i palestinsku državu na tlu Izraela, Barenboim je od mnogih svojih sunarodnjaka Židova čašćen redovitim izljevima mržnje i optužbama za izdaju svog naroda i domovine. Jednako je omiljen i među onim Palestincima i Arapima koji jedino rješenje dugotrajne bliskoistočne krize vide u potpunom uništenju države Izrael i bacanju svih Židova u more. Dakle, Barenboim uživa u svim “blagodatima” mirotvorstva, kao što i priliči čovjeku koji nosi titulu Glasnik mira Ujedinjenih naroda, koju i sam ističe na početku svog komentara u Haaretzu.

 

Temeljno Barenboimovo polazište je da židovsko-palestinski sukob nije politički, nego ljudski. To je sukob dvaju naroda koji su uvjereni da imaju pravo na isti mali komad zemlje, uglavnom bez onih drugih na njemu. Maestro nije naivan romantičar, on uvijek ističe da nema brzog rješenja i prečice prema rješenju tog sukoba.

Bez obzira koliko će možda mali broj ljudi naći utjehu i smisao u Barenboimovim riječima i koliko će izrečeni stavovi i poruka biti ponovno ignorirani od političkih vođa oba naroda, ipak je vrijedna već i sama činjenica da u Izraelu još uvijek postoje novine, i to najstarije i najtiražnije, koje su spremne objaviti razmišljanja poput Barenboimovih

 

U svom tekstu slikovito kaže kako se prečicama mogu služiti samo ljudi koji poznaju teren kojim se kreću, dok je u ovom slučaju taj teren pomirenja i suživota podjednako nepoznat i jednoj i drugoj strani u sukobu. Ne kao recept za brzo okončavanje sukoba, nego kao važan i nužan korak prema njemu, glazbenik ističe kulturu suosjećanja s onim koji pati, na bilo kojoj strani.

 

Dok se ovih dana, sve u sjeni srušenog aviona nad Ukrajinom, gomilaju žrtve, ubijeni i ranjeni u Gazi kao posljedica napada izraelske vojske, mnogi s pravom ističu nesrazmjer ljudskih stradanja na izraelskoj i palestinskoj strani. Barenboim to ne čini. Sasvim sigurno je svjestan da će mu i takve riječi priskrbiti još kojeg neprijatelja i mrzitelja više, ali, prije nego pozove na uživljavanje u nevolje, patnje i žalost s građanima Gaze, on ističe i suosjećanje sa svojim izraleskim sugrađanima već i zbog samog života u strahu od raketnih napada.

 

Bez obzira na uistinu fascinantnu djelotvornost proturaketnog štita o koji se velika većina tih raketa razbija prije nego učini bilo kakvu štetu, uistinu nema štita od ljudskog straha i brige za vlastiti život i sigurnost svojih najbližih.

 

Bez obzira koliko će možda mali broj ljudi naći utjehu i smisao u Barenboimovim riječima i koliko će izrečeni stavovi i poruka biti ponovno ignorirani od političkih vođa oba naroda, ipak je vrijedna već i sama činjenica da u Izraelu još uvijek postoje novine, i to najstarije i najtiražnije, koje su spremne objaviti razmišljanja poput Barenboimovih.

 

Sućut, suosjećanje, empatija u svijetu politike i kod pokretača ratova nikada nisu bili cijenjeni pojmovi.

 

Ovih dana i u hrvatskim kinima igra novi nastavak iz serije filmova pod skupnim naslovom Planet majmuna. Ovaj najnoviji vrlo je poučan. Kao u čitanci za djecu u njemu je prikazano kako počinje svaki rat. Makar i u poučne svrhe, u njemu su majmunima sasvim nezasluženo pridodane ljudske mane, skupa s vrlinama, kao jednoj strani u sukobu s ljudima. Oni imaju razumnog vođu koji daje prednost povjerenju prema drugoj strani i spremnosti na pomoć koja je ljudima u toj znanstvenofantastičnoj postapokaliptičnoj priči potrebna.

Prva pretpostavka za rat je strah kojeg treba izazvati u tako homogeniziranoj skupini. Prijetnju i zle namjere onih drugih, a huškača uvijek ima i među njima, treba preko svake mjere uvećati, a ako je potrebno i izmisliti, inscenirati. U kotao straha potom treba samo ubaciti dovoljno oružja i rat je tu

 

Koja je prva optužba koju mu upućuju oni koji su željni rata? Naravno, da je izdajnik, da više vole ljude nego majmune. O, kako nam je to dobro poznato iz hrvatskih medija. Stroga podjela na “nas” i “njih” i nametanje svakom pojedincu pitanja i izbora: za koga si? Pri tom se podrazumijeva potpuno crno-bijela slika: mi smo u pravu, mi smo pravedni, mi smo dobri, oni drugi su bez iznimke zli i beznadno za sva vremena pokvareni.

 

Prva pretpostavka za rat je strah kojeg treba izazvati u tako homogeniziranoj skupini. Prijetnju i zle namjere onih drugih, a huškača uvijek ima i među njima, treba preko svake mjere uvećati, a ako je potrebno i izmisliti, inscenirati. U kotao straha potom treba samo ubaciti dovoljno oružja i rat je tu.

 

I još jedna “sitnica”: u nahuškanoj masi treba ugušiti već i svaku pomisao na moguće suosjećanje s patnjama onih tamo, neprijateljskih drugih. Poznato? Itekako!

 

Ne brinite, neću vam pokvariti gledanje filma. Priča je univerzalna s predvidivom završnom moralnom poukom i porukom, a u filmu ćete zbog fenomenalne izvedbe i vizualne dimenzije svejedno uživati.

 

Oni razumni na ljudskoj i majmunskoj strani prevladat će sukob. Ali, majmunski je vođa ipak pametniji kada predviđa da taj jednom započeti rat neće nikada završiti. Zašto? Zato što oni drugi, u ovom slučaju ljudi (ovdje možete umetnuti ime naroda po izboru) nikada neće zaboraviti ni oprostiti. Takav je završetak pravedan prema majmunskoj vrsti jer ljudska povijest daje sve manje dokaza da smo nastali od majmuna.

 

Ako smo se evolucijski i razvili od njih, u razvoju svojih duhovnih potencijala definitivno jurimo prema natrag, pobjeđujući u proizvodnji straha, oružja i bešćutnosti.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).