Prošli sam petak dobio sljedeću SMS poruku od Aleksandra Stankovića: ”Eto, sad i službeno. ‘Nedjeljom u 2’ s tobom je u ovoj sezoni najgledanija emisija. 15,7% u amru. To ti je oko 650.000 ljudi.” Ja sam se tada našalio, pa sam mu odgovorio: ”Još malo i bit ćemo jači od Željke Markić.” Na što će Aco: ”Ona je po gledanosti daleko iza tebe, ali te šije materijalno.” Poantirao sam nečim što smatram točnim: ”Ali mi nju tučemo duhovno .”

 

O čemu govori to što me je toliko ljudi nahrupilo gledati, to moje, kako sam ovdje napisao 27. siječnja, ”razgolićavanje”, prošle nedjelje u Stankovićevoj emisiji na HTV1? Što sam ja to imao kazati i što sam rekao? Bolje rečeno, kako sam to rekao?

Prošli sam petak dobio sljedeću SMS poruku od Aleksandra Stankovića: ”Eto, sad i službeno. ‘Nedjeljom u 2’ s tobom je u ovoj sezoni najgledanija emisija. 15,7% u amru. To ti je oko 650.000 ljudi.” Ja sam se tada našalio, pa sam mu odgovorio: ”Još malo i bit ćemo jači od Željke Markić”. Na što će Aco: ”Ona je po gledanosti daleko iza tebe, ali te šije materijalno”

 

Nedvojbeno, mada se emisija nije odviše naglašeno najavljivala, gledatelje je zanimalo, jer se bila digla velika frtutma gostovanjem Jasmine Jovev i žestokim prozivanjem Marine Lovrić-Merzel za navodnu korupciju u Sisačko-moslavačkoj županiji, hoću li nešto o tome kazati. A jesam. Ali više od toga, kolega Stanković je emisiju najavio ovako: ”Trideset je godina mrzio Srbe, a onda je shvatio da je u krivu i to baš kada su mu Srbi, agresori u Domovinskom ratu, ubili brata. Kako to da mržnja ne producira mržnju neka su od pitanja na koja će pokušati odgovoriti gost ovotjedne emisije novinar Drago Pilsel. Opisat će svoj životni put od ustaše do antifašista, od franjevca do građanskog aktivista”, pa je mnoge zaintrigirala ta moja preobrazba.

 

Naime, bio sam rekao da svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, onima koji tek čuju za mene i onima koji će tek čuti – svima, baš svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće i potrebne, da su događaji koji su do njih doveli istiniti, da ništa nije izmišljeno ili preuveličano, da sam o svemu više puta bistre i hladne glave promislio, da je taj proces trajao jako dugo, te da sam znao kako će sve skupa imati smisla samo ukoliko budem iskren do boli.

 

Svima nam je puna kapa političkog trabunjanja i političke korektnosti, pa nam prija kada imamo prilike slušati nepatvoreni govor. A ja sam se trudio govoriti iz skromnosti i dobrote (koje mi inače nedostaju), a ne ideološke nepogrešivosti (od koje sam srećom konačno lišen). Pokazao sam da sam spreman na kritičko promišljanje, na dijalog, na kultiviranu polemiku, da mi je stalo do kulture demokracije jer, između ostalog, vjerujem da mi je zadatak novinara i teologa, prioritetan i neodgodiv, zaustavljanje procesa homogenizacije naroda po antipluralnom etnoreligijskom obrascu.

Svima nam je puna kapa političkog trabunjanja i političke korektnosti, pa nam prija kada imamo prilike slušati nepatvoreni govor. A ja sam se trudio govoriti iz skromnosti i dobrote (koje mi inače nedostaju), a ne ideološke nepogrešivosti (od koje sam srećom konačno lišen). Pokazao sam da sam spreman na kritičko promišljanje, na dijalog, na kultiviranu polemiku, da mi je stalo do kulture demokracije

 

Iznova se i pod hitno mora demontirati nezdrava i protudemokratska simbioza nacionalnog i vjerskog. Crkva, svaka, napisao sam u magistarskoj radnji, vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i zajednice lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Etnička isključivost je posljedica negiranja ili zaboravljanja istine da smo u Kristu pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti. Kada bi se to shvatilo, imali bismo velik razlog da zahvalimo Bogu za slobodu i, dakako, za domovinu. Jer govor o njoj nikada ne smije dovoditi do negacije same biti kršćanstva – doživjeti i drugima pomoći da dožive osloboditeljsku snagu Božje ljubavi.

 

U pjesmi ”Život na licu mjesta” poljska dobitnica Nobelove nagrade za književnost Wisława Szymborska napisala je da se život odvija na licu mjesta, da je predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku o nepoznate stvari, amaterski instinkt, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje.

 

Pred vama je bio pokušaj da pišem o sebi, ali i o fragmentima najuzvišenijeg poziva koji prepoznajem: poziva na jedinstvo koje uopće nije tako teško postići kako bi se moglo činiti. Kakva šteta – reći ćete možda – ako ste očekivali da ću se i ovdje razbacivati nadmenošću, inače raširenom u Hrvatskoj, te pričati o tajanstvenosti autora koja, zapravo, otkriva njegovu bijedu. Ne, nisam želio biti tajanstven.

 

Ova knjiga koja me dovela do kolege Stankovića u, kažu mi prijatelji, do sada mom najboljem televizijskom nastupu (te vrste) je tražila iskrenost, ponavljam, razgolićavanje, provjeru naših (navodno) nezamjenjivih uloga, loše pripremljenih za počast životu.

U pjesmi ”Život na licu mjesta” poljska dobitnica Nobelove nagrade za književnost Wisława Szymborska napisala je da se život odvija na licu mjesta, da je predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku o nepoznate stvari, amaterski instinkt, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje

 

Jer identitet pretpostavlja da možda ne znamo koju ulogu igramo, da tek otkrivamo o čemu govori kazališni komad i da ćemo to odgonetnuti tek na sceni. Ova je knjiga, naime, kao što su i ove kolumne, moja scena.

 

Danas, zapravo, kada knjigu promoviramo u zagrebačkome Novinarskome domu (u 18 sati) i sutra, i svaki čas kada se odvažimo, imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju o kojem svjedoči pitanje: Koliko ćemo trajati? To je nebitno. Teme kojima sam se ovdje bavio najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ispunimo, one će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, jesmo i što ćemo biti.

 

Napisao sam, dakle, knjigu koja želi otkriti smisao, koja kao vjetar mora otjerati svaku sumnju da smo promašili. Da sam promašio.

 

Zadivljujuće je i tako jednostavno da nema drugih putova osim putova dolaska, tu gdje se prepoznajemo i odakle krećemo u pučinu jedinstva. Kao da smo oduvijek samo odlazili na taj otok na kome se sve razjašnjava i na kojem je moguće stajati na temeljima dokaza o nama samima.

 

Naš svijet nije siromašan u detaljima, a znamo biti tako dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi. Možda stoga što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta. Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo, dok nas nisu ušutkali oni koji govore ”mržnja”, ”mržnja” iako su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze.

Religija ili ne religija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ

 

Religija ili ne religija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ.

 

Kakav je to kraj? Kakve to sitnice pisac ovdje razbacuje po tekstu i kako ih kani spojiti? Svaki je uvod sitnica i svaka je sitnica uvod – tako je rekao filozof Branko Despot govoreći o filozofiranju.

 

A radi se, uostalom, i o tomu. Jer zapravo filozofiranje jest ili ono jedno jedino bitno, neizbježno, samo istini, slobodi i ljubavi nužno ili je ono najizlišnije od svih mogućih izlišnosti.

 

Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa i pukotina, mnogo njih. Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo, taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka, osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanje autonomije drugoga. A znamo li ga? Ne. Pred nama uglavnom stoje rupe. A i mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom anti-stereotipa.

 

Ja sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me opteretili. Mislim da sam u tomu uspio.

 

Zbog toga vam želim reći jedno veliko hvala. Silno bih želio svima moći stisnuti ruku.