novinarstvo s potpisom
Slavko Goldstein
Intelektualac, publicist i pisac objasnio što se zbiva u Hrvatskoj, tko su pravi ideolozi ultrakonzervativnog pokreta u našoj politici te zašto smatra da se mora snažno stati u obranu demokracije. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Jürgen Todenhöffer bivši je njemački političar. Od 1972. do 1990. bio je zastupnik u Bundestagu, pripadnik desnog krila CDU. Uvjereni je, tvrdi kršćanin, studirao je pravo i političke znanosti, u ranoj je mladosti radio kao sudac. [Read more…]
Zoran Grozdanov
Foto: Danijela Juriša
Zdravo Zorane, čestitam vam na uspješnoj doktorskoj disertaciji. Molim vas da približite našim čitateljima što ste željeli poručiti svojom tezom, čime ste se bavili i zašto.
Hvala vam na čestitkama. U svojoj doktorskoj radnji bavio sam se poimanjem smrti Boga kod Hegela, njemačkoga filozofa iz 19. stoljeća, i njegova utjecaja na ranu misao njemačkoga protestantskog teologa Jürgena Moltmanna. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U ponedjeljak, dva dana po napadu na Pariz, igrala se u Dublinu odlučujuća utakmica za odlazak na nogometno prvenstvo Europe između Irske i Bosne i Hercegovine. Za vrijeme minute šutnje u počast ubijenima skupina navijača gostujuće ekipe izvikivala je ime Palestine te hukom i larmom remetila tišinu i ceremonijalno žalovanje punog stadiona. [Read more…]
Nakon teškoga poraza što su ga francuski socijalisti doživjeli na nedjeljnim općinskim izborima francuski predsjednik François Hollande bit će prisiljen u vlastitim redovima uvesti promjene – u vladi i u politici. Prva velika promjena je bila možda i najavljena, a to je da je poraz zapečatio sudbinu dosadašnjeg premijera Jeana-Marca Ayraulta koji je politiku zemlje vodio posljednje dvije godine, a protivnici ga optuživali za amaterizam u poslu.
Sve češće spominjano ime popularnog i ambicioznog ministra unutarnjih poslova Manuela Vallsa Hollandeu se nametnulo kao jedino rješenje za novog šefa francuske vlade. Vallsu je 51 godina, a na premijerskoj će dužnosti zamijeniti Jeana-Marca Ayraulta koji je u ponedjeljak podnio ostavku. Novi je predsjednik vlade neoliberal među socijalistima, a ima i predsjedničke ambicije. Lijevo krilo socijalističke stranke puno je nepovjerenja prema njemu, ali popularan je među glasačima.
Prema istraživanju javnog mišljenja koje je za listove Le Parisien i Aujourd’hui en France proveo institut BVA, gotovo tri četvrtine Francuza ili njih oko 74 posto nije željelo da Ayrault ostane na premijerskom mjestu. ”Ne mogu pobjeći od rezultata: ovo je poraz za vladu…, a ja ću preuzeti svoj dio krivice”, rekao je premijer odmah nakon objave rezultata u programu nacionalne televizije.
U ponedjeljak je Hollande razgovarao s Vallsom, a potom je imao radni ručak s Ayraultom. Na umu je imao i zelene koji trenutačno računaju na dva ministra u vladi. Njihov je kandidat pobijedio socijalističkog kandidata u Grenobleu.
Ali, iako su socijalisti snažno tresnuli i doživjeli gubitak gradova u kojima su desetljećima stolovali, krivnja za debakl je prvenstveno na šefu države. ”Predsjednik je gol”, vrištalo je na naslovnici Liberationa, ističući kako Hollande koji mrzi raditi pod pritiskom sada neće moći uzmaknuti, te će morati javno i vrlo uskoro otkriti svoje nakane.
Pitanje koje treba postaviti je: Što Francois Holande, kojeg podržava tek 20 posto glasača, želi u budućnosti za svoju zemlju?, retorički je pitao predsjednik oporbene UMP stranke (najjače u zemlji) Jean-Francois Cope te nastavio: ”Više od ičega ljudi žele učinkovitost i konkretne rezultate”.
”Poraz”, ”pljuska”, ”kazna”, ”udarac nogom u stražnjicu”, ”udarac batinom” samo su neki od izraza kojima su francuske novine opisale razmjere katastrofe što je pogodila predsjednika države ističući kako je ovo bio njegov prvi izborni tekst nakon dolaska na vlast u svibnju 2012.
”Osuđen na promjene”, pisao je pak Le Parisien na naslovnici. Presse Ocean ocijenio je kako ”više neće biti dovoljna tek kozmetička promjena u ministarskim redovima”. Naime, najmanje 155 gradova s više od 9000 stanovnika koji su u posljednjih više od stotinu godina bili skloni ljevici na lokalnim se izborima priklonilo oporbenim konzervativcima i ekstremnoj desnici.
Birači su na taj način kaznili Hollandea zbog njegove nesposobnosti da unaprijedi drugu po veličini ekonomiju eurozone te petu na svijetu i da se uhvati u koštac s nezaposlenošću koja je ”zapela” na 10 posto. Francuski predsjednik plaća vrlo skupu cijenu jer nije bio u stanju smanjiti stopu nezaposlenosti kako je obećao.
Broj nezaposlenih u veljači je dosegnuo rekordnu brojku od 3,34 milijuna građana. Hollandeov poraz iskoristit će predsjednica ekstremno desnog Nacionalnog fronta (NF) Marine Le Pen, čija je stranka osvojila vlast u 11 gradova, uglavnom na jugu zemlje koji se tradicionalno protivi imigraciji. Le Pen je kazala kako je ovo nova faza u povijesti njezine stranke. Aludirajući na izbore za Europski parlament koji će se održati u svibnju, Le Pen je rekla: ”Borit ću se kako bih francuskom narodu pomogla da ponovo vrati osjećaj slobode… Mislim da na kraju mi možemo dobiti glavnu ulogu”.
Nekakva utjeha za Hollandea može biti činjenica da su socijalisti zadržali prevlast u Parizu. Anne Hidalgo, desna ruka dosadašnjeg gradonačelnika Bertranda Delanoea, pobijedila je svoju protivnicu iz desnog UMP-a Nathalie Kosciusko-Morizet (40), blisku bivšem predsjedniku Nicolasu Sarkozyju, koja je pobijedila u prvom krugu. Hidalgo (54) će biti prva žena na čelu francuskoga glavnog grada. Hollande je na televiziji održao govor u kojem je najavio da će glavni cilj nove vlade biti tzv. “pakt o odgovornosti” kojim se kane sniziti doprinosi poslodavca kako bi se potaknulo otvaranje novih radnih mjesta, a najavio je i snižavanje poreza i radničkih doprinosa.
Ali to se ne čini dovoljnim da se izbjegne još veća katastrofa koja dolazi s izborima za Europski parlament. Sve upućuje na to da će neizlaznost biti puno veća od ove sada registrirane, koja je bila ubitačna za socijaliste. Neizlaznost je bila preko 37 posto, što se ne pamti na lokalnim izborima i što upućuje na strašan brodolom koji stiže ljevici.
Riječ je o tomu da su radnici i mladi okrenuli leđa svojim kandidatima na lokalnoj razini gdje nema toliko težine klasična ideološka komponenta. Raskorak na državnoj razini je izuzetno velik. Hollande nije uspio sačuvati povjerenje koje je zadobio nakon što je došao na površinu zbog moralnog sunovrata Dominiquea Strauss-Kahna.
Nije zadobio povjerenje Francuza. Ponaša se kakofonično, umiješan je u privatne skandale, čini vrlo česte taktične pogreške i, što je najvažnije, pokazuje nezavidnu razinu amaterizma, što uvelike podsjeća na stanje u kojoj se Hrvatska nalazi pod vladavinom Zorana Milanovića.
Ono što je pak od posebne važnosti je podatak da među glasačima Nacionalne fronte nema samo ksenofoba i ultranacionalista, odnosno neofašista. Puno je glasača Marine Le Pen dobila i u srednjoj klasi, pa čak i među došljacima. Ona je pak vrlo lukavo napredovala antiliberalnom, protekcionističkom i antieuropskom retorikom. Hollande apsolutno nema odgovora, a čini se ni rješenja, na jedan ključan podatak: da cijena državnog aparata iznosi čak 57 posto BDP-a. Zvuči li Vam poznato?
Promašena politika ljevičara, njihova nesposobnost, doduše još neće dovesti na vlast Marine Le Pen jer je UMP još dovoljno jak i u porastu, ali će rasti broj onih koji su spremni reći ‘‘ne“ imigrantima (kao u Švicarskoj), koji proklamiraju svoj ultranacionalizam (kao u Belgiji) ili sanjanju diktaturu (kao u Mađarskoj). Sve su to jasna upozorenja za Vladu Zorana Milanovića.
Naime, i hrvatski je premijer, kao i Hollande, već izgubio bitku u javnom prostoru, a strašno kasni s bitkom za postizanje kakvih-takvih rezultata.
(Tekst je izvorno pisan za tjednik Express)
Sve je izgledalo kao komedija u tri čina. Doduše, nije to komedija koja bi se mogla pripisati Plautu i Držiću, još manje Marivauxu, Goldoniju ili nekom petom autoru koji su, u vrijeme dok je kazalište funkcioniralo umjesto televizije, razgaljivali znatiželjnu publiku. U prvome činu, datiranom za lipanj 2013. godine, novinari ”Guardiana” i ”The Washington Posta” dobili su dokumentaciju koja je potvrđivala da američke tajne službe prisluškuju cijeli svijet. Zviždač – što je drugo ime za izdajnika ili heroja, ovisno o kutu gledanja – nije bio nitko drugi nego Edward Snowden, bivši zaposlenik CIA-e koji je radio kao savjetnik za Nacionalnu službu sigurnosti (Nacional Security Agency).
Drugi čin te tipične komedije s okusom farse vezan je za sudbinu citiranog Snowdena koji se zakoprcao kao riba na suhom. Kad je skandal grunuo, po brzom postupku Uncle Sam proglasio ga je državnim neprijateljem broj 1 i zatražio njegovo ekspresno izručenje. Jasno, Putinu nije bilo ni nakraj pameti da se pokorava američkim zahtjevima, manje zbog toga da bi zaštitio nečiji integritet, a mnogo više zato da bi demonstrirao vlastitu moć.
Najzanimljiviji dio toga (među)čina krije se u činjenici da su sve zemlje, osim Venezuele, odbile Snowdenov zahtjev za azilom, što je tema za jednu novu komediju, koju će u budućnosti sročiti neki Orwellov sljedbenik, bez obzira na to što engleski pripovjedač nikada nije pisao komedije.
Da je trebalo udomiti kakva ubojicu ili švercera kokaina, nema sumnje da bi se našlo zaštitnike na svim stranama našeg idiličnog planeta. Ali čovjek koji otkriva ono što znamo, premda ne volimo da se to glasno reklamira, Amerikanac koji nudi opipljive dokaze da njegova zemlja provodi politiku koja se u suštini ne razlikuje od one koju je svojedobno provodio zloglasni KGB, fujtajfl!
Onda se Snowden ipak skrasio u Rusiji, što je bila jedna od kulminacijskih točaka prije nevjerojatnog finala koji je uslijedio u trećem činu. I kad je publika već otvrdnula od smijeha, garniranog tragovima Grand Guignola, nastupio je još jedan obrat s hipertoničnim okusom apsurda. U trećem činu nad ponašanjem Sjedinjenih Država počeli su se unisono zgražati njezini najbliži i najmoćniji saveznici.
Hollande je mahao kažiprstom, smjerajući na drugu stranu Atlantika, Angela Merkel pozirala je rezignirano pokraj Obame, kao razočarana žena pokraj bivšeg ljubavnika, a tjednik ”Der Spiegel” precizirao je da su je Amerikanci prisluškivali, ili uhodili, s krova svoje ambasade smještene u blizini Reichstaga. Da bi grupni portret s damom djelovao što sugestivnije, u trećem činu na pozornici uskrsnula je Dianne Feinstein. Dotična gospođa, nota bene, demokratkinja i predsjednica Odbora za obavještajne aktivnosti američkoga Senata (kako oni tepaju svojim špijunima), uporno je branila NSA i slične agencije, ali je na koncu reterirala. Sad se odjednom izričito protivi mogućnosti da Sjedinjene Države prisluškuju svoje saveznike, zatražila je reviziju svih obavještajnih programa, tvrdeći kako predsjednik Obama nije imao pojma da je špijuniranju podvrgnuta njemačka kancelarka, ali isto tako dužnosnici drugih velikih i malih sila, sve tamo do Gornje Volte, Nove Gvineje, svugdje dokle dopiru apetiti nezasitnoga Velikog Brata. Iskazujući respekt prema aktivnostima obavještajnih službi, senatorica se istodobno zgrozila nad njihovom agilnošću, što je u već umornoj (re)publici izazvalo dodatne salve smijeha i snebivanja.
Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Koliko smo puta čuli taj dozlaboga ofucan refren! Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao, a najmanje znaju oni koji to moraju znati logikom svojih funkcija i ministarskih obligacija. Zato smo poletjeli tako visoko i dospjeli tako daleko!
Istina je jedino to da Merkelica nije znala da je špijuniraju sve u šesnaest; i to ne od jučer, nego od 2002. godine, kad nije niti sanjala da će postati kancelarkom. Još jedan dokaz da Amerikanci nisu blesavi i da ništa ne prepuštaju slučaju. Finalmente, bitno je da su se posredovanjem svoje senatorice posuli pepelom i da se publika, nakon još jedne komedije s mirisom predvidljivosti, može mirno razići i vratiti u svoje domove.
Unatoč nepreglednim količinama smijurije što ih provocira špijunska commedia dell’arte, ostalo je jedno nerazriješeno pitanje. Čemu čuđenje nad spoznajom da Sjedinjene Države uhode sve živo; ne samo potencijalne ili deklarirane neprijatelje, nego i dokazane saveznike s kojima su zbratimljeni u istome paktu? Nad njihovim aktivnostima čuditi se mogu samo naivci i licemjeri. Jer State Department već odavno vodi politiku kojoj je prisluškivanje, ili bilo koja vrsta kontrole, conditio sine qua non.
Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija, to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji. To što prisluškuju sve moguće neprijatelje, stvarne i fiktivne, a isto tako i saveznike, nije ništa drugo nego halo-efekt proizašao iz osjećaja nečiste savjesti. Ako Amerikanci nemaju dobre namjere prema drugima, kako će ih drugi imati prema njima, makar posrijedi bili i najvjerniji saveznici?
Uostalom, vratimo se korak natrag, u vrijeme koje bi službenici Bijele kuće najradije zaboravili ili prebrisali spužvom, kada bi takvo što bilo izvedivo. Sredinom 20. stoljeća, u žiži interesa bio je republikanski senator Joseph McCarthy, ozloglašen zbog lova na komuniste koji je više izgledao kao lov na vještice. Dakako, komunist je bio svatko čija stajališta nisu korespondirala sa službenom ideologijom. Tako se na udaru kritike našao i Arthur Miller. Među ostalim naslovima, napisao je dramu ”Svi moji sinovi” (All My Sons), koja je nekoliko godina nakon praizvedbe prikazana i u zagrebačkome HNK. To je priča o pohlepnom tvorničaru koji je američkoj avijaciji isporučivao neupotrebljive dijelove, uzrokujući indirektno pogibiju vlastitog sina.
Moj rijetki štioče, nije li pohlepa jedna od tipičnih američkih osobina? Nije li pohlepa smrtni grijeh? Napokon, nije li Benjamin Franklin, američki predsjednik, k tomu još novinar te jedan od tvoraca Deklaracije o nezavisnosti, u dalekom 18. stoljeću lansirao krilaticu ”Time Is Money” koja je postupno dobila dimenzije planetarne farse?
Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue.
Daleke 1961. godine Amerikanac Daniel J. Boorstin konstatirao je: ”Prijeti nam opasnost da postanemo prvi ljudi u povijesti kojima je uspjelo vlastite opsjene učiniti toliko jasnim i živopisnim, toliko uvjerljivim, toliko ‘realističnima’ da uspijevamo živjeti u njima. Nitko nije toliko obuzet opsjenama kao mi.” Tako se zatvorio đavolski krug; Amerikanci nisu uspjeli u onome što su deklarativno zastupali, u ostvarenju slobode, ali su uspjeli u onome u čemu nisu smjeli, u cementiranju vlastitih obmana.
Jedan drugi beskompromisan Amerikanac, Chris Hedges, piše da je talent laganja i manipuliranja, kao sukus kapitalističke etike, u njegovoj zemlji pretvoren u ideal. Slijedom toga nameću se sve prije nego ružičasti zaključci: ne može se vjerovati Obami, ne može se vjerovati njegovim tajnicima, pa ni senatorici koja je pokušala pomesti prašinu što se poput pustinjske oluje zakovitlala nad špijunskom blamažom.
A ako se stanari Bijele kuće i gospođa Feinstein ne šale, neka pitanja sama po sebi traže njihove urgentne odgovore. (1) Budući da toliko vole zavirivati u tuđa dvorišta, kad će Sjedinjene Države podastrijeti podatke o bespilotnim letjelicama kojima su elegantno, bez tragova, pobili toliku djecu i tolike civile? (2) Kad će se odreći špijunaže koju njihova Deklaracija o nezavisnosti ni na koji način ne implicira? (3) Kane li ukinuti anatemu nad Edwardom Snowdenom kojega ganjaju kao najgorega mogućeg kriminalca? (4) Hoće li Nobelovoj fondaciji sugerirati da nakon predsjednika Obame Nobelovu nagradu za mir dobije i Edward Snowden? Harašo, braćo Ameri!
