Tjedan koji je počeo tako što je šefica države rekla za Kanadu da je zemlja siromašna prirodnim resursima (SIC!) i što se slikala u društvu tamošnjih Hrvata i ustaškom zastavom nije mogao završiti drugačije nego da, kao prava tinejdžerka, digne noge u zrak i ispruži ih na prednju, praznu sjedalicu u Areni. [Read more…]
Juraj Hrženjak: ”Hude jame ne bi bilo bez ranijih ustaških zločina”
Sudionik Narodnooslobodilačke borbe, direktor Instituta za samoupravljanje, zastupnik u Saveznoj skupštini u Beogradu, sudac Ustavnog suda Socijalističke Republike Hrvatske, direktor kumrovečke Političke škole ”Josip Broz Tito” – samo su neke od funkcija koje je obnašao pravnik Juraj Đuka Hrženjak, politički i društveno aktivan tokom cijelog života. [Read more…]
Znate li tko zaista izdaje Hrvatsku?
Opet jednom, i to u vrijeme vladanja onih koji su se kleli kako će nas izvesti iz sučeljavanja što sežu u prošlost i povesti putem prema budućnosti, aktualne su podjele i optuživanja karakteristična za prve godine samostalne Hrvatske. [Read more…]
Pavo Barišić ustaškog ministra Makanca nazivao junakom
Novi ministar obrazovanja Pavo Barišić u svojem znanstvenom članku ”Filozofija povijesti Julija Makanca”, objavljenom u časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 1992. godine, bez imalo zazora slavio je dubinu i ljepotu misli tog ustaškog ideologa i ministra obrazovanja u režimu Ante Pavelića, nazivajući ga ”tragičnim junakom i žrtvom”. [Read more…]
Jadranka Brnčić: Hrvatska je oruđe u rukama Opus Deija
Jadranka Brnčić doktorirala je na Filozofskom fakultetu, a na Teološkom fakultetu ”Matija Vlačić Ilirik” u Zagrebu predaje biblijsku hermeneutiku i izborni predmet Biblijski simboli. Sudionica je kritičkih rasprava i okruglih stolova, poput onoga na šibenskom Festivalu alternative i ljevice (FALIŠ) s temom uloge Crkve u društvu (Tu bi trebala ići opaska da piše kolumne na portalu Autograf.hr, Op, uredništva Autografa). Objavila je nekoliko knjiga, od poezije do teoloških eseja, a za ”Novosti” govori o sprezi politike i klera, aktualnoj situaciji na zagrebačkom Filozofskom, Vatikanskim ugovorima, simbolima u najnovijoj predstavi Olivera Frljića, svećenstvu koje veliča zločinačke režime…
Što vaši studenti uče u sklopu izbornog predmeta Biblijski simboli?
Uče o razlici između metafore i analogije, znaka i simbola. Kao i promišljati o pitanjima poput onoga je li u zemlji u kojoj se većina ljudi deklarirala kršćanima križevima mjesto u javnim prostorima ili nije.
Čini mi se da je Frljić provokacijom želio potaknuti na razmišljanje o političkoj upotrebi vjere i o tendenciji prisutnoj u nas da se kršćanstvo smatra religijom i to plemenskog tipa, što ono nije. S razlogom želi upozoriti na tu okolnost kao na strukturu nasilja unutar kojeg živimo
Kakav je vaš stav o tome?
Negativan, jer križ prenesen iz religijskog u javni prostor prestaje biti simbolom, a postaje znakom: od simbola patnje i otkupljenja postaje znakom identitarne pripadnosti nametnute svima. Problem razlikovanja znaka i simbola vezan je i uz najnoviju kontroverzu koja prati predstavu Olivera Frljića ”Naše nasilje i vaše nasilje”.
Pokušana je njena zabrana u Sarajevu uz obrazloženje Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH da vrijeđa katolike, ali i muslimane, da se izruguje sadržaju vjere i onome što ona predstavlja. Međutim, jedno je religijski simbol unutar religijskoga sustava, a drugo taj isti simbol prenesen u kakav drugi sustav, u kojem postaje znakom, provokacijom što poziva na razmišljanje.
Riječ je i o karakterističnoj Frljićevoj poetici?
Da. Čini mi se da redatelj takvom provokacijom želi potaknuti na razmišljanje o političkoj upotrebi vjere i o tendenciji prisutnoj u nas da se kršćanstvo smatra religijom i to plemenskog tipa, što ono nije. Frljić, s razlogom i pravom čini mi se, želi upozoriti na tu okolnost kao na strukturu nasilja unutar kojeg živimo.
Dodatan je problem što je rijetko koja publika ovdje zrela prihvatiti da je predstava u kojoj, kako je preneseno, Isus nekoga siluje uopće moguća. No ta jaka provokacija nije vrijeđanje religijskih simbola, nego poziv na radikalno propitivanje njihove uporabe. A tek je onda i pitanje ukusa. Iako sama nisam sigurna da bih je voljela pogledati, to nije razlog da se ona zabrani.
U posljednje se vrijeme govori o formiranju nove lijeve, progresivne socijaldemokratske stranke koja bi zagovarala socijalnu državu skandinavskog tipa s naglaskom na sekularnost i otpor klerikalizaciji. Bez obzira na konačni ishod te priče, smatrate li da imamo dovoljno progresivnih snaga koje bi konačno svele Crkvu u okvire sekularne države?
Kao građansko društvo u Jugoslaviji nismo prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su je prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna država od područja religijskoga potisnutog u privatnost. Taj proces sekularizacije uvelike je onemogućio i rat.
Umjesto jačanja duhovnosti i same vjere, u religijsko su se polje vratili prastari instinkti: jedan je onaj za održanjem opstanka nacionalne zajednice, drugi je instinkt nostalgije za političkom moći. Čini mi se da je u nas ta nostalgija golema, zajedno s instinktom kojim crkvena klerikalizirana hijerarhija i dalje posvuda vidi svoje neprijatelje.
Što se tiče ograničavanja crkvene dominacije, to je proces koji se s jedne strane tiče sazrijevanja same Crkve za demokraciju (kao sadržaja političkog života građana, a ne sredstva za postizanje vlastitih interesa), a s druge transparentnosti njezina političkog i ekonomskog djelovanja.
U pozitivnom smislu, to bi značilo premještanje odgovornosti crkvene hijerarhije i udruga koje navodno promiču kršćanske vrijednosti iz područja napadanja neistomišljenika i zadiranja u sekularne zakone u područje koje im pripada, a to je rad s vjernicima, ne samo kao pripadnicima Crkve nego i kao građanima koji sudjeluju u političkom životu svoje zemlje, te, dakako, pomaganje potrebitima.
Posve je legitimno biti osobno suglasan s izjavom da je pobačaj zločin i u svom se životu ponašati u skladu s tim, ali nedopustivo je žene koje su pobacile osuđivati kao zločinke. Nije li osuda osoba određeno duhovno ubojstvo, a unošenje crkvenih u sekularne zakone religijski totalitarizam?
Neki su oporbeni političari ponovno potegnuli pitanje revizije Vatikanskih ugovora. Bi li to mogao biti dobar početak ograničavanja dominacije Crkve kojoj je izgleda, barem u Hrvatskoj, samo nebo granica?
To je svakako jedan od načina, kako ste rekli, ograničavanja crkvene dominacije. Pretpostavljam da je priča o ugovorima vrlo složena. Paradoks je da je kanonsko pravo strukturirano po modelima sekularnih zakona, posebice po modelu Deklaracije o pravima čovjeka, da bi si onda Crkva prisvojila prava a izuzela se iz dužnosti poput plaćanja poreza, zdravstvenog osiguranja svojim djelatnicima itd.
Uspostavljanje ravnoteže između prava i dužnosti te transparentnost financijskog poslovanja nužni su ne samo za funkcioniranje pravne države na svim razinama nego i za formiranja mentaliteta ljudi u Crkvi: oni su građani kao i svi drugi. Ipak, teško da će propitivanje Vatikanskih ugovora uskoro doći na red, pogotovo ako znamo tko će vladati Hrvatskom iduće četiri godine.
Poznata je situacija na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, kojem se pokušala nametnuti suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom: kako vi gledate na to?
Ne bih osobno imala ništa protiv suradnje KBF-a i Filozofskog fakulteta kad bi KBF doista bio teološki fakultet koji se znanstveno i kritički bavi sadržajima teologije; nažalost, prije ga nazivam obrtničkom školom za svećenike i vjeroučitelje. Iako nećemo ulaziti u razlike između filozofije i teologije te hermeneutike i biblijske hermeneutike, one jedne bez drugih ne mogu. U tom bi smislu, sadržajnom, ta suradnja mogla biti korisna.
Demokracija nije vrijednost u koju pripadnici te katoličke organizacije vjeruju. Čini se da su Hrvatsku, kao članicu EU-a, izabrali za oruđe kojim će se suprotstaviti liberalnim demokracijama Zapada. Glavni im je cilj usmjeriti društvo prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve. Uspiju li u tome, jao si ga i samom kršćanstvu
Međutim, čini se da u ovom slučaju nije bila riječ o suradnji, ponajprije onoj na znanstvenoj razini. Studenti FFZG-a od spajanja s KBF-om ne bi imali nikakve koristi, a studenti KBF-a imali bi itekakve: produkcija vjeroučitelja veća je od potražnje za njima, pa bi se studentima KBF-a pružila mogućnost da diplomiraju još jedan predmet i tako lakše pronađu zaposlenje, a s obzirom na klimu u društvu možda i prije onih koji su završili samo FFZG.
No ugovori o suradnji, voljom većine djelatnika Filozofskog fakulteta, neće biti potpisani, a studenti su, osim sposobnosti borbe za vlastite interese, pokazali i političku zrelost koja se ne ograničava samo na pitanja vezana uz taj ugovor nego se proteže i na ona o autonomiji Sveučilišta.
Dotaknuli ste se maločas uloge Crkve koja bi trebala raditi s vjernicima: spada li u to i podrška aktivistima različitih sekti ”hoda i borbe za život”, koji se u krugu bolnice mole protiv pobačaja i gnjave žene koje posjećuju liječnika?
Posve je legitimno biti osobno suglasan s izjavom da je pobačaj zločin i u svom se životu ponašati u skladu s tim, ali je nedopustivo pritom žene koje su pobacile osuđivati kao zločinke, pa i ne znajući okolnosti koje su ih na to primorale. Nije li osuda osoba određeno duhovno ubojstvo, a unošenje crkvenih u sekularne zakone religijski totalitarizam?
Žele li kršćani smanjiti broj pobačaja u svojoj sredini, nema smisla paradirati s transparentima koji omalovažavaju ”grešne” žene, nego valja raditi na tome da im se pomogne u kadikad nemogućim situacijama. Štoviše, moraliziranje je i opasno jer ne ostavlja prostor za prepoznavanje potreba.
Pomiješajmo još malo vjeru i politiku: tribina ratnog zločinca Darija Kordića u jednoj šibenskoj crkvi, kako je ocijenjeno, uvreda je za svakog normalnog čovjeka i vjernika, a kad svećenici drže mise zadušnice za ustaške generale, pukovnike i osuđene zločince, to je Bogu za plakati… boje li ga se takvi uopće?
Nemam ništa protiv toga da svećenici drže mise za Pavelića i koga sve ne, ali kao za privatne osobe. Međutim, kad se mise javno oglašavaju, to je nedvojbeno politički čin s jasnom porukom. Jednako kao što je to bio doček Darija Kordića na aerodromu: na njega biskup Vlado Košić nije došao u civilnom odijelu, nego u biskupskoj odori, znači kao predstavnik svih nas koji pripadamo Katoličkoj crkvi.
Crkva takvim političkim ispadima poručuje ne samo da su joj nacionalna pripadnost i njezina isključivost iznad svega, pa i same vjere, nego da cilj kojim se postiže nacionalna homogenost opravdava svako sredstvo, pa i zločin. Boje li se oni Boga, pitate. A pitanje je – kojeg i kakvog Boga?
Na Festival tradicije i konzervativnih ideja u organizaciji udruge Vigilare, koji će se od 24. do 27. listopada održati u Zagrebu, dolazi i kardinal Raymond Burke, koji za pedofiliju u crkvenim krugovima okrivljuje – feministkinje! Što mislite o predstojećem događanju?
Kad vidimo sva ta imena na okupu, da ne spominjemo program skupa, teško se oteti dojmu da se objavljuje rat svjetonazora i da o pitanjima koja se tiču općeg dobra svih građana ondje neće biti ni riječi. Još manje će biti nastojanja da se ta pitanja razumiju ne zatvarajući se pred analizama suprotstavljenih stajališta, da ne govorimo o samokritici Crkve.
Taj savez između desnice i kršćanstva prečesto je bio prisutan u povijesti i zapravo je posljedica zamjene teza. U takvoj situaciji kršćani skloni tzv. lijevim idejama u nas su uglavnom marginalizirani, a njihovi su stavovi prešućivani, pa i proglašavani nekršćanskima. Ima ih i među svećenicima, ali oni su primorani živjeti u svojevrsnoj unutarnjoj emigraciji, onoj unutar Crkve
Ne bi me čudilo da iza svega stoji Opus Dei. Pripadnici te katoličke organizacije prodrli su u visoke poslovne i političke krugove i imaju jak utjecaj na stanje u zemlji. Demokracija nije vrijednost u koju oni vjeruju. Po njihovom elitističkom shvaćanju društva, više im odgovaraju autoritarni režimi. Čini se da su Hrvatsku, kao članicu EU-a, izabrali za oruđe kojim će se suprotstaviti liberalnim demokracijama Zapada.
Glavni im je cilj usmjeriti društvo u jednom smjeru, prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve – da ona određuje moralne vrijednosti društva i da se društvo, inače multikonfesionalno i pluralističko, ravna prema usko shvaćenom katoličkom svjetonazoru. Uspiju li u tome, jao si ga onda i samom kršćanstvu.
Ima li danas ikoga u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj tko bi simpatizirao ideje istinske ljevice?
Ljevica rekonstruira i redefinira samu sebe. Pojmovi ”desno” ili ”lijevo”, pa i sam pojam ”kršćanstvo”, nisu samorazumljivi, ti koncepti na različitim prostorima i u različitim vremenima mogu imati bitno drugačije značenje.
Ako govorimo o ljevici kao onom političkom spektru koji se zalaže za socijalnu pravdu i pritom afirmira demokratske vrijednosti i vladavinu prava, onda je to opcija vrlo bliska izvornim kršćanskim poimanjima odnosa prema drugima; mogli bismo reći i da su ljevičarske ideje o socijalnoj pravdi, rodnoj, etničkoj i klasnoj ravnopravnosti prvi put jasno postavljene u Novom zavjetu.
Dakle problem nije u bliskosti između političke ljevice i kršćanstva, nego u navodnom slaganju između desničarskih snaga i ideologija te kršćanstva.
Taj savez između desnice i kršćanstva prečesto je bio prisutan u povijesti i zapravo je posljedica zamjene teza. U takvoj situaciji kršćani skloni tzv. lijevim idejama u nas su uglavnom marginalizirani, a njihovi su stavovi prešućivani, pa i proglašavani nekršćanskima. Ima ih i među svećenicima, ali oni su primorani živjeti u svojevrsnoj unutarnjoj emigraciji, onoj unutar Crkve.
(Prenosimo s portala Novosti).
REAGIRANJE ČITATELJA:
Poštovani,
u razgovoru s Jadrankom Brnčić autora Dragana Grozdanića sugovornica je kazala: ”Paradoks je da je kanonsko pravo strukturirano po modelima sekularnih zakona, posebice po modelu Deklaracije o pravima čovjeka, da bi si onda Crkva prisvojila prava a izuzela se iz dužnosti poput plaćanja poreza, zdravstvenog osiguranja svojim djelatnicima itd.”
Netočno je da je Katolička crkva prisvojila prava a da se izuzela iz dužnosti. Netočno je i to da je Katolička crkva izuzeta od plaćanja poreza i zdravstvenog osiguranja svojim djelatnicima.
Rimokatolička crkva u RH, djeluje sukladno važećim zakonskim propisima koji su na snazi u RH. Financijski sustav Rimokatoličke crkve u RH, utemeljen je i provodi se sukladno svim važećim zakonskim propisima koji su na snazi u RH. To potvrđuju sljedeće pravne činjenice:
Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, proglašen 14. prosinca 1998. godine
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima: Članci 1. 7., 8. 10 br.2
Sukladno ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima čl. 10. br.2 profitne djelatnosti pravnih osoba Katoličke crkve podložne su zakonima RH o financijskom poslovanju, a time i porezima.
Odredbe financijskog sustava Katoličke crkve u RH reguliraju plaćanje zdravstvenog osiguranja svim službenicima i djelatnicima koji djeluju u ustanovama Katoličke crkve.
Rimokatolička crkva u RH registrirana je kao pravna osoba i vjerska zajednica koja nije profitabilna a svoje poslanje vrši na duhovnom, kulturnom, obrazovnom, društvenom i caritativnom području.
Pravo, ustroj i poslanje Katoličke crkve u RH propisuje i Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima i Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima članak 6.
S poštovanjem,
don Franjo Glasnović, župnik i dekan Vodički.
Noam Chomsky: ”Donald Trump je zastrašujuća figura”
Jedan od najvećih živućih intelektualaca govori za ”Novosti” o političkom i ekonomskom stanju na globalnoj razini i najvećim opasnostima za čovječanstvo: Ne zna se što bi on mogao učiniti. Ne zna vjerojatno ni on sam. Njegova moguća pobjeda je ne samo opasna, nego potencijalno katastrofalna. Ideja da ignorantski megaloman ima prst na okidaču za nuklearnu bombu je zastrašujuća. [Read more…]
Šaka jada i bijede
Portal Novosti donosi popis šovenskih izjava Zorana Milanovića iz lanjske i ovogodišnje predizborne kampanje koje pokazuju kako je evoluirao do big shit ustaškog unuka i tuđe majke vojne lekarke.
Dakle, poštovani kolega, da biste razumjeli Hrvatsku morate imati nekakvo iskustvo života u Hrvatskoj. Vi očito Hrvatsku ne razumijete. Jer da biste je voljeli, ne možete je voljeti ako je ne razumijete i ako takav značajan dio Hrvatske naprosto ne podnosite. [Read more…]
Ivica Maštruko: ”Stepinac je pitanje dogovora vrhovnih svećenika”
Sociolog religije i diplomat, član Programskog vijeća HRT-a u razgovoru za Novosti: Mješovita komisija Katoličke i Srpske pravoslavne crkve dat će svoje mišljenje i prijedloge, a odlučit će vrhovi crkvenih institucija. Stepinizacija Katoličke crkve i dijela svjetovnih institucija u Hrvatskoj će se nastaviti, a kod vjernika SPC-a i nadalje će se naglašavati neosporna veza kardinala Stepinca s ustaškim režimom NDH. [Read more…]
Chris Hedges: ”Donald Trump je morbidni simbol Amerike”
Od devedesetih godina, kad je s ovih i drugih prostora izvještavao kao ratni reporter ”The New York Timesa”, dobitnik Pulitzerove nagrade Chris Hedges do danas se prometnuo u jednog od najpoznatijih novinara, pisaca i političkih aktivista na američkoj ljevici. Autor je niza zapaženih knjiga koje se bave mračnim posljedicama američkog kapitalizma i redovni sudionik masovnih prosvjeda koji su se posljednjih godina proširili SAD-om. U intervjuu za ”Novosti” Hedges objašnjava zašto smatra da su pred SAD-om i ostatkom svijetom velike promjene. [Read more…]
Branko Ančić: ”Većina katolika ne živi u skladu s vjerom”
Branko Ančić je profesor sociologije i bavi se sociologijom religije Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Sa Sinišom Zrinščakom autor je rada “Religija u javnoj sferi – analiza društvenih očekivanja” koji je prije par godina otkrio da više od 80 posto vjernika smatra da se Crkva ne bi smjela petljati u rad Vlade. U suradnji s Tamarom Puhovski proveo je istraživanje o provedbi vjeronauka u školama, koje je pokazalo da su djeca koja ne pohađaju vjeronauk u našim školama često žrtve diskriminacije. U razgovoru za Novosti se osvrće na sliku Crkve u društvu.
Često se danas spominje da je Rimokatolička crkva bila unekoliko naprednija i tolerantnija u socijalizmu. U posljednjih četvrt stoljeća je konzervativna, rigidna, šovinistička. Vi ste istraživali komunikaciju između Crkve i znanstvenog establišmenta onog doba. Što ste iz toga zaključili?
Crkvu je, po mome mišljenju, radi bolje analize preporučljivo razumijevati kao veoma složenu organizaciju s nizom različitih, često i suprotstavljenih interesa, pogleda, preokupacija, a ne kao nužno jednorodnu, monolitnu organizaciju, čak i kad se ona sama takvom želi prikazati. Mnogi su primijetili da je Crkva bila manje kruta u vrijeme socijalizma, no odmah treba uzeti u obzir da u biti govorimo o dobu nakon Drugog vatikanskog koncila, kad su u samom njezinu centru otvorene mnoge teme koje su dotad bile potisnute.
Crkvu je, po mome mišljenju, radi bolje analize preporučljivo razumijevati kao veoma složenu organizaciju s nizom različitih, često i suprotstavljenih interesa, pogleda, preokupacija, a ne kao nužno jednorodnu, monolitnu organizaciju, čak i kad se ona sama takvom želi prikazati. Mnogi su primijetili da je Crkva bila manje kruta u vrijeme socijalizma
Taj duh se dijelom prenio i na ovdašnji kler, ali i na intelektualce koji nisu bili iz službene crkvene hijerarhije, npr. Željka Mardešića alias Jakova Jukića, inače primarno pravnika po vokaciji. Uključili su se u javni dijalog i neki teolozi, a s druge strane u tome su sudjelovali i pojedini marksistički filozofi, poput primjerice Branka Bošnjaka. Neki će danas reći da to nije bio javni dijalog u pravom smislu riječi, da je bio elitistički, ali osobno držim kako je to po mnogočem itekako bio javni dijalog.
Pretpostavljamo da treba uzeti u obzir i razliku između medijske tehnologije u ono doba i danas?
Apsolutno, razlika je ogromna, ali rasprava je svejedno bila živa i očita, pa i kvalitetna. To se nastavilo osamdesetih. Veliku ulogu u tome je imala Kršćanska sadašnjost u kojoj su mnogi teolozi bili zainteresirani za razgovor sa sekularnim znanstvenicima i humanistima. Devedesetih, međutim, Crkva dobiva nemjerljivo veći utjecaj, a dijalog nestaje u potpunosti. Revitalizira se pritom i religijski fenomen u javnoj sferi, mada je religioznost i dotad bila rasprostranjena na individualnoj razini, od pukog vjerovanja u Boga do formalne prisutnosti u crkvama i hodočastima.
Onaj politički dio djelovanja Crkve u kojem primjećujemo njezino daljnje radikaliziranje treba pak sagledati i s obzirom na nju samu, ali i na razne momente npr. u europskom okruženju, gdje dolazi do osjetnog skretanja udesno i jačanja borbe na kulturnom polju, koja također itekako raste posvuda. No zanimljivo je našu situaciju usporediti odvojeno s onom u zemljama koje su nam slične po religioznosti, poput Slovačke, ali i s nekima poput Češke, koja uz Estoniju spada među najsekularnije zemlje u EU-u.
Mi ne možemo vidjeti da Crkva ili njoj bliske pojave, kao što su organizatori Hoda za život i slični, reagiraju na papinu poslanicu o klimatskim promjenama, gdje postoji čitav niz aspekata na koje su se mogli nadovezati, poput rastućih socijalnih nejednakosti, negativnog utjecaja velikih korporacija u različitim društvima itd. Makar u širem javnom prostoru u koji imamo neki uvid
Jasno se očekuje da Crkva djeluje karitativno, da osniva bolnice i javne kuhinje, pa i da progovara o klasičnim eshatološkim pitanjima i o moralu. No kad se ljude pita o miješanju Crkve u rad vlade, onda u Hrvatskoj preko 80 posto ispitanih odgovara da to ne žele, što je čak veći postotak od onog u Češkoj.
Kako onda tumačite to da se našlo dovoljno onih koji slijede Crkvu u kampanji za ustavne izmjene protiv istospolnog braka?
Teolozi su se do danas ipak upoznali s raznim sociološkim istraživanjima, tako i onima koja u Hrvatskoj ukazuju na disonancu u stavovima o obiteljskim vrijednostima, braku itd. Najvećem dijelu vjernika svih konfesija prihvatljiva je ideja seksa prije braka, ali seks između osoba istog spola nije. Čini mi se da su organizatori kampanje koju spominjete itekako upućeni u te zaključke. Tako je s nedavnim Hodom za život; pitanje je zašto ta grupacija nije odmah krenula s kampanjom protiv abortusa, nego se bavila brakom.
Čini se da bi se katolici i kršćani uopće trebali ponajprije zalagati za život, a tek onda za tradicionalni brak. No bit će da im je strateški i taktički ipak bilo pametnije da se abortusom bave nakon pitanja braka. Podaci kojima raspolaže sociologija kažu da preko 50 posto ljudi u Hrvatskoj podržava pravo na izbor i ne želi da se abortus kriminalizira.
Naravno, ostaje dvojba koliko je uopće riječ o vjerski motiviranim kampanjama, a koliko o ulasku u politiku s vjerom kao izlikom. A kad govorimo o religioznosti u Hrvatskoj općenito, gdje se 87 posto ljudi izjašnjava da su katolici, a 94 kao vjernici, olako zanemarujemo da po čitavom nizu elemenata velik dio njih istih ne živi i ne razmišlja u skladu s tim.
Mnogi danas ističu nesklad između Kaptola i Vatikana, otkako je tamo papa Franjo. Koliko je posrijedi zaista doktrinarna razlika, a koliko privid o nekom suštinskom razmimoilaženju?
Pozvao bih se na ono što sam rekao maloprije, spominjući Drugi vatikanski koncil. Čini se da je današnja Rimokatolička crkva u Hrvatskoj po raznim kriterijima predkoncilska, dakle da se vratila na pozicije prije onih koje je počela usvajati 1960-ih godina. Može se primijetiti da veliki dijelovi Crkve u Hrvatskoj ne razumiju ili u potpunosti odbacuju ono što papa Franjo govori o npr. homoseksualcima.
Fenomen je čak širi, pogledajmo npr. slučaj s kurikularnom reformom – traži se prilika da neki ljudi bliski Crkvi ostvare svoj utjecaj preko reda, a to nije ništa doli preotimanje i cenzuriranje kurikuluma. I to su ljudi koje se podcjenjuje da su politički diletanti, mada su politički zapravo prilično spretni, no jesu diletanti u pogledu struke i stručnosti
Lako je primijetiti da se razlika u poimanju takvih pitanja u Hrvatskoj ističe i na biskupskoj razini, dok jedni postupaju u skladu s Vatikanom, a drugi ga očito zanemaruju. Primjerice, mi ne možemo vidjeti da Crkva ili njoj bliske pojave, kao što su organizatori Hoda za život i slični, reagiraju na papinu poslanicu o klimatskim promjenama, gdje postoji čitav niz aspekata na koje su se mogli nadovezati, poput rastućih socijalnih nejednakosti, negativnog utjecaja velikih korporacija u različitim društvima itd. Makar u širem javnom prostoru u koji imamo neki uvid.
Kakve su konkretno teme razmatrali u ono vrijeme teolozi i s druge strane marksisti u Hrvatskoj?
Koliko mi je poznato, jedan od izuzetnih predmeta interesa je bila razlika između vjerujućih i nevjerujućih, uz pitanje kako se mogu međusobno razumjeti. Danas je u sociologiji religije jedno od veoma zastupljenih područja istraživanja – nereligioznost. A mi smo ovdje imali živu raspravu od tome prije manje od pola stoljeća, u rasponu od ideološkog do znanstvenih implikacija. Postojala je aktivna namjera da se razumije onaj drugi; uostalom, sama nereligioznost uključuje, kao i religioznost, mnoge oblike. Danas se dvije strane međusobno isključuju, pri čemu neki crkveni akteri u tome aktivno sudjeluju.
Koliko bi tom procesu razumijevanja mogla pripomoći namjera Crkve da se uključi dublje i kompleksnije u visokoškolski i znanstveni javni sustav, a kao što se događa na aktualnoj relaciji između Katoličkog bogoslovnog i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ako je vjerovati crkvenim tumačenjima?
Čini mi se da dio naše crkvene hijerarhije, da je živio prije dvije tisuće godina, uopće ne bi primio Isusa, odnosno Mariju i Josipa u svoju zemlju. Mnogi u Crkvi i oko nje čak koriste religijski diskurs ili religiju kao legitimaciju da upozore na izbjegličku krizu kao krizu istinskih vrijednosti, a na to se nadovezuje i ugroza nacionalnog identiteta, kulture
Mogla bi jako pomoći, kad bi namjere bile takve kao što kažete, ali Crkvu odnosno KBF očito ne zanima to, već neka dodatna niša koju bi ponudili svojim studentima. Interesantno bi bilo čuti zašto se KBF nije spojio s Hrvatskim katoličkim sveučilištem. Ili zašto Filozofski fakultet Družbe Isusove s Hrvatskih studija ne ide ni na jednu od te dvije opcije. Bojim se da sve to skupa, što se često naziva klerikalizacija obrazovanja, nema veze s pokušajem Crkve da se približi društvu i da se bolje s njim razumije, nego da jednostavno zauzme nove institucije.
Fenomen je čak širi, pogledajmo npr. slučaj s kurikularnom reformom – traži se prilika da neki ljudi bliski Crkvi ostvare svoj utjecaj preko reda, a to nije ništa doli preotimanje i cenzuriranje kurikuluma. I to su ljudi koje se podcjenjuje da su politički diletanti, mada su politički zapravo prilično spretni, no jesu diletanti u pogledu struke i stručnosti.
Treba uočiti da je ta reforma pod vođenjem kolege Borisa Jokića bila izuzetno kvalitetno pripremljena, a kvaziargumentiranje da procesu treba doprinijeti uvođenjem dodatnih stručnjaka je primjer ideologiziranog diletantizma koji spominjem.
Od vjeronauka u školama i vrtićima do prodora na javna sveučilišta i miniranja spolnog odgoja u školama, zatim i kurikularne reforme, Crkva nastoji zadominirati u obrazovnom sustavu – i uvelike uspijeva u tome – kao na jednom od najvažnijih svojih političkih frontova?
Da, s tim da je vjeronauk uveden prije 25 godina bez ikakve rasprave, dok je u procesu izrade kurikuluma zaprimljeno i obrađeno oko 35 tisuća komentara s raznih strana. Dosta se spekulira o pitanjima što je sve podložno vrijednosnom sudu, pa možemo u raspravi o tome gurati do ekstremnih mogućnosti, no treba priznati da su unutar tolike složenosti crkvene hijerarhije i vjerničke zajednice mnogi našli prostora i načina da u raznim oblicima utječu na obrazovanje i odgoj. Očito je da oni mnogo polažu na područje obrazovanja, kao što kažete, smatrajući da tu mogu realizirati podosta svojih političkih ciljeva.
No politički cilj Crkve je dobro plaćeno gajenje proustaškog sentimenta u narodu? Jer ona djeluje kao žarište ekstremne nacionalne desnice, s nastojanjem da se i uzurpira socijalno-politički diskurs, mada on pada uslijed prodora nacionalnog?
Dobar primjer za to je odnos prema izbjegličkoj krizi, a opet naspram onoga što zagovara papa Franjo. Čini mi se da dio naše crkvene hijerarhije, da je živio prije dvije tisuće godina, uopće ne bi primio Isusa, odnosno Mariju i Josipa u svoju zemlju. Mnogi u Crkvi i oko nje čak koriste religijski diskurs ili religiju kao legitimaciju da upozore na izbjegličku krizu kao krizu istinskih vrijednosti, a na to se nadovezuje i ugroza nacionalnog identiteta, kulture itd.
Što se tiče aspekta odnosa prema ustaštvu, pretpostavljam da je tu došlo do afirmacije onih krugova koji se 1945. nalaze na strani gubitnika i kojima – mnogima od njih, pa i Crkvi kao instituciji – tada započinje razdoblje supresije. Oni se nisu u međuvremenu izdigli ponad tog svog osjećaja, a politički efekt toga danas je toleriranje i poticanje ekstremnog nacionalizma
Mimo onog dijela koji se odnosi na karitativnu djelatnost, naravno, ali i to je uvelike usklađeno s nekim kretanjima u Europskoj uniji, pa dijelom prolazi neprimijećeno. Nismo pritom čuli niti jednu značajnu poruku iz Hrvatske biskupske konferencije koja bi govorila u prilog primanju izbjeglica.
A što se tiče aspekta odnosa prema ustaštvu, pretpostavljam da je tu došlo do afirmacije onih krugova koji se 1945. nalaze na strani gubitnika i kojima – mnogima od njih, pa i Crkvi kao instituciji – tada započinje razdoblje supresije. Oni se nisu u međuvremenu izdigli ponad tog svog osjećaja, a politički efekt toga danas je toleriranje i poticanje ekstremnog nacionalizma.
Malo je otpora takvom trendu iznutra, možemo se nadati samo da će ponovno iz Vatikana, odnosno iz koncepcije sadašnjeg pape, uspješnije prodrijeti neki poticaj za promjenu toga nabolje. Možda neka kadrovska mijena, a zasad tek naznake toga možemo uočiti u imenovanju novog krčkog biskupa, kao i biskupa gospićko-senjskog.
(Prenosimo s portala Novosti).
- « Previous Page
- 1
- …
- 47
- 48
- 49
- 50
- 51
- …
- 54
- Next Page »