Ono što je pravi problem politike u Hrvatskoj suhoparnim jezikom naziva se legitimnost, poetično, radi promidžbe naziva se vjerodostojnost, a sasvim jednostavnim jezikom naziva se povjerenjem u vlast. [Read more…]
Prvo su uzeli režisere, pa glazbenike, sutra će pekare
Robert Bajruši
Bilo je jasno što se sprema još kada je početkom siječnja skupina ratnih udovica prisilila HTV da odustane od prikazivanja benigne komedije “Ministarstvo ljubavi”, koji je režirao Pavo Marinković, “jer ne prikazuje Domovinski rat u realnom svjetlu”. [Read more…]
Desničarima se od slike u muzeju momentalno ruke tresu
Slika se zove “Pičkin dim“ i upravo to prikazuje. Jedna je žena, vjerojatno sama autorica Ana Petrović, legla gola i fotografirala svoje raširene noge i obrijani pubis, a između bedara diže se pramenčić dima. Kao da je pepeljaru s upaljenom cigaretom stavila na pod dolje. Kako bilo, nije pretjerano eksplicitno. [Read more…]
Javnost nije psihijatrijski kauč
Dok ovo pišem sedamnaesti kandidat za izvanrednoga povjerenika Agrokora pregovara o poziciji s koje je otišao, da bi na njoj ostao dok mu se ne nađe zamjena, Sveti Ante (prezime mu znate). Šesnaest ih je odbilo usprkos tome što se na toj poziciji može jako, jako dobro zaraditi, a za odluku sedamnaestoga znat ćemo navodno drugi tjedan. [Read more…]
Za Praljkovu smrt netko mora odgovarati
Dušan Miljuš
Činjenica da se Slobodan Praljak otrovao u sudnici Haaškog suda, uz političke implikacije, na samom kraju rada Tribunala, veliki je sigurnosni propust. [Read more…]
Bizaran i jadan predsjedničin spin
Bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću trebalo je pet godina da malo pomalo konačno degradira dužnost šefa države, a Kolinda Grabar Kitarović uspjela je to postići u nepuna tri mjeseca svojeg predsjedničkog mandata.
Dužnost predsjednice države žrtvovala je za neformalnu dužnost glasnogovornice HDZ-a i to je najgori mogući početak ovog političkog putovanja koje će trajati narednih pet godina naših života.
Iznenadno obraćanje zbog vojne parade, koja će se zbiti tek za tri mjeseca, prvorazredni je propagandni promašaj za predsjednicu i kristalno je jasno kako je ono samo bizaran spin, jadan i paničan pokušaj da se skrene pozornost javnosti sa sočnog skandala šefa HDZ-a Tomislava Karamarka s luksuznim Mercedesovim terencem. [Read more…]
Tačno, nebitno, skandal
U nekim sređenijim vremenima, kad čuvena Andrićeva rečenica o odnosu pametnih ljudi i fukare još nije bila tako opipljiva činjenica, Borislav Mihajlović Mihiz je umeo da kaže kad neko na nekom književnom skupu ili za kafanskim stolom krene da mudruje u prazno: ”Tačno, ali nije bitno”. Ali otkada je razbijena država, porušeni gradovi, a priča o dobrim običajima (čitaj: kulturni standardi) postala staromodna apstrakcija, sve češće mi dolaze na um Mihizove reči.
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (nekoliko hiljada u zvaničnim udruženjima, blago nama), akademskog sveta (akademici na estradi su posebna priča), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije.
U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete. Povremeno se nađem u potpunoj pometnji; da li to neko potcenjuje ljudsku inteligenciju?
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (…), akademskog sveta (…), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije. U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete
Ostaje ipak upozorenje: čak i ako je nešto tačno (a najčešće nije), da li u nekom diskurzivnom štivu ima nešto bitno. A šta sa potpisima sa dr. i prof.? Teže je proizvesti dobro mleko bez aflatoksina nego dobiti doktorat na temu koja je već u desetak knjiga temeljno obrađena.
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (poput ovog na kojem nastaje ovaj tekst) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru.
Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv). U ogromnoj većini napisa to se pretvorilo u dokazivanje patriotskog osećanja, kao da nije dovoljno bitno držati se golemog činjeničnog korpusa na ovu temu. Ali ko bi se još bavio prokopavanjem hrpe objavljenih knjiga i dokumentarnih arhiva!
Druga krupna tema, Istok ili Zapad kao kulturološko i geopolitičko opredeljenje ove zajednice na brdovitom Balkanu od Horgoša do Bujanovca, zatrpana je ostrašćenim, navijačkim izlivima golih frazetina. Ako se otvore prazne dihotomije globalizam versus pravoslavlje (slavenska braća sa vrhunskim žrecem u Kremlju), onda se i ne treba čuditi što se sa svih strana javljaju mudraci sa univerzalnim ključevima. Sa katedari za savremenu istoriju i pridodatih im instituta pristižu nacionalni bojovnici, od kojih su se neki propisno obrukali pevajući hvalospeve promašenoj i ideološki irelevantnoj TV seriji ”Ravna gora”.
Da se pričalo o neviđenom, dokazali su i nekoliki akademici, koji su već posle prve epizode radosno isticali kako je reč o dugo očekivanoj rehabilitaciji oblaćenog srpskog ”heroja” DM-a i njegovog ravnogorskog pokreta, premda se pomenuti Đeneral pojavljuje glavom (još uvek bez brade) tek u četvrtoj epizodi!
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (…) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru. Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv)
No u kulturi u kojoj se skandali i bruke smenjuju kao na pokretnoj traci, jedan neviđeni skandal, bez presedana u poslednjih pedesetak godina, prolazi gotovo neprimećeno sem jednog izuzetka.
Na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu, pojavila se knjiga ”Resavski venac” (Plagijati jugoslovenskih pesnika) u izdanju Agencije za izdavačku delatnost iz Kosovske Mitrovice. U opštoj halabuci oko novih izdanja (više od hiljadu) niko nije zabeležio ovo sočinjenije dok nije krenuo glas da su tridesetak najistaknutijih pesnika, od Oskara Daviča, Vaska Pope, Dobriše Cesarića do nekih manje poznatih, ovde nabeđeni za plagijate (bolje reći za bezumno prepisivanje nekih svetski poznatih pesnika).
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao.
Najpre je u nekim novinama objavljena antologijska pesma ”Srbija” Oskara Daviča, a naporedo sa njom ”Sicilija” Cesarea Pavesea. Drugi u nizu primera – pesma Vaska Pope kojoj je kao ”uzor” postavljana jedna Celanova pesma.
U poznatoj emisiji ”Sporovi u kulturi” (Radio Beograd 1, petkom od 10-11 čas.) urednica i novinarka Meliha Pravdić pozvala je najpoznatije proučavaoce Paveseove i Celanove poezije, koji su ”prokopali” sabrana dela ovih pesnika i ustanovili da ”plagirane” pesme uopšte ne postoje!
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao
U emisiju se uživo uključio i autor senzacionalnih otkrića koji je tvrdio da ima dokaze da pesme-uzori postoje i da će nove dokaze izneti u drugoj knjizi koja sledi. Da je reč o naivno izvedenoj podvali pokazala je pomenuta Meliha, jedan od najpouzdanijih novinara okrenutih kulturi, pitajući nesrećnog Dončića kako je moguće da su fotokopirane pesme iz tobož objavljenih knjiga sve složene istim slovnim fontom. Prilično zbunjen sve vreme, MD je promucao da je reč o čistoj slučajnosti i da se time ne dokazuje ništa.
Knjiga je na pomenutom sajmu prodata u 3.000 primeraka (tako tvrde Dončićevi podstrekači), neviđen tiraž budući da se knjige sa poezijom i o poeziji obično štampaju u 300-500 primeraka. Ko zna šta je od svega toga tačno, da li uopšte postoji ta izdavačka kuća sa Kosova, kakve li se sve kuhinje kriju iza svega toga.
Sličnosti i koincidencije u poeziji pesnika sa različitih prostora postoje i tu ništa nije novo, ali otkrića ovog nesrećnika MD-a su neviđeni pucanj u prazno. Da je reč o prilično zbunjenoj osobi, da ne upotrebim neku težu reč za njegovo mentalno zdanje, pokazalo je njegovo završno obraćanje u pomenutoj emisiji, koja je rasturila u prah ovu naivnu podvalu. Kad se emisija primicala kraju, javio se ponovo MD iz Niša i kao da ga ništa od iznesenog nije pogodilo, rekao: ”Imam jednu molbu”. Voditeljka mu je rekla: ”Izvolte”. A on je predložio da pročita jednu svoju pesmu. I pročitao je, bolje da nije.
Stvar bi se izgleda završila sa Melihinim programom da nije najstariji dnevni list na Balkanu ovih dana u nastavcima počeo da objavljuje senzacionalna otkrića ”Resavskog venca”. Pozivajući se na tumače kojih bi se svaki ozbiljniji list dobro čuvao. Igre bez granica!
Kako zamrziti pjesništvo?
Evo dva najrazličitija zanimanja na Zemlji: carinik i nastavnik. Ako je carinikov posao da preko granice, na drugu stranu ne propusti neocarinjenu robu, nastavnikov posao nije, niti ikada smije biti, da na drugu stranu ne propušta – mrtvo neznanje.
Svaki učenik srušen na popravni ispit, jedan je životni poraz svoga učitelja. Svaki đak srušen na godinu, jedna je godina robije svome nastavniku. Ne može biti, niti je ikada bilo, da je drukčije. A ako je, recimo, srušenih, nepropuštenih, carinjenih neznalica više od pola u jednom razredu, tada ili je nastavnik nesposoban prenositi znanja na učenika, ili živimo u državi diktature. U takvoj su, naime, nastavnici uvijek u pravu. Nesposobni nastavnici su diktatori. I zaslužuju otkaz.
U čemu je neznanje učenika materinjeg jezika? Ako na čas ostavimo po strani gramatiku i pravopis – omiljene discipline loših učitelja, koje u jezik prizivaju egzaktnost kemije i biologije – neznanje je uvijek, i samo, u nečitanju. Ili u čitanju bez razumijevanja. Zašto su, što mislite, na međumrežju postavljena sva ona skraćena izdanja školske lektire, zašto se, navodno ozbiljni, zagrebački profesori bave svođenjem knjiga iz školske lektire na kratke i razumljive tekstove, koje će učenici nabubati napamet, e da bi dobili peticu iz hrvatskog?
Svaki učenik srušen na popravni ispit, jedan je životni poraz svoga učitelja. Svaki đak srušen na godinu, jedna je godina robije svome nastavniku. Ne može biti, niti je ikada bilo, da je drukčije. A ako je, recimo, srušenih, nepropuštenih, carinjenih neznalica više od pola u jednom razredu, tada ili je nastavnik nesposoban prenositi znanja na učenika, ili živimo u državi diktature. U takvoj su, naime, nastavnici uvijek u pravu. Nesposobni nastavnici su diktatori. I zaslužuju otkaz
Ne zato što su učenici lijeni, ili ne daj Bože preopterećeni, pa im se ne da pročitati roman od početka do kraja, nego zato što postoje nastavnici književnosti koji naprosto ne razumiju, ili ne žele razumjeti, književnost. I onda učenicima postavljaju pitanja poput: tko je napisao pjesmu “More”? Kako se zvala sluškinja koja je skočila kroz prozor u Krležinoj drami?
A za peticu: s kojeg je kata skočila? I onda, tko je napisao pjesmu “More”? Jedan dobar, i veoma tužan profesor sa zagrebačkog Filozofskog, u vrijeme kada je to bio ozbiljan fakultet, i kada su na njemu predavali stvarni pisci i pjesnici.
Treba li učenik znati ime pjesnikovo? Tužno je ako ga ne zna, ali tužnije je ako s razumijevanjem nije pročitao pjesmu. Najtužnije bi, međutim, bilo da ijedan učenik ili učenica padne na popravni radi imena Nikole Milićevića.
Aha, dočekali ste me: nije Milićević napisao pjesmu “More”! Ali zar bi išta manje tužno i porazno za sve koji ovim jezikom pišu i govore, i koji čitaju i vole njegovu malu, gotovo neznatnu književnost, bilo da neki učenik, pa još daroviti mladi violinist ili pijanist, u školi koja nosi ime dičnoga i dragog nacionalnog autsajdera Luke Sorkočevića, ljosne na godinu jer se nije sjetio imena Ivana Slamniga?
Dobro, de, Josipa Pupačića. Zar učenik može biti kriv ako nastavnik, ili nastavnica, u pjesmi ne nalazi ništa, osim imena onoga koji ju je napisao?
Iako, nikada nisam razumio zašto je u školskim programima, evo već i trideset koju godinu, baš ta Pupačićeva pjesma. Zato što je lako po njoj ispisivati ona idiotska metodološka pitanja? Zato što štreberi lako razumiju o čemu je u “Moru” riječ?
Što učenik, po mišljenju ovoga vrlog kolumnista, treba znati o književnosti koja je u planu i programu nastave hrvatskoga jezika? Samo ono što mu ostane u glavi nakon što pjesmu, priču ili roman pročita s razumijevanjem. Sve drugo smije zaboraviti. Čak i ime pisca. Sjetit će ga se, čim bude vrijeme. Sjetit će ga se ne ogadi li mu nastavnica i jezik, i književnost, i čitanje
Ili zato što, zapravo, nikoga nije briga, nijednoga faking vinka filipovića nije briga što će u jednoj pjesmi čuti i osjetiti neki darovit i pametan petnaestogodišnjak? Recimo, petnaestogodišnji dubrovački violinist?
Zaplačimo, iz srca, nad onom, i nad onima koji će budućem dubrovačkom violinističkom ili pijanističkom geniju svojom jedinicom, popravnim, ponovljenom godinom, ogaditi hrvatsku i svaku drugu književnost. Još po nečemu se dobri nastavnici razlikuju od carinika: njihova je misija da kao stranac i neznanac doživotno zavolite njihov predmet.
Da zavolite taj svoj nevoljeni materinji jezik, prije svega. I u njemu, recimo, onu Pupačićevu pjesmu, koju nikada nijedan vinko filipović neće shvatiti, koliko god se puta promijenio režim u kojemu on ostaje isti taj službujući vinko filipović: “Kad sam bio tri moja brata i ja,/ kad sam bio/ četvorica nas.”
Oprostite na digresiji, imao sam petnaest kada sam to na svoju ruku pročitao, i umalo nisam umro od čuda. “Imao sam glas kao vjetar,/ ruke kao hridine, srce/ kao viganj.” Teško onom i onoj koja učenika obori na popravni, jer nije znao ime onoga koji je ove riječi napisao.
Onda: što učenik, po mišljenju ovoga vrlog kolumnista, treba znati o književnosti koja je u planu i programu nastave hrvatskoga jezika? Samo ono što mu ostane u glavi nakon što pjesmu, priču ili roman pročita s razumijevanjem. Sve drugo smije zaboraviti. Čak i ime pisca. Sjetit će ga se, čim bude vrijeme. Sjetit će ga se ne ogadi li mu nastavnica i jezik, i književnost, i čitanje.
Skandal u Dubrovniku, gdje je nastavnica u umjetničkoj školi poobarala skoro cijeli razred na popravni ili na godinu zbog specifičnog neznanja materinjeg jezika i književnosti bio je, naravno, skandal samo za nesretne učenike i njihove izluđene roditelje. Ostalima je bilo svejedno
Na primjer, kako se zove glavni junak romana “U registraturi”? Stvar je odraslosti da znate da mu je ime Ivica Kičmanović. Ali kada knjigu čitate prvi put, uopće ga ne morate upamtiti. To ime. Međutim, nikako ne možete zaboraviti ime Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, provincijskog lirika, pompozne varalice, preko koje se Ante Kovačić narugao malim i jadnim hrvatskim piscima.
To ime vam se, petnaestogodišnjaku, utisne u svijest i nikako da ga zaboravite. Kičmanovići budu i prođu, Bombardirovići su vječni. I često, kao za nevolju, predaju materinji jezik.
Na koji se ono kolodvor iskrcao Filip Latinovicz na svom povratku u rodni grad? Samo ako roman čitate pažljivo od prve njegove riječi, ako volite bizarnosti ili ako vam je neko bolesno čeljade, operirano od smisla za književnost, predavalo hrvatski, znat ćete odgovor: na Kaptolski kolodvor.
Bit će da je Krleža napisao tu rečenicu s nakanom da je kasnije negdje nastavi kroz priču, ali je to zaboravio učiniti. Ili mu se svidjelo da u njegovu romanu kaptolski kanonici i prebendari ne moraju kroz kaljužu Zrinjevca gaziti do kolodvora, nego im je cug doveo skroz pred kuću?
Prije nekoliko tjedana umro je Robin Williams. U jednome filmu, pametni će znati u kojem, pokazao nam je kako je to predavati poeziju. Što se o poeziji treba znati? I što za poeziju treba učiniti? Od njega sam naučio da se u svoje ime moram ispričati svakome na popravni ili na godinu oborenom učeniku dubrovačke umjetničke škole…
Skandal u Dubrovniku, gdje je nastavnica u umjetničkoj školi poobarala skoro cijeli razred na popravni ili na godinu zbog specifičnog neznanja materinjeg jezika i književnosti bio je, naravno, skandal samo za nesretne učenike i njihove izluđene roditelje. Ostalima je bilo svejedno.
Jedan od službujućih vinka filipovića, koji se brinu da ocjenjivanje bude po zakonu i propisu, poslao je svog čovjeka iz Zagreba, pa je on kontrolirao polaganje popravnih. Zahvaljujući njegovoj dobroti i razumijevanju, učenici su prošli na popravnom. Inače ne bi. Jer, kako čitamo “profesorica je stroga”. Čuj stroga! Ama, kakva je to, za ime miloga Boga, riječ?
Pa nije profesorica domina u salonu za zabavu odraslih, niti čuvarica u logoru, pa da možemo govoriti o strogosti. Ali, taman i da je najstroža: što je kriterij znanja? To je li slučajna prolaznica u “Divoti prašine” Vjekoslava Kaleba imala ružičastu vestu na zelene cvjetiće ili zelenu vestu na ružičaste cvjetiće?
Prije nekoliko tjedana umro je Robin Williams. U jednome filmu, pametni će znati u kojem, pokazao nam je kako je to predavati poeziju. Što se o poeziji treba znati? I što za poeziju treba učiniti? Od njega sam naučio da se u svoje ime moram ispričati svakome na popravni ili na godinu oborenom učeniku dubrovačke umjetničke škole. I ja to ovom prilikom činim. Kao čitatelj hrvatske poezije, naravno.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Šibeniče, dobro jutro
Recite ”avangarda”, recite ”Dalmacija” i čekajte da vas pogodi munja. Riječi kojima je zajedničko tek to da se vrlo uspješno i postojano ne podnose spojio je ovih dana prvi grad hrvatskog priobalja koji nije nastao na slavenskom pokolju antičkog stanovništva.
Šibenik je u ponedjeljak 25. kolovoza pokazao srednji prst crkvenom autoritetu, njegovim sekularnim i policijskim pipcima u skandalu vezanom za klub Azimut, a zbog kojeg biskup navodno ne može spavati. Jasno, prečasni Ante Ivas & co. htjeli bi da svi još dugo, dugo, za sve vijeke vjekova – spavamo.
Šibenik je u ponedjeljak 25. kolovoza pokazao srednji prst crkvenom autoritetu, njegovim sekularnim i policijskim pipcima u skandalu vezanom za klub Azimut, a zbog kojeg biskup navodno ne može spavati. Jasno, prečasni Ante Ivas & co. htjeli bi da svi još dugo, dugo, za sve vijeke vjekova – spavamo
Predugo je Šibenik spavao i sanjao biskupske snove. Snove u kojima ljudi odrađuju kreposne, obiteljske i tihe egzistencije, jednom tjedno napune ulice u spustu do crkve, a ostatak vremena – ako su bili te sreće i tih poznanstava – skrušeno rade. Sve, dakako, uokvireno idejama i načelima iz ideološke tvornice lokalnih moćnika i vjerodostojnika u kojoj se visokoparni moralni i vjerski principi nekim alkemijskim čudom pretvaraju u čisti i nepatvoreni keš.
Dogovorni rođački kapitalizam pogonjen raspelom i klecalom nije nikakav šibenski izum, ali trajao je puno predugo. Predugo su njegovi mladi ljudi tavorili po kućama i čekali studentski azil u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili inozemstvu. Predugo je grad bio ispražnjen poput nebrojenih crkava čija se funkcija mahom svela na materijal za fotografske leće. Šibenik je još ne tako davno baratao s nekoliko kina, šest-sedam klubova, najjačom punk i demo scenom u Dalmaciji…
Od svih ispostava duhovnog života grada unazad desetak godina ostala je samo biskupska propovjedaonica na kojoj Ante Ivas izgoni đavle, krivokletnike, izdajice, sluge Zloga, prokazuje nemoral, locira Sodomu i Gomoru i javno strepi za hrvatski samobitak u otvorenom incestu s političkim zaštitarima.
Od svih ispostava duhovnog života grada unazad desetak godina ostala je samo biskupska propovjedaonica na kojoj Ante Ivas izgoni đavle, krivokletnike, izdajice, sluge Zloga, prokazuje nemoral, locira Sodomu i Gomoru i javno strepi za hrvatski samobitak u otvorenom incestu s političkim zaštitarima
Čistka javnog prostora bila je toliko snažna da i dan danas bez beda možeš sresti Šibenčana koji u svoj grad odlazi kao u goste, doživljavajući ga poput stranog tijela koje tu i tamo nuždom mora ophoditi, a onda trk nazad u svijet privatnih fikcija ograđen kućnim zidovima.
Šibenik je sve donedavno bio grad bez vlastite javnosti, bez prostora za ekspresiju, bez kulturnog i intelektualnog okvira unutar kojeg bi se ljudi susretali. Grad ukraden i pospremljen u sefove sakristije i džepove šačice delegiranih pojedinaca.
No da, voda uvijek nađe put. Možeš muljati neke ljude neko vrijeme, ali ne i sve ljude sve vrijeme. Biskupov lelek da mu glazba iz Azimuta ne da spavati nije akustičke prirode. Biskup se buni ne protiv grada koji je iznebuha postao ”multi-kulti”, koji ”priređuje noćne zabave uz izluđujuću buku u nizbrdici prema ‘bludu, drogama i opijatima”. Ne.
Čovjek se buni zato što mu je Šibenik pobjegao iz sakristijskog sefa. Što mu je iz ruku isparila ideološka štafeta i što će te stotine mladih Šibenčana koji se druškaju na nekoliko gradskih punktova zadnji put vidjeti eventualno na krizmi. I sasvim realno, iz rakursa crkvene politike, staviti kalibar seoskog kapelana u kontekst urbanog okoliša, mazohizam je koji ne priliči ni najžešćim flagelantima iz klerikalnog vrha.
Biskup kojeg se blago srami i pozamašan dio vlastite pastve i u usporedbi s kojim je papa Franjo duhovni genij iz daleke galaksije, trebao bi se prije svega potužiti svojoj hijerarhiji na strateškom propustu.
Voda uvijek nađe put. Možeš muljati neke ljude neko vrijeme, ali ne i sve ljude sve vrijeme. Biskupov lelek da mu glazba iz Azimuta ne da spavati nije akustičke prirode. Biskup se buni ne protiv grada koji je iznebuha postao ”multi-kulti”, koji ”priređuje noćne zabave uz izluđujuću buku u nizbrdici prema ‘bludu, drogama i opijatima”. Ne. Čovjek se buni zato što mu je Šibenik pobjegao iz sakristijskog sefa
Oko Čavoglava ga ionako obožavaju; Ivas bi se ondje kameleonski stopio s okolišem i mogao bi si napraviti pet roštilja od milodara, a ne da gradi jedan uz samu katedralu i obara Guinnessove rekorde s prvom pečenjarom pod UNESCO-ovom zaštitom.
Šibenik je grad o kojem ćete znati sve u narednih pet godina. Za razliku od Splita i Zadra koji su profitirali od nekadašnjih HDZ-ovih regionalnih prioriteta, prometnica, članova u Vladi, činjenice da služe kao lansirna rampa za popularne otoke, ovaj je ostao zakucan u zapećku koji se sada ispostavlja kao izuzetna prednost.
Ono što se jučer zvalo vukojebina danas se zove šansa za nešto bolje i zanimljivije. Neopterećen svojim pedigreom i lokalpatriotizmom, otvoren i fleksibilan za novo, pod invazijom pametnih nemainstream festivala i glazbenih koncepata koji bi i u Zagrebu figurirali kao luksuz, i s ljudima koji su napokon počeli konzumirati vlastiti grad, bez obzira što to još čine sramežljivo i na prstima, vidim ga kao najprogresivnije mjesto hrvatskog juga u bližoj budućnosti.
Šibenik se probudio i odmah širom rastvorio oči. Koliko je jak ponos na scenu koja se krenula odmatati zadnje dvije godine s Azimutom kao zamašnjakom, vrhunski je pokazalo ovo masovno okupljanje u obranu postignutog.
Jedan biskup na odlasku, ljubomorna konkurencija, petparački politikanti koji u novom šibenskom entuzijazmu vide odbjeglu nevjestu i minus na računu imaju još jedno jedino historijsko poslanje. Da stoje i promatraju. Danas. A nadam se i zauvijek.
Uspjeh revolucije mjeri se danom poslije. Želim moćnoj gomilici pred Azimutom da to ne zaboravi.
Drugim riječima, dobro jutro, Šibeniče. Neću te pitati kako si spavao.
(Prenosimo s tportala).
I mene je pipao jedan don
Iako se zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić pokušao oprati kerozinom i višestruko ispričao žrtvama i skandaliziranoj javnosti, osobno izrazivši kako je i on ”žgrožen” i šokiran, izostala je isprika za sramotno ponašanje msgr. Puljića kada je slučaj pedofilska ponašanja nekadašnjeg župnika u Bibinju don Nedjeljka Ivanova.
Ne smije se zaboraviti da je 20. ožujka 2012. zadarski nadbiskup šokirao javnost jednosatnom press konferencijom na kojoj je, relativizirajući pedofiliju u Crkvi, rasistički napao neke novinare i ustvrdio, ni manje ni više, kako se državni zakoni RH ne odnose na Katoličku crkvu. Znao je, naime, Puljić, godinama da se slučajevi pedofilije tiču ne samo dječaka već i svećenika koji su prozivali kolege, a onda ga je emisija 8. kat HTV-a prisilila da nevoljko istupi pred novinarima u skandaloznom izdanju samoga sebe.
U međuvremenu su mu pravni stručnjaci poručili da pljuje po ustavnom uređenju Hrvatske, a u konačnici i predstavnici Svete Stolice su mu zavrnuli ruku, u to sam siguran, natjeravši ga da se ispriča, ali ne i za vlastito sramotno ponašanje. Josip Lisica, taj koji je prvi progovorio na HTV-1, se pita zašto je trebalo čekati osam godina da se započne s istragom? Odgovaram: zato jer je tada trajala zavjera šutnje i zato što se slutila zastara koja napokon ovog pervertita i oslobađa od kazne zatvora.
Ne smije se zaboraviti da je 20. ožujka 2012. zadarski nadbiskup šokirao javnost jednosatnom press konferencijom na kojoj je, relativizirajući pedofiliju u Crkvi, rasistički napao neke novinare i ustvrdio, ni manje ni više, kako se državni zakoni RH ne odnose na Katoličku crkvu. Znao je, naime, Puljić godinama da se slučajevi pedofilije tiču ne samo dječaka već i svećenika koji su prozivali kolege, a onda ga je emisija 8. kat HTV-a prisilila da nevoljko istupi pred novinarima u skandaloznom izdanju samoga sebe
Žrtve bi učinile veliku pogrešku kad bi propustile goniti Nadbiskupiju za svoja duhovna i materijalna stradanja. Crkvu treba oderati po lisnici, pa da vidimo napokon hoće li se nadbiskup Puljić i dalje ponašati kao da ga se ne tiču financijske malverzacije koje je ostavio iza sebe u Dubrovačkoj biskupiji, a za koje se ispričao njegov nasljednik biskup Uzinić.
Puljiću su pokazani dokazi o putovanju u SAD prije dosta godina, ali je sve ignorirao u nadi da slučaj pedofilije don Ivanova osobno može zataškati. On bi sada sebe pokušao predstaviti kao velikog suradnika policije, ali to je laž i obmana.
Čekat ćemo pravorijek Svete Stolice i hoće li don Ivanov ući u statistiku izbačenih svećenika o kojoj je nedavno govorio voditelj Tiskovnoga ureda u Vatikanu o. Federico Lombardi jer Puljić nije pokazao namjeru da ispedalira Ivanova, već ga drži u ”nekakvoj izolaciji” gdje i dalje može slaviti misu i uživati u mirovini od koje manji dio daje Caritasu kao ”kaznu”. Joj, strašne li kazne.
No, nešto drugo sam u ovoj kolumni želio reći, a to je da donekle mogu razumjeti žrtve jer je i mene napastovao jedan lik sličan don Nedjeljku Ivanovu koji je dirao spolovilo dječacima u ispovjedaonici. O tome svjedočim u knjizi ”Argentinski roman” iz koje izdvajam sljedeće dijelove. Kao znak poštovanja žrtvama i kao upozorenje svima onima koji su zataškavali ili imaju u primisli da se svećenička i ina pedofilija može i treba zataškati.
*****
Sjeo sam jedne nedjelje, i umjesto na misu na koju već godinama ne idem, pomolio se pred računalom. I to intenzivno, poslije… koliko je otada prošlo… 38, 39 godina? Htio sam vidjeti mogu li se riješiti jednoga lošega mirisa. Znam, pouzdano znam, da ovakvim činima, ispovijestima i suočavanjima (to sam doživio tijekom višegodišnje psihoterapije) iz sebe izgonim mračne duhove rata i poraća, slike leševa, među ostalim i onih nesretnika koje sam sretao u spaljenim srpskim selima poslije Oluje. Mogu pomiriti i sadašnjost i prošlost kako budućnost ne bi bila neizvjesnija nego što već jest.
Da, moram, želim, volio bih postići stanje u kojem neću biti primoran, posebno ljeti, tuširati se i po nekoliko puta dnevno kada sebe zateknem u pamćenju onoga vonjanja po znoju dok me pater N. ispovijedao. I pipao.
Žrtve bi učinile veliku pogrešku kad bi propustile goniti Nadbiskupiju za svoja duhovna i materijalna stradanja. Crkvu treba oderati po lisnici, pa da vidimo napokon hoće li se nadbiskup Puljić i dalje ponašati kao da ga se ne tiču financijske malverzacije koje je ostavio iza sebe u Dubrovačkoj biskupiji, a za koje se ispričao njegov nasljednik biskup Uzinić
Vrzmam se za radnim stolom. Ne curi mi tekst kao inače, lakoćom kojom svaki puta iznova iznenadim suprugu. ”Jesi li gotov?”, pita me ona. ”Je, još samo malo.” A ni počeo nisam.
Ne pušim, srećom, već od 1998. zahvaljujući Ivanu Pavlu II., odnosno upali pluća koju sam bio zaradio u Mariji Bistrici i na Žnjanu dok je Papa boravio u Hrvatskoj. Da još imam taj porok, sada bih palio desetu. Idem gledati fotografije iz vremena dok sam živio u samostanu da vidim ima li slučajno na mome licu traga onoga momčića koji se, na rubu puberteta 1974., bojao ne pristupiti obveznoj tjednoj ispovijedi.
Činilo mi se da Gospin kip iznad glave patera N., na zidu, s otvorenim rukama iznad nas, amenuje sve što se događa. A nisam točno ni znao čija bi srdžba mogla biti opasnija: ona s nebesa ili ona koja je vrebala iz duhovnikova ureda. Duhovnik je mogao kazniti, što ja znam, zabranom igranja nogometa ili bavljenja izviđačkim aktivnostima.
Ne, ne vidim na mom licu strah, zebnju ili nelagodu. Vidim jednu sasvim drugu osobu, nekoga koji je potisnuo patera N. te kao da ne pamti više njegovo dahtanje na mom vratu dok je pitao: ”Reci, Drago, s povjerenjem, jesi li masturbirao, tu…?“, pa bi njegova ruka klizila od moga koljena prema preponama.
Ali znam, sada kada u novinama gledam sliku nekadašnjega župnika Bibinja don Nedjeljka Ivanova, znam, jer me ta slika strašno podsjeća na patera N., znam tu negdje gdje se vrat spaja s leđima, znam kada se srce ubrzava i kada se pluća skupljaju i boli glava jer ostajem bez kisika, znam, knedla u grlu tolikih godina, znam, a suza klizi samo s desnog oka, znam, da moram napisati ovaj tekst.
Mišići lica su napeti. Supruga je već odustala od mene. Spava. Sat ide. Bit će ovo duga, s dobrim razlogom, neprospavana noć. Zapravo, vedra sam duha (…) Pater N. je davno umro, pa ne moram gledati njegovu sliku u novinama, a i dovoljno sam star da shvatim kako je jedino vjera u čovjeka ono što nas drži otvorene svjetlosti. Pakao, kako reče Sartre, možda i jesu drugi, ali iz pakla se može i izaći pismom, člankom, knjigom… otvarajući se, kako je preporučio Kafka, preko svake mjere. Do one mjere koja dira samoga Boga.
Čekat ćemo pravorijek Svete Stolice i hoće li don Ivanov ući u statistiku izbačenih svećenika o kojoj je nedavno govorio voditelj Tiskovnoga ureda u Vatikanu o. Federico Lombardi jer Puljić nije pokazao namjeru da ispedalira Ivanova, već ga drži u ”nekakvoj izolaciji” gdje i dalje može slaviti misu i uživati u mirovini od koje manji dio daje Caritasu kao ”kaznu”. Joj, strašne li kazne
Pa ja ću se onda otvoriti. Odista intimno. I mene je, dakle, pipao svećenik dok sam još bio dijete. Zašto to moram ispripovijedati? Zbog sebe, zbog vjerodostojnosti ove knjige. Jer i to je svjedočanstvo o mojem životu.
Dogodilo se to 1974. Bilo mi dvanaest i pol godina. Još sam bio vrlo daleko od sadašnje spoznaje da mi je otac normalna i draga osoba. Nakon jednostavno idealna djetinjstva u Patagoniji, naglo prekinutoga 1972. kada je sve krenulo nizbrdo a tata nestao. Nisam znao zašto, a pojedini obiteljski prijatelji govorili mi da mi je otac ništarija te da nas je zato ostavio. Budući da je Adolf Pilsel zajebao stvar, u glavici onoga Drage pomutila se slika Boga Oca.
Je li Bog, naš Stvoritelj, mogao biti dobar ako me onaj koji me donio na svijet mogao tako iznevjeriti? Tu nije pomagao katekizam koji se tada bubao na pamet (inače ništa od prve pričesti i krizme). Očev ”bijeg” u daleki Paragvaj i njegova odsutnost bili su proporcionalni pitanju: voli li me Bog uistinu?
Mama je, rekao sam već, imala svoje razloge da ne priča o ocu. Ali se u crkvi o Ocu neprestano govorilo: te on te voli, te on te čuva i daje ti; eno, vidi mu sina na križu, pa ti kaži da je škrt ili budi nezahvalno dijete! A i tata mi je davao: imao sam pušku, konja, alat kojim sebi izrađivao igračke, imao sam bicikl, imao sam čak i pingvina u dvorištu iza kuće, imao sam štap za pecanje, i autiće, svašta sam imao, a sve kao da je nestalo zajedno s tatom.
Može li i Bog nestati iz mojega života, otići, zaboraviti na mene? Zašto ne bi mogao? Ta, tko sam, na kraju krajeva, uopće ja ako se veliki, voljeni, uspješan, sposoban, galantan i sveznajući Adolf pokupio i otišao od mene!? Očito ništa posebnoga, vrijednoga ljubavi. Tako mi je, naime, radila zbunjena moja: zaključio sam da sa mnom zacijelo nešto nije u redu kad me tata mogao ostaviti i zaboraviti.
Da, moram, želim, volio bih postići stanje u kojem neću biti primoran, posebno ljeti, tuširati se i po nekoliko puta dnevno kada sebe zateknem u pamćenju onoga vonjanja po znoju dok me pater N. ispovijedao. I pipao
U sedmom razredu osnovne salezijanske škole ”Papa Lav XIII.” morali smo svakoga tjedna redovno ići na ispovijed. Toga smo dana stajali u redu, u kratkim hlačama i još kraćom frizurom, izgledajući kao da su nas pripremili za snimanje filma Odgoj dječaka u Irskoj (pogledajte ga ukoliko želite biti sigurni da razumijete što motivira autora ovoga teksta da piše). Čekamo svoj red da uđemo u ispovjedaonicu u čijem mraku pater N. nije bio pod nazorom Gospinih očiju od gipsa, pa mu se, valjda, činilo da nije pod nadzorom ni onih Božjih koje je u sebi učinio slijepima.
Stižem i ja. I svaki puta iznova: vonj, ustajali zrak, jedna ruka na mojoj nozi, klizi, druga oko mojega vrata, koji se stišće, koji bi puknuo, raspao se, pobjegao, ali ne može, jer ga ruka drži, ta ista desna ruka koja će kasnije napraviti znak križa da bi odriješila maloga pokajnika. I vonja pater, i vonjaju mu usta, odmah pored mojega uha do kojega stižu sitne kapljice dahtanja – traju cijeli mrak, duže i teže nego Božja šutnja.
Odrastao sam. Dovoljno da shvatim da je stanje u školi – nakon ožujka 1976. kada je vojska poslala generale i pukovnike ne samo na ulice, nego i u direktorske pozicije u obrazovnom sustavu – vrlo napeto. Članovi Argentinske biskupske konferencije, ne svi, naravno, kumovali su i pozdravili tu našu posljednju vojnu diktaturu.
U školu nam za šefa nije došao general, ni pukovnik, već kontraadmiral, umirovljeni zapovjednik mornarice. On je svakoga dana tražio od nas da petnaest minuta stojimo u tišini i u savršenom redu, tražeći onoga koji će se pomaknuti centimetar ili dva kako bi ga izvukao iz reda i doveo pred sebe, na sramotu cijeloga razreda, te ga kaznio dodatnim satom marširanja na školskom dvorištu.
Pater N. nas je i dalje vrebao, ali se nekoliko nas uspjelo povjeriti mlađemu i poletnom pateru P.-u koji nas je okupljao na posebnim satovima kinoteke, a govorio nam o čudnim osobama poput Majke Tereze, Helen Keller, Mohandasa Gandhija, Martina Luthera Kinga… Poslije toga pater N. je nestao, barem iz mojega pamćenja. Pateru P.-u dugujem i prve razgovore o svećeničkom zvanju.
Znam, sada kada u novinama gledam sliku nekadašnjega župnika Bibinja don Nedjeljka Ivanova, znam, jer me ta slika strašno podsjeća na patera N., znam tu negdje gdje se vrat spaja s leđima, znam kada se srce ubrzava i kada se pluća skupljaju i boli glava jer ostajem bez kisika, znam, knedla u grlu tolikih godina, znam, a suza klizi samo s desnog oka, znam da moram napisati ovaj tekst
Je li to bilo zbog burne mladosti, povratka 1979. u Patagoniju, tadašnji prvi koraci u novinarskom poslu, ne znam, ali se opcija da postanem i ja nekakav pater nije u mojoj glavi pojavila sve do druge polovice 1985. Tada sam živio u São Paulu, u Brazilu, i strastveno čitao kako teologiju oslobođenja braće Leonarda i Clodovisa Boffa, tako i povijest latinoameriče političke misli, a u ožujku 1986. postao… ne kandidat za dijecezanski kler ili salezijance ili isusovce (jer sam i o tome razmišljao), nego postulant franjevačkog reda Male braće, budući fra Drago Pilsel koji će u svibnju 1989. iz JAT-ova zrakoplova izaći u zračnoj luci Pleso u Zagrebu i otpočeti sasvim nov život.
Rekoh, gledam fotografije toga fra Drage da vidim ima li na mom licu traga muke ovdje opisane. Ne vide se strugotine, ali znam da su tu. Naslućuju se na fotografiji na kojoj sam s gitarom okružen subraćom na kraju novicijata početkom 1989. u gradu Salta (sjeverozapad Argentine). Vidim pojedine kolege izgubljena pogleda. Znam što je to. Od nas dvadesetdevetorice iz moje generacije u franjevačkom redu ostalo je tek nekoliko momaka. I oni se muče. Razgovaramo o tomu. Hvala Bogu! I Skypeu!
Smijem, jer je to poučno i jer se tiče ove problematike, kazati da je naš odgojitelj (magister) bio u ljubavnom odnosu s nekolicinom mojih kolega tijekom novicijata. Kako sam otkrio njegovu homoseksualnu sklonost ne znam ni sam, ali i o tome moram svjedočiti. Primijetio sam da se on, pater J. J., čudno ponaša: neko vrijeme je znao biti izričito blizak s nekim subratom, onda bi to krenulo po zlu, pa nastala svađa, pa se zbližio s drugim, protežirao ga, pa trećega, itd., unoseći među nas razdor i nemir.
Imali smo, inače, njegovo dopuštenje da tijekom par poslijepodnevnih sati slobodno uđemo u njegovu sobu i posudimo knjigu iz njegove prilično bogate osobne biblioteke. Tako sam jednom bez kucanja ušao i zatekao patera J. J. u krevetu u donjem rublju s kolegom bratom S. Mazili su se, ja sam ih prepao ali nisam napravio scenu. Zašto bih? Uzeo sam knjigu i rekao im, onako tipično argentinski podjebavajući: ”Pardon, slobodno vi nastavite…”
Podijelio sam tajnu s jednim subratom koji je također primijetio ono što smo kasnije konstatirali kao emotivnu manipulaciju labilnije braće s homoseksualnim sklonostima. Danas (ne bih to trebao isticati jer sam poznat kao gay friendly osoba, ali, ipak, za svaki slučaj…) ne mislim da je J. J. zaslužio da iskoristimo jedno njegovo putovanje u Rim da bismo ga jednim pučem, kojim sam zapravo rukovodio, ”maknuli” s položaja zbog sumnje, nikad dokazane, da je pipao među ostalim i maloljetnike.
Zapravo bih želio ovaj tekst završiti zagrljajem svih onih kojima je neki pater N. dahtao, kojima je vonjao, dirao im intimne dijelove tijela. Dok vas grlim i hrabrim da ne šutite, zagovaram ono što nisam u sebi imao: milost. Znate li što je to? Čist pogled. Eto
No, tada mi se pred očima (ili bolje: pred nosom) odjednom, bez obzira na mirotvorno raspoloženje koje je sveti Franjo Asiški među nama sijao, pojavio miris patera N. i nisam to mogao ni znao trpjeti. Iz današnje perspektive bih kazao da još pamtim miris toga pedofila!
Nemam odgovor na pitanje bih li danas ovo pisao da me J. J. nije isprovocirao. Možda konstruiram. Tada nije bilo ni interneta ni minimalne svijesti o raširenosti pedofilije u svećeničkim redovima. Ali znam što je meni bio važan ili valjan argument za pobunu: dahtanje patera N. na mom vratu i njegova desna ruku na mojoj nozi.
To možda nije dovoljan argument da optužim fratra s homoseksualnim sklonostima i za pedofiliju. Ali nisam mogao ne gnušati se i na pomisao da je bio možda kadar gurkati svoju ruku u međunožja siromašnih i nepismenih argentinskih Indijanaca s kojima smo se, manje više, družili i sretali i zbog kojih sam zaista volio biti fratar. Žao mi je, iskreno mi je žao što sam bacio sjenu sumnje na njega ako nije kriv.
Zapravo bih želio ovaj tekst završiti zagrljajem svih onih kojima je neki pater N. dahtao, kojima je vonjao, dirao im intimne dijelove tijela. Dok vas grlim i hrabrim da ne šutite, zagovaram ono što nisam u sebi imao: milost. Znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga mnogo puta nisam imao.
Dobro i ispravno oko vidi jer surađuje s čistim srcem. A u čistom srcu nema prijetvornosti, podlosti, spletki, dvoličja, niti bilo čega tome slično. Čisto se srca odražava u očima. Usta mogu varati, ali oči jedva. Iz očiju se čita dobrohotnost ili mržnja, prezir, nadutost, uznositost, podmuklost ili jednostavno dobrota.
Treba imati oko za oko. Treba umjeti iskreno govoriti o sebi, pa i o svojim sjenama da nam se srce pročisti kako bismo znali gledati. Da si pružimo priliku da nas više ne proganja nikakav vonj, nikakvo dahtanje i da nam se dogodi milost, vjerujem, sasvim realna.
