novinarstvo s potpisom
Tomislav Jakić
Posjet predsjednice Republike Hrvatske Izraelu ostat će zapamćen po dvije nebuloze servirane novinarima i prije no što je počeo, kao i po buri što se digla nakon izvještaja u tamošnjim novinama o njezinom razgovoru s izraelskim domaćinom. [Read more…]
Ono što je pravi problem politike u Hrvatskoj suhoparnim jezikom naziva se legitimnost, poetično, radi promidžbe naziva se vjerodostojnost, a sasvim jednostavnim jezikom naziva se povjerenjem u vlast. [Read more…]
Robert Bajruši
Bilo je jasno što se sprema još kada je početkom siječnja skupina ratnih udovica prisilila HTV da odustane od prikazivanja benigne komedije “Ministarstvo ljubavi”, koji je režirao Pavo Marinković, “jer ne prikazuje Domovinski rat u realnom svjetlu”. [Read more…]
Slika se zove “Pičkin dim“ i upravo to prikazuje. Jedna je žena, vjerojatno sama autorica Ana Petrović, legla gola i fotografirala svoje raširene noge i obrijani pubis, a između bedara diže se pramenčić dima. Kao da je pepeljaru s upaljenom cigaretom stavila na pod dolje. Kako bilo, nije pretjerano eksplicitno. [Read more…]
Dok ovo pišem sedamnaesti kandidat za izvanrednoga povjerenika Agrokora pregovara o poziciji s koje je otišao, da bi na njoj ostao dok mu se ne nađe zamjena, Sveti Ante (prezime mu znate). Šesnaest ih je odbilo usprkos tome što se na toj poziciji može jako, jako dobro zaraditi, a za odluku sedamnaestoga znat ćemo navodno drugi tjedan. [Read more…]
Dušan Miljuš
Činjenica da se Slobodan Praljak otrovao u sudnici Haaškog suda, uz političke implikacije, na samom kraju rada Tribunala, veliki je sigurnosni propust. [Read more…]
Bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću trebalo je pet godina da malo pomalo konačno degradira dužnost šefa države, a Kolinda Grabar Kitarović uspjela je to postići u nepuna tri mjeseca svojeg predsjedničkog mandata.
Dužnost predsjednice države žrtvovala je za neformalnu dužnost glasnogovornice HDZ-a i to je najgori mogući početak ovog političkog putovanja koje će trajati narednih pet godina naših života.
Iznenadno obraćanje zbog vojne parade, koja će se zbiti tek za tri mjeseca, prvorazredni je propagandni promašaj za predsjednicu i kristalno je jasno kako je ono samo bizaran spin, jadan i paničan pokušaj da se skrene pozornost javnosti sa sočnog skandala šefa HDZ-a Tomislava Karamarka s luksuznim Mercedesovim terencem. [Read more…]
U nekim sređenijim vremenima, kad čuvena Andrićeva rečenica o odnosu pametnih ljudi i fukare još nije bila tako opipljiva činjenica, Borislav Mihajlović Mihiz je umeo da kaže kad neko na nekom književnom skupu ili za kafanskim stolom krene da mudruje u prazno: ”Tačno, ali nije bitno”. Ali otkada je razbijena država, porušeni gradovi, a priča o dobrim običajima (čitaj: kulturni standardi) postala staromodna apstrakcija, sve češće mi dolaze na um Mihizove reči.
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (nekoliko hiljada u zvaničnim udruženjima, blago nama), akademskog sveta (akademici na estradi su posebna priča), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije.
U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete. Povremeno se nađem u potpunoj pometnji; da li to neko potcenjuje ljudsku inteligenciju?
Ostaje ipak upozorenje: čak i ako je nešto tačno (a najčešće nije), da li u nekom diskurzivnom štivu ima nešto bitno. A šta sa potpisima sa dr. i prof.? Teže je proizvesti dobro mleko bez aflatoksina nego dobiti doktorat na temu koja je već u desetak knjiga temeljno obrađena.
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (poput ovog na kojem nastaje ovaj tekst) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru.
Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv). U ogromnoj većini napisa to se pretvorilo u dokazivanje patriotskog osećanja, kao da nije dovoljno bitno držati se golemog činjeničnog korpusa na ovu temu. Ali ko bi se još bavio prokopavanjem hrpe objavljenih knjiga i dokumentarnih arhiva!
Druga krupna tema, Istok ili Zapad kao kulturološko i geopolitičko opredeljenje ove zajednice na brdovitom Balkanu od Horgoša do Bujanovca, zatrpana je ostrašćenim, navijačkim izlivima golih frazetina. Ako se otvore prazne dihotomije globalizam versus pravoslavlje (slavenska braća sa vrhunskim žrecem u Kremlju), onda se i ne treba čuditi što se sa svih strana javljaju mudraci sa univerzalnim ključevima. Sa katedari za savremenu istoriju i pridodatih im instituta pristižu nacionalni bojovnici, od kojih su se neki propisno obrukali pevajući hvalospeve promašenoj i ideološki irelevantnoj TV seriji ”Ravna gora”.
Da se pričalo o neviđenom, dokazali su i nekoliki akademici, koji su već posle prve epizode radosno isticali kako je reč o dugo očekivanoj rehabilitaciji oblaćenog srpskog ”heroja” DM-a i njegovog ravnogorskog pokreta, premda se pomenuti Đeneral pojavljuje glavom (još uvek bez brade) tek u četvrtoj epizodi!
No u kulturi u kojoj se skandali i bruke smenjuju kao na pokretnoj traci, jedan neviđeni skandal, bez presedana u poslednjih pedesetak godina, prolazi gotovo neprimećeno sem jednog izuzetka.
Na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu, pojavila se knjiga ”Resavski venac” (Plagijati jugoslovenskih pesnika) u izdanju Agencije za izdavačku delatnost iz Kosovske Mitrovice. U opštoj halabuci oko novih izdanja (više od hiljadu) niko nije zabeležio ovo sočinjenije dok nije krenuo glas da su tridesetak najistaknutijih pesnika, od Oskara Daviča, Vaska Pope, Dobriše Cesarića do nekih manje poznatih, ovde nabeđeni za plagijate (bolje reći za bezumno prepisivanje nekih svetski poznatih pesnika).
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao.
Najpre je u nekim novinama objavljena antologijska pesma ”Srbija” Oskara Daviča, a naporedo sa njom ”Sicilija” Cesarea Pavesea. Drugi u nizu primera – pesma Vaska Pope kojoj je kao ”uzor” postavljana jedna Celanova pesma.
U poznatoj emisiji ”Sporovi u kulturi” (Radio Beograd 1, petkom od 10-11 čas.) urednica i novinarka Meliha Pravdić pozvala je najpoznatije proučavaoce Paveseove i Celanove poezije, koji su ”prokopali” sabrana dela ovih pesnika i ustanovili da ”plagirane” pesme uopšte ne postoje!
U emisiju se uživo uključio i autor senzacionalnih otkrića koji je tvrdio da ima dokaze da pesme-uzori postoje i da će nove dokaze izneti u drugoj knjizi koja sledi. Da je reč o naivno izvedenoj podvali pokazala je pomenuta Meliha, jedan od najpouzdanijih novinara okrenutih kulturi, pitajući nesrećnog Dončića kako je moguće da su fotokopirane pesme iz tobož objavljenih knjiga sve složene istim slovnim fontom. Prilično zbunjen sve vreme, MD je promucao da je reč o čistoj slučajnosti i da se time ne dokazuje ništa.
Knjiga je na pomenutom sajmu prodata u 3.000 primeraka (tako tvrde Dončićevi podstrekači), neviđen tiraž budući da se knjige sa poezijom i o poeziji obično štampaju u 300-500 primeraka. Ko zna šta je od svega toga tačno, da li uopšte postoji ta izdavačka kuća sa Kosova, kakve li se sve kuhinje kriju iza svega toga.
Sličnosti i koincidencije u poeziji pesnika sa različitih prostora postoje i tu ništa nije novo, ali otkrića ovog nesrećnika MD-a su neviđeni pucanj u prazno. Da je reč o prilično zbunjenoj osobi, da ne upotrebim neku težu reč za njegovo mentalno zdanje, pokazalo je njegovo završno obraćanje u pomenutoj emisiji, koja je rasturila u prah ovu naivnu podvalu. Kad se emisija primicala kraju, javio se ponovo MD iz Niša i kao da ga ništa od iznesenog nije pogodilo, rekao: ”Imam jednu molbu”. Voditeljka mu je rekla: ”Izvolte”. A on je predložio da pročita jednu svoju pesmu. I pročitao je, bolje da nije.
Stvar bi se izgleda završila sa Melihinim programom da nije najstariji dnevni list na Balkanu ovih dana u nastavcima počeo da objavljuje senzacionalna otkrića ”Resavskog venca”. Pozivajući se na tumače kojih bi se svaki ozbiljniji list dobro čuvao. Igre bez granica!
Evo dva najrazličitija zanimanja na Zemlji: carinik i nastavnik. Ako je carinikov posao da preko granice, na drugu stranu ne propusti neocarinjenu robu, nastavnikov posao nije, niti ikada smije biti, da na drugu stranu ne propušta – mrtvo neznanje.
Svaki učenik srušen na popravni ispit, jedan je životni poraz svoga učitelja. Svaki đak srušen na godinu, jedna je godina robije svome nastavniku. Ne može biti, niti je ikada bilo, da je drukčije. A ako je, recimo, srušenih, nepropuštenih, carinjenih neznalica više od pola u jednom razredu, tada ili je nastavnik nesposoban prenositi znanja na učenika, ili živimo u državi diktature. U takvoj su, naime, nastavnici uvijek u pravu. Nesposobni nastavnici su diktatori. I zaslužuju otkaz.
U čemu je neznanje učenika materinjeg jezika? Ako na čas ostavimo po strani gramatiku i pravopis – omiljene discipline loših učitelja, koje u jezik prizivaju egzaktnost kemije i biologije – neznanje je uvijek, i samo, u nečitanju. Ili u čitanju bez razumijevanja. Zašto su, što mislite, na međumrežju postavljena sva ona skraćena izdanja školske lektire, zašto se, navodno ozbiljni, zagrebački profesori bave svođenjem knjiga iz školske lektire na kratke i razumljive tekstove, koje će učenici nabubati napamet, e da bi dobili peticu iz hrvatskog?
Ne zato što su učenici lijeni, ili ne daj Bože preopterećeni, pa im se ne da pročitati roman od početka do kraja, nego zato što postoje nastavnici književnosti koji naprosto ne razumiju, ili ne žele razumjeti, književnost. I onda učenicima postavljaju pitanja poput: tko je napisao pjesmu “More”? Kako se zvala sluškinja koja je skočila kroz prozor u Krležinoj drami?
A za peticu: s kojeg je kata skočila? I onda, tko je napisao pjesmu “More”? Jedan dobar, i veoma tužan profesor sa zagrebačkog Filozofskog, u vrijeme kada je to bio ozbiljan fakultet, i kada su na njemu predavali stvarni pisci i pjesnici.
Treba li učenik znati ime pjesnikovo? Tužno je ako ga ne zna, ali tužnije je ako s razumijevanjem nije pročitao pjesmu. Najtužnije bi, međutim, bilo da ijedan učenik ili učenica padne na popravni radi imena Nikole Milićevića.
Aha, dočekali ste me: nije Milićević napisao pjesmu “More”! Ali zar bi išta manje tužno i porazno za sve koji ovim jezikom pišu i govore, i koji čitaju i vole njegovu malu, gotovo neznatnu književnost, bilo da neki učenik, pa još daroviti mladi violinist ili pijanist, u školi koja nosi ime dičnoga i dragog nacionalnog autsajdera Luke Sorkočevića, ljosne na godinu jer se nije sjetio imena Ivana Slamniga?
Dobro, de, Josipa Pupačića. Zar učenik može biti kriv ako nastavnik, ili nastavnica, u pjesmi ne nalazi ništa, osim imena onoga koji ju je napisao?
Iako, nikada nisam razumio zašto je u školskim programima, evo već i trideset koju godinu, baš ta Pupačićeva pjesma. Zato što je lako po njoj ispisivati ona idiotska metodološka pitanja? Zato što štreberi lako razumiju o čemu je u “Moru” riječ?
Ili zato što, zapravo, nikoga nije briga, nijednoga faking vinka filipovića nije briga što će u jednoj pjesmi čuti i osjetiti neki darovit i pametan petnaestogodišnjak? Recimo, petnaestogodišnji dubrovački violinist?
Zaplačimo, iz srca, nad onom, i nad onima koji će budućem dubrovačkom violinističkom ili pijanističkom geniju svojom jedinicom, popravnim, ponovljenom godinom, ogaditi hrvatsku i svaku drugu književnost. Još po nečemu se dobri nastavnici razlikuju od carinika: njihova je misija da kao stranac i neznanac doživotno zavolite njihov predmet.
Da zavolite taj svoj nevoljeni materinji jezik, prije svega. I u njemu, recimo, onu Pupačićevu pjesmu, koju nikada nijedan vinko filipović neće shvatiti, koliko god se puta promijenio režim u kojemu on ostaje isti taj službujući vinko filipović: “Kad sam bio tri moja brata i ja,/ kad sam bio/ četvorica nas.”
Oprostite na digresiji, imao sam petnaest kada sam to na svoju ruku pročitao, i umalo nisam umro od čuda. “Imao sam glas kao vjetar,/ ruke kao hridine, srce/ kao viganj.” Teško onom i onoj koja učenika obori na popravni, jer nije znao ime onoga koji je ove riječi napisao.
Onda: što učenik, po mišljenju ovoga vrlog kolumnista, treba znati o književnosti koja je u planu i programu nastave hrvatskoga jezika? Samo ono što mu ostane u glavi nakon što pjesmu, priču ili roman pročita s razumijevanjem. Sve drugo smije zaboraviti. Čak i ime pisca. Sjetit će ga se, čim bude vrijeme. Sjetit će ga se ne ogadi li mu nastavnica i jezik, i književnost, i čitanje.
Na primjer, kako se zove glavni junak romana “U registraturi”? Stvar je odraslosti da znate da mu je ime Ivica Kičmanović. Ali kada knjigu čitate prvi put, uopće ga ne morate upamtiti. To ime. Međutim, nikako ne možete zaboraviti ime Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, provincijskog lirika, pompozne varalice, preko koje se Ante Kovačić narugao malim i jadnim hrvatskim piscima.
To ime vam se, petnaestogodišnjaku, utisne u svijest i nikako da ga zaboravite. Kičmanovići budu i prođu, Bombardirovići su vječni. I često, kao za nevolju, predaju materinji jezik.
Na koji se ono kolodvor iskrcao Filip Latinovicz na svom povratku u rodni grad? Samo ako roman čitate pažljivo od prve njegove riječi, ako volite bizarnosti ili ako vam je neko bolesno čeljade, operirano od smisla za književnost, predavalo hrvatski, znat ćete odgovor: na Kaptolski kolodvor.
Bit će da je Krleža napisao tu rečenicu s nakanom da je kasnije negdje nastavi kroz priču, ali je to zaboravio učiniti. Ili mu se svidjelo da u njegovu romanu kaptolski kanonici i prebendari ne moraju kroz kaljužu Zrinjevca gaziti do kolodvora, nego im je cug doveo skroz pred kuću?
Skandal u Dubrovniku, gdje je nastavnica u umjetničkoj školi poobarala skoro cijeli razred na popravni ili na godinu zbog specifičnog neznanja materinjeg jezika i književnosti bio je, naravno, skandal samo za nesretne učenike i njihove izluđene roditelje. Ostalima je bilo svejedno.
Jedan od službujućih vinka filipovića, koji se brinu da ocjenjivanje bude po zakonu i propisu, poslao je svog čovjeka iz Zagreba, pa je on kontrolirao polaganje popravnih. Zahvaljujući njegovoj dobroti i razumijevanju, učenici su prošli na popravnom. Inače ne bi. Jer, kako čitamo “profesorica je stroga”. Čuj stroga! Ama, kakva je to, za ime miloga Boga, riječ?
Pa nije profesorica domina u salonu za zabavu odraslih, niti čuvarica u logoru, pa da možemo govoriti o strogosti. Ali, taman i da je najstroža: što je kriterij znanja? To je li slučajna prolaznica u “Divoti prašine” Vjekoslava Kaleba imala ružičastu vestu na zelene cvjetiće ili zelenu vestu na ružičaste cvjetiće?
Prije nekoliko tjedana umro je Robin Williams. U jednome filmu, pametni će znati u kojem, pokazao nam je kako je to predavati poeziju. Što se o poeziji treba znati? I što za poeziju treba učiniti? Od njega sam naučio da se u svoje ime moram ispričati svakome na popravni ili na godinu oborenom učeniku dubrovačke umjetničke škole. I ja to ovom prilikom činim. Kao čitatelj hrvatske poezije, naravno.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Recite ”avangarda”, recite ”Dalmacija” i čekajte da vas pogodi munja. Riječi kojima je zajedničko tek to da se vrlo uspješno i postojano ne podnose spojio je ovih dana prvi grad hrvatskog priobalja koji nije nastao na slavenskom pokolju antičkog stanovništva.
Šibenik je u ponedjeljak 25. kolovoza pokazao srednji prst crkvenom autoritetu, njegovim sekularnim i policijskim pipcima u skandalu vezanom za klub Azimut, a zbog kojeg biskup navodno ne može spavati. Jasno, prečasni Ante Ivas & co. htjeli bi da svi još dugo, dugo, za sve vijeke vjekova – spavamo.
Predugo je Šibenik spavao i sanjao biskupske snove. Snove u kojima ljudi odrađuju kreposne, obiteljske i tihe egzistencije, jednom tjedno napune ulice u spustu do crkve, a ostatak vremena – ako su bili te sreće i tih poznanstava – skrušeno rade. Sve, dakako, uokvireno idejama i načelima iz ideološke tvornice lokalnih moćnika i vjerodostojnika u kojoj se visokoparni moralni i vjerski principi nekim alkemijskim čudom pretvaraju u čisti i nepatvoreni keš.
Dogovorni rođački kapitalizam pogonjen raspelom i klecalom nije nikakav šibenski izum, ali trajao je puno predugo. Predugo su njegovi mladi ljudi tavorili po kućama i čekali studentski azil u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili inozemstvu. Predugo je grad bio ispražnjen poput nebrojenih crkava čija se funkcija mahom svela na materijal za fotografske leće. Šibenik je još ne tako davno baratao s nekoliko kina, šest-sedam klubova, najjačom punk i demo scenom u Dalmaciji…
Od svih ispostava duhovnog života grada unazad desetak godina ostala je samo biskupska propovjedaonica na kojoj Ante Ivas izgoni đavle, krivokletnike, izdajice, sluge Zloga, prokazuje nemoral, locira Sodomu i Gomoru i javno strepi za hrvatski samobitak u otvorenom incestu s političkim zaštitarima.
Čistka javnog prostora bila je toliko snažna da i dan danas bez beda možeš sresti Šibenčana koji u svoj grad odlazi kao u goste, doživljavajući ga poput stranog tijela koje tu i tamo nuždom mora ophoditi, a onda trk nazad u svijet privatnih fikcija ograđen kućnim zidovima.
Šibenik je sve donedavno bio grad bez vlastite javnosti, bez prostora za ekspresiju, bez kulturnog i intelektualnog okvira unutar kojeg bi se ljudi susretali. Grad ukraden i pospremljen u sefove sakristije i džepove šačice delegiranih pojedinaca.
No da, voda uvijek nađe put. Možeš muljati neke ljude neko vrijeme, ali ne i sve ljude sve vrijeme. Biskupov lelek da mu glazba iz Azimuta ne da spavati nije akustičke prirode. Biskup se buni ne protiv grada koji je iznebuha postao ”multi-kulti”, koji ”priređuje noćne zabave uz izluđujuću buku u nizbrdici prema ‘bludu, drogama i opijatima”. Ne.
Čovjek se buni zato što mu je Šibenik pobjegao iz sakristijskog sefa. Što mu je iz ruku isparila ideološka štafeta i što će te stotine mladih Šibenčana koji se druškaju na nekoliko gradskih punktova zadnji put vidjeti eventualno na krizmi. I sasvim realno, iz rakursa crkvene politike, staviti kalibar seoskog kapelana u kontekst urbanog okoliša, mazohizam je koji ne priliči ni najžešćim flagelantima iz klerikalnog vrha.
Biskup kojeg se blago srami i pozamašan dio vlastite pastve i u usporedbi s kojim je papa Franjo duhovni genij iz daleke galaksije, trebao bi se prije svega potužiti svojoj hijerarhiji na strateškom propustu.
Oko Čavoglava ga ionako obožavaju; Ivas bi se ondje kameleonski stopio s okolišem i mogao bi si napraviti pet roštilja od milodara, a ne da gradi jedan uz samu katedralu i obara Guinnessove rekorde s prvom pečenjarom pod UNESCO-ovom zaštitom.
Šibenik je grad o kojem ćete znati sve u narednih pet godina. Za razliku od Splita i Zadra koji su profitirali od nekadašnjih HDZ-ovih regionalnih prioriteta, prometnica, članova u Vladi, činjenice da služe kao lansirna rampa za popularne otoke, ovaj je ostao zakucan u zapećku koji se sada ispostavlja kao izuzetna prednost.
Ono što se jučer zvalo vukojebina danas se zove šansa za nešto bolje i zanimljivije. Neopterećen svojim pedigreom i lokalpatriotizmom, otvoren i fleksibilan za novo, pod invazijom pametnih nemainstream festivala i glazbenih koncepata koji bi i u Zagrebu figurirali kao luksuz, i s ljudima koji su napokon počeli konzumirati vlastiti grad, bez obzira što to još čine sramežljivo i na prstima, vidim ga kao najprogresivnije mjesto hrvatskog juga u bližoj budućnosti.
Šibenik se probudio i odmah širom rastvorio oči. Koliko je jak ponos na scenu koja se krenula odmatati zadnje dvije godine s Azimutom kao zamašnjakom, vrhunski je pokazalo ovo masovno okupljanje u obranu postignutog.
Jedan biskup na odlasku, ljubomorna konkurencija, petparački politikanti koji u novom šibenskom entuzijazmu vide odbjeglu nevjestu i minus na računu imaju još jedno jedino historijsko poslanje. Da stoje i promatraju. Danas. A nadam se i zauvijek.
Uspjeh revolucije mjeri se danom poslije. Želim moćnoj gomilici pred Azimutom da to ne zaboravi.
Drugim riječima, dobro jutro, Šibeniče. Neću te pitati kako si spavao.
(Prenosimo s tportala).