Rijetko je koje životno iskustvo spaja suštinsku traumatičnost s otkrivanjem ljubavi prema životu tako snažno kao odlazak iz civilnog života u rat. Znate već: danas ste mladić sa svojim nadama, ambicijama i ljubavima, a već sutradan običan vojnik dodijeljen toj i toj postrojbi u cilju odlaska na to i to bojište kako biste se na njemu borili – ili, vjerojatnije, postali topovsko meso.

 

Tlo vam propadne pod nogama. Poveznice između svijeta jučerašnjice i današnjice jednostavno puknu, i nađete se primorani razmišljati o svojem i tuđim životima na način koji se suštinski protivi svemu što vas je iskustvo dotada naučilo. Svi planovi nestanu kad vam svaka sljedeća sekunda može doći glave. Ubijate da ne biste bili ubijeni; objašnjavate samome sebi da ubijate one koji bi ubijali nevine, one koje branite, a to ipak ne znači da ne ubijate. I da ne živite s tim.

Da je bio smišljen kako treba, “Fury” je mogao biti “Na zapadu ništa novo” za rat koji prikazuje. Ali niti je Ayer kao pisac ravan Remarqueu, niti je ratni veteran: likovi ovog filma imaju mentalitet plaćenika, a ne unovačenih vojnika

 

Rat je najtočnija vizija pakla dostupna na ovome svijetu, bilo da vas odnese ili da nastavi tinjati u vama po povratku u civilni život. Ipak, stvori vam bliskost sa suborcima nemjerljivu s bilo kojim civilnim iskustvom, jer jedni drugima čuvate glavu iz sekunde u sekundu; dade vam novi uvid u ljepotu svijeta, jer shvatite da mjeseci i priroda još teku oko vas, ne hajući nimalo za razaranja i zvjerstva koje ljudi nanose jedni drugima. A mir oduzet na javi nadoknadi vam se u snovima. Nikad, ni kao beba, nisam sanjao tako lijepo kao na ratištu.

 

David Ayer nije posve lišen vojnog iskustva: služio je kao podmorničar u Ratnoj mornarici SAD-a. To mu je dalo priliku za ulazak u Hollywood kad je trebalo preraditi scenarij za film U-571 iz 2000. godine. Dotična fikcija o podmorničkim bitkama u II. svjetskom ratu brzo je proglašena jednim od najvećih povijesnih falsifikata koje se industrija snova drznula stvoriti. Činjenica da su Britanci, a ne Amerikanci, uspjeli probiti nacističke šifre ipak nije potpuno nepoznata.

 

Nakon te blamaže Ayer je nastavio pisati scenarije: već sljedećim, za film Dan obuke, donio je Oscara Denzelu Washingtonu. U proteklih desetak godina okrenuo se režiji, s promjenjivim uspjehom – posljednji mu je film bio Sabotaža, novi doprinos neuspjelim pokušajima obnove karijere Arnolda Schwarzeneggera, ali Teška vremena, Kraljevi kvarta i Policijska patrola dali su naslutiti da Ayer ima stvarnog talenta, kao i težnju da beskompromisno izrazi svoj nihilizam.

Faktura “Spašavanja vojnika Ryana” teško naliježe na “Fury” u nizu pojavnih vidova, ali duh Spielbergove emocionalne inteligencije potpuno izmiče Ayeru, uvjerenom da mu vojno iskustvo daje uvid u ratno

 

A nihilizam je suštinski izazov svakome tko želi pričati ratne priče.

 

Fury, daleko najambiciozniji Ayerov projekt do danas, donosi fiktivnu priču o posadi jednog američkog tenka u završnim danima II. svjetskog rata, iz vremena kad su se operacije na Zapadnom bojištu preselile u samu Njemačku, kad je nacistička zvijer suočena sa svojim Götterdämmerungom iskesila sve preostale zube, čvrsto odlučna da ostane đubre do kraja. Riječ je o razdoblju “posljednjeg pravednog rata” rijetko viđanom na velikim ekranima.

 

Da je bio smišljen kako treba, Fury je mogao biti Na zapadu ništa novo za rat koji prikazuje. Ali niti je Ayer kao pisac ravan Remarqueu, niti je ratni veteran: vjerojatno nijedan film koji sam u životu gledao ne prenosi tako plastično razliku u shvaćanju rata između nekoga tko je u njemu bio i nekoga tko, kao Ayer, nije – ali zbog vojnog iskustva misli da zna o čemu govori.

 

Činilo bi se da jedan bivši podmorničar može shvatiti mentalitet tenkista, iskustvo muškaraca stisnutih u čelični oklop i prisiljenih na poimanje okolnog bojišta putem instrumenata, što nosi dodatnu razinu otuđenosti i ranjivosti psihi samih vojnika. Ipak, ako način na koji prikazuje likove u Furyju išta govori o stvarnom Ayerovu vojnom iskustvu, onda je to porazno po U. S. Navy.

 

Posada tenka M4A3E8 Sherman (u filmu se nijednom ne spominje čak ni to prepoznatljivo “Sherman”, nažalost – podatak je s Wikipedije) nazvala je svoj ratni dom od milja Fury i u njemu prošla cjelokupni američki ratni put, od sjeverne Afrike do zapadne Njemačke. Očekivalo bi se da su ti ljudi jedni drugima bliži nego braća, ali ne: međusobno se ophode s toliko pasivne agresije da bi se očekivalo da jedan drugoga prvom prilikom zakolje na spavanju.

 

Film Fury ne prikazuje ih nijednom na spavanju. Stoga ne znamo imaju li potrebu mašiti se noža, ili pak sanjaju najdivnije snove. Dok su budni, doduše, neprestano se omalovažavaju, vrijeđaju, prijete i podmeću. Ayer vjerojatno smatra kako takvim prikazom likova dočarava teški PTSP kakav se može očekivati kod ljudi koji su godine proveli na prvoj crti. Vara se.

 

Teško je iz današnje perspektive uopće shvatiti činjenicu da Sjedinjene Države nisu imale stajaću mirnodopsku vojsku sve do kraja II. svjetskog rata. Likovi ekvivalentni posadi Furyja bili su civili sve do ulaska Amerike u rat. A civil stavljen u uniformu i poslan na bojište zadržava svoj nagon za funkcioniranjem u obiteljskoj zajednici tako što ga prenosi na postrojbu, vod ili posadu. Veliki je falsifikat usmjeravati simptome PTSP-a na suborce: ima razloga zašto redatelji iz naraštaja zlatnog doba Hollywooda – koji su do posljednjega sudjelovali u ratu – nikad to nisu prikazali ovako kao Ayer. Nije stvar u cenzuri iz onoga doba: vojnici se tada nisu tako ponašali.

Dramaturgija filma posve je amorfna: posada naslovnog tenka nema ni zadatak ni cilj koji bi uobličili radnju. Prepušten zbivanjima, “Fury” ne uspijeva čak ni dočarati onu neprestanu neizvjesnost koja odlikuje rat i jedino rat

 

Mentalitet Ayerovih likova vjerojatnije je prenešen u povijesni kontekst iz današnjeg vremena, kad se američka vojska sastoji od karijeraca kojima bi plaćenici iz aktualne permutacije Blackwatera u bilo kojem trenutku mogli oduzeti posao.

 

Steven Spielberg, vječni civil koji je u svoje Spašavanje vojnika Ryana unio duboki pijetet prema veteranima II. svjetskog rata, imao je dovoljno emocionalne inteligencije da shvati što se G. I.-jevima motalo po glavi. Faktura Ryana teško naliježe na Fury, od prizora u kojem zapovjednik tenka (Brad Pitt, neobično nabildan za lik čovjeka koji zadnje dvije godine nije mogao do teretane) prikriva činjenicu da mu se ruke tresu, preko surogata publike (Logan Lerman) koji bar pokušava naći razlog da ne zakolje kolege u snu, pa do faktografski izvrsno insceniranih prizora bitaka. Ali duh tog filma potpuno mu izmiče.

 

Fury je snimljen u Engleskoj u jesen 2013. godine. Engleska je odabrana zato što se ondje čuva najveći broj pravih tenkova iz onog vremena: zaista, prošetajte se obalom Portsmoutha, recimo, i sva je prilika da ćete naići na pokojeg savršeno očuvanog Shermana. Tenk Fury u filmu je pravi ratni Sherman (doduše M4A2E8), a i superiorni nacistički Tiger 131 pravi je ratni tenk – jedini sačuvani na svijetu. Prizor bitke Shermana i Tigera vrijedan je plaćanja ulaznice.

Ne znam jesam li jedini ratni veteran među recenzentima ovog filma: znam da me kao ratnog veterana “Fury” razljutio više nego kolege civilne kritičare. Nomen je možda ipak omen, zar ne?

 

Ostatak filma nije, doduše. Ayerov scenarij nevjerojatno je amorfan: osim činjenica da je posada tenka u završnim danima rata, da je u Njemačkoj i da iskreno mrzi naciste, dramaturgija nema ničega što bi joj dalo strukturu, cilj i zaokruženost. I nije da to ne znam kako pametno prenosi iskustvo neizvjesnosti borca s prve crte fronte – vojnici bar u taktičkom smislu uvijek imaju neki cilj, bio to vojnik Ryan ili most kod Remagena. U ovom filmu nijednom se ne spominje nijedan toponim, nijedan dio šire slike. Mi smo na Kupi u jesen ’91. jako dobro znali kad je pao Vukovar i kad je oslobođena zapadna Slavonija: momci iz Furyja kao da nikad nisu čuli ni za Pattona.

 

A kad smo kod jeseni, činjenica da je film sniman u listopadu oduzima Furyju presudan detalj krvavih borbi vođenih u najljepšim danima godine, tom travnju i svibnju ’45. Ponad produkcijskih datosti, Ayer kao da je sretan što može snimati dok sve oko njega vene: to se lijepo slaže s monotonim nihilizmom kojim nas je odlučan zadaviti, sve i ako filmu oduzima priliku da dočara dio stvarnosti ratnog iskustva. Naravno, to je još i najmanji problem filma.

 

Faktografski točan, u smislu da svi nose kostime kakve trebaju i služe se oružjem kakvim se trebaju služiti, Fury je ne samo uvredljivo netočan u smislu karakterizacije svojih likova, nego u svojem opsesivnom furanju na furioznost donosi i niz teških zločina protiv faktografske točnosti, od kojih ću samo probrane navesti tabulativno:

 

• Kad kolješ protivnika, gađaj u oko. Nije bitno što ti to daje najveću mogućnost da promašiš meko tkivo i zabodeš vršak u kost: u kinu će to zgroziti publiku, da bi znala da je rat pakao.
• Kad vodiš kolonu tenkova kroz neočišćeno područje, svakako povjeri stražarsku dužnost najneiskusnijem vojniku, pogotovo pod uvjetom da se ne zna služiti svojim oružjem. I smjesti ga u drugo vozilo u povorci, jer to je logično mjesto za izvidnicu.
• Kad želiš provjeriti je li netko sposoban biti borac, potrudi se natjerati ga da puca u leđa neprijateljskom vojniku koji se predao i koji ima ženu i djecu. Jer time se doista vidi je li dotični u stanju biti stvarni vojnik koji zna ratovati prema uzusima Ženevskih konvencija, ili budući kandidat za čin (ili kako se to već zove) u Blackwateru (ili kako se to već zove).
• Kad iz zasjede čekaš neprijatelja, potrudi se naciljati ga tako da ti barem prva tri hica promaše. To će te vrlo vjerojatno stajati glave, ali barem će redatelju pružiti priliku da uprizori akcijsku scenu s više obilježavajućih metaka nego što je bilo ispaljeno ne samo u II. svjetskom, nego u svim ratovima dosad – uključujući i Ratove zvijezda.
• Kad uđeš u upravo osvojeni grad, potrudi se saznati lokaciju posljednjeg neprijateljeva uporišta od starčića koji mirno šeta glavnom ulicom, u kojoj su se upravo vodile odsudne borbe, i koji ne čuje tvoj tenk M4A3E8 Sherman sve dok ga ti ne osloviš ležernim tonom.
• Kad lokacija koju si osvojio pretrpi plotun dalekometnog topništva, svakako to doživi kao retoričko sredstvo autora filma, a nipošto kao potrebu da pronađeš dotično dalekometno topništvo i pobiješ cijelu njegovu posadu. (Zvuči kao da se šalim, ali ne: u ime svih posada Prvog divizijuna haubica od 203mm ZNG RH, apsolutno se ne šalim. Hej, mi smo gađali – i pogađali – tenkove u pokretu s udaljenosti od petnaestak kilometara.)
• Kad svi preostali tenkovi iz tvoje postrojbe budu uništeni, ostavi ih gdje jesu i ne potrudi se uzeti iz njih sve što još funkcionira kad kreneš samostalno obaviti zadatak koji zaseban tenk ni u ludilu ne može obaviti. Jer, pobogu, koja je vjerojatnost da će ti trebati bilo dodatno streljivo, bilo funkcionalna radioveza? (Velik dio zbivanja u Furyju – budući da, kao što kažem, radnje zapravo i nema – izazvan je navodima o bijegu izvidnica s dodijeljenog im položaja. Do toga dolazi, da; kvalificirani časnici tada onamo šalju nove izvidnice, a ne borbene postrojbe.)
• Kad smo kod kvalificiranih časnika: mogu mrziti naciste jednako, ili više, nego likovi Furyja, ali ne mogu vjerovati da bi zapovjednici bojne Waffen-SS-a u presudnoj borbi za Vaterland dali da im vojska maršira po prvoj crti i punim glasom pjeva budnice. Nije to najpametniji način čuvanja tajnosti svoje lokacije. (Partitura Stevena Pricea – aktualnog dobitnika Oscara za Gravitaciju – jedna je od rijetkih istinski dobrih stvari u ovom filmu. Ipak, ona miješa tu budnicu s pozadinskom glazbom, pa se katkad čini da nije jasno što likovi čuju, a što mi čujemo, sve dok nam dijalog to ne eksplicira. To se Spielbergu i Johnu Williamsu u Ryanu nije događalo.)
• Kad smo kod Waffen-SS-a: da, zaista je najbolji način provjeravanja ima li u neprijateljskom tenku posade to da otvoriš poklopac kupole i bleneš unutra kao tele. Ono, čak je i JNA u prva tri dana obuke vojnicima usađivala u glavu pravilo “prvo baci bombu, pa gledaj”.
• Kad pobiješ vojniku polovicu suboraca iz bojne, pa te taj vojnik otkrije dok se skrivaš u blatu, očekuj da ti se nasmiješi i ne prijavi te preživjelima. Naročito ako na ovratniku nosi znakovlje Schutzstaffela, jer, hej, uvjet za prijem u SS bila je uviđavnost prema pripovjednim ambicijama Davida Ayera – kojega je nihilizam napustio u jedinom trenutku kad bi mu dobro došao.

Toliko o Furyju, bar od ovoga nimalo nihilističnog Zenge. Počivao u miru: dobrome Davidu Ayeru, pak, ne želim da nikad upozna rat ništa podrobnije od prispodobe koju je ovdje dao.