autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Za Lovrenovo vrijeđanje ne može domoljublje biti opravdanje

Autor: Vedran Salvia / 23.12.2022.

Vedran Salvia

Lovren koji vrijeđa novinara. Novinar kojem je u svemu tome zasmetalo jer mu se umanjuju silni njegovi nacionalni osjećaji. Lovren koji u društvu Brozovića salutira NDH. Navijači koji se iživljavaju nad golmanom Borjanom. Jeličić koji je posebne senzore usmjerio prema onima koji, prema njegovu mišljenju, ne osjećaju Hrvatsku dovoljno. [Read more…]

Filed Under: OPRAVDANO ODSUTAN Tagged With: Brozović, Dretelj, Ed Vulliamy, Frane Vulas, Heliodrom, Herceg-Bosna, Lovren, Milošević, Mostar, NDH, Opravdano odsutan, Slobodan Praljak, Tuđman, Vedran Salvia, ZDS

Može li čovjek biti Bosanac?

Autor: Miljenko Jergović / 16.09.2018. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Damjan Tadić  - CROPIX

Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX

“Volim Izrael, ali ne samo jevrejski”, napisao je Aleksandar Genis u jednoj gotovo usputnoj rečenici knjige “Povratna adresa”, podnaslovljene kao “Autoportret”.

Ruski emigrant u Americi, po ocu cijeli jedan Jevrejin, po materi Rus, zavičajem i domovinom Ukrajinac i Latvijac, građanin Rige i Njujoršanin, izrekao je valjda i najsubverzivniju, da ne kažemo najopasniju stvar koju je mogao izreći.

Takva ljubavna, patriotska izjava Izraelu kod većine će zainteresiranih zazvučati upravo suprotno, kao cinični iskaz potpunog, najradikalnijeg antipatriotizma. Istovremeno, upravo je u takvoj tvrdnji ne samo razlog Genisove ljubavi prema Izraelu, nego i zemaljski smisao i mogući spas države Izrael.

Ali zašto bi Genis uopće volio Izrael, ako već živi u Americi, i zašto iz Sovjetskog Saveza nije emigrirao u Izrael, kada ga već toliko voli?

Ovo pitanje često se Jevrejima postavlja, isto kao što često Jevreji koji nisu cionisti niti su državotvorno raspoloženi u jevrejskom smislu riječi, pa čak nisu ni bitno određeni svojim jevrejskim podrijetlom, ističu svoj pozitivni emocionalni odnos prema Izraelu.

U onoj najintimnijoj, osobnoj i obiteljskoj povijesti svakoga čovjeka jevrejskih korijena, čiji su se preci rađali u Europi, istočnoj ili zapadnoj, u Njemačkoj ili u Bosni, u Grčkoj ili u Francuskoj, razlozi su koji svjedoče u korist Izraela, čak i ako se nikad nogom ne stane na izraelsko tlo.

Ti razlozi su u Holokaustu, u pogromima, u komšijskim denuncijacijama, u psovkama i sumnjičenjima, u ružnim pogledima, u višestoljetnoj i milenijskoj zloj jevrejskoj sudbini sa komšilukom. I u tome što se pred tom sudbinom nisu imali gdje skloniti.

Izrael je ono mjesto gdje se svaki Jevrejin danas može skloniti, ali i ono mjesto na koje se može skloniti sva ta duga povijest susjedske nesnošljivosti. Na nesnošljivosti prema Jevrejima ovdje su stvarani ne samo vjerski, a zatim i nacionalni identiteti, nego i cijele civilizacije. Izrael je tome stvorio protutežu.

Problem te zemlje je, međutim, u tome što danas jedva da ima onih koji je vole na način Aleksandra Genisa. Pritom, taj način je jedini moguć, jer uz 75 posto Jevreja Izrael čini 21 posto Arapa, od kojih skoro osamnaest posto muslimana.

To što je arapski, uz hebrejski, službeni jezik te zemlje nije samo administrativna – dakle lako izmjenjiva – činjenica, nego je u izraelski identitet saliven, pretočen, integriran, legiran i njegov arapski identitet.

Istina, tamošnji vjersko-nacionalno-identitetski fanatici sve čine da tu okolnost ponište i da Izrael svedu na jevrejski Izrael. To, međutim, nije moguće, jer vodi uništenju upravo jevrejskog Izraela.

Kada je ultradesničarska i u osnovi rasistička vlast u Izraelu ovih dana i mjeseci izglasala ustavni zakon kojim se arapski degradira u jezik s posebnim statusom, ergo jezik građana drugog reda, time je nanijela strašnu nepravdu svojim arapskim građanima, ali mnogo više i gore od toga, samom Izraelu, njegovoj cjelovitosti i njegovim identitetima.

Da su neprijatelji Izraela smišljali način kako da dohakaju toj zemlji, ne bi mogli smisliti boljeg načina. Izrael ne može biti ono što Saudijska Arabija već dugo jest – zemlja zasnovana na potpunom vjerskom i rasnom isključivanju svakoga drugog i drukčijeg identiteta – naprosto zato što se u tom slučaju ukida razlog zbog kojeg je Izrael osnivan i ta zemlja prestaje biti domovina ne samo velikog dijela svojih građana – ne samo Arapa – nego on prestaje biti domovina svojih osnivača.

Zašto ljudi ne vole Izrael na način Aleksandra Genisa? A tako ga ne vole ni Jevreji ni Arapi. Ne samo zato što im fanatici sugeriraju da je takva ljubav ravna izdaji, nego i zato što neke strašne životne okolnosti govore protiv takve ljubavi.

Kako je živjeti u zemlji u kojoj dok sjedite u kafiću, u kinu, na klupi u parku, imate jasnu i neotklonjivu misao da biste u sljedećem trenutku mogli odletjeti u zrak? I to zato što će se neki vaš komšija opasati eksplozivom prije nego što dođe na kafu.

Ta vrsta komšiluka rađa trajno zlo i nesnošljivost za kakvu više nije potrebna vjersko-nacionalistička propaganda. Ali istovremeno, bez ljubavi i razumijevanja tog komšijskog svijeta, bez istinskog prihvaćanja njegove kulture, jezika i identiteta, nema ni Izraela, ni onog zbog čega je Izrael i dalje važan važan svim Jevrejima ili golemoj većini njih.

Bosna je danas slična Izraelu. Naravno, samo u emocionalnom, metaforičkom, pojmovno-spoznajnom smislu. Ali od toga niti nema većeg ni važnijeg.

U Bosni, srećom, ne postoji mogućnost da netko izglasa ustavni zakon koji će drugoga trajno učiniti građaninom drugoga reda. Iako bi svaka nacionalistička – što, na žalost u našem slučaju znači i svaka nacionalna – elita u Bosni i Hercegovini rado institucionalizirala drugorazrednost ona druga dva naroda.

I nije da o tome nisu prilično javno govorili, u ratu i nakon rata, prekjučer, jučer i danas. Ali to, ipak, ne ide, jer međunarodna zajednica nikome u Bosni nije pružila mogućnost da institucionalizira drugorazrednost njemu nepoželjnih naroda i građana. Hvala joj barem na tome.

U Bosni se građanima drugoga reda postaje na drukčiji, manje formalan, a više životan način.

U Bosni se građaninom drugoga reda postaje tako što se živi u manjini. Ta je manjina prvenstveno nacionalna i vjerska, ali i ne samo nacionalna i vjerska. U Bosni je svatko svakom Arapin i Jevrejin, ali nikad istovremeno. Što od to dvoje, ovisi samo o tome tko je u kojem dijelu Bosne većina, a tko je manjina. Manjinci su na sve tri strane građani drugoga reda, Arapi u današnjem Izraelu.

To što je Izrael sila, koja je u stanju odgovoriti na zlo, ali i u svojoj široj okolini svakome tko mu zasmeta učiniti veliko zlo, dok Bosna nije nikakva sila i zlo može činiti samo nad samom sobom i nad svojim građanima, manje je važno od načina na koji Izrael i Bosnu percipiraju njihovi građani.

Iako se u ljubav prema Izraelu zaklinje velika većina njegovih jevrejskih građana, kao što se u ljubav prema Bosni zaklinje skoro polovina bosanskih državljana, riječ je, valjda, o dvije danas najnevoljenije zemlje na svijetu. I to ne najnevoljenije od drugih, nego upravo od onih kojima se čini da ih vole. Ali, eto, samo što ne vole one koji Izrael (Bosnu) ne vole, nego snivaju o njegovom uništenju. Ili ne snivaju, nego samo žive kao osumnjičeni građani.

Oni vole ispražnjeni pojam o Bosni, vole riječ i u nju upisanu legendu, izmišljeni, izmaštani ili sugerirani sadržaj. I onda takvom svojom ljubavlju mrze sve one koji u tu legendu ne vjeruju i koji se u tako zamišljen pojam ne uklapaju.

Voljeti Bosnu, ili je barem podnositi onakvu kakva ona jest – a osim što je nevoljena, Bosna od zastrašujuće većine svojih građana nije ni tolerirana, jedino može značiti voljeti je ili podnositi u sve tri njezine konstitutivne varijante.

Bosna i Hercegovina – kako se Bosna od austrijskih vremena službeno zove – sačinjena je danas, ne samo po odlukama Zavnobiha, od tri svoja konstitutivna naroda, niti je to nešto što je nametnuto u Daytonu. Od vremena kada su se, u odjeku europskih zbivanja, i u nas formirale nacije, Bosna je trokomponentna. Četvrta, jevrejska komponenta, zbrisana je u Holokaustu.

Svaka od tri bosanske komponente otpočetka je imala svoju istinu o Bosni, i svaka je tu istinu ugrađivala u vlastiti nacionalni identitet. Osim što su sve tri istine bivale zasnovane za legendi, maštariji i fikciji, one su redovito i bez izuzetka bile antagonizirane prema onom drugom i trećem bosanskom identitetu.

Bosanski narodi sebe su stvarali i izmaštavali u nesnošljivosti prema komšijskim identitetima. Bosna je bila zemlja u kojoj se komšiluk dobro podnosio, ali su mu identiteti bili trajno posvađani. Ljudi su, uglavnom, živjeli u miru jedni s drugima, ali je ono u što su vjerovali kao u neko više znanje o samima sebi bilo i neprijateljsko, i krajnje nesnošljivo.

Svaka nacionalna fantazmagorija na kojoj se temeljio identitet imala je i projekciju same sebe u daleku prošlost. Dakle, nisu se oni nacionalno formirali krajem devetnaestog ili čak u dvadesetom stoljeću, nego su sebe i svoje nalazili već u srednjevjekovnoj Bosni, a onda i u onom što je toj Bosni prethodilo.

Pravo na Bosnu u sva je u sva tri slučaja ekskluzivno i isključuje isto takvo pravo u drugih. I naravno, u sva tri slučaja to je pravo zasnovano na maštariji.

Na stranu to što nitko ne može svojim smatrati nešto što je postojalo prije nego što je bilo njega i njegovih, i što u srednjem vijeku jednako nije bilo Srba, Hrvata i Bošnjaka, ili što oni koji su se tada, možda, zvali takvim imenima s današnjim Srbima, Hrvatima i Bošnjacima nisu imali nikakve veze, pravo na zemlju, na dom, zavičaj i domovinu u modernom se svijetu ne može zasnovati na pričama iz davnine.

Izrael je u tome planetarni izuzetak, ali Izrael je i u svemu drugom planetarni izuzetak na koji je uzaludno pozivati se.

U našim identitarnim maštarijama oduvijek su veliku ulogu igrala imena. To što se neki vladar zvao Hrvoje, nesumnjiv je dokaz da je njegova zemlja bila hrvatska. To što je netko bio srpski despot tako što je oženio kćer srpskoga despota jednako je tako nesumnjiv dokaz da je njegova zemlja bila srpska, a on da je bio Srbin. A to što su svi oni, ovako ili onako, bili Bosanci ili Bošnjaci, najnesumnjiviji je dokaz da njihova zemlja nije bila ni srpska, ni hrvatska, nego je bila bošnjačka.

Naravno, ovih i ovakvih, današnjih Bošnjaka, svakoga poimence i po jedinstvenom matičnom broju.

Istina koja nikoga ne zanima i koja je u osnovi savršeno neprivlačna, jer nije ni legendarna ni mitotvorna, govori nam da u to vrijeme nije bilo ni jednih, ni drugih, ni trećih, kao što nije bilo ni onih četvrtih i petih, a imena, titule, imperije bile su druge i drukčije, čak i ako smo im moderni mi posudili imena da bismo tim imenima nazivali sebe.

Voljeti i prihvaćati Bosnu danas znači voljeti i prihvaćati najprije ono što nam se čini najneprihvatljivijim. Ono što nam je najstranije, najtuđije, to je u osnovi i najbosanskije.

Prihvaćati Bosnu i zamišljati budućnost svoje djece u njoj nužno znači zamišljati budućnost s neprijateljem u sebi i izvan sebe. Jedni će se toga riješiti tako što će se odreći ne samo njezinog imena, nego i sadržaja pojma, pa će vlastitu budućnost zamišljati kao da su sami u toj Bosni koju više ne bi zvali Bosnom i kao da iza svakog brda, iza svakog horizonta, nisu oni drugi, one prve bosanske komšije koje ostaju tu čak i ako proglasimo da Bosne više nema.

Drugi se problemi s prihvaćanjem Bosne takve kakva ona jest rješavaju tako što ekskluziviraju vlastito pravo na Bosnu, i ne samo da ga odriču svojim susjedima, nego kažu kako ti susjedi, Srbi i Hrvati, ne postoje, nego tu ima samo pravoslavnih i katolika, dok su oni koji za sebe kažu da su Srbi i Hrvati ustvari uljezi.

Oba načina odricanja, ili sva tri načina odricanja od Bosne naći će svoje utemeljenje u konstitutivnim nacionalnim legendama, koje će nacionalni vođe manje ili više vješto prepričavati, uvjeravajući svoj narod da je tako i nikako drukčije.

Naravno, svaki se bosanski nacionalni vođa – a drugih političara osim nacionalnih vođa u ovoj zemlji niti nema – obraća samo svom narodu, i nijednome neće na um pasti da se obrati onom drugom i trećem. Bilo bi to kršenje nekog tajnog bontona i dogovora. A zapravo bi bilo zanimljivo da čujemo što bi Bakir Izetbegović mogao reći Hrvatima u Federaciji, što bi mogao reći i Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Isto se, naravno, odnosi i na preostalu dvojicu, Čovića i Dodika, ali Izetbegović je, ipak, u ovoj priči zanimljiviji, jer on insistira da govori u ime Bosne, pogotovu kada se obraća strancima, šalje im izraze sućuti ili im nešto čestita.

Bosanske nacije formirale su se po izvanbosanskim matricama. Je li to nezgoda i nevolja po Bosnu? Samo po sebi i nije, jer su se i švicarske nacije, recimo, formirale po izvanšvicarskim matricama.

Bosanski problem, kao i južnoslavenski problem u cjelini, je, međutim, u tome što su naše nacije skoro istovjetne s našim religijskim identitetima. Pa su onda svi katolici Hrvati, svi pravoslavni Srbi, a svi muslimani Bošnjaci.

I svaki je naš rat u dvadesetom stoljeću bio – vjerski rat. Naši građanski ratovi su također bili vjerski ratovi. I onda je nekako prirodno da u ime nacija u nas govore vjerski vođe. Kao što je prirodno i da politički vođe drže vjerske govore i sudjeluju u prvim redovima vjerskih obreda. Bog u Bosni nije sišao na zemlju, ali se njegovi pozvani i nepozvani predstavnici prave kao da jest, kao da je On tu i kao da samo njih predstavlja u borbi protiv ona dva nevjernička i neznaboška naroda.

Središte svog svemira bosanskohercegovački Hrvati nalaze u Zagrebu. Ili u hrvatskoj putovnici koja im pruža mogućnost da odu u svijet i ne osvrnu se više za sobom. Bosanskohercegovački Srbi svoje središte imaju u Beogradu, koji, pak, kad god prigusti, Sunce oko kojeg se okreću nalaze u Moskvi. Središte svog svemira Bošnjaci nalaze u Ankari, u Istanbulu i u sultanu Erdoganu.

Bošnjačkim nacionalnim vođama, uključujući i one iz nominalno lijevih stranaka, silno smetaju Zagreb i Beograd, pa će Čovića i Dodika učestalo nazivati veleizdajnicima.

Izetbegović, bezbeli, nije veleizdajnik, jer Erdogan nije ono što su Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović. Erdogan je prijatelj Bosne, njemu je Alija Bosnu ostavio u amanet…

I tu se onda priča zavrti, gubeći u toj vrtnji svaki smisao. Naravno, možemo je zavrtjeti i na druga dva načina i u druga dva smjera, ali zašto ne bismo baš na ovaj?

Jedan od novih argumenata bošnjačkih nacionalnih vođa je da prema popisu stanovništva Bošnjaka danas ima više od pedeset posto. Ali osim što prema tom popisu sumnju otvoreno izražavaju ona druga dvojica nacionalnih vođa, zašto bi ta vrsta prebrojavanja trebala nešto značiti?

Ako, pak, nešto znači, ako se Bosna dekonstruira da bi se nanovo konstruirala kao nešto što više neće biti višenacionalna zemlja tri konstitutivna naroda, onda u toj dekonstrukciji svi brojevi na terenu dobijaju ultimativno pravo da nadvladavaju one druge, manje i manjinske brojeve.

Ne može se u isto vrijeme biti za cjelovitu i cijelu Bosnu, a druga dva njezina naroda pretvarati u nacionalne manjine. Ili jedan njezin narod, onaj koji je danas najmalobrojniji i koji naočigled nestaje. Naime, čak i taj, sasvim mali bosanski narod, ponegdje je dramatično brojniji.

Na primjer u Neumu, gdje će se preko mora graditi najbesmislenija ćuprija u Europi, koja će biti spomenik kolosalnom nerazumijevanju života kao takvog, stvarnosti kao takve. Ali taj neumski narod bi, da ga itko upita, u devedeset i devet, zarez devedeset i devet postotnom postotku podržao taj most koji će Neum učiniti usputnom i zaboravljenom varošicom na putu prema Dubrovniku.

I šta god Bakir Izetbegović radio po Sarajevu, neće imati načina da tu išta promijeni. Hoće li njegovi unuci imati izlaz na otvoreno more? Hoće, u legendi. Kao što će i sve drugo i sve dalje biti legenda. Kako za Izetbegovića i narod koji on predstavlja, tako i za ona druga dva naroda.

Da bi prestalo biti tako, trebalo bi se misliti malo tuđom glavom, ali ne onom iz Zagreba, Beograda ili Ankare (i iz sultanskog Stambola), nego glavom onoga drugog, a zatim i glavnom onoga trećeg.

Nije Bosna troglava zemlja, nije ni trodijelna, ali jest od tri posvađane legende sastavljena. Nije smisao miriti legende, budući da su one po svojoj prirodi nepomirljive, i stvorene su da bi bile nepomirljive, nego je smisao živjeti mimo njih, živjeti sa sviješću gdje su granice legende, a gdje počinje stvarnost.

Da bi se Bosnu prihvatilo, mora se kao svoje prihvatiti i ubojice i žrtve iz Srebrenice. Ali se, isto tako, kao svoje mora prihvatiti i ubojice i žrtve sa Kazana. Jedno je, kaže Bakir Izetbegović, bila državna politika Beograda, kao što je, veli on, Dretelj bio državna politika Zagreba, dok Kazani, nad kojima je činodejstvovao Mušan Topalović, nije bila državna politika.

Može biti i da je tako, samo treba pogledati fotografije sa dženaze Mušana Topalovića, i na njima provjeriti tko ga je predavao zemlji. Je li u tom trenutku i taj bio odmetnuti pojedinac, Topalovićev suborac, rođak ili je, možda, pripadao nacionalnoj eliti i predstavljao jednu od tri državne politike u Bosni, i to onu koja se predstavlja jedinom, patriotskom i probosanskom?

Ravnopravnost građana u Bosni i Hercegovini je u međuodnosu s ravnopravnošću naroda. Tako je, valjda, u svakoj višenacionalnoj državi. Tamo gdje narodi nisu ravnopravni, ne mogu biti ravnopravni ni građani.

Ali ako su ravnopravni narodi, to ne znači da su ravnopravni i građani. Kako se u Bosni vodio međunacionalni rat – što, naravno, ne isključuje agresiju susjednih zemalja – tako se u Daytonu insistiralo na uspostavi održive nacionalne ravnopravnosti. A ravnopravnost građana će, valjda se pretpostavljalo, uspostavljati život.

Naravno da je pretpostavka bila kriva. Danas je to zemlja u kojoj ravnopravni nisu ni narodi, ni građani. I zemlja u kojoj postoje samo dva stvarno multietnička grada ili teritorija: Brčko distrikt i Mostar. Sve drugo izričito je jednonacionalno, uz Tuzlu u kojoj vlast još uvijek iskazuje nešto veći stepen tolerancije i brige za one koji su u manjini.

Neravnopravnost naroda određena je time što nijedan od tri naroda nije u stanju biti konstitutivan na cjelokupnom teritoriju zemlje.

Neravnopravnost građana određena je time što je svatko negdje degradirana manjina, ali to nužno ne znači da je svatko negdje drugdje privilegirana većina.

Privilegiranim bivaju samo većinske elite, dok je običan svijet deprivilegiran i kad je u većini, pa je onda kivan na one koji ga čine takvim.

Većinske elite svugdje nepogrešivo uspijevaju sugerirati svom svijetu da je deprivilegiran zbog povlaštenog statusa ona druga dva naroda. I tako se vrti trodijelno bosansko nacionalističko kolo unutar kojeg hrčak trči svoju beskrajnu utrku.

Tko je taj hrčak u priči? Svaki svjesni ili nesvjesni građanin te zemlje.

Bosne nema ako su jedni pobjednici, a drugi i treći poraženi. Nema je ni ako su jedni vječite žrtve, a drugi vječiti krivci. Bosna bi se trebala konstituirati na neprestanom pokušaju da se razumije onoga drugog.

Bosna nije troglava zemlja, ali jest, ili bi trebala biti, zemlja u čijim bi grudima, kada bi zemlja imala grudi, kucala tri srca. Nikada otkucaji sva tri srca neće udarati istim ritmom, kao što istim ritmom ne kucaju ni srca milijuna njezinih ljudi, onih koji žive tu i onih koji su raseljeni.

Samo što svaki čovjek umire sam za sebe, dok s jednim narodom umire cijela zemlja.

Mogu Hrvati nestati iz većeg dijela Bosne i Hercegovine – ne mogu iz Čitluka, Ljubuškog, Gruda i, naravno, Neuma – mogu nestati čak i Srbi, ali na mjestu njihova nestanka ne može nastati ništa.

I čak se ni to ništa tada ne može zvati Bosna.

Ne treba valjda ponavljati da isto to važi i za Bošnjake. Problem onda i jeste to što Bosne i svega u Bosni može nestati, ali na njenom mjestu ne može nastati ništa što bi moglo imati i najdalje veze s bilo kim od nas.

U tom slučaju, umjesto Bosne bit će tu novi Grendland, zemlja vječnoga leda u kojoj će živjeti Inuiti, koji vjeruju da svijetom upravljaju duše umrlih i u čijem jeziku ne postoji riječ za rat. Dakle, nema načina da Bosna, ili bilo tko u Bosni, preživi, osim da se prihvati ono što se svima čini neprihvatljivo. Ali to što je neprihvatljivo jedino je moguće.

Da bi se Bosnu prihvatilo i voljelo trebalo bi se prihvatiti i voljeti sve ono neprihvatljivo, nespojivo, nepodnošljivo.

Bosna je, u stvarnosti kao i u mašti, ukoliko ta mašta nije kolektivizirana, spoj nemogućeg i nepodnošljivog. Ako čovjek misli o sadržaju pojma, a ne samo o njezinom imenu, ako je, dakle, stvarno, prema vlastitom tragičnom osjećaju svijeta i doma Bosanac – svejedno koje vjere i nacije – tada u sebi kao svoje rođeno nosi sve to.

I sve tri nacionalno-identitetske legende, i sva tisuću i tri nepodnošljiva zlodjela proizašla iz tih legendi, plus sva hiljadu i tri nepodnošljiva zlodjela koja je za sobom ostavio socijalizam na bosansko-jugoslavenski način. Misliti o Bosni je misliti o nečemu strašnom i beznadnom.

Pritom, ne može se biti ekskluzivni Bosanac, koliko god i to neki pokušavali na raznim popisima stanovništva.

Ekskluzivni Bosanac danas je isto ono što je prije trideset godina bio ekskluzivni Jugoslaven.

kskluzivni Bosanac onaj je koji odbija biti Srbin, Hrvat, Bošnjak, dok je inkluzivni onaj koji se osjeća i kao Srbin, i kao Hrvat, i kao Bošnjak.

Razlika između dva osjećaja je ogromna. Izkluzivnost podrazumijeva empatiju i razumijevanje za one najmanje i najslabije, a ekskluzivnost vodi pristajanju uz one najveće i najbrojnije.

Oni malobrojniji bivaju krivi, jer, eto, imaju potrebu da se razlikuju. Oni, pak, većinski manje su krivi, jer su najbrojniji i već su samim tim najsličniji idealu univerzalnog Jugoslavena, pardon Bosanca…

Iz te vrste isključivosti slijedi prirodno utapanje u većinski identitet ili tupo razočaranje. Može se biti samo inkluzivni, uključujući Bosanac, onaj koji u sebe i svoj identitet između ostalog uključuje i ono što je u Bosni najgore i najteže. Prvenstveno to.

Bosna nije laka zemlja, ali je mnogo lakša od, recimo, Izraela.

Biti Bosanac znači, dakle, biti izdajnik, jer se inkluzivnost na sve tri strane podjednako, s različitim argumentima, ali uz istovjetne izraze proklinjanja, smatra aktom izdaje.

Biti Bosanac znači otežati si život do krajnjih granica, sebi i svojim bližnjima, i biti osuđen da te progone oni koje voliš i na koje projiciraš vlastiti identitet.

Samo takav čovjek voli Bosnu na način prve rečenice u ovom tekstu, na način na koji Aleksandar Genis voli Izrael. Da, naravno da je lako Izrael tako voljeti iz New Yorka.

Naravno, mimo naših iskaza, ovakvih i onakvih, postoji živa i neiskazana zbilja. Bosna je tokom svoje povijesti obično i bila zemlja neiskazane zbilje.

Otud višak legende, a manjak historije. Živjelo se u neiskazanoj zbilji zato što se nikad, ni jedne sekunde, nije živjelo u slobodi. A čim se nije živjelo u slobodi, nije se moglo živjeti ni u istini. I to je onda postalo tako, nepromjenjivo do dana današnjeg.

U toj neiskazanoj zbilji postoje ljudi koji svakodnevno žive razgovarajući sa susjedima s kojima je posvađana njihova nacionalna legenda. Obilaze se, trguju, svađaju se, žive… I sasvim neosviješteno ispunjavaju smisao rečenice od koje je sve počelo.

Oni svojim životom, premda to nikad ne bi tako rekli, a možda to nikome ne bi ni priznali, vole Bosnu, ali ne samo onu koja je u njihovoj glavi, nego i onu koja je u glavi onog s kime se svađaju, obilaze, mire, trguju i razumijevaju.

Tu možda i nije riječ o emociji. Sasvim sigurno nije riječ o nečemu što je osviješteno.

I dobro je da je tako. Dok god je neosviješteno, a postoji, to neće biti ugroženo.

To je istina koja nije izrečena. Istina koja i postoji samo dok nije izrečena. Ali istina koja se neće sačuvati ako ne bude izrečena.

(Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Aleksandar Genis, Aleksandar Vučić, Bakir Izetbegović, Beograd, Bog, Bosanac, Bosna i Hercegovina, Brčko distrikt, Dretelj, Erdoğan, istina, Izrael, Kazani, Kolinda Grabar Kitarović, Miljenko Jergović, Mostar, Mušan Topalović, Saudijska Arabija, Zagreb

Govor koji Plenković nije održao

Autor: Nikola Bajto / 07.12.2017. Leave a Comment

Nikola Bajto Foto: Ladislav Tomičić

Nikola Bajto
Foto: Ladislav Tomičić

U nastavku donosimo govor koji predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nije održao u srijedu, 29. studenog 2017. godine, nakon što je Žalbeno vijeće Haaškog tribunala donijelo pravomoćnu osuđujuću presudu u predmetu ”Prlić i drugi”: [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Andrej Plenković, Berislav Pušić, Bruno Stojić, Dretelj, Društvo, Gabela, Gornji Vakuf, HDZ, Heliodrom, Jadranko Prlić, Ljubuški, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, Milivoj Petković, Mostar, Nikola Bajto, Prozor, Slobodan Praljak, Stolac, strah, Valentin Ćorić, Vareš, Vojno

Predlažemo Vladi RH da obešteti žrtve logora HVO-a

Autor: Autograf.hr / 05.12.2017. Leave a Comment

icty-logoOTVORENO PISMO VLADI I SABORU RH

Navodi iz haške optužnice šestorici čelnika Herceg–Bosne, potvrđeni pravomoćnom presudom MKSJ, bili su poznati, kao niz pojedinačnih i međusobno povezanih svjedočenja, zadnjih dvadesetak godina. [Read more…]

Filed Under: ODJECI Tagged With: Ahmići, autograf, BiH, Dretelj, Građanski odbor za ljudska prava, Heliodrom, HV, HVO, MKSJ, RH, Stolac, Stupni Do, Vlada, Zoran Pusić

Praljak – Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj

Autor: Ladislav Tomičić / 04.12.2017. Leave a Comment

Ladislav Tomičić

Ladislav Tomičić

Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi ”naše stvari”, da je se ne bi posramio niti jedan totalitarni režim. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Andrej Plenković, Dretelj, Franjo Tuđman, HDZ, heroj, Hrvatska, Ivo Sanader, Ladislav Tomičić, Lucić, režim, Sabor, SIS, Slobodan Praljak, Sokrat, zločinac

Ante Pavelić i Donald Trump, “pobratimstvo lica u svemiru”

Autor: Inoslav Bešker / 05.02.2017. Leave a Comment

Inoslav Bešker Foto: Jutarnji list

Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list

Veli predsjednik Donald J. Trump: “Ako Islamska Država čini ono što nitko od nas nije čuo još od srednjeg vijeka, bih li se ja trebao opirati waterboardingu?”. I nastavlja, u istom intervjuu ABC-u 25 siječnja: “Što se mene tiče, protiv vatre se moramo boriti vatrom.” Jer, kaže također, nekoliko sati ranije su mu u obavještajnim vrhovima objasnili da “tortura funkcionira”. [Read more…]

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: ABC, Ante Pavelić, Ceauşescu, Dretelj, Evropa, Gaddafi, Inoslav Bešker, Islamska država, Kuharić, Lora, Mussolini, Steinmeier, Trump, Ujedinjeni narodi

Mrak na Maka Dizdara

Autor: Miljenko Jergović / 17.08.2014. Leave a Comment

Autoput završava u dva kraka. Onaj poznati vodi prema Pločama i Metkoviću, ali nastavljam drugim, novim, da vidim dokle ću i kamo stići. Tako sam se našao pred novootvorenim državnim prijelazom prema Ljubuškom. Nigdje nikoga ni s jedne ni s druge strane, samo uredni policajci i carinici, ne zagledaju i ne pitaju mnogo, nego nas propuštaju u nepoznat svijet.

 

U Ljubuškom nikada nisam bio, ne zaustavljam se ni sad, nego drumom, kroz lijepo uređena naselja, uz dovršene fasade i održavane travnjake, vozim prema Kravicama, pa kroz Čapljinu, pa preko onoga starog, za socijalizma podignutog mosta u međuvremenu prezvanoga po Franji Tuđmanu, i ravno prema Stocu. Tamo sam zadnji put bio u rujnu 1987, gdje sam na Slovu Gorčina dobio svoju prvu književnu nagradu (Mak Dizdar za mlade pjesnike).

Barjaci više služe da pritisnu i potisnu manjinu, nego da naglase pripadnost većine ili da, ne daj Bože, slave otvorenost ili zajedništvo. Tim ljudima naprosto ne smeta kada im se trobojnica pretvori u krpu. Glavno da je ta krpa bačena u komšijino lice. Pa ako je prljava od vjetra, blata i koječega, tim bolje

 

Te sudbonosne godine posebni gost pjesničkih susreta bio je Ivan Slamnig. Dvadeset sedam godina kasnije mene su pozvali da odigram tu ulogu. Birvaktile, Slamnig je meni dodijelio nagradu. U subotu ću je tako ja dodjeljivati mladim pjesnicima. Iluzija je to normalnoga svijeta, utjeha kulturnih tradicija.

 

Puta prema Stocu se ne sjećam. Samo znam da sam ga prelazio autobusom i da krajolik nije izgledao ovako. Preko telefonskih žica i štrikova zategnutih preko druma na svakom su koraku zastave. Hrvatske trobojnice sa zlatom obrubljenim nacionalnim grbom, svih veličina i formata, izblijedjele od sunca i kiše, otrcane i pretvorene u krpe voljom vjetrova, sjevernih i južnih, te urijetko poneka zastava Bosne i Hercegovine i zeleni barjak s bijelim mlađakom, izvješen obično ispred mjesne džamijice.

 

Po tome se vidi i tko je ovdje manjina, i kako se većina odnosi prema svojim simbolima. Više oni služe da pritisnu i potisnu manjinu, nego da naglase pripadnost većine ili da, ne daj Bože, slave otvorenost ili zajedništvo. Tim ljudima naprosto ne smeta kada im se trobojnica pretvori u krpu. Glavno da je ta krpa bačena u komšijino lice. Pa ako je prljava od vjetra, blata i koječega, tim bolje.

 

Vozimo se kroz “Šuškovo naselje” pa kroz “Bobanovo selo”. Sablasne jednokatnice, neožbukanih fasada, balkoni i stubišta bez ograda, zahrđali rovokopači, gomile rodne i plemenite zemlje crvenice i gomile smeća, i posvuda zastave, mnogo zastava otrcanih na vjetru, sašivenih u nekoj dobrostojećoj manufakturi.

Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar

 

Malo zatim drugo selo, mala obnovljena džamija, dva koraka dalje caffe Azra. Naziv kafića je u logotipu davne zagrebačke rock grupe. Pa opet telefonske žice preko ceste, i hrvatske trobojnice loše proizvodnje, jer se crvena razlila po bijeloj, tako da je sad kao krvavi zavoj ranjenika u igranoj televizijskoj seriji.

 

U Stocu jedan mimo drugog, izmiješana žive dva naroda, uz jedva vidljive ostatke trećeg. Po stablima drvoreda zelene smrtovnice, i nešto manje crnih. Među živima je, međutim, obrnut razmjer, tako da je na vlasti HDZ.

 

Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar, ili oblik javnoga poniženja onih koji su logore i otvarali, naručen i naređen iz Amerike i Njemačke.

 

Kada su se iz logora i izbjeglištva vratili u Stolac, ljudi su zatekli preobraženi grad. Sve što je podsjećalo na njih bilo je sravnjeno sa zemljom. Spomenici otomanske kulture, stara čaršija, nekoliko stotina godina stare džamije, baš sve, srušeno je da bi tu nastao neki novi grad, u skladu s kulturom i identitetom onih koji su ga smatrali samo svojim.

Mak Dizdar rođen je u 1917. u Stocu, ali se u ovome gradu ništa ne zove njegovim imenom. Nema Dizdareve ulice, nema škole ili biblioteke. Samo Makova hiža, koju je porodica otkupila i obnovila svojim novcima, u znak sjećanja i pripadnosti. Slovo Gorčina skromno potpomaže federalno ministarstvo kulture i državno ministarstvo civilnih poslova, ali ne i općinske i županijske vlasti. Što se njih tiče, Mak Dizdar ne postoji

 

Obnova Stoca trajat će sljedećih dvadesetak godina, financirana, uglavnom, europskim novcima, ali mjesto nikada više neće izgledati onako kako je izgledalo. Današnji je Stolac ranjeni gradić, bez hotela i bez zajedništva, daleko od Sarajeva, još dalje od Zagreba, u kojem sjećanja žive u ljudima i iza zatvorenih vrata, a ne na ulicama i trgovima, u kafanama. Opasno je sjećati se. Čovjek ili poludi ili izgubi glavu.

 

Mak Dizdar rođen je u 1917. u Stocu, ali se u ovome gradu ništa ne zove njegovim imenom. Nema Dizdareve ulice, nema škole ili biblioteke. Samo Makova hiža, koju je porodica otkupila i obnovila svojim novcima, u znak sjećanja i pripadnosti. Slovo Gorčina skromno potpomaže federalno ministarstvo kulture i državno ministarstvo civilnih poslova, ali ne i općinske i županijske vlasti. Što se njih tiče, Mak Dizdar ne postoji.

 

Gradonačelnik Stoca nikada nije bio ni na jednoj manifestaciji Slova Gorčina. Čak ni prije nekoliko godina kada je počasni gost bio Petar Gudelj. Može li se među živima naći većega i hrvatskijega hrvatskog pjesnika?

 

Koji li je samo cinizam u zagrebačkih antologičara, povjesničara književnosti i inih pregaoca koji uvršavaju Mehmedaliju Maka Dizdara u antologije, preglede i povijesti hrvatske književnosti kao hrvatskoga pjesnika i Hrvata?

Na Radimlji, kao i 1987, scenski recital pjesnika kojemu se odaje počast, a zatim nagrade mladima. Puno je ljudi došlo da čuje i da vidi. Ima ih koji su doputovali iz Mostara i Sarajeva. Sve se odvija u skladno osvijetljenom mraku, u bjelini mramorova, na tamnom zelenilu trave. Teško onima kojih se ovo ne tiče. Teško im je s njima samima

 

Ako je kad i bio Hrvat, Mak Dizdar je to prestao biti negdje tamo negdje između Šuškovih naselja i Bobanova sela, ili u Dretelju 1993. Zapravo, ne to, Maka Dizdara su iz te književnosti ispisali upravo oni koji ga u nju uvršavaju, a slijepi su i nijemi pa ne vide Stolac.

 

Taj tužni i dragi gradić, to krivo srastanje iz pjesme jednoga od rijetko značajnih hrvatskih pjesnika, ovaj Stolac kakvim ga ovih dana gledam i kamenim se, cijeli pripada antologiji hrvatske književnosti i kulture. Stolac bi podijeljen i ponižen, a ne Maka Dizdara, Dretelj bi, a ne Kamenog spavača, Matu bi Bobana, a ne Sunčanog Hristosa, valjalo proglasiti antologijskim i određujućim činjenicama hrvatske književnosti i kulture.

 

Usput, čitam parolu ispod ozastavljenih žica i štrikova: “Ne psuj nego moli!” Više mi se sviđa ona na zidu, uz park s Makovom bistom: “Golub mira je prevrtač”.

 

Na Radimlji i u Boljunima dvije su veličanstvene nekropole stećaka. Na Radimlji, kao i 1987, scenski recital pjesnika kojemu se odaje počast, a zatim nagrade mladima. Puno je ljudi došlo da čuje i da vidi. Ima ih koji su doputovali iz Mostara i Sarajeva. Sve se odvija u skladno osvijetljenom mraku, u bjelini mramorova, na tamnom zelenilu trave. Teško onima kojih se ovo ne tiče. Teško im je s njima samima.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, barjak, civil, Dretelj, Hercegovina, Hrvatska, Jutarnji list, logor, Mak Dizdar, manjina, Mate Granić, Miljenko Jergović, ministarstvo, mrak, Musliman, osvrt, Stolac, Vašingtonski sporazum

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT