Naređujem i zapovijedam duhu bioenergije, reikija, duhu joge, spiritizma, okultizma, magije, zazivanja duhova da napuste svaku osobu i da odu pod jeruzalemski križ pokloniti se Isusu. Naređujem duhu gatanja u karte, u kavu, u grah, duhu vračanja, duhu bajanja… [Read more…]
Kome Papa zbori
Toliko je hrvatski kler bio zbunjen porukama što ih je papa Franjo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu uputio iz Doma svete Marte, da su ovdašnji crkveni uglednici ljubopitljivim novinarima isprva redom odgovarali kako uopće nisu čuli za te papine riječi što su, zaobišavši Hrvatsku, odjeknule svijetom.
Nisu čuli da je ”Isusovo otkupljenje besplatno”, te da stoga ”crkve ne smiju postati burze”. Nisu čuli kako ”i danas, kad uđemo u neku crkvu, vidimo cjenik za crkvena slavlja: krštenje, vjenčanje, misu” i kako se ”ljudi zbog toga sablažnjavaju”. Nisu čuli papina razmišljanja o Božjem puku koji ”svojim svećenicima zna oprostiti kad pogriješe zbog sitne ljudske slabosti, ali im ne oprašta ako su privrženi novcu i ako su zlostavljači”, pa im tako ne oprašta ni ”sablazan iznajmljivanja crkve za vjenčanje”.
A nisu – ako im je vjerovati – čuli ni papin poziv vjernicima da prijave svećenike koji im žele naplatiti održavanje misa i pružanje ostalih duhovnih usluga.
Na čemu neki hrvatski svećenici temelje svoju vjeru kako se apel pape Franje da se prestane s naplatom misa, krštenja, vjenčanja i ostalih crkvenih usluga ”definitivno ne tiče ‘Crkve u Hrvata”’?
Nakon što su papine riječi objavljene u hrvatskim medijima, a skupa s njima i opaske o popratnoj šutnji i blaženoj neinformiranosti hrvatskoga svećenstva, ipak su se začuli i prvi glasi iz ovdašnje Crkve. Tako je kancelar Riječke nadbiskupije, monsinjor Nikola Imbrišak, u izjavi za Novi list javnosti predočio važeći taksovnik i pojasnio kako se dijeli novac od naplaćenog slavljenja pojedinih sakramenata, uz napomenu da je kažnjivo povisivati propisane iznose, te da je obaveza svećenika da siromašnim vjernicima umanje iznos ili ih u potpunosti oslobode plaćanja.
Zasad najzanimljivijim tumačenjem papinih riječi oglasio se župnik Župe sv. Bartola Apostola u Cerniku, velečasni Petar Zeba, kazavši kako se one odnose na ”takse koje se u određenim zapadnim zemljama, kao u Njemačkoj, naplaćuju vjernicima od postotka plaće, te se ubiru kao porez”. Po njemu, papa Franjo nije govorio o ”taksama za različite crkvene usluge, od kojih je velik dio prepušten slobodnoj volji vjernika, koji se uobičajeno odluče dati prilog za crkvu ili župnika”, pa se samim tim ništa od onoga što je rimski pontifeks u Domu svete Marte kazao o sablaznima – ”definitivno ne tiče ‘Crkve u Hrvata”’.
Prihvatimo li ovo tumačenje papinih riječi kao mjerodavno, možda ćemo lakše shvatiti zašto se ”Crkve u Hrvata” naprimjer ne tiče ni slučaj župnika koji je na oglasnoj ploči ispred seoske kapele izvjesio popis svih svojih župljana s iznosom ”darova” što su mu ih vjernici iskeširali za usluge blagoslova obitelji.
Ne tiče se ”Crkve u Hrvata” ni to što su siromašni vjernici, koji nisu imali dovoljno novca da namire propisani dug prema svome duhovniku, objavljivanje tog popisa doživjeli kao pribijanje na križ.
Ne tiče se ”Crkve u Hrvata” ni to što su siromašni vjernici, koji nisu imali dovoljno novca da namire propisani dug prema svome duhovniku, objavljivanje tog popisa doživjeli kao pribijanje na križ. I što je netko od njih preko svih tih papira na oglasnoj ploči crvenim sprejem ispisao riječ ”lihvar”, te tako izrazio svoju – što bi papa rekao – ”sablazan”, koja je postala tim veća kada je cijela priča dospjela u novine
I što je netko od njih preko svih tih papira na oglasnoj ploči crvenim sprejem ispisao riječ ”lihvar”, te tako izrazio svoju – što bi papa rekao – ”sablazan”, koja je postala tim veća kada je cijela priča dospjela u novine.
”Crkvu u Hrvata”, nadalje, ne zanima ni slučaj župnika koji je na misi prozivao vjernike čije je skromne milodare doživio kao uvredu, pa im i preko novina poručio kako ”ne želi da ga ismijavaju dajući 20 ili 40 kuna za blagoslov kuće, dok djeci kupuju skupe mobitele”, te da – prema tome – svaki onaj tko za njegove usluge ne plati propisani iznos ”pokazuje da ne treba svećenika, pa ga ne treba ni pozivati u kuću”.
Kao što je ne zanima ni onaj župnik što je svome vjeroučeniku dao ceduljicu s cifrom koju njegova obitelj mora uplatiti na ime duga za godišnje darove crkvi, ukoliko želi da dječaku bude udijeljen sakrament prve pričesti. I koji je na primjedbu da je traženi iznos skoro dvostruko veći od ukupne sume s kojom ta sedmeročlana obitelj mora preživjeti od prvog do prvog, odgovorio socijalno tankoćutnim savjetom da se dječakov otac izvoli odreći cigareta pa će imati za milodare.
Mogu se tako unedogled nizati primjeri poduzetnih župnika koji djeci naplaćuju čak i pitanja za krizmu ili od svojih vjernika ubiru kazne za izostanke s misa, ali ništa se od toga neće ticati ”Crkve u Hrvata”, jer se valjda sve to i ne događa u Hrvatskoj nego negdje tamo, u tim zemljama dekristijaniziranoga Zapada poput Njemačke, gdje se crkva financira državnim nametima na vjerničke plaće. I kojima je papa stoga i uputio poruku o sablažnjivosti pretvaranja crkava u burze.
Pa kad smo već čuli da se te riječi Svetoga Oca ”definitivno ne tiču ‘Crkve u Hrvata”’, ostaje nam još samo da se zapitamo: Je li papa Franjo govorio zidu? Ili predziđu kršćanstva?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Lezbijkama stiže beba!
(Napomena uredništva portala Autograf: može li vijest o trudnoći u lezbijskom paru koji se misli i registrirati kod matičara biti osvrtom? Mi mislimo da može. Mi, zapravo, želimo da ova vijest bude osvrt – stav, jer podržavamo presretne buduće mame i želimo im sretnu trudnoću i porod, obilje radosti bebi a i njima u sretnoj vezi).
Vjenčanje i beba u istoj godini. Zagrepčanke, 32-godišnju Emu i pet godina stariju Irenu (podaci izmijenjeni za potrebe priče), baš to očekuje. Stupanjem na snagu Zakona o životnom partnerstvu stekli su se uvjeti da svoju vezu ozakone, a spletom životnih okolnosti za pola će godine postati i roditelji.
Bez djeteta svoj život nisu nikada mogle zamisliti. Znale su da ga moraju imati. Upitan je bio jedino način. Opcija koja je bila najizglednija i o kojoj su najviše i razmišljale bila je odlazak u kliniku za plodnost. U takvim ustanovama u Njemačkoj ili Mađarskoj oplodnja lezbijskih parova je, kažu, legalna, ali vrlo skupa. No igrom slučaja pronašle su kvalitetnog anonimnog donora u Zagrebu kojem je savršeno odgovaralo da ga se ne upisuje kao oca nakon rođenja djeteta.
Vjenčanje i beba u istoj godini. Zagrepčanke, 32-godišnju Emu i pet godina stariju Irenu (podaci izmijenjeni za potrebe priče), baš to očekuje. Stupanjem na snagu Zakona o životnom partnerstvu stekli su se uvjeti da svoju vezu ozakone, a spletom životnih okolnosti za pola će godine postati i roditelji
”Seks s donorom, naravno, nije dolazio u obzir tako da smo se odlučili obaviti “umjetnu oplodnju” kod kuće. Malo smo istraživale i zaključile da je to itekako moguće i da mnoge žene to rade. Putem interneta naručile smo tzv. menstrualne šalice koje se u Americi prodaju kao higijenska sredstva poput tampona i uložaka, a koje se nerijetko koriste baš kao pomoć pri začeću. Potom smo pomno pratile Eminu bazalnu temperaturu i kada bismo utvrdile da ovulira, nazvale bismo našeg anonimnog donora, on bi dao uzorak sperme u tu silikonsku šalicu koju bi Ema potom postavila u vaginu. Iz trećeg nam je pokušaja uspjelo. Ema je ostala trudna”, ističe Irena.
Cijeli je postupak, kaže, bio pomno isplaniran. Ništa nisu napravile slučajno. Prije nego što su se uopće odlučile na taj korak Ema je obavila detaljan zdravstveni pregled, a isto su tražile i od svog donora. Kada su stigli nalazi koji su pokazivali da su svi potpuno zdravi, odluka je pala.
”Znamo da će ljudi različito reagirati na ovo što smo mi napravile. Neki će nas i osuđivati, neki se zgroziti. Meni nije namjera nikome se opravdavati, ali ono što moram reći jest da je ovo dijete toliko željeno i voljeno i prije nego se rodilo. Ljudi dobivaju djecu na raznorazne načine. Kolikima se djeca dogode, a uopće ih ne žele. Ovo dijete je itekako planirano i iza njega je velika ljubav i želja. Bitno je jesi li odgovorna osoba i želiš li to dijete iz zdravih pobuda”, kaže Irena.
Sretne vijesti ovog su tjedna podijelile s obitelji i s prijateljima. Reakcije su bile fenomenalne, svi im daju podršku, jedva čekaju da se dijete rodi. Bake i djedovi pogotovo. Kći ili sin, sasvim im je svejedno. Glavno da je, kako se kaže, živo i zdravo.
”Znamo da će ljudi različito reagirati na ovo što smo mi napravile. Neki će nas i osuđivati, neki se zgroziti. Meni nije namjera nikome se opravdavati, ali ono što moram reći jest da je ovo dijete toliko željeno i voljeno i prije nego se rodilo. Ljudi dobivaju djecu na raznorazne načine. Kolikima se djeca dogode, a uopće ih ne žele. Ovo dijete je itekako planirano i iza njega je velika ljubav i želja. Bitno je jesi li odgovorna osoba i želiš li to dijete iz zdravih pobuda”, kaže Irena
Svjesne su da će nekih problema biti i da ih mogu očekivati kada se dijete rodi. Ali ne zabrinjavaju se previše i imaju pouzdanja. Nikada uostalom, kažu, nisu ni imale problema zato što su lezbijke, a i društvo se ionako sve više otvara.
Napokon, ističu, žive život koji su oduvijek željele i s veseljem gledaju naprijed. Beba na putu glavni je razlog zbog kojeg već nisu predale zahtjev za sklapanje životnog partnerstva jer Ema zbog izrazito teške i komplicirane trudnoće već nekoliko mjeseci doslovce ne izlazi iz kuće.
No, čim joj bude bolje, zajedno će k matičaru. Vjerojatno već ovog mjeseca. Zbog djeteta su odustale i od velike fešte. Beba je prioritet. Samo o njoj razmišljaju i jedva čekaju da Emi bude bolje pa da mogu u šoping, po krevetić, kolica, ostalu opremu…
Nakon rođenja djeteta Irena će zatražiti da joj se prizna partnerska skrb. Prema objašnjenju pravnog stručnjaka za to područje s kojim smo razgovarali, pravnih problema neće imati. – Kada se dijete rodi, bolnica će prijaviti matičaru ime roditelja. U ovom slučaju navest će ime majke i da je otac nepoznat. Imat će, dakle, jednog roditelja, a partnerica će kasnije na temelju Zakona o životnom partnerstvu zatražiti priznavanje partnerske skrbi – objašnjava nam pravni stručnjak.
Sud, dodaje, ne utvrđuje je li otac zaista nepoznat. Nitko, napominje, ne može oca prisiliti da prizna očinstvo ako on to ne želi. ”Druga bi stvar bila da se otac predomisli i da se ipak odluči upisati kao otac djeteta. U tom slučaju on mora dokazati očinstvo. No sve da se to i dogodi, to ne znači da će automatski steći i roditeljsku skrb nad djetetom. Sud se prije svega vodi načelom dobrobiti djeteta”, objašnjava pravni stručnjak.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Tko su drugi?
Rekla sam sebi: ne, o tome nećeš pisati. To je hrvatska stvar. Ali to uopće nije hrvatska stvar. To je i slovenska i austrijska stvar, talijanska i mađarska, to je stvar Sjeverne i Južne Amerike, stvar Afrike i Azije. Jer to je moja i tvoja stvar!
Riječ je o hrvatskome referendumu na kojem su oni, koji su uopće izašli – čestitam, pokazali da im je stalo, za razliku od ignoranata koji su iznad stvari koje ih se, navodno, ne tiču – većinom bili ZA. Isključivo ZA vjenčanja između muškarca i žene. Istospolni otpadaju. Jer nisu prirodni. Jer ih žele drugi, koji nisu mi.
Poštovani kolegice i kolege, znam da ste te rezultate već pretresali, analizirali. Pisali ste o snažnoj ulozi Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj koja je, kao i u Sloveniji, veći katolik od Pape. Naime, papa Franjo se, još prije referenduma, javno zapitao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcima?” Oni, koji su bili ZA, nisu im samo sudili, oni su ih i osudili. Zato što su im oduzeli ljudska prava, narušili njihovo dostojanstvo i integritet. I to samo zato što žele isto kao mnogi heteroseksualni parovi. Izreći to DA ritualno, pred važnim onim Drugim. DA vezi, DA ljubavi! Ali čovjek je biće simbola, pa zato trebamo svečane obrede koji nas uzdignu do spoznavanja prisegnutoga, većeg od nas samih. A vjenčanje dvoje koji se ljube, to može postići.
Naime, papa Franjo se, još prije referenduma, javno zapitao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcima?” Oni, koji su bili ZA, nisu im samo sudili, oni su ih i osudili. Zato što su im oduzeli ljudska prava, narušili njihovo dostojanstvo i integritet. I to samo zbog toga što žele isto kao mnogi heteroseksualni parovi. Izreći to DA ritualno, pred važnim onim Drugim
Popularni pater Anselm Grün, benediktinski redovnik, prevođen na brojne jezike, koji je već prodao oko 14 milijuna (sic!) knjiga, terapeut zen-meditacijom i jungovskim psihoanalitičkim pristupom, u rodnoj je Njemačkoj osnovao posebnu ustanovu u koju se, već dugi niz godina, sklanjaju svećenici. Zbog osjećaja istrošenosti, zbog poteškoća s celibatom i zbog homoseksualnosti. Pritisci su veliki, a homoseksualnost je neizlječiva. Jer to nije bolest. To nije samo ”drukčijost”.
To je samo svojstven način izražavanja spolnosti, koja može biti jednako lijepa kod istospolnih, kao i kod heteroseksualnih partnera. Naime, tijelo je važno izražajno sredstvo duše, tako važno da mističari kažu: “Seks je susret s Bogom.” Ili je nešto banalno, bez obzira na spol, što tek iživljava svoju nagonsku potrebu. Dakle, najviši predstavnici Rimokatoličke crkve ne osuđuju homoseksualnost. Ni ostale “različitosti”. Jer, tko je drukčiji? Tko su to drugi?
Bojimo se onih koji znaju! Koji znaju bilo što i onda to nameću ostalima kao jedinu pravu istinu: od znanosti, politike, religije, pa do malih svakodnevnih stvari. Na primjer, uzmimo pranje posuđa. Poznajem supružnike koji podivljaju zato što jedan partner ne pere posuđe onako kako bi trebao. Onako kako se zna da se to radi. Jedna od najvažnijih psihoterapeutkinja prošloga stoljeća Virginia Satir, prije nekoliko je desetljeća nabrojila 364 načina pranja posuđa…
Razmišljanju o homofobiji, kao strahu od drugih i drukčijih, želim dodati još i svoju malu misao. Čini mi se da je s homofobijom jednako kao i s ostalim nesrećama ovoga svijeta: neprijateljstvom, osvetom, zavišću, ogovaranjem, podmetanjem… Da ti strahovi stanuju u nesretnim ljudima. Naime, sretan čovjek ne mrzi, nije zavidan, drugima želi sve najbolje, isto kao i sebi samom. Širi svoj zagrljaj, smijeh i toplinu iz očiju koje govore: LJUBIM! Zato prihvaćam, zato razumijem. I zato grlim sve što diše i sve što je živo, svu različitost i drukčijost.
Čini mi se da je s homofobijom jednako kao i s ostalim nesrećama ovoga svijeta: neprijateljstvom, osvetom, zavišću, ogovaranjem, podmetanjem… Da ti strahovi stanuju u nesretnim ljudima. Naime, sretan čovjek ne mrzi, nije zavidan, drugima želi sve najbolje, isto kao i sebi samom. Širi svoj zagrljaj, smijeh i toplinu iz očiju koje govore: LJUBIM
Kako sam svjesna svoje različitosti i drukčijosti unutar sebe, tako mogu prihvaćati i ono što je oko mene. Znam da je u meni “krdo mene”, kako je to rekao veliki slovenski mislilac Taras Kermauner. I zbog toga je poticao ljude na razmišljanje vlastitom glavom, na to da govore što osjećaju, da ne ponavljaju za drugima, nego da požele biti “samostalne autonomne osobe”.
Homofobi su, kao i drugi -fobi, duboko ranjeni ljudi, koji se ne znaju liječiti da bi prihvatili “krdo sebe” u sebi, već pljuju, pa i ubijaju pripadnike drugih “krda”. Pritom misleći da ako prvi bace kamen, nitko neće primijetiti kako je kameno njihovo ranjeno srce. Genijalni pjesnik Srečko Kosovel opisao je to u malenoj pjesmi, ali pjesmi s porukom.
Ide ovako:
Ljudi s ranom/ ranom na srcima, koju skrivaju/ dlanom, ali pogledaj: kao da je dlan/ providan poput bijela ljiljanova lata/ s crvenim otkucajem/ srca,/ poput rane/ rane svega svijeta. / Sakrit bi je htio,/ al’ vidi je svatko.
Referendumsko ZA otkrilo je baš te rane – rane srca.
Danas je 10. prosinca, Međunarodni dan ljudskih prava. U Guinnessovoj knjizi rekorda piše da je Opća deklaracija o ljudskim pravima, prihvaćena na dan moga rođenja 1948. godine, na svijetu najprevođeniji tekst. Osnovno je čovjekovo pravo biti to što čovjek jest. To pravo ne obuhvaća pitanje tko je drugi. Jer drugih u tome tekstu nema.
Obožavam sufijske mističare, a Hafiz mi je jedan od najdražih, osobito u pjesmi Na nebu se događa stalno, u kojoj vjeruje da će se, jednoga dana, ponovno početi događati na zemlji, /da će muškarci i žene, koji su vjenčani,/ i muškarci i muškarci, koji su/ ljubavnici, / i žene i žene,/ koje jedna drugoj predstavljaju/ svjetlost, postaviti doista relevantno pitanje našega postojanja: Draga moja, dragi moj,/ kako mogu biti nježniji prema tebi,/ kako mogu biti/ nježnija?
