Rekla sam sebi: ne, o tome nećeš pisati. To je hrvatska stvar. Ali to uopće nije hrvatska stvar. To je i slovenska i austrijska stvar, talijanska i mađarska, to je stvar Sjeverne i Južne Amerike, stvar Afrike i Azije. Jer to je moja i tvoja stvar!

 

Riječ je o hrvatskome referendumu na kojem su oni, koji su uopće izašli – čestitam, pokazali da im je stalo, za razliku od ignoranata koji su iznad stvari koje ih se, navodno, ne tiču – većinom bili ZA. Isključivo ZA vjenčanja između muškarca i žene. Istospolni otpadaju. Jer nisu prirodni. Jer ih žele drugi, koji nisu mi.

 

Poštovani kolegice i kolege, znam da ste te rezultate već pretresali, analizirali. Pisali ste o snažnoj ulozi Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj koja je, kao i u Sloveniji, veći katolik od Pape. Naime, papa Franjo se, još prije referenduma, javno zapitao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcima?” Oni, koji su bili ZA, nisu im samo sudili, oni su ih i osudili. Zato što su im oduzeli ljudska prava, narušili njihovo dostojanstvo i integritet. I to samo zato što žele isto kao mnogi heteroseksualni parovi. Izreći to DA ritualno, pred važnim onim Drugim. DA vezi, DA ljubavi! Ali čovjek je biće simbola, pa zato trebamo svečane obrede koji nas uzdignu do spoznavanja prisegnutoga, većeg od nas samih. A vjenčanje dvoje koji se ljube, to može postići.

Naime, papa Franjo se, još prije referenduma, javno zapitao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcima?” Oni, koji su bili ZA, nisu im samo sudili, oni su ih i osudili. Zato što su im oduzeli ljudska prava, narušili njihovo dostojanstvo i integritet. I to samo zbog toga što žele isto kao mnogi heteroseksualni parovi. Izreći to DA ritualno, pred važnim onim Drugim

 

Popularni pater Anselm Grün, benediktinski redovnik, prevođen na brojne jezike, koji je već prodao oko 14 milijuna (sic!) knjiga, terapeut zen-meditacijom i jungovskim psihoanalitičkim pristupom, u rodnoj je Njemačkoj osnovao posebnu ustanovu u koju se, već dugi niz godina, sklanjaju svećenici. Zbog osjećaja istrošenosti, zbog poteškoća s celibatom i zbog homoseksualnosti. Pritisci su veliki, a homoseksualnost je neizlječiva. Jer to nije bolest. To nije samo ”drukčijost”.

 

To je samo svojstven način izražavanja spolnosti, koja može biti jednako lijepa kod istospolnih, kao i kod heteroseksualnih partnera. Naime, tijelo je važno izražajno sredstvo duše, tako važno da mističari kažu: “Seks je susret s Bogom.” Ili je nešto banalno, bez obzira na spol, što tek iživljava svoju nagonsku potrebu. Dakle, najviši predstavnici Rimokatoličke crkve ne osuđuju homoseksualnost. Ni ostale “različitosti”. Jer, tko je drukčiji? Tko su to drugi?

 

Bojimo se onih koji znaju! Koji znaju bilo što i onda to nameću ostalima kao jedinu pravu istinu: od znanosti, politike, religije, pa do malih svakodnevnih stvari. Na primjer, uzmimo pranje posuđa. Poznajem supružnike koji podivljaju  zato što jedan partner ne pere posuđe onako kako bi trebao. Onako kako se zna da se to radi. Jedna od najvažnijih psihoterapeutkinja prošloga stoljeća Virginia Satir, prije nekoliko je desetljeća nabrojila 364 načina pranja posuđa…

 

Razmišljanju o homofobiji, kao strahu od drugih i drukčijih, želim dodati još i svoju malu misao. Čini mi se da je s homofobijom jednako kao i s ostalim nesrećama ovoga svijeta: neprijateljstvom, osvetom, zavišću, ogovaranjem, podmetanjem… Da ti strahovi stanuju u nesretnim ljudima. Naime, sretan čovjek ne mrzi, nije zavidan, drugima želi sve najbolje, isto kao i sebi samom. Širi svoj zagrljaj, smijeh i toplinu iz očiju koje govore: LJUBIM! Zato prihvaćam, zato razumijem. I zato grlim sve što diše i sve što je živo, svu različitost i drukčijost.

Čini mi se da je s homofobijom jednako kao i s ostalim nesrećama ovoga svijeta: neprijateljstvom, osvetom, zavišću, ogovaranjem, podmetanjem… Da ti strahovi stanuju u nesretnim ljudima. Naime, sretan čovjek ne mrzi, nije zavidan, drugima želi sve najbolje, isto kao i sebi samom. Širi svoj zagrljaj, smijeh i toplinu iz očiju koje govore: LJUBIM

 

Kako sam svjesna svoje različitosti i drukčijosti unutar sebe, tako mogu prihvaćati i ono što je oko mene. Znam da je u meni “krdo mene”, kako je to rekao veliki slovenski mislilac Taras Kermauner. I zbog toga je poticao ljude na razmišljanje vlastitom glavom, na to da govore što osjećaju, da ne ponavljaju za drugima, nego da požele biti “samostalne autonomne osobe”.

 

Homofobi su, kao i drugi -fobi, duboko ranjeni ljudi, koji se ne znaju liječiti da bi prihvatili “krdo sebe” u sebi, već pljuju, pa i ubijaju pripadnike drugih “krda”. Pritom misleći da ako prvi bace kamen, nitko neće primijetiti kako je kameno njihovo ranjeno srce. Genijalni pjesnik Srečko Kosovel opisao je to u malenoj pjesmi, ali pjesmi s porukom.

Ide ovako:

 

Ljudi s ranom/ ranom na srcima, koju skrivaju/ dlanom, ali pogledaj: kao da je dlan/ providan poput bijela ljiljanova lata/ s crvenim otkucajem/ srca,/ poput rane/ rane svega svijeta. / Sakrit bi je htio,/ al’ vidi je svatko.

 

Referendumsko ZA otkrilo je baš te rane – rane srca.

 

Danas je 10. prosinca, Međunarodni dan ljudskih prava. U Guinnessovoj knjizi rekorda piše da je Opća deklaracija o ljudskim pravima, prihvaćena na dan moga rođenja 1948. godine, na svijetu najprevođeniji tekst. Osnovno je čovjekovo pravo  biti to što čovjek jest. To pravo ne obuhvaća pitanje tko je drugi. Jer drugih u tome tekstu nema.

 

Obožavam sufijske mističare, a Hafiz mi je jedan od najdražih, osobito u pjesmi Na nebu se događa stalno, u kojoj vjeruje da će se, jednoga dana, ponovno početi događati na zemlji, /da će muškarci i žene, koji su vjenčani,/ i muškarci i muškarci, koji su/ ljubavnici, / i žene i žene,/ koje jedna drugoj predstavljaju/ svjetlost, postaviti doista relevantno pitanje našega postojanja: Draga moja, dragi moj,/ kako mogu biti nježniji prema tebi,/ kako mogu biti/ nježnija?