Onoga dana kad se dogodio teroristički napad na redakciju satiričnog tjednika ”Charlie Hebdo” u Parizu, u kojemu je ubijeno dvanaestero ljudi, reakcija svih slojeva javnosti, bilo da se radilo o elitama ili običnim građanima, pripadnicima ljevice ili desnice, vjernicima ili ateistima, bila je šokiranost, zgražanje i ponešto tuge. [Read more…]
Ne relativizaciji satire
Priopćenje Zbora satiričkih novinara HND-a povodom masakra u Parizu
Zbor satiričkih novinara HND-a najstrože osuđuje jučerašnji teroristički čin i izražava sućut obiteljima i prijateljima stradalih kolega novinara i karikaturista.
S nevjericom smo primili vijesti o činu koji nas je sve natjerao da duboko promislimo o poslu kojim se bavimo ali i o pitanju slobode govora u današnjem svijetu.
Smatramo da je nedopustivo bilo kakvo relativiziranje ili čak opravdavanje ovakvog čina zbog povrede vjerskih osjećaja – jer to jednostavno nije tako.
Terorizam nema religiju, terorizam nema nacionalnost, terorizam je bolest za koju moderno društvo treba pronaći lijek.
Stradali kolege su bili svjesni opasnosti, primali su prijetnje, preživjeli su bombaški napad, ali nisu odustajali od svog uvjerenja da je sloboda govora nepovrediva.
Upravo zbog toga, ova tragedija je stavila teret obveze svim satiričarima da nastave sa svojim radom, jer ukoliko i jedno satiričko pero bude ugašeno zbog ovog čina, tek onda će to značiti pobjedu terorizma nad zdravim razumom.
za Zbor satiričkih novinara HND-a
Vlado Lucić, predsjednik
(Prenosimo s portala hnd.hr).
Dan idiota
Nekidan sam u Makedoniji održao razmjerno nezapaženo predavanje za studente novinarstva na sveučilištu u Skopju. Odmah na početku upozorio sam studente kako ih o našem tegobnom i prezrenom poslu nemam čemu posebno pametnom naučiti, osim možda dvije stvari: ako se ikad u životu nađu u prilici držati predavanje, da večer prije izbjegavaju kafane, a nađu li se pak ikad u životu u prilici pisati kolumnu, da svakako izbjegavaju ponedjeljak.
Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota.
Razlog je razvidan: kako piše u rječniku parlamentarne demokracije – jedinoj knjizi tanjoj od rječnika sportskog novinarstva – nedjelja je ”praznik demokracije“. U nedjelju se uglavljuju i referendumi i izbori, kako oni lokalni tako i europski, u nedjelju se bira i sastav parlamenta i predsjednik države, sve važne stvari u takozvanim demokracijama, ukratko, događaju se nedjeljom.
Među novinskim kolumnistima, naime – niste, srećom, nikad morali o tome razmišljati – ponedjeljak je ozloglašen, uklet dan. Ono što je za normalne ljude petak trinaesti, to je nama ponedjeljak, bilo koji. U našem poslu prvi se radni dan u tjednu stoga zove još i Dan idiota
Sutradan će to biti glavna novinska tema: već u nedjelju navečer znat će se svi postotci i decimale, cijelu noć nacija će brujati o rezultatima i sinoćnjim izjavama, već do ujutro izbori će na internetu biti arhivska priča i mreža će brujati o pjevačici koja je zametena na autocesti zatrudnjela s vozačem vučne službe, i dok se na trafici pojave novine, relikt prošlog stoljeća, ljude će od cijelog jučerašnjeg izbornog cirkusa zanimati još samo mudroserski pravorijek novinskih kolumnista. Ne, jasno, zato što osobito štuju njihovo mišljenje, već – upravo obrnuto – zato da se nasmiju. Da vide kako se idiot osramotio.
Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota.
Zbog toga, eto, kolumnisti bježe od ponedjeljka kao tamjan od biskupa. Zato, kad se dijele kolumne, oni pametniji traže kod urednika vezu da uzmu, primjerice, utorak ili subotu. Ivica Ivanišević, recimo, lagodni je subotnji termin – pouzdano znam – platio hiljadu eura. A kad sam, još samo ovaj primjer, onomad u restoranu Feniks u Dugopolju slučajno zatekao Antu Tomića s nehajno na stolicu odloženim pršutom u škartocu solinskog Cemexa, prepredeni me Vlaj bezočno uvjeravao kako ga nosi na analizu: dok sam shvatio, bilo je kasno.
Najvećeg idiota u redakciji, da skratim, lako ćete prepoznati po fotografiji u kolumni od ponedjeljka.
Prirodom srednjovjekovne novinske tehnologije, on je, naime, svoj tekst morao pisati i napisati još jučer, u nedjelju, iako tada a) nije imao pojma tko će na ”praznik demokracije“ pobijediti i tko će ponedjeljak dočekati kao predsjednik države, ili je to, još gore, b) prilično pouzdano i sasvim samopouzdano znao. Zbog čega, shvatili ste, ponedjeljak i zovu Dan idiota
Njemu pak preostaje da pribjegava raznim sitnim profesionalnim trikovima. Početnika među ponedjeljnim idiotima, na primjer, prepoznat ćete po dirljivoj vjeri kako se od svih ponedjeljnih kolumnista u povijesti štampanog novinarstva on prvi dosjetio genijalne ideje da potpuno ignorira cijelu stvar.
U nedjelju su tako održani neizvjesni i dramatični predsjednički izbori, dežurni su noćni urednici posljednje izdanje napunili velikim fotografijama pobjednika, optužbama poraženih i svim onim postotcima i decimalama, televizija i internet analiziraju kako je nacija skrenula lijevo ili desno, cijela država komentira jučerašnje izbore, a naš idiot u kolumni demonstrira intelektualnu nadmoć razvlačeći društveni kontekst slučaja iz Sračinca kraj Varaždina, gdje je velečasni Siniša Dudašek u skandaloznom proglasu upozorio svoje župljane da se one obitelji kojima svećenik dvije godine uzastopno nije blagoslovio kuću više neće smatrati vjerničkima, te time gube sva prava u Crkvi.
Iskusniji među idiotima koriste stoga ponešto sofisticiranije spisateljske alate, pa pribjegavaju i esejistici ili proznoj fikciji, a neki čak i poeziji. Satiričari, recimo, pišu izborne humoreske ili dijaloške skečeve, oni ambiciozniji sklanjaju se u meandre postmodernističkog metateksta, a najambiciozniji već desetljećima domišljaju sam sveti gral ponedjeljne kolumnistike: Polivalentni Komentar PK4 koji se može čitati sa sve četiri strane – ili koliko već ima predsjedničkih kandidata – pokrivajući sve opcije i ubojito precizno analizirajući rezultate izbore bez obzira tko je na njima pobijedio.
Najkukavnije očajnike među njima prepoznat ćete pak po bijednom dvosmislenom autoironijskom tekstuljku o nesretnicima koji kolumnu o predsjedničkim izborima moraju pisati dan ranije, u nedjelju, dok pošteni svijet radi na Konzumovim kasama – dok se dakle još ni izbliza ne zna koji će od predsjedničkih kandidata pobijediti, i koji će od njih četvoro sutrašnje novine čitati u uredu na Pantovčaku.
Pa u posljednjoj rečenici zaključi kako se upravo po njima ponedjeljak nakon predsjedničkih izbora zove Dan idiota.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Što dolazi s HDZ-om?
Nećeš, druže Hnojčik, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavaš budućnost! – to je pravo značenje Karamarkova govora u utorak 16. prosinca navečer u Vinkovcima.
Gotovo istodobno, naime, dok je Karamarko govorio u povodu 25. obljetnice osnutka vinkovačkog HDZ-a, objavljeno je kako je Tony Hnojčik, taj Robert Capa zapadne Slavonije, 30. studenoga sramotno izbačen iz prosvjedničkog šatora u Savskoj, da bi ga policija, zapanjujućom neprofesionalnošću, prekršajno kaznila, pa mu još priprijetila da bi mogao završiti u ludnici!
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta (…) da odande donese (…) neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela. Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko (…) hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik
A tko je Tony Hnojčik? Mag fotografije, daruvarski Čeh, praški đak, vedri kreativac, hippie i slobodan duh, kojega je emotivni šok srpskoga nasilja devedesetih od prvog dana odveo na prve crte bojišta u njegovom zavičaju, da se s njih ne makne do posljednjeg dana Bljeska, kada je – jedini na svijetu – spektaklularno snimio predaju vojnih i civilnih vođa pobune policijskom zapovjedniku Nikoli Ivkancu i časniku Veljku Barbieriju.
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta, u razorena sela, u srce ratne tame, da odande donese potresne i tužne, a tako dojmljive fotke, neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela.
Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko, ako baš hoćete, hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik.
Takvoga je čovjeka neki prosvjednik zgrabio za ovratnik i otjerao iz prosvjedničkog šatora. Pitao ga je ”je li branitelj”, na što je ovaj odgovorio – ”Nisam, ja sam građanin”. Ta rečenica čovjeka koji je glavu nosio u torbi i krvi se do sita nagledao – ”Nisam, ja sam građanin” – trebala bi biti pouka svim tim očajnicima koji se, evo, i nasilja poduhvaćaju.
Trebala bi – ali neće. Neće, jer im nasilje sugerira najmoćniji čovjek opozicije. ”Nećete, drugovi, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavate budućnost!”, viče Karamarko.
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
”Pomirba nije uspjela!”, domeće i prijeti: ”Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti je željeli!?”
Zar je onda čudno da Ilija Vučemilović spominje ”krvavi Božić”? Zar je čudno da varaždinskog liječnika Nenada Horvata nadređeni po kratkome postupku suspendira s mjesta voditelja Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu, jer je na Facebooku objavio rečenicu koju netko može doživjeti uvredljivom?
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
Odbacimo iluzije: prešli smo crvenu crtu koja demokraciju štiti od nasilja. Političko bezumlje preuzima kormilo. Ako se to ne zaustavi, nasilje će jačati. A servisira ga osobno – Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Ubojstvo u Mariboru
U po mnogo čemu odvratnom, beskrajno dugom filmu Emira Kusturice, Underground, ima scena u kojoj majmun Soni, dok se ostali likovi, njih milijardu, vesele, uskače u tenk. Pogledom ga prati Bora Todorović i izgovara repliku koju od zaglušujuće buke nitko ne čuje: “Majmun je ušao u tenak, biće katastrofa…”
U jednom drugom filmu, Pulp Fiction, u sceni iz motelske sobe, Fabiene (Maria de Medeiors), od Buthca (Bruce Willis), traži da joj da ‘‘oral pleasure“, oralno zadovoljstvo ili kunilingus, kako se to još kaže, samo što tako nitko ne govori.
U Sloveniji, kunilingus se desio pred očima onih koji ga nisu trebali vidjeti i završilo je kao Sonijev ulazak u tenk: katastrofom.
Vijest ste vjerojatno čuli, teško ju je bilo izbjeći: ravnatelj škole i nastavnica snimljeni su u ljubavnom klinču dok je on oralno zadovoljava u svom uredu. Od nekuda su ih promatrale učeničke oči i snimao učenički mobitel ili mobiteli. Snimak je, zatim, objavljen na internetu, klasični mediji su njegovo postojanje razglasili i ravnatelj, oženjeni pedesettrogodišnjak i otac dvoje djece je izvršio samoubojstvo!
Vijest ste vjerojatno čuli, teško ju je bilo izbjeći: ravnatelj škole i nastavnica snimljeni su u ljubavnom klinču dok je on oralno zadovoljava u svom uredu. Od nekuda su ih promatrale učeničke oči i snimao učenički mobitel ili mobiteli. Snimak je, zatim, objavljen na internetu, klasični mediji su njegovo postojanje razglasili i ravnatelj, oženjeni pedesettrogodišnjak i otac dvoje djece je izvršio samoubojstvo!
Naravno, isti oni mediji što su do prije neki dan, kao ekskluzivnu objavljivali priču o preljubničkom kunilingusu, ostali su zgroženi, šokirani, zabrinuti i još nekakvi. Odjednom je, kao, pređena granica koja slobodu izvještavanja o javnim osobama odvaja od pretvaranja te iste slobode u smrtonosno oružje.
Treba li sumnjati kako bi, da se D.K. nije ubio, priča o oralnom zadovoljstvu na uredskom stolu imala još sto, dvjesto, osam milijuna nastavaka?
Netko je davno rekao kako dobre ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave. Internet je, naravno, što se može naglasiti samo nema neke potrebe, jedan od najznačajnijih izuma u povijesti čovječanstva, ali je, u isto vrijeme, kako je prije nekoliko godina napisao bosanskohercegovački književnik Muharem Bazdulj, ljudsku glupost učinio prisutnijom. Ne, nije je uvećao – između ostalog zato što nema potrebe, svakako je beskrajna – već joj je, kažimo tako, omogućio rasprostranjenost.
Kriv je, taj internet, za neželjene posljedice svog postojanja točno onoliko koliko je kriv tenk zato što je majmun ušao u njega i ispalio granatu.
Galopirajući tehnološki napredak događa nam se kao što se, nekoliko desetljeća ranije, desio socijalizam: prerano i prije nego je došlo do opće emancipacije, do stanja svijesti u kojem se ne objašnjava, već se podrazumijeva kako beskrajan prostor slobode nije, u isto vrijeme, prostor zabave za beskrajan broj majmuna.
Ta teorija o beskrajnom broju majmuna s beskrajnim brojem pisaćih strojeva i mogućnosti da jedan od njih, lupajući bez veze po slovima, ipak napiše djelo ravno Shakespeareovom, starija je od mreže nad mrežama i na nju u knjizi Kult amatera podsjeća Andrew Keen, nekadašnji uposlenik u Silicijskoj dolini, pišući o tome kako “blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednost”. I još nešto, vidjeli smo u Sloveniji, ljudske živote.
Galopirajući tehnološki napredak događa nam se kao što se, nekoliko desetljeća ranije, desio socijalizam: prerano i prije nego je došlo do opće emancipacije, do stanja svijesti u kojem se ne objašnjava, već se podrazumijeva kako beskrajan prostor slobode nije, u isto vrijeme, prostor zabave za beskrajan broj majmuna
Krivo je, međutim, svu krivicu za samoubojstvo školskog ravnatelja svesti na majmune s dobrim mobitelima i istom takvom konekcijom. Ne može ih se, naravno, amnestirati, daleko od toga, no oni su tek jedna od neželjenih posljedica medija čiji sadržaj stvaraju korisnici, kreiranog prije nego je nađen način da neograničeni prostor slobode, što također internet jeste, ne podrazumijeva i neograničenu neodgovornost i istu takvu mogućnost zloupotrebe.
(Uzgred rečeno, ako medijski sadržaj na bilo kojem mediju mogu stvarati korisnici, a ne profesionalci, znači li to i da umjesto liječnika, dakle profesionalaca, zahvate na samim sebi ili drugim bolesnicima, mogu obavljati korisnici medicinskih usluga, dakle pacijenti, inače profesionalni bageristi ili nogometni treneri?)
Možemo sada kazati kako će se jednom, nekada, nekako, naći rješenje za problem koji proizlazi iz prava na konzumiranje internetskih sadržaja i jednakog prava na njihovo kreiranje, što je, prema vjernicima weba 2.0, jednako pravu na rad ili na toplu vodu, iako, naravno, nije.
Odnosno, nema ama baš nikakve sličnosti između prava i potrebe nekoga iz Gospića da, ne izlazeći iz stana, čita tekstove objavljene u Guardianu i prava nekih mariborskih majmuna da objave snimak intimnog odnosa dvoje odraslih, odgovornih, punoljetnih ljudi, pa makar se on desio tamo gdje mu mjesto nije.
Mi smo, jednostavno, takvi da svemu možemo naći krivu upotrebnu vrijednost. Pokazali smo to još s dinamitom i nismo napredovali. Zato jednak ishod mogu imati majmunski ulazaka u tenk i pristup internetu onih sa sviješću majmuna. Uvijek, ali uvijek, slijedi katastrofa
No, oni su, ti mariborski majmuni, baš kao i internetski sadržaji poput njihovog, posljedica onoga što je tržište učinilo od novinarstva. Kako se, naime, uspjeh medija ne mjeri kvalitetom sadržaja, nego isključivo profitabilnošću, e tako su novine – zadržimo se na njima, iako ni s televizijama nije drugačije i bolje – umjesto da objavljuju ono što bi čitatelji trebali znati, počele objavljivati ono što publika, uvjetno kazano, želi znati i čime se, prije svega, zabavlja često zadovoljavajući najniže porive.
Tržišni uspjeh tabloida dogodio se puno prije nego su djeca u škole, umjesto ravnala i olovaka, krenula nositi androide i iphone, te inicirao slične sadržaje na internetu, da bi kasnije, baš kako su, a prema Keenu, i planirali tvorci weba 2.0, korisnici počeli kreirati “svoj” sadržaj, što je dovelo do zamjene uloga: tehnološki napredni unuci bulevarskog tiska objave nešto, ostatak istog tog tiska u klasičnoj formi, zatim objavljeno preuzima i dodatno popularizira.
Rezultat?
Nekada samo traume protagonista tračeva upakiranih kao “vijesti”, a nekada, evo sada, smrt, tragedija poslije koje je jasno kako između slobodnog pristupa internetu i slobodnog kreiranja sadržaja na njemu, ne može bezuvjetno stajati znak jednakosti.
Mi smo, jednostavno, takvi da svemu možemo naći krivu upotrebnu vrijednost. Pokazali smo to još s dinamitom i nismo napredovali. Zato jednak ishod mogu imati majmunski ulazaka u tenk i pristup internetu onih sa sviješću majmuna.
Uvijek, ali uvijek, slijedi katastrofa…
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Savjeti za dobar život
Postoji li sreća? Vjerojatno ne, ali papa Franjo je iznio neka načela koja mogu pomoći ljudima da žive bolje. To je učinio u jednom razgovoru za podlistak Viva argentinskog lista Clarín.
Među porukama koje je poslao je i ona da bi ljudi bili mnogo sretniji kad bi se prestali toliko truditi da privole druge na svoju vjeru jer da Crkva raste privlačenjem, a ne prozelitizmom (nasrtljivim nastojanjem za preobraćenje) te da se najbolje do nekoga može doprijeti razgovorom.
Među porukama koje je poslao je i ona da bi ljudi bili mnogo sretniji kad bi se prestali toliko truditi da privole druge na svoju vjeru jer da Crkva raste privlačenjem, a ne prozelitizmom (nasrtljivim nastojanjem za preobraćenje) te da se najbolje do nekoga može doprijeti razgovorom
Živi i pusti druge živjeti, zaboravi negativno i poštuj tuđa uvjerenja
1. “Živi i pusti živjeti” – prvi savjet koji je papa Franjo iznio, a na koji ga je nadahnula uzrečica koja vlada u Rimu: “Idi naprijed i pusti da i drugi učine isto.”
2. “Posveti sve drugima” – proizlazi iz misli da, ako se netko zatvori u sebe, postaje egoist.
3. “Kreći se s vedrinom” – sposobnost benevolentnog i skromnog držanja prava je životna vedrina.
4. “Igraj se s djecom” – roditelji rade i često i ne susreću vlastitu djecu. Konzumerizam je utjecao da izgubimo zdravu kulturu.
5. “Provedi nedjelju u obitelji” – razgovarajući nedavno sa sveučilišnom zajednicom i radnicima, svi su govorili o potrebi za neradnom nedjeljom. Nedjelja je za obitelj.
“Brzo zaboravi negativne stvari” – potreba da se o drugome govori loše znači nemati samopouzdanje, znači ne štovati sebe. Drugim riječima, osjećam se tako nisko da, umjesto da se pokušam podići, nastojim uniziti drugoga
6. “Pomognimo mladima naći zaposlenje” – moramo biti kreativni u tom smislu jer, ako ne nađu posao, upadaju u drogu.
7. “Poštuj prirodu” – moramo poštovati stvoreno, a to ne činimo.
8. “Brzo zaboravi negativne stvari” – potreba da se o drugome govori loše znači nemati samopouzdanje, znači ne štovati sebe.
Drugim riječima, osjećam se tako nisko da, umjesto da se pokušam podići, nastojim uniziti drugoga.
9. “Poštuj onoga tko misli drugačije od tebe” – religijski prozelitizam je najgora moguća stvar, ona paralizira. Govorim s tobom da te uvjerim – ne. Crkva raste kada privlači, a ne zbog prozelitizma.
10. “Aktivno traži mir” – mir se brka s mirnoćom. Međutim, nikada nema mirnoće, uvijek je aktivan mir.
Mišo Nejasmić: ”Najveći problem je izostanak politika prema knjizi”
Piše: Emir Imamović

Foto: Sanjam knjige
Mišo Nejašmić, vlasnik je nakladničke kuće Jesenski i Turk, ali i jedan od urednika u njoj. Vozeći paralel slalom između te dvije pozicije, uspio je skoro nemoguće: održati kriterije prema kojima odabire naslove, objavljivati knjige koje ni u uređenijim i bogatijim društvima, te na većim tržištima, ne spadaju među one od kojih se, kažimo tako, pravi novac.
Također, Nejašmić važi za jednog od najboljih poznavatelja stanja kako unutar nakladničkih krugova, tako i na tržištu o kojem se uglavnom govori bolje nego zaslužuje. U intervjuu za Forum.tm, osvrće se na dva nedavno završena sajma, Interliber i onaj u Beogradu, analizira takozvano zlatno doba nakladništva i knjižarstva, čijeg smo postojanja postali svjesni, naravno, tek kada je završilo i predviđa budućnost bez puno optimizma i bez namjere da se preda ili prilagodi, ako se uopće prilagoditi može.
U zadnjih deset godina Interliber je izrastao u ozbiljnu manifestaciju. Da nismo u ekonomskoj depresiji vjerojatno bi bio i bolji. Problem medijskog praćenja je prije problem samih medija nego sadržaja koji se mogao prenijeti. Interliber posjetom, ponudom i poslovnom dinamikom odskače od cjelogodišnjeg stanja u kreativnoj industriji koja se na njemu predstavlja. Moji dojmovi poslije sajmova su uvijek pozitivni, užitak mi je vidjeti iz prve ruke ljude koji čitaju, interesiraju se i kupuju knjige na kojima radimo. Nekako se lakše pomiriti s usudom malih brojeva kad i taj dio vidiš u prvom planu
Gospodine Nejašmiću, prije deset godina ste rekli: ”Nemamo čarobni recept kako preživjeti na tržištu s knjigama koje izdajemo, teško zatvaramo financijske konstrukcije, ponekad smo i razočarani recepcijom nekih naslova, i s mnogo muke privodimo kraju neke projekte, a u neke i ne ulazimo iz opravdana straha da nas ne bace u bankrot“. Te, 2005., tek se u nakladničkim krugovima govorilo, a i to čini se stidljivo, o krizi tržišta, potrebi za promjenama u načinu funkcioniranja, potresima koje je izazvalo prodavanje knjiga na trafikama… Je li danas ono što ste rekli prije desetljeća, zapravo slika stanja u hrvatskom nakladništvu?
Štošta se izdogađalo u ovih deset godina na nakladničkoj i knjižarskoj sceni. Od “cunamija” knjiga po kioscima uglavnom recikliranih prijevoda i naslova po do tada nezamislivo niskim cijenama; otvaranja pa zatvaranja knjižara i knjižarskih lanaca; dostizanja povijesnih rekorda po broju novih naslova po godini i obaranja rekorda u nakladama; do današnjeg pada i smanjenja naslova i naklada na razine 90-tih. Izostala je bilo kakva održiva politika prema kreativnoj industriji koja je od posebnog nacionalnog interesa, dapače sve intervencije koje su i dolazile bile su nerealne, tendenciozne i štetne, s posljedicama ćemo dugo živjeti i raditi. Drugim riječima potraga za “receptom” i dalje traje, ako ga pronađem, obećajem da ću ga podijeliti s ostalima.
Ovogodišnji Interliber, ako je suditi po medijskom praćenju, nikada nije prošao, uvjetno rečeno, tiše. Kao da je odrađen s mukom i željom da se, eto, desi i prođe. Kakvi su Vaši dojmovi i da li je točna ocjena da je u nakladništvu došlo do prelaska iz straha od poslovnog neuspjeha u kolektivnu depresiju zbog poprilične izvjesnosti istog?
U zadnjih deset godina Interliber je izrastao u ozbiljnu manifestaciju. Da nismo u ekonomskoj depresiji vjerojatno bi bio i bolji. Problem medijskog praćenja je prije problem samih medija nego sadržaja koji se mogao prenijeti. Interliber posjetom, ponudom i poslovnom dinamikom odskače od cjelogodišnjeg stanja u kreativnoj industriji koja se na njemu predstavlja. Moji dojmovi poslije sajmova su uvijek pozitivni, užitak mi je vidjeti iz prve ruke ljude koji čitaju, interesiraju se i kupuju knjige na kojima radimo. Nekako se lakše pomiriti s usudom malih brojeva kad i taj dio vidiš u prvom planu.
Nešto ranije, desio se i Sajam knjiga u Beogradu. U Hrvatskoj je ocijenjen dvojako. Za jedne, još je uvijek to veliki i važan događaj, dok drugi tvrde da se i tamo vidjelo kako kriza nije ekskluzivno nastanjena u Hrvatskoj, odnosno da i srpsko tržište, a zbog nikada manje produkcije za Sajam, proživljava jednaku muku. Tko je u pravu, ako je netko uopće u pravu?
Beogradski sajam je najveća manifestacija tog tipa na ovim prostorima, s velikom tradicijom i medijski vrhunski popraćen. Zadnjih pet godina napravili su puno u ambiciji da ponovo bude i regionalni a ne samo nacionalni, što mu je 90-tih i 2000-tih bila sudbina. Smanjen broj novih naslova samo je jedan od simptoma dosta lošeg stanja u kreativnoj industriji nakladništva naših susjeda. Drugim riječima, u pravu su i jedni i drugi.
Niska kultura čitanja: ”Istraživanja su pokazala da je ona slična i u dobrim vremenima i u krizi. Možemo općenito biti nezadovoljni da 50 posto ljudi uopće ne čita knjige, ali bojim se da je to trenutno naš civilizacijski doseg i da to više treba gledati kao potencijal da sa pozitivnom promjenom tih brojki sinergijski djelujemo na prolazak krize, negoli da je to njen razlog”
Postoji stari vic o recesiji za koju junak tog vica, kada mu objasne što je, kaže: ”Pa ja to imam dvadeset godina, samo nisam znao kako se zove“. Kukanje je, kada je riječ o knjigama i tržištu, u Hrvatskoj staro, ako ne dvadeset, onda najmanje deset godina i ne prestaje. Kako, zapravo, izgleda to tržište u brojkama kroz posljednje desetljeće?
Početkom novog tisućljeća počinje jedno od plodnijih razdoblja produkcije knjiga na ovom prostoru, formira se plodna nakladnička scena. Do 2009. svi trendovi imali su pozitivan predznak. Oboreni su svi rekordi kako po broju novih naslova tako i po tiražima. Otvoreno je više kvadrata knjižarskog prostora nego je ikada bilo na ovim prostorima. Od sredine 2009. sve počinje stagnirati i padati i to traje do danas i bojim se da tome nije kraj. Cijelo to vrijeme i dok su “ruže cvjetale” i sada kad to nije slučaj, stvarnost je bila lošija od idealnih mogućnosti koje su postojale te je uvijek bilo prostora žaljenja za propuštenim.
Ja ću navesti sve ono što se smatra uzrocima krize, a Vas molim da to složite prema značaju, odnosno da izbacite sve što smatrate netočnim i to elaborirate:
1. Niska kultura čitanja:

Foto: Youtube
Istraživanja su pokazala da je ona slična i u dobrim vremenima i u krizi. Možemo općenito biti nezadovoljni da 50 posto ljudi uopće ne čita knjige, ali bojim se da je to trenutno naš civilizacijski doseg i da to više treba gledati kao potencijal da sa pozitivnom promjenom tih brojki sinergijski djelujemo na prolazak krize, negoli da je to njen razlog;
2. Visoke cijene knjiga:
Cijene knjiga su u prosjeku najniže u zadnjih 20 godina, usporedno s mnogoljudnijim zemljama tu ne stojimo loše. Moguće je prije da pad općeg standarda utječe da se kupovina knjige smatra luksuzom u konkurenciji s proizvodima koji se smatraju egzistencijalnim prioritetima;
Najveći uzrok, a ugrađen je u srž krize je izostanak politika, te ozbiljan trend smanjenja proračunskih sredstava s kojima bi se poticala kreativna industrija. Sredstva usmjerena prema narodnim knjižnicama dramatično su smanjena kroz zadnjih deset godina i bojim se da bez ozbiljnih promjena na ovom području neće biti skorog oporavka
3. Slaba kupovna moć građana:
Ovo je trenutno jedan od najvećih razloga smanjene kupovine knjiga, i do njegovog rješenja na makroekonomskom planu neće biti ni oporavka u nakladničkom sektoru. Ovaj razlog bi stavio na prvo mjesto;
4. Hiperprodukcija:
Trenutno nije problem, bila je sredinom dvijetisućitih, još se osjećaju njene posljedice;
5. Masovni pokušaji prodaje preko trafika:
U samom startu 2004. kad je “buknuo” ovaj kanal prodaje propuštena je prilika da se on zakonski regulira. Najveće štete pretrpjele su knjižare, a posljedice se itekako osjećaju. Trenutno nije ni uzrok, ni rješenje izlaska iz postojeće krize;
6. Loš medijski tretman knjige:
Krize u medijskim kućama i njihova bitka za pozicioniranje i preživljavanje jedan je od razloga da najveći tretman knjiga kroz medije postoji kad su oni sami izdavači ili “u kombinaciji”. Klasična kritika koja je bila jedna velika tradicija, marginalna je i nestalna. Loš medijski tretman knjige je kriza sama po sebi i samo sinergijski utječe na trenutnu depresiju branše.
Najveći uzrok koji nije naveden, a ugrađen je u srž krize i stavio bih ga na drugo mjesto:
Izostanak politika, te ozbiljan trend smanjenja proračunskih sredstava s kojima bi se poticala kreativna industrija. Sredstva usmjerena prema narodnim knjižnicama dramatično su smanjena kroz zadnjih deset godina i bojim se da bez ozbiljnih promjena na ovom području neće biti skorog oporavka.
Trenutno spremamo 50-tak naslova za sljedeću godinu. Iz uredničke perspektive se već radujem tome. Kao ekonomski direktor sa zebnjom ulazim u to razdoblje. Ne bih se usudio prognozirati događanja na tržištu, iskreno nisam optimist što se tiče kratkoročnih perspektiva. Trudit ćemo se da mi održimo programske trendove, a za ekonomske rezultate ostaje dobri, stari optimizam. Što se cijele branše tiče, bit će izuzetno zanimljivo promatrati kako i s koliko žilavosti će se trebati nositi sa izazovima. Da skratim: interesantno za promatranje, a teško za učestvovanje
Ako znamo ili barem možemo detektirati najbitnije uzroke krize, postoji li i recept izlaska iz nje ili će se, kako to vole reći neoliberali, tržište urediti samo?
Tržište se trenutno u najvećoj mjeri uređuje samo i dovodi do kriza. Kriza je u tom kontekstu prirodno stanje. Uvjeren sam da je jedino kvalitetnim politikama moguće poslati impulse koji mogu održati dužu stabilnost i prosperitet.
Nedavno je u emisiji ”Pola ure kulture“ objavljen prilog o prešućenim knjigama, s fokusom na, mahom, neoustaške tlapnje i poneku budalaštinu. Nisam u kadru vidio niti jedno od izdanja Jesenski i Turka, a vi se, sasvim je sigurno, imate pravo žaliti na recepciju onoga što objavljujete i što je, koliko jedinstveno, uglavnom toliko i ignorirano?
Nisam gledao emisiju, ne mogu govoriti o spomenutim konkretnim slučajevima, ali siguran sam da postoji velik broj knjiga koje su s pozicije autora, urednika, izdavača prešućene ili loše tretirane u medijima, a onda i publici. Siguran sam da je to pitanje svjetonazorskog pogleda. Ni vlastitu kritiku tretmana ne bih tumačio drugačije nego iz te perspektive.
Prije skoro dva desetljeća otvorili ste antikvarijat koji i danas postoji. Iz njega ste razvili Jesenski i Turk. Tko tu koga danas izdržava: antikvarijat nakladništvo ili je obrnuto?
U samim počecima Antikvarijat je bio ozbiljni osigurač našoj nakladničkoj produkciji. Od 2005. i otvaranja velikog broja knjižara te plasmana knjiga kroz kiosk prodaju, antikvarijati općenito se nalaze na margini kupovnih navika. I naši dijele tu sudbinu. Na granici su ekonomske održivosti i više okrenuti svojoj primarnoj funkciji nego pomoći našem izdavačkom programu. Ono što sam siguran ako i nestanemo kao nakladnik, oni će preživjeti.

Foto: Balkan Insight
Prije nekoliko godina počeli ste objavljivati i domaću prozu. Zašto, s obzirom da postoji niz izdavača koji su po tome prepoznatljivi?
Dugo vremena osobno nisam bio sklon ulasku naše kuće u proznu produkciju vođen idejom profilacije na području popularizacije znanosti, te izdavanja klasične znanstvene i filozofske literature. No, urednički pritisci i ambicije natjerale su me da promijenim stavove i da proširimo produkciju i na to područje.
Što spremate za narednu godinu kao nakladnik, te kako vidite tu, izuzetno blisku budućnost u struci i na tržištu? Hoće li se pad nastaviti s tendencijom dokazivanja da je dno već iznad nas ili će, ipak, doći do nekih promjena?
Trenutno spremamo 50-tak naslova za sljedeću godinu. Iz uredničke perspektive se već radujem tome. Kao ekonomski direktor sa zebnjom ulazim u to razdoblje. Ne bih se usudio prognozirati događanja na tržištu, iskreno nisam optimist što se tiče kratkoročnih perspektiva. Trudit ćemo se da mi održimo programske trendove, a za ekonomske rezultate ostaje dobri, stari optimizam. Što se cijele branše tiče, bit će izuzetno zanimljivo promatrati kako i s koliko žilavosti će se trebati nositi sa izazovima. Da skratim: interesantno za promatranje, a teško za učestvovanje.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Radio, ne-radio
Da li je radiofonijskom mediju, skraćeno nazvanom radio, odzvonilo, da li je diskretno gurnut u ropotarnicu istorije, ostavljen na milost i nemilost neizlečivim nostalgičarima, okrenutim prošlosti i sećanjima na rane godine kad sem radija nije bilo ničega? Na ovako zaoštreno pitanje malo ko bi dao potvrdan odgovor, sve iz bojazni da će i bez njih neumitni sud vremena izreći svoje.
Pa ipak, kad neke svoje prijatelje koji se na ovaj ili onaj način svrstavaju u viđenije kulturne delatnike uzgred zapitam šta slušaju od bogate radijske ponude, najčešće dobijam porazne odgovore. Jedan poznati dirigent mi je rekao da radio sluša samo dok se vozi autom, pisac, ne beznačajan i nimalo juridiv (pretežna formula za domaće barbarogenije), mi kaže da ne sluša radio kao što ne gleda ni TV, ali malo kasnije protivreči sebi pričajući mi šta ga silno nervira u opštem reality srozavanju TV programa.
Kad neke svoje prijatelje koji se na ovaj ili onaj način svrstavaju u viđenije kulturne delatnike uzgred zapitam šta slušaju od bogate radijske ponude, najčešće dobijam porazne odgovore. Jedan poznati dirigent mi je rekao da radio sluša samo dok se vozi autom, pisac, ne beznačajan i nimalo juridiv (…), mi kaže da ne sluša radio kao što ne gleda ni TV, ali malo kasnije protivreči sebi pričajući mi šta ga silno nervira u opštem reality srozavanju TV programa
Ali ako mene pitate, a ovo je, sorry, prostor u kojem se najpre ja pitam, radiofonijski medij je u boljem stanju nego ikad, u svetu, a da ne pominjem ovaj deo Balkana. Imam u vidu njegovu kulturološku funkciju (stereo-reprodukciju, izbor vrhunskih muzičkih dela, snimke sa velikih muzičkih festivala i prenose uživo iz newyorške Metropoliten opere), ali i informativne programe, ostavljene po strani od političkih moćnika, jer im je važniji plen nadzor nad TV ponudom.
U novijim vremenima surove tranzicije iz jednog (urušenog) u drugo (zlokobno po prvim obrisima) stanje Radio Beograd sa svoja tri programa ponajbolje se drži, imajući pred sobom visoke standarde koje je ostvarivao u pojedinim fazama svog višedecenijskog delovanja. Iskobeljao se iz devedesetih, kad je potonuo kao udarni propagandni medij ratnohuškačke retorike, što nekim štampanim medijima nešto sporije polazi za rukom.
U opštoj medijskoj ponudi radio prednjači u poređenju sa TV i štampanim medijima, ali to ne važi za celokupnu radijsku ponudu. Danas na medijskom nebu Srbije ima nešto iznad 700 radijskih stanica, od kojih ogromna većina sledi repertoarsku politiku drumskih kafana sa Ibarske magistrale: kad prošetam skalom, najčešće iskače euforična, raskalašna, hedonistička turbo tarapana.
Pod pritiskom komercijalnih izazova prilično su potonule dve radio stanice, koje su bile ponos urbanih i rok stremljenja – Studio B (od 1970.) i B 92 (od 1989.). Čak i u vremenima najgore medijske represije iz devedesetih oba programa su bila vesnici dobrog i nezavisnog izveštavanja po cenu prebijanja uličnih izveštača i privođenja na časove zastrašivanja. Ali ono što nije pošlo za rukom totalitarnoj propagandnoj mašineriji dogodilo se posle pobede tzv. demokratskih snaga: oba programa su danas tek nešto iznad džuboksa, sa tek tu i tamo nekim informativnim blokom relevantnog standarda.
U novijim vremenima surove tranzicije iz jednog (urušenog) u drugo (zlokobno po prvim obrisima) stanje Radio Beograd sa svoja tri programa ponajbolje se drži, imajući pred sobom visoke standarde koje je ostvarivao u pojedinim fazama svog višedecenijskog delovanja. Iskobeljao se iz devedesetih, kad je potonuo kao udarni propagandni medij ratnohuškačke retorike, što nekim štampanim medijima nešto sporije polazi za rukom
Nije zgoreg podsetiti se da je radio stigao u Srbijicu davne 1924., nekako istovremeno kad i u kulturno naprednije zemlje Zapada. TV medij je u isti prostor došao sa nekih četvrt veka zakašnjenja, tek toliko da se zna. Naravno, sve do Drugog svetskog rata radijska tehnologija je dozvoljavala samo žive emisije, jer još nije bilo izmišljeno magnetofonsko snimanje. Imati radio prijemnik u 20-ima i 30-ima bio je elitni kulturni simbol.
Ali kad je posle oslobođenja Beograda preuzet deo arhiva i tehnologije okupacijskog nemačkog radija Sender Belgrad (ta činjenica i danas izaziva čuđenje kod naivnih i neobaveštenih), krenulo se punim snagama, radio je ponudio bogate muzičke sadržaje, zasnovao produkciju reportaža, kulturno-literarnih hronika, a posebno se razvio novi žanr radio-drame, u kojem su se ogledali najbolji pozorišni reditelji i glumci. Sa pojavom novog vizuelnog medija radio pada u zasenak, što mu nije smetalo da održi pažnju probirljivijeg auditorija. Uostalom, tako se dogodilo i u svetu koji nama služi kao visoka mera.
Poslednjih desetak godina programi Radio Beograda nisu ispod onog što ima Radio France ili Radio BBC. Malo teže ide kad se valja odmaći od zatečene arhive i primaknuti novim muzičkim snimcima, iz razumljivih razloga: pošto je Radio Beograd deo RTS, njemu je zajamčena sudbina pastorčeta, sa tek pokojom mrvicom iznad golog preživljavanja. I dok su se ostale radijske uzdanice osipale, iz pepela se digao Radio Beograd, vratio najurene asove radio žurnalizma (početak devedesetih), obnovio visoke standarde radiofonijskih žanrova (radio drama, Radionica zvuka, Ars acustica, i slično). Stara ljubav zaborava nema.
U godinama najstrašnijih medijskih hajkanja u službi vladajuće ratoborne propagande Drugi i Treći program su se nekako časno provukli sa manjim ogrebotinama, jer je zadatak propagandnih stupidnih narudžbi pao na pleća Prvog programa (slušao sam ga povremeno, na kratko, ne iz mazohizma, već da proverim dokle ide samoubilačka mašta naručilaca i malih izvršilaca).
Poslednjih desetak godina programi Radio Beograda nisu ispod onog što ima Radio France ili Radio BBC. Malo teže ide kad se valja odmaći od zatečene arhive i primaknuti novim muzičkim snimcima, iz razumljivih razloga: pošto je Radio Beograd deo RTS-a, njemu je zajamčena sudbina pastorčeta, sa tek pokojom mrvicom iznad golog preživljavanja. I dok su se ostale radijske uzdanice osipale, iz pepela se digao Radio Beograd, vratio najurene asove radio žurnalizma (početak devedesetih), obnovio visoke standarde radiofonijskih žanrova (radio drama, Radionica zvuka, Ars acustica, i slično). Stara ljubav zaborava nema
Drugi program je ipak, delujući iz zavetrine, odabrao spasonosnu formulu ”Elitizam za sve”, izdržao stalnu opasnost od ukidanja, i, deleći istu frekvenciju sa Trećim programom, obavljao u jednom danu zamašno kritičko praćenje kulturnih zbivanja, što štampani mediji ne mogu, makar količinski, a da ne pominjem kritičko-intelektualne potencijale, za mesec dana! Poređenje je pomalo nategnuto, ali poruka je jasna.
Kad sam nedavno našao jedan od poslednjih intervjua velikog maga novih medija Marshalla mMcLuhana, iskazanog neposredno pred smrt, pročitao sam jedan iskaz koji me je obradovao. Upitan da li kao guru nove video ere ima još u svom horizontu radio, malo naljućen je rekao: najčešće TV sliku gledam sa isključenim tonom, ali zato pridodajem zvuk neke dobro izabrane radijske stanice. To mi je potvrdilo da sam već poduže na dobrom tragu, jer imam radio uključen čak i kad gledam neki vrhunski fudbal (nije mi potreban ushićen opis akcije koju golim okom vidim).
A pošto me u ovim poznim godinama noću sve češće posećuje zanosna gospođica Insomnia, često zaspim uz zvuke neke Bachove tokate (mala slušalica u uhu ne remeti san moje životne izabranice), a često se probudim uz neke bisere barokne muzike.
Dobar radio je lako odvojiti od banalnog i srozanog radija. Kad sam početkom 70-ih za najstariji list na Balkanu počeo da pišem nedeljnu kritiku radio programa pod naslovom ”Radio, ne-radio”, hoteći da naglasim razliku u vrednovanju, na moje zaprepašćenje otkrijem u sutrašnjem, štampanom izdanju dopunjen naslov ”Radio ne radio svira ti radio”, inače u uličnom opticaju naširoko.
Siđem u mašinsku slagačnicu da upozorim radnike, neki simpatičan svet (sada zbrisan novom elektronskom obradom štampanih izdanja), da se ne zezaju. Oni navale da mi objašnjavaju da je njihova dopuna usluga meni. Obećaju mi da će poštovati moju molbu, ali, opet kupim novine, a ono – radnička klasa pobeđuje, makar na tom prizemnom nivou. Onda sam se predao pred tom silom!
Ali, kakva je budućnost radija na početku trećeg milenija? Nove neslućene mogućnosti interneta poremetile su percepciju pokretnih slika (film, video), no radio je u planetarnim razmerama dobio novi zamah. Zahvaljujući internetu, svakog trena mogu da dohvatim neku od 150-ak argentinskih stanica ili da osluškujem Radio BBC (1, 2, 3), što i sada činim (BBC 3) dok ispisujem ovaj završni niz reči. Do pre koju godinu nezamislivo ukoliko niste na tlu Gordog Albiona.
Ko će suditi sudijama
Ne tako davna prošlost opterećena je mnogim nepresuđenim slučajevima teškog kriminala, zločina, pljačke, ratnih zločina. Kako vreme prolazi, čini se da se ovaj broj ne smanjuje nego samo povećava. Vreme radi za zlikovce i ubice. Pravda postaje sve nedostižnija. Sećanja su sve nesigurnija, svedoka je sve manje, obećanja lažna i neispunjena, prošlost u velikoj meri podložna manipulacijama. Ono što se nekada naočigled odigralo, danas za tužitelje, ali i očevice, kao da se nije dogodilo. Zaborav omogućava pranje savesti mnogih, stvaranje neke drugačije istorije od one koja se dogodila.
Ima i slučajeva dovedenih do apsurda. Onih koji izlaze iz okvira ratnih zločina, ali jesu zločini, porazno svedočanstvo o slabosti države i njenih ključnih institucija.
Takav je slučaj stradanja dvojica gardista 2004. godine u kasarni u beogradskom Topčideru. Dražen Milovanović i njegov vršnjak Dragan Jakovljević služili su vojni rok u Gardijskoj brigadi. Nađeni su mrtvi sa prostrelnim ranama. Vojni istražni organi slučaj su predstavili kao ubistvo i samoubistvo, odnosno da je Jakovčljević ubio Milovanovića, a onda pucao u sebe.
Ko će suditi sudijama koje nisu obavile svoju profesionalnu dužnost i svojim nedelovanjem omogućile da lopovi postanu uvaženi građani? Nije sprovedena lustracija koju je po zakonu trebalo sprovesti, a to znači svima onima koji su obrukali profesiju bilo koje vrste, sudijsku, novinarsku, političku, pedagošku, trebalo je za izvesno vreme zabraniti obavljanje te profesije. To nije učinjeno, zakon je ostao samo mrtvo slovo na papiru
Malo ko je poverovao u tako iskonstruisanu priču od strane vojnog tužilaštva. Bilo je očevidno da su, obavljajući stražarsku dužnost, videli nešto što nisu smeli da vide i da su zato likvidirani. Tu se, po svoj prilici, nalazilo tajno sklonište Ratka Mladića i to je, može se naslutiti, bio razlog njihove likvidacije. Sva kasnija veštačenja potvrdila su neodrživost teze tužilaštva o ubistvu i samoubistvu. Postoji ozbiljna sumnja da su to dvostruko hladnokrvno ubistvo obavile vojne bezbednosne službe. Gardistima je presuđeno po kratkom postupku.
Deset godina posle ovog tragičnog događaja, uprkos mnogim dokazima i svedočenjima istraga nije mnogo odmakla od samog početka i sve je izglednije da će ova ubistva zbog ”viših interesa” ostati u kategoriji nerazjašnjenih, bez osude počinioca. Umesto da se pravi krivci pozovu na odgovornost, javljaju se poznati teoretičari zavere, poput u tom poslu nadaleko poznate Smilje Avramov sa tvrdnjom kako su ”hrvatski obaveštajci ubili dvojicu gardista”.
Ova starica, koja pripada prvoj liniji Miloševićevih obožavalaca i sledbenika, navodno poseduje ”snimljene razgovore hrvatskih obaveštajaca” što, kako kaže, ugrožava i njenu bezbednost!
Navodimo ovu bizarnu, sumanutu priču koja graniči sa potpunim idiotizmom (hrvatski obaveštajci u beogradskoj kasarni, da bi lišili života dva vojnika – zašto?) samo radi potvrde da kada istražni organi i sud ne obave svoj posao kako treba i kako moraju, tu se onda otvara prostor za najmorbidnije i najluđe izmišljotine. Ni ubistvo novinarke Dade Vujasinović ne pomera se sa mrtve tačke, a ubistvo Slavka Ćuruvije posle toliko godina nikako da dobije svoj sudski epilog.
Nedavno je Evropska unija zamerila srpskom tužilaštvu što veoma sporo radi na utvrđivanju ratnih zločina. Ovome svakako treba dodati neistražene optužne radnje protiv pljačke, šverca i iznošenja ogromnih količina deviza u vreme Miloševićeve vladavine, na čemu su se mnogi obogatili i danas nekažnjeno uživaju u plodovima svojih kriminalnih radnji. Njihova poslovna carstva, vlasništvo nad medijima, pripadnost takozvanom džet setu, vile i jahte direktan su rezultat bezobzirne pljačke kojom su zaslužili titule novih srpskih bogataša.
Kada se današnja situacija uporedi sa situacijom sa početka devedesetih i kasnije, mnogo toga je prepoznatljivo. Iste su fizionomije, ali u novom pakovanju. Promenjena su odela, ali ne karakteri i moralne strukture dobro poznatih likova. Može li im se danas verovati? Evo ih opet u sudnicama (…) Prepoznaju se i izdaleka po svojoj retorici i svome delovanju, štetočine koje uprljaju sve čega se dohvate. Ko će suditi sudijama, vlasnicima naših života, za sve ono što je loše, kriminalno i zločinački učinjeno, a ostalo bez kazne? To je jedno od ključnih pitanja na koje zasada nema odgovora
Ko će suditi sudijama koje nisu obavile svoju profesionalnu dužnost i svojim nedelovanjem omogućile da lopovi postanu uvaženi građani? Nije sprovedena lustracija koju je po zakonu trebalo sprovesti, a to znači svima onima koji su obrukali profesiju bilo koje vrste, sudijsku, novinarsku, političku, pedagošku, trebalo je za izvesno vreme zabraniti obavljanje te profesije.
To nije učinjeno, zakon je ostao samo mrtvo slovo na papiru. Potkupljive i prilagodljive sudije nastavile su svoje kompromitovane karijere zasnovane na bliskosti sa političarima i odanosti političkim partijama.
Slično se događalo i sa uveliko kompromitovanim novinarima, univerzitetskim profesorima i političarima – kada su se okrenuli jedan ili dva kruga vlasti, iznova su se našli tamo gde su nekada bili, a mnogi su i nagrađeni, unapređeni, mestima savetnika, direktora i šefova raznih važnih ustanova sistema. Kako se od takvih moglo očekivati da će istraživati i kažnjavati zloupotrebu poziva i neprofesionalno obavljanje dužnosti? Da će ispitivati i preispitivati sopstvenu ulogu u sveopštem urušavanju države.
Kada se današnja situacija uporedi sa situacijom sa početka devedesetih i kasnije, mnogo toga je prepoznatljivo. Iste su fizionomije, ali u novom pakovanju. Promenjena su odela, ali ne karakteri i moralne strukture dobro poznatih likova.
Može li im se danas verovati? Evo ih opet u sudnicama, u televizijskim studijima, u politici, među uvaženim profesorima beogradskog i drugih univerziteta, mašu iznova patriotskim zastavama. Prepoznaju se i izdaleka po svojoj retorici i svome delovanju, štetočine koje uprljaju sve čega se dohvate.
Ko će suditi sudijama, vlasnicima naših života, za sve ono što je loše, kriminalno i zločinački učinjeno, a ostalo bez kazne?
To je jedno od ključnih pitanja na koje zasada nema odgovora.
Lajanje uz godinu Autografa
Nemam ništa protiv toga da H-ALTER, web projekt koji vodi Toni Gabrić (iako su portal, oni sebe nazivaju ”Novine H-rvacke ALTER-native”), dobije milijun kuna ili više, koliko taj gospodin priželjkuje i misli da vrijedi ta nakupina nihilističkih i anarhističkih tekstova te da taj novac, sav, dobije od Ministarstva kulture RH. Dapače, ne bih imao ništa protiv da sav novac namijenjen neprofitnim medijima ministrica kulture Andrea Zlatar usmjeri u blagajnu u koju ruku stavlja Toni Gabrić, jer koliko on tvrdi da je vrijedan i važan, to se ne da opisati ni podnijeti. Pa ako bi ego gospodina Gabrića bio namiren s nekoliko milijuna kuna i ako bi nakon toga Hrvatska živjela u miru, zašto ne?
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije.
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije
Nisam pozvan vrednovati doprinos toga portala civilnom društvu, ali sam svjestan da ono postoji, kao urednik portala Autograf.hr, koji je upravo obilježio prvu godišnjicu postojanja, ne smatram da ima pameti u podmetanjima kolegama. Zločestoća nije moja karakteristika, nije ni zlopamćenje, ni sebičnost, ni fingiranje građanske uljudnosti, pa sam žalostan kad vidim/čitam tekstove poput onog u kojem je Toni Gabrić o našem portalu i o meni progovorio vrlo nekorektno, podlo, necivilizirano, nekako na razini diskursa kakav ćete naći u člancima dnevno.hr.
U ridikulozno dugom i papazjanijski sročenom tekstu u kojem se Gabrić stao obračunati sa svima s kojima ima neki problem, a izgleda da je on čovjek s mnoštvom problema i gomilom neprijatelja, urednik H-ALTERA smatra nečuvenim moje pismo ministrici kulture i još nečuveniju njenu odluku da uvaži moju žalbu te da odobri financijsku pomoć portalu Autograf.hr (najmanju moguću, od 70.000 kuna za narednu godinu, vizavi 250.000 kuna koliko će s iste adrese dobiti Toni Gabrić za svoj projekt). Obrazložio sam žalbu time da se vidjelo, a i priznato je, da stručno tijelo koje je razmatralo kandidate nije imalo vremena, niti se za to sastalo, da procijeni sadržaj medija i da objektivno zaključi tko je bolji, a tko manje bolji od kandidiranih projekata.
Ali Toni Gabrić valja gluposti i podmeće, pa je napisao da pripadam ”hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi”, te da sam djelovao potaknut logikom koja je ”jasna kao gorski potok: On je (Drago Pilsel, opaska. D. P.) zaslužan za uspostavu kakve-takve vladavine prava u Hrvatskoj; on je zaslužan za preživljavanje kakvog-takvog, nezavisnog i angažiranog, pisanja; njegova obitelj žrtvovala se za Hrvatsku; on je skoro poginuo za (bolju) Hrvatsku, jer ga je (ona zla) umalo skratila za glavu”, a onda ”s tog aspekta, pravedno je da medijski projekt Drage Pilsela bude obilato financijski potpomognut, a nepravedno je da to, umjesto njega, bude nečiji projekt čija karma nije obogaćena takvom zaslužnošću. Poput uniformiranih ratnika iz ranih devedesetih, i današnji Pilsel kriterij ‘zasluga za našu stvar’ suprotstavlja načelu vladavine prava. I time legitimira postupke budućeg Ministarstva kulture, nakon što Kukuriku vlada padne u historijski zapećak: sredstva za medije mogla bi se, naime, i opet dodjeljivati prema ‘zaslugama za našu stvar’.”
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći nikako, ali moram, iz poštovanja i u znaku zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno. Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt
Ništa od toga, naime, nije izašlo iz moje glave i ništa od toga nije napisano u žalbenom pismu Ministarstvu kulture, a nakon objave bodovne liste u kojoj je portal Autograf.hr završio četvrti u kategoriji ”novi mediji” (oni mlađi od godinu dana), vrlo blizu trećeplasiranog projekta koji mi se činio iz aspekata svih kategorija prema kojima je odlučivala komisija manje relevantan od našega portala.
Riječ je o feminističkom projektu četiriju mladih dama iz Varaždina koje imaju pravo promovirati vibratore i istraživati sve oblike masturbacije, ali me nisu uvjerile da je to od opće društvene važnosti. Taj projekt damica sa jakom voljom da izraze svoju seksualnost završio je iza jednog pak nepostojećeg projekta koji će dobiti istu novčanu pomoć od 70.000 kuna. Dakle, i to je bio moj argument: da je nekorektno Autografu dati manje bodova od kvartalnog lista za sindikalna pitanja koji bi se tek trebao pojaviti.
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći, ali moram, iz poštovanja i u znak zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno.
Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt.
Još je gadnija podvala da bih ja sutradan, ako HDZ dođe na vlast, ispostavio račun za nekakve usluge i zasluge (braniteljske, kakve li već?) kako bih osigurao pomoć desničarske vlade našem projektu.
Toni Gabrić se pokazao izuzetno stupidnom osobom, pokvarenom i licemjernom. I ne može biti loš znak što nas istodobno napadaju ekstremni desničari i ekstremni ljevičari.
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze
Mogu bez osobitoga napora zamisliti Tonija Gabrića kako na portalu dnevno.hr opisuje prijateljski sastanak održan prije par tjedana u mom domu na kojem su bili Ivo Josipović, mitropolit Porfirije, Peter Kuzmič i drugi dragi ljudi, kao ”bal vampira”, jer ako Toni Gabrić imputira da sam ucijenio ministricu kulture, recimo gubitkom brata u Domovinskome ratu (nestali hrvatski vojnik, stožerni narednik Branko Pilsel) ili ako kaže da sam zatražio novac jer, eto, Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi mome ocu dati državljanstvo (a moj je otac, Toni, nesretniče, taj koji ima zasluge po tom pitanju, a ne ja), onda je Toni Gabrić iskompromitirao jedan neprofitni medij koji servisira civilno društvo da bi stao lajati u jedan glas sa ustašama o kojima se u pristojnim krugovima ne troši vrijeme jer pametni ne zavide tuđoj trulosti.
Portal Autograf.hr je s vama godinu dana i bilo bi nekorektno završiti ovu kolumnu tek iščuđavanjem nad činjenicom da psi laju. Mora se pak kazati, uz Miguela Cervánteza de Saavedre: ”Deja que los perros ladren Sancho amigo, es señal que vamos pasando” (Pusti da psi laju, Sancho prijatelju, to je znak da prolazimo).
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer (gotovo) svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze.
Kada smo krenuli, rekosmo da temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i na tome da se saslušaju obje strane u konfliktu, odnosu ili žarištu događaja. No, u Hrvatskoj i u našoj regiji postoji kroničan nedostatak kulture čitanja, političke i ine kulture, što nas dovodi do života u društvu izuzetno slaba javnog mnijenja koje je bilo i ostalo podložno surovim manipulacijama kakva je ova kojoj se posvetio urednik H-ALTERA.
A ime autograf.hr upućuje na potrebu obnove jedne nemalim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja odgovoran, nekompromisan, potpuno moralan i angažiran stav. Treba žaliti što nas je toliko malo na ovom poslu.