Portal Reci.hr, uz podršku 16 udruga, pokrenuo je peticiju za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole kao obveznog nastavnog predmeta. Poticaj im je bio kampanja “Nisam tražila” koja je, kako kažu, razotkrila razmjere seksualnog uznemiravanja i nasilja u obrazovnim ustanovama, radnim mjestima i ulicama. Jer, nastavljaju, sveobuhvatno seksualno obrazovanje unutar sustava obrazovanja jedan je od najvažnijih alata u prevenciji seksualnog uznemiravanja i nasilja. [Read more…]
Apel: Potpišite međunarodnu peticiju ”FreeAssange”
Reporteri bez granica pozivaju na potpis peticije da se spriječi Veliku Britaniju da izruči osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea Sjedinjenim Američkim Državama, te mole da se svima proslijedi ovaj poziv pod oznakom ”FreeAssange”. [Read more…]
Bez ljevice i Pape, ništa ne bi priječilo povratak fašizma
Potpuno razumijem zbunjenost i dezorijentiranost koju u svojim istupima i komentarima iskazuju mnogi samoopredijeljeni pripadnici hrvatske desnice. Konzervativci, nacionalisti, katolici katoličkiji od pape, a da ne govorimo o onima koji bez pardona zaslužuju etiketu filoustaškog klerofašizma. [Read more…]
Ne smijemo otjerati Rusiju
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost.
Ove riječi, istovremeno ispunjene dramatikom prekretnoga povijesnog trenutka i čamotinjom općih mjesta, nije napisao nikakav preplašeni aktivist, politički analitičar tvorničkih novina, polaznik novinarskog tečaja u metropolskom domu umirovljenika, niti kakav uzbihuzureni savjetnik predsjednika republike i komentator pred mirovinu, nego njima, tim riječima, započinje peticija njemačkih uglednika, koju su uputili političkome vrhu svoje zemlje.
Svi stilski prigovori, pogotovu oni koji se tiču općih mjesta, humanističkih fraza i proročkih upozorenja proizašli su iz činjenice da iza teksta ne stoji jedan, nego čak četrdeset četiri čovjeka. Istina, veoma mudra, rječita i odmjerena, ali u osnovi – različita.
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost
Kolektivni stavovi, usaglašena mišljenja, općenarodne ili tek užestručne deklaracije i deklamacije uvijek pate od tog istog nedostatka: prosjek načinjen od genija i dalje je samo prosjek, od kojeg je često mudriji, uzvišeniji i sadržajniji stav onoga jednog ispodprosječnog među genijima, ali koji ima tu nedostižnu prednost, jer piše i misli sam iz svoje glave.
Njemačka peticija donosi nekoliko važnih konstatacija. Najvažnija glasi: “Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Svi koji su takvo što pokušali “doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka, koja se 1941. otisnula na ubilački pohod da podjarmi Rusiju.”
Druga važna konstatacija: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.”
Te interese je, po mišljenju potpisnika peticije, ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”
Potpisnici deklaracije pozivaju na povratak Europe politici popuštanja, politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Istina, tokom dvadesetog stoljeća popuštalo se pred Hruščovom i Brežnjevom, ali i pred Hitlerom. Popuštao je Chamberlain, popuštao je Willy Brandt, ali između te dvojice ljudi i njihova popuštanja nema baš nikakve sličnosti.
Ukrajine u peticiji gotovo da i nema. Istina, kaže se da je aneksija Krima neprihvatljiva, ali joj suprotstavlja politiku popuštanja. To je, bit će, kazna za Ukrajince, jer su bili spremni da se odazovu na poziv NATO militanata.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom
Od svih važnih i velikih peticija i kolektivnih deklaracija, a ovo je, nema sumnje, jedna od njih, obično su zanimljivija i sadržajnija imena potpisnika. Sama imena ponekad nadopunjuju sadržaj i daju naslutiti tko u nekoj zemlji sačinjava elitu. To je važan podatak, iz kojega, pored ostalog, saznajemo koješta o unutrašnjem ustrojstvu, snazi, kulturnoj i civilizacijskoj konfiguriranosti i razvijenosti pojedinog društva.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom.
Ali tko su u Njemačkoj ljevičari takve fele: Roman Herzog, bivši predsjednik države, član desne CDU, ali i Gerhard Schröder, bivši kancelar i predsjednik SPD-a, Herta Däubler Gmelin, socijaldemokratska ministrica pravde, koja je odstupila 2002, nakon što je Bushove ratne metode u Iraku usporedila s Hitlerovim, ali i Otto Schilly, ministar unutarnjih poslova, čiji su antiteroristički zakoni išli Bushu i njegovima na ruku.
Peticiju je potpisala evangelička biskupinja Margot Kässmann, bivša predsjednica Savjeta evangeličkih crkava u Njemačkoj, a za njom i nekoliko protestantskih i katoličkih teologa i svećenika.
Tu su umirovljeni sveučilišni rektori i profesori, znanstvenici, novinari, gospodarstvenici. Na listi su i glumci Mario Adorf, Klaus Maria Brandauer, Hanna Schygulla, tu je i Wim Wenders, tu su i pisci Christoph Hein, Eugen Ruge, Ingo Schulze… Potpisnik je i jedan kabaretist, ali je potpisnik i Lothar de Maiziere, prvi i posljednji demokratski izabrani predsjednik DDR-a.
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
Bivši ministri, uglavnom s doktorskim titulama, biskupkinje, sadašnje i bivše, katolički i protestantski teolozi, kazališni zabavljači, filmski i umjetnički vizionari, oni koji su stasali boreći se protiv komunizma, i oni drugi koji su rasli boreći se za proleterski internacionalizam i jednakost svih ljudi i naroda, kršćanski demokrati i socijaldemokrati, poznati i prevođeni prozni pisci…
Eto, tako je sastavljena njemačka nacionalna elita. I to onaj njen dio koji je spreman razumijevati Ruse čak i više nego što bi Rusi razumjeli sami sebe, i koji se – što je mnogo, mnogo važnije – plaši njemačke snage, veličine i grubosti, i zaziva Njemačku koja bi bila smjerna i koja bi popuštala, Njemačku koja bi za svoje dobro bila prema drugima bolja nego prema samoj sebi.
To je krupna stvar, čak i kada se na čas izda i previdi cijela jedna Ukrajina. (Uzgred, riječ je uvijek o tački gledišta: da sam građanin Njemačke i da mi je ponuđena ova ista peticija, rado bih je potpisao. Ali to recimo ne bih učinio kao građanin Hrvatske. Pritom, moj stav o predmetu rasprave u oba slučaja je isti…).
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
O ovome je dobro misliti čak i ako čovjek gleda na stvari iz uboge i sumorne hrvatske perspektive.
Među potpisnicima peticije nema nijednoga umirovljenog njemačkog generala, obavještajca i špijuna. Nema policijskih inspektora, vlasnika ili direktora nogometnih klubova, ali zato ima novinskih izdavača i direktora kazališta.
Umirovljeni njemački generali vjerojatno imaju penzije o kojima njihovi hrvatski kolege mogu samo sanjati. Ali oni nemaju ni formalnu ni neformalnu vlast. Oni naprosto nisu dio društvene elite, i njih se ne pita kada se ozbiljno razgovara o njemačkoj sudbini. Zato je Njemačka tako velika i jaka, a penzije su u Njemačkoj tako visoke.
(Prenosimo s autorova portala).
2 plus 2 je 5
Osim što je verificirao duboke antagonizme u našem nacionalnom korpusu, referendum o braku pokazao je da su ljudska prava zajamčena samo na papiru. A papir gori, u stvarnosti, u fašistoidnim razdobljima planetarne povijesti, ali i u mašti, kao što je to slučaj u ”Fahrenheitu 451”. Bradburyjev roman, objavljen prvi put prije 60 godina, slika je totalitarno ustrojenog društva čiji se stanovnici hrane televizijskim smećem. U tako projiciranom svijetu, koji više nije fikcija, nego opipljiva stvarnost, knjige su suvišne i strogo zabranjene, a da bi se tom korovu stalo na kraj, angažirane su satnije vatrogasaca koje brišu svaki trag onoga što je ostalo od Gutenbergove prašume.
Početkom devedesetih godina 20. stoljeća, funkcije vatrogasaca u našoj domaji prihvatila se jedna vrsta domoljuba i domoljupki, čisteći gradske i lokalne biblioteke od knjiga nepoćudnog sadržaja. Zahvaljujući učinkovitim hrvatskim deterdžentima i talibanskoj ustrajnosti njihovih korisnika, knjige pisane ekavicom i ćirilicom su adaktirane, reciklirane i eutanazirane. U toj higijenskoj raboti sudjelovali su visoki državni dužnosnici, ali isto tako anonimne knjižničarke i manje anonimne ravnateljice. Rezultati su bili impresivni, jer je na taj način zbrisano oko 2, 8 milijuna naslova.
Posrijedi je klasični bibliocid kakvim se u posljednjih pola stoljeća ne može pohvaliti nijedna europska država, pa ako smo po stopi ekonomskog rasta na dnu, eto makar jednog indikatora kojim stršimo nad elitnim članicama Unije. Svjetski dan ljudskih prava koji se obilježava 10. prosinca, bio je prilika da se podsjetimo kako se ta prava tretiraju u našoj zemlji, to više što taj dan koincidira s datumom smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Nije teško pretpostaviti da su peticiju potpisali oni hrvatski pisci koji se i inače zalažu za permanentno razmicanje granica slobode, a koje jedan dio konzervativne javnosti tretira kao renegate, krsteći ih repertoarom pridjeva koji su svojstveni totalitarnom mentalitetu
Od kolektivnog zanosa, izazvanog činjenicom da su dobili samostalnu državu, Hrvati su prošli vrletan put na kojem su stare zablude zamijenjene novim i na kojem je sloboda nerijetko shvaćana kao plemenski i etnički strogo zadana kategorija.
Nakon spaljivanja inorodnih knjiga, a onda i inorodnih sela, referendum o braku pokazao je da s ljudskim pravima ne stojimo najbolje i da pozivanje na zakonske odredbe nerijetko služi kao dimna zavjesa kojom se prikriva stvarno stanje. Ne slučajno, na Svjetski dan ljudskih prava obnarodovana je peticija ”Pisci protiv masovnog nadzora” koju je podržalo gotovo 600 pisaca iz 83 zemlje. O razmjerima akcije svjedoči podatak da su peticiju potpisali Günter Grass, J. M. Coetzee, Elfriede Jelinek, Orhan Pamuk, Tomas Tranströmer, Umberto Eco, Margaret Atwood, Don DeLillo, Peter Sloterdijk, Arundhati Roy, Julian Barnes, Tariq Ali, Javier Marais, Amos Oz, Ian MacEwan, Juli Zeh (jedna od inicijatorica akcije) i mnogi drugi.
Peticiju su također podržali, odnosno potpisom ovjerili autori iz Hrvatske te drugih zemalja iz regije, kako u nedostatku odgovarajućeg naziva, ili u strahu od pojmova kao što su Balkan i Jugoslavija, tepamo jugoistočnoj periferiji Staroga kontinenta. Naravno, nije teško pretpostaviti da su peticiju potpisali oni hrvatski pisci koji se i inače zalažu za permanentno razmicanje granica slobode, a koje jedan dio konzervativne javnosti tretira kao renegate, krsteći ih repertoarom pridjeva koji su svojstveni totalitarnom mentalitetu.
Upozoravajući da se sustavnim zloupotrebljavanjem digitalne tehnike uskraćuju ljudske slobode, peticijom se apelira na Ujedinjene nacije i sve vlade da stanu u obranu privatnosti. Bojim se da protuzakonito manipuliranje kompjutorima, zbog čega su pisci stvorili novu Internacionalu, nije prvi, a bogme ni zadnji put da se blagodati tehnološkog napretka pretvaraju u bumerang, služeći kao perfidan, ali ne manje opasan oblik porobljavanja. Oswald Spengler je tvrdio da nekadašnju religiju supstituira tehnika (koja ukida rad i zabavlja!), a zaokupljen pitanjem o smislu bitka (Sinn des Seins), njegov sunarodnjak Martin Heidegger zaključio je da moderna tehnika znači krajnju točku zaborava bitka koja je karakteristična za razdoblje svjetske noći, imenovano i kao ”oskudno vrijeme”.
Gledati i biti gledan, kud ćeš veće sreće! Doduše, u uvjetima tobožnje borbe za opću dobrobit, ta parola zahtijeva stanovitu korekciju: gledati i bili gladan!
Od peticije koja je ujedinila spisateljsku elitu iz gotovo cijelog svijeta, put logično vodi prema protagonistima antiutopijske književnosti. Čije su prognoze bile najtočnije i najdalekovidnije? U već citiranome romanu ”Fahrenheit 451” Bradbury je oslikao društvo militantnog pragmatizma čiji se pripadnici, vođeni medijskim napastima i jeftinim užicima, svojevoljno zatvaraju u totalitarnu kulu, u Huxleyjevu ”Vrlom novom svijetu” embrijima se u inkubatorima ucjepljuje onoliko inteligencije koliko propisuje planetarna vlada, a u Orwellovoj ”1984” zajednicom upravlja Veliki brat, toliko užasniji, koliko je sveprisutan i koliko naizgled i ne postoji.
A parola ”sloboda je ropstvo”, nije li to slogan koji se iz skrivenih zakutaka orwellovske mašte preselio u gorku, rukom opipljivu svakodnevicu? Stječe se dojam da su pisci najegzaktniji kad se potpuno prepuste mašti! Ali ono o čemu svjedoči Bradbury, što je mučilo Huxleyja i Orwella i što provocira potpisnike peticije, daleko je od naivne fantazmagorije. To je stvarnost u koju nas je kapitalizam sa svojom ozakonjenom pohlepom, sa stambenim kreditima i kreditima za školovanje djece, sa svojom korporativnom logikom i korporativnim reklamama zagnjurio preko glave.
Onom što se događa ne treba se pretjerano čuditi. Ne samo zbog Edwarda Snowdena, koji je kao insider optužio američke tajne službe, dokazujući da su Sjedinjene Države deklarativno najslobodnija zemlja, iako im titulu svjetskog policajca broj 1 teško itko može oduzeti.
Ondje gdje nema znanja, nema ni istine, pa nije teško pretpostaviti da će se predstavnici svih mogućih država i vlada upoznati s peticijom, da će kurtoazno podržati pisce, izjavljujući za javnost jedno i mrmljajući u sebi drugo, uvjereni kako je u tim navudrenim glavama mašta ipak jača od stvarnosti
Televizijski program Big Brother, s grupom međusobno nepoznatih individua koje sretno prihvaćaju danonoćnu kontrolu, kao ovce koje jure za svojim pastirom, tek su derivat fiktivne slobodoljubivosti kreirane po logici nakaradno krojenog humanizma. Gledati i biti gledan, kud ćeš veće sreće. Doduše, u uvjetima tobožnje borbe za opću dobrobit, ta parola zahtijeva stanovitu korekciju: gledati i bili gladan! Nisam moralist, ali i idiotizam celebrity kulture ne forsira se samo radi zabave.
Osim titranja na najjeftinije note, uživljavajući se u biografije slavnih ličnosti, konzument zaboravlja na svoju neslavnu sudbinu, otupljujući instinkte i pretvarajući se u krpu kojom maše svaki totalitarni režim. Takav oblik manipulacije Benjamin DeMott definirao je kao ”politiku otpadaka” (junk politics). Simptomi totalitarizma nude se na svakom koraku. U stalnom porastu nepismenosti, ne samo među Hrvatima, u egzaktno provedenom istraživanju koje je pokazalo da je 65-godišnji Amerikanac 9 godina proveo pred ekranom, u gubitku suosjećajnosti, u zastrašujućim dimenzijama nasilja i suspenziji kritike zatamnjene optimističkim prividom i pomno razvijenim sustavom razbibrige.
Posljedice digitalne revolucije su nestanak kulture, deficit pouzdanih informacija i gubitak istine. Lako je da to tvrdi neki skeptik iz poslovično konzervativnog Balkana; takvo stajalište zastupa Andrew Keen, engleski kunsthistoričar i politolog koji je godinama radio u Silicijskoj dolini. Sluteći kakve se opačine kriju u zlorabljenju kompjutorske škatulje, Dražen Katunarić je u naslovu svoje knjige feljtona i putopisnih tekstova upotrijebio kovanicu infernet. Ondje gdje nema znanja, nema ni istine, pa nije teško pretpostaviti da će se predstavnici svih mogućih država i vlada upoznati s peticijom, da će kurtoazno podržati slavne i manje slavne pisce, izjavljujući za javnost jedno i mrmljajući u sebi drugo, uvjereni kako je u tim navudrenim glavama mašta ipak jača od stvarnosti.
U Orwellovoj ”1984” Veliki brat nastoji dokazati da 2 plus 2 iznosi 5, što manje proizlazi iz matematičkog neznanja, a više iz želje da se laž promovira u službenu istinu. Nije li se brojčanom ujdurmom poslužio i metropolit splitsko-dalmatinski Marin Barišić, obrazlažući svoju tezu u povodu referendumskog pitanja o definiciji braka? Ni matematika nije što je nekoć bila. Ni škole, ni popovi isto tako. Adorno je u svoje vrijeme objavio esej ”Obrazovanje poslije Auschwitza”, važan zbog toga što u njemu objašnjava da korupcija i perfidnost koji su omogućili holokaust persistiraju i dalje. Dok je tako kako tvrdi Adorno, mogućnost ponavljanja najgorih scenarija nije samo pitanje paranoje. I onda ima takvih koji se čude da nam Veliki brat zuri u krevet i kompjutorski zaslon?
Sisački biskup podržava referendum protiv ćirilice
Na službenoj stranici Sisačke biskupije postavljeno je pismo sisačkoga biskupa Vlade Košića, datirano 16. studenoga 2013., a koje prenosimo u cijelosti:
SVIM ŽUPNICIMA/UPRAVITELJIMA ŽUPA I SAMOSTALNIH KAPELA, SVIM SAMOSTANIMA U SISAČKOJ BISKUPIJI
Poštovani!
Ovih dana započinje prikupljanje potpisa za referendum o Vukovaru, kao gradu posebnog pijeteta. Stoga, ako Vas zamole hrvatski branitelji da dopustite da se poslije nedjeljnih misa potpisuje ta peticija, učinite to – neka se skupljaju potpisi u crkvenim dvorištima pred crkvama, ali ne u samoj crkvi niti u pastoralnom centru.
Vi možete, ako Vam se obrate branitelji koji će prikupljati potpise, najaviti to na kraju mise i pozvati vjernike da sudjeluju, koji žele, u toj peticiji. Ta će akcija trajati od 17. studenoga do 1. prosinca ove godine.
S poštovanjem,
mons. Vlado Košić
biskup sisački