Prije dva tjedna na ovom sam mjestu pisao zašto ću glasati za Ivu Josipovića i zašto mislim da je on bolji izbor od Kolinde Grabar Kitarović. U međuvremenu se, kao i većina birača, nisam predomislio. Kolinda Grabar Kitarović nije moj izbor, ali ona će od 19. veljače biti i moja predsjednica, a svaki novi dan njenog mandata određivat će što ja, građanin Republike Hrvatske, o toj političkoj činjenici mislim i kako se zbog nje osjećam. [Read more…]
Kraljica svih Hrvata?!
Kolinda Grabar Kitarović nije pobijedila glasovima iz inozemstva, kako se to u jednom dijelu izborne noći činilo, a što je za legitimnost njenog izbora izuzetno važno. Ali to ne znači da problem ne postoji. O novoj predsjednici Hrvatske nisu odlučili glasovi iz takozvane dijaspore, ali bi Hrvatska – pokazuju i recentni izbori – na ozbiljan i odgovoran način morala odlučiti o načinu izbornog participiranja prekograničnih Hrvata.
Refleks postojećeg, krajnje problematičnog modela predstavlja i dilema je li Kolinda Grabar Kitarović predsjednica Hrvatske ili je predsjednica svih Hrvata, kako je ovih dana iz HDZ-ovih krugova tituliraju.
S vremenom se Hrvatska odrekla imperijalnih namjera, gužva po hercegovačkim biralištima postupno se smanjivala, ali je svejedno dubiozan model preživio do današnjih dana. Dubiozan, jer Hrvati u Bosni i Hercegovini nikako nisu dijaspora, nisu iseljena Hrvatska, nego su autohton bosanskohercegovački narod
Uvlačenje bosanskohercegovačkih Hrvata u izbore u Hrvatskoj, uvedeno sredinom devedesetih, otpočetka je bilo ne samo dio HDZ-ova vrlo razgranatog izbornog inžinjeringa, nego i izraz tadašnjeg Tuđmanovog teritorijalnog zapasavanja dijelova susjedne države.
S vremenom se Hrvatska odrekla imperijalnih namjera, gužva po hercegovačkim biralištima postupno se smanjivala, ali je svejedno dubiozan model preživio do današnjih dana. Dubiozan, jer Hrvati u Bosni i Hercegovini nikako nisu dijaspora, nisu iseljena Hrvatska, nego su autohton bosanskohercegovački narod.
Forsiranje njihova uključivanja u hrvatske izbore, kakvo smo u režiji HDZ-ova glavnog operativca Milijana Brkića gledali proteklih dana, neodoljivo podsjeća na scenarij koji je prije osam godina na parlamentarnim izborima primijenio Ivo Sanader.
Vasine kolone buseva samo su preslik opće mobilizacije iz 2007., kada je Sanader u BiH učetverostručio broj glasačkih mjesta i produžio vrijeme izbora na dva dana te svojim posterima oblijepio cijelu zemlju, kao da se natječe za vlast u Sarajevu, a ne u Zagrebu.
Izborno dizanje Hercegovine na noge, prije osam godina, baš kao i danas, nema podršku ovdašnje javnosti i izaziva netrpeljivost i zlu krv prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. U Sanaderovo vrijeme istraživanja su govorila da se dvije trećine hrvatskih građana protive takvom obliku glasanja takozvane dijaspore.
Dobar dio hrvatske javnosti postojeće rješenje s dijasporom smatra nepravednim: nije korektno da oni koji u Hrvatskoj ne žive i ne dijele sudbinu zemlje odlučuju o tome tko će u Zagrebu vladati
Protiv je bila čak i trećina HDZ-ovih glasača. Reagiranja na prošlonedjeljni stampedo na BiH birališta govore o sličnim raspoloženjima. HDZ-ov Vaso buni se protiv malog broja glasačkih mjesta, tvrdeći da smo gledali festival diskriminacije. Zaista, izbori u Mostaru odvijali su se u neljudskim uvjetima. Ali tko bi se zapravo trebao osjećati diskriminiranim?
Dobar dio hrvatske javnosti postojeće rješenje s dijasporom smatra nepravednim: nije korektno da oni koji u Hrvatskoj ne žive i ne dijele sudbinu zemlje odlučuju o tome tko će u Zagrebu vladati.
Ofenzivno izborno angažiranje bosanskohercegovačkih Hrvata u Sanaderovo je vrijeme iznjedrilo gotovo jednoglasan zahtjev političkih stranaka da se izbornim pobjednikom ima smatrati onaj tko postigne bolje rezultate na domaćem terenu, odnosno da predsjednik države mandat za sastavljanje Vlade mora povjeriti onome tko dokaže da je dobio većinu na izborima u Hrvatskoj.
Ovoga puta, na predsjedničkim izborima, nitko nije ni stigao reagirati na usiljeni marš lažne dijaspore na birališta, još manje da bi se pokušao ograničiti njen eventualni presudan utjecaj na izborne odluke.
Skandalozne je izjava Tomislava Karamarka da će se Hrvatska miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Neće i ne može! Međunarodna zajednica to neće dozvoliti. Kao iskusna diplomatkinja Kolinda Grabar Kitarović morala bi to znati, kad već njen stranački šef ne razumije. Što prije odbije poltrone i političke lunatike koji je nazivaju predsjednicom svih Hrvata, ili čak kraljicom, to bolje po Hrvatsku
Hrvatska je godinama frustrirana osjećajem da joj se kapa kroji negdje drugdje, u Beču ili Beogradu svejedno.
Zato je svojedobno Tuđmanova deviza: “Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!” imala tako snažan, možda i krucijalan mobilizacijski potencijal. Odbojnost prema modelu koji BiH Hrvate uvlači u ovdašnje izborne odluke samo je ekstenzija te volje za emancipacijom i suverenošću: da Hrvatska vlada sama sobom.
Za najveći dio javnosti Bosna i Hercegovina druga je država, a Tuđmanove velikodržavne aspiracije nikad nisu dobile snažniju potporu.
Predsjednički su izbori Hrvate u susjednoj državi još jednom pretvorili u žrtve, iz Zagreba vođene, politike. Jer, od sudjelovanja u biranju predsjednika Hrvatske, pa čak i parlamenta, oni nemaju baš nikakve koristi. Ali mogu imati štete. Postaju objektom zlovolje koju u dijelu hrvatske javnosti njihovo instrumentaliziranje proizvodi.
Takve zloupotrebe svaka bi se odgovorna hrvatska politika morala odreći. Nažalost, masovke na biralištima s one strane hrvatske granice na liniji su nedavne, potpuno skandalozne izjave Tomislava Karamarka da će se Hrvatska miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Neće i ne može! Međunarodna zajednica to neće dozvoliti.
Kao iskusna diplomatkinja Kolinda Grabar Kitarović morala bi to znati, kad već njen stranački šef ne razumije. Što prije odbije poltrone i političke lunatike koji je nazivaju predsjednicom svih Hrvata, ili čak kraljicom, to bolje po Hrvatsku.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Tražili ste? Dobili ste!
Kako prenosi tportal, pobjeda Kolinde Grabar Kitarović i dalje je aktualna tema austrijskih medija koji objavljuju prilično kritične analize o prvim izjavama izabrane predsjednice. Liberalni Der Standard piše o ”grubim tonovima”, a konzervativni Die Presse konstatira ”duboke podjele u Hrvatskoj”.
”HDZ je pobijedio na ideološki opterećenim izborima, a SDP je ostao bez argumenata”, piše Der Standard u analizi prvih poteza izabrane predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, kojoj se zamjeraju grubi tonovi u izjavama. ”Hrvatska ima predsjednicu. Kolinda Grabar Kitarović prva je žena izabrana na tu dužnost. Time su ispričane sve važne novosti oko predsjedničkih izbora. Jer ni izborna kampanja ni stavovi predsjedničkih kandidata nisu nikoga uvjerili svojom originalnošću”, piše Der Standard i retoriku Grabar Kitarović opisuje kao ”okrenutu prošlosti”.
Nova se predsjednica u kampanji pozicionirala kao ”domoljubna, vrijednosno konzervativna i Zapadu orijentirana kandidatkinja” koja ”želi oživjeti duh Franje Tuđmana”, te je već u prvim istupima nakon pobjede ”pokazala da se od nje ne mogu čuti umjerene izjave kao od njezina prethodnika”.
”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je Grabar Kitarović u jednom od izvadaka iz intervjua. To su otprilike izjave ravne onoj famoznoj Franje Tuđmana da je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja!
Die Presse pak da je ”Hrvatska duboko podijeljena” te u ovoj godini s novom predsjednicom ”ide u pravcu još veće podjele”. Grabar Kitarović pobjedu može zahvaliti ”velikoj mobilizaciji nacionalno-konzervativnog lagera”, te joj ”nije na čast kada se poziva na to da želi ići stopama Franje Tuđmana”, opisanog kao ”autoritarni vladar iz 1990-ih koji je Hrvatsku krajem svojeg vladanja gurnuo u međunarodnu izolaciju”.
Predizborna kampanja bila je ”iznimno prljava”, a Hrvatska se opisuje kao država u kojoj se ”politički sukobi iznimno agresivno provode”, te je društvo ”podijeljeno po sredini”. Činjenica da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u izbornoj noći održao govor prije Grabar Kitarović ”pokazuje odnose moći u toj stranci”.
Ako uskoro ne dođe do pozitivnih razvoja, Die Presse predviđa da će Hrvatska ”gledanjem unatrag još više potonuti u krizu”.
Hvala kolegama s tportala.
Novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima jedan fundamentalni problem, a to je strahovito pomanjkanje političke pameti. Usto, bilo bi nužno da svoj jezik priključio na mozak, ma štogod se u njemu nalazilo. Izjavila je, naime, u intervjuu koji će emitirati bosanskohercegovačka javna televizija BHT 1 kako ona ni po čemu ne dijeli hrvatske građane jer ”sve smatra Hrvatima”.
”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je Grabar Kitarović u jednom od izvadaka iz rečena intervjua.
Die Presse piše da je ”Hrvatska duboko podijeljena”, te u ovoj godini s novom predsjednicom ”ide u pravcu još veće podjele”. Grabar Kitarović pobjedu može zahvaliti ”velikoj mobilizaciji nacionalno-konzervativnog lagera”, te joj ”nije na čast kada se poziva na to da želi ići stopama Franje Tuđmana”, opisanog kao ”autoritarni vladar iz 1990-ih koji je Hrvatsku krajem svojeg vladanja gurnuo u međunarodnu izolaciju”
Njene riječi su izazvale opću konsternaciju. I ravne su otprilike onoj famoznoj izjavi Franje Tuđmana da je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja!
Izjava novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da su za nju Srbi u Hrvatskoj Hrvati u smislu hrvatskog državljanstva koje imaju izazvala je oštra reagiranja u Srbiji uz ocjene da je “skandalozna i sramotna” te “opasna”.
Predsjednik parlamentarnog odbora za dijasporu i Srbe u regiji Janko Veselinović “duboko je iznenađen izjavom” da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, priopćeno je iz Skupštine Srbije. “Ukoliko se ne radi o ozbiljnom nepoznavanju razlike između nacionalne i vjerske opredijeljenosti s jedne strane i državljanstva s druge strane, onda je ova izjava još opasnija”, navodi se u priopćenju za medije.
Grabar Kitarović “ovom izjavom oživljava pravašku ideju Ante Starčevića iz 19. stoljeća, a ona može biti posebno opasna za položaj naroda u BiH, jer bi se na taj način zakinuli nacionalni identiteti Hrvata i Srba”, navodi se. Veselinović je rekao da će se osobno i u ime odbora koji vodi “zauzimati za puna prava Srba u Hrvatskoj i za poštovanje njihova identiteta, vjerskih osećaja, prava na uporabu jezika, ćiriličnog pisma i ostvarivanje drugih manjinskih i statusnih prava”. Jednako će se boriti i za poštovanje prava nacionalnih manjina u Srbiji, a “time i građana hrvatske nacionalnosti koji žive u Srbiji”.
Potpredsjednik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Nebojša Stefanović izjavu novoizabrane predsjednice RS ocijenio je “potpuno skandaloznom i sramotnom”. Rekao je kako “se ne smije ni zamisliti” kakva bi reagiranja bila da je tako nešto netko u Srbiji rekao o bilo kojoj nacionalnoj manjini. “Želim vjerovati da se radi samo o skandaloznoj izjavi i nadam se da će se ona (Grabar Kitarović) prestati baviti skandalima i početi nešto drugo raditi. Nadam se da je riječ samo o skandaloznoj izjavi, a ne o politici Starčevića i Pavelića”, rekao je Stefanović.
Drugi će par rukava biti taj što je novoizabrana predsjednica, kako sam upozoravao, temeljito needucirana (usuđujem se reći da je, ono, barbikanski tupa) i nekompenetnta osoba za poziciju šefa države. To vidimo i iz njene, blago rečeno, uvrnute dosjetke da bi riječi ”građanke i građani” mogle vrijeđati seljake. Bože dragi!
Predsjednik Koalicije udruga izbjeglica u Srbiji i zastupnik u srbijanskom Parlamentu Miodrag Linta izjavu Grabar Kitarović naziva “provokativnom, šovinističkom i za svaku osudu”. Ona je “poruka Srbima da je najbolje da se isele ili asimiliraju”, rekao je Linta i zapitao “za koja će se to prava Grabar Kitarović boriti” jer su, ako se uzmu ista mjerila, “Hrvati koji žive u Srbiji Srbi, a Hrvati koji žive u BiH Bosanci”, navedeno je u priopćenju. Linta je pozvao predstavnike hrvatske nacionalne manjine u Srbiji da “javno kažu podržavaju li stajalište hrvatske predsjednice da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, što podrazumijeva da su i Hrvati u Srbiji Srbi” ili pak osuđuju takvo stajalište.
Usto, nevladina organizacija Napredni klub iz Srbije zatražila je od predsjednika, premijera i ministra vanjskih poslova Srbije da odlučno i oštro reagiraju povodom njene izjave kojom je Vojvodinu nazvala ”susjednom zemljom”.
Mediji u Srbiji s velikom pozornošću pratili su izbore u Hrvatskoj, a posebno im je za uho zapela izjava u govoru nove predsjednice koja je kazala: ”Borit ću se za prava manjina u Hrvatskoj i tražiti da ona budu što veća, ali ništa manje neću tražiti ni za Hrvate u Srbiji i Vojvodini i u drugim susjednim zemljama”.
”Ovakva skandalozna izjava, pa sve i da je nenamjeran politički gaf, svakako ne smije ostati bez reakcije nadležnih u Srbiji”, upozorio je u priopćenju Napredni klub, na čijem čelu je povjesničar Čedomir Antić.
Izjava izabrane predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kako joj je prihvatljiva uspostava trećeg entiteta u BiH ”ako je to rješenje koji želi hrvatski narod koji u njoj živi”, izaziva niz negativnih reakcija u BiH, pa ju se moli da se ne ”petlja” u unutarnje stvari te zemlje. ”Pitanje organizacije BiH i ustavnih reformi nije pitanje naših susjeda već isključivo unutarnja stvar BiH”, stoji u priopćenju koje se poslao iz centrale SDA koju vodi član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
Prof. Petar Vuković, Filozofski fakultet: ”Do 1994. živio sam u Srbiji i na vlastitoj koži osjetio režim Slobodana Miloševića. Imam živa sjećanja o tom kako je živjeti u represivnoj državi i kako je u takvoj državi biti pripadnik neželjene manjine. Za mene, za kojega je život u Hrvatskoj bio izbor, nema gore stvari nego kad u svojoj hrvatskoj domovini prepoznam elemente koji me podsjete na Srbiju iz vremena Slobodana Miloševića. Nažalost, Vaša stranka, a eto, vidite, i Vi, često mi dajete prilike za takav deja vu”
Drugi će par rukava biti taj što je novoizabrana predsjednica, kako sam upozoravao, temeljito needucirana (usuđujem se reći da je, ono, barbikanski tupa) i nekompenetnta osoba za poziciju šefa države. To vidimo i iz njene, blago rečeno, uvrnute dosjetke da bi riječi ”građanke i građani” mogle vrijeđati seljake. Bože dragi! Naime, kaj, u istraživanju u povodu prve godišnjice eksperimentalnog uvođenja građanskog odgoja u manji broj osnovnih škola, učenicima četvrtih razreda postavljeno je 2013. i pitanje ”Što znači da je netko građanin?” U testu kojem su pristupila 104 učenika, njih čak 54 posto zaokružilo je odgovor da je to – osoba koja živi u gradu.
Mediji su se, kad su krajem te godine objavljeni rezultati istraživanja, zgražali zbog iskazanog elementarnog neznanja osmoškolaca, a zagovornici uvođenja predmeta građanski odgoj u redovitu nastavu dobili su na ovaj način dodatne argumente. Godinu dana kasnije, građanskog odgoja još nema u hrvatskim školama, a novoizabrana predsjednica, žena s diplomom Filozofskog fakulteta i magisterijem Fakulteta političkih znanosti iz međunarodnih odnosa, također misli da građani žive samo u gradovima.
Kazala je, naime, za BHT 1 i kako je osobno smeta oslovljavanje s građanke i građani, tim prije jer s tim imaju problema ljudi na selu. ”Ako kažete građanke i građani, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu”, opisala je Grabar Kitarović svoj doživljaj komuniciranja s ljudima tijekom kampanje koju je vodila.
Dakle, jedva da je prošlo tjedan dana od njena izbora i već nas je posvađala sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Posvađat će ona i naše ljude međusobno. I na to ju upozorava Petar Vuković, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rodom iz Subotice i član uredništva Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, koji joj je napisao otvoreno pismo u kojemu sa jezikoslovnog, ali i iskustvenog aspekta upozorava na štetnost njezine izjave date u razgovoru za BHT: ”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”.
Pismo prenosim u cjelini:
Poštovana gđo Grabar-Kitarović,
obraćam Vam se potaknut Vašom izjavom da su Srbi u Hrvatskoj za Vas Hrvati te da Vam oslovljavanje “građanke i građani” smeta jer je, navodno, diskriminatorno prema ljudima sa sela.
Podrijetlom sam Hrvat iz Vojvodine i iako u Zagrebu živim već dvadesetak godina, cijela je moja obitelj i dalje u Vojvodini, u okolici Subotice, koju ste nadavno i sami posjetili. Ako se iz Vaše izjave izvuku analogije, članovi su moje obitelji zapravo Srbi. Svi oni bili bi zgranuti da im se takvo što kaže i nikad to ne bi mogli prihvatiti. Svi oni smatraju se, naime, Hrvatima koji su građani Srbije, iako mnogi od njih žive na selu.
Budući da ste bivša studentica Fakulteta na kojem radim, a uz to ste završili filološki studij, rado bih Vas podsjetio na razliku između rječotvornog i leksičkog značenja riječi: u prvom građanin zaista znači “čovjek koji živi u gradu”, ali u drugom (a ono se, zapravo, računa) ta riječ ima i druga značenja, koja su zabilježena u rječniku. Ako Vam je engleski kojim slučajem bliži od hrvatskoga, ta su značenja manje-više usporedna značenjima riječi “citizen”, koja također ne označuje samo čovjeka koji živi u “cityju”.
S obzirom na to da ste ozbiljna političarka, zacijelo Vam je poznata i činjenica da se etnonim Hrvat u pravilu rabi u etničkom smislu (kao i Nijemac, Mađar, Srbin), a ne u političkom smislu (kao Amerikanac, Britanac, Francuz). Posrijedi su, jednostavno, dvije tradicije nacija, etnička srednjoeuropska i politička atlantska. Iskrivljujući ta značenja i te tradicije, u najboljem slučaju ispadate smiješni. Bojim se da se Vaša izjava i implikacije koje ima ne mogu svrstati u “najbolji slučaj” i da ostavljaju gorak okus totalitarnoga.
Do 1994. živio sam u Srbiji i na vlastitoj koži osjetio režim Slobodana Miloševića. Imam živa sjećanja o tom kako je živjeti u represivnoj državi i kako je u takvoj državi biti pripadnik neželjene manjine. Za mene, za kojega je život u Hrvatskoj bio izbor, nema gore stvari nego kad u svojoj hrvatskoj domovini prepoznam elemente koji me podsjete na Srbiju iz vremena Slobodana Miloševića. Nažalost, Vaša stranka, a eto, vidite, i Vi, često mi dajete prilike za takav deja vu.
U nadi da ćete se u svojem predsjedničkom mandatu ipak pokazati kao političarka koja razumije vrijednosti liberalne demokracije zapadnoga tipa, a da će Vaša stranka iz polutotalitarnoga pokreta iz kojega se neistomišljenike optužuje za veleizdaju prerasti u modernu demokršćansku stranku srednjoeuropskoga tipa koja zna što znači pluralnost i tolerantnost, srdačno Vas pozdravljam.
Petar Vuković
izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Što da vam kažem? Tražili ste? Dobili ste! Htjeli ste promjene? Eto vam ih!
Izgleda da već djeluju molitve biskupa koji su Kolindin mandat stavili pod protektorat ”svetog” Alojzija Stepinca: strah kod Srba u Hrvatskoj opet raste. Kolindina se pobjeda proslavila rafalima iz kalašnjikova u dugoj mračnoj noći 11. siječnja. Njeni fanovi demoniziraju organizacije za ljudska prava, a ona sama je tijekom televizijskog sučeljavanja objavila tjeralicu za Vesnom Teršelič i Documentom
Upozoravao sam i na to da će Kolinda Grabar Kitarović, jer se nije distancirala od govora mržnje Tomislava Karamarka i tzv. Stožera za obranu tzv. hrvatskog Vukovara i šatoraša iz Savske, dovesti zemlju na rub građanskoga rata, a ne samo u teške konflikte sa susjedima.
Žena koja ne poznaje Ustav niti predsjedničke ovlasti, koja bi kadrovirala na način da se okruži ekstremnim desničarima i negacionistima holokausta tipa Josipa Jurčevića i koja ne posjeduje intelektualni, a ni profesionalni kredibilitet ni autoritet predstavlja veliku opasnost za sigurnost zemlje i za skladnost odnosa njenih građana.
Da zaključim uz riječi kolege Borisa Pavelića iz Novoga lista: ”Mržnja ili snošljivost – to, a ne izvanredni izbori, pravo je pitanje za novoizabranu predsjednicu. Zašto da vjerujemo tom licu vedre otvorenosti dok ne odbaci žuč vlastite stranke? Zašto da premijer surađuje s eksponenticom partije koja ga optužuje maltene za veleizdaju? Ne izjasni li se Grabar-Kitarović o iracionalnim, neprihvatljivim Karamarkovim uvredama Milanoviću, Josipoviću, SDP-u i Kukuriku – a posredno i njihovim biračima – obostrano bi inaćenje zemlju moglo podijeliti do valjanja nasilja, čemu smo već dugo na samome rubu.”
Izgleda da već djeluju molitve biskupa koji su Kolindin mandat stavili pod protektorat ”svetog” Alojzija Stepinca (koji, kako sam u više navrata pokazao, nije volio ni pravoslavce ni Srbe kao takve): strah kod Srba u Hrvatskoj opet raste. Kolindina se pobjeda proslavila rafalima iz kalašnjikova u dugoj mračnoj noći 11. siječnja. Njeni fanovi demoniziraju organizacije za ljudska prava, a ona sama je tijekom televizijskog sučeljavanja objavila tjeralicu za Vesnom Teršelič i Documentom (prethodno se konzultirajući s Klemmom i Glogoškim koji su joj rekla da su Teršelička i njena organizacija, kao i sam Ivo Josipović, ”100% protiv Hrvatske”).
Ja još jednom čestitam svima onima koji su nam darovali tako fino klizanje u ponor.
Evo i Karamarko luduje jer najavljuje ”novi Domovinski rat”. Iracionalnost se na velika vrata vraća u politički život. Neka ratne igre počnu.
Novo zajedništvo
Nije da se nije imalo što birati. Moglo se izabrati ”Ljepoticu dana”. Onu pravu, Bunuelovu. Onu svevremensku Catherine Denevue što je te večeri igrala na HRT-ovom Trećem.
Ili se moglo izabrati Lucasovu ”Osvetu Sitha” na javnom Drugom, ako je nekome baš bilo do praćenja rezultata rata klonova.
Ali čemu birati između najboljeg i dobroga, kad već postoje i daleko lošije varijante izbora?! Naprimjer ona da se čovjek opredijeli hoće li rezultate predsjedničkih izbora u Hrvatskoj pratiti na RTL-u, na Novoj TV ili na Prvom HRT-a koji je bio jednak prisavskom Četvrtom, pa se time otvorila i mogućnost da se osim sličnoga o istome bira i između posve istoga o posve istome. A to je valjda vrhunac elektorijalne demokracije, nakon kojega nema dalje. Nego samo natrag. U devedesete, pa sve ispočetka.
Onaj tko se nije upustio u biranje između HRT-ove Jedinice i Četvorke, nego je zaglavio na Novoj ili RTL-u, ostao je – barem po onome što čujem od tih luzera – zakinut za jednu od najznakovitijih izjava čitave izborne noći. Izjavu koja se mogla čuti samo u HRT-ovu javljanju iz slavljeničkog stožera smještenoga u Hypo-centru (valjda kao znak da HDZ ne pada daleko od Hypo-grupe niti se daleko od nje uzdiže).
Jedna od najznakovitijih izjava čitave izborne noći bila je izjava koja se mogla čuti samo u HRT-ovu javljanju iz slavljeničkog stožera smještenoga u Hypo-centru (valjda kao znak da HDZ ne pada daleko od Hypo-grupe niti se daleko od nje uzdiže). Izjavu kojom je dramski umjetnik Božidar Alić iskazao svoj ushit zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom”
Izjavu kojom je dramski umjetnik Božidar Alić iskazao svoj ushit zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom”.
Da, baš tako je rekao – ”nad udbaškom, srbofilskom i četničkom strujom” – i na trenutak zbunio HRT-ovu reporterku Katarinu Perišu Čakarun, koja se iz vidne nelagode uspjela izvući tako što je Aliću brže-bolje pristojno zahvalila na izjavi kakvu očito nije očekivala.
A nije ju očekivala vjerojatno zato što glumca Božidara Alića nikada nije gledala u njegovoj životnoj ulozi istoimenoga kolumnista portala Dnevno.hr.
Jer da je Katarina Periša Čakarun vidjela barem jednu epizodu tog Alićeva serijala, ne bi ostala onako zatečena onim što je glumac sasuo u mikrofon, kad mu ga je već ljubazno ponudila, već bi znala da joj on na temu izbora može govoriti daleko iscrpnije, da joj može – kad je već prigoda – izdeklamirati i ponešto iz svojega kolumnističkog opusa.
Evo naprimjer ovo: ”U Hrvatskoj Hrvata pritajili su se njezini smrtni neprijatelji, koji su našom dobrohotnošću, pa i glupošću, ostali na životu i, eto, danas su na vlasti.”
Pa onda još o istima: ”Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo rješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.”
Mogao se Alić u ”Izbornoj noći” Hrvatske televizije obratiti i zastranjelim biračima diljem domovine, naravno, svojim riječima: ”Pokajte se, ispovjedite se svi koji ste glasovali za njih, za partizanske udbaške ubojice roda svoga! Sve njih treba smaknuti s javne, političke, ili bilo koje druge scene i aktivnosti, makar i na redovitim izborima. Oni su Zlo, spadala, vucibatine i četničke priležnice anglosaksonskog istospolnog sotonizma.”
Ako biskup u te ”dosadašnje političare” koji su ”našu Domovinu gurnuli u udbaško-komunističke ralje” ubraja i Franju Tuđmana, kao što ga zajedljivo uvrštava među hrvatske predsjednike koji su bili u komunističkoj partiji, onda je pred Kolindom Grabar Kitarović poprilično zahtjevna zadaća: da Hrvatsku retuđmanizira tako što će je detuđmanizirati
A mogao je i podsjetiti gledateljstvo na tople i duboko humane riječi što ih je još prije godinu dana sročio na račun Kolindina protukandidata: ”Jednooki Ljigavi Lignjun je, kao i ostatak ove hemeroidalne pseudonarodne trenutne vlasti, pomno smislio i sročio izbljuvak od čestitke, svojim troprstim biračima, odlazeći na manji kirurški zahvat uljepšavanja. Nadam se da će ostati i bez drugog oka.”
Da se Aliću dopustilo da pred kamerama HRT-a bude tako rječit kao u svojim pisanijama, pučanstvo bi već u izbornoj noći vidjelo kamo vodi to ”novo zajedništvo” što ga je proklamirala pobjednica izbora. Tako bi ta tema bila apsolvirana i nitko na nju više ne bi morao trošiti riječi.
Ovako je pak bilo nužno da se oglasi i biskup sisački Vlado Košić, i da u čestitarskoj poruci prvoj predsjednici Republike Hrvatske napiše i ovo: ”Nadam se, budući da ste prva hrvatska predsjednica koja nije bila u komunističkoj partiji, da ćete uspjeti izvući našu Domovinu iz udbaško-komunističkih ralja u koje su ju na žalost gurnuli dosadašnji političari.”
Ako biskup u te ”dosadašnje političare” koji su ”našu Domovinu gurnuli u udbaško-komunističke ralje” ubraja i Franju Tuđmana, kao što ga zajedljivo uvrštava među hrvatske predsjednike koji su bili u komunističkoj partiji, onda je pred Kolindom Grabar Kitarović poprilično zahtjevna zadaća: da Hrvatsku retuđmanizira tako što će je detuđmanizirati.
Ako joj u tome i ne pomogne Bog na kojega će se zakleti, pomoći će glumac Božo i biskup Vlado koji će, ako ništa drugo, barem zdušno proklinjati.
Osloni li se na njihovu pomoć, Kolinda Grabar Kitarović će stvoriti otprilike onoliko ”novoga zajedništva” koliko i njezin prethodnik ”nove pravednosti”.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Zašto je Ivo izgubio?
Iako sam kazao da je sada sve jasno i za sve je sada kasno, dakle da je ta tema ad acta, vidim i zaključna razmišljanja svojih kolega, barem onih koje rado čitam ili koji me motiviraju na razmišljanje o ponekom stavu, i svim tim brojnim analizama dodao bih tek jednu konačnu riječ, o kojoj se šuti, iz sasvim razumljivog razloga.
Naime, kad je god riječ o naknadnim tumačenjima nekog fenomena, onda stručnjaci to obrazlažu svaki kategorijama svoje znanosti, a sumarno kazano, nužno preusko, jer je za znanstveno, ili, dobro, budimo blaži: popularnoznanstveno mišljenje neprihvatljivo svako objašnjenje koje kontaminira visokoparnost teorije pragmom, praksom ili jednostavnom tehnologijom političke borbe.
I upravo o tome imam omanji dodatak svim dosadašnjim interpretacijama.
Ja mislim da je ishod ovih izbora paslika ishoda izbora 2009. godine. Što to znači: zašto paslika prethodnih izbora, i što sad to hoće kazati: paslika?
Kao što je 2009. godine Ivo Josipović personalizirao uspjeh ljevice na valu građanskog ogorčenja kriminalom i korupcijom, nakon upada u demokratski proces brižljivo tempiranim uhićenjem Sanadera i kriminalizacijom HDZ-a, tako sada Ivo Josipović personalizira neuspjeh ljevice u Zagrebu, na valu nezadovoljstva brižljivo tempiranim uhićenjem Milana Bandića!
Evo zašto.
Kao što je 2009. godine Ivo Josipović personalizirao uspjeh ljevice na valu građanskog ogorčenja kriminalom i korupcijom, nakon upada u demokratski proces brižljivo tempiranim uhićenjem Sanadera i kriminalizacijom HDZ-a, tako sada Ivo Josipović personalizira neuspjeh ljevice u Zagrebu, na valu nezadovoljstva brižljivo tempiranim uhićenjem Milana Bandića!
I 2009. i 2014. izborima prethode uhićenja: tada Sanadera, sada Bandića. Prvi puta građani revoltirani glasaju za ljevicu, drugi puta protiv nje. Zašto govorim o Zagrebu a ne Hrvatskoj?
E, to, tu tehnologiju izbora, vidite, politolozi ne spominju, iako recimo PR stručnjaci, koji su involvirani u te procese, to od zgode do zgode i vide: riječ je dakle o Zagrebu, u kojemu je Ivo Josipović izgubio izbore, naprosto zato jer je 50 000 glasova, koliko je Josipović dobio u ovim izborima manje no 2009. godine, nesumnjivo glas Bandićevog elektorata.
Kako sam u to siguran? Već samo to pitanje odaje ili igoranta ili licemjera: dobro, ili ćemo se praviti idioti ili ćemo se otvoreno razgovarati: u Zagrebu je Bandićeva lista i Josipovićeva, i uhićenjem Milana Bandića i bez ikakva izričita poziva elektorat sklon Milanu Bandiću protestno ili naprosto po inklinaciji glas je dao drugoj strani.
I to je sve. Kakvi Hrvati u BiH, kakva Dalmacija, kakva dijaspora, to su sve naklapanja. Zagreb je svojim kapacitetom mogao kompenzirati sve ostale lošije rezultate, čak tu nije presudna ni manja izlaznost Rijeke (to je posebna priča o demotiviranju Linića izborom Jovanovića), samo da je Zagreb odreagirao kao što je to bio slučaj u prethodnoj suradnji Josipovića i Bandića, kad se slagala lista Milana Bandića. Jasno, nije teško zaključiti kome je, barem koliko HDZ-u, pobratimstvo tih lica u svemiru smetalo, i do koje je mjere bliskost Bandića i Josipovića Milanoviću ugroza, pa je i taj aspekt, eto, lakoshvatljiv i objašnjiv.
Kako sam u to siguran? Već samo to pitanje odaje ili igoranta ili licemjera: dobro, ili ćemo se praviti idioti, ili ćemo se otvoreno razgovarati: u Zagrebu je Bandićeva lista i Josipovićeva, i uhićenjem Milana Bandića i bez ikakva izričita poziva elektorat sklon Milanu Bandiću protestno ili naprosto po inklinaciji glas je dao drugoj strani
Dakle, kao što je nezadovoljno situacijom u zemlji građanstvo 2009. otklizalo u lijevo, birajući pristojnog, civiliziranog gospodina, kao što bi izabralo moguće i bilo kojeg drugog pristojnog i uljuđenog kandidata ljevice, tako je sada isto to građanstvo kaznilo istu tu ljevicu čije je vlast – a i tu prestanimo biti licemjeri, jer bez obzira na ishod procesa, govoreći samo o raspoloženju građana, naprosto moramo priznati da je od 10 Zagrepčana 8 njih protiv uhićenja Milana Bandića, što god mi, kao legalisti, mislili o tome! – s jasno odmjerenim timingom izbore dočekala izbivši uhićenjem zagrebačkog gradonačelnika Ivi Josipoviću presudni predizborni deal iz ruke: dogovor Ive Josipovića s Bandićem bio je jamstvo kako snaženja Josipovića, tako slabljenja Kolinde Grabar Kitarović.
Jasno, oni koji su razmišljali o izborima niti imaju ikakvih nepoznanica, niti dvojbi, niti skrupula: njima je ta pobjednička kombinacija Bandić-Josipovićeve liste postajala egzistencijalnom ugrozom, i elevacija te suradnje i na državnu razinu nije se mogla tolerirati. Milan Bandić, i to je zanimljivo, dva puta je pao kao žrtva ambicije da se iz Grada uzdigne na razinu Države: prvi puta se okliznuo na snijegu, sada je pao i s vlasti.
S njime i Ivo Josipović, koji je, sada je to također očito, preosobno shvatio svoj uspjeh 2009., ne uviđajući ili ne respektirajući činjenicu da bi i svaki drugi uglađeni profesor kao kandidat ljevice u toj atmosferi jednako dobro prošao, pa je naprosto uljuljkan u trajnu anketnu idilu osamdesetpostotne popularnosti pomislio da je to zaista osobna stvar između njega i njegovoga naroda: to je ujedno razlog zbog kojega je Ivo Josipović ovu kampanju shvatio olako.
Zbog kojega je mislio da će izborima prošetati, zbog kojega je zato stožer koncipirao do te mjere katastrofalno da se gore ne može (iz gubitničkog je izbornog stožera Nikice Gabrića preuzeo tri osobe – od toga dvije ključne – pridruživši im osobu koja nikada nije radila taj posao a udaljivši od sebe dvije, tri osobe koje su pet godina pratile njegov rad i poznavale ga u detalje, etc, etc).
I to je sve. Kakvi Hrvati u BiH, kakva Dalmacija, kakva dijaspora, to su sve naklapanja. Zagreb je svojim kapacitetom mogao kompenzirati sve ostale lošije rezultate, čak tu nije presudna ni manja izlaznost Rijeke (to je posebna priča o demotiviranju Linića izborom Jovanovića), samo da je Zagreb odreagirao kao što je to bio slučaj u prethodnoj suradnji Josipovića i Bandića, kad se slagala lista Milana Bandića. Jasno, nije teško zaključiti kome je, barem koliko HDZ-u, pobratimstvo tih lica u svemiru smetalo, i do koje je mjere bliskost Bandića i Josipovića Milanoviću ugroza, pa je i taj aspekt, eto, lakoshvatljiv i objašnjiv
Odatle i ona nervoza koja se pojavila početkom ljeta shvaćanjem da bi kandidatkinja koja dolazi iz NATO-a mogla biti kudikamo veći problem no što su to ini lideri HDZ-a, i napokon, da zaključim, kao što je Ivo Josipović olako shvatio svoj uspjeh, tako je olako shvatio i mogućnost svoga neuspjeha.
O perifernim, iako silno važnim aspektima, možda je sada i suviše govoriti: kreirati nišu zvanu ORaH, a onda ne ubaciti njenog predsjedničkog kandidata, nego tu prazninu prepustiti da je popuni druga strana, jednako je fascinantna pogreška: egzaktno, ona broji 60 000 glasova; ako i nisu svi Viliborovi, dobar ih dio jest.
Potom, pogledajmo naslovnu stranicu Globusa iz kolovoza ove godine: dakle, pet mjeseci prije izbora sve se tu već znalo: čak i datum (OK, tjedan dana sim, tam, tjedan prije ili poslije Božića, svejedno) je bio poznat, iako se stvarala fama da tu nešto Vlada oklijeva i odlučuje, čak se tu pristalo i na fatalnu reinterpretaciju lokalnog kolorita kampanje, jer je obračun crvenih i crnih, na što je sam SDP, u zadnjem krugu, sveo kampanju koju je HDZ od samoga početka fantastično vodio na dvije razine.
Prvo, stranka je krenula putem nacionalističkog revivala, dakle u koloritu crveni-crni, zazivajući lustraciju, pisanje udžbenika, reviziju povijesti itd, dok je kandidatkinja crne amerikanizirala u plave (to je obol PR stručnjaka koji su – znam ljude – briljantno odradili taj posao), kao da je riječ o srazu demokrata i republikanaca, a ne ustaša i partizana (o čemu sam ja ljetos pisao, ali, zašto bi geniji koji su potrošili 6 milijuna kuna ikoga slušali, pa valjda oni znaju kad toliko vrijede!).
Tako je ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite!
Da, one postoje, ma koliko to nama/vama neugodno bilo priznati. Ono što se u u headquarteru kampanje KGK snilo, to se i zbilo: ispod površine pozivi na lustraciju, iznad površine na jedinstvo, i na valu nacionalnog resentimana KGK je dostigla inicijalnih 20-tak posto zaostatka, prestigla Ivu Josipovića za taj 1%, uspjevši na kraju ponuditi njegov core-business: jedinstvo nacije, koje se u žargonu ljevice imenuje: faktor političke stabilnosti. Za ne povjerovati!
Ispod naoko civilizirane utakmice dvoje kulturnih ljudi, dvostrukoga profesora i karijerne diplomatkinje, zapravo trajao obračun nikad do te mjere antagoniziranog nacionalnog korpusa, što je danas i daltonistima jasno: jedan pogled na kartu Hrvatske, i to plavetnilo s naslovne stranice Globusa broji 14 županija, a crvenilo iz želje Ive Josipovića u Rijeci 2009. svelo se na Kvarner, Istru, Međimurje i jedva polovinu Zagreba. Usporedite tu kartu s onom Kuljiševom o dvije Hrvatske, i – zašutite!
Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezlutat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4.
I ne, nije se trebalo igrati samo na svoje! To je idiotizam, tu ljevica pokazuje da ništa ne razumije.
Pa ovo pretumačenje crvenocrne dijalektike u nekakvu crveno-plavu suštinski je pomak koji zadrigla lijeva analitika nikako ne razumije: pomak od obračuna crvenih i crnih (Milanovićevi mi-oni) prema crvenima i plavima pomak je prema – središtu! Kakvom središtu, kojem to centru?
Rekli bi: prema neutralnom građaninu. Ali, ovdje je građanin iščezao, nema ga ni kao političke pozicije a jedva da u tragovima postoji kao socijalni sloj. Realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Dobro, a koga onda to ima osim ljevice i desnice (iako i tu možemo govoriti prije o subkulturnim identitetima, ne više o klasičnom ideološko-političkom razgraničenju tradicionalne ljevice i desnice) na tom našem centru? Ima Žnidaršića, sinovci! Ima naš mali građanin, naš malograđanin.
I to je taj pomak od crvenih i crnih ka crvenima i plavima: plavi, to, rekao bi možda Dežulović, nije više ustaša, nego domobran! A upravo je taj sentiment, tu vrst patriotizma, domoljublje kao temeljnu robu svoje kampanje, prodavala KGK. Ta, jedna slika će dostajati da vas u to uvjeri: u izbornoj noći prvoga kruga HDZ je plamtio nacionalnim obilježjima, a u stožeru Ive Josipovića niti jedna jedina zastava!
Kad je vidio što se sprema (a spremalo se i nezadovoljstvo SAD i Njemačke, svake iz svojih razloga; prvi su bili konsternirani koketiranjem s Rusima, drugi revoltirani obranom Perkovića) Ivo Josipović je trebao kampanju skratiti što je više moguće: ljetos ne trepnuti, ne reagirati kad već ni KGK nije davala izjave, a estradizaciju kampanje dokrajčiti ranijim rokom izbora: HDZ bi poludio, strategija vođenja kampanje tabloidiziranjem idioma istom bi propala jer bi bilo nužno sve zgusnuti a ne baviti se pastoralnim prikazima života obitelji Grabar Kitarović, valjalo je kazati “možda nisam napravio nešto senzacionalno ali nisam napravio niti jednu grešku”, i ako rezultat i ne bi bio 8:2, bio bi 6:4
Naravno, dvostruka je to greška: izbori su za PRH, pa pobogu, dajte tu zastavu države čijega predsjednika biramo, ali, ako se odmaknemo od te proklete lijeve zaglupljenosti koja u svakom nacionalnom simbolu vidi ugrozu svog malograđanskog kozmopolitizma koji se ionako ne zna snaći na frankfurtskom aerodromu, a kamoli u današnjem svijetu, ipak ostaj pitanje: što je Bruketi u glavi da mu niti jednoga trenutak na pamet ne pada kopirati bilo koju predsjedničku kampanju zapadnoga svijeta, pa ako ne već kroz stijegove, a ono digitalno razvuči crven-bijel-plavi i kockice da se vidi da je i Ivo – Hrvatska!
Ne, ne radi se tu o tome da je itko nacionalno insuficijentan, ne daj Bože. Puno je jednostavnij razlog: intelektualna je tu insuficijencija. Ne, nije riječ čak ni o kreativnoj, ne ćete se moći na to vaditi! Riječ je o jednostavnom nedostatku pameti: samo glupan može Ivi Josipoviću pripraviti u noći prvog izbornog kruga stožer bez i jednog jedinog simbola hrvatske državnosti!
Ali, to sad nije post festum dociranje o efemeralijama ove kampanje: ne, tu se dobijao taj centar, tu, u animaciji upravo tog malog građanina koji uz Žuju voli kockice, i, nije mu ni za zamjeriti: voli čovjek svoju državu, patriot je, zovite ga kako hoćete, recimo Hrvat, pa bira hrvatskoga predsjednika.
A, nažalost, marketinški geniji misle da se predsjednik države bira simbolima Pride-kružnog toka. Nemam ništa protiv sveopće ljubavi, ali kad je koloristički labirint simbol Pravoga puta, onda se put po tom labirintu može lako dogoditi stranputica. Lako je meni sada biti general poslije bitke? Zakaj nisam ja… A tko veli da nisam? I tko kaže da ponešto nije i usvojeno. Ali, na dio toga nisam imao utjecaja, a za dio se nije imalo sluha.
I, tu smo gdje jesmo.
Da sumiram: opušteni Ivo Josipović, vjerujući da ima 80% popularnosti, olako je pomislio da je dovoljno skupiti za kampanju novac (odatle Tamara O.), dati Bruketi da tu kampanju konceptualizira i osmisli, uključiti Skoku kao hommage Milanu, poslušati prijetlja Ninu i druge (o, kako su Ivu Josipovića koštali savjeti njegovih prijatelja!) i preuzeti dio Gabrićevog stožera za koji ni sam Nikica nije kriv, i onda će sve ostalo biti stvar rutine: neka kampanja mora biti, odradit ćemo je rutinski, i kako je to ionako samo nužno formalno zlo, stvar ćemo privesti kraju i vidimo se u veljači.
Ispalo je da su dečki i cura s druge strane tu pobjedu malo više željeli, da nisu imali Milanovića ali su imali Karamarka, da Milijana Brkića SDP nema iako se ne bi moglo kazati da manjka pokoji Vaso, i ne baveći se razmišljanjma hoće li uspjeh Ive Josipovića umanjiti šanse Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko je nakon Stjepana Mesića do Pantovčaka doveo i Kolindu Grabar Kitarović.
Pametujem?
Da? Jer je 1% razlika koja je mogla otići i na drugu stranu?
Odlična su mi mnoga tumačenja, naročito ovaj trend pozivanja profesora i PR stručnjaka – nisam sarkastičan, zaista je tome tako, iako PR-ovci tu prodaju prije sebe budućim klijentima, no što meritorno govore o samoj stvari, jer, po logici njihove kompetentnosti (ta, oni su uz političare, pa znaju) mogli bismo uskoro pozivati i vozače automobila koji kudikamo više znaju, što je veća kilometraža – ali pate od jednoga manjka: to su objašnjenja liječnika pacijentu koji ima triper. Ne, latinski nazivi tu ništa ne objašnjavaju. Tu je nužno, ali i dovoljno, kazati: klonite se kurvi! To je onda valjana dijagnoza, jer je i savjet za ubuduće
Ne. Nije.
Nije, jer je 50 000 glasova, Bandićevih glasova, u Zagrebu bilo manje na Josipovićevom kontu.
A za to nije kriv Bero, kako se odmah tražilo, kukavički, odovornost i odgovornoga iz ustiju zajapurenih partijaca u samoj izbornoj noći: okrenite se prema šefu, on zna tko je kriv.
Jesam li, raspravimo i mene, ciničan ako govorim o uhićenju Bandića tek u kontekstu predizbornog timinga?
Nisam. Upišite studij filozofije, ne treba političke znanosti, naučite kad se desio diskontinuitet moralnog i političkog, kad se zbio razdvoj svrhe i sredstva, i prestanite za ovaj svijet kriviti mene: ja samo govorim kako u ovakvom svijetu dobiti a kako izgubiti izbore.
Ionako tema nisam ja, a i da jesam, svijet mogu lako promijeniti: već od 33 eura, Germanwings, Pleso – Tegel. Govorim dakle ne o sebi, niti u svoj govor upisujem tu ciničnu perspektivu, nego konstatiram da su je već drugi upisali: uhićenjem Bandića par mjeseci pred izbore, kao onomad i Sanadera.
I tu je i početak i kraj. I interpretacije i ovih izbora.
Toliko sam od njih umoran, da neću odgovarati ni na komentare. Uostalom, ne znam ima li potrebe za njima. Zanimljiva su mi vaša mišljenja, slušam ih 25 godina u emisiji, na blogu, ovdje na Faceu, i ne može mi se prigovoriti da vas ignoriram, da se oglušujem o njih, ali, znate, jednom kap prelije čašu: sada me više ništa ne zanima, jer ja znam kako se zbilo i zašto se zbilo. Bijah tamo.
Odlična su mi mnoga tumačenja, naročito ovaj trend pozivanja profesora i PR stručnjaka – nisam sarkastičan, zaista je tome tako, iako PR-ovci tu prodaju prije sebe budućim klijentima, no što meritorno govore o samoj stvari, jer, po logici njihove kompetentnosti (ta, oni su uz političare, pa znaju) mogli bismo uskoro pozivati i vozače automobila koji kudikamo više znaju, što je veća kilometraža – ali pate od jednoga manjka: to su objašnjenja liječnika pacijentu koji ima triper.
Ne, latinski nazivi tu ništa ne objašnjavaju. Tu je nužno, ali i dovoljno, kazati: klonite se kurvi!
To je onda valjana dijagnoza, jer je i savjet za ubuduće.
(Opaska uredništva: komentar kolege Bolkovića namjerno nismo dali na lekturu već ga prenosimo onako kako ga je objavio na svojem FB zidu).
Hrvatskoj se ne piše dobro
Predsjednički su izbori nadrasli važnost odluke o tome tko će u idućih pet godina voditi hrvatsku državu. Ovdje se nije radilo samo o izboru formalnim ovlastima skromnog, ali mogućim utjecajem potentnog predsjednika Republike. Niti se biralo samo između Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović. Ovoga puta radilo se o mnogo važnijoj odluci. Odluci o tome kojim će putem Hrvatska.
Neočekivano visoka izlaznost pokazala je da su građani jako dobro razumjeli važnost trenutka. Rekordan odaziv rezultat je visoke mobiliziranosti. Oba su tabora podigla svoje adrenalinom nabijene sljedbe na noge. Hrvatska se oštro podijelila, a onda je odluka o predsjedniku Hrvatske donešena izvan Hrvatske.
Očekivani manjak svojih birača HDZ je uspio nadoknaditi u Hercegovini, gdje su mu osigurali prevagu, što se još nikada nije dogodilo. Nikad se još nije dogodilo da ishod hrvatskih izbora odluče glasovi iz takozvane ili stvarne dijaspore. Hrvatska je tako praktično pretvorena u zemlju ograničenog suvereniteta.
Očekivani manjak svojih birača HDZ je uspio nadoknaditi u Hercegovini, gdje su mu osigurali prevagu, što se još nikada nije dogodilo. Nikad se još nije dogodilo da ishod hrvatskih izbora odluče glasovi iz takozvane ili stvarne dijaspore. Hrvatska je tako praktično pretvorena u zemlju ograničenog suvereniteta
Kolinda Grabar Kitarović svoj uspjeh zahvaljuje vlastitom karakteru, ali i vojničkom funkcioniranju svoje stranke. Objektivno postigla je izvrstan rezultat. Od Franje Tuđmana HDZ nije uspijevao osvojiti Pantovčak. Čak ni ostvariti spomena vrijedan skor.
Slavljenica će svoj uspjeh morati podijeliti s glavnim HDZ-ovim operativcemMilijanom Vasom Brkićem, koji je stranci nametnuo željezni ustroj u osvajanju izbora.
Ali bez njenog široj publici prihvatljivog imidža to ipak vjerojatno ne bi bilo dovoljno.
Bez njene umjerene, nekonfliktne retorike kojom je pecala po centru HDZ ne bi uspio ostvariti pobjedu. No, promjena na mjestu šefa države rezultat je prije svega silnog nezadovoljstva aktualnom vlašću, prije svega nesposobnom Vladom. Zoran Milanović zaslužan je za uspjeh Kolinde Grabar Kitarović možda i više od nje same. HDZ-ova pobjeda kao poklon iz SDP-ova tabora!
Ivo Josipović izgubio je izbore, kroz koje je mislio da će se samo prošetati. To je veliki neuspjeh. Dosadašnji predsjednik popio je poraz, odnosno nije osvojio novi mandat zbog nedovoljno energično odrađenih proteklih pet godina, zatim prilično neatraktivne i široj javnosti nerazumljive kampanje, ali prije svega zbog potpune nesposobnosti i indiferentnosti aktualne Vlade i njene silne nepopularnosti, koja se i na njega prelijevala.
Bez njene umjerene, nekonfliktne retorike kojom je pecala po centru HDZ ne bi uspio ostvariti pobjedu. No, promjena na mjestu šefa države rezultat je prije svega silnog nezadovoljstva aktualnom vlašću, prije svega nesposobnom Vladom. Zoran Milanović zaslužan je za uspjeh Kolinde Grabar Kitarović možda i više od nje same. HDZ-ova pobjeda kao poklon iz SDP-ova tabora!
Na koncu nije mu pomogla ni huškačka retorika kakvu je pumpao HDZ. HDZ-ova bijesom i govorom mržnje nabildana kampanja, koja je raspirivala najniže strasti, u drugom je krugu na izbore prizvala dotad nemotivirane i apatične birače ljevice. Ali ipak ne u dovoljnom broju.
Pobijedile su Vasine kolone buseva s one strane hrvatske granice. Josipović se dostojanstveno ponio u porazu i, ako je suditi po njegovom govoru u izbornoj noći, ostaje u politici. Na koji način, to vjerojatno još ni on sam nije odlučio.
Sada je pitanje kako će se Kolinda Grabar Kitarović postaviti. Prije svega kako će se razvijati njena relacija sa šefom stranke. Njihovi odnosi uopće nisu idilični, upravo suprotno, u posljednje vrijeme međusobna se napetost uopće ne skriva, komunikacije gotovo da nema.
Zagrljaji na pozornici bili su za publiku. Tomislav Karamarko pokazao je svoju volju za moć i u izbornoj noći, gurajući se za govornicu ispred pobjednice i kradući joj trijumf. Gospođa Kitarović govorila je pretjerano euforično, ali u osnovi pomirljivo i uključujuće.
Izjasnila se da će biti predsjednica svih građana, založila se za prevladavanje podjela i pozvala na zajedništvo. Obraćajući se Josipovićevim biračima u jednom je trenutku rekla: “Svi ste vi moji!“
Ni jedan od blokova ne može se smatrati dominantnim. S takvom apsolutnom raspolućenošću, bez lidera koji bi mogao osigurati prevladavanje podjela, s političarima koji ih dodatno produbljuju, Hrvatskoj se ne piše dobro
Međutim, HDZ je u kampanji prešao Rubikon u suprotnom smjeru. Svoju je retoriku maksimalno radikalizirao i podesničario. Na predizbornom skupu u Zagrebu šef stranke opet je održao ne samo prema izbornom konkurentu i njegovim biračima, nego i prema cijeloj lijevoj ili čak centraškoj Hrvatskoj maksimalno netrpeljiv i neprijateljski govor, dok se dvorana prolamala od povika “Izdaja, izdaja!“.
HDZ-ovi saveznici iz šatora u Savskoj zemlju su oblijepili jumbo plakatima na kojima je predsjednik Josipović prikazan s crvenom zvijezdom na čelu i označen doslovce kao izdajnik i agresor. Notorni Thompson, kojega je HDZ svojedobno plaćao da ne pjeva, javno je agitirao za HDZ-ovu kandidatkinju, izbornu odluku tumačeći kao priliku da se “u zaborav pošalju ostaci jugokomunizma“…
Veliko je pitanje može li Kolinda Grabar Kitarović utjecati kako bi se takav prilično zastrašujući HDZ-ov karakter popeglao i promijenio. Može li ona s Pantovčaka djelovati na odnose u stranci iz koje će kao predsjednica države morati izaći?
To je pitanje posebno važno s obzirom da izjednačen rezultat, odnosno tijesna pobjeda pokazuje maksimalnu podijeljenost hrvatskog društva. Hrvatska je točno po polovici rascijepljena na desnicu i ljevicu, a između njih vlada nikad veća antagoniziranost.
Ni jedan od blokova ne može se smatrati dominantnim. S takvom apsolutnom raspolućenošću, bez lidera koji bi mogao osigurati prevladavanje podjela, s političarima koji ih dodatno produbljuju, Hrvatskoj se ne piše dobro.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Milanoviću, a što ćeš sad?
S ovih predsjedničkih izbora Hrvatska nije izišla samo podijeljena, nego rascijepljena. Ako su kandidati i gledali koliko-toliko unaprijed, opće ozračje raskola nisu determinirale njihove programske razlike, nego ideološka podvojenost njihovih aparat i pristaša, koja se i dalje uglavnom hrani prošlošću, u kojoj se opet sukobljavaju ustaše i partizani, Hitler i Stalin, kao da je 1945 bila jučer, kao da nije svanula ni 1948, kamoli 1989.
Hrvatska je zemlja čvrsto zagledana unazad. Zemlja spremnija za sukob nego za razvoj. To nitko izvan nje ne može promijeniti – a Hrvatska neće.
Ove je izbore izgubio Ivo Josipović, naravno, ali demiurg poraza je Zoran Milanović, s vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije. Iako se u tom pogledu može govoriti o čvrstom kontinuitetu od druge vlade Ive Sanadera, preko vlade Jadranke Kosor, do, evo, posljednje godine sada vladajuće koalicije koja je uzalud kukurijeknula, pa sama sebe spravila u lonac.
Ove je izbore izgubio Ivo Josipović, naravno, ali demiurg poraza je Zoran Milanović, s vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije. Iako se u tom pogledu može govoriti o čvrstom kontinuitetu od druge vlade Ive Sanadera, preko vlade Jadranke Kosor, do, evo, posljednje godine sada vladajuće koalicije koja je uzalud kukurijeknula, pa sama sebe spravila u lonac
Naime, u pogledu privrednog nazadovanja dvije jedine snažne stranke – Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija – postigle su prešutni konsenzus.
Možda bi se konsenzusom moglo smatrati, u ovoj našoj sarkastično paradoksalnoj državi, što nitko nije više učinio za popularnost SPD od Tomislava Karamarka, te što mu se Zoran Milanović nesebično odužio, ne samo sapunajući dasku svom kandidatu, nego navalivši mu na pleća i vrat breme neuspjeha bez ikakve optimistične perspektive.
Kako sada stvari stoje, Zoranu Milanoviću ostaje još nepuna godina političkog života, do sljedećih parlamentarnih izbora. Ne čini se uopće više upitnim hoće li preživjeti, pitanje je samo koja će dijagnoza pisati u umrlici političkog pokojnika: da li ”zgasnuo kao nepopravljiv šeprtlja“ ili ”barem je poginuo junački“.
Jadranka Kosor – čija se Vlada činila nenadmašno nesposobnom i nevoljnom, dok su joj se kadrovski odabiri pokazali ama baš suicidalnima – bila je tih svojih očito posljednjih mjeseci ipak usredotočena na jedan cilj, ne za samu sebe i svoj opstanak, nego za Hrvatsku: na ulazak u Evropsku uniju, koji nije bio zajamčen kad joj je predana vlast. To joj nedovoljno priznaju, i nije fer.
Zoran Milanović je potkraj prošle godine ipak, jednom i napokon, svoj prznički karakter upregao korisno, da podrži ministra Lalovca protiv ostalih svojih ministara razmetnih i da održi tekući budžetski deficit barem djelomice pod kontrolom.
Pitanje je, naravno, je li barem u ovu izbornu nedjelju shvatio koliko je njegovo dosadašnje taktiziranje bilo samoubojstveno po njega, po njegovu stranku i, na žalost, po Hrvatsku, hoće li tvrdoglavo narcisoidno nastaviti po svojoj dosad zajamčeno gubitničkoj putanji, ili će barem na kraju svoje prekratke političke parabole učiniti nešto da ga ne bude sram…
U preostalih deset mjeseci može životariti, optužujući sve i svakoga osim sebe, kao i dosad – ili može, prekasno ali časno, ruknuti u ostvarenje Plana 21, na temelju kojega je izabran i koji je izdao, izdavši prvo svoje birače a onda, kao kolateralnu žrtvu, i dosadašnjeg predsjednika Josipovića.
Može pokušati postići konsenzus s oporbom o promjeni izbornog sustava (nikada nije lijepo da ga mijenja sama stranka na vlasti, etički nije dopustivo da to čini sama u posljednjoj predizbornoj godini), kako bi sastav Sabora izvukao iz pohlepnih kandži stranačkih vrhuški i vratio ga, koliko je to moguće, samim biračima.
Može provesti, uz nos klijenteli i vlastite i suparničkih stranaka (što može izgubiti, napokon?), temeljit teritorijalni preustroj i jamačno pojeftiniti mastodontski državni aparat na razinama od općina do Republike, a možda i tog dinosaura učiniti efikasnijim. Može spriječiti klijentelističko uhljebljivanje stranačkih pijavica u javnim poduzećima uvodeći obvezatne natječaje i ombudsmana za nadzor nad njima. I tako dalje.
Pitanje je, naravno, je li barem u ovu izbornu nedjelju shvatio koliko je njegovo dosadašnje taktiziranje bilo samoubojstveno po njega, po njegovu stranku i, na žalost, po Hrvatsku, hoće li tvrdoglavo narcisoidno nastaviti po svojoj dosad zajamčeno gubitničkoj putanji, ili će barem na kraju svoje prekratke političke parabole učiniti nešto da ga ne bude sram dok sljedećih četrdesetak godina bude hodao među stanovnicima ove države usredotočene na povijest, i sam kao nov element sporne prošlosti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Emancipirana marioneta
U noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović kao da smo već ušli u novu etapu predizbornog nadmetanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koju je premijer dočekao s gnjevnim neprijateljstvom, a predsjednik njezine stranke, HDZ-a, s izrazitom namjerom da joj pokaže koliko je mnogo stranka učinila za nju, te je tako simbolički pred TV kamerama ugušio njezinu ideju o emancipaciji od tvrdog HDZ-a i narušio uvjerljivost namjere da želi postati predsjednica svih, a ne samo ”svojih”.
Već u izbornoj noći bilo je jasno da će Kolindi Grabar Kitarović biti teško s njima obojicom, i sa Zoranom Milanovićem, ali i s Tomislavom Karamarkom.
Još bi bilo razumljivo da je Karamarko odlučio kratko čestitati predsjedničkoj kandidatkinji svoje stranke, da ju je odlučio najaviti, ali ne: on je odlučio održati govor. Predugačak i znakovit. Ostavio je pobjednicu, predsjednicu, da stoji, da ga gleda i da sa zaleđenim smiješkom čeka svoj red.
U noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović kao da smo već ušli u novu etapu predizbornog nadmetanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koju je premijer dočekao s gnjevnim neprijateljstvom, a predsjednik njezine stranke, HDZ-a, s izrazitom namjerom da joj pokaže koliko je mnogo stranka učinila za nju, te je tako simbolički pred TV kamerama ugušio njezinu ideju o emancipaciji od tvrdog HDZ-a i narušio uvjerljivost namjere da želi postati predsjednica svih, a ne samo ”svojih”
Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica.
Kao da se i ona već pitala: Pa hoće li mi konačno dati da ja održim govor pobjednice?
Kolinda Grabar Kitarović bila je autonomna ”zvijezda“ u trenutku kada ju je Karamarko počeo nagovarati da se kandidira. Imala je snagu i autoriret osobe koja je postala zanimljiva široj hrvatskoj javnosti i prije nego što je nastupila kao predsjednička kandidatkinja, bila je ime koje se pojavilo u anketama prije nego što je dala pristanak stranci i već je tada zabljesnula s respektabilnim postocima.
Bila je to nesumnjivo pozicija koja je davala slobodu, pozicija u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno mogla postavljati uvjete Tomislavu Karamarku i stranci. Ona je, kažu, inzistirala na tome da ima pravo izabrati najuži tim suradnika, ona je zadržala jaku neformalnu vezu s Matom Granićem, koji uopće nije dio najužeg Karamarkovog tima. Ona je prije prvog izbornog kruga možda još i maštala o tome da može i mora privući šire glasačko tijelo. Ali kao da se sve to istopilo u hodu.
Već u drugom krugu Grabar Kitarović je i sama pristala na tu usku vezanost sa strankom, prepustila se onome što je sigurno, onome što joj HDZ-ova mašinerija može dati. Mi smo možda doista gledali put jedne političarke koja je željela biti više od predstavnice stranke kako na kraju postaje vrlo strogo stranački vezana aktivistica. Toliko vezana da u noći u kojoj je ona izvojevala pobjedu mora predugo čekati red da joj Tomislav Karamarko uopće dade riječ.
Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica
Ima li u njoj mudrosti i želje da se opet vrati na onu početnu poziciju? Poziciju samostalne političarke koju je Tomislav Karamarko trebao moliti da se kandidira? Je li to uopće moguće: tu je teret i obavezna i odgovornost prema stranci koja je izgurala projekt u teškom drugom krugu. A sada možda i želja da si uopće ne otvara tu frontu jer je već s druge strane dočekuje furija u liku Zorana Milanovića.
Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je ”militantni vojnik svoje stranke“, ”aparatčik“, ako se njega pita njemu je ”nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje.
Može li taj odnos napetosti između Ureda predsjednika i Vlade donijeti novu kvalitetu? Teško u godini uoči parlamentarnih izbora. Zoran Milanović, premijer koji dan danas za probleme svoje vlade voli optuživati prethodne vlade i uzroke svog neuspjeha vidi posvuda samo ne kod sebe, eventualno će na popis uzroka dodati još i pritisak predsjednice Grabar Kitarović. Počet će mu se priviđati opasna militantna vojnikinja u svakoj prigodi u kojoj će mu se to učiniti kao zgodan alibi.
Teoretski, ako bi i nakon silnih natezanja, predsjednica utjerala održavanje izvanredne sjednice vlade o gospodarskoj situaciji – što bi se dogodilo? Bi li se pokrenuli nekakvi ozbiljni procesi? Bi li ona uspjela utjerati uključivanje gospodarskih eksperata u raspetljavanje tekućih gospodarskih nevolja ili zahvate koji će brzo olakšati situaciju socijalno ugroženima, blokiranima ili nezaposlenima?
To će možda biti gesta, paljenje crvenog alarma da smo doista u opasno lošoj situaciji, ali neovisno o tome što je njezin prethodnih Josipović oklijevao u korištenju mehanizama alarmiranja da je sve otišlo k vragu, ona neće doista moći učiniti ništa dramatično korisno za ugrožene. Pri tome će naravno ona imati alibi da ne može ništa učiniti niti pokrenuti jer Vlada ”ne zna i ne može“ – kako je to mnogo puta govorila u predizbornoj kampanji.
Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je ”militantni vojnik svoje stranke“, ”aparatčik“, ako se njega pita njemu je ”nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje
Zapravo, u noći drugog kruga predsjedničkih izbora svima nama je započela predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koja će tvrditi da do parlamentarnih izbora ne može mnogo toga učiniti jer je tu nemoguća Vlada Zorana Milanovića. Za one bliske HDZ-u koji su u njoj vidjeli novu snagu HDZ-a koja bi mogla trasirati novi smjer stranke, proeuropski, mekaniji, tolerantniji, vjerojatno će biti obrazloženje da je sada sve skupa preosjetljivo i da ne treba dirati u dosadašnji smjer HDZa da se ne bi škodilo stranci u srazu sa SDP-om.
Konačno, ona sada mora izaći iz HDZ-a i nipošto ne može ostati nešto kao ogledni primjer drugog mogućeg lica HDZ-a. Ali teško će se ograditi od permanentnih sumnji da sve što čini uoči parlamentarnih izbora zapravo čini za bolje pozicioniranje HDZ-a.
S druge strane, dobili smo još gnjevnijeg Zorana Milanovića koji će tvrditi da tek sada ne može ništa učiniti jer ”smo si izabrali“ militantnu vojnikinju HDZ-a za predsjednicu. Ima i onih koji ponovno vide šansu za preslagivanje unutar SDP-a. Baš kao što su vidjeli tu priliku nakon izbora za EU Parlament.
Ali ako tada nije bilo snage za demilanovićevizaciju SDP-a, teško da će biti sada. Izgledaju li vam Rajko Ostojić, Josip Leko ili sada skinuti s trona Ivo Josipović kao komandosi koji će učiniti čuda u umornom i dezorijentiranom SDP-u? Prije izgledaju kao političari koji čeznu za dobrim godišnjim odmorom, da se malo maknu od te glasne i nerazumne svjetine, od svih tih nezaposlenih i bijesnih i blokiranih i jadnih koji bi željeli živjeti dostojanstveno i pristojno u Hrvatskoj. Pa će onda nakon odmora popiti zeleni čaj i promisliti što bi mogli, jednog dana.
2015. godina je godina permanentne predizborne kampanje, preslagivanja i ubacivanja u neprijateljske redove. Kolinda Grabar Kitarović, neovisno o romantičnim obećanjima o tome da Hrvatsku želi učiniti najprosperitetnijom državom, zapravo postaje prije svega faktor na predstojećim parlamentarnim izborima.
Za novu hrvatsku predsjednicu doista životna prilika da pokaže da nije marioneta, da može biti snažna i autonomna, a koliko će joj to biti teško u oba smjera, svjedočili smo već u noći njezine pobjede.
(Prenosimo s tportala).
Plutajući birači
Među nebrojenim komentarima iznenađujućeg uspjeha Ivana Sinčića i Živog zida u prvom krugu predsjedničkih izbora, ima jedan na tzv. društvenim mrežama koji je prešišao sve ostale. Za nekoliko godina, veli anonimni komentator, Živi zid će biti slavljen kao ”prvi partizanski odred” u porobljenoj Evropi koji je ustao protiv vladajućeg kapitalističkog ”nacizma”.
Uh, pomislih, ovaj ga je pretjerao, iako čovjek ne može biti siguran da možda ne bliska, ali ni jako daleka budućnost, neće donijeti i tako nešto.
Ali, evo, ima onih kojima se nimalo ne čeka i na Sinčića i njegov Zid od živih ljudi projiciraju nade u prvu pravu antikapitalističko-antifašističku revoluciju. I to što prije, zapravo odmah. Nema veze što te nade nemaju solidnog, solventnog pokrića u onome što su Sinčić i njegov alter ego Ivan Pernar govorili proteklih dana i godina, štoviše oni su sami sebi postavili uže ciljeve.
Među nebrojenim komentarima iznenađujućeg uspjeha Ivana Sinčića i Živog zida u prvom krugu predsjedničkih izbora, ima jedan na tzv. društvenim mrežama koji je prešišao sve ostale. Za nekoliko godina, veli anonimni komentator, Živi zid će biti slavljen kao ”prvi partizanski odred” u porobljenoj Evropi koji je ustao protiv vladajućeg kapitalističkog ”nacizma”. Uh, pomislih, ovaj ga je pretjerao, iako čovjek ne može biti siguran da možda ne bliska, ali ni jako daleka budućnost, neće donijeti i tako nešto
Njihova vatrena povika na Tuđmanovu pljačkašku privatizaciju prestaje i pretvara se u pobožni stav mirno čim se progovori o njemu kao ”stvoritelju” hrvatske državne neovisnosti, a njihov antifašizam na koji ih poziva spomenuti komentator još je kraćeg i sipljivijeg daha. Prestaje već na ustaškim navijanjima na nogometnim stadionima, o čemu se Sinčić u televizijskom sučeljavanju na HRT-u ”hrabro” odbio izjasniti.
Kako je objasnio, tako je učinio jer se Živi zid odbija izjasniti između nametnutih ideoloških podjela, pa sebe ne smatra ”ni fašističkim ni komunističkim”, što je, najblaže rečeno, djetinjasto.
To je kao kada bi netko dokazivao svoju navodnu neovisnost tako što se ne bi izjašnjavao između demokracije i totalitarizma, ili čak između slobode i ropstva.
Uostalom, zna se da je ovo faktičko izjednačavanje komunizma i fašizma došlo iz ideoloških radionica HDZ-a, gdje nisu mogli otvoreno zagovarati ustaški fašizam, pa su odlučili fašistima proglasiti i hrvatske (jugoslavenske) komuniste.
A nije daleko od toga ni ono glavno s čime se pojavio Živi zid. Jer kada ovaj grmi protiv parazitizma i amoralnosti banaka i tajkuna, to ima smisla samo ako se može internacionalizirati, tj. primijeniti u svakoj drugoj zemlji, od Finske preko Srbije do Grčke. A čim se uokviri nacionalnim granicama, kako to rade Sinčić i njegovi, onda to postaje prihvatljivo i Karamarkovoj stranci koja je zbilja smjesta i bacila mamce prema njima.
Ovo ipak ne znači da su u pravu oni koji sada tvrde da je Živi zid zapravo proizvod HDZ-ovog obavještajno-promidžbenog aparata, smišljen samo zato da se ukradu glasovi Josipoviću i u drugom se krugu usmjere prema Grabar-Kitarović. Ili, da to reknemo malo drukčije, kada bi u tome bilo istine, onda bi se moralo zaključiti da u HDZ-u sjede ljudi istančanog političkog njuha koji znaju čitati znakove vremena.
Nema sumnje da u Živom zidu značajnim dijelom pulsira autentično antikapitalističko raspoloženje, i to ako ne baš u njegovom vodstvu ono svakako u biračkoj bujici koju su skrenuli na svoju stranu. To zorno da ne može zornije pokazuje činjenica da je u Hrvatskoj pred ovrhama tristo hiljada ljudi, a baš je otprilike toliko glasova dobio Sinčić, pa iako to sigurno nisu baš isti ljudi, isto je svakako ozračje koje ih okružuje
Jer, nema sumnje da u Živom zidu značajnim dijelom pulsira autentično antikapitalističko raspoloženje, i to ako ne baš u njegovom vodstvu ono svakako u biračkoj bujici koju su skrenuli na svoju stranu. To zorno da ne može zornije pokazuje činjenica da je u Hrvatskoj pred ovrhama tristo hiljada ljudi, a baš je otprilike toliko glasova dobio Sinčić, pa iako to sigurno nisu baš isti ljudi, isto je svakako ozračje koje ih okružuje.
To je ozračje obespravljenih ili već i sasvim besprizornih građana koji se nemaju više gdje povući, jer ih je sistem gurnuo na zadnju liniju obrane, i sada se mogu održati jedino ako ustanu protiv tog sistema. Najprije ovako na biralištima, a sutra možda, ili i dosta vjerojatno, i drukčije.
Gdje su ti ljudi dosad bili?
O, nisu bili daleko, uvijek su bili tu negdje, čak bi se moglo reći da je to uvijek istih, ili približno istih petnaestak posto birača, samo što su se u različita vremena različito izjašnjavali. I išli su, kao neka vrsta plutajućih glasača, od jednih nestranačkih kandidata i stranaka do drugih, nesigurni gdje da ostanu, ali trajno opredijeljeni da to ne budu ni HDZ ni SDP.
Počelo je to još prije deset godina s bogatunom s američkom adresom Borisom Mikšićem, koji je umalo ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, ali to je bilo i zadnji put kada su birači povjerovali da ih s ruba ponora može spasiti neka drukčija, bolja vrsta kapitalista od ovih koje imamo.
Počelo je to još prije deset godina s bogatunom s američkom adresom Borisom Mikšićem, koji je umalo ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, ali to je bilo i zadnji put kada su birači povjerovali da ih s ruba ponora može spasiti neka drukčija, bolja vrsta kapitalista od ovih koje imamo. Poslije toga dolazi vrijeme Lesarovih laburista, pa Holyjinih orahovaca i sada Sinčićevih zidara, pri čemu se vrijeme njihovog pojavljivanja toliko ubrzavalo i zgušnjavalo da se već znaju i razlozi njihovih uspona i padova
Poslije toga dolazi vrijeme Lesarovih laburista, pa Holyjinih orahovaca i sada Sinčićevih zidara, pri čemu se vrijeme njihovog pojavljivanja toliko ubrzavalo i zgušnjavalo da se već znaju i razlozi njihovih uspona i padova.
Laburisti su relativno uspješno dijagnosticirali deformacije kapitalizma, ali su se zatim podijelili oko toga da li zbog toga treba napustiti taj sistem i sada su u padu kojem se ne vidi kraja.
ORaH je izašao s alternativom ”zelene ljevice” u kojoj je puno više zelenog nego crvenog i sada traže ravnotežu u reafirmiranju samoupravljanja, ali bježe od tog termina i nije jasno kako će to završiti. Jasniji su u onome što je i dovelo do njihovog visokog uzleta. To je odmicanje od SDP-a kao nevjerodostojne stranke koja jedno govori prije dolaska na vlast a drukčije se ponaša poslije toga.
No zatim su se neoprezno približili Josipoviću, koji se ponaša u dlaku isto, i sada vjerojatno slijedi posustajanje Holyjine stranke, pri čemu je prilično vjerojatno da su njene pristaše već u prvom krugu ovih izbora počele masovnije prilaziti Sinčiću.
I, eto, sada su sve trendovske strelice usmjerene prema Živom zidu kao posljednjoj postaji na kojoj se zaustavila ova putujuća grupacija glasača, pri čemu je samo jedna okolnost manjkala da to već dovede do velikih političkih promjena.
Da su, naime, ovo bili parlamentarni, a ne predsjednički izbori, ni HDZ ni SDP ne bi mogli samostalno formirati vlast i morali bi se podbočiti ciglama iz Živog zida. No, ovaj bi morao odbiti svako takvo koaliranje, zbog tvrdog antisistemskog stava koji ga odbija i od HDZ-a i SDP-a, ali i zato što zapravo ne zna što bi s vlašću ako na nju dođe.
Tek kada se i kod nas pojave, kao u Grčkoj i Španjolskoj, istinski lijeve stranke i pokreti ova će vrtnja prestati i moći ćemo napokon reći da je Hrvatska postala prostor istinske, prave politike
To je već sada vidljiva klica vjerojatnog osipanja i srozavanja ove najnovije političke inicijative, što znači da bi spomenutih petnaestak posto glasača, a s vremenom vjerojatno i više, nastavilo plutati u potrazi za novom strankom, pokretom, ili nestranačkim ljudima uz koje će baciti sidro.
Izgleda, dakle, da prisustvujemo stalnoj vrtnji u zatvorenom krugu i da će tako i završiti.
Ali, to je i zato što je Živi zid najviše nalik pokretu ”Pet zvijezdica” Beppea Grilla, koji je po sistemu drvenog željeza kombinirao lijeve (antikapitalizam) i desne (mrzovolja prema imigrantima) ideje, i na kraju je, ne znajući što bi sa sobom, počeo venuti.
Tek kada se i kod nas pojave, kao u Grčkoj i Španjolskoj, istinski lijeve stranke i pokreti ova će vrtnja prestati i moći ćemo napokon reći da je Hrvatska postala prostor istinske, prave politike.
(Prenosimo s portala Tjednika Novosti).
Budalska balada
Bit će to lijep potres na posrnulom svjetskom tržištu nekretnina, kad u Forbesu, Wall Street Journalu i ostalim magazinima s dizajnerskih stolića preko cijele stranice izađe veliki oglas kojim Vlada Republike Hrvatske objavljuje akcijsku rasprodaju jadranskih otoka. ”Atraktivni mediteranski otoci svih veličina i dezena, totalna rasprodaja!“, kočit će na fotografijama kornatskog arhipelaga, hvarske palače Leporini ili glasovitog bolskog Zlatnog rata, potcrtano manjim slovima – ”Akcija traje do isteka zaliha“.
A zalihe neće biti zanemarive: hiljadu i dvije stotine četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi nakupit će se u skladištima hrvatske Vlade prije nego ministri ocijene kako je pravo vrijeme da se oglasi rasprodaja, računajući kako će, uspiju li prodati polovicu, moći privremeno zakrpati proračunsku rupu i podijeliti državnoj upravi plaće za listopad.
Hiljadu i dvije stotine četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi nakupit će se u skladištima hrvatske Vlade prije nego ministri ocijene kako je pravo vrijeme da se oglasi rasprodaja, računajući kako će, uspiju li prodati polovicu, moći privremeno zakrpati proračunsku rupu i podijeliti državnoj upravi plaće za listopad
Bit će žustre rasprave, vrcat će poduzetnički i marketinški genij hrvatskih ministara, predlagat će se primamljive akcije, ”Kupiš dva, dobiješ tri“, do dva u noći razrađivati koncept monetizacije pučinskih otoka, pa do zore svađati treba li Kornate prodavati u paketu ili u rinfuzi.
Jedino oko čega neće biti nikakve rasprave i svađe bit će posve izvjesna sudbina hrvatskih otoka. Napušteni, obrasli u korov i makiju, bit će samo teret ionako preopterećnoj državi, svaka litra goriva za policijske helikoptere što će na Visu spašavati pijane australske Robinzone, svaka kuna potrošena na patrolne brodove i kanadere bit će kuna nerazumnog minusa, dok hiljadu dvjesto četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi, najvrjedniji resurs što ga ova nesretna država ima, leže na moru kao mrtvi kapital.
Isto kao – slikovito će objašnjavati ministar gospodarstva – da je Jadransko more ogromni rezervoar nafte, a mi trošimo pare čisteći plaže.
Neviđen će stoga potres na posrnulom svjetskom tržištu nekretnina biti kad izađu reklame za totalnu rasprodaju hrvatskih otoka.
Nagrnut će na Jadran ruski oligarsi, arapski šeici, kolumbijski narko-bossovi, afrički diktatori, bogati američki reperi, kineski novoskorojevići i prištavi internet-tajkuni, navalit će bjelosvjetski jet-set na dalmatinske i kvarnerske otoke, Bill Gates će kupiti i Hvar i Korčulu, samo da mu nitko ne ometa budistički mir na Visu, neki saudijski šeik podijelit će svojim ženama Kornate, a Ivica Todorić na Palagruži će za bogate nautičare otvoriti Tiskovu draguljarnicu.
Bit će hrvatski otoci ”must have“ u milijarderskom asesoaru, javljat će show-bizz tabloidi o skandalu kad uvrijeđena ljubavnica reperskoj zvijezdi Jay Z-ju vrati jeftini mali otočić što ga je dobila za rođendan, shvativši da Polinezija nije u Dalmaciji
Bit će hrvatski otoci ”must have“ u milijarderskom asesoaru, javljat će show-bizz tabloidi o skandalu kad uvrijeđena ljubavnica reperskoj zvijezdi Jay Z-ju vrati jeftini mali otočić što ga je dobila za rođendan, shvativši da Polinezija nije u Dalmaciji.
– Fascinantno – razgledat će tajkuni pitoreskna ribarska naselja s kamenim mulima i uređene renesansne gradiće s kamenim kampanelima, pa zapanjeno pitati kako im je uspjelo tu ljepotu isprazniti od ljudi.
– Zapravo jednostavno. Samo smo ih odsjekli od kopna i zabranili ribolov – odgovorit će Zoran Milanović, premijer Agencije za trgovinu nekretninama Republike Hrvatske. – Otprilike pola njih u ljeto je nekako samo doplivalo do obale.
– A ostali? – začut će se iz skupine žena nekog katarskog emira.
– Nažalost, nisu uspjeli.
– Strašno!
Bit će žustre rasprave, vrcat će poduzetnički i marketinški genij hrvatskih ministara, predlagat će se primamljive akcije, ”Kupiš dva, dobiješ tri“, do dva u noći razrađivati koncept monetizacije pučinskih otoka, pa do zore svađati treba li Kornate prodavati u paketu ili u rinfuzi
– Pa i nije – utješit će je Milanović. – Bilo ih je mnogo manje nego što mislite.
U historijskim knjigama i školskim udžbenicima stajat će tako da je bodulocid, istina, započeo mnogo ranije, ali da su završne operacije čišćenja hrvatskih otoka od ljudi započele 1. siječnja 2015. godine.
Na Novu 2015. godinu, pisat će u knjigama, u skladu s europskim zakonima zabranjen je mali ribolov za osobne potrebe, a istog dana stupio je na snagu i novi Pravilnik o povlaštenom prijevozu otočana, kojim je korištenje povlastice za brodske linije stanovnicima jadranskih otoka ograničeno na jedno putovanje dnevno.
Jednom dnevno u grad – procijenila je prepametna kontinentalna čeljad iz klimatiziranih staklenih ureda – sasvim je to dovoljno bračkim, viškim ili lošinjskim budalama.
– Bodulima – oprezno je ministra ispravio ravnatelj Agencije za obalni linijski promet. – Stanovnici otoka su boduli, a ne budale.
– Da, boduli. Boduli, budale, ista stvar. ”Bodulska budala“, ”Budalska balada“ – nasmijao se ministar pomorstva vlastitoj uspjeloj pošalici, na što je društvo oko stola prasnulo u grleni smijeh.
Čak ni Milanovićevi ministri nisu, međutim, toliko glupi: krajnji cilj svih tih mjera, zakona i pravilnika – shvatit će se na kraju – nisu bile spektakularne uštede na državnim subvencijama, već potpuna depopulacija otoka, čišćenje dakle Jadrana od bodula, nametnika što su se nakotili na najvrjednijem hrvatskom resursu
– Ajmo ovo završit, zakasnićemo na lift za prizemlje – dodao je onda zamjenik ministra, veseljak što ga zovu Zuhra, jer izvanredno oponaša Dalmatince. – Slidići lift je tek u osan manje tri kvarta, e.
– Dobro je, ljudi, ajmo nešto raditi – jedva se suzdržavao ministar. – Pobjeći će mi zadnji Audi za Zabok.
– Ako uopće vozi po ovoj neveri, e – dobacio je opet zamjenik Zuhra, na što je dvorana opet pomrla od smijeha.
Tako nekako, plus-minus, izgledali su valjda sastanci na kojima je skorup kontinentalne pameti procijenjivao koliko puta na dan je Hvaranima i Cresanima dovoljno ići na kopno.
Izgledalo je tada, pisat će povjesničari i arheolozi, kako imbecili iz Milanovićeve vlade računaju koliko će milijardi kuna država uštedjeti na razlici do pune cijene trajektne karte za onih dvadesetak Bračana što im je poslijepodne palo na pamet opet otići u Split, a koliko zaraditi na kaznama za onih drugih dvadeset što su iz kaića bacili peškafonde za večeru.
Čak ni Milanovićevi ministri nisu, međutim, toliko glupi: krajnji cilj svih tih mjera, zakona i pravilnika – shvatit će se na kraju – nisu bile spektakularne uštede na državnim subvencijama, već potpuna depopulacija otoka, čišćenje dakle Jadrana od bodula, nametnika što su se nakotili na najvrjednijem hrvatskom resursu.
Ako otočane, naime, treba bolje povezati s hrvatskim kopnom – ispravno razmišljaju u hrvatskoj Vladi – onda bolje da su to boduli s Kajmanskih, Djevičanskih ili nekih drugih otoka iz off-shore arhipelaga.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
- « Previous Page
- 1
- …
- 51
- 52
- 53
- 54
- 55
- …
- 71
- Next Page »