Kao srednjoškolac bio sam nevjerojatno lakovjeran. Iako sam sada stariji, ponekad me je lako uvjeriti u dobre namjere ljudi; mogao bih biti laka žrtva prevaranata. [Read more…]
Svjetska etika (3)
DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
***
NAČELA SVJETSKE ETIKE
Naš svijet prolazi kroz temeljnu krizu, krizu svjetske privrede, svjetske ekonomije, svjetske ekologije i svjetske politike. Posvuda se ljudi žale na odsutnost velike vizije, na užasnu gomilu neriješenih problema, na političku paraliziranost, na blijeda politička vodstva, koja nemaju dovoljno uvida u stvarnost, a još manje predviđaju budućnost, i općenito, na premalo smisla za opće dobro. [Read more…]
Spaljeni novac
Nastao na temelju novinskih članaka, policijskih izvještaja i izjava svjedoka o stvarnome događaju, roman “Spaljeni novac” donosi priču o bandi koja je 1965. opljačkala novac namijenjen javnim radovima i plaćama zaposlenika općinskog poglavarstva San Fernanda. Pobjegavši s plijenom iz zemlje oni u ukradenih sedam milijuna pesosa (cca 500.000 američkih dolara) nisu imali priliku uživati jer su se ubrzo našli okruženi s 300 policajaca i hordom senzacija gladnih novinara. [Read more…]
Ubojice optimizma
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Volim o sebi razmišljati kao o nepopravljivom optimistu. Mislim da sam dosljedno tolerantna, da zaboravljam, praštam i pružam nove šanse. Moja kćer to ne naziva optimizmom, već nevjerojatnom količinom naivnosti za tu količinu godina i životnoga iskustva. Štogod bilo, optimizam ili naivnost (što je u tehničkih umova poput mog odavno odraslog djeteta vjerojatno eufemizam za glupost), ja tu svoju osobinu volim. Žalim one koji su možda lukaviji ili bistriji, mudriji – kako god hoćete – pa ih ta vrsta pameti tjera da opreza ili preventive radi pamte i uzvraćaju, izravnavaju račune, zavide, svete se i mrze do uništenja…
Čemu ovakav uvod? Nužan mi je stoga kako bi bilo jasno da me nije lako baciti u bed. Ne, neću reći da sam imuna na depresiju, ali crnilo me drži kratko, pa ovakva kakva jesam u svemu pronađem nit od koje uvijek iznova ispletem mrežu optimizma uvjeravajući sebe i sve oko sebe da se potopljene lađe uz malo vjere i dobre volje daju izvući na suho, obnoviti – i ponovo porinuti.
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza
No u posljednje vrijeme niti za mrežu optimizma niotkud. Lađe i za mene ostaju fondo, a u meni nekakva nevjerojatna srdžba prema hrvatskoj politici i političarima, svima onima koji su, eto gotovo četvrt stoljeća, sustavno potapali lađe pljačkajući ih prethodno do posljednjeg novčića, a danas ironiziraju i ismijavaju, politiziraju svaki pokušaj hvatanja u koštac s problemima, uvjereni valjda da smo, kao što reče laburist Branko Vukšić, svi oboljeli od psihogeno uvjetovane amnezije. Usput moraliziraju, ne propuštajući ni jednu priliku da nas uz svesrdnu pomoć dijela medija vrate stoljeća unatrag.
Uz pomoć novinara koji rigidne likove s početka devedesetih rado plasiraju na udarnim stranicama i u emisijama u najgledanijim terminima – eto i uspijevaju!
Ne samo da se škole (i ne samo one) škrope za sve prilike svetom vodicom, djeca agnostika i ateista pohađaju vjeronauk umjesto informatike, jer im se mame i tate boje da ne budu segregirani i izopćeni, ginekolozi, nakon što su načinili na stotine pobačaja u drugim okolnostima (ili, bolje rečeno, sustavu), odjednom otkrivaju savjest, pa nesretne žene u nekoliko bolnica u Hrvatskoj taj zahvat ne mogu načiniti usprkos zakonskom pravu na njega.
Aktualni ministar zdravstva Siniša Varga, mrzitelj lika i djela Josipa Broza, na ovaj problem koji je od životne važnosti za mnoge mlade žene na zastupničko pitanje postavljeno u srijedu Vladi na saborskom aktualnom satu lakonski odgovara da je sve “poduzeto da se problematika adresira”.Veli kako je to propust ravnatelja bolnica, te da su oni ti koji su dužni osigurati zahvat tamo gdje je stopostotni priziv savjesti… Kao da ta odgovornost ravnatelja išta znači ženi koja ima relativno kratak rok da pobačaj načini. Ona hoće ostvariti svoje zakonsko pravo, riješiti problem, a ne pozivati ravnatelje na odgovornost.
Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici. Pobjeći od pritiska onih koji bi se,da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza… Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici.
Pobjeći od pritiska onih koji bi se, da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere – da do kobilice opljačkaju nacionalne lađe i narod, u koji se u svakoj prilici kunu, pošalju na dno.
Smiješne su mi i pretužne bile konzultacije ministra obrazovanja Vedrana Mornara s kardinalom Bozanićem. Iako mi je ovih dana, kad je k’o Alisa u zemlji čudesa zaključio kako ne želi biti stečajni upravitelj shvaćajući sa zakašnjenjem da će mu rebalansom proračuna u resoru nedostajati znatna količina sredstava, na pamet palo da se upravo radi o količini milijuna koja odlaze Crkvi u Hrvata prema Vatikanskim ugovorima…
Od prosvijećenoga, lijevo orijentiranog ministra čovjek bi očekivao prijedlog da vjernici sami njemačkim modelom vjerskog doprinosa ili vjerskim porezom financiraju svoje crkve, a ne da kao seoska mlada kuka, nakon svega nekoliko mjeseci na vlasti, da neće biti stečajni upravitelj.
Opet moj optimizam. Previše očekujem. Ministru je itekako komotno u nišici na kockice kojoj vlasti uporno nameće opozicija.
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina
Strah od etikete jugoslavenstva zbog iskoraka iz udobne nišice na kockice priječi vlast i da kvalitetno odreagira i na informaciju Milorada Pupovca kako Gradsko vijeće Gline odnedavno brani komemoraciju i sjećanje na strašan ustaški zločin u Glini iz ljeta 1941. kada je u pravoslavnoj crkvi ubijeno više od tisuću Srba s tog područja.
Na mjestu gdje je bila pravoslavna crkva odlukom Gradskog vijeća od 21. listopada 2014. godine ne mogu se više polagati vijenci i paliti svijeće. Nekadašnji Spomen-dom preimenovan je još sredinom ’90-ih u Hrvatski dom, a imena žrtava uklonjena, premda je to kažnjivo prema Članku 325 KZ-a.
Na upozorenje Pupovca premijer Zoran Milanović je kazao kako je to istina tužno i ružno, ali da glinski zločinci s današnjom Hrvatskom nemaju veze, te da valja poštivati pijetet svake žrtve. Riječi, riječi, riječi…
Onaj tko se usudi iskoračiti iz nametnute niše kazao bi Pupovcu da će on i njegova Vlada prvi slobodan trenutak iskoristiti za odlazak u Glinu i polaganje vijenaca na zabranjeno mjesto, mjesto sramotnog zločina koji pokušava negirati i novi sisački HDZ-ov župan Ivo Žinić…
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina.
Pobijediti nezaposlenost
U povodu Međunarodnog praznika rada, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je čestitku sljedećeg sadržaja:
”Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada, ove godine obilježavamo u okolnostima višegodišnje gospodarske krize, nezaposlenosti i osiromašenja mnogih naših sugrađana. Kriza nas je iscrpila, unoseći nesigurnost i strah za budućnost.
Ovo je važan trenutak, trenutak odgovornosti, trenutak važnog povijesnog ispita, trenutak u kojemu nitko ne bi smio zatvoriti oči i propustiti učiniti baš sve da pobijedimo recesiju, nezaposlenost i bijedu.
Pravo na rad i zasluženu plaću, primjerene uvjete rada, dostojan život radnika, umirovljenika i njihovih obitelji te pomoć onima koji su bez posla ili ne dobivaju primjerenu plaću, zahtjevi su solidarnosti, pravednosti i humanog društva
Ima radnika, obrta i tvrtki koje su, unatoč krizi, uspješni. Neka nam oni budu uzor! Zajedništvo i solidarnost, kult rada i njegovo vrednovanje, pravi su put u borbi s bijedom.
Pravo na rad i zasluženu plaću, primjerene uvjete rada, dostojan život radnika, umirovljenika i njihovih obitelji te pomoć onima koji su bez posla ili ne dobivaju primjerenu plaću, zahtjevi su solidarnosti, pravednosti i humanog društva.
Hrvatska može i mora ostvariti te vrijednosti. Moramo se toga sjetiti svaki dan, posebno na Međunarodni praznik rada.
Svim građankama i građanima Republike Hrvatske, posebice radnicama i radnicima, srdačno čestitam 1. svibnja – Međunarodni praznik rada, sa željom da dogodine ovaj praznik proslavimo u znaku gospodarskog oporavka.“
Aleksandra Zec je naša
”Hrvatstvo je značilo vitešku borbu s argumentima za pravdu, zakonitost, ustavnost, čovječju slobodu, a protiv svakoj surovosti, bezakonju, samovolji i zulumu.” Trudio sam se što točnije citirati rečenicu čiji je autor Josip Horvat, jer čitajući je danas, pitam se jesmo li podcijenili ubojice, hulje, lopove, licemjere u nama ili smo precijenili vlastito nacionalno viteštvo.
Kako god, jedna od najdevalviranijih riječi u proteklih 25 godina je Hrvatska i sve njezine pridjevske izvedenice. Iskorištavana, blaćena, zloupotrebljavana, ogađena od ekipe koja je u ratu ubijala i haračila, u miru pljačkala i izvlačila, galameći u oba slučaja da je to što rade za našu stvar.
Jedna od najdevalviranijih riječi u proteklih 25 godina je Hrvatska i sve njezine pridjevske izvedenice. Iskorištavana, blaćena, zloupotrebljavana, ogađena od ekipe koja je u ratu ubijala i haračila, u miru pljačkala i izvlačila, galameći u oba slučaja da je to što rade za našu stvar
Siguran sam da to nije bila moja stvar, kao što sam siguran i u to da se pred mene postavila dilema i da sam ja morao preuzeti odgovornost za odluku “neovisna Hrvatska, ali mora biti ubijena Aleksandra Zec”, Hrvatska bi još i danas bila u Jugoslaviji.
Moje je prokletstvo uvjerenje da nema tako svete političke ideje kao što je svet svaki život. Nikada ne bih mogao za bilo koju iracionalnu vrijednost poput države, nacije, religije žrtvovati čovjeka do sebe. Za te su stvari zadužene “velike povijesne osobe”, pa ispada da je njihova osnovna odlika da su to ljudi bez savjesti.
U moje ime nitko nije smio ubijati, u moje ime nitko ne bi smio tražiti opravdanje za ubijanje i pristajem biti Hrvatom isključivo ako moja nacionalnost nikoga oko mene ne čini prestravljenim, ako zbog nje ne mora spuštati pogled, ako se u slobodi mog nacionalnog ponosa ja osjećam ponosno, a svi oko mene slobodno. U svakom drugom slučaju moja nacionalnost postaje moj sram i moje samoodređivanje na krvi drugog.
Zato i danas sve ono što se događalo u posljednjem ratu, kao i ono što se događalo u svim prethodnima u kojima su se nacije kupale u krvavim kataklizmičnim lokvama, vidim kao gomilanje ljudske patnje u tragedijama pojedinačnih umiranja. I nema tu mojih i njihovih u smislu trobojnica i uniformi, jer svi oni koji su ubijali, palili, pljačkali, odvodili i prokazivali ljude nikada ne mogu biti moji, nikada ne mogu ući u Horvatovu vitešku definiciju hrvatstva koliko god ona naivno zvučala.
Siguran sam i u to da se pred mene postavila dilema i da sam ja morao preuzeti odgovornost za odluku “neovisna Hrvatska, ali mora biti ubijena Aleksandra Zec”, Hrvatska bi još i danas bila u Jugoslaviji
Pogotovo tu nema mjesta za one koji su ubijali djecu, apsolutno nedužne male duše što im se život tek otvarao pred očima. U Hrvatskoj ih je ubijeno 402. I Aleksandra Zec je među njima. O Aleksandri su ispisane stranice tekstova, uključujući i ovu, napravljena je kazališna predstava, sudilo se, isplaćena je odšteta, a sve nema nikakvog smisla jer se to dogodilo prekasno. Onda kada je bilo bitno, Aleksandra Zec je bila sama.
Četvrt stoljeća nakon što je okrutno ubijena društvo još nije dokraja kategoriziralo njezinu sudbinu, ma koliko se god trudilo u toj uvredljivoj namjeri. Kategorizirati nečiju smrt statistike i definicije radi drugo je ubijanje iste osobe. Pojmovi koji se vežu uz ovu tragediju, poput “naša” ili “njihova”, ponovo mrcvare tu nesretnu djevojčicu ne dopuštajući joj mirno počivanje ni u smrti u koju su je surovo gurnuli.
I sve njih 402 smo najčešće koristili prema potrebi, ekshumirali smo ih kao argumente i kao kapital, kao temelj karijerama ili objedama, dokazujući preko njih drugima koliko smo dobri i uvjeravajući sebe da nismo loši. Jedina istina od koje se u ovoj plitkoj stvarnosti mora krenuti da bi se uopće nekamo došlo je da je i okrutno ubijena Aleksandra Zec bila hrvatsko dijete.
Priču o Aleksandri Zec doživljavam i kao priču o svakom ubijenom djetetu, kao nepovratnu nepravdu i tugu za koje utjehu ne nalaze 402 obitelji u ovoj zemlji. I ako nekoga mogu smatrati svojim, onda su to njih 402. Jesu li oni svi Hrvati? Mogu li ih više uvrijediti nego da ih i mrtve dijelim i razgrćem?
Bila nam je susjeda, djevojčica iz Zagreba i iz kvarta i da, ako se to ovdje još mora naglašavati, bila je naša. Doslovno naša, kao što je naše i onih 402-oje okrutno ubijenih dječaka i djevojčica za koje nebeska pravda gradi nove odraze u savjestima, vrišteći nam u uho da nema te Hrvatske za koju bi trebalo poginuti ijedno dijete.
Zato priču o Aleksandri Zec doživljavam i kao priču o svakom ubijenom djetetu, kao nepovratnu nepravdu i tugu za koje utjehu ne nalaze 402 obitelji u ovoj zemlji. I ako nekoga mogu smatrati svojim, onda su to njih 402. Jesu li oni svi Hrvati? Mogu li ih više uvrijediti nego da ih i mrtve dijelim i razgrćem?
Nikada neću biti nikome toliko blizak kao njima u trenutku kada su nas napuštali. Znao ih poimence ili ne, oni su tada bili ja i ja sam tada bio oni. S njihovim odlaskom svijet je nestajao u gašenju sjaja u malim očima. Bismo li danas mogli pogledati u te oči, a da se ne zacrvenimo zbog svega onoga kako smo živjeli nakon njih?
Bi li olakotna okolnost za počinjene grozote bilo to što su oni koji su ih činili možda i mogli vrištati da su naši, ali nisu mogli ni šaptati da su svi svoji? Prelagano za bijeg iz predumišljaja, a preteško da Aleksandra Zec napokon pronađe svoj spokoj što joj ga remeti prokletstvo nacionalnih zamjenica.
Socijalizam s licem HDZ-a
Novine su ovih dana zabilježile tužnu sudbinu Željka Šimunca, diplomiranog inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine radnog iskustva i skoro četiri mjeseca života sa naknadom od Zavoda za zapošljavanje.
Zbilja, nevesela je Šimunčeva pozicija: sa 1917 kuna mjesečno, koliko dobiva kao nezaposlen, može se preživjeti i desetak dana, uz veliku štedljivost i reduciranje svih potreba osim onih da se nešto – i to malo, jako malo – svakoga dana pojede. Naravno, Željko Šimunac nije sam: još oko 380.000 građana Hrvatske živi poput njega ili gore, nadajući se, najčešće uzalud, danu koji neće biti barem gori od prethodnog.
No, zašto su novine odabrale Željka Šimunca da o njemu pišu, a nisu nekog drugog Željka ili nekog drugog Šimunca od onih 380.000 nesretnika iz evidencije Zavoda za zapošljavanje?
Beskrajan je, kažu, svemir, ljudska glupost jeste sigurno, ali se ništa ne može usporediti sa HDZ-ovim licemjerjem! Manje od četiri mjeseca je jedan stranački, provincijski aparatčik dijelio sudbinu stotina tisuća građana čija je nesreća proporcionalna duljini vladavine Hrvatske demokratske zajednice – i eto razloga za opću kuknjavu i najavu hitnog rješavanja problema tako što će lično župan tražiti da se raspiše natječaj…
E, Željko Šimunac je bivši dožupan Šibensko-kninske županije, jednako bivši gradski vijećnik u Kninu i predsjednik tamošnjeg Gradskog vijeća, dugogodišnji član Županijske organizacije HDZ-a i nekadašnji vijećnik u županijskoj skupštini.
‘‘Dao sam što sam mogao, djeca mi rastu i želio bih se više posvetiti obitelji. Želim samo posao, ali nikoga nisam vukao za rukav i valjda sam zato ostao ‘na ulici’…“, kazao je Šimunac u potresnoj ispovijesti, u kojoj je otkrio kako on samo traži posao, što bi valjda trebalo značiti da onih 380.000 Hrvata na burzi rada traži – tetku.
‘‘Treba raspisati natječaj i omogućiti Željku da se kao i svatko natječe za posao. Bit ću prvi, to vam mogu obećati, koji će se zauzeti za to da se njegov problem riješi. Jer, kakvu to poruku šaljemo ostalima ovim primjerom: da bježe od politike glavom bez obzira, jer kad ih politika potroši, mogu lako završiti na ulici! To ne smijemo dopustiti“, kazao je, suzdržavajući se da ne zaplače, župan i donedavni Šimunčev nadređeni Goran Pauk.
Nije rekao planira li se, nakon rješavanja ovoga, zauzeti da se riješi problem još oko devet tisuća građana Šibensko-kninske županije, koliko ih je posljednjeg dana prošle godine na burzi rada tražilo ‘‘samo posao“, kako bi to rekao bivši dožupan. (Uzgred, što uopće rade ti dožupani, kada su i župani kao muške sise: niti na nešto liče, niti čemu služe?)
Beskrajan je, kažu, svemir, ljudska glupost jeste sigurno, ali se ništa ne može usporediti sa HDZ-ovim licemjerjem! Manje od četiri mjeseca je jedan stranački, provincijski aparatčik dijelio sudbinu stotina tisuća građana čija je nesreća proporcionalna duljini vladavine Hrvatske demokratske zajednice – i eto razloga za opću kuknjavu i najavu hitnog rješavanja problema tako što će lično župan tražiti da se raspiše natječaj na kojem će, nema sumnje, inženjer prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva u struci, konkurirati za posao u, normalno, javnoj službi.
Ne treba likovati nad time što se, eto, jedan iole viđeniji – viđeniji u užem, jako uskom zavičaju – član HDZ-a našao u poziciju u kakvu je njegova stranka dovela stotine tisuća ljudi preko čije je muke gradila svoj vrli, novi svijet klijentelizma, kapilarne korupcije, opće pljačke i bahatog rasipništva
Uostalom, i ne može drugdje: u onome što se naziva realnim sektorom posla svakako nema za još gotovo četiri stotine tisuća onih kojima djeca rastu od zraka i socijalne pomoći.
Tužna priča iz političke pripizdine vrijedna je kao ilustracija sličnosti i razlika HDZ-a sa strankom čije je kadrove naslijedila. I HDZ se, baš kao nekada SKH, zalaže za socijalizam, s tim što su ga drugi bili namijenili svima, po potrebama i zaslugama, a prvi samo nekima, isto tako prema potrebama i zaslugama. Šimunac, eto, nije imao tu sreću da nekome treba, a sa zaslugama, očito, ne stoji najbolje.
Uhljebi li ga partija negdje, a može samo ako hoće – tko će, uostalom, primijetiti dvadeset i osmog pomoćnika u agenciji za strateško zalijevanje školjki ili tako nečemu – dobit ćemo još jedan dokaz postojanja paralelne hrvatske stvarnosti, ugodne za odabrane po, naravno, podobnosti.
Kada je s početka devedesetih demontiran socijalizam, većini građana je namijenjen najsuroviji, najprimitivniji i najbeskrupulozniji oblik kapitalizma, u kojem je tek neugrozivo njihovo pravo da se pomire sa sudbinom, kakva god bila. Manjina je, s druge strane, rekonstruirala neki svoj socijalizam za privilegirane, izgradivši sustav u kojem vrijede druga, humanija pravila, pa je svako ispadanje iz njega incident vrijedan pažnje i brige.
Teško je, međutim, ne kazati kako je jedan od uzročnika stanja u kojem je perspektiva diplomiranih inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva gora od očajne upravo vladavina stranke nad čijom se nebrigom čudi Željko Šimunac: bivši dožupan iz provincije, izgubljen u žestokom sudaru s hrvatskom stvarnošću, s postapokaliptičnim društvom u kojem većina skapava u ime komoda manjine, odabrane po onim kriterijima po kojima su akteri ove priče uopće izmigoljili iz blažene anonimnosti
U tom socijalizmu s licem HDZ-a opće dobro se redistribuira gotov pravedno, ali samo među odabranim, brutalnost tržišta rada amortizira se javnim sektorom, a temeljna prava, poput onoga na rad, tumače se kao prava na zajamčeni dohodak prominentnih članova, naravno, jedne, baš te stranke.
U takvom sustavu Željko Šimunac, diplomirani inženjer prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva, je incident, gruba administrativna pogreška, pa se s pravom čudi i kuka, jer zna, vidi, kako surova hrvatska stvarnost nije namijenjena HDZ-ovoj eliti na bilo kojem nivou, a on je u tom istom HDZ-u godinama kružio po funkcijama kao glupost u prirodi i sada od njega netko očekuje da bude – građanin obični; jedan od oko tri stotine i osamdeset tisuća nezaposlenih Hrvata!
O devijacijama tog sustava, socijalizma za odabrane i podobne, govori Goran Pauk zgražajući se nad mogućnosti – vidimo i praktičnoj – da netko, pa čak i njegov dojučerašnji dožupan, doživi sudbinu nekakvog običnog građanina za čijim zvanjem i znanjem više, jednostavno, ne postoji potreba, baš kao što ne postoji ni za radom onih 380.000 građana kojima nije pomoglo ni to što su minimizirali svoja očekivanja od života, pa samo ‘‘žele posao“.
Ne treba likovati nad time što se, eto, jedan iole viđeniji – viđeniji u užem, jako uskom zavičaju – član HDZ-a našao u poziciju u kakvu je njegova stranka dovela stotine tisuća ljudi preko čije je muke gradila svoj vrli, novi svijet klijentelizma, kapilarne korupcije, opće pljačke i bahatog rasipništva.
Teško je, međutim, ne kazati kako je jedan od uzročnika stanja u kojem je perspektiva diplomiranih inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva gora od očajne upravo vladavina stranke nad čijom se nebrigom čudi Željko Šimunac: bivši dožupan iz provincije, izgubljen u žestokom sudaru s hrvatskom stvarnošću, sa postapokaliptičnim društvom u kojem većina skapava u ime komoda manjine, odabrane po onim kriterijima po kojima su akteri ove priče uopće izmigoljili iz blažene anonimnosti, da bi pri zasluženom povratku u istu jedan od njih na vlastitoj koži otkrio što je od Hrvatske ostalo nakon HDZ-ovog tzunamija. A nije ostalo više ništa.
Zločinačka organizacija
Dva su pitanja politički relevantna nakon jučerašnje presude HDZ-u i Ivi Sanaderu. Prvo, je li HDZ još uvijek zločinačka organizacija? I drugo, hoće li HDZ-ovi birači napokon shvatiti kome daju glas?
Nije naime ništa novo da je HDZ zločinačka organizacija. Ta teška optužba javno je prvi put izrečena prije četrnaest godina, u vrijeme Tuđmanove smrti i HDZ-ova izbornog poraza 2000. Izrekli su je novinari, svjesni nezakonitosti, bezobzirnosti, samovolje i bahatosti kojom je Tuđmanova vlast izolirala, osiromašila i pokvarila zemlju.
Nije naime ništa novo da je HDZ zločinačka organizacija. Ta teška optužba javno je prvi put izrečena prije četrnaest godina, u vrijeme Tuđmanove smrti i HDZ-ova izbornog poraza 2000. Izrekli su je novinari, svjesni nezakonitosti, bezobzirnosti, samovolje i bahatosti kojom je Tuđmanova vlast izolirala, osiromašila i pokvarila zemlju
Sada je to i sudski dokazano. HDZ, dakako, već tvrdi da se presuda za Fimi Mediju – koju je superiorno i uravnoteženo iznijela sutkinja Ivana Čalić – ne odnosi na cijelu stranku. ”Nikada, ali nikada nećemo prihvatiti kolektivnu odgovornost”, zavapio je predsjednik HDZ-a još dok je sutkinja Čalić govorila u sudnici.
Prihvatili ili ne, kolektivna odgovornost postoji. I nije HDZ bio zločinačka organizacija samo u Sanaderovome mandatu, ”od kraja 2003. do 2. srpnja 2009.”, kako su dokazale sjajne tužiteljice Mostečak i Rukavina.
Moglo bi se uvjerljivo argumentirati kako je HDZ to postao najkasnije za parlamentarnih izbora 2. kolovoza 1992. Stranka je opet bila osvojila apsolutnu vlast, a Tuđman prvi put neposredno izabran za predsjednika države.
Evo što je Tuđman izjavio na konferenciji za novinare 10. kolovoza 1992: ”Nova vlada i ja kao predsjednik imat ćemo puna ovlaštenja da program kojim smo pobijedili dosljedno provedemo, jer nećemo biti ograničeni niti međunarodnim čimbenicima, niti unutarnjim obzirima zbog ratnih okolnosti.
Hrvatska je postala civilizirana europska država tek kada je počela razgrađivati taj Tuđmanov ”učvršćeni demokratski poredak”; sam Tuđman proglašen je dijelom zločinačkog pothvata agresije na BiH; neki su njegovi pouzdanici osuđeni za ratne zločine; industrija je razorena; pravni sustav s mukom se oporavlja; izbore je HDZ dobivao nelegalnim novcem, a društvo je onečišćeno šovinizmom – i sad, na kraju, Tuđmanova je stranka i sudski proglašena ”grupom u kaznenom smislu”
Odlučno ćemo krenuti u provedbu učvršćenja demokratskog poretka, stvaranje posve novog pravnog sustava, poticanje gospodarskog razvitka, zapošljavanja i privatnog poduzetništva”.
Dva desetljeća kasnije saldo je zastrašujući: Hrvatska je postala civilizirana europska država tek kada je počela razgrađivati taj Tuđmanov ”učvršćeni demokratski poredak”; sam Tuđman proglašen je dijelom zločinačkog pothvata agresije na BiH; neki su njegovi pouzdanici osuđeni za ratne zločine; industrija je razorena; pravni sustav s mukom se oporavlja; izbore je HDZ dobivao nelegalnim novcem, a društvo je onečišćeno šovinizmom – i sad, na kraju, Tuđmanova je stranka i sudski proglašena ”grupom u kaznenom smislu”.
Naprosto: HDZ je od svojih najranijih početaka autoritarna i nedemokratska organizacija koja sama iz sebe generira nezakonitost. I tu počinju ključna pitanja: je li HDZ takav i pod Karamarkom te mogu li HDZ -ovi birači osvijestiti štetnost vlastitoga izbora?
Jest, odgovorit ćemo – HDZ je i pod Karamarkom takav. Odbacimo iluzije: sudimo li po ciljevima i metodama sadašnjega predsjednika, današnji bi se HDZ mogao pokazati opasnijim i od Tuđmanovoga. I ne kani se mijenjati sudeći po prvoj reakciji na presudu.
A birači? E, demokracija je sustav koji brani svačije pravo da bira vlastitu štetu. Zbog tog pesimističnog uvjerenja – da ni HDZ ni njegovi birači nisu sposobni za promjenu – strahujemo da će se epohalna presuda sutkinje Čalić pokazati manje važnom nego što uistinu jest.
(Prenosimo s portala Novog lista)