novinarstvo s potpisom
Branislav Mikulić
”Najezda azilanata”, ”Bujica tuđinaca pred našim vratima”, ”Poplava izbjeglica”, ”Prijeti li nam potop migrantski?” to su samo neki od ksenofobičnih novinskih naslova koje srećemo ovih dana. Čitamo da Europa hoće zidove betonske na granicama svojim graditi, Mađarska ga je već započela prema Srbiji, Rumunjska to isto priželjkuje. I drugi, mnogi. [Read more…]
Subota je 7. februara. Čitam u e-novinama, demonstranti se razilaze, razišli su se već oko 15.00. Svi. U Sarajevu ih je bilo 200-tinjak, tek malo više u Tuzli, u Zenici pedesetak, u Mostaru baš toliko, u Bugojnu petnaestak kao i u Banja Luci, u Bihaću tek sačica.
Sve u svemu niti hiljadu/tisuću stanovnika nije izašlo da iskaže nezadovoljstvo stanjem u zemlji, nezadovoljstvo položajem potlačenih, ojadjenih, pokradenih.
Skoro da nema protesta, a pola je miliona nezaposlenih, pola miliona studenata koje taj status uskoro sljeduje, pola je miliona penzionera s primanjima od par stotina maraka za cijelu porodicu. Posebno me čudi da nema protesta od strane pola miliona zaposlenih u privatnom sektoru, ljuto tlačenih i izrabljivanih, da se shvatimo.
Teško je za povjerovati, meni skoro nemoguće. Tražim objašnjenje za čutnju i muk. To ne može biti obeshrabrenost, razočaranost i apatija, te faktore mogu uzeti kao razlog neizlaska na demonstracije tek manjeg dijela starijih sugrađana, recimo onih iznad 50 godina.
Ali mladi, oni od 20 ili 30 godina, šta je s njima? Zar je njima tako dobro da ni tuđu muku ne vide? Pa zaposleni, oni u privatnom sektoru, čiju krv i znoj na slamčicu crpe poslodavci, a za uzvrat im ne pružaju ni trunku socijalne sigurnosti kada su otpušteni, bolesni ili invalidni? Zar ni oni, to roblje moderno, nemaju svijest kako su dovedeni u beznađe, zar nemaju osjećaja za beznadje djece svoje?
Zaposleni u javnom sektoru, što oni šute? Zar ne vide da sutra mogu biti na ulici čim onima “odozgo” zatreba slobodno radno mjesto za nekoga ko ima jaču vezu i “štelu”, zar ne vide da budžet samo što nije presahnuo, sav budžet, onaj za školstvo, zdravstvo, kulturu, sport, pa i za policiju i administarciju? Zar niko, skoro pa niko ne vidi da zemlja nema vođe ni domaćina koji će je odgovorno i sa ljubavlju za kuću i sve ukućane, povesti ka boljim danima?
Zar je od cetiri miliona građana ove drzave čak 3.999.000 tako nezainteresovano za sopstvenu sudbinu, pa samo šačica od nekih 1000, uglavnom penzionera, vapaje za promjenama?
Za mene ta milionska masa nije vrijedna ničega boljeg kada na današnji dan ne traži ništa bolje? Ni ne treba joj ništa kada joj je, meni bar tako izgleda, dobro. Sasma dobro. Samo tako ja mogu razumjeti cifre o broju demonstranata protiv sadašnjih nekompetentnih vlasti, a za svoju bolju budućnost.
Kako dobro, šta dobro, upitaće se neko i ponuditi mi podatke o broju narodnih kuhinja, pretraženih kontejnera i prosijaka na ulici. Ja pomišljam na dvije stvari: ili da im je dobro, ili da ih njihovo dobro ne zanima. Ja sebi, samo tako mogu naći objašnjenje za ovosubotnje “masovne” demonstracije.
Velika večina od ovih što sjede u toplim domovima i ne mare za demonstracije je, meni postaje sve jasnije, dobila ono što su tražili prije dvadesetpet godina, na prvim “demokratskim” izborima, a i prije par mjeseci, kada su ponovo glasali. Dobili su “svoju” vlast, vladare koji se istom, njihovom, bogu mole. Dobili su vođe koji ka istom cilju streme: cilju da je drugih i drugačijih što manje u komšiluku.
To je projekat, čini mi se, kojeg masa podržava, projekat kojem podređuje svako drugo dobro, svoje dobro i dobro svoje djece. I zato biraju kako su davno i nedavno birali. Zato sjede kući, ne protestuju jer ne žele smjene onih kojima daju povjerenje već četvrt stoljeća i mandat da im dugo snivane snove ostvare. Najvažnije snove.
Da ih povedu putem gdje im drugi i drugačiji neće biti smetnja za bolju budućnost. Gdje će sami, pa još k tome, sami na svome, moći zakoračiti u bolje sutra.
A ni ne sanjaju da, kada im se taj najvažniji san ostvari, budućnosti skoro pa sigurno više neće imati. Ni oni, ni djeca im u koju se kunu i za koju sve ovo, navodno, čine. Budućnost će, bojim se, tada postojati samo za one kojima su podarili glas na izborima, za malobrojne krvopije i tlačitelje vlastite, za šačicu onih koji u ime istog boga sasma drugog boga slave. Koji se jedino novcu i bogatstvu klanjaju.
Tako mi se ove demonstracije pokazuju, bar meni. Iskreno, volio bih da sam u krivu, da me neko ubjedi da su sasma drugi razlozi po srijedi, da puk bosanski vidi sve jasno oko sebe, da se priprema za nove proteste, mnogo masovnije.
Volio bih da me neko ubjedi da je ovosubotnji skromni pokušaj tek jedan korak ka nečem večem. Nečem velikom.
U ta doba smo već deceniju i pol živjeli u Holandiji. Bili smo se podobro privikli na inostranstvo koje nam je to uveliko prestalo biti. Supruga je dobila stalni posao, ja sam ga odavna imao. Bio sam na usponu karijere – radio sam za Vladu, bio priznati istraživač, sa ”moćnom” titulom senior onderzoeker ili stariji naučni saradnik po naški i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. Rijksambtenaara, kako se to na lokalnom jeziku veli.
Holandija je kraljevina i sve službenike koji tom kraljevstvu služe postavlja sam kralj, lično. Mene je na to mjesto postavila kraljica, Njeno Veličanstvo Koningin Beatris, koja je bila na čelu kraljevstva kada sam ja u njeg doselio. Još uvijek imam odluku o tom postavljenju, papir sa njenim pečatom koji je bio napisan na engleskom jeziku jer ja tada nisam govorio kraljičinim.
Istini za volju, ni dan-danas taj službeni jezik Dvora i Kraljice ne mogu sasma da razumijem, pa bio on engleski ili holandski. Uvijen, arhaičan, totalno izvan današnja vremena, više primjeren danima kada je njen prapradjed Willem van Oranje razmjenjivao poruke sa britanskim Dvorom i Krunom.
”Mr. Mikulic, we are glad to inform you that you have been appointed by Her Majesty…” – samo tih par riječi koje kazivaše da su me primili na posao sam uspio razumjeti kada su mi uručili rješenje o postavljenju. To je jedino što i danas iz njega razabirem.
Još nekoliko narednih godina je moja karijera nastavila istim putem, tim holandskim. Bio sam afirmiran naučnik i istraživač, ekonomista i sociolog ujedno, neki tvrdiše još i expert za socijalnu statistiku. Držao sam predavanja i prezentacije na brojnim konferencijama, kongresima, skupovima, naučnim i političkim, svukuda po zemlji i svijetu.
Područje moga rada i profesionalnog interesa je bilo poprilično široko, bavio sam se pitanjima životnog standarda i njegova mjerenja, problemima nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti. Sa timom mlađih saradnika koji sam vodio pripremao smo studije i analize za holandsku vladu, za njena ministarstva i za naučnu javnost.
Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno.
Radio sam ono u šta nisam sasvim vjerovao. A kako vjerovati u jaz u dohocima i socijalnu nejednakost u zemlji gdje taj jaz baš i nije bio vidljiv? Kako vjerovati u siromaštvo koje je definisano na način koji ja kao naučnik odobravam, ali kao čovjek sa osjećajem za tuđu patnju ne mogoh da prihvatim?
Kriteriji siromaštva od kojih smo polazili u našim analizama su bili sasvim drugačiji od onih koje sam ja imao u mome srcu. Mi smo u grupu ubogih svrstavali sugrađane koji u stanu nisu imali kupatilo ili televizor u boji, koji nisu imali centralno grijanje, nisu sebi mogli priuštiti obrok s mesom bar svaki drugi dan. Socijalno isključeni su nam bili svi holandski žitelji koji bar jednom godišnje nisu mogli otići na sedmodnevni odmor izvan kuće, a da pritom nisu boravili kod znanaca ili rodbine, svi oni koji bar jednom mjesečno nisu mogli pozvati prijatelje na piće u kafanu.
To su bile odrednice siromaštva i oskudice s kojima smo mi činili naše analize, to je bilo i jeste poimanje bijede u bogatim zemljama, u zemlji gdje sam ja tada živio.
U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu.
Gledao sam neimaštinu sopstvenim očima dok sam odrastao među Romima na Gorici, suosjećao je kasnije sa rodbinom i znancima, paćenicima u izgladnjavanom ratnom Sarajevu, viđao je, i još uvijek viđam, dok putujem po poharanoj i pokradenoj Bosni, po periferiji njenih velikih gradova, po njenim zabitima.
Ta i takva bijeda je ono što je mene mučilo, što mi je san noću remetilo. Ta i takva ljudska muka je bila ono gdje sam htio priskočiti i pripomoći mojim znanjima i iskustvom, ta, a ne ova holandska i zapadnoevropska, koliko god ni ona nije laka za nositi i podnositi.
I tako, u procijepu između dnevnog posla istraživačkog i noćne more ljudske ja sam sve više bivao nezadovoljan i razočaran. Znao sam da bi moje vještine, moja znanja, nakupljena iskustva i svi moji talenti bili mnogo dragocjeniji negdje drugo, u zemlji moga rođenja, u zemljama istočno od moje rodne zemlje ili negdje južnije, bilo gdje gdje masa ljudi pati nezaštićena i nesigurna, gdje trpi nepravdu i bijedu svakojaku. No nije bilo prilike da odem kamo me srce zvalo.
Radio sam za holandsku kraljicu, intelektom i glavom, a misleći stalno gdje bih mogao zaposliti sve što imam, gdje bih mogao osjetiti da moj rad ima istinsko značenje za druge. Snivao sam o poslu koji bi mom radu i životu dao dublji smisao.
S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga.
Čeznuo sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na konkurse, dobijao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. Tako sam se i molio.
I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao kakav sam snivao. Jedan je vodio u Afriku, u Botsuanu, drugi u Irsku odakle bih radio za Balkan, za novonastale zemlje od moje rodne zemlje. ”Opet blizanci”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.
Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima sam doživio radost neslućenu. I pri tome nisam mogao a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu, koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.
Amsterdam, decembra 2014. ([email protected]).
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako.
Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog zadnjeg dana radne sedmice u kojoj je sve stvorio, kozmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjestio u edensku baštu da uživa plodove samo za njeg pripremljene.
Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjče ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja.
Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastita iskustva.
Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet.
Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i sva) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije.
A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kozmosom.
I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.
No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću.
Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
I što biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija.
Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je neprestano remećen Adamovom svojeglavošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće.
Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno.
Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kozmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svaki živi stvor nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život.
Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.
“Srce je to koje nas vodi u raj ili pakao” – afrička poslovica
I danas se sjećam časova filozofije koje nam je u gimnaziji držao profesor Sreto Milanović. Na njima nije bilo gurkanja, šuškanja, slanja ljubavnih pisamaca i ceduljica ispod stola, igranja “potapanja brodova” ili sličnih djačkih rabota. Na njegovim časovima smo bili smjerni kao sveci. Svi smo hipnotisani njegovim ugodnim glasom slušali bogata i zanimljiva predavanja o životu, ratovanju i mirenju građana Tebe, Sparte i Atene i njima upokorenih gradova antičke Grčke. Učili smo i o njihovu vjerovanju, o bogovima kojima su se klanjali.
Nekoliko interesantnih časova profesor je posvetio teogoniji, rađanju i životu grčkih bogova s obje strane Stiksa, rijeke koja dijeli podzemni svijet pakla od onog gornjeg, rajskog. Zeus gore sa svojima, na Olimpu, a Had dole, s drugu stranu Stiksa, bez struje i u mraku. Had, da baš tako se zvao pakao i njegov gospodar kojeg su se na smrt plašili stari Atenjani, Spartanci i svi oni koji su živjeli između i okolo ta dva suparnička grada.
U njemu su carevala podzemna božanstva što su utjerivala strah u kosti, posebno bog smrti Tanatos, onaj u crnome plaštu s crnim ledenim krilima koji je rezao kosu umirućima i odnosio im duše. Tako nam je bar pripovijedao profesor Milanović.
Spominjao nam je sijedi profesor i njihovo vjerovanje u podzemne božice Kere koje su ubijale ljude na ratištima i sisale im krv. Među sotonskim božicama bila je i neka Empuza koja je ubijala nedužne ljude na raskršćima, te Lamija koja je majkama ubijala djecu u snu. Iz podzemnog mraka su izranjale i Srde neumoljive božice kletve i osvete, a u nadzemni svijet ih je povremeno, kao ilegalce, sve redom slala zla Hadova žena Perzefona.
Žitelji antičkog svijeta su samo nagađali o mukama koje su čekale smrtnika s onu stranu Stiksa, veoma malo su znali o Hadu jer se, baš kao ni iz raja, iz njega niko nikada nije vratio. Vjerovali su da svi završe u jednoj od podzemnih rijeka: rijeci plača, rijeci vatre, rijekama jadikovanja i boli, rijeci mržnje ili nekoj drugoj od mnogih opasnih ponornica. Tako nam je besjedio umni profesor Sreto, tako nas je pripremao kako bismo jednom postali intelektualci široka profila i svakojaka znanja.
Meni su ove priče o paklu i podzemlju bile zanimljive. Budile su moju maštu i podsjećale me na djetinje dane kada sam iz očevih usta slušao bajke o strašnim zmajevima i nemanima što su gutali malu neposlušnu djecu nakon čega bi mi se tata okrenuo licem, napravio veliki mig okom i nasmiješio se kazujući mi tim gestama da se ne plašim i da je to sve samo izmišljotina. Njegova.
Kasnije, u svojim tridesetim sam opet slušao o paklu, ali na način da su htjeli da me uvjere da on uistinu postoji, da bih to trebao shvatiti i prihvatiti. Slušao sam to od religioznih znanaca, pa i od sveštenih lica raznih denominacija. Svi su se plašili njihova boga, živjeli u strahu od božje kazne i pakla kojim on njima prijeti za grijehe počinjene. I zbog straha od te kazne birali da budu dobri i poslušni, tako bar rekoše. Meni, iskren da budem, nisu izgledali mnogo drugačiji od nas ateista.
Prijatelji Muslimani mi kazivaše da vjeruju u džehennem, koji je sličan Hebrejskom ge-hinnomu. Pričaše mi kako se u Kur’anu, svetoj knjizi Islama, nalaze doslovni opisi užarenog pakla, te da je on podijeljen u više nivoa, zavisno o lošim djelima počinjenim u životu i da je kazna određena težinom počinjena grijeha. Podzemne rijeke ključale, vatre sumporne i lomače što se nikada ne gase, samo su neke od strahota koje sam čuo iz njihovih usta, a zapamtio ih.
I moji znanci Kršćani su spominjali pakao kao doživotnu hapsanu sa vječnom kaznom za one koji odbiju biti pokorni Bogu i riječi Njegovoj. Većina njih reče kako vjeruje da se prokletstvo odmetnika i osuda na pakao desi odmah po nastupanju smrti. Drugi tvrdiše da će se to ima zbiti tek nakon Sudnjeg dana u kojem će sav svijet u vatri i ognju nestati izuzev nešto pravednika, onih što primjernim životom poštedu zaslužiše.
Čuo sam kasnije od Hindusa da i oni strahuju od boga njihova. I oni vjeruju da ljudi što grijeh počine bivaju u pakao deportovani, kažnjeni primjereno zlu u koje zalutaše. Bog Yama, taj neprikosnoveni gospodar smrti, kralj je sveg pakla i onaj što kaznu određuje svakom. Pa mi spominjaše ubacivanje u ulje ključalo, mučenje svakojakim alatima nakaznim i to u različitim odajama paklenim. Niko savršen za Yamu nije, kod njeg’ svako makar jedan grijeh zabilježen ima. Kod njeg’ svako bar jednu muku paklenu proći mora, bar jednu od bezbroj soba mračnog Hada pohoditi. Osobe koje tako plate i okaju grijehe svoje, ponovno bivaju rođeni, a sve u skladu sa njihovom karmom.
Slično je i sa Budistima. Znanci, sljedbenici ove religije mi rekoše da medju njima postoje razna vjerovanja o paklu i muci paklenoj, a zavisno od pravca, škole i vrste učenja. Većina ih priznaje postojanje pakala brojnih, a najmanje dva: pakao hladni i pakao vreli. I oni vjeruju da su to mjesta velike, a zaslužene patnje za one koji loša djela činiše. Boravak u tamnu podzemlju je, srećom, privremen jer slijedi reinkarnacija, ponovno radjanje u novom okruženju i u drugom liku, što Budinim sljedbenicima daje šansu za popravak i rehabilitaciju, daje nadu za život u svjetlu, Bogu na domak. A ta šansa je kako vele malena, premalena, samo odabranim data.
Pažljivo sam slušao ove ispovijedi, godinama, decenijama, ali ih nisam mogao ozbiljno shvatiti i prihvatiti. Stalno sam se nadao da će mi na kraju njihove besjede o paklu namignuti okom i nasmiješiti se, baš kao onomad moj otac, i poručiti mi da je to sve ipak njihova izmišljotina. A kada bi to izostalo, ja bih im pakosno uzvraćao. Pričao bih im da imam prijatelja speleologa koji je obišao sve vrtače, špilje i pećine po Prenju i Velebitu, ali da u tom podzemlju nije našao ničega strašnog osim par malih poluslijepih daždevnjaka i poneku embrioliku čovječju ribicu.
Ili bih im kazivao da mi ni rudari iz Kaknja, s kojima sam proveo jedno ljeto u njihovu sindikalnom odmaralištu u Gradcu na moru, nisu spominjali nikakve kazane s uzavrelim uljem, đavle sa ostima uperenim u ljudsko srce ili ognjene rijeke u kojima izgaraju griješnici. Nisu to sretali ni u oknima tamnim što leže na 1000 metara ispod zemlje. Istina, pričali su mi o prokletoj ugljenoj prašini koja suši grlo i peče nosnice, pa o domaćoj šljîvi koju nakon posla nemilice ispijaju u kafani naspram udničke kapije. Ona, rakija, tu paklenu prašinu najbolje sapire, istina nakratko, tek do novog jutra i ponovnog ulaska u Had rudarske jame.
Ja vjerovah i još uvijek vjerujem kakanjskim rudarima. U pakao ne vjerujem, a ni u podzemna mučilista i Had svakojaki. Ja ne vjerujem ni u Danteovih devet krugova paklenih, čak ni u onaj prvi, u kojem kazne kao da i nema. Ja ne vjerujem u boga koji hoće da kažnjava, koji je uputio zloglasne Crne Legije i Princ Eugen divizije da spaljuju žive ljude, deru im kožu i prže ih u tavama, loncima i tepsijama kojekavim. Ja ne mogu da prihvatim da ljudi vjeruju u takva boga, u boga koji ima spreman koncentracioni kamp za nevaljalce, mučilište za neposlušne, stratište za zle i kvarne. Ja ne mogu da prihvatim okrutna i osvetoljubiva boga. Ja zbog toga ne mogu da se priklonim niti jednoj religiji mojih rođaka, prijatelja i znanaca, ja se zbog toga ne mogu klanjati njihovu bogu.
Moj Bog, onaj što ga odnedavna sebi nađoh, drugačiji je. On me voli, to mi pokazuje svakodnevno. Svako mi jutro podari novi dan i čitava 24 sata. I svako jutro ja iznova spoznajem da mi na taj način daruje najljepše što za me ima – ljubav i život. Nudi mi radost kroz ljubav koju mi poklanja i kojom me uči šta s njom da činim. Pokazuje mi da je trebam davati, kaže mi da je proslijedim dalje. On mi svako jutro podsjeća da hoće da ja budem dio te podarene čudesne energije koja sve stvori i još uvijek stvara, koja je moćna i nadmoćna, a koja se ljubav zove. Istina, ponekada mi došapne da to ne činim kako treba, da nešto od te energije kriomice zadržim za sebe, pa me onda upozori. Skrene mi pažnju da kada tako radim, u stvari činim sebi na štetu.
Svaka utaja ljubavi koju učinim, svako uskraćivanje topline drugome je, u stvari, krađa i otkidanje dijela radosti koji bi meni pripao, potpune radosti koju je On meni namijenio. I to moje zakidanje sopstvene radosti, to je taj pakao što mene može zapasti, Had kojeg mojom sebičnošću sam sebi izaberem i podam.
Ja vjerujem u Boga što prašta i zaboravlja, koji nas hoće k sebi. Kako god veliko da je učinjeno zlo, moj Bog je spreman da oprosti. Bar ja tako mislim i osjećam. On nema razloga da kažnjava. On samo čeka da spoznamo kako srce vene kada nije davano, da umire kada je sebično i zlo. I on zna da je to dovoljna kazna, da veće ne trebamo.
Živeći naopako, puni zlih misli, zgrčene šake i blindirana srca ne možemo upoznati život u njegovoj punini, pravi život. Živimo isprazni, mrtvi, živimo najgorim mogućim životom i još znamo da ga takvog živimo. To hoćemo sakriti drugima, ali sami sebi ne možemo zatajiti našu nesreću. Smiješak imamo na licu, ali samo za druge. Nama preostaje žuč i gorčina da nas jede i izjeda.
Živimo u paklu, sopstvenom, onom koji je tu oko nas, koji je u nama, paklu koji smo sopstvenom sebičnošću stvorili. To je istina: kad god ne podarimo ljubav, kada je uskratimo drugima, dobijemo pakao i to odmah. Hell now! Pakao već danas, još mnogo prije naše kliničke smrti. Onaj odgođeni, sutrašnji pakao bismo mi nekako i prihvatili, ali ovaj sadašnji, ovozemaljski koji nas načisto ubija, to ne možemo podnijeti. On je tu, svuda među nama, posvuda u nama.
Što je najgore, taj pakao našeg egoizma nas onda počinje usisavati, povlačiti dnu. Zavist, oholost, mržnja i grabež postaju stanovnici naša srca. Sva zla i opačine postaju dio života našeg. Pa onda tonemo sve dublje kroz jaruge i krugove Danteovog Hada. Pokušavamo da mu se odupremo, tom paklu našem unutarnjem.
Potežemo za čašicom, za tabletom, za kojekakvim zamamnim travama i prahovima. Pušimo, duvamo i šmrčemo ne bismo li zaboravili naš pakao, a budimo se svaki put u dubljem paklenom krugu, svaki put padamo niže, dolazimo sve bliže samom dnu nesreće i patnje.
Dante ih je vidio devet, tà šta je to u uporedbi sa 365 krugova beznađa i kazne koje prolazimo svake godine, godinu za godinom. Taj pakao je višestruko strašniji od onog gdje navodno čekaju kazani vrela ulja i gdje giljotine prekidaju žile kucavice u mahu i odjednom. Tamo u zagrobnom paklu, kako moji znanci već vjeruju, tamo ćemo biti sa istogriješnicima, sa buljucima znanaca i prijatelja koji su, isto kao i mi, preveć voljeli sebe. Dijelićemo našu muku s njima. To je mnogo lakše negoli živjeti ovu sadašnju muku i pakao sasvim sami, zatvorena i prestrašena srca koje ne smije da se otvori i podjeli taj strah i patnju sa drugim zatvorenicima sopstvene sebičnosti i sopstvena pakla.
Srećom, u svakom zlu ima ponešto dobroga. Tako je i sa paklom ovozemaljskim. Za razliku od onog Danteovog, iz ovoga se može izaći, ovaj ne mora da traje doživotno i vječno.
Čim odlučimo da naša sebičnost ustupi mjesto altruizmu, empatiji i ljubavi, naš pakao počne da iščezava. Topi se kao grudva snijega na toplu dlanu, nestaje kao jutarnja magla usred ljeta. I za divno čudo, to samovoljno ukidanje našeg ovosvjetskog pakla nije jedino čudo. Ako nastavimo u ljubavi koračati kroz život, odškrinuće nam se vrata raja. Možda i širom otvoriti. I to opet za ovog života i u ovom životu. Paradise now! To je što ja hoću da vjerujem, tako ja sada vjerujem. Čvrsto, najčvršće.
Pa mi sada još recite da nisam našao najboljeg Boga za sebe. Boga, samo moga.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića – Rubrika Ajfelov most).
‘Voli ! … Kroz ljubav možeš vidjeti Boga.’
– Yogaswami, cejlonski mislilac (1872-1964)
Bilo je to u ljeto 1981. Mjesec august. Da, dobro se sjećam. Ivan je još bio beba, supruga me je trebala uz nju i sina, a ja sam pored svega odlučio da održim zadatu riječ, ostavim ih i krenem s mamom na put. Naime, još prije nego se on i začeo ja sam sebi rekao, a majci obećao da ću je, kada mi Borjana podari potomka, kćer ili sina, svejedno, odvesti na sveto mjesto koje bi ona najviše željela posjetiti. Obećao sam da ću joj to priuštiti još prije nego li dijete napuni godinu i po prvi puta slasne plodove života vlastitim zubima zagrize.
Zamišljao sam si da će mama htjeti ići u Sinj, u Gospino svetilište, ili da će zaželjeti hodočastiti do Jajca, put crkve Svetog Ante u Podmilačju. Mislio sam biće to tu negdje. No kada sam je jednog dana, onako iznenada upitao gdje bi ona željela da pođe, koje sveto mjesto da vidi, odgovorila je u trenu i bez ikakve dvojbe, spremno, kao da je o tome godinama promišljala, da bi željela otići u Rim. “Rim je jedino mjesto koje bih voljela za života vidjeti, Vatikan i crkvu sv. Petra! Time bi bili ispunjeni svi moji snovi o putovanjima, to bi bilo kao da bih se zaputila u Gospodnje dvore, u njegove najljepše vrtove”, pojasni mi sva usplahirena i u zanosu. Šta mi je drugo preostalo nego da joj obećam da će tako biti.
Tog augustovska dana, rano ujutro, krenusmo iz Sarajeva, put mora. Pošli smo automobilom, glanc nova Zastava 101, tamnoplava. Moje prvo auto. I sad se sjećam registarskih tablica: SA 212-644. Išli smo prvo ka Splitu gdje stigosmo u rano popodne. Auto ostavismo na parkingu hotela Marjan, nakratko obiđosmo Dioklecijanov grad, a sa sumrakom se ukrcasmo na trajekt za Italiju. Nakon što je brod cijelu noć brazdao po nemirnu moru, stigosmo u Peskaru, prelijepi gradić na zapadnoj strani Jadrana.
Proveli smo tu jedan dan i prespavali u malom hotelu na rivi. Uživali smo šetajući po lijepu vremenu, razgledajući grad, odmarajući u restoranima i kafanicama. Na prvi pogled opuštana, mama je u suštini bila nervozna, nestrpljiva. Kao da se plašila susreta sa gorostasom Rimom i dugo snivanim snom. Ne baš naspavani, sljedeći dan ujutro krenusmo vozom put vječnog grada.
Ta tri dana u prijestolnici svjetske kulturne baštine, a bastionu i izlogu moćne Katoličke crkve ostaće godinama u mome pamćenju, u maminom cio njen život, sve do smrti. Tačno tako. Do smrti je običavala da pregleda fotografije koje smo napravili za tog našeg putovanja, prelistavala turističke brošure o Vatikanskom muzeju, Petrovoj bazilici, Sikstinskoj kapeli. Ona je tako u Rim hodočastila svake sedmice, sjedeći u predvečerja na starom kuhinjskom otomanu i strasno pušeći svoju omiljenu Drinu.
O maminom doživljaju Rima i svetih rimskih mjesta napisaću kasnije još par redaka. Sada želim ispričati nešto drugo. Želim iznijeti moje snažne impresije što sam ih stekao tokom te prve posjete drevnom gradu na Tibru, želim ispovjediti se o najneobičnijem susretu koji sam do tada imao. Želim ispričati o mome susretu s BOGOM.
Bilo je to u Sikstinskoj kapeli. Ulazimo mama i ja u to svetište umjetnosti. Stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Mikelanđelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Mikelanđelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Mikelanđelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom.
Pogledam malo bolje i prepadnem se. Neki mišićav starac, bradat, ozbiljna lica, ljut, gotovo gnjevan stoji i prijeti nam. Prepadoh se i razočarah u isti mah. Ako je Bog već morao postojati (za druge, dakako, jer ja sam u ta doba bio ateista), trebao je izgledati drugačije. Po meni najradije kao veseljak, neko ko zrači radost i toplinu.
Intimno sam Ga zamišljao kao šarenu dugu ili plameno-crveno nebo pri ljetnom zalasku sunca, zamišljao Ga kao nešto toplo što mami osmijeh na licu i grije srce.
Mikelanđelov Bog
Mikelanđelo: Bog stvara sunce i mjesec (Sikstinska kapela–Vatikan)
Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Mikelanđelo je bio slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio: da Ga predstavi kako unosi strah u ljude, plaši ih i čini pokornim.
Ja takvog Boga neću. To nije moj Bog. To moj Bog nikada neće biti. Pa onda spustih pogled s tog jezivog stropa i požurih da izađem van. Gotovo istrčah iz kapele.
Dugo poslije toga sam se vraćao Mikelanđelu. Godinama sam pokušavo da odgonetnem razlog što Boga prikaza onako ljuta i strašećeg, nikako drugačije. Mučilo me posebno zašto je taj slikar nad slikarima baš čovjeka izabrao da nam pokaže Boga. Ako je htio da nas plaši i time upokorava po nalogu njegove crkve, mogao je izabrati i nešto strašnije i efektnije – recimo jednookog Kiklopa, rogata Minotaura, šestoglavu Scilu. Nešto nalik na kakva vatrena zmaja.
Ne, ne. To se Mikelanđelu nije moglo potkrasti. On je tačno znao šta radi, on taj pokvarenjak do srži. On nije samo podilazio crkvenim velikodostojnicima već i običnim ljudima i njihovim slabostima. Posebno onoj da vole sebe, da su zaljubljeni u svoj lik, zagledani u sebe baš kao Narcis nagnut nad vodom jezera u kojem se utopio.
Mikelanđelo je znao da mi ljudi nismo htjeli i nećemo da sagledamo ko je Bog, kakav je i šta ga krasi. Znao je da se toga plašimo jer bismo se suočili s našom imperfektnom prirodom, zlim karakterom. Lakše nam je bilo da narcisoidno i nadasve arogantno zaključimo da, ako nas je Bog stvorio na njegovu sliku i priliku, trebamo samo uzeti ogledalo da otkrijemo kakve sličnosti između Njega i nas ima.
I onda smo Ga ugledali gledajući u sebe: vidjeli ga kao mudra (tà, ko od nas ne misli o sebi da je dovoljno mudar?!) čovjeka (zašto ne ženu?!), bijelca (zašto ne crnca ako je Bog nama svima?!) koji, dakako, ima oči, ima uši, nos, ruke, noge. Samo Ga još nismo secirali da si pokažemo kako ima jetru i želudac ovaj naš ljudski, da ima i naš genetski kod, našu DNA. I počeli Ga oslikavati sebi i drugima držeći ispred nas, a pored štafelaja ogledalo.
Zaslijepljeni i zaokupljeni sami sobom nismo se ni trudili da skrenemo pogled sa sebe i pokušamo spoznati kako Bog stvarno izgleda. Slikali smo Njega gledajući u sebe umjesto da gledamo u Boga i pokušamo si odgonetnuti ko je On, šta je to namjeravao stvoriti kada je nas po Njegovu liku stvarao. Kakve nas je želio imati.
A On nam tako jasno, kaže kako, izgleda i kako treba da ga vidimo. “Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama (1 Ivanova 4:8). On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, esencija, najbitnije svojstvo bez kojeg Bog ne bi bio ono što jeste. To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje.
I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On. Da volimo sve ljude, našu braću na Zemlji, da saosjećamo s njima, da im praštamo, zaboravljamo, dajemo i darujemo. Takve nas je Bog želio imati. Ali mi, sebični i arogantni kakvi jesmo, ne htjedosmo to postati. Bar do sada i za sada.
Da li ćemo sutra to uspjeti, ne znam. Samo znam, ako budemo previše i predugo gledali u sebe, da ćemo se utopiti. To nam poručuje stara priča o antičkom ljepotanu po kojem je jedan prekrasni mirisni cvijet dobio ime.
**********
U Rimu sam bio još jednom, ne tako davno. Tačnije, u januaru 2012. Putovali smo supruga i ja, iz Dublina gdje smo tada oboje živjeli. Pridružila nam se Iris, jedna od naših kćeri bliznakinja. Imala je neki raspust, par dana slobodno od studija. Sjećam se bilo je toplo i izuzetno ugodno vrijeme, neobično čak i za Rim u to doba godine. Bio je sunčan dan, šetali smo po trgu Sv. Petra, zagledali lica prolaznika, uglavnom turista iz Filipina, Japana i tog daleka svijeta. Kad odjednom poznat mi i drag lik!
Znate koga sam vidio? Kod fontane, s desna obelisku što stoji posred trga, u tankoj tirkiznoplavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jedna vrela augustovska dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca. Drago mi da sam je sreo. I nije me napuštala cijelo vrijeme što smo ga supruga, kći i ja proveli u Rimu šetajući po mjestima koje smo ja i mama nekoć već vidjeli. U meni se ta toplina razlijegala srcem svih naših preostalih rimskih dana.
Danas jedva čekam da ponovo krenem put Rima. Ne zbog još jednog susreta s onim strašnim Bogom, već zbog drage mi božice, moje mame.
mama u Rimu
P.S. Nedavno pomislih da Mikelanđelo možda i nije bio kratkovidan, a ni kvaran. Nego da je bio veoma oštrouman, pametan i mudar. Bio genijalan um jednako kao i slikar. Mračnim Bogom kakvog je naslikao, majstorski da se shvatimo, želio se cinično nasmijati mračnoj crkvi tog doba. Ismijavao joj se na način da taj njegov jezivi kikot odzvanja i danas u kapeli gdje sjedi prijeteći Bog, pa ljudi začepljuju uši rukama i trčeći izlaze van. Ne, ne izlaze oni iz kapele, Sikstinske, tu su zbog Mikelandjela, već iz ostalih kapela, hramova i inih bogomolja u kojima stanuje namrgođeni, prijeteći Bog.
U Amsterdamu, jula 2013
Branislav Mikulić 14. 06. 2014.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
