“S njima skupa ni na rajska vrata, nema sloge Srba i Hrvata“, kaže jedan guslarski stih. Lijepo je tim desetercem beogradski etnolog, antropolog Ivan Čolović neki dan u Zagrebu, na tribini pod naslovom “Anatomija hrvatsko-srpske mržnje“, poentirao tvrdnju da sama kultura, kojom se guslarski nacionalisti služe, demantira njihove tvrdnje o dubokoj podijeljenosti, ukorijenjenoj i neiskorjenjivoj mržnji između naših naroda koji, valjda osim te mržnje, nemaju ništa zajedničko. [Read more…]
Rezervna domovina – osigurač bez premca
(Opaska uredništva: Ponavljamo prošlotjednu kolumnu zbog spriječenosti autorice).
Kad su sve druge opcije na rezervi, kad crvena lampica mahnito žmiga, kad vam ne pomažu ni vrhunski odvjetnici, ni prepuni bankovni računi, ni kave s ljudima visokopozicioniranima u pravosuđu, ni prijateljevanje s predsjednicima država, još uvijek nije sve izgubljeno ako imate “rezervnu domovinu”. [Read more…]
Rezervna domovina – osigurač bez premca
Kad su sve druge opcije na rezervi, kad crvena lampica mahnito žmiga, kad vam ne pomažu ni vrhunski odvjetnici, ni prepuni bankovni računi, ni kave s ljudima visokopozicioniranima u pravosuđu, ni prijateljevanje s predsjednicima država, još uvijek nije sve izgubljeno ako imate “rezervnu domovinu”. [Read more…]
Mjesečev meridijan
Jedan od naših najvažnijih suvremenih pisaca, Edo Popović, u svom novom romanu “Mjesečev meridijan” pokušava pokazati koliko je zapravo malo potrebno za spokojan život, puno manje nego što bismo mogli pomisliti. [Read more…]
Adam i Krist
Shvaćajući prvoga čovjeka kao inicijatora i propagatora zla, kršćanska je teologija oblikovala shemu po kojoj ljudi, Adamovi potomci, nasljeđuju grijeh te dijele solidarnost u grijehu. Shemu je uveo Pavao uspoređujući Krista, savršena čovjeka, drugog Adama, inicijatora spasenja s prvim čovjekom, prvim Adamom, inicijatorom ‘‘pada“: ‘‘Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…“ (Rim 5,12). No, ‘‘kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ (Rim 5,19).
Adamov pad cijepa povijest po pola – dvije sheme se suprotstavljaju kao izokrenute slike: jedna savršenoga ljudskog bića prije pada i druga ljudskoga bića s kraja vremena. Iz ovakve parabolske jezgre Augustin – koji je odgovoran za klasičnu razradu teološkoga koncepta Prvoga grijeha i za njegovo uvođenje u dogmatsko eklezijalno ‘‘spremište“ – izvodi svoju teološku spekulaciju u kojoj se Adam shvaća kao povijesni lik, predak ljudskoga roda, po kojemu da svi mi griješimo.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio […], onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe
Augustin, time što Prvoga čovjeka shvaća kao konkretnoga pojedinca, zapravo, minimalizira ulogu prvoga čovjeka. Prvi čovjek je u Pavla tip koji nadilazi figuru Adama – on ga suprotstavlja Kristu kao njegov antitip: ‘‘Adam je slika onoga koji je imao doći“ (Rim 5,14). Doduše, grijeh prolazi kroz jednoga čovjeka, ali on nije prvi agent. Grijeh je nadindividualan i objedinjuje ljude od prvoga čovjeka pa sve do nas – on je ono što konstituira svakog grešnika.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio (…), onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe.
Zlo je nešto što ne bi smjelo biti, ali za što ne možemo reći zašto jest. Cijela Biblija je, i nakon svih opisa zločina, prolijevanja krvi, zapravo, neprestano svjedočanstvo pobjede dobra ‘‘unatoč svemu“ zlu. Biblijska struktura i struktura vjere u tom su slične: onaj tko može reći da vjeruje unatoč svem zlu, taj u Bogu pronalazi sve odgovore bez obzira što ne nalazi i objašnjenje na pitanje ”zašto’‘. ‘‘Unatoč tomu što“ odmjenjuje ‘‘zato što“.
Shvatimo li racionalan simbol Prvoga grijeha na njegovoj simboličkoj, ne faktičkoj razini doslovnoga prenošenja s generacije na generaciju, onda se pojam obraćenja (voljnoga okretanja oda zla) ne mora shvaćati tek na površnoj moralističkoj razini, nego na dubokoj razini regeneracije. Ako je i koncept Prvoga grijeha stvoren na pomalo apsurdan način, koncept volje, zahvaljujući antitipu regeneracije, tj. novoga rođenja, novoga stvorenja slobodna od grijeha biva obremenjen aktivnom moći oslobođenja.
Logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem. Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove…
Pavao je nastojao razraditi egzistencijalističku interpretaciju temeljnih kristoloških koncepata – križa i uskrsnuća – govoreći o smrti ‘‘starog čovjeka“ i ponovnom rođenju ‘‘novog“. ‘‘Drugo rođenje“ eshatološki je događaj u egzistencijalističkim terminima i ne može biti izraženo logikom identiteta. ‘‘Novo stvorenje“ prekid je sa starim identitetom – ono je nešto sasvim drugo.
Pavlova paralela između Adama, prvog čovjeka, i Krista, novog čovjeka daje retorički okvir za novu logiku nade koja se probija kroz logiku grijeha. Logika prekršaja i kazne logika je ekvivalencije (‘‘ulog grijeha je smrt“), a apsurdna logika nade logika je neomeđena obilja izražena izrazom ‘‘koliko više“ i suprotstavljena logici ponavljanja. Nada znači da je ”preobilje” značenja suprotstavljeno obilju ne-smisla, neuspjeha i razaranja. Izazov smrti protuteža je elanu života, perspektivi rasta kakva je prisutna u Pavlovu izrazu ‘‘koliko više“.
Ova logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem.
Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove (usp. Ef 4,13), pri čemu je Krist paradigma ostvarena čovjeka, čovjeka koji je potpuno (od)živio svoje ljudsko zvanje. Čovjek izložen Kristu postaje svojim vlastitim prorokom i svjedokom.
Postoji temeljna srodnost između Pavlove ‘‘logike opravdanja“ i Isusove ‘‘logike obilja“. Obična logika je u parabolama razrušena, a pojavljuje se ‘‘Božja logika“ koja više nije logika identiteta nego ‘‘viška“, tj. ‘‘logika obilja“ – konceptualna protuteža elementu nenadanosti u paraboli.
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka…
U Pavla ona je izražena spomenutim riječima ‘‘koliko više“ (sintagma u hrvatski prevedena različito): ‘‘Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“; ‘‘Ako grijehom jednog smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu“ (Rim 5,15.17) sažetima u paradoksu: ‘‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20).
Pavao, dakle, umjesto da ponudi nekakvu definiciju obilja milosti darovana u Isusu, ponavlja sintagmu ‘‘koliko više“. Ovaj put ne poput Isusa u paraboli ili izreci, nego u kerigmatskom diskursu. Dijalektika ljudske sudbine prikazana je u terminima gubitka i opravdanja, neprijateljstva i pomirenja s Bogom, zakona i milosti, smrti i života. Na strani logike ekvivalencije: grijeh, zakon i smrt; na strani logike obilja: opravdanje, milost i život.
Zapravo je riječ o istoj stvari, izrečenoj drukčijim jezikom, kao u Isusovoj Besjedi na gori, gdje Isusu logiku obilja sažimlje u sintagmi ‘‘više od toga“:
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika obilja.
Svaki od Isusovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv.
Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“
Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja. Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku, što nas sprječava da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka.
U Evanđeljima Isus govori i propagira Radosnu vijest. U Pavla on je onaj tko ludošću križa raskida s moralnom ekvivalencijom grijeha i smrti: ‘‘koliko više, sada opravdani njegovom krvlju, bivamo po njemu spašeni od gnjeva“. Borba bremenitih Pavlovih riječi: osuda-opravdanje, zakon-milost, smrt-život, izražena je u dvije figure: s jedne strane prvi čovjek (‘‘ako su grijehom jednoga“), s druge strane istinski čovjek (‘‘koliko više se na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“). Pavao dodaje još štogod novoga, što bi se moglo sažeti: u Isusu ‘‘koliko više“ Boga!
Dakako, pitat ćemo: kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Gdje naći znakove ove ‘‘nove ekonomije“? Na osobnom planu, u domeni kaznenog zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih?
Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja? Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“.
Bajka za nedorasle odrasle
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako.
Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog zadnjeg dana radne sedmice u kojoj je sve stvorio, kozmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjestio u edensku baštu da uživa plodove samo za njeg pripremljene.
Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjče ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja.
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako
Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastita iskustva.
Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet.
Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i sva) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije.
A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kozmosom.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet
I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.
No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću.
Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću
I što biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija.
Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je neprestano remećen Adamovom svojeglavošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće.
Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno.
Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kozmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svaki živi stvor nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život.
Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.
Živjeti od Uskrs(nuć)a
Veliki evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer danas je po cijelom svijetu slavljen kao ”genijalni mučenik”. U nacističkom paklu posebno je duboko proživljavao i promišljao pitanja vjere i nevjere te su iz tih iskustava nastala njegova izuzetno utjecajna pisma koja su na hrvatskom jeziku objavljena u knjizi ”Otpor i predanje”. [Read more…]
Vrt – vrata novog svijeta
Uhvatih dah u dubinu grla:
svjetlo se ražarilo u meni,
rasvijetlilo tko sam.
Čvrsto se uhvatih unutrašnja svjetla,
na dugom putu kroz kraljevstvo tmine.
Koracajući sijah svjetlosti sjeme,
gdjegod noga moja tlo dodirnu.
Lalla1)
Tema je česta. Tema ovoga svijeta. Strašno je i znamenje na nebu, govore astrolozi i majstori jyotiska.2) . Mediji iznose grozne novosti, ljudi su u beznađu, krše prste i jadikuju o tome kako je teško. Što nam je činiti, što li?
A beznađe i tužbalice tamu samo još zacrnjuju. I siju strah, najlošiju od sviju energija. Mrak se rastjeruje na drugi način. Vrlo jednostavno: treba upaliti svjetlo.
Svjetlo je unutra. Ražarilo se u meni, kaže mistikinja Lalla, koji je živjela i žarila u Kašmiru tijekom 14. stoljeća. Žarila je tako snažno da je prekoračila svoje vrijeme i prostor te nas, jednako snažno, osvjetljava i danas. Poput svih najvećih, koji nikada ne umiru, jer njihovo ”sjeme svjetlost” uvijek i nanovo razgoni tamu.
Vrt ima pradavno ime: ENO. U njem su boravili Adam i Eva sve dok nisu ubrali s drveta spoznaja. Prva bića koja su željela posjedovati znanje; Bog ih je opomenuo rekavši da ne jedu s drveta spoznaje. Ali želja za znanjem bijaše snažnija. Spoznaše i bijahu prognani iz rajskog vrta. Od tada čovjek živi u svijetu dvojnosti i užasu razdvojenosti. Izgubio je osjećaj povezanosti svega sa svime. Izgubio je svoj pravi dom, dom u svejedinstvu
Čovjek rasvijetljen iznutra gleda iste stvari kao i ostali, ali vidi nešto drugo. Vidi ono što je svjetlošću osvijetljeno. Ne skriva se pred tamom, već svoje srce otvara svjetlosti, njegovoj svakodnevnoj hrani. I tako, u ovom tamnom vremenu, kada se svijet raspolućuje, on s osvijetljenima gradi drukčiji svijet. Novi svijet, koji je već ovdje. Vidni su njegovi obrisi. Ruke koje ga grade označene su znamenjem novog vremena.
Zahvalna sam što živim baš u tom vremenu. Kolika je to privilegija na vlastite oči pratiti rast novog vrta, vrta u kojemu je čovjek doma!
Vrt ima pradavno ime: ENO. U njem su boravili Adam i Eva sve dok nisu ubrali s drveta spoznaja. Prva bića koja su željela posjedovati znanje; Bog ih je opomenu rekavši im da ne jedu s drveta spoznaje. Ali želja za znanjem bijaše snažnija. Spoznaše i bijahu prognani iz rajskog vrta. Od tada čovjek živi u svijetu dvojnosti i užasu razdvojenosti. Izgubio je osjećaj povezanosti svega sa svime. Izgubio je svoj pravi dom, dom u svejedinstvu.
Ali nisu svi ljudi izgubili taj dom. Prognanici su samo oni ljudi koji umišljaju da nisu priroda. Davna plemena, čiji duh još uvijek živi u takozvanim ‘‘primitivnim narodima“, živjela su u takvom domu, a njihovi potomci nikada nisu zaboravili da su dio prirode. Da im je majka Zemlja, a otac Nebo. Da je svemir sve oko nas i u nama samima. Da smo ovisni jedni o drugima. Zato nikada ne gospodari nikime, već služi svakome tko diše i živi. Ljudi, bilje i životinje braća smo i sestre iste majke. Majke Zemlje.
Zbog toga su na mnogim rukama koje grade novi svijet znameni zemlje. Na drugima iskre zvijezde koje pletu mreže unutrašnjeg i vanjskog svemira. Mnogi imaju otvoreno treće oko koje razabire svejedinstvo. Mnogi odluke donose intuitivno, jer imaju dobar dodir sami sa sobom, a time i sa svima i svime oko sebe…
I ono što me posebno raduje – permakultura se širi na sve brojnije njive i vrtove. Ne radi se tek o običnom seljaštvu, već o onom o čemu govorim kada govorim o novom svijetu. Onom što najbolje opisuje knjiga japanskog mudraca Masanobu-a Fukouoke3) ‘‘Revolucija jedne slamke“. Knjiga je najbolji vodič u trajno bivanje jer odiše zenom, filozofijom skromnosti i jednostavnosti. ‘‘Filozofijom ničeg“ u odnosu na zemljoradnju, prehranu i život općenito
Nedavno sam bila među onima koji na rukama imaju znamenje zemlje. Prividno rade nešto sasvim obično, ali stvaraju neobično, što će, njihovom zaslugom, postati uobičajenim. Naime, za djecu stvaraju školske eko-vrtove. Prije nekoliko bismo ih godina mogli prebrojati na prste jedne ruku, a danas je vrtića i škola s eko-vrtovima već više od stotine.! Kako li su to čarobni vrtovi. A još su čarobnije posljedice koje osjećaju djeca, roditelji, pa čak i lokalni okoliš. Zajednički grade novi svijet.
Od samog sam početka ambasadorica školskih eko-vrtova. I ove sam godine dodijelila znakove ”Školski eko vrt” najaktivnijim članovima Mreže školskih eko-vrtova, radosna što smijem biti među onima koji stvaraju novi svijet. Srce mi se razigralo dok sam gledala snimke vrtova uz vrtiće i škole, jer: vrt nije samo komad obrađene zemlje već istovremeno simbol novog svijeta koji stvaraju ručice i ruke malih i velikih ljudi pod mentorstvom mudrih, koji imaju znamen sijača svjetlosti.
Upravo je takvo učenje kakvo omogućavaju školski eko-vrtovi bitno za novo vrijeme. Ne radi se o pamćenju podataka; za to danas imamo računala. Radi se o pedagogiji doživljenog. O iskustvenom učenju koje je najuspješnije učenje, od rođenja pa do smrti. Ono učenje koje je učenje iz života za život.
Prigodom dodjele oznaka ”Školski eko-vrt” – za motivatora, organizatora, vrhovnog učitelja i sve ostalo što dodjeljuje Institut za trajni razvoj iz Ljubljane – stalno izražavam zahvalnost učiteljicama i (rijetkim) učiteljima koji s djecom sade sve, od sadnje sadnica stabala do povrća, okopavanja zemlje i zalijevanja, tvorbe gredica i zastiranja bilja, uklanjanja korova i sakupljanja plodova onoga što su zajedno zasijali i zasadili. A to često skuhaju i pojedu. Tako je, pred dječjim očima, zatvoren krug čuda, od početka, rasta, uroda, pa do kraja, te zatim opet novog početka. Sve pred dječjim očima, pod njihovim rukama i nogama, u njihovim ustima i tijelima…
Ili: dva bistra Slovenca ustanoviše kako ima sve više ”drukčijih seljaka”. To su ustanovila dva poduzetnika (Delo, 12. travnja 2014.) koji tržište osvajaju agro-homeopatijom: ”Posljednjih se godina pojavio potpuno nov potrošač proizvoda, koji je obrazovaniji i osvješteniji, manje osjetljiv na cijene, nema pojma o vrtu, a za vrtlarenje se odlučuje jer nema povjerenja u ponuđače svježeg voća i povrća”
Tako škola odgaja djecu u duhu prirode. Doživljavati četiri godišnja doba, suše i poplave, pun mjesec i mrak… A nadasve doživjeti čudo rođenja i smislenost smrti. Smrti koja nije kraj, već poklon. Dar za nekog drugog, klijalište novog života.
U vrtu djeca izrastaju u odgovorne ljude. Ta osobno su odgovorna za to da pravovremeno zaliju salatu, plijeve pljevu, okopavaju cvijeće, pokupe otpale jabuke, da… Odgovorna su za život i brinu o njemu. Najvažnije se vrijednosti ne uče iz udžbenika etike, već radom u vrtu. Radom koji će nastaviti, pa makar u teglama na prozorima ili sandučićima na balkonima. A možda i u vrtovima, kojih će biti svakim danom sve više i više.
Naime, rapidno raste svijest o važnosti samoopskrbe. Zbog toga organiziramo obradive površine na rubovima i u središtima gradova. Urbani su vrtovi odgovor na neoliberalizam i njegovu jedinu ”vrijednost” – novac. I u Sloveniji je sve više gradova s urbanim vrtovima. Neke općine sklapaju ugovore o besplatnom obrađivanju, druge godišnju najamninu naplaćuju između 10 i 20 €. Već duže od desetljeća gdje god stignem govorim: Ne pitajte se koliko imate na svom bankovnom računu, već se zapitajte imate li vi, odnosno netko od vaših, u blizini njivu i izvor pitke vode. Jer kad zagusti, nitko neće moći jesti novac, a pitka voda već postaje dragocjenijom od nafte…
I ono što me posebno raduje – permakultura se širi na sve brojnije njive i vrtove. Ne radi se tek o običnom seljaštvu, već o onom o čemu govorim kada govorim o novom svijetu. Onom što najbolje opisuje knjiga japanskog mudraca Masanobu-a Fukouoke3) ‘‘Revolucija jedne slamke“. Knjiga je najbolji vodič u trajno bivanje jer odiše zenom, filozofijom skromnosti i jednostavnosti. ”Filozofijom ničeg”u odnosu na zemljoradnju, prehranu i život općenito.
Ako nemaš povjerenja u ponuđače voća i povrća, ne gunđaj, već se sam primi njihove proizvodnje. Osmisli svoj vrt. Ako je svjetski mrak pregust, ne proklinji, već sam počni graditi drukčiji svijet. Vrt u kojem ćemo svi biti povezani u jedno. Vrt u kojem neće rasti ja, ja, ja, već isprepleteni mi. Dakle, vrtovi su rad zajednice za zajednicu. Upravo su zbog toga simboli drukčijeg svijeta i znamen novog vremena
Ono što me uvijek iznova razveseli kod naših novih ”seljaka” je dimenzija poduzetništva. Njihova snalažljivost i ostvarivanje izreke da je ”sve za nešto dobro”. Tako je jedan naš seljak, sada milijunaš, prije nešto godina razmišljao o tome što bi učinio s jabukama koje mu je potukla tuča. Za prodaju nisu, nikako. Što da učini s ogromnom količinom oštećenih jabuka? Tada se sjetio strica koji je, za domaću upotrebu, radio odličan jabučni ocat.
Prihvatio se posla i po starom, prirodnom receptu proizveo jabučni ocat i odmah stvorio prepoznatljivu robnu marku – njegov odličan ocat kupuje većina nabavljača velikih slovenskih trgovina. Ohrabren, u Poljskoj je kupio staru tvornicu i u njoj sada proizvodi prepoznatljiv jabučni ocat. A uskoro će početi s proizvodnjom gorčice i kečapa…
Ili: dva bistra Slovenca ustanoviše kako ima sve više ”drukčijih seljaka”. To su ustanovila dva poduzetnika (Delo, 12. travnja 2014.) koji tržište osvajaju agro-homeopatijom: ”Posljednjih se godina pojavio potpuno nov potrošač proizvoda, koji je obrazovaniji i osvješteniji, manje osjetljiv na cijene, nema pojma o vrtu, a za vrtlarenje se odlučuje jer nema povjerenja u ponuđače svježeg voća i povrća”.
Njihova je inovativna linija proizvoda za prirodno trajno vrtlarenje, bez agrokemikalija, uspješnica u Sloveniji. Osvaja i susjede, jer Hrvatska i Austrija već prodaju njihove proizvode; uskoro počinju s prodajom u Italiji i Švicarskoj, a osvojit će i Njemačku.
Ako nemaš povjerenja u ponuđače voća i povrća, ne gunđaj, već se sam primi njihove proizvodnje. Osmisli svoj vrt. Ako je svjetski mrak pregust, ne proklinji, već sam počni graditi drukčiji svijet. Vrt u kojem ćemo svi biti povezani u jedno. Vrt u kojem neće rasti ja, ja, ja, već isprepleteni mi. Dakle, vrtovi su rad zajednice za zajednicu. Upravo su zbog toga simboli drukčijeg svijeta i znamen novog vremena.
(Sa slovenskog preveo Dubravko Poletti Kopešić).
___________________
1) Lalla, Lallashwari (1320. Pandrethan, Kašmir – 1392. (?)), mistikinja iz kašmirske sekte Shaivite (šivista- od imena boginje Šive), osnivačica mističkog poetskog smjera, vatsun
2) Jyotish, od Sanskrt jyótis – svjetlo nebeskog tijela (svjetlost božanskog tijela); spada u vedsku astrologiju, vedang
3) Masanobu Fukuoke, (2. veljače 1913. – 16. kolovoza 2008.), japanski poljoprivrednik, mislilac i filozof, razvio je metodu prirodnog poljodjelstva koje bi moglo zaustaviti destruktivni zamah suvremene agrikulture. Knjiga ”Revolucija jedne slamke” osim o poljodjelstvu govori i o prehrani, zdravlju i kulturnim vrijednostima, a izdana je u brojnim zemljama, poput SAD-a, Španjolske, Njemačke, Portugala, Italije…