autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ne relativizaciji satire

Autor: Vlado Lucić / 09.01.2015. Leave a Comment

Priopćenje Zbora satiričkih novinara HND-a povodom masakra u Parizu

 

Zbor satiričkih novinara HND-a najstrože osuđuje jučerašnji teroristički čin i izražava sućut obiteljima i prijateljima stradalih kolega novinara i karikaturista.

 

S nevjericom smo primili vijesti o činu koji nas je sve natjerao da duboko promislimo o poslu kojim se bavimo ali i o pitanju slobode govora u današnjem svijetu.

 

Smatramo da je nedopustivo bilo kakvo relativiziranje ili čak opravdavanje ovakvog čina zbog povrede vjerskih osjećaja – jer to jednostavno nije tako.

 

Terorizam nema religiju, terorizam nema nacionalnost, terorizam je bolest za koju moderno društvo treba pronaći lijek.

 

Stradali kolege su bili svjesni opasnosti, primali su prijetnje, preživjeli su bombaški napad, ali nisu odustajali od svog uvjerenja da je sloboda govora nepovrediva.

 

Upravo zbog toga, ova tragedija je stavila teret obveze svim satiričarima da nastave sa svojim radom, jer ukoliko i jedno satiričko pero bude ugašeno zbog ovog čina, tek onda će to značiti pobjedu terorizma nad zdravim razumom.

 

za Zbor satiričkih novinara HND-a

 

Vlado Lucić, predsjednik

 

(Prenosimo s portala hnd.hr).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, bomba, HND, karikaturist, masakr, medij, nacionalnost, napad, novinar, osvrt, Pariz, portal, posao, predsjednik, rat, satira, teologija, terorizam, urednik, vijest, vjera, Vlado Lucić, zbor

Europo, kuga ti je ime

Autor: Miljenko Jergović / 07.12.2014. Leave a Comment

Madagaskar je otok uz obale Mozambika, na krajnjem jugoistoku Afrike. Barem dvostruko prostraniji od Velike Britanije, to je vrlo stari komad kopna, na kojemu prebiva pet posto svih svjetskih biljnih i životinjskih vrsta, od kojih osamdeset posto živi samo na Madagaskaru.

 

Stanovnika je sedamnaest milijuna, podijeljeni su u dvadesetak naroda, govore otprilike isto toliko jezika, službeni su malgaški i francuski. Polovina stanovništva ispovijeda neku od otočkih religija, a druga polovina su katolici i protestanti, te nešto malo njih i muslimani. Zemlja bogata biljnim, životinjskim i društvenim identitetima, kao i tradicionalnom kulturom, Madagaskar je među dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta, s BDP-om nižim od dvjesto pedeset dolara po stanovniku.

 

Tridesetih godina nacionalsocijalistička propaganda pokrenula je kampanju za preseljenje njemačkih i europskih Židova na Madagaskar. Sama ideja obično se pripisuje Hermannu Göringu, ali nije ona bila više od karlmajevske fantazmagorije, kojom se samo trebala provjeriti reakcija okoline.

Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave. Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije

 

Operacija Madagaskar u zbilji je predstavljala mjerenje razine antisemitizma unutar slavnoga europskog duha. Ali i priprema svijeta na mogućnost da se cijeli jedan rasuti i integrirani europski narod sakupi, dezintegrira i deportira: na Madagaskar, u nebo, to su tek nijanse.

 

Sve do 1960. bio je francuska kolonija. Nakon osamostaljenja, pokušavali su graditi neku svoju varijantu socijalizma s osloncem na Moskvu, ali to je zemlju dovelo samo do još većeg i strašnijeg osiromašenja. Nakon pada Berlinskog zida stigao je Međunarodni monetarni fond, čije su mjere prouzrokovale glad i totalno beznađe.

 

Osim što o Madagaskaru ne znamo ništa, teško nam je upamtiti i jedno jedino madagaskarsko ime i prezime. Jednom je, u kvalifikacijskoj utrci na 1500 metara, sudjelovao i jedan malgaški (ili madagaskarski) trkač. Stigao je posljednji, a reporter HTV-a se našalio: “Nije nam žao što je ispao. Da ne moramo još jednom lomiti jezik njegovim imenom.” Aktualni predsjednik Madagaskara zove se Hery Martial Rakotoarimanana Rajaonarimampianina.

 

Sredinom studenoga svjetske su agencije objavile kratku vijest da je na Madagaskaru od bubonične kuge umrlo četrdeset ljudi. Tom viješću novine popunjavaju bjeline na stranicama vanjske politike i na onoj zadnjoj stranici na kojoj se obično izvještava o rođenju teleta s dvije glave.

 

Četrdeset mrtvih ljudi na Madagaskaru današnjemu zapadnom svijetu znači otprilike onoliko koliko je Nijemcima 1938. značilo četrdeset mrtvih Židova. To je mjera opće sućuti i empatije.

 

Ako nam nisu bliski ljudi, trebala bi nam bliska biti bolest. Kuga je jedna od dvije-tri do danas najvažnije stvari koje su se čovječanstvu dogodile u posljednjih desetak tisuća godina. Bolest koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis prvu pandemiju u Europi imala je 1348. i 1349, kada je pomorila dvije trećine europske populacije. Drugi put, početkom sedamnaestog stoljeća, od još jedne općeueropske kuge pomrlo je 39.000 Londončana. Posljednja velika epidemija zbila se 1770. u Rusiji. Bile su to Londonska i Moskovska kuga.

Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više

 

Nakon toga, bolest se tajanstveno povlači iz Europe, i svodi se na neku vrstu endema. Postoji pretpostavka, koja je kao i mnoge druge pretpostavke dvojbena, da je kuga stigla u Europu iz dalekih azijskih tajgi. Prvi čovjek zarazio se kada je kao lovac ušao u šumu, i na njega su prešle buhe s mrtvih glodavaca. Prošla su zatim stoljeća prije nego što je kuga preplivala široke ruske rijeke, i stigla do nas.

 

A možda je bilo i drukčije.

 

Naime, sredinom šestoga stoljeća, u vrijeme cara Justinijana, zavladala je epidemija koja će trajati skoro dvjesto godina, i pomorit će šezdeset posto Europljana. Povjesničari Europe obično pišu da se radilo o buboničnoj kugi, ali povjesničari kuge, izgleda, nisu sigurni. Ako je slavna Justinijanova kuga doista i bila kuga, ostaje tajna zašto se bolest nakon toga pritajila, sve do četrnaestog stoljeća.

 

Osim bubonične postoji i plućna kuga. Prva se, možda, i preživi, ali druga nikad. Uzročnik je isti, ponovimo mu ime: Yersinia pestis.

 

Tokom povijesti, u crkvenim knjigama, ljetopisima i epskim spjevovima, svaka se epidemija nazivala kugom, pa tako i mnogo češće epidemije kolere i tifusa. (Kolera je stoljećima u Europi bila sezonska bolest: čim otopli, eto ti kolere. Kugi su, pak, pogodovale blage zime, kada se namnože i štakori i buhe…)

 

Kuga je jedan od najvažnijih definitora našega civilizacijskoga i kulturnog identiteta. Utjecala je na rušenje i uzdizanje velikih carstava, a možda više nego i svi ratovi vođeni u Srednjemu vijeku, definirala je granice među državama. Za razliku od državnih uprava i dinastija, koje se, u pravilu, nisu znale nositi s njom, Crkva se u punom smislu srodila s kugom. Razloga je više.

Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara

 

Prvi: crkveno i kugino vrijeme mjere se u stoljećima i u tisućama godina, za razliku od društvenoga, porodičnog ili životnog vremena. Drugi razlog: Crkva se, obećavši puku, naravno pod određenim kondicijama, život vječni, poigrala smrću; a kuga je sama smrt. Treći razlog: epidemija kuge razorila bi svaki put sve društvene institucije, osim Crkve koju bi uzdigla. Čovjeku treba utjeha i nada, a usred opće morije takvo mu što može pružiti samo živ i organiziran doživljaj Boga.

 

Na kraju, kada su protutnjale sve srednjovjekovne epidemije, a bolest je polako prelazila u mit, krajem osamnaestog stoljeća kuga je dobila novo ime: Crna Smrt. Ili Mors Atra. Dvjestotinjak godina kasnije, u svome sjajnom romanu Albert Camus opisat će modernu sjevernoafričku epidemiju kuge. Većina čitatelja ovu će knjigu čitati kao globalnu metaforu, parabolu, alegoriju… Teško je povjerovati u nešto što je tako mitsko, arhaično, uneseno u našu dušu kao sveti i profani tekst, a ne kao bakterija.

 

Oni koji su se našli u dodiru s bolesnikom od bubonične kuge, trebali bi primiti profilaksu u obliku tetraciklina, 500 miligrama, svakih šest sati. Kuga se liječi streptomicinom, četiri puta dnevno 30 mg po kilogramu težine bolesnika.

 

Na Madagaskaru, valjda, nema tetraciklina ni streptomicina, budući da je čovječanstvu preskupo antibioticima snabdjevati pojedince koji ne privrede više od dvjesto pedeset dolara godišnje.

 

Međutim, kuga je – i to smo naučili kroz našu dubinsku povijest – najpravednija od svih morija. Od ebole, kolere i AIDS-a bogati će se lako zaštititi. Od kuge neće, ona zahvaća sve, i računa na stoljeća, a ne na dane, mjesece i godine. Stvara li kuga sojeve koji su rezistentni na antibiotike? To ćemo, možda, saznati.

 

Velika je priča o kugi na Madagaskaru, u toj divnoj zemlji s tisuću naroda i tisuću jezika, sa životinjama koje žive samo tu, i biljkama kojih nema više nigdje. Europsku kugu preživjet će oni koji se ne moraju vratiti na početak ovoga teksta da bi izgovorili ime predsjednika Madagaskara. Europsku kugu preživjet će i oni koji znaju ime barem jednoga, bilo kojega, čovjeka s Madagaskara.

 

(Prenosimo s autorova postala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: agencija, autograf.hr, bolest, bubonična kuga, Crkva, država, Europa, kuga, Madagaskar, Miljenko Jergović, Nijemac, osvrt, politika, portal, religija, smrt, srednji vijek, teologija, vijest, Židov

Pismo za X, Y i Z s HRT-a

Autor: Drago Pilsel / 27.10.2014. Leave a Comment

Mnogopoštovanoj gospođi X

Veleuvaženom gospodinu Y

Najdražem, cijenjenome drugu Z

 

Kao što vam je poznato, javio sam se na natječaj koji je HRT raspisao za (samo Bog i glavonje na Prisavlju znaju koliko ih kane uzeti, vratiti, uhljebiti, što li već) radno mjesto novinara-mentora i bio pozvan da se ljetos pojavim u tzv. Bloku 30 (Upravna zgrada) na prvome katu u sobi 115 radi ”psihotestiranja” znajući samo to da je tad i tad ”vaš termin, gospodine Pilsel”.

 

I pojavih se, nije mi žao što jesam, da potvrdimo što svi pametni znaju.

 

Pošto mi je već priređena jedna sačekuša i svinjarija, lani kada sam se javio na natječaj za poziciju šefa IMS-a (oliti glavnog za Informativni program), jer mi je tada neka uzorita, mnogopoštovana i veleučena gospođa za koju se zna manje-više samo ovo: da je sekundirala Smiljku Šagolju, pa joj dodatne preporuke nisu potrebne, postavila pitanje o razlici između BBC-ja i HTV-a, a ja sam rekao da je razlika jednostavna i da se sastoji od toga da se na BBC-ju radi, a na Prisavlju ne, odnosno da se, ako bi se prihvatilo da se na Prisavlju nešto i radi (svaka čast izuzetnima), to radi jako loše, ali da se na BBC-ju nikako ne može dogoditi da se loše radi, krenuo sam na novi susret s radnom jedinicom Ljudski potencijali da vidimo ima li granica toj njihovoj sposobnosti da pokvare.

Čak i da je IQ izmjeren Goranu Radmanu, a nije, čak i da je procijenjen IQ osobe koja se odlučila na ovakvu budalaštinu, prihvaćam da imam jako nizak IQ i da je moj CV čista izmišljotina (otprilike bi tako glasila naslovnica na portalu govno.ndh), jer je to časnije nego pristati na trikove korporacija koje izmišljaju načine da pronađu one spremne na pokornost i sluganstvo

 

I nema: samo im je nebo granica.

 

Ušlo je nas dvadesetak u tu sobu 115 i štrecnulo me vidjeti da će se, u tom izrugivanju zdravoj pameti, dati testirati jedan Tihomir Ladišić ili jedna Jasmina Popović.

 

Sjeo sam u prvi red da što bolje vidim spektakl, poslušao sam uvodne riječi psihologinje Dragice B., dobio testove i dok je Dragica B. pojašnjavala kako se rješava test (mislila je valjda gospođa da smo svi neupućeni i da ne znamo za tu američku izmišljotinu koja je uvezena prije desetljeće i pol kako bi Ljudski resursi pronašli pokorne, spremne da ih se bičuje i da ih se tretira kao zamorce onda kada firme potjeraju one koji nešto o poslu znaju) i negdje kod drugoga štopanja (prvo je bilo na tri, a drugo na četiri minute), odlučio sam sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo.

 

Napisao sam da ne želim u tome sudjelovati i da ne pristajem da mi bilo tko, ako se već traže novinari-mentori, nakon 35 godina bavljenja novinarstvom na uzoran način, često i jako dobro (to kažem jer ne volim da me se prca u mozak) određuje koliki mi je IQ.

 

Čak i da je IQ izmjeren Goranu Radmanu, a nije, čak i da je procijenjen IQ osobe koja se odlučila na ovakvu budalaštinu, prihvaćam da imam jako nizak IQ i da je moj CV čista izmišljotina (otprilike bi tako glasila naslovnica na portalu govno.ndh), jer je to časnije nego pristati na trikove korporacija koje izmišljaju načine da pronađu one spremne na pokornost i sluganstvo.

 

Nisam izazvao eksces, mada sam bio u iskušenju da prije odlaska iz sobe 115 dobacim očajnicima pusu i jedan ”pa-pa”, krenuo sam do ureda šefice Ljudskih resursa iliti potencijala, ostavio sam joj pismo u kojem svjedočim da je za mene ta predviđena procedura neprimjerena i ponižavajuća, a onda sam popio piće s kolegama koje sam sreo ”na trgu”, ispričao im dogodovštinu, a oni me gledaše kao što tele gleda u šarena vrata, pa sam se uputio do ureda kolege Tomislava Špoljara, šefa Informativno-medijskog servisa (IMS-a), da mu najavim ovo što čitate.

HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu koja se pokazala publicističkim hitom. Kad sjednem pred kamere, imam jak kontakt s gledateljima: tko me ne mrzi, tko u sebi nema neku patologiju, taj mi vjeruje

 

Stvar izgleda možda komplicirana, ali nije: ja sam tolika budala da sam devedesetih pomogao spasiti Hrvatsko novinarsko društvo i ono malo stručnosti i poštenja kojeg je tada bilo među hrvatskim novinarima.

 

Usput, HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva, uredio par teoloških naslova, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu (ne puno lošiju) koja se pokazala publicističkim hitom. Kada sjednem pred kamere, imam jak kontakt s gledateljima: tko me ne mrzi, tko u sebi nema neku patologiju, taj mi vjeruje.

 

Jednom sam popustio odluci da se na Prisavlju više ne pojavim dokle god se HTV ne ispriča za potjernicu koju su za mnom ili za mojom glavom objavili Hloverka Novak Sržić i Obrad Kosovac (tada su se stale množiti moje nevolje), pa sam, ali samo zato što je bila važnija kultura ljudskih prava, pristao gostovati u ”Latinici”, te se to onda nastavilo: čak tri puta u ”Nedjeljom u 2”, više puta u ”Dnevniku 3”, te u ponajboljoj informativnoj emisiji HTV-a – ”Hrvatska uživo”, to jest u posljednjoj emisiji koja u toj kuću duhova liči na novinarstvo, a koja će biti eutanazirana prebaci li se na Četvrti program.

 

Gospođi X, gospodinu Y, a napose kolegi Z, te ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu i svima ostalima, znao im se IQ ili ne, poručujem: ukoliko mi se ne odgovori i ne dozvoli da, u prilikama koje će biti korektne, pokažem i dokažem da sam dorastao poslu novinara i mentora, na Prisavlju me više nećete vidjeti osim ako kamera HTV-a ne dođe na Mirogoj onoga dana, slutim da nije dalek, kada me Stvoritelj preseli na onaj svijet.

 

Nakon debakla Informativnog programa pokazanog one nedjelje kada su uhićeni Milan Bandić i suradnici u Gradskom poglavarstvu i Holdingu mene nitko više ne može uvjeriti da HTV-u nisu potrebni novinari i urednici od formata. Jasno je kao pekmez da se pogreške nisu dogodile samo zato jer se sustav urušio, na što upozoravam otkako sam vodio Forum 21, zajedno s kolegicama i kolegama s HTV-a koji su nas iz prve ruke izvještavali o problemima koji se godinama nisu rješavali (naprotiv, situacija je bivala sve gora) i koji su se sada pokazali evidentnima.

Mislim da problem, naravno, nije u stupidnoj odluci da se dokazanim novinarima izmjeri IQ, već da se podrazumijeva da taj test nisu dužni položiti šefovi. Upravo svi oni koji su prihvatili uzuse i gabarite dr. Smiljka Šagolja, Obrada Kosovca, Hloverke Novak Srzić i onih koji razvlače sustav na Prisavlju onako kako odgovara ”našima” i ”njihovima”, ovisno o raspoloženju stanara u Banskim dvorima, umjesto da se pokuša spasiti što se spasiti može

 

HTV-u trebaju jaki ljudi, jer je ugled te kuće temeljito srozan. Trebaju mu ljudi s kredibilitetom i znanjem.

 

Jesam li i ja taj? Da, jesam.

 

Da li bih pisao ovo ”otvoreno pismo” i da se nisam javio na gore navedeni natječaj? Možda i ne bih.

 

Ali očito nemam drugog načina da još jednom zatražim odgovor na pitanja koja sam postavio Goranu Radmanu, sada već smijenjenom uredniku Špoljaru i ovo ljeto Saši Runjiću, novom Ravnatelju programa HRT-a, koji mi je rekao da je sramota da za osobu poput mene nema mjesta na javnom radiju i televiziji, nego da to učinim javnim putem.

 

”Nisam zadovoljan kako smo to u nedjelju popratili. Bilo je to traljavo i trećerazredno. No, već sljedeći dan odradili smo to visoko profesionalno, izvanredno i besprijekorno, što znači da imamo ljude i znanja, ali nam ne funkcionira sustav upravljanja i organiziranja. Zato ćemo povući određene poteze i ubrzati neke promjene.” Tim nam je riječima ravnatelj programa HRT-a Saša Runjić prokomentirao način na koji je HTV u nedjelju 19. listopada odradio izvještavanje o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i ostalih osumnjičenih, kako to prenosi Večernji list.

 

Ja se s gospodinom Runjićem ne slažem u smislu da HTV puca po šavovima radi kvalitete novinara i urednika (da se pred tim kvalitetama, naime, imaju od srama sakriti jedan BBC, jedna Al Jazeera ili jedna Bavarska televizija za koju sam upravo odradio mali, ali važan poslić (http://www.br.de/mediathek/video/sendungen/quer/141023-quer-hgaa-102.html), te da je problem samo ”u sustavu upravljanja i organiziranja”, kojem je gospodin Runjić, by the way, na čelu.

 

Mislim da problem, naravno, nije u stupidnoj odluci da se dokazanim novinarima izmjeri IQ, već da se podrazumijeva da taj test nisu dužni položiti šefovi. Upravo svi oni koji su prihvatili uzuse i gabarite dr. Smiljka Šagolja, Obrada Kosovca, Hloverke Novak Srzić i onih koji razvlače sustav na Prisavlju onako kako odgovara ”našima” i ”njihovima”, ovisno o raspoloženju stanara u Banskim dvorima, umjesto da se pokuša spasiti što se spasiti može.

 

Mislim da je problem to što odjednom svi padnu na guzicu od iznenađenja, iako ih punih petnaest godina upozoravamo da će pasti na guzicu.

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: autograf.hr, CV, Democroacia, demokracija, Drago Pilsel, Goran Radman, HND, HRT, IQ, kolumna, Marija Jurić Zagorka, Obrad Kosovac, papa Franjo, patologija, pismo, portal, publicistika, Smiljko Šagolj, vijest

Hajka na Maajku

Autor: Predrag Lucić / 15.08.2014. 1 Comment

Nije to bilo kao u onoj pjesmi Ede Maajke gdje zagrebački maturant Ivan Marušić svoju trudnu djevojku Milanu dovodi u stan u Travnom, da ocu Franji i majci Mariji predstavi buduću nevjestu i majku njihova unuka ili unuke.

 

Nije se dogodilo kao u pjesmi da otac Franjo – ratni veteran, pripadnik Tigrova kojemu su Srbi pobili cijeli odred, a njega ranili, i koji govori da bi trebalo sve Srbe na vrbe – šokiran što mu je sin doveo ”četnikušu” u kuću, vadi osigurač iz bombe kragujevke i kroz plač govori: ”Isto mi je, da mi ovaj srpski geler puče / ili srpsko unuče da imam / isto bi me bolilo, isto bi me ubilo…”

 

I da mu sin Ivan na to odrepa: ”Slušaj me, tata / pun mi kurac više i tebe i rata / i ustaša i četnika / i partizana i domobrana. / Ja volim nju više nego ti domovinu / Tuđmana i generale. / Ja volim nju / i boli me kurac za ostale. // Ona je moj Bljesak / ona je moja Oluja / moja crkva i papa / ona je moja spomenica rata / UNPROFOR, Prevlaka / ona je moja haška klupa / ona i dijete su mi bitniji / nego ti i mati i sve to skupa.”

”Slušaj me, tata / pun mi kurac više i tebe i rata / i ustaša i četnika / i partizana i domobrana. / Ja volim nju više nego ti domovinu / Tuđmana i generale. / Ja volim nju / i boli me kurac za ostale. // Ona je moj Bljesak / ona je moja Oluja / moja crkva i papa / ona je moja spomenica rata / UNPROFOR, Prevlaka / ona je moja haška klupa / ona i dijete su mi bitniji / nego ti i mati i sve to skupa”

 

Nije zagrebačko vjenčanje Ede Maajke ili – građanskim imenom – Edina Osmića s Izraelkom Lilach Geva u proljeće 2011. ničim podsjećalo na tu staru Edinu pjesmu ”On je mlađi”, snimljenu u zimu 2003. na 2004, pjesmu koja završava prkosnim odlaskom Ivana i Milane iz stana u kojem će se sluđeni otac i nesuđeni svekar i djed Franjo, tek što se spuste na ulicu, raznijeti bombom kragujevkom, sačuvanom iz rata za svaki slučaj, pa eto i takav, skoro pa nezamisliv, kad ti se rođeni sin zaljubi u curu baš one nacionalnosti u koju se zaljubljen biti ne smije.

 

Nikome na toj svadbi nije bilo ni čudno ni nezamislivo što se Edin i Lilach vole, pa se eto i vjenčaju. Jedino možda cajtungima koji su složili podugačku priču o njihovom zagrebačkom vjenčanju kao o ”vjerskom kompromisu”, tumačeći kako se ”međuvjerski brak” između Edina, koji je ”svojim je rođenjem i odgojem musliman”, i Lilach, koja je ”židovka iz Izraela”, mogao sklopiti ”isključivo na neutralnom terenu, tj. u državi koja u svom zakonu ima formu civilnog braka”.

 

To je, drvili su cajtungi grada Agrama, bio ”jedini siguran način da njihov brak bude legaliziran u Izraelu i islamskim zemljama”, budući da ”njihove vjere ne priznaju brak ako je međuvjerski”.

 

Pozvali su cajtungi i vjerske autoritete, zagrebačkoga rabina Kotela Da-Dona i imama Aziza Alilija, da objasne zašto zakoni abrahamskih religija – kako židovstva i islama, tako i kršćanstva – ne priznaju ”međuvjerske brakove”, iako je ta priča u slučaju Lilach i Ede bila posve suvišna. Jer njih dvoje su, kako je objasnio sam mladoženja, zapravo iste vjere.

 

”Lilach i ja smo pravi sekularisti. Iako poštujemo sve religije, nismo vjernici koji su ovisni o rabinima, popovima i hodžama. Naša duhovnost dolazi iz našeg shvaćanja duhovnosti, a to je da je Bog u svima nama.

Tri godine i tri mjeseca nakon njihova vjenčanja, poput one bombe kragujevke u ruci Ivanova oca Franje iz pjesme ”On je mlađi”, u nekim je glavama eksplodirala ta stara novinska vijest da je musliman Edo oženio židovku Lilach. I taj se tekst iz zagrebačkih novina pod naslovom ”Edo Maajka: Zbog ljubavi sam spreman postati Židov” najednom počeo mahnito šerati po Facebooku i portalima, uz neizostavne prostačke i mrzilačke privitke u tzv. web-komentarima

 

Stoga imamo istu vezu s Bogom kao i rabini, hodže i popovi. Razlike su samo gluposti kojima ljudi kontroliraju ljude. Ako treba, zbog žene bih i promijenio vjeru da zadovoljim formu, ali vjenčanjem u Zagrebu mislim da smo ih sve zeznuli.

 

U Lilachinoj kulturi dijete je po majci židov, a u mojoj po ocu musliman. Tako da nitko ne zna kako se ponašati s nama”, ispovijedao je Edo što ozbiljno a što kroz smijeh to u što vjeruju i on i njegova Lilach.

 

Tri godine i tri mjeseca nakon njihova vjenčanja, poput one bombe kragujevke u ruci Ivanova oca Franje iz pjesme ”On je mlađi”, u nekim je glavama eksplodirala ta stara novinska vijest da je musliman Edo oženio židovku Lilach.

 

I taj se tekst iz zagrebačkih novina pod naslovom ”Edo Maajka: Zbog ljubavi sam spreman postati Židov” najednom počeo mahnito šerati po Facebooku i portalima, uz neizostavne prostačke i mrzilačke privitke u tzv. web-komentarima.

 

Edin FB-profil bio je zasut prijetnjama, uvredama i psovkama, a nekoliko tisuća virtualnih frendova demonstrativno je raskinulo to svoje Face iliti Fake prijateljstvo s bosanskim reperom. Hejterska haranga se zakuhala nakon što je Edo na Facebooku, reagirajući na najnoviju erupciju nasilja na Bliskom istoku, objavio poruku svojim palestinskim i izraelskim prijateljima u kojoj poziva na odbacivanje mržnje i zaziva mir.

 

Sjetili se tada nik-nejmovi i fejk-frendovi da u svem tom izraelskom razaranju Gaze nema ničega strašnijeg od činjenice da je jedan poznati Bošnjak oženjen Izraelkom. Razguglali ti nickovi i nishtarije onaj tekst o zagrebačkom ”međuvjerskom” vjenčanju deklariranih sekularista – od kojeg su vjerojatno pročitali samo naslov – pa se krenuli iživljavati po ”izdajniku” i ”Čifutu” Edi i njegovoj obitelji.

Sjetili se nik-nejmovi i fejk-frendovi da u svem tom izraelskom razaranju Gaze nema ničega strašnijeg od činjenice da je jedan poznati Bošnjak oženjen Izraelkom. Razguglali ti nickovi i nishtarije onaj tekst o zagrebačkom ”međuvjerskom” vjenčanju deklariranih sekularista – od kojeg su vjerojatno pročitali samo naslov – pa se krenuli iživljavati po ”izdajniku” i ”Čifutu” Edi i njegovoj obitelji

 

Mjesec dana je Edo Maajka trpio to iživljavanje, a onda se oglasio porukom ”dragim prijateljima” na Facebooku, napisavši da većina uvreda koja se sručila na njega i njegovu familiju ”dolazi iz razloga jer je oženjen Jevrejkom” i da to ”pokazuje mržnju prema Jevrejima koja ga je iznenadila količinom”.

 

U toj poruci koja je zavrijedila da bude objavljena na naslovnim stranicama svih novina u Bosni i Hercegovini, a naročito onih sarajevskih, ali ni u jednima od njih – koliko mi je poznato – nije niti spomenuta, Edo Maajka kaže i ovo:

 

”Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama.

 

Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom. Ja sam ponosan što sam Bosanac, ponosan sam što imam i BiH i HR pasoš, i volim svoju obitelj ma koliko je vi mrzili. Ja volim sve ljude i ne dijelim ih po naciji i religiji. Većina je samo pokazala da misli da je takva, ali je daleko od toga. Vaš Edo Maajka.”

Priča o hejterskom cipelarenju Ede Maajke osvanula je samo na rijetkim portalima. Ponegdje da bi bila pošteno ispričana, a ponegdje tek kako bi dežurnome mudroseru poslužila da se o bošnjačkom šovinizmu i antisemitizmu raspiše jednako gorljivo kao što inače prešutkuje šovinističke i antisemitske verbalne proljeve kojima hrvatski desničari zagađuju ovu zemlju

 

Bh. štampa je ostala nezainteresirana ne samo za Edinu poruku, već i za vijest da je on ponajprije kao čovjek, a onda i kao jedan od bosanskih autora po čijim pjesmama ovo nesretno vrijeme uopće zaslužuje da bude upamćeno, izložen linču bošnjačkih šovinista samo zato što se – ma zamislite hajvana! – usudio oženiti Izraelkom.

 

Jednaku ignoranciju prema internetskoj hajci na Edu Maajku pokazale su i novine u Hrvatskoj, zemlji čije su se vlasti godinama – sve do 2010. – bahatile diskrecijskim pravom da ne odgovaraju na zahtjeve stanovnika Zagreba Edina Osmića za stjecanje hrvatskog državljanstva; zemlji o čijim će se devedesetim i nultim godinama, ako o njima bude poštenoga spomena, pjevati u rimama tog ratnog došlje iz Brčkog, koji je u eksploziji bombe kragujevke u stanu ratnog veterana u Travnom čuo sva ona unutarnja pucanja ljudi sjebanih ratom i nacionalističkom spikom od koje njihova djeca moraju pobjeći da bi istinski živjela.

 

U novinama gdje se prije tri godine i tri mjeseca naširoko raspredalo o konfekcijsko-konfesionalnim aspektima sklapanja ”međuvjerskog braka” između Ede i Lilach danas, dakle, nema ni najkraćeg teksta na najužem stupcu gdje bi se smjestile riječi hajka i Maajka.

 

Priča o hejterskom cipelarenju Ede Maajke osvanula je samo na rijetkim portalima. Ponegdje da bi bila pošteno ispričana, a ponegdje tek kako bi dežurnome mudroseru poslužila da se o bošnjačkom šovinizmu i antisemitizmu raspiše jednako gorljivo kao što inače prešutkuje šovinističke i antisemitske verbalne proljeve kojima hrvatski desničari zagađuju ovu zemlju.

 

A kamo to vodi i može li se od toga pobjeći, već vam je rekao Edo Maajka. I svojim životom i svojim pjesmama. Zato, ljudi, slušajte Maajku. ”On je mlađi, rodio se kasno / i nije mu jasno zašto otac govori / da bi trebalo sve Srbe na vrbe…”

 

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Bljesak, Čifut, Crkva, Edo Maajka, facebook, Haag, hajka, Lilach, Musliman, Novi list, Oluja, osvrt, papa, portal, Predrag Lucić, rat, Tuđman, UNPROFOR, vijest, židovka

Gaza se i nas, i mene tiče

Autor: Jadranka Brnčić / 30.07.2014. Leave a Comment

‘‘Molimo za prestanak rata u Izraelu“ – čut ćemo ovih dana u molitvama i željama vjernika. ‘‘Neka bude mir među Palestincima i Židovima“ – slogan je što ćemo ga, kad se pojavi na našim Facebook stranicama, rado ‘‘lajkati“ iz udobnosti svojih fotelja.

 

Naravno da na stravične prizore ubijene i ranjene djece u Gazi ne možemo ostati ravnodušni. Ali jednako tako ćemo ih, poneseni poslovima i brigama naše svakodnevice, lako zaboraviti do sljedećih odgledanih ili pročitanih vijesti. Neki od nas će, nakon nemoćna uzdaha, uzeti svoj ručnik i otići na plažu ili bazen. Ili barem do omiljena kafića na ćaskanje s prijateljima.

 

Drugi među nama, navikli na razgovore o svjetskoj politici, možda ćemo raspravljati o opravdanosti ili neopravdanosti akcije izraelske vojske te ponovno raspredati o povijesti izraelsko-palestinskih sukoba te ga iznova tumačiti jedni drugima.

Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi  je ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći ! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!

 

Koliko god razmjena informacija na Internetu pridonosi, s jedne strane, tome da brže i detaljnije dobijemo informacije o tome što se događa u svijetu te jasnije razaberemo pouzdane od manipulativnih, toliko, s druge strane, ljudske nesreće počinjemo promatrati kao virtualnu stvarnost, kao stanovite predstave na pozornici svijeta koja nas se zapravo osobno, duboko ne tiču ukoliko se ne događaju nama.

 

A nužno se događaju i nama, u njima smo ukoliko pripadamo istoj ljudskoj vrsti!

 

Rat se ne događa samo na bojištima, nego i među svjetonazorima i stavovima. A upravo oni i proizvode ratove. Stoga je važan i naš, i moj stav. Ono što, zapravo kako mislimo, kad tad se na ovaj ili onaj način ozbilji.

 

Dakako, o pokretanju i prestajanju ratova odlučuju moćnici, ali mi odlučujemo hoćemo li u njima sudjelovati ili ne. A sudjelovanje ne počinje samo političkim opredjeljenjima i pristajanjem na mobilizaciju, nego ravnodušnošću  prema drugima i osjećajem da smo usred ma kakva sukoba nužno mi u pravu te da to pravo smijemo svim sredstvima braniti.  Čak i ako nikad ne bismo uzeli pušku u ruke. Zato nas se ono što se događa u Gazi itekako tiče.

 

Ne postoji etički neutralna pozicija. Ne postoji ‘‘pravedan“ stav koji opravdava ili okrivljuje ‘‘obje strane“ ili objema paušalno želi mir. Nismo li se osjećali izigrano i napušteno u Hrvatskoj kada se to nama događalo u ratu sa srpskom vojskom i paravojskom što ga je svijet tumačio kao građanski, štoviše plemenski rat?

 

Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi je  ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!

‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe. Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas,  poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!

 

Naravno, situacija u Izraelu je psihološki, simbolički i povijesno vrlo složena. Naravno da su se preživjeli Židovi poslije Drugoga svjetskog rata morali negdje smjestiti.

 

Da se narodi ne mogu dijeliti na loše i dobre, da i među Izraelcima i među Palestincima ima različitih stajališta i ponašanja. Naravno da Izraelci vojne akcije svoje države doživljavaju kao pitanje preživljavanja…

 

Ipak, valja jasno reći: Židovi su poslije Drugoga svjetskog rata ušli u Palestinu za britanskog mandata i Britanci su ih pustili da budu kolonizatori; politika izraelske države je imperijalistička: Palestince drži kao taoce i ne da im živjeti na njihovoj rodnoj grudi ni odobrava osnovna ljudska prava; a Hamas je legitimno izabrano političko tijelo u palestinskoj vladi.

 

Istina je da je u Hamas u svojoj povelji iz 1988. artikulirao svoju želju da razori Izrael, da ima povijest suicidalnih napada na izraelske građane, da ih trenutno napada raketama, da pripada širem Muslimanskom bratstvu. No, definirati Hamas isključivo kao terorističku organizaciju, ili ga povezivati s organizacijama kao što su al-Qaeda, al-Shabaab ili ISIS značilo bi ne razumjeti njegovu svrhu. Većina  Palestinaca, premda ne svi, podržava ga  jer, koliko god igrao prljavu i uzaludnu igru, on se jedini bori za političku opciju palestinske neovisnosti.

 

Činjenica da su Židovi preživjeli Šou te da su u strahu od palestinske vojske, ne daje im opravdanje za genocid nad Palestincima. To je zlouporaba vlastite patnje. ‘‘Nikad više“ znači nikad više ni za koga!!!

 

Kada je riječi o ljudskoj nesreći, pitanje o tome tko je politički u pravu ne bi trebalo biti prvo pitanje, premda i njega valja nužno postavljati. ‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe.

 

Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas,  poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!

 

Biti nam je uz njih, ali ni protiv koga. Svakako ne protiv Židova!

Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko. Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli

 

Svako političko opredjeljenje u sebi skriva opasnost da ponovno uspostavlja antagonizme. Odatle porast antisemitizma u svijetu. Osjećaj da smo u pravu opet, eto, proizvodi, uvjerenje da oni drugi to nisu te da ih može i ne biti! Biti uz one koji su u pravu ne daje nam pravo da isključujemo one druge. Tada proizvodimo isti krug smrti.

 

Biti nam je na strani žrtava! Bez takva opredjeljenja, istinskog mira neće biti nigdje.

 

Istinskog mira ni u Hrvatskoj neće biti sve dok ne budemo na strani onih koji su trpjeli ili bili ubijeni rukom pripadnika našega naroda. Sve dok nam istinski ne bude žao što su ubijeni ljudi u Gospiću, Paulinu Dvoru, Miljevcima, logoru Lora Varivodama, u obitelji Zec, u Ahmićima. Ćelebićima, Čemernu, Doljanima, Dretelju, Duši, Gabeli, Lašinskoj dolini, Mokronogama… “Nikad više”!!  Inače ćemo trajno proizvoditi ono “uvijek iznova” u novim konstelacijama i s istim opravdanjima!

 

Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko.

 

Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli.

 

Golda Meir je po završetku Šestodnevnog rata rekla: ‘‘Kada nastupi mir, možda ćemo s vremenom moći oprostiti Arapima što su ubili naše sinove, ali ćemo im teže oprostiti što su nas prisilili da ubijemo njihove“. Jake riječi. Premda to što su nas tzv. neprijatelji primorali na ubijanje, ne bismo trebali njima teško oprostiti, nego sebi. Mi smo ti koji smo u toj situaciji držali svoje prste na okidaču, ne oni.

 

Svi moramo promijeniti svoj način mišljenja. Htjeti da rata više ne bude. Htjeti to pod svaku cijenu! I pod cijenu vlastita života! Što znači izjaviti da smo religiozni ili humani ukoliko je to samo deklaracija o pripadnosti, a ne istinsko življenje dubinskoga sadržaja onoga što nam religija  ili humanost kojoj pripadamo nudi? Što nam znači ako sav svijet zadobijemo, a izgubimo svoju dušu?! Naša obećana zemlja tamo je gdje nam je srce. A neka to bude šalom, mir!

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: autograf.hr, djeca, facebook, Gaza, Izrael, Jadranka Brnčić, kolumna, like, medij, obrana, Palestina, Parrhēsia, politika, rat, Sirija, Sjeverna Afrika, stranica, teologija, vijest, vjera, Židov, zlo

Jednu turu za kulturu

Autor: Željko Ivanković / 04.06.2014. Leave a Comment

Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka. [Read more…]

Filed Under: (NE)MIRNA BOSNA Tagged With: asocijacija, autograf.hr, biblijoteka, BiH, Bog, Bosna, dar, Društvo, knjiga, kolumna, kultura, Maglaj, PEN, pisac, poplava, poruka, poziv, priča, šteta, tura, vijest, Vlasenica, Željko Ivanković

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Čas autonomije

    Čas autonomije

    zoran-daskalovic
  2. Posvađani blizanci

    Posvađani blizanci

    marinko-culic
  3. Emil Matešić: I Haški tribunal može biti umjetničko nadahnuće

    Emil Matešić: I Haški tribunal može biti...

    ana-grbac

Novosti | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT