Svi dobro znaju priču o čovjeku koji viče ”Vuk”, a vuka nema. Kad vuk dođe, nitko čovjeku ne vjeruje. Ja sam mislio da su prijevremeni izbori nužni i očekivao da će se raspisati ljeti ili početkom jeseni 2018. Sve je upućivalo na to. [Read more…]
Oporba
– Kao što vidite, može lajati koliko želi…
Oporba
Kao što vidite, može lajati koliko želi…
Čaj za dvoje
”Tea for Two” (Čaj za dvoje) je jedan od vrlo popularnih songova, nastao još davne 1925. godine kao dio mjuzikla ”No, no Nanette”. Autori, muzike i teksta, Vincent Youmans i Irving Caesar vjerojatno nisu ni slutili kakav su međugeneracijski, planetarni hit napisali. Do danas je napravljeno bezbroj verzija skladbe koja je korištena u filmovima, spotovima, raznim scenskim produkcijama i koja je postala jazz standard na kojem su se okušali najveći jazz muzičari. [Read more…]
Na suncu i u sjeni
”Dosljednost je zadnje utočište nemaštovitih”, zapisao je svojedobno Oscar Wilde. Mogao bih se kladiti kako je ta žovijalna misao neobično bliska našemu premijeru. Jer, da je kojim slučajem, umjesto svijeta visoke politike, za svoj poziv izabrao nogomet, Zoran Milanović bi, izvan svake sumnje, uživao u reputaciji fantazista bez premca.
Birajući između dosljednosti i maštovitosti, on se odavno opredijelio za potonju opciju, pa nas već godinama zapanjuje proplamsajima nesputane imaginacije. Hoćete li nekoliko friških primjera? Hajdemo redom…
Njegov tim mjesecima je vrijedno radio na konačnom rješenju problema balastne radne snage u javnom sektoru. Čarobna formula outsourcinga koja je, kao fol, državi trebala donijeti goleme uštede, a čistačicama i domarima cehovski dignitet i profesionalno ispunjenje, pod pritiskom je sindikata i građanskih udruga zamijenjena novim modelom, takozvanim spin-offom.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage
Za ovu je priču zapravo savršeno nebitno što se tom strategijom stvara još jedno megamutant javno poduzeće koje ne samo da ne može ušparati ni jednu jedincatu proračunsku lipu, nego će se, upravo suprotno, pretvoriti u još jedan fiskalni bunar bez dna. Ono što impresionira jest brzina i lakoća odustajanja od koncepta koji se tvrdoglavo i grčevito mjesecima branio kao jedina moguća opcija.
Idemo dalje. Dva dana nakon što je premijer svečano objavio kako je zadatak Siniše Varge, novog ministra zdravlja, nastaviti započete reforme, Ostojićev je zamjenik osvanuo na naslovnim stranicama novina s porukom kako ukida reforme svog prethodnika i master plan bolnica, usvojen na Vladi prije samo sedam dana.
Ali to nije sve! – dodali bi sada gurui televizijske prodaje lonaca s neprijanjajućim dnom. Vedran Mornar, novi šef resora znanosti i prosvjete, već je prvim javnim istupom jasno stavio do znanja kako želi biti ministar diskontinuiteta, naglašavajući kako ima drukčiji stav o Zdravstvenom i Građanskom odgoju od svoga prethodnika, pa, sukladno tome, valjda i od samoga premijera, koji je dvije i pol godine srčano branio Jovanovićev model.
Ukratko, u samo dva dana zbila su se čak tri strateška obrata koja se nitko nije potrudio valjano obrazložiti. A i zašto bi kada odgovor vladajuće garniture nitko nije ni zatražio. Rezignirana javnost davno se pomirila s činjenicom kako je SDP-ova vlast dosljedna samo u nedosljednosti. Jer, nakon svake odlučne objave nove politike, strategije, zakonskog rješenja, makar i simboličnog iskoraka, slijedi još odrješitiji demantij, energičnija negacija, rezolutniji obrat…
Glasno izgovoreno “da” zaglušuje se zvonkim “ne”, zagovor kupa pretvara se u grčevitu obranu špadi, svako “hoćemo” izvrće se u “nećemo”, ono što je danas istina već sutra postaje laž…
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…? (…) Kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
Što je preostalo od Plana 21? – pitaju se razočarani esdepeovi birači. Najpošteniji odgovor bi glasio: 21 mogućnost odgovora na svaki problem koji iskrsne. Naime, u minule dvije i pol godine Milanovićeva se garnitura nije dohvatila nijednog prijepornog pitanja, a da ga svojim kakit ću-piškit pristupom (oni to vjerojatno zovu multitasking) nije dodatno zakomplicirala.
Imati vlast koja danas srčano brani ono što će već sutra beskompromisno napasti, grozna je vijest za sve porezne obveznike. No zagovor neumornog driblanja i javnosti i sebe samih, nije baš sasvim jalova strategija, kako se to nekima može na prvi pogled učiniti. Metodička nedosljednost donosi, naime, i neke vrlo opipljive koristi.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage.
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?
Utoliko i Milanović ima razloga za zadovoljstvo. Svaka kritika koja mu se eventualno uputi, bit će savršeno promašena. Jer, kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Nijemo promatranje užasa
U Damasku je početkom tjedna službeno priopćeno da će predsjednički izbori u Siriji, na kojima se očekuje reizbor Bašara al-Asada, biti održani 3. lipnja. Ti izbori osigurat će Asadu priliku da stekne treći predsjednički mandat u trajanju od sedam godina. Asad je na čelu Sirije od 2000. godine, a na položaj je stupio nakon očeve smrti, koji je vladao tri desetljeća. Drugi predsjednički mandat osvojio je na izborima 2007., na kojima nije sudjelovala opozicija i na kojima je ponovo dobio gotovo 100% glasova.
Nije jasno da li će opozicija željeti, niti da li će moći sudjelovati na izborima početkom lipnja, iako je jasno da se Asad pobrinuo da to ne bude moguće. Prema promjeni izbornog zakona obavljenoj u ožujku glasat će moći samo oni stariji od 40 godina koji budu imali samo sirijsko državljanstvo i koji će moći dokazati da neprekidno žive u Siriji posljednjih deset godina, čime je režim u potpunosti onemogućio sudjelovanje Sirijcima, koji su opoziciji, a trenutno su u egzilu.
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Deutsche Welle podsjeća, primjerice, kako je u mirnim vremenima Maaloula bila turistička atrakcija. To mjesto je jedno od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu. Posebno zato što se u njoj još govori Isusov materinji jezik – aramejski. Ali turisti već odavno ne dolaze u Maaloulu.
Od početka građanskog rata se drugi zanimaju za to mjestašce udaljeno oko 50 kilometara sjeverno od Damaska. Stalno su se ovdje smjenjivali “vladari”. Maaloula je tako mjesecima bila u rukama sirijskih pobunjenika, a prije nekoliko dana su ih protjerale trupe Bašara al Asada.
Ponovo osvajanje toga mjesta je dio velike ofenzive. Od studenog prošle godine je sirijska vlada pod svoju kontrolu opet stavila veliki dio regije Kalamun između Damaska i Homsa. To područje je izrazito važno za sigurnost Damaska, jer kroz tu regiju vode važne rute opskrbe pobunjenika. Tuda se doprema oružje u glavni grad. I važna cestovna veza između Damaska, Homsa i sirijske sredozemne luke Latakia protječe kroz tu regiju. A ona je samo jedan primjer za Asadov vojni napredak. Proteklih mjeseci su Asadove trupe izvojevale cijeli niz vojnih pobjeda. Na mnogim važnim mjestima su se pobunjenici morali povući.
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama.
Njima pripadaju, kako borci alavitske manjine kojoj pripada i predsjednik, tako i libanonski pripadnici šiitske paravojne organizacije Hezbollah, šiitski borci iz Iraka i pripadnici iranske Revolucionarne garde.
Zašto Barack Obama to dopušta kada je u rujnu bio spreman gađati režim raketama Tomahawk?
Postoje važni i različiti odgovori: najvažniji je taj da se Asad ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa, pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi, u prvome redu, iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi u prvome redu iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to
Pobunjenici se u međuvremenu čak bore međusobno, jedni protiv drugih. Nasuprot umjerenih skupina, poput Slobodne sirijske vojske, stoje radikalni islamski džihadisti. A čak i oni su međusobno posvađani. Stalno dolazi do oružanih sukoba između Al-Nusra-fronte, jedne grane Al-Quide, i skupine Islamska država u Iranu i Levantu (ISIS). Nedavno (15. travnja) su jednog vođu Al-Nusra-fronte, njegovu ženu i kćer ubili borci ISIS-a.
Osim toga, pobunjenicima ionako nedostaje oružja, iako su se sada, prema navodima Washington Posta, kod pobunjenika po prvi put pojavile u SAD-u proizvedene TOW protutenkovske rakete. I na međunarodnoj razini Asada sada “cijene” zbog dogovora o uništenju sirijskog kemijskog oružja. Međunarodnoj zajednici je time Asad ponovo postao odgovarajući partner za pregovore, pa nitko osobito više ne ističe propast druge mirovne konferencije u Ženevi.
Zbog tog njegovog obećanja može nastaviti sa svojim konvencionalnim vođenjem rata u Siriji bacajući do mile volje tone streljiva na civile, kao što se događa u Homsu. I kad u Siriji ponovo dođe do napada kemijskim oružjem, kao što se to očito dogodilo prije tjedan dana, međunarodna zajednica reagira vrlo suzdržano.
Asad se ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada
Bašar al Asad se, s obzirom na vojni napredak njegovih trupa, predstavlja samouvjereno. Došlo je do prekretnice u ovom sukobu, izjavio je prije nekoliko dana obraćajući se studentima u Damasku. Vojska je upravo u fazi “pobjeđivanja rata protiv terorizma”, kazao je sirijski vlastodržac. Mada se to smatra običnom propagandom, prilično prozirnom, Asad je, doduše, učvrstio svoju poziciju, ali zasad ne smijemo računati s vojnom pobjedom Asadovog režima protiv pobunjenika.
Zaista, ponovo osvajanje čitave zemlje doista nije realistično. Ipak, Asad bi se kao politički akter u Siriji i svijetu trebao još održati. Jer ni pobunjenici nemaju dovoljno snage da bi za Asada i njegove trupe mogli doista postati opasni. A ozbiljno o mirnom rješenju u ovom trenutku nitko ne želi razgovarati. Zasad, znači, sve upućuje na održavanje statusa quo.
I tako Bašar al Asad posve smireno može pripremati svoj reizbor. A očito želi još jedan sedmogodišnji mandat. Da će pobijediti na izborima, u to malo tko sumnja. Nitko ne mari za tu parodiju. Masovni pokolj se nastavlja, a hrpa od 150.000 mrtvih raste. Tri je milijuna izbjeglica te osam milijuna onih bez doma koji žive nehumano, kao što se živi u logoru Yarmuk kod Damaska, gdje od gladi umire gotovo 20.000 Palestinaca i Sirijaca.
Među nijemim promatračima i onima koji sliježu ramena pred ovim apokaliptičnim slikama su i Hrvati i drugi koji su zaboravili kada su vapili da međunarodna zajednica prekine agoniju Miloševićeve agresije. Jedini koji mogli zaustaviti krvoproliće su Amerikanci ako potegnu NATO. Ali sve njih vrti oko malog prsta Vladimir Putin koji ima svoje male ratove u Europi i drži na životu Asada.