novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
15.listopada 2019, Svjetski je dan seoskih žena i Međunarodni dan pranja ruku. Ne sjećam se gdje sam bio i što sam radio prošlog utorka, ali pamtim, skoro sat po sat, što mi se događalo, u čemu sam sudjelovao, kako su izgledale sitne okolnosti svakodnevice 15. listopada, prije trideset godina. [Read more…]
Jacqueline Bat
Tog sam jesenskog poslijepodneva sjedila u dnevnom boravku starog dvorca Trezić povrh Ćepelovca. Dok je u starom, bijelom kaminu tiho pucketala vatra, promatrala sam grupu turista okupljenu ispred dvorca, kojoj je njegova vlasnica, književnica Božica Jelušić, živahno bljeskajući modrinom svog pogleda, poželjela dobrodošlicu prepuštajući je ubrzo unuku Leu Filipu, turističkom vodiču, da gostima ispriča povijest dvorca i provede ih kroz imanje. [Read more…]
Dražen Ciglenečki
U svojoj četvrtstoljetnoj povijesti, HTV niti prema jednoj hrvatskoj vlasti nije bio tako kritičan kao prema Vladi Zorana Milanovića. Ali, Tomislav Karamarko ipak je djelomično u pravu kad tvrdi da je javna televizija proteklih godina bila stranačka. [Read more…]
Arsen Dedić
Foto: SD
Vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila Zagrebom prije već skoro trinaest godina. Jetra mu je otkazivala, smršao je do kosti, put mu je izgubila boju, i netko je povjerovao u njegov odlazak.
Nikad se ne sazna tko to širi sablasne glasove, kome na um pada da živog sahranjuje, i u čemu to ljudi uživaju kada nekome u lice sasipaju nečiju smrt, [Read more…]
Iz Krakova žurim u Zagreb, da bih mogao stići u Beograd. U Krakov sam došao u zadnji čas, jer sam trčao u Celovec (Klagenfurt). Drugi bi se, možda, ovakvim okolnostima hvastao, ali mene čine tjeskobnim. To iz mene, bit će, progovara onaj mitski predak Karivan, koji se u četiri stoljeća osmanske uprave za života ne bi micao ni dvadeset kilometara dalje od rodnoga Kreševa. Putujem samo zato što moram, i kad moram: češće kao pisac, rjeđe kao čitatelj, iako mi je ovo drugo u svakoj prilici važnije.
U Beogradu bi sajam knjiga. Četiri dana sam sajmovao: obilazio, mjerkao i kupovao knjige za duge zimske dane, za sljedeće proljeće i ljeto, pa da mi potraju sve do novoga beogradskog sajma. U međuvremenu ću, naravno, odlaziti do Beograda i Novog Sada, ponešto ću pazariti u Puli, na teferiču od europskih pisaca, pa u Ljubljani, i još možda ponegdje, ali ovo će sigurno biti ona temeljna zaliha.
Nisam u ta četiri dana morao raditi. Otklonio sam sve televizijske intervjue, nikoga i ništa nisam promovirao ni predstavljao, odložio sam izlazak nove knjige u Beogradu, i nakon mnogo vremena, mogao sam ponovo biti samo promatrač.
Hrvatski pisci bili su – i to bez ikakve zasluge Ministarstva kulture i inih hrvatskih proračunskih institucija – u Beogradu vrlo dobro vidljivi. Jedan od boljih alternativnih srpskih izdavača, LOM, urednika i vlasnika Flavija Rigonata, tiskao je, među sjajno dizajniranim koricama, Karakašev “Blue Moon”. Knjiga je to vidljiva, zbilja postojeća na sajmu i na policama beogradskih knjižara.
Ante Tomić ovdje je ozbiljna književna zvijezda. Rende mu je objavio esejističko-humoristički niz “Luk i voda”, kolumne u izboru i redakciji Teofila Pančića, pa od pola osam ujutro dijeli intervjue za glavne medije. U emisiji OKO, koja se prikazuje prije glavnoga večernjeg dnevnika, Tomić nastupa s uglednim srpsko-crnogorskim prozaistom Nikolom Malovićem i s akademikom Milisavom Tešićem, pjesnikom koji je i otvorio sajam: govore o važnosti knjiga i književnosti, o kulturi čita-nja i o svemu onom o čemu se, prigodimice, od važnih protagonista sluša i u Klagenfurtu, Krakovu, Lavovu, Beču, Berlinu, ili kojoj desetoj europskoj kulturnoj metropoli.
Na osam uvodnih stranica uglednoga tjednika Vreme, uz fotografiju preko cijele naslovnice i drčnu parolu: “Putin je moja simpatija”, Igor Mandić na briljantan način, intelektualno superiorno razbija hrvatski strah i ledenu šutnju. Svaka mu je rečenica provokacija propisanim i zapovjeđim normama. O Hrvatskoj on govori kao o europskome podstanaru kojega gaze njegovi europski i američki gazde, a o njima, o gazdama, pak, ovako:
“Novi hladni rat je dobra stvar, po meni. To je jedini način na koji normalan svijet može parirati idiotskom fašizmu Amerike. Prema tome, potrebna nam je Rusija da se izvučemo iz tih planetarnih govana.” Govori on i o književnosti: Handke je za Mandića “genijalni prijatelj Srbije”, Ujević je “genij”, Andrić je “tetak iz susjedne avlije”, a Dobrica Ćosić “gromada i gromadetina dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća”, “konkretnošću svog opusa čak je i veći od našeg najvećega genija, Miroslava Krleže”.
Ta grandiozna Mandićeva provokacija ima samo jednu falingu, koja je, na žalost, nenadomjestiva: upućena je onima koji za nju nikada neće doznati. Hrvatima, dakle. Lijepo bi bilo vidjeti ih, zapjenjene po forumima i u emisiji pola ure karakulture, kako Krležu brane od Mandićeva estetskog, a Obamu od Mandićeva političkog suda. Bez toga, ovaj intervju ostaje svjedočanstvo nenajavljena trijumfa hrvatske književnosti u prvome susjedstvu, na dane najvećega knjiškog sajma u jugoistočnoj Europi.
Istina, uz Mandića protagonist te kulturne i književne gozbe tek je još Ante Tomić, ali možda se uz njihovu slavu očeše još tko.
U kasnu subotnju večer, prošlo je već devet, dovodim Tomića u Zepterovu knjižaru – vjerojatno i najbolju malu knjižaru južno i istočno od Beča – ozbiljna mlada knjižarka diže pogled, i kada ugleda pisca gotovo da izgubi razum, poput onih danas već vremešnih dragih dama iz prvih redova, kada bi se na pozornici pojavio Jim Morrison.
Poznajem damu, nije sklona ovakvim ispadima, Zepter zapošljava samo stroge i odgovorne čitateljice, tako da ovaj neobičan događaj, ipak, govori o piscu, a ne o njegovoj čitateljici. Ustvari, ponajviše govori o onome dijelu svijeta kojemu je književnosti iznimno važna, pa zato nevoljnici poput mene moraju putovati po svim tim krakovima, rimovima i beogradima, premda bi najradije sjedili doma i čitali.
(Htjeli ste pitati jesam li makar malo bio ljubomoran na Tomićevu popularnost? Ne, nisam. Ljubomora škodi želucu, ljubomorni imaju neredovnu stolicu…)
Zemlja gost Sajma – čija se prisutnost u Beogradu, doista, mogla mjeriti i s Mandićevom i Tomićevom – bila je Kina. U središtu izdavačkog interesa bio je, kao i u većem dijelu Europe, Veliki rat. Različiti izdavači, od onih sasvim malih do onih najvećih, objavili su, koliko sam mogao vidjeti, barem četrdesetak naslova posvećenih Velikom ratu.
Recimo, jedan mali nakladnik, iza kojeg stoji beogradska anarho-sindikalistička skupina, tiskao je knjižicu Veselina Masleše o Mladoj Bosni, Heliks iz Smedereva objavio je u prijevodu knjigu Christophera Clarka “Mjesečari”, o kojoj se diskutiralo širom Europe i koja se u Srbiji žestoku osporavala, a novosadski Prometej tiskao je čitav niz od deset knjiga, srpskih i inozemnih autora, pod egidom “Srbija 1914.-1918.”
Jedan mali izdavač, koji nije imao svoj štand na sajmu, reizdao je i kanonsku knjigu Vladimira Dedijera “Sarajevo 1914”.
Ponešto od svega toga halapljivo grabim, nečega se sa žaljenjem odričem, ali opet je dojam kako će ovdje svaka knjiga naći svoga kupca, a na kraju, možda, i svoga čitatelja. Iako se, kao i svake godine, ulaznice naplaćuju – i nisu jeftine – nevjerojatna je masa ljudi koja kulja sa svih strana, raznose knjige i kataloge, kupuju antikvarna izdanja, najnovije hitove, filozofske knjige i uspješnice s njujorktajmskovih bestseler lista za nenačitanu publiku s posebnim potrebama.
Za sajam su, izravno iz tiskare, stigla i tri naslova Patricka Modianoa, koji je, zahvaljujući Mirjani Ouaknine, prevoditeljici čak pet njegovih romana, u Srbiji prilično poznat pisac, o čijim se knjigama živo diskutiralo po novinskim i televizijskim forumima godinama prije nego što je dobio Nobelovu nagradu, ali tek nakon nagrade njegove su se knjige počele i vrlo živo prodavati.
Oko štanda novosadske Akademske knjige, Modianovoga novoga srpskog izdavača, gura se neki vrlo zainteresirani svijet. Tu je i prevoditeljica, koja upravo doživljava svoje zvjezdane trenutke, i silno je sretna. Čini mi se da je mogu razumjeti: za čitatelja veliki je kompliment kada njegov pisac osvoji ovacije ili interes probrane publike, a za prevoditelja još mnogo veći…
Putujemo prema Zagrebu. Umorni Tomić drijema na suvozačkom sjedalu. Sunce mi tuče u oči, a ja sretan zbog onoga što će te oči čitati kad stignu doma. Dom je mjesto na kojemu čovjek u miru čita. Domovina je zajednica svih čitatelja ovoga jezika. Svijet je knjiga.
(Prenosimo s autorova portala).
Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu.
Neću biti licemjer pa zdvajati nad zaokupljenošću svijeta nogometom jer i sam ću tog dana biti pred televizorom u navijačkom raspoloženju. Ipak, unaprijed mi ide na živce iracionalno zatezanje jedne sportske igre i s njom povezanog uzbuđenja na guslama nacionalnih zanosa. Takvi guslari već dulje vrijeme gude i po imenu Luke Modrića stavljajući u njegove vješte noge i na ne baš jaka pleća teret nerazumnih očekivanja: njegova bi savršena dodavanja Hrvate trebala nadahnuti da nadiđu sami sebe i da se ujedine u ponosu i prkosu pred velikim, nama vječno nesklonim svijetom.
Nacionalisti će reći da usprotiviti se takvim euforijama znači biti loš Hrvat ili, nešto još mnogo gore, u svakom slučaju neka vrsta neprijatelja za kojeg je hrvatsko veselje otrov. Ostavimo takve po strani, oni ionako sve znaju. Nama ostalima neće škoditi malo razmišljanja o tome što je to sport, a što kultura te što jedno, a što drugo donosi i znači pojedincima i narodima.
Zamislite da neka država poželi da Luka Modrić postane njezin reprezentativac onako kako je Eduardo da Silva postao hrvatski. Za razliku od mladog Brazilca, koji je u Hrvatsku stigao kao ekonomski useljenik da bi tek ovdje razvio svoje nogometne talente, Luki Modriću takvo što ne treba. On je svoje nogometne snove imao sreću ostvariti ne mijenjajući kontinente i državljanstvo. Bilo mu je dovoljno da velikom svjetskom klubu iznajmi samo svoje noge. Tako nepodijeljenog srca i krvi on se u trenutku najvećeg profesionalnog trijumfa u dresu Reala zato može ogrnuti hrvatskom zastavom.
Ali, ostaje činjenica da se vrijednost njegova umijeća na nogometnom tržištu vrlo egzaktno može izraziti novcem. Također, sve kad bi i odlučio odabrati neko drugo državljanstvo, to bi ostala njegova privatna stvar, baš kao što i brazilsko-hrvatski transfer mladog Da Silve nije bio međudržavno pitanje, nego njegova osobna odluka i posao u kojem mu je, usput rečeno, život godinama zagorčavao ropski ugovor s menadžerom kojeg se morao oslobađati na sudu. Sve to ima svoju cijenu u novcu, bez obzira na sve nenaplative emocije nogometnih i nacionalnih navijača.
Takva bi se hipotetska cijena mogla odrediti i za nezamislivi Modrićev transfer u dres neke druge reprezentacije. Postoji neki astronomski iznos koji bi mogao biti opravdanje čak i takve “izdaje”, fantastična brojka za čije bi prihvaćanje i najzagriženiji navijač imao razumijevanja, pogotovo ako bi se dio tog novca na bilo koji način, recimo kroz milijunsku pomoć poplavljenima, vratio Hrvatskoj.
Međutim, meni se po glavi vrti jedan još fantastičniji scenarij. Pročitali ste možda prije dva-tri mjeseca da se Kinezi spremaju na kineski prevesti i tiskati jednu antologiju suvremene hrvatske poezije. Premda mi o njima ne znamo ništa, ima Kina i svojih pjesnika.
Ali, recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?
Malo je Tinovih pjesama koje bi bile same po sebi razumljive samo Hrvatima, barem onoj manjini koja ih čita i pamti i nakon što napusti školske klupe. U njegovim su stihovima velike svevremenske, sveljudske poruke, razgovori sa svijetom i svemirom koji veliki hrvatski pjesnik zove i vasionom.
Ili, za koliko bismo Litvi prodali Krležin Banket u Blitvi? A što da nam Mađari ponude sav udio MOL-a u Ini u zamjenu za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski čiji bi se junak vrlo lako uklopio i u mađarski libreto pod imenom Miklos Zrinyi pod kojim ga sjeverni susjedi ionako slave kao svojeg? Ova bi posljednja ideja zapravo bila ekonomski vrlo primamljiva da cijena Zajčeve opere nije u posljednje vrijeme porasla do Marsa zbog u njoj sadržanog novootkrivenog starog hrvatskog pozdrava.
Naravno, u pravu ste, ove su fantazije i usporedbe potpuno blesave. Evo i zašto. Materijalnim se umjetničkim djelima, slikama, kipovima pa i povećim spomenicima, koji i na današnjem tržištu imaju cijenu u novcu, kroz povijest trgovalo. Još češće ih se u ratnim pohodima otimalo i otpravljalo u muzeje i na trgove osvajača. Ali, ona djela satkana od slova i nota, utkana u duhovne i kulturne identitete naroda i čovječanstva, jednostavno nemaju cijenu i izmiču u potpunosti danas prevladavajućem mentalitetu i zakonu tržišnog profita.
Hrvatski bi nacionalni ponos preživio i nekim drugim brzim i vještim nogama nadomjestio gubitak jednog Modrića ili Mandžukića. Ali, naše bi oči i duše ostale nenadoknadivo uskraćene bez Šimića, Kranjčevića i Ujevića, bez njihovih opominjućih i nadahnjujućih stihova, bez njihovih poruka koje još uvijek dopiru i do novih naraštaja koji odrastaju u hrvatskom jeziku.
Spomenuti su, naravno, samo simbolični predstavnici mnogo veće reprezentacije naših velikana duha, prošlih i današnjih. Pritom ih možemo, premda to rijetko radimo, beskonačno dijeliti i među sobom i s drugim narodima a da ih nikada ne potrošimo. Naprotiv, vrijednost im na taj način samo raste, ali u nama, ne u novcu.
Ono što će hrvatski nogometaši učiniti na brazilskim travnatim poljima bit će i ostati igra. Ali, kada neki naš orkestar zaigra na Sunčanim poljima Blagoja Berse, i kada to djelo skoro čitavo stoljeće nakon nastanka doživi prvo ozbiljno tiskano izdanje kakvo je ovih dana objavio Hrvatski glazbeni zavod, e onda smo učinili nešto uistinu ozbiljno, vrijedno i trajno za hrvatski kulturni i duhovni identitet, samosvijest i ponos koji nije u suprotnosti s ljudskom skromnošću i razboritošću.
Uživajte u nogometu. Obucite dresove, mašite zastavama i popijte u zdravlju i veselju to navijačko pivo. Ono je najbolji podsjetnik da taj luckasti zanos oko jedne igre ima precizno izračunatu marketinšku i tržišnu cijenu u kojoj je sadržana i sva njegova ispraznost i prolaznost.
S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
