novinarstvo s potpisom
Zdenko Duka
U Hrvatskoj vladajući političari rade na tome da sve više oslabe relevantne institucije društva tako da one postanu podložne dnevno-političkom politikanstvu, a onda je bolje da ih uopće i nema nego ima, jer su samo smokvin list. [Read more…]
Oko 500 sindikalaca iz Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) i Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), u četvrtak je prosvjedovalo ispred Ministarstva rada i mirovinskog sustava te sjedišta Hrvatske udruge poslodavaca protiv najavljenih izmjena zakona o radu (ZOR) u režiji Ministarstva. Pred Ministarstvom je bilo i “bezobraznih” poruka (jedan transparent sa šakom i podignutim srednjim prstom uz poruku: “Monetizirajte ovo!”); ali i parola za koju je, čini se, i u Hrvatskoj napokon sazrelo vrijeme: “Radnici neće biti robovi!”
Dan ranije sindikalci su napustili razgovore o zakonu nakon što se pokazalo da prijedlog dobrano odstupa od onoga kako ga je ministar rada Mirando Mrsić mjesecima najavljivao – kao zakon koji bi trebao liberalizirati uvjete rada, ali i osigurati maksimalnu zaštitu radnika. Naime, prijedlogom zakona ukinuo bi se postojeći sustav otpremnina, odnosno postojeća zakonska odredba po kojoj radnik ima pravo na otpremninu u visini najmanje trećine plaće po godini staža, za svaku godinu staža, i to nakon dvije godine kod poslodavca.
Prema tvrdnjama sindikata cilj je Ministarstva da se otpremnine u potpunosti izbace iz Zakona o radu. U praksu bi se uveo tzv. fond za otpremnine, u koji bi se uplaćivao sadašnji doprinos za zapošljavanje te iz toga financirale buduće otpremnine radnika. No to bi pravo imali tek radnici nakon tri godine staža, a šanse da se nešto “ozbiljno” na računu prikupi tek oni koji u sustavu provedu bar 20 godina, pa je nužno osigurati odgovarajuće prijelazno razdoblje za one radnike koji neće biti te sreće, upozoravaju sindikalci. Za njih je sporna i najava ograničenja odštete koju poslodavac mora isplatiti radniku u slučaju sudske presude, sa sadašnjih 18 na šest plaća ubuduće.
I dok je ministar najavio da je spreman odustati od odredbe o financijski uvjetovanom otkazu (onomu koji bi poslodavac mogao “uvaliti” radniku ako on ne prihvaća smanjenje plaće), čini se da je vrlo nepopustljiv oko mogućnosti da se pod određenim uvjetima radno vrijeme produlji i na više od maksimalnih 48 sati tjedno. Trenutno ono iznosi 40 sati i do osam sati prekovremenih, no u nekim profesijama u kojima se redovito radi sezonski, moguće je kolektivnim ugovorom najdulje tijekom četiri mjeseca propisati i dulje radno vrijeme, koje poslodavci po sadašnjim propisima moraju platiti kao prekovremeni rad. Time se otvara mogućnost produljenja radnog vremena i do 56 sati tjedno, slijedom čega bi radnici sa šestodnevnim radnim vremenom mogli raditi više od devet, a oni s petodnevnim i više od 11 sati dnevno. Ideja o produljenju radnog vremena u ZOR-u značila bi da se takav rad ne mora tretirati kao prekovremeni, pa ne mora biti niti plaćen ili nadoknađen slobodnim danima.
Bez ikakve sumnje, spomenuti su prijedlozi veliki korak natrag za radnike, osobito ako to gledamo u kontekstu postojeće situacije. Naime, stenjanje o tome kako su otpremnine poslodavcima velik teret poprilično je smiješno uzmemo li u obzir da većina malih poslodavaca sigurno nije ugovarala njihove basnoslovne iznose. A ZOR predviđa da radniku pripada trećina plaće po godini staža, najviše do šest plaća, što je doista mala satisfakcija kada se to isplaćuje nekom tko iza sebe ima 20 i više godina kod poslodavca. Istine radi, valja naglasiti da se tomu pribrajaju i plaće za trajanja otkaznog roka, no usporedba tih parametara s prosjekom u zemljama EU-a već je odavno pokazala da je to možda tek sedmi ili osmi problem koji opterećuje konkurentnost. I svakako ne najvažniji.
Među prvima su parafiskalni nameti, odnosno raznorazne vodne, spomeničke, komorne i slične naknade koje poduzetnici obavezno plaćaju, a čiji popis i plan smanjivanja nije uspjela napraviti nijedna vlada u posljednjih dvadesetak godina. Problem naših poslodavaca su i vlasti – sve odreda – koje jednostavno ne uspijevaju stvoriti okružje u kojem se može normalno poslovati, pa danas, na primjer, imamo na snazi odredbu po kojoj i mali poslodavci PDV plaćaju po obračunu, iako je neizvjesno kada će i kako posao naplatiti. A obveze prema državi naplaćuju im ovrhom. S druge strane, naizgled pozitivna slika o položaju radnika u Hrvatskoj zapravo se diči prosjekom koji premalo govori o tome kako zaista živimo.
Na primjer, izmjene ZOR-a o produljenju radnog tjedna bez plaćanja prekovremenih sati mogle bi se primijeniti na trgovinu, gdje radnici, odnosno mahom radnice, već sada rade u smjenama do 21 sat (a u “supermarketima” i do 22 ili 23 sata), za pišljivih 3500 kuna mjesečno. I velik je problem ako je nađu da sjedi, čak i za blagajnom. Ili na kioske, u kojima žena sa 28 godina staža, uz prodaju novina, naplaćuje režije, prima pakete, isplaćuje gotovinu, kao da je riječ o bankomatu, a u zadnje vrijeme prodaje jeftine tave na koje se ne lijepi hrana i prima fotografije za razvijanje. I sve to za doslovce 3100 kuna, pa samo sanja da preživi još dvije godine do prijevremene mirovine, inače odredbe u zakonu čije je izmjene ministar Mrsić ovih dana već pustio u javnu raspravu.
Ideja tih izmjena, naravno, ide za tim da bi gospođa iz kioska trebala raditi puno dulje nego što planira jer će joj se u suprotnome drastično smanjiti ionako niska mirovina i ugroziti egzistencija. Bar do 65, po 12 sati dnevno. To će, valjda, spasiti naše gospodarstvo. I pogaziti čovjeka.
Iako se već mjesecima priča o novome modelu otpremnina u Hrvatskoj te najavljuje da bi prijedlog novog Zakona o radu (ZOR) uskoro trebao biti predstavljen javnosti, mnogi detalji još nisu poznati. Zna se tek da bi novim sustavom otpremnina bili obuhvaćeni svi novozaposleni nakon što zakon stupi na snagu, za koje će se u poseban fond preusmjeriti sadašnji doprinos za zapošljavanje, i to na račun koji nosi ime i prezime radnika. Radnik bi ta sredstva mogao povući u slučaju da dobije, pa čak i ako sam da otkaz. Ako eventualno ne iskoristi novac s tog računa tijekom radnog vijeka, ili ga djelomice iskoristi, taj bi se novac “pribrajao” računu za isplatu mirovine.
Time se skida teret isplate otpremnina s poslodavca u trenutku kada zbog problema u poslovanju mora otpustiti višak radnika i sasvim sigurno olakšava proces restrukturiranja gospodarstva. No po sadašnjim najavama, sredstva bi se mogla povući tek nakon što radnik napuni tri godine radnog staža, što je svojevrsni korak unatrag za radnike koji po sadašnjem ZOR-u imaju pravo na otpremninu nakon dvije godine kod poslodavca. Sindikati ističu kako je spomenuto ograničenje posve neprihvatljivo, ne samo zbog toga što se povećava uvjet staža sa dvije na tri godine, nego zato što danas sve veći broj zaposlenih radi na određeno, po nekoliko mjeseci, nakon kojih su neko vrijeme bez posla. Sličan je slučaj i s onima koji povremeno rade preko ugovora o djelu.
Tako bi se moglo dogoditi da radnik ima sredstva na računu, ali ih ne može koristiti kada dobije otkaz kod trećeg ili četvrtog poslodavca i novac mu doista treba, jer će uvjet od tri godine staža ispuniti tek za pet ili šest godina, dok bi oni koji daju otkaz nakon tri godine imali to pravo.
Povoljnije za one s dugim stažem
Osim što bi mogao olakšati restrukturiranje, novi model otpremnina mogao bi biti povoljan za radnike s duljim stažem, koji su sada primali otpremninu temeljem ZOR-a, jer ih ne bi “kačila” odredba po kojoj otpremnina može iznositi najviše šest plaća, osim ako to kolektivnim ugovorom, pravilnicima ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.
Po sadašnjim propisima radnici u takvoj situaciji imaju pravo na trećinu plaće za godinu staža, do šest plaća, a ako se ta sredstva ne mogu naplatiti u stečaju, država jamči isplatu minimalnog dijela otpremnine i iz Agencija za osiguranje radničkih potraživanja u stečaju isplaćuje trećinu plaće o godini staža, najviše do tri plaće. Po novome bi sustavu radnici sredstva od otpremnine imali na računu i ona ne bi ovisila o mogućnosti poslodavca da je isplati, a u slučaju onih s duljim stažem, iznos bi svakako bio veći od današnjeg minimalca.
Spomenuti model temelji se na austrijskom Fondu za otpremnine koji je zaživio prije točno deset godina, pa su austrijski stručnjaci u Hrvatskoj nedavno predstavili svoja iskustva. Ona su uglavnom pozitivna, osim što se u praksi pokazalo da postoji potreba za dodatnom zaštitom radnika u prijelaznom razdoblju, osobito onih koji rade povremeno, na pola radnog vremena ili uz minimalnu nadnicu. U Hrvatskoj bi se to, kako sada stvari stoje, bar na neko vrijeme “anuliralo” nastavkom prava na naknadu po nezaposlenosti, pa s time ne bi trebalo biti problema, smatraju stručnjaci.
