novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
Iznimno veliko zanimanje čitatelja izazvale su prethodne dvije kolumne o prisilnom iseljavanju ljudi iz njihovih domova radi utjerivanja dospjelih neplaćenih dugova (nerijetko se prodajom ovršene nekretnine dug ne može u cijelosti podmiriti).
Na zaista slobodnim tržištima i vjerovnici bi morali bankrotirati zbog loših plasmana kreditnog kapitala. Ali bankrot vjerovnika se izbjegava; dosljedno se primjenjuju jedino postupci bankrota dužnika. [Read more…]
Boris Dežulović
Nakon što mi je glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije, u funkciji automatske sekretarice člana Uprave Joška Popovca, telefonom otkazao suradnju u tom listu – obrazloživši odluku odštetom koju izdavač mora platiti zbog mog teksta u čuvenom ”slučaju gnjide“ – a nakon razgovora u kojemu ste mi pokušali objasniti pozadinu cijelog slučaja i sanirati nastalu štetu, [Read more…]
Mandat vladajuće koalicije bio je u potpunosti uspješan i ostvaren je njen središnji strateški cilj: Ostale su sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Kao i onaj prethodni, od 2000. do 2003, i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast.
Iako će se sljedeći parlamentarni izbori održati tek za godinu dana, već sada se može reći da je mandat vladajuće koalicije bio u potpunosti uspješan i da je ostvaren njen središnji strateški cilj. Usprkos očitoj i alarmantnoj potrebi da se provedu radikalne reforme, koalicija je uspjela sačuvati postojeću strukturu moći: i abnormalnu količinu abnormalnih jedinica lokalne uprave i samouprave; i glomaznu i nepotrebnu administraciju; i javna poduzeća; i suvišne propise; i mrtvi kapital ”obiteljskog srebra”; i fiskalni teror; i subvencije i mitologiju državne samostalnosti i rata.
Ostale su dakle sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Struktura moći u Hrvatskoj je udobno utočište političke elite u kojem se ona osjeća toliko dobro da je postala nesposobna prepoznati rizik sveopće propasti koji zaziva takvom (i moralno i ekonomski) skupom strukturom vladavine.
Kao i onaj prethodni – od 2000. do 2003. – i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast. Osim što SDP učinkovito čuva strukturu moći koju je HDZ kreirao početkom devedesetih godina, povremenim smjenjivanjem tih stranaka na vlasti održava se i iluzija da u Hrvatskoj postoji višestranačje.
Zoran Milanović je idealna osoba za takvu podjelu uloga, ponajviše zato što toga vjerojatno nije ni svjestan i što je pritom više nego zadovoljan samim sobom.
Čitav sustav funkcionira zapravo besprijekorno usprkos ekonomskoj krizi jer tu krizu politička klasa ne doživljava kao društvenu nepogodu koja egzistencijalno ugrožava građane, nego kao teškoću u namicanju javnih prihoda koja će možda nekako proći, a ako i ne prođe, nije važno: za financiranje države i političke klase uvijek će se nekako naći novca, pa koliko košta da košta.
Temeljna svrha javnih troškova nije, kako misle naivni ljevičari, financiranje obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Javni troškovi su nadasve poluga vlasti, možda važnija od vojske i policije. Politička moć počiva prije svega na novcu i ovlastima redistribucije toga novca.
Dok se u realnom sektoru novac stvara radom, u javnom sektoru novac se dijeli političkom odlukom. Kada politička klasa pretjerano poseže za tom alkemijom – čemu je teško odoljeti – nastupa kriza, a nastupit će utoliko lakše ako, kao u Hrvatskoj, politička klasa u državi ne vidi javnu službu koja bdije nad građanskim slobodama i pravilima tržišne utakmice, nego mitsku vrednotu koja je sama sebi svrha.
Alkemija preraspodjele temeljni je ekonomski ideologem svih mainstream stranaka i sve stranke pridržavaju ga se vrlo dosljedno: valja sačuvati babilonsku kulu suludo nepotrebnih proračunskih troškova, valja spriječiti dolazak stranog privatnog kapitala (jer ga je nemoguće politički nadzirati), a domaćim poduzetnicima treba izbiti iz glave pomisao da će poslovati radi vlastitog profita (profit je odavno proglašen odvratnim), nego ih valja upregnuti u jaram proračuna i, dakako, treba sačuvati desetine tisuća suvišnih radnih mjesta u javnom sektoru.
Ukratko, treba spriječiti uspostavu kapitalizma i održavati zabunu da je svemu kriv – kapitalizam.
Po tom pitanju doista postoji sveopći ”nacionalni konsenzus” svih političkih faktora i većine stanovništva, što usput – po tko zna koji put – pokazuje koliko je ”nacionalno jedinstvo” pogubno po demokraciju i donošenje razumnih političkih odluka.
Viziju svemoćne države koja će, na ovaj ili onaj način, terorizirati ekonomiju, osim SDP-a i HDZ-a, zastupaju i Orah svojim komičnim ekonomskim amaterizmom te laburisti svojim jeftinim populizmom, ali zapravo i Čačić i Bandić, kojima su od privatne inicijative neusporedivo draže javne investicije.
Stara izreka kaže ”budalo, riječ je o ekonomiji”. Ma kakva ekonomija, riječ je o vlasti, o političkom sustavu koji je skrojen tako da ekonomija nije slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti, nego tek sredstvo financiranja toga sustava i njegovih budala: i lažnih socijaldemokrata i iskrenih nacionalista.
Demokratski mehanizmi i demokratske snage koje bi tome stale na kraj jednostavno ne postoje, što nije slučajno. Ekonomska kriza samo je neizbježna posljedica krize demokracije koja u Hrvatskoj traje još od završetka prvih višestranačkih izbora.
(Prenosimo s tportala).
“Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”, tako je nekako zborio Mahatma Gandhi. Ako stvar potpuno lokaliziramo i prilagodimo domaćim prilikama, tada bi mirotvorčeva maksima otprilike glasila – “Hrvatska vjerojatno ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”.
Ovo svačije u drugom dijelu rečenice odnosi se, ne sumnjate valjda, na politiku i političare i na ono što oni smatraju svojom potrebom, a svatko pošten i normalan – pohlepom. Neovisno o tome je li riječ o gramzivosti za novcem, vlastohleplju ili častohleplju. Sve dok ih puštamo da budu sami sebi svrha.
Evo je upravo mlađahni ministar financija javno iskobečio oči nad činjenicom da u državnom i javnom sektoru više od 20 tisuća zaposlenih prima plaću veću od 10 tisuća kuna. I najavio kresanje. Već u rujanskom rebalansu proračuna koji je nužan, kako je objasnio, jer ovoga ljeta nije dovoljno sunčevih zraka pomilovalo najljepšu obalu na svijetu.
Što bi čovjek trebao misliti o državi koja svoje financije, sadašnjost i budućnost, planira ovisno o količini sunca, druga je tema, ali svakako zgodno za ilustraciju tko nam i kako vodi zemlju. Pri čemu dodatnu lakrdiju stvara to što ministar turizma ne da ni čuti da mu je u resoru opći potop, dok je financ-ministar preuzeo na sebe tužnu i neugodnu dužnost da ugasi svjetlo, optimizmu ministara poduzetništva, europskih fondova i turizma unatoč. Ili baš zato.
Svega nekoliko sati ranije, na okruglom stolu o zakonu o stečaju potrošača (na koji, usput rečeno, ministar pravosuđa nije našao shodnim pozvati predstavnike udruge Blokirani, vitalno zainteresirane za taj zakon) prpošni financ-ministar zaključio je kako je pitanje koje se uređuje zakonom “suštinsko pitanje izlaska iz krize”. I to ne samo ekonomsko i pravno, nego i socijalno i zdravstveno pitanje, dometnuo je ženerozno, a kolegi iz pravosudnog resora čestitao na “hrabrosti da ponudi zakon i institute kakve Hrvatska dosad nije imala”.
Što se ima za čestitati kada nevoljnike kojima je neki kabahadija, što ih u nas volimo ljupko nazivati poduzetnicima, mjesecima uskraćivao plaće trpajući ih u svoje džepove, pa su ne svojom krivnjom ostali dužni Bogu i vragu, još jednom osudite, i to na sedmogodišnji život s 800 kuna na mjesec? Što im odmah ne pucate u čelo? Humanije je.
Prisnažio je i vrli ministar rada, beskrajno ponosan na svoj taze Zakon o radu, do neba ponižavajući za rad i radnike, koje je sveo na razinu najjeftinije robe, s najavom da će se rebalansom rezati sva primanja državnih službenika, a ne samo ona iznad deset tisuća kuna.
Slučajno ili ne, u najnovijim zlosutnim najavama kasapljenja po novčanicima spominju se samo državni službenici, ali ne i državni dužnosnici. Na stranu to što se državnih službenika nakotilo sve dok i zadnji nositelj partijske iskaznice nije pristigao na državni valov, upravo dužnosnici, za hrvatske prilike, imaju božanski status, barem kada je o financijama riječ.
Dok vas po novom ZOR-u poslodavac, zaštićen kao lički medvjed, može muljati oko otpremnine i otkaznog roka, i može vam ga uvaliti i dok ste na bolovanju ili godišnjem, dužnosnici (koji na godišnji odlaze kad požele, a bolovanja ni ne otvaraju da im ne bi koja kuna otišla s plaće) još godinu dana nakon što dobiju pedalu mogu nezainteresirano kopati nos i dobivati masnu plaću iz proračuna.
Toliki je, naime, otkazni rok dužnosnicima. Nešto teže će im, sirotima, biti drugih šest mjeseci jer će dobivati “samo” pola dužnosničke plaće, a vi se snalazite s trećinom svog bruta po godini staža u firmi kako znate i umijete, ako ste sretni da ga uopće utjerate. Ili s 800 kuna mjesečno ako odlučite “spas” potražiti u osobnom bankrotu.
Dužnosničke savjetnike koji imaju dva zamjenika i tri pomoćnika, a svaki od njih tajnicu i šofera, ne spominjemo. Skupe limuzine i najnovije smartphone već je ofucano navoditi. Tjelohranitelji, službene kartice, privatna vozikanja državnim avionom, besmislena i beskorisna putovanja u pratnji pogoleme kamarile i dnevnice ulaze u korisnički paket.
U parlamentu osim plaća u visini barem tri prosječne u državi, još svaka stranka po glavi zastupnika dobiva 326 tisuća kuna. Za “rad na terenu”. Ovo je pristojan medij, pa nećemo napisati što taj “rad” uglavnom podrazumijeva.
Neće se ovdje naći ni kakav Jose Mujica ili Andrej Kiska da barem jednokratno, instantno pomogne siromasima. Niti bi to riješilo problem. Ali ne vidimo ni istinsku volju našeg mudrog vodstva da se tom rastućem jadu pomogne jer u fokus politike, i to samo na riječima, dopadnu tek nešto malo prije nego što se s biračkih kutija počne brisati prašina za još jednu šaradu koju ponosno nazivamo demokracijom.
“U se, na se i poda se”, tri su zapovijedi kojih se drži ovdašnja takozvana politička elita. Premda u ovoj našoj otužnoj mahali, ovo što nam danas vodi državu elite nije vidjelo dok se nije dočepalo državnog novca. I debelo umrežilo s tajkunima, privrednim i bankarskim moćnicima.
Nema tome koji dan kako se na uglednom britanskom tjedniku The Economistu kočio naslov: “Bolesna Hrvatska. Veliki nered”. Koji mjesec ranije isti nas je list uvrstio u deset najgorih ekonomija na svijetu. Nedavno nas je Financial Times proglasio novom Grčkom.
Pa je ambiciozni ministar financija odlučio uvesti reda. I već upao u problem, jer premijer se izjasnio – do izbora reforme niks, samo PR. Još je premijer, po uzoru na svog duhovnog vođu koji je trenutačno na dugogodišnjem odmoru u Remetincu, izdao i jamstvenu karticu, doduše, vrlo kratku: “Nema boljih od nas, mi smo jamac”.
Tko se nije skrio, magarac je bio.
Ima izbora na koje čovjek odluči izaći začepljena nosa, zaokružiti broj ispred nekog imena ili liste, pa što bude. Predstojeći u godinu i pol bit će od onih na koje se, kada znamo ponudu, ne može izaći čak ni začepljena nosa. Iz higijenskih razloga.
Ako se ipak možete nositi s tolikim smradom, potpuno je svejedno kako ćete glasati. Koga god zaokružite, izabrali ste isto – sitne kokošare i bijedne žicare za koje ste vi uvijek bili i ostali samo stoka sitnog zuba, važna samo na dan izbora, da im sačuvate stražnjice u foteljama. U međuvremenu vaš je zadatak gladovati i krepavati da bi se oni tovili.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.
I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.
A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.
Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.
Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.
No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.
U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).
Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.
Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.
Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.
Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.
Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.
Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.
Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.
Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.
U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.
Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.
Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).
Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.
U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.
Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.
To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.
O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.
Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.
A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.
A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.
”To neće spasiti proračun!”, jedinstvena je partitura za zborno plakanje (i nemoćni bijes) svih kojima je državni blagajnik Slavko Linić ovih dana nakanio zavući ruku u džep. Ne bi li, po ultimatumu iz Bruxellesa o postupku prekomjernog deficita, srezao proračunsko prekoračenje s gotovo šest na ispod tri posto. U pitanju je više od sedam milijardi kuna!
Radi lažne ravnoteže među novčanicima prebogatih i presiromašnih te neuvjerljivog dojma o Vladinoj socijalnoj osjetljivosti samo se ministri i još poneki viši državni dužnosnici iz SDP-a napadno guraju pred novinarskim mikrofonima i tv-kamerama. Pod maskama Držićevih ”ljudi nazbilj”, primjereno mesopusnim danima, poručuju: ”Stanje proračuna je kritično, pa ćemo se i mi, kao što moraju svi u državi, odreći dijela svojih plaća”.
Čudo jedno. Ta socijalna osjetljivosti najavljena je baš u jeku Vladine nerazumne blamaže s preskupim automobilima državnim dužnosnicima. Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!
Masno plaćeni saborski zastupnici (bruto i do 45.000 kuna mjesečno s dodacima) nedavno su odbili prijedlog laburista da se svi državni dužnosnici, uključujući predsjednika RH i premijera, solidarno i dok zemljom hara financijska suša, odreknu 21 posto svojih plaća. Ali, dva-tri dana poslije ”demagoškog populizma na koji smo navikli od svojih kolega laburista”, kao da se ništa nije dogodilo, Vlada ”pod svoje” predlaže sniženje dužnosničkih plaća za pet-šest, najviše sedam posto! ”To neće spasiti državni proračun”, kažu, ”ali će imati značenje solidarnosti i socijalne osjetljivosti.”
Rebalans proračuna bit će na dnevnom redu za donošenje koncem ovog ili početkom sljedećeg tjedna ako je vjerovati procjeni ministra Branka Grčića. U međuvremenu prasnule su dvije snažnije paklene naprave tipa ”to neće spasiti proračun” koje, kao i ”suosjećanje” državnih dužnosnika sa žrtvama krize i pljačkaškog javašluka u prošle 23 godine, ne slute na dobro.
Svi priznaju da ”treba rezati”, napokon istjerati slona iz staklarnice, ali, zaboga – ne preko mene! Zato će država valjda sjesti na optuženičku klupu, jer će Upravni, Ustavni, pa i sud u Strasbourgu, tvrdi čelnik Hvidre Josip Đakić, ”biti zatrpani desecima tisuća braniteljskih tužbi” zbog Vladinog harača kojim opet želi uzeti 10 posto od povlaštenih mirovina i invalidnina viših u bruto iznosu od 5000 kuna. Pa ne može ”udbaška vlast” samo tako nasrtati na prava i dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata, kažu.
Ni na dostojanstvo i prava sveučilišta, fakulteta i instituta, čuje se s druge otporne točke na barikadi ”to neće spasiti državni proračun”. Riječ je o 1,6 milijardi kuna tzv. vlastitih prihoda za koje ministri financija Slavko Linić te znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović tvrde da se ”ne koriste racionalno i transparentno, već služe za bildanje plaća profesora”. Žele taj novac ”provući kroz proračun”, a ne uplaćivati na račune ustanova akademske zajednice. Kažu, tako će se poboljšati kvaliteta nastave i studentski standard.
Rektori i dekani se zgražaju. Pribojavaju se da će, ionako potplaćena, sveučilišna nastava i znanost ostati bez milijarde kuna. ”Ako novac koji sami zaradimo ode u državni proračun, više ga nećemo vidjeti. Ostat će kao zakrpa na nekoj proračunskoj rupi. To nećemo dopustiti”, suglasni su rektori i dekani najavljujući i radikalnije akcije, osim verbalno izraženog ogorčenja.
Znači li to združeni profesorsko-studentski izlazak na ulice? Posebno ili zajedno s veteranskim, koji će organizirati tri-četiri razvikanije (na milijunskoj državnoj apanaži) od čak 1205 registriranih raznih braniteljskih udruga? Ili će svi skupa sa sindikatima na Markov trg?
Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna. Budući da je povlaštenih umirovljenika oko 186.000, restrikcijom bi bio zahvaćen svaki peti. Vlada pak obećava vratiti mirovine i invalidnine na staro čim BDP bude tri kvartala rastao, a javni dug padne ispod tri posto.
”Ljudi su na rubu da podivljaju”, kazao je Đakić Večernjem listu, a dopredsjednik Zbora gardijskih brigada Ilija Vučemilović Šimunović: ”Nismo bešćutni, spremni smo se žrtvovati, ali javnost mora znati da velika većina tih ljudi s tom mirovinom od 5000-6000 kuna školuje svoju djecu i da je to i najčešće jedino primanje u obitelji”. Đakić i Vučemilović Šimunović zaboravili su reći dvije-tri činjenice koje bi njihovu zabrinutost za branitelje učinile vjerodostojnom.
Koliko novčano teže njihova osobna primanja s ”braniteljskog naslova” i u kakvoj su političkoj vezi s desničarsko-crkvenim scenarijem za rušenje ”ove udbaške, nenarodne vlasti”? Koliko je invalida Domovinskog rata među čelnicima 1205 braniteljskih udruga, kojeg su političkog opredjeljenja i koliko primaju mjesečno? Tko je dužan zaraditi njihove mirovine i invalidnine da bi bilo sve u redu s ”dostojanstvom” i branitelja i rata? Je li u redu da je prosječna braniteljska mirovina i invalidnina najmanje dvaput viša od radničkih za 40 godina staža?
Kakva je razlika između branitelja koji ”ne može živjeti i školovati djecu s 5000-6000 kuna mjesečno” i u najboljoj dobi ne raditi ništa, osim halabučiti protiv ”komunjara” odjeven u crno ili zamotan u nacionalnu trobojnicu, te svakog od blizu 400.000 nezaposlenih na burzi, oko 70.000 onih koji rade bez plaće, 700.000 sugrađana s plaćom nižom od prosječne?
A svi ti bijednici također imaju djecu koju bi morali školovati, nezaposlene članove obitelji, blokirane račune na koje ništa ne sjeda mjesecima, neplaćene režije, bolesti, prekopavaju kontejnere i najpogrdnije spominju najbližu rodbinu svakom tko ga uvjerava kako, eto, ”imamo Hrvatsku” i ”moramo biti zahvalni hrvatskim braniteljima za sve što danas imamo”. Što to imamo? Opljačkanu zemlju jada i bijede!
Teško se odreći svake lipe, pa i ”povlaštenima” među braniteljima. I onima na sveučilištu koji si školarinama i ”vlastitim prihodima” bildaju plaće. Svakom živom stvoru je na svoj način teško i neugodno živjeti u takvoj Hrvatskoj. Ali, vjerujmo da je teško i naći novac kojeg naprosto nema, a k tomu moraš vratiti odavna razrajtano. Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ”struktura” do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi.
Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?
O hipokriziji nekih svećenika se teško govori da se ne bi naudilo ugledu Crkve. K tomu, imenovati ih skrenulo bi pogled s problema na osobe. A one su samo tipični sinovi Crkve. I to ponekad čak ponajbolji: njihove zasluge, vrline i založenost zacijelo nisu upitni. A primoranost na licemjeran život omogućila im je upravo Crkva kojoj su služili ili služe. Štoviše, ona je licemjerje i stvorila svojim odnosom prema seksualnosti i ženama.
Tradicionalno kršćanstvo izgrađeno je na antropologiji po kojoj biti čovjek a prirori znači – biti kriv. Crkva okrivljuje čovjeka ponajprije u najintimnijem području koje izmiče kontroli razuma i društva: u području seksualnosti, odnosno naše prirodne, biološke uvjetovanosti. A budući da su autori te antropologije muškarci, za tu uvjetovanost ponajprije bivaju okrivljene žene.
Kršćanska tradicija diskriminirala je ženu. Crkva je dugo bila ženomrzačka, temeljeći svoje mizoginstvo najprije na tumačenju Prvog grijeha – Eva je prva posegnula za zabranjenim plodom – prije nego na novoj Evi koja je petom satrla glavu Zmiji. Čak i Pavao, koji kaže da u prostoru duha nema razlike između Grka i Židova, muškaraca i žena (Gal 3,27-28), poziva žene da u zajednici šute, preferira beženstvo pred brakom, a u braku očekuje da žene budu posve podložne svojim muževima (premda, muža poziva da bude prema ženi kao Krist prema Crkvi, Ef 5,21-24). Ženu se uglavnom smatralo izvorom napasti i grijeha, mnogo više nego posrednicom milosti. A jedinu ženu kojoj se ne može osporiti to posredništvo, štuje se kao djevicu i majku, ne kao ženu.
Da svećenici imaju ljubavnice javna je tajna. A ako koji od njih i otkrije skrivanu vezu s nekom ženom svojoj braći svećenicima, oprostit će mu grijeh pravdajući ga da je podlegao napasti, time raskrivajući kako ženu poimaju tek kao oličenje nagonske tjelesnosti. Štoviše, čak će i vjernici govorkati o tome kakve li je sve kušnje, jadan, morao prolaziti zbog zle i razuzdane žene koja da ga je navela na grijeh, ali vrlo rijetko o tome što je, jadnica, morala proći kad ju je svećenik iskoristio, pa ostavio, često s djetetom.
Posljedice nisu manje ni kada počinitelj pristane uzdržavati dijete (novac je čak šutke predviđen u financijskim proračunima Crkve, a često se naprosto uzima od donacija koje su vjernici zacijelo bili namijenili u druge svrhe). Nekim ženama se zna i svjetovati da abortiraju! Pobačaj, koji se javno osuđuje, nastojeći tu osudu nametnuti i sekularnim zakonima, gdjekad i gdjegdje bit će potajno preporučivan samim svećenikovim ženama. Struktura prijetvornosti rađa slijepi instinkt za očuvanje svećeničke aure što god to koštalo da koštalo ženu, iskorištenu pa napuštenu, ili koliko god se to kosilo s propovijedanim moralom. Budući da ne postoji otvoren govor, sloboda koju bi celibat trebao pružiti u nesebičnom djelovanju time i sama postaje na temeljnoj razini licemjerjem.
Nije riječ o tome da se svećenici koji stupaju u spolne odnose s odraslim ženama osude, nego da se otvoreno progovori o jazu između riječi i djela, učenju i stvarnosti. Nije riječ o tome da se ne može razumjeti da pojedini svećenici ne mogu kontrolirati svoje nagone, nego se ne može prihvatiti laž u kojoj oni tada prihvaćaju živjeti. Predmnijevan autoritet Crkve važniji je od života u istini za dvoje/troje ljudi, čak od života cijele zajednice koja, znajući to ili ne, trpi svećenikovu laž.
Zaljubljenih svećenika i žena zaljubljenih u svećenike ima mnogo više nego se o tome govorka. I njihova veza, ukoliko se ne ozakonjuje brakom, ne mora uvijek imati katastrofalne posljedice. Međutim, da bi njihovo osobito prijateljstvo moglo i nadalje imati pozitivan predznak, nužno je visoko umijeće vladanja sobom u obiju strana, u svakom trenutku. Nužno je da je svećenikov celibat čvrsto utemeljen, a da žena poštuje, štoviše, potiče i podržava uzvišene motivacije celibata.
A licemjerje ide još i dalje. Kada jedan od svećenika poželi ne živjeti više u celibatu i prikloni se ženi koju voli, nezamisliva su poniženja i patnje kojima će biti izložen, on, njegova ljubav, poštenje i odgovornost. Iznuđivat će se njegov pristanak da ne mijenja zvanje, da čak ženu koju voli učini svojom ljubavnicom, a, ako na to ne pristane, onemogućit će mu da se zaposli kao vjeroučitelj ili teolog, samo da Crkva ne bi ostala bez svećenika manje, a laici da u svećenicima ne bi vidjeli ljude poput sebe, kadre da se istinski zaljube. No, Crkva time, kao, eto, da gubi od svog (predmnijevana) ugleda. No, savjest i ugled nisu istovjetni. Savjest je za nas same, ugled za druge. Onaj tko sluša svoju savjest a zanemaruje svoj ugled, okrutan je prema drugima. No, onaj koji se brine za svoj ugled a zanemaruje svoju savjest, okrutan je prema istini.
Žene – vjernice koje redovito zalaze u crkvu a imaju nestabilne brakove ili nisu u braku –lako se zaljubljuju u svećenike ponajprije zbog prirode svećeničke službe: u sakramentu ispovijedi i u povjerljivim razgovorima svećenik ima lak emocionalan pristup ženama, a žene, osobito ako su inače emocionalno nezadovoljne i ranjene, jedva čekaju da ih ma tko sasluša i razumije. Osobi koja ih je spremna saslušati i tješiti lako će se otvoriti, to prije jer se osjećaju zaštićene njezinim celibatom.
Djevojke i žene koje se okupljaju oko nekog svećenika (jednako kao i redovnice oko svojega duhovnika ili laikinje oko voditelja kršćanske zajednice) često se zaljubljuju u njega po istom načelu po kojem se učenice zaljubljuju u svojeg učitelja ili pacijentice u svojega psihoterapeuta. Tješitelj i tješeni nalaze se na istom, skliskom terenu. Kao što u takvu odnosu ne mora biti primisli i skrivene požude tako ni odana, strastvena pobožnost kontemplativne redovnice prema Kristu Zaručniku nije baš uvijek (osim u iznimnim mističkim iskustvima) lišena erotske dimenzije. No, u oba slučaja uglavnom je riječ o pukom infantilizmu.
Većina žena koje se emocionalno vežu uz svećenike, unatoč uvijek prisutne, svjesne ili nesvjesne, zabrinutosti jer stupaju na put pun opasnosti, ne čine to s lošim namjerama. Žene u “Božjem čovjeku” nalaze idealan objekt svoje ljubavi kakav bi svaka žena poželjela: nježnost, razumijevanje, zajedničke duhovne ciljeve s minimumom opasnosti da se to ubrzo surva u suhu svakodnevicu.
Svećenika će k ženi privući slične kvalitete, a uz to mu omogućiti da pritom ne mora biti odgovoran. Ipak, rijetko će koja žena, a da drži do sebe, pristati da takva emocionalna veza, koliko god bila privlačna, preraste u erotsku vezu. Seksualno aktivni svećenici imaju emocionalan pristup ženama pod izlikom vrline, ali i njih primoravaju na prijetvornost.
Problem nastaje kada svećenici i žene ostvare isključivu vezu, a onda svećenik poželi pobjeći iz obaveza koje mu ona nameće. Kako se emocionalno nestabilne žene lako otvaraju svećenicima jer oni imaju ugled osoba od povjerenja, tako, kada to povjerenje biva iznevjereno, iskustvo umiranja iluzija ili razočarenje biva proporcionalno s povjerenjem te je često povezano s gubitkom vjere. Biti izdan od Božjeg čovjeka, i time posredno od Boga, nije obično iskustvo razočaranja. Trauma je veća i često ozbiljnija nego pri razdvajanju partnera laika. Nevjerojatno je velik broj žena koje trpe u sjeni!
Spolni čin između svećenika i vjernice traumatsko je iskustvo: crkvena zajednica je izdana, a sudionici, pogotovu žrtve, marginalizirani. Takav čin često se smatra “ljubavnom aferom” jer da na nju pristaje dvoje odraslih ljudi. Ali nije riječ o pukoj aferi iz nekoliko razloga: prvo, odnos između svećenika i vjernika profesionalne je naravi.
To znači da svećenici imaju moralni i duhovni autoritet kao i profesionalnu moć te da je na njima odgovornost za održavanje prikladne profesionalne distance. Znači to ne samo da ne smiju inicirati spolni odnos, nego da ne smiju ni odgovoriti na tuđu inicijativu. Riječ “afera” koristi se da bi se opisala seksualna veza među jednakim partnerima, tj. naglašava se seksualna narav odnosa, a ne profesionalni prekršaj.
Afera uključuje jednaku odgovornost u ponašanju, no, budući da svećenici imaju odgovornost koja uključuje stanovita ograničenja, strana koja ih krši u odnosu s njim, čak i kad preuzima inicijativu, nije odgovorna za svećenikovo neadekvatno seksualno ponašanje.
Impuls da se okrivi druga strana odraz je ograničenosti ljudi crkvenih i župnih zajednica koji nisu kadri pojmiti kako osobe s moralnim i duhovnim autoritetom, osobe štovane i apriori od povjerenja, mogu biti krive za zlouporabu moći i autoriteta svoje službe. Odbijanje da se to prihvati uzrokuje veliku štetu po žrtvu jer njoj treba razumijevanja i potpore, jednako kao što crkve trebaju jasnu, etičku, teološku i vjerničku intervenciju da bi prepoznale vlastitu izdaju.
Olako se izgovarati uzajamnošću pristanka na obljubu daj je “u igri” dvoje odraslih, jer odraslost sama nije dostatna za pristanak. Doista, da bi dvoje dalo autentičan pristanak na zajedničku obljubu, potrebno je da oboje budu jednaki i u moći. Svećenici imaju više moći zbog moralnog i duhovnog autoriteta svoje službe. Odgoj, ugled u zajednici i javna predodžba o zvanju pridonose neravnoteži između svećenika i pastve. Štoviše, svećenici imaju dodatnu moć psihološkog reda, pogotovu ako osoba koja ulazi s njim u odnos od njega traži pastoralnu brigu sred osobnih i duhovnih kriza. Ovdje je posrijedi i zloporaba povjerenja, i to osobitog, mogućeg samo u odnosu na svećenika, zapravo samog povjerenja u Boga.
Seksualna zlouporaba nije tek nasilje nad tijelom nego i nad savješću žrtve. Dakle, kada svećenik iskoristi nečiju ranjivu seksualnost, nije riječi o ljubavnoj aferi, ili slabosti, ili napasti, nego o zloporabi moći.
Iako se već mjesecima priča o novome modelu otpremnina u Hrvatskoj te najavljuje da bi prijedlog novog Zakona o radu (ZOR) uskoro trebao biti predstavljen javnosti, mnogi detalji još nisu poznati. Zna se tek da bi novim sustavom otpremnina bili obuhvaćeni svi novozaposleni nakon što zakon stupi na snagu, za koje će se u poseban fond preusmjeriti sadašnji doprinos za zapošljavanje, i to na račun koji nosi ime i prezime radnika. Radnik bi ta sredstva mogao povući u slučaju da dobije, pa čak i ako sam da otkaz. Ako eventualno ne iskoristi novac s tog računa tijekom radnog vijeka, ili ga djelomice iskoristi, taj bi se novac “pribrajao” računu za isplatu mirovine.
Time se skida teret isplate otpremnina s poslodavca u trenutku kada zbog problema u poslovanju mora otpustiti višak radnika i sasvim sigurno olakšava proces restrukturiranja gospodarstva. No po sadašnjim najavama, sredstva bi se mogla povući tek nakon što radnik napuni tri godine radnog staža, što je svojevrsni korak unatrag za radnike koji po sadašnjem ZOR-u imaju pravo na otpremninu nakon dvije godine kod poslodavca. Sindikati ističu kako je spomenuto ograničenje posve neprihvatljivo, ne samo zbog toga što se povećava uvjet staža sa dvije na tri godine, nego zato što danas sve veći broj zaposlenih radi na određeno, po nekoliko mjeseci, nakon kojih su neko vrijeme bez posla. Sličan je slučaj i s onima koji povremeno rade preko ugovora o djelu.
Tako bi se moglo dogoditi da radnik ima sredstva na računu, ali ih ne može koristiti kada dobije otkaz kod trećeg ili četvrtog poslodavca i novac mu doista treba, jer će uvjet od tri godine staža ispuniti tek za pet ili šest godina, dok bi oni koji daju otkaz nakon tri godine imali to pravo.
Povoljnije za one s dugim stažem
Osim što bi mogao olakšati restrukturiranje, novi model otpremnina mogao bi biti povoljan za radnike s duljim stažem, koji su sada primali otpremninu temeljem ZOR-a, jer ih ne bi “kačila” odredba po kojoj otpremnina može iznositi najviše šest plaća, osim ako to kolektivnim ugovorom, pravilnicima ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.
Po sadašnjim propisima radnici u takvoj situaciji imaju pravo na trećinu plaće za godinu staža, do šest plaća, a ako se ta sredstva ne mogu naplatiti u stečaju, država jamči isplatu minimalnog dijela otpremnine i iz Agencija za osiguranje radničkih potraživanja u stečaju isplaćuje trećinu plaće o godini staža, najviše do tri plaće. Po novome bi sustavu radnici sredstva od otpremnine imali na računu i ona ne bi ovisila o mogućnosti poslodavca da je isplati, a u slučaju onih s duljim stažem, iznos bi svakako bio veći od današnjeg minimalca.
Spomenuti model temelji se na austrijskom Fondu za otpremnine koji je zaživio prije točno deset godina, pa su austrijski stručnjaci u Hrvatskoj nedavno predstavili svoja iskustva. Ona su uglavnom pozitivna, osim što se u praksi pokazalo da postoji potreba za dodatnom zaštitom radnika u prijelaznom razdoblju, osobito onih koji rade povremeno, na pola radnog vremena ili uz minimalnu nadnicu. U Hrvatskoj bi se to, kako sada stvari stoje, bar na neko vrijeme “anuliralo” nastavkom prava na naknadu po nezaposlenosti, pa s time ne bi trebalo biti problema, smatraju stručnjaci.
