Srbija je vjerojatno jedina država u kojoj se slave dva najveća poraza u nacionalnoj povijesti. U tamošnjoj javnosti na pijedestal su postavljeni Bitka na Kosovu polju iz 1389. godine te Albanska golgota iz 1915.; u prvom slučaju radi se o porazu od Turaka, koji je u idućim desetljećima doveo do propasti srednjovjekovne srpske države i četiri stoljeća života pod Osmanlijama, a u drugom, o masovnom bijegu pred Nijemcima i smrti nekoliko desetaka tisuća vojnika i civila u albanskim planinama. [Read more…]
Hrvatska se izobličila do neprepoznatljivosti
Bilo je to u ljeto 2006. godine. U vrelo srpanjsko jutro skupina napadača upala su u Biljane Donje, selo u zadarskom zaleđu naseljeno uglavnom Srbima. I kamenovala kuće nekolicine povratnika. Onako usput, u jednom su od dvorišta podmetnuli i požar. U napadu nitko nije ozlijeđen. Selom je zavladao strah. [Read more…]
SENSE – Prevažan alat u neizbježnom procesu pomirenja
Bio sam pozvan na otvaranje Dokumentacijskog centra SENSE, Centra za tranzicijsku pravdu u petak 13. listopada u Puli, u nazočnosti glavnog Haaškog tužitelja Sergea Brammertza te predstavnika tužilaštva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, o čemu će iscrpnije biti riječ u narednim danima i tjednima na Autografu, a sutradan, ove subote, govorio sam na konferenciji “Uništavanje kulturnog naslijeđa, poslijeratna obnova i izgradnja povjerenja”, točnije, u panelu “Uloga nasljeđa u poslijeratnoj obnovi, izgradnji mira i suradnji – pouke različitih pristupa”, da kao teolog i novinar dadnem neke ocjene. [Read more…]
Odgodom Noći kazališta opet se popušta najgorima i najneukijima
Sitnu i podlu kampanju protiv “boljševičkih” i “protuhrvatskih” elemenata u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu započeo je u Hrvatskom saboru Zlatko Hasanbegović. Par dana kasnije priključila se udruga Vigilare bizarnim javnim apelom i pozivom građanima da se zgražaju nad plakatom za novu sezonu tog istog HNK koji, u njihovim očima, promiče i potiče na bludne radnje. [Read more…]
Najveći sam duhovni šok proživio u Banja Luci
U Zagrebu je u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) održana multimedijalna izložba ”Spomenici na nišanu – Zatiranje povijesti i sjećanja” koja donosi pregled dijela procesuiranih i neprocesuiranih zločina nad kulturnim, povijesnim i vjerskim naslijeđem počinjenih u ratu na području bivše Jugoslavije krajem prošloga stoljeća. [Read more…]
Slučaj Stepinac: Od hinjene religioznosti do nužnosti pomirenja
U petak 10. veljače će biti još jedna godišnjica smrti Alojzija Stepinca (57. po redu), a uskoro u Novome sadu mješovita komisija nastavlja rad, ali se sada otvara poglavlje najtežeg razdoblja jer će započeti rasprava o ponašanju i držanju Stepinca za trajanja tzv. NDH, odnosno tijekom Drugog svjetskog rata kada je proveden genocid nad Srbima i kada su ustaše sudjelovale u holokaustu i pogromu Roma. [Read more…]
25. obljetnica opsade, pada i zločina u Vukovaru i Škabrnji
Dana 18. studenoga 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. [Read more…]
Haška satisfakcija obiteljima žrtava
Priopćenje povodom presude Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Stanišić i Simatović
Odluka Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osim što predstavlja mogućnost satisfakcije obiteljima žrtava, važna je i zbog porazne činjenice da nitko od pripadnika državnog vrha Srbije, uz izuzetak nižih zapovjednika JNA (Miodrag Jokić i Pavle Strugar / “Dubrovnik”, Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin / “Vukovarska bolnica”), nije osuđen sa zločine počinjene na teritoriju RH-a. Još uvijek se očekuje prvostupanjska odluka u predmetu Vojislava Šešelja za zločin počinjen na Ovčari.
Žalbeno vijeće MKSJ-a poništilo je oslobađajuću prvostupanjsku presudu, naložilo novo suđenje po svim točkama optužnice i odredilo zadržavanje optuženih Jovice Stanišića i Franka Simatovića u pritvorskoj jednici Tribunala
Žalbeno vijeće MKSJ-a poništilo je oslobađajuću prvostupanjsku presudu, naložilo novo suđenje po svim točkama optužnice i odredilo zadržavanje optuženih Jovice Stanišića i Franka Simatovića u pritvorskoj jednici Tribunala.
Spomenuto sudsko vijeće u svojoj odluci od utorka 15. prosinca odbacilo je prvostupanjsku presudu utemeljenu na standardu prema kojem čelnici Državne sigurnosti Srbije podređenim jedinicama (Crvene beretke – jedinica Državne bezbednosti za posebne namjene Republike Srbije, Škorpioni, Srpska dobrovoljačka garda, na čijem čelu je bio Željko Ražnjatović Arkan i Policija SAO Krajine) nisu pružali pomoć usmjerenu prema činjenju zločina već kontroli i održavanju okupiranog teritorija.
Podsjećamo, optužnica je Stanišića i Simatovića teretila, temeljem udruženog zločinačkog pothvata (UZP), te svih drugih oblika individualne kaznene odgovornosti, za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske (Baćin, Cerovljani, Dubica, Saborsko, Poljanik, Lipovača, Škabrnja, Bruška, Dalj, Erdut, Lovinac, Vukovar, ….) i BiH.
Spomenuto sudsko vijeće u svojoj odluci od utorka 15. prosinca odbacilo je prvostupanjsku presudu utemeljenu na standardu prema kojem čelnici Državne sigurnosti Srbije podređenim jedinicama (Crvene beretke – jedinica Državne bezbednosti za posebne namjene Republike Srbije, Škorpioni, Srpska dobrovoljačka garda, na čijem čelu je bio Željko Ražnjatović Arkan i Policija SAO Krajine) nisu pružali pomoć usmjerenu prema činjenju zločina već kontroli i održavanju okupiranog teritorija
Prema navodima optužnice, Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Milan Martić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Željko Ražnjatović Arkan, Vojislav Šešelj, … identificirani su uz optuženike kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja ne-Srba s teritorija Hrvatske i BiH.
U ponovljenom postupku novoimenovano raspravno vijeće imat će priliku očitovati se o kaznenoj odgovornosti optuženika temeljem ovog koncepta u kontekstu postojanja zajedničkog cilja svih navedenih sudionika te doprinosa optuženika tom cilju.
Eugen Jakovčić
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Vukovar i Škabrnja, 18. studenoga 1991. – 18. studenoga 2015.
Obljetnica opsade, pada i zločina u Vukovaru i Škabrnji – 24 godine poslije
Dana 18. studenoga 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. Tog se dana prisjećamo svih stradalih u Vukovaru i okolici. Tijekom ta tri mjeseca usmrćeno je više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86 djece. [Read more…]
Pokazuju Bogu srednji prst
Prije nego što se pozabavim današnjom temom imam jednu poruku ovima koji se okupljaju u Vukovaru kao Stožer, a ponašaju se baš onako kako su se nekada ponašali komunistički ili partijski komesari ”osuđujući” po kratkom postupku.
Navodim njihove najnovije prijetnje:
”Stožer za obranu hrvatskog Vukovara protivi se nedoličnim pokušajima estradizacije odavanja pijeteta, pri čemu pojedinci iz svojih uskih, dnevno-političkih i drugih interesa, na ljudskoj muci i trpljenju, zapravo ‘peru’ svoju nečistu savjest zbog nečinjenja dobra kada je trebalo spriječiti genocid nad vukovarskim žrtvama odanim Hrvatskoj.
Takvi ni danas ne čine ništa da se kazne oni koji su zločin počinili. Cijelo vrijeme izjednačavaju krivnju i falsificiraju povijest. U tom ozračju veliki broj građana Vukovara i Hrvatske danas doživljavaju ovu najavu dolaska g. Šerbedžije na Ovčaru.
Košić: ”Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”
Na upit novinara može li se poruka Stožera shvatiti kao prijetnja jasno poručujemo -poruku stožera ste trebali prenijeti u cijelosti pa bi svima bilo jasno koje je poruke stožer spreman odaslati hrvatskoj, svjetskoj javnosti i Šerbedžiji.”
Ja toj ekipi nedoraslih za demokraciju poručujem da su Hrvati jači od njihove destrukcije i da griješe jer provode fašizaciju naše domovine. Nekada se takve tuklo na Sutjesci i na Neretvi, a danas ćemo ih, metaforički rečeno, ”tući” na internetu i u okviru demokratskih institucija.
Señores: llévense vuestra roña a otra parte. Ustedes son una calamidad. Una vergüenza para nuestra bendita nación. Ustedes NO PASARÁN!
A sada na današnju temu koja je još i strašnija od neofašističkog divljanja stožeraša.
U Frohnleitenu kod Graza, u petak 28. ožujka (ma da na službenim stranicama sisačke biskupije piše da se ovaj događaj zbio u subotu 29. ožujka, što je greška koju namjerno navodim citirajući nešto niže propovijed sa te mise), održalo se nesvakidašnje euharistijsko slavlje. Tu je misu želio Dario Kordić, haški uznik koji svoju kaznu zatvora izdržava u Grazu, a taj je dan bio pušten na tzv. slobodan dan, te su u Frohnleiten pohrlili susresti se s njim njegovi najbliži – supruga Venera i kćeri Marija i Elizabeta, rodbina i mnogobrojni prijatelji iz domovine i inozemstva.
Na misi, koju je predvodio vojni biskup Juraj Jezerinac u koncelebraciji s biskupima sisačkim Vladom Košićem i pomoćnim zagrebačkim Valentinom Pozaićem, bilo je puno svećenika koncelebranata, a među njima i provincijal hercegovačkih franjevaca, koji inače vode tu hrvatsku katoličku misiju, fra Miljenko Šteko, koji je imao ulogu domaćina.
Poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”
Sudjelovalo je, da budemo precizni, tako izvještava Glas Koncila, 37 svećenika te više stotina rodbine i prijatelja. Katolički novinar Vlado Čutura kaže da je skupu, premda nije medijski najavljivan, nazočilo više hrvatskih generala i visokih časnika iz Domovinskoga rata, predstavnika hrvatskih braniteljskih udruga – od specijalne policije do gardijskih brigada – predstavnika Počasnoga bleiburškoga voda, prijatelja i rodbine ”nepravedno osuđenog Kordića”, zatim brojne redovnice, župni zbor i KUD iz Žepča.
Na internetskim stranicama Sisačke biskupije može se pročitati propovijed koju je biskup Košić posvetio Dariju Kordiću, a koja se pretvorila u najstrašniji crkveni skandal koji pamtim otkako je don Živko Kustić stao veličati ratne zločine hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon ”Oluje” (prvi uvodnik Glasa Koncila toga kolovoza 1995. imao je prestrašan naslov ”Neviđena humanost ratovanja”).
Prenosim prvi dio skandalozne Košićeve propovijedi:
”Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi s Dariom Kordićem
Frohleiten, 29. ožujka 2014.
Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!
Zapravo je ovaj sam naš susret – propovijed za sebe. To što si Ti, Dario, na slobodi, pa makar i privremenoj, te činjenica da si želio da se okupimo ovdje, u crkvi i slavimo sv. misu te da smo se okupili u ovako velikom broju, Tvoji najbliži – obitelj i prijatelji, već sve govori.
Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda.
Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.
Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti a što sve možeš primiti samo od Boga koji – kako reče sv. Pavao – ‘u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’ (Rim 8,28). Njima se uistinu sve okreće na dobro!…..”.
Dakle, pročitali ste: biskup uspoređuje ratnog zločinca Darija Kordića, odgovornog za smaknuće 116 Bošnjaka u Ahmićima 16. travnja 1993. kada su tzv. Jokeri razori selo i dinamitirali džamiju, sa samim Isusom Kristom, bogočovjekom i spasiteljem svijeta, pa se čovjek koji još nije poludio kao što su poludjeli svi ti popovi na toj misi pita: dokle će ići ta klerofašistička ofanziva?
Košić sve Hrvate zatim uspoređuje s Kordićem jer kaže kako će jednom stići pravda za Kordića i za cijeli hrvatski narod. Kordić je, naime, prema biskupu i svima ostalima, a na tisuće se broje, nevin da neviniji ne može biti. Nevin kao Isus Krist.
Možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima
Riječi pijeteta prema ubijenima u Ahmićima, naravno, nije bilo. Jebe se Košića za muslimane ili, kako se ono kaže, ”balije”? Pa bismo tako mogli reći: jebe se nama za Košića i njegovu ljubav prema ratnim zločincima. Ali to nije način i to nije pametan stav.
Nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje predvodi sisački biskup, kum i duhovni vođa onima iz Stožera, ta sam je stao na čelu kolone koja razbijanje ćiriličnih tabli smatra vrhunaravnim činom, a zabranu ćirilice poželjan katolički i domoljubni stav.
Ali centralna je figura bio ratni zločinac. Bilo je to, da budemo maksimalno iskreni, najbrutalnije ikad viđeno navijanje za zločin na nekoj hrvatskoj katoličkoj misi.
Donosimo fotografiju Darija Kordića kako na oltaru pali zavjetni svijeću ”za sve uznike, poginule, za domovinu”! A to je, inače, da pojasnim neupućenima u liturgijske stvari, svijeća baš onakva kakva se pali za Uskrs, koja simbolizira uskrslog Gospodina Isusa Krista.
Na kraju mise nazočnima se obratio i sam Dario Kordić i to s ambona, odakle se čita Riječ Božja. Pa da, ako je ordinarnom Košiću Kordić sinonim za izmučenog i razapetog Krista, zašto se ne bi ”uzniku” dopustilo da najavi i objasni cijeloj tzv. katoličkoj javnosti, cijeloj Hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu kako se to ”pati za domovinu”?
Zapravo, poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”.
Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
Ja ću, draga moja prijateljice, ovu kolumnu završiti tako što ću s teologom Alenom Kristićem konstatirati prežalosnu činjenicu: kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u onom smislu u kojem je to za svoju crkvu i u svoje vrijeme učinio Dietrich Bonhoeffer ispisujući poglavlja svoje ‘‘Etike“.
Naime, krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezin najveći kočničar.
Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst.
Bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske crkve na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh svijeta.
No, možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima.