Možda se i vama štogod takvoga dogodilo. Uđete u pekarnicu u gradiću u kojem ste se rodili i zamolite prodavačicu da vam kruh stavi u “škrnicl“, a ona vas čudno pogleda i pita: ”A što vam je to?“ Osjetite nelagodu kao da ste stranac u vlastitom zavičaju. [Read more…]
Putopisanje rubovima svjetova
Željko Ivanković, ”Hod rubovima svjetova”, Ex libris, Rijeka, 2015.
U trideset i pet godina plodnoga stvaralaštva gotovo da nema žanra u kojem se Željko Ivanković nije okušao: piše romane, priče, poeziju, dnevnike, eseje i studije, radio-drame, znanstvene članke, publicističke tekstove, književne kritike… Koliko god različiti bili žanrovi, ali i teme kojima se bavi, sve su to načini na koje, zapravo, pisanjem artikulira sebe samoga, označava koordinate svojega svijeta usuprot ljudskoj gluposti.
Posvećen književnosti kao pozivu i pomno predan pozivu kao najvažnijem poslu, Željko ne podilazi ni književnim modama ni publici niti kritici te već samim time, posebice u naše kaotično i nemirno vrijeme, svjedoči o vlastitoj nutarnjoj postojanosti i vjernosti sebi samom kao piscu.
Pisanje je za njega pitanje intelektualne i ljudske čestitosti. A književne nagrade, ponovljena izdanja, prijevodi njegovih djela na strane jezike – sve to svjedoči da njegovu artikulaciju svijeta brojni čitatelji prepoznaju srodnom ili poticajnom za vlastitu tihu i ustrajnu pobunu.
U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi
Željkov angažman kao neovisna intelektualca je, kako i sam reče u jednom od svojih intervjua, angažman dječaka iz bajke ”Carevo novo ruho“ kad pred svima naglas kaže: ”Pa što se svi folirate, car je gol!“. On ostaje vjeran tom angažmanu i tom glasu. Miljenko Jergović ga stoga i nazvao ”grandioznom figurom samoće“.
U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi.
U četiri odredišta Željko je putovao na razmeđima ključnih svojih formativnih razdoblja: u Berlin kao tridesetogodišnjak u počecima svoje javne književne karijere (tada je bio urednik brojnih časopisa i autor dviju zbirki poezije, a bosanskohercegovačka književnost, unatoč različitostima, činila se kompaktnom cjelinom), u Los Angeles kao četrdesetogodišnjak u zrelosti svojega stvaralaštva prokušana ratom i raspadom poznatoga svijeta iz kojega su se raslojavali razno-razni ”neprijatelji“ (iza Željka već je nekoliko zbirki kratkih priča, prijevodi, dva romana te dnevnik iz opkoljena i napadnuta Sarajeva), u Langenbroich o svom 46. rođendanu kao već posve etabliran pisac s lektirnim i antologijskim naslovima u osiromašenoj zemlji koja još ne nalazi svoj stabilni mir, te, naposljetku, u Rijeku nakon još niza zrelih knjiga, nagrada, prijevoda na čak šesnaest jezika, ali i iskustva gorčine jer ga je, napadnuta zbog kritike fundamentalizma, malo tko u Sarajevu javno branio, što je, čini se, cijena za otvorenost, kritičnost i vjernost čestitosti.
Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako.
Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako
Putopis najčešće biva definiran kao prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju.
Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti.
Kao diskurzivni modus odabrao je dnevnik, što mu omogućuje boravljenje u sadašnjosti iskustva i doživljaja te nedovršenost i otvorenost izraza. Putopisac ne razvezuje priče, nego svoje zapisane tragove ostavlja visjeti na karti geografije smisla. Stoga su njegovi dnevnici poput fragmenata za druga, nova putovanja u pisanje i pamćenje. Za kakvu novu priču ili intelektualnu (auto)biografiju kad ga one prizovu.
Njegov stil kadikad podsjeća na stil Heinricha Bölla, pisca kojega voli i kojega je prevodio: obojica stvaraju svojevrsnu Trümmerliteratur, pri čemu ruševine postaju građa za novu gradnju a da graditelji ne gube svijest o uzaludnosti posla. Valja pisati i pisati, ali ne i napisati, trajno ostajući u mogućnosti čuđenja – i ljudskoj gluposti i ljudskoj ljepoti.
Za putovanja Željko se pripravlja pomno kao i za pisanje: no ne vode ga već napisani, postojeći vodiči, nego ih on sam stvara idući tragovima kulture upisane u geografiju, odnosno tragom rađanja, stvaranja i umiranja stvaralaca (književnika, skladatelja, slikara) te kulturnih događanja (objavljenih knjiga, obljetnica, festivala, susreta).
Rijetko što prepušta slučaju: unaprijed crta kulturološku kartu grada ili mjesta što ga posjećuje te naknadno upisuje što je novoga zapazio ili naučio te koga novoga upoznao. Kadikad tek s kratkim lirskim izletima i pokojim duhovitim poskokom. Precizno očitava mikrosvjetove, mikrokulture, antropologiju prostora što ga samim očitavanjem čuva od zaborava. Ponajprije za sebe. A onda i za nas, čitatelje.
Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi
Ono što odmah upada u oči dok čitamo njegove putopisne dnevnike jest da Željko, premda usidren i u svom sarajevskom i u svom čitalačkom iskustvu, ne biva zarobljen u mi (ja)-oni opreci, nego mu je uspoređivanje vlastita svijeta s onim kojega osvaja, koji ga zatiče, tek polazište za otkrivanja. Drukčija polazišta i iskustva od onih koje susreće u tzv. zapadnom svijetu ne služe mu kao alibi da ne bude prisutan tu gdje trenutno jest. Stoga vrlo brzo kuću, stan ili sobu u kojoj stanuje počinje nazivati ”svojima“ (premda ne i domom).
Prostori koje odmah osvaja su, dakako, ulice i trgovi, potom knjižare i knjižnice, muzeji, kina, a onda i kavane, pivnice, robne kuće i stadioni – to su njegovi orijentiri u svakom gradu. Pritom istodobno prepoznaje ili otkriva paralelno postojanje tih toposa u drugim vremenima i okolnostima te ih opipava kroz sadašnjost i kroz znanja koja ima o osobama iz povijesne zbilje, a nastanjeni su u fikcionalnom prostoru Željkova čitateljskog iskustva i obrazovanja. Nostalgično zaražen književnom poviješću, to dinamično iskustvo i dalje neprestance proširuje, trajno pripravan za trijezno čuđenje i temeljito učenje.
Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi.
Vremena također teku simultano: ona arheološka omeđena su s jedne strane susretima s ljudima i svime onim što još želi vidjeti te, s druge strane, malim, intimnim ritualima i uživanjem u banalnosti svakodnevnoga. Metronom kojim mjeri stvarnost pritom mu je svakodnevno čitanje novina. A usred svega toga pisanje, čitanje knjiga i pisanje. Nulla dies sine linea.
Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti
Putopisac Željko motri svijet iz njegova središta – sebe samog, te stoga trajno hoda po njegovim rubovima da sebe ne izgubi. Da bi vidio cjelinu. Za njega nema središta i periferije, ni u geopolitičkom ni u književnom prostoru. A onda ni opreka: izvan-unutra, život-književnost. Arheologija rasporeda građe teksta slijedi putanju kronotopa, a autor spretno uspijeva spojiti nespojivo: življenje i promatranje.
U Berlinu Željko hoda po rubovima komunizma koji kao da se iz bivše Jugoslavije ovdje podijelio na Istočni i Zapadni Berlin. Hoda po Zidu i s njegove karaule motri. Zid je ”zatvor, kazna, čuvar laži, brana pred strahom“. Puške čuvaju zid, a zid čuva sve ostalo: s istočne strane ”nestvarnu sliku nevinosti i sterilnosti i opominjuću prijetnju, podsjetnik na nemoć onih što sanjaju nedopuštene snove“, a sa zapadne strane ”čudesnu živost političkih grafita, inata, protesta i drskosti iznad svega“.
U Los Angelesu američka ga praktičnost ponešto odvikava od Europe te, iako je primoran odgovarati na pitanja o ”tragičnom položaju Bosne u svemiru“, na suncu se iz njega iscjeđuju ”kapi ratne vlage“. Kako sam kaže: to ”Kolumbo u njemu otkriva Ameriku“, ali svejedno ostaje djetetom Europe: nostalgičan i bez iluzija.
U Böllovoj kući u Langenbroichu druži se, što sa samim Böllom, kojega prevodi, što s ljudima koji se brinu za kuću ili žive u njoj te s onima koji mu dolaze ili ga vode u goste. Čita bosanske, hrvatske i njemačke novine. A priče i poneka pjesma mu među naslagama sunca i kiše same dolaze. Svakodnevica pisca koja u Sarajevu sve više postaje i više nego privilegijem.
Dok boravi u Rijeci ”tetovirani“ ljudi i dalje ”tetoviraju“ njegovu Bosnu, a Željko piše, govori, druži se s momcima iz izdavačke kuće ”Ex libris“ (iz čije luke isplovljava i ova knjiga): sa srdačnim domaćinom imenjakom Željkom i poduzetnim urednikom Zoranom.
Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo ”svoju“ Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje
Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo ”svoju“ Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje.
Pritom se Željko i skriva i otkriva: jedva što ćemo doznati o njegovim intimnim osjećajima (snove zapisuje tek nekoliko puta, a o najdražim osobama piše škrto), a istodobno u načinu na koji raspoređuje građu, ubrzava ili usporava prelaženje kroz nju, otkrivamo ritam njegova hoda i otkucaje njegova srca.
Zavičaj iz kojega izlazi i kojemu se trajno vraća književnost je sama.
Političke religije su zapravo političke ideologije
Teologija je, zapravo, sve dublje gurana u akademski zapećak još otkako se Katolička crkva, ustuknuvši pred naglim, globalizacijskim promjenama u svijetu, uplašila dalekosežnosti Drugoga vatikanskog koncila te se, sve do sadašnjega pape Franje, vraćala u siguran prostor restauracije staroga. Na Koncilu su učiteljstvo i teologija išle, iako ne bez trzavica, ruku pod ruku. Danas kao da žive u paralelnim svjetovima. [Read more…]
Dobre riječi
(Opaska uredništva: Objavljujemo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).
U javnom prostoru ništa nam tako nedostaje kao dobrih riječi. Riječi koje oslobađaju dobre energije i omogućuju dobre odnose. Zatrpali smo se međusobnim podjelama te često ne vidimo više ljude. Ne vidimo više jedni druge. Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet. [Read more…]
Proizvodnja malograđanštine
(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).
Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.
No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili uopće ozbiljno čita ma koga vrijednoga čitanja. [Read more…]
Franjina ostavština – integralna ekologija
Enciklikom Laudato si. O brizi za naš zajednički dom, koja je ugledala svjetlo dana krajem lipnja 2015. papa Franjo koraknuo je dalje i dublje od pokušaja dosadašnjih papa da u svoje govore i dokumente uključe i ekoteologiju, i samu još u povojima. U 180 stranica dugačkom dokumentu Papa ne samo da premošćuje višestoljetnu manjkavost katoličke teologije kada je riječi o teologiji stvorenja, [Read more…]
Zauzimati se za pravdu
Pravednost i ljubav nisu neodvojive. Međusobno se nadopunjuju. Možda je pravda stvar države, kako kaže papa Benedikt XVI, ali Crkva ne može biti izuzeta borbe za pravednost kao što to jasno kaže papa Franjo u objema svojim enciklikama: Evangelii Gaudium i Laudato si. [Read more…]
Laudato si
”Laudato si“ (”Hvaljen budi“) – tako počinje Il Cantico delle Creature, ili Pjesma stvorenja, kako se najčešće prevodi pjesma Franje Asiškog. Pjesmu je Franjo ispjevao u doba najveće krize, dvije godine prije smrti. Još od povratka s Istoka patio je od sve to jače upale očiju te ga, uz posvemašnju iscrpljenost organizma, posve shrvala. Klara ga je smjestila u zamračenu sobicu pored crkvice sv. Damjana. [Read more…]
Propovijed pape Franje u Sarajevu
Ako je još tkogod dvojio o tome što su značenje i smisao posjete pape Franje Sarajevu – unatoč jasnom očitovanju njegova pastoralna poslanja u posljednje dvije godine pontifikata – to više ne bi trebao činiti čuvši Papinu propovijed izgovorenu za slavljenja svete mise na stadionu Koševo u Sarajevu. On je došao svima, „svim muškarcima i ženama dobre volje“, progovoriti o temeljnim ljudskim vrijednostima: [Read more…]
Naš Bog-ljubav
Prelazeći iz Staroga u Novi zavjet potrebno je naglasiti da je riječ o kontinuitetu, mnogo više nego o ispunjenju Staroga u Novome, kako su to shvaćali crkveni oci i preuzela teologija. Ivanova deklaracija (1 Iv 4,8): “Bog je ljubav” čini se kao prekid s starozavjetnom logikom kakva počiva na shvaćanju Božje pravednosti. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 15
- 16
- 17
- 18
- 19
- …
- 23
- Next Page »