“Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune” je 700-stranična i bogato ilustrirana epopeja o 25 godina kultnog političko-satiričkog lista Feral Tribune. Autor podrobno opisuje fenomen Feral Tribunea od dana nastanka davne 1983. kao humorističkog podlistka Nedjeljne Dalmacije pa sve do gašenja samostalnog tjednika 2008. godine te objašnjava važnost Feral Tribunea za vrijeme u kojem je izlazio, kao i za današnjicu. [Read more…]
Uvod u Feral Tribune (6)
Godinu i pol nakon gašenja ”Ferala”, u veljači 2010. ”Slobodna Dalmacija” ”razvalila” je kako je Splitsko-dalmatinska županija 2007. obnovila napuštenu školu u selu Gardun u Dalmatinskoj zagori ne bi li arheolozi pod vodstvom Mirjane Sanader, supruge bivšeg premijera, u njoj mogli – odlagati alat. [Read more…]
Enciklopedija otpora
Boris Pavelić, ”Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune”, Adamić, Rijeka, 2014.
Kad se prije koji mjesec, krajem sumorne 2014. godine, u javnosti pojavila knjiga Borisa Pavelića ”Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune”, svakome iole upućenom bilo je posve jasno kako nije mogla biti objavljena u boljem času. Dok se u zemlji odigravao posljednji čin ulične revolucije desnice, čije su se temeljne poruke iscrpljivale u raspirivanju netrpeljivosti prema Srbima i nastojanjima da se u zemlju uvedu kategorije privilegiranih građana i političkih partija, Pavelićeva knjiga pojavila se kao poziv na otpor.
No istovremeno i kao vapaj za okončanjem kalkulantskog povlačenja lijevo-liberalnih vlasti pred naletom revitalizacije tuđmanističkih mitova i vrijednosti. Neovisno o tome čita li sam autor vlastitu knjigu u tom ključu, ona zaista ima mobilizacijski potencijal na građanskoj sceni.
S druge pak strane, ova knjiga nije samo to. Ona je istovremeno i enciklopedija genijalnog i građanski iznimnog hrabrog otpora, povijest nezavisnog novinarstva, ali i knjiga upozorenja o tome u kojem se smjeru kreće društvo kad takve glasove, kakav je bio ”Feral Tribune”, gura na marginu da bi ih izolirala.
Teško je također ne uočiti simboličnost činjenice da se jedna ovakva knjiga pojavljuje upravo o momentu kada se takav britki i istinski slobodni medij nameće kao nužnost u zemlji koja je u istoj mjeri, u kojoj je nespremna na suočavanje s prošlošću, spremna na održavanje tuđmanističkih mitova. U ime kojih se sprema na mentalni povratak u devedesete.
Pa što je to Pavelić napravio? Bez imalo namjere da mu laskamo bez pokrića, treba priznati kako uloženi trud i njegov konačni rezultat predstavljaju perfektnu doktorsku disertaciju interdisciplinarnih društveno-humanističkih znanosti. Sve je u ovom rukopisu perfektno zanatski odrađeno i činjenično utemeljeno. Od kronologije na početku teksta, preko arhivskog istraživanja i razgovora s akterima, do prikaza ”Feralove” biblioteke i njezinih izdanja na kraju knjige
Pa što je to Pavelić napravio? Bez imalo namjere da mu laskamo bez pokrića, treba priznati kako uloženi trud i njegov konačni rezultat predstavljaju perfektnu doktorsku disertaciju interdisciplinarnih društveno-humanističkih znanosti. Sve je u ovom rukopisu perfektno zanatski odrađeno i činjenično utemeljeno. Od kronologije na početku teksta, preko arhivskog istraživanja i razgovora s akterima, do prikaza ”Feralove” biblioteke i njezinih izdanja na kraju knjige.
Da u ovom društvu postoji iole razvijena kritička svijest, disertacija ovakvog tipa imali bismo do sada na filozofskim fakultetima u zemlji i na cijelom južnoslavenskom prostoru pristojan broj. No baš zato što ih nemamo, ova se knjiga pojavila kao rukopis koji će bez ikakve sumnje popunit tu prazninu i, nadajmo se, potaknuti istraživanja sličnog tipa koja bi nasljeđu ”Ferala” dala primjereno mjesto u društvenoj povijesti.
Odgovor na pitanje zbog čega do sada u široj, pa i akademskoj javnosti, uloga tog medija nije bila primjereno prepoznata, nalazi se u samoj knjizi. Posebno u onom dijelu u kojem autor prikazuje kako su mainstream mediji, s promjenom političkih okolnosti, počeli otkrivati ”šokantne i ekskluzivne” priče o ratnim zločinima i gospodarskom kriminalu. Posve ignorirajući činjenicu kako su sve te priče bile objavljivane u ”Feralu” godinama prije toga, i to bez ikakvog odjeka.
Cinizam hrvatske stvarnosti, koji se možda najbolje ogledao u činjenici da premijer Ivica Račan nakon dolaska na vlast nikada nije pristao na razgovor za ”Feral Tribune”, dok je kroz godine koje je proveo u opoziciji, po tvrdnjama ”Feralovih” urednika, često znao moliti za prostor u tim novinama, doveo je do toga da su kao nezavisni mediji koji su pomogli izgradnju moderne Hrvatske odlikovani ”Globus” i ”Nacional”. A ”Feralova” ključna i beskompromisna uloga, naravno, posve je prešućena.
Iz svega rečenog jasno je da ovo ne može biti samo studija posvećena ”Feral Tribuneu”, već i savršena studija mentaliteta hrvatskog društva, zbog koje ćemo puno lakše razumjeti zašto nismo bili u stanju iskoračiti iz nacionalističkog modela devedesetih godina i zbog čega se on uvijek iznova vraća.
Snaga Pavelićevog rukopisa je ponajprije u tome što nije dopustio da ga zanimljivost pojedinih segmenata globalne priče o ovom mediju i njegovoj društvenoj ulozi odvuče od temeljnog cilja koji je sebi očito postavio. A to je potpuna slika ”Feral Tribunea”, promotrena iz svih aspekata i bez izdvajanja ičega što bi narušilo cjelinu.
Snaga Pavelićevog rukopisa je ponajprije u tome što nije dopustio da ga zanimljivost pojedinih segmenata globalne priče o ovom mediju i njegovoj društvenoj ulozi odvuče od temeljnog cilja koji je sebi očito postavio. A to je potpuna slika ”Feral Tribunea”, promotrena iz svih aspekata i bez izdvajanja ičega što bi narušilo cjelinu
Imamo li u vidu da je prilika za takvu dekonstrukciju ovog medija bilo pregršt, kao i činjenicu da je dobar dio njih u javnost pustila upravo lijevo-liberalna inteligencija, jasno je pred kolikim se izazovom našao autor. Iz činjenice da ga je uspješno nadvladao možemo zaključiti da je uočio najbitnije momente iz dvadesetpetogodišnje povijesti ovih novina.
Druga veličina Pavelićevog pristupa krije se u činjenici da on sve te izazove nije jednostavno ignorirao ili preskočio, nego im je svima dao primjeren prostor i značaj koji su u određenom momentu imali. Preciznije govoreći, autor se s jedne strane mogao fokusirati na ključnu ulogu ”Feralovog” izvornog trojca (Ivančić-Lucić-Dežulović) ili eventualno kvarteta, pridružimo li im Đermana Senjanovića, te jahati po teoriji kako je s odlaskom Borisa Dežulovića i Senjanovića to prestalo biti to.
Da se uhvatio te zavodljive teorije, na koju su mnogi pristali, Pavelić bi jednostavno propustio uočiti kako je ”Feral” u svojoj posljednjoj fazi zapravo bio novinarski najkvalitetniji. Drukčiji no ranije, ali bolji. Na isti način mogao je usvojiti teoriju o tome da su te novine propale zbog toga što su s Tuđmanovom smrću izgubile smisao postojanja, ne uspjevši se, unatoč prelasku na magazinski format, prilagoditi novom dobu.
Što opet nije napravio, ukazavši na jednostavnu činjenicu kako se zakup oglasnog prostora u medijima nikad nije vodio isključivo tržišnim principima.
U konačnici, autor se mogao prepustiti sirenskom zovu tračeva o velikom bogatstvu koje su vlasnici novina nagomilali, nauštrb samih novina i njihovih zaposlenika, čemu opet nije podlegao.
Jednako kao što se nije dao zavesti tumačenjem kako su se te novine raspale iznutra zbog narušenih međuljudskih odnosa.
No, kao što je ranije navedeno, svim tim pričama i tezama koje su se plasirale kroz medije Pavelić je prišao s punom ozbiljnošću i analitičnošću, korektno ih prenijevši i logično ih opovrgavajući.
Brojna svjedočanstva u ovoj knjizi predstavljaju prvorazredan povijesni izvor. S jedne strane zbog uvida u njihove dileme, motive i poteze kojima su mijenjali društvenu svijest i medijsku sliku društva, a s druge, ne manje bitne, zbog niza zanimljivosti i sitnica kojima su njihovi odnosi bili prožeti. Jedna od takvih je svakako slučaj prvog razgovora Viktora Ivančića i Predraga Lucića s Dežulovićem, na koji je ovaj, na užasavanje obojice, došao u bijeloj majici. Naručivši usput Colu, dok su njih dvojica već standardno bili na pelinkovcu. Što je navelo Ivančića da kaže Luciću: ”Vidi ti s njim, pa ako nije previše zainteresiran, nema veze”
Posebna zanimljivost ove knjige, koja s posljednjim događajima u vezi vlasničke strukture EPH-a iznova dobiva na aktualnosti, tiče se pregovora između ”Feral Tribunea” i Ninoslava Pavića, tadašnjeg vlasnika EPH-a. Koji su naprasno i jednostrano okončani od strane samog Pavića, bez ikakvog objašnjenja i uz potpunu šutnju. O čemu su, naravno, za potrebe knjige svjedočili vlasnici ”Ferala”.
I inače njihova brojna svjedočanstva u ovoj knjizi predstavljaju prvorazredan povijesni izvor. S jedne strane zbog uvida u njihove dileme, motive i poteze kojima su mijenjali društvenu svijest i medijsku sliku društva, a s druge, ne manje bitne, zbog niza zanimljivosti i sitnica kojima su njihovi odnosi bili prožeti.
Jedna od takvih je svakako slučaj prvog razgovora Viktora Ivančića i Predraga Lucića s Dežulovićem, na koji je ovaj, na užasavanje obojice, došao u bijeloj majici. Naručivši usput Colu, dok su njih dvojica već standardno bili na pelinkovcu. Što je navelo Ivančića da kaže Luciću: ”Vidi ti s njim, pa ako nije previše zainteresiran, nema veze.”
”Smijeh slobode” istovremeno svjedoči i o dramatičnosti pritisaka Tuđmanovog režima na ”Feral Tribune”. Priča Viktora Ivančića, koju je Pavelić zabilježio, o tome kako je po objavljivanju sad već kultne naslovnice na kojoj je bila fotomontaža zagrljenih Tuđmana i Miloševića, po njega u redakciju na Staru godinu došla Vojna policija s mobilizacijskim pozivom, čita se kao napeti krimić.
Po uvjerenju samog Ivančića, ali i po brojnim indicijama koje je autor u knjizi rekonstruirao, postojala je realna bojazan da tadašnji glavni urednik ”Ferala” bude smaknut na frontu. Samo iz tog Viktorovog slučaja, gotovo filmskog bijega iz redakcije u Zagreb i kasnijeg posredovanja Slavka Goldsteina da se ta akcija obustavi, mogao bi se snimiti napeti triler po istinitim događajima. A to je bio tek djelić onoga što su ove novine u svojoj dvadesetpetogodišnjoj povijesti prošle.
Zahvaljujući ovakvom autorskom pristupu, kombinaciji svjedočanstava i dokumentarnih izvora, ali i zbog činjenice kako je ovaj tjednik kroz čitavo vrijeme svog postojanja djelovao u izrazito dramatičnim okolnostima i s neizvjesnom sutrašnjicom, ”Smijeh slobode” se, unatoč svojih skoro 700 stranica, čita u jednom dahu.
Maknemo li se na trenutak od poruka i tematskih cjelina Pavelićevog rukopisa, suočit ćemo se s činjenicama o autorovom savršenom osjećaju za bitno i evidentnoj studioznosti u pristupu. Zahvaljujući navedenim faktorima, čak i ljudi koji nikad u životu nisu čuli za ”Feral Tribune” moći će precizno rekonstruirati povijest tih novina, njihove najvažnije razvojne momente, ali i, prije svega, njihovu društvenu ulogu.
Što god tko mislio o tome, prilično se izglednom čini budućnost u kojoj će neki romantični hrvatski nacionalisti, svjedočeći o bezgrešnosti vlastite nacije, navoditi ”Feral Tribune” kao svjetiljku slobode i u najtežim vremenima. To bi, naravno, bilo posve krivo iz te perspektive, s obzirom na to da su svi režimi, od socijalističkog, preko Tuđmanovog, do u konačnici Račanovog i Sanaderovog, na ovaj ili onaj način, u Tuđmanovo vrijeme posebno brutalno, pokušali ugasiti taj tjednik
Time vrijednost ove knjige postaje još veća, čineći je štivom koje će biti aktualno i u dalekoj budućnosti i bez kojeg se neće moći razumjeti tih četvrt stoljeća hrvatske i jugoslavenske povijesti. Povrh toga, ova knjiga svjedočit će budućim naraštajima čitatelja i istraživača o tome da je i u najtežim okolnostima moguće sačuvati vlastitu savjest i profesionalne standarde, ali i savjest cjelokupnog društva.
Što god tko mislio o tome, prilično se izglednom čini budućnost u kojoj će neki romantični hrvatski nacionalisti, svjedočeći o bezgrešnosti vlastite nacije, navoditi ”Feral Tribune” kao svjetiljku slobode i u najtežim vremenima. To bi, naravno, bilo posve krivo iz te perspektive, s obzirom na to da su svi režimi, od socijalističkog, preko Tuđmanovog, do u konačnici Račanovog i Sanaderovog, na ovaj ili onaj način, u Tuđmanovo vrijeme posebno brutalno, pokušali ugasiti taj tjednik.
No sa stanovišta općeljudskih vrijednosti, ovaj tjednik će ostati točno ono što mu je u prvom broju iz listopada 1983. godine proročanski zapisao utemeljitelj Đermano Senjanović, a s čim Pavelić otvara svoju knjigu: ”Ne znamo dokle će ovi Feral svitlit, ali virujte da dokle bude svitlija, svitlit će kako Bog zapovida.”
Čak i pasionirani čitatelji ”Feral Tribunea” susrest će se u ovoj knjizi s nevjerojatnom količinom malo poznatih podataka, o kojima nisu puno znali. Upoznat će se tako s korijenima ”Ferala”, zanemarenom ulogom Zorana Ercega, cenzorskim škarama Krune Kljakovića, dramatičnim okolnostima štrajka u ”Slobodnoj Dalmaciji” i nastanka samostalnog ”Ferala”.
Čitat će o okolnostima u kojima je štampan prvi broj, o organiziranom paljenju ovog tjednika u središtu Splita, o sudbini Miljenka Smoje i okolnostima kultnog životnog intervjua koji je dao Borisu Dežuloviću. Suočit će se čitatelji, naravno, i s istraživačkim radom novinara ovog tjednika, poput Petra Dorića, Ivice Đikića, Vladimira Matijanića, Damira Pilića i brojnih drugih. Podsjetit će se, uostalom, na činjenicu kakvi su intelektualni i moralni profili pisali u tim novinama, ali će ih Pavelićeva knjiga podsjetiti i na brojne legendarne naslovnice kojima su ismijavali tragičnu i tužnu stvarnost oko sebe.
Knjiga je ovo o jednom turbulentnom vremenu i o nekolicini hrabrih i ludo talentiranih novinara i drugova, koji su iz vlastitog talenta i praktički iz ideje otpora stvorili instituciju ”Feral Tribune”. Takvu instituciju koja je okupila gotovo sve najvrjednije što je jugoslavenski prostor u intelektualnom smislu dao.
Pavelićev pothvat nije isključivo pionirski, nego i kontra struje. Ako ništa drugo, a onda iz razloga što je ovdje na jednom mjestu skupio ono za što su brojni ljudi u ovom društvu bili zainteresirani da ostane zaboravljeno i na margini. Naravno, isključivo iz razloga da ih ova knjiga s jedne strane ne podsjeća na to što su sami u teškim vremenima propustili biti, a s druge na to kolika je količina talenta bila koncentrirana u ovom tjedniku
Pročitat će priču o novinama koje su prve rušile barijere na ovim prostorima i koje su od prve pa sve do posljednje, možda i najkvalitetnije faze, kada je taj tjednik uređivala Heni Erceg, predstavljale posljednje utočište za brojne unutrašnje ili vanjske egzilante u vremenima ludila i mraka.
Činjenice da su te ljude tužili predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, da im je njegov režim uvodio porez na pornografiju i da su ih, nakon što su ih na sve moguće načine pokušali likvidirati, prvo uspješno sklonili na marginu, a onda tiho ugasili, više su nego dovoljan razlog da se ova knjiga uzme u ruke i pažljivo pročita.
Boris Pavelić je pred tim ljudima koji su stvarali povijest slobodnog novinarstva i povijest otpora upalio diktafon, istovremeno iznijevši pred javnost iscrpan pregled onoga što su u novinarskom i intelektualnom smislu proizveli. Pionirski je to pothvat, gotovo jednak onome koji su sami feralovci poduzeli ostajući ustrajni u ideji slobode, pa makar i po cijenu gašenja.
Pavelićev pothvat nije isključivo pionirski, nego i kontra struje. Ako ništa drugo, a onda iz razloga što je ovdje na jednom mjestu skupio ono za što su brojni ljudi u ovom društvu bili zainteresirani da ostane zaboravljeno i na margini. Naravno, isključivo iz razloga da ih ova knjiga s jedne strane ne podsjeća na to što su sami u teškim vremenima propustili biti, a s druge na to kolika je količina talenta bila koncentrirana u ovom tjedniku.
S nadom da će ova knjiga potaknuti slična istraživanja fenomena zvanog ”Feral Tribune”, ali i da će probuditi svijest o potrebi za novim medijskim i društvenim otporom ludilu koje se valja ulicama, uzmite je u ruku, pogasite sve suvišne kućanske aparate i smijte se punim plućima smijehom slobode.
(Prenosimo s portala Novosti).
F.T.-u ne ”pakirati”
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale.
O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”.
Piše to Davor Ivanković u ”Večernjaku” kojemu je Vesna Škare Ožbolt ispričala da joj je odlazak na posao u subotu u Ured predsjednika Tuđmana – ”svaka mu je subota bila radna” – bio traumatičan jer je ”teško podnosio pisanje Feral Tribuna”. A Tuđmana su zvali ”diktatorom”, čudi se ovaj nediplomatski, a autorima te ”satire” nije pala ni dlaka s glave.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”
Nije ni mogla, znaju to dobro i ”Večernjak” i Ivanković, a prešućuju i lažu dok lašte spomenik uoči obljetnice, jer nikada dlaka i nije bila u pitanju već uvijek glava.
Pa kada spominju listu zločestoća i zločina koje je F. T. radio F. T.-u, i navode nečuvenu naslovnicu na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni u bračnom krevetu, a na kojoj piše ”Jesmo li se zato borili?”, mogli su barem u fusnoti svojim čitateljima objasniti da je objavljena 28. prosinca 1993. godine.
U trenutku kada je veliki dio Hrvatske okupiran od Miloševićevih velikosrpskih paravojski, dok u BiH traju najžešći sukobi Hrvata i muslimana, a javno i tajno crtaju se mape podjele te nesretne države koja je trebala nestati.
Tri dana kasnije, na staru godinu, Viktoru Ivančiću je na vrata pozvonila Vojna policija da ga odvede u Dračevac i mobilizira u 4. gardijsku brigadu. Bio je to jedini glavni urednik bilo kojeg medija u Hrvatskoj koji je trebao na silu otići u rat, a da nije dobio niti mobilizacijski poziv.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”.
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale. O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”
Tuđmanove subotnje želučane tegobe nisu prestale ni nakon rata. Prvo političko suđenje novinarima u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića.
Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen-područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu. Sudac Marin Mrčela dva puta je oslobodio ”Feralovce”, a državno odvjetništvo se žalilo. Proces nikada nije dobio sudski epilog jer je Tuđman umro.
Ivankoviću i ostalima selektivnog pamćenja uzalud je sada nabrajati sve one prijetnje koje su ”Feralovci” doživljavali na ulici, miniranje njihovih prostorija, javno spaljivanje novina… Njima ništa ne znače ni stotine tužbi teških milijune eura za duševne boli, od Merčepa preko Nevenke Tuđman pa do generala Slavka Barića.
Na kraju mogli bismo se pozvati na još jednog diktatora koji satiričarima nije skinuo ni vlas s glave, J. B. T.-a, koji je navodno izjavio: ”Tuđmanu ne pakirati”. Da, poučak ”F. T.-u ne pakirati!” mogao bi spriječiti mnoge nedoumice. Ili bi nekima i danas bilo draže da je MUP, osim za Milana Levara, morao raspisati nagradu od 100 tisuća kuna i za svaku korisnu informaciju o ubojicama Feral Tribuna?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Kujundžićev uvod u fašizam
Još se jednom vraćam (moram!) govoru predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića održanog prilikom predstavljanja njegova programa u nedjelju 30. studenog u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski.
Poslužit ću se člankom Krune Kartusa objavljenog 1. prosinca na tportalu: ”Između fraza Milana Kujundžića na predstavljanju njegova predizbornog programa u nedjelju u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski čulo se i nešto konkretno, a to je izbacivanje svega osim Domovinskog rata kao temelja hrvatske državnosti.
Stručnjaci za tportal pojašnjavaju da je Kujundžićeva ideja loša za demokraciju, povijest, državu i građane. Idejom o, što Kujundžić naziva ”jednom od središnjih točaka programa”, tome da pokrene ”stvaranje novog hrvatskog Ustava, u kojem će pisati da je Hrvatska domovina Hrvata i svih njezinih građana, a da je temelj hrvatske države ”isključivo Domovinski rat”, ovaj predsjednički kandidat građanima nudi brisanje hrvatske povijesti unazad od 1991, kao svojevrsne nove ere.
Program je tako i stilizirao, pa su tu ‘novi izborni sustav’, ‘nova javna uprava i regionalni ustroj’, ‘nova gospodarska i socijalna politika’, ‘nova energetska politika’, sve ‘novo’, bez obzira na činjenicu da predsjednik Republike nema ovlasti iz tih područja, osim predstavljanja države u zemlji i inozemstvu, vojnih i sigurnosnih te protokolarne ovlasti.
Izbrisati sve osim Domovinskog rata – na načelnoj je razini neprihvatljivo, jer je nasljednik pogrešnih stajališta da država, pravni poredak i društvo nastaju od jednog trenutka u vremenu, a da sve što je bilo prije nije pravno relevantno i ne utječe na ono što će biti poslije. To je stajalište ”sa mnom, s ovom povijesnom činjenicom, počinje povijest naše države”, bez obzira o kojoj se činjenici radilo. Dakle načelno je pogrešan stav
Udarna je ideja o novom Ustavu u kojem bi, prema Kujundžiću, samo Domovinski rat bio temelj hrvatske države, a izbačeno sve ovo: srednjevjekovno kraljevstvo, pragmatična sankcija, Hrvatsko-ugarska nagodba, Država SHS i ZAVNOH. Što je rekao u Maloj dvorani, pred oko tristo sljedbenika, to je Kujundžić točno tako nabrojao i u pisanom programu dajući do znanja da povijest od 7. stoljeća ne smatra važnim za državnost Hrvatske.”
Stručnjaci s kojima je razgovarao novinar tportala kažu da je takvo ponašanje loše, a ideja neprihvatljiva. Prof. dr. sc. Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, objašnjava da postoje tri razloga zbog kojih je pogrešan Kujundžićev prijedlog.
”Prvo i temeljno, ovakav pristup – izbrisati sve osim Domovinskog rata – na načelnoj je razini neprihvatljiv, jer je nasljednik pogrešnih stajališta da država, pravni poredak i društvo nastaju od jednog trenutka u vremenu, a da sve što je bilo prije nije pravno relevantno i ne utječe na ono što će biti poslije. To je stajalište ‘sa mnom, s ovom povijesnom činjenicom, počinje povijest naše države’, bez obzira o kojoj se činjenici radilo. Dakle načelno je pogrešan stav.
Drugo, to je pravno, pa i pravno-povijesno, neprihvatljivo jer hrvatska državnost nije utemeljena isključivo na Domovinskom ratu, nego i na nizu prethodnih državnopravnih zbivanja, prava, okolnosti.
No ako odlučujemo ne nabrajati druga zbivanja, svakako moramo navesti pravne i vrijednosne temelje hrvatske države, a antifašizam, europski vrijednosni krug, vladavina prava i slično, to inherentno jesu.
Treće, i možda najapsurdnije u navedenom prijedlogu, jest to da on implicira kako su antifašizam i Domovinski rat nešto različito. Naime hrvatska je država utemeljena na borbi protiv svih totalitarnih režima, i fašističkih, i komunističkih, i nacionalističkih. Domovinski rat i antifašizam su međusobno komplementarni, dijelom preklapajući pojmovi, a zajedno čine dio većeg opsega vrijednosti koje zajedno možemo nazvati ‘suprotstavljanje i odricanje od svih totalitarnih sustava’.
Domovinski rat je neposredno važan za ostvarenje državnosti, ali jednako tako je i antifašizam, koji je zbacio protunarodni režim NDH i koji je doveo do ZAVNOH-ovskih granica koje smo uspješno obranili u Domovinskom ratu te koje su međunarodno priznate i dan danas, uz onih nekoliko spornih područja i neriješenih pitanja, o čemu ovdje nije riječ”, objasnila je profesorica Barić.
Hrvatska je država utemeljena na borbi protiv svih totalitarnih režima, i fašističkih, i komunističkih, i nacionalističkih. Domovinski rat i antifašizam su međusobno komplementarni, dijelom preklapajući pojmovi, a zajedno čine dio većeg opsega vrijednosti koje zajedno možemo nazvati ”suprotstavljanje i odricanje od svih totalitarnih sustava”
Kujundžić ne prolazi ni na ispitu povjesničara, dodaje kolega s tportala. Dr. sc. Hrvoje Klasić, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, podsjeća da hrvatska povijest nije počela 1991., a da je i inače potpuno pogrešno procesima davati nulte godine jer je nastanak države proces.
”Žao mi je što neki kandidati ne uče iz prošlosti i što ne znaju što su i zašto za Hrvatsku značile 1918, 1939, 1945. i druge važne godine. Hrvati su se stoljećima borili za svoju državnost pa je potpuno pogrešno proglašavati temeljem samo jedan povijesni period. Očito neki pojedinci i dalje povezuju antifašizam s komunizmom iako bi trebali znati da svi antifašisti nisu bili komunisti, ali svi komunisti jesu bili antifašisti.
Zahvaljujući tome činjenica je da se 1945. Hrvatska našla na pravoj strani povijesti, a velika zasluga u tome je Komunističke partije – ona je ta koja je pozvala i vodila ustanak. To ne znači da se sve kasnije ne treba analizirati. Isto tako, ne znači da se one koji su se 1941. podigli protiv fašizma može šikanirati.
No kod nas se ova pitanja, a to je očigledno, koriste u dnevnopolitičkoj funkciji, bolje rečeno dnevnopolitikantskim, pa onda valja pitati ovakve predlagatelje što bi na njihovu ideju rekao Franjo Tuđman, koji se kao 20-godišnji antifašist i partizan pridružio obrani zemlje od fašizma?”, istakao je prof. Klasić.
Profesor povijesti Zdenko Samaržija pojašnjava Kujundžiću da je ovo pitanje najlakše shvatiti kao odnos dobra i zla i to je treći prilog u članku tportala.
”Tko ne razlikuje dobro od zla, nije dobro odgojen ili ima drugih razloga da relativizira dobro, pa čak i opravdava zlo. Antifašizam je putokaz dobrote u grdim vremenima, snaga hrvatskoga naroda kojeg fašizam i nacizam nisu uspjeli privući na svoju stranu premda su nositelji novoga poretka u Europi mahali primamljivim darom, što je bilo oslobađanje od velikosrpske hegemonije i objedinjavanja dijela hrvatskoga korpusa u jedinstvenu nacionalnu državu.
Međutim neulazak Međimurja, Baranje i Bačke u nacionalnu državu Hrvata te ostajanje Istre, kvarnerskih otoka i dijela Dalmacije u monarhističkoj Italiji, a odmah zatim nedobronamjerni potezi vlasti prema političkim neistomišljenicima i surovi postupci prema nacionalnim zajednicama usmjerili su hrvatski narod u borbu protiv nedemokratskog i zlonamjernog sustava, kojem je navodna hrvatska državna nezavisnost bila izlika za provođenje terora.”
Na kraju članka novinar tportala podsjeća na ono što bi bilo ”viškom” u Kujundžićevom ustavu:
Dok sam slušao dr. Kujundžića, meni je u glavi bila riječ ”nacionalna revolucija” i to na jedan po meni ružno asocijativan način. Riječ ”revolucija“ se godine 1941. koristila vrlo često. Dublji razlog zbog kojeg je to činjeno je činjenica da to vrijeme ni za koga nije bilo stanje normalnosti ili da nitko nije očekivao da to bude stanje normalnosti. To čak nije bilo ni stanje prividne normalnosti, a nitko se nije ni trudio da to tako bude
Ustav Republike Hrvatske temeljima državnosti proglašava ove događaje koje bi Kujundžić izbrisao: hrvatske kneževine u VII. stoljeću; srednjovjekovna samostalna država u IX. stoljeću; Kraljevstvo Hrvata u X. stoljeću; održanje hrvatskog državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji; odluka Hrvatskoga sabora 1527. o izboru kralja iz habsburške dinastije; odluka Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.; zaključci Hrvatskoga sabora iz 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskoga naroda; Hrvatsko-ugarska nagodba 1868.; odluka Hrvatskoga sabora 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba; činjenica da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao; Banovina Hrvatska 1939.; uspostava temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.).
Čak i nakon toga naš Ustav ističe da su jedan od temelja državnosti i demokratski izbori 1990., novi Ustav te godine i tek onda pobjeda u Domovinskom ratu.
Sve što prethodi ratu, smatra Kujundžić, dakle i godina donošenja Ustava i demokratski izbori, sve treba izbaciti!?
Zašto kažem da sam se ”morao” vratiti tom Kujundžićevom govoru, njegovoj inicijativi da se ”počisti” preambula Ustava?
Mislim da je važno naglasiti da je doktor medicine Milan Kujundžić ušao u politički i ideološki prostor koji ne razumije, a koji je iznimno opasan. Jer je to uvod u fašizam. Ili još gore od toga.
Nacistički Neue Ordnung, najava svih nacifašističkih stranaka da će se njihovim dolaskom na vlast dogoditi temeljite promjene, da će doći nešto “novo”, sličnost je koja se sama po sebi nameće.
Dok sam slušao dr. Kujundžića, meni je u glavi bila riječ ”nacionalna revolucija” i to na jedan po meni ružno asocijativan način. Riječ ”revolucija“ se godine 1941. koristila vrlo često. Dublji razlog zbog kojeg je to činjeno je činjenica da to vrijeme ni za koga nije bilo stanje normalnosti ili da nitko nije očekivao da to bude stanje normalnosti. To čak nije bilo ni stanje prividne normalnosti, a nitko se nije ni trudio da to tako bude.
Komunisti su se spremali na ustanak – ”na dizanje revolucije“, te su taj ustanak ubrzo i podigli. Ustaše, pak, a o njima je u prvome redu riječ, po svojim su vlastitim riječima izvodili ”revoluciju“.
Valjalo je stvoriti i novog čovjeka: nepotpisani tekst iz 1942. godine, objavljen u Ustaši, govori o ”vanjskoj revoluciji u Hrvatskoj“ koja se već ”provodi“. Vjerojatno se misli na ”čišćenje hrvatskog tijela od stranog utjecaja“, odnosno na sustav terora koji je ustrojio ustaški režim i poveo rat protiv svih svojih neprijatelja. No, Ustaša traži da se provede ”i unutarnja revolucija, revolucija čovjeka, i stvaranje novoga Hrvata, onakvoga čovjeka, kakovoga traži današnje veliko vrijeme“, a to je, najkraće rečeno – ”preobraćaj hrvatskog čovjeka, koji će biti prožet krajnjom požrtvovnošću i fanatičkim hrvatstvom…” (Ustaša 7/1942.)
O kakvoj je ”revoluciji“ riječ nije posve jasno ni nakon iscrpnog iščitavanja raznovrsnih izvora, jer je taj pojam za razne osobe u različitim prilikama značio i različite stvari. No, bez obzira na sve razlike nema sumnje da svi oni koji su o ”revoluciji“ govorili mislili su da se treba dogoditi temeljita promjena u društvu.
To proizlazi iz jednog od osnovnih postulata ustaške ideologije – sveobuhvatno stvaranje nove Hrvatske. I zato me taj Kujundžićev govor uplašio, ne samo zato što mu je svaka druga riječ bila ”hrvatski narod”, o čemu sam pisao prije tjedan dana.
Neki su, oni ideološki potkovaniji, smatrali da će se ”revolucija“ odvijati i na kulturnom planu ili prvenstveno na kulturnom planu, pa je Vinko Nikolić tražio i da se stvara ”nova književnost”, jer ”novi duh u hrvatskom životu ne može zastupati stari tip književnosti” (Nikolić, Za novu Hrvatsku, 193).
Nikolić je pojasnio na što misli: usprotivio se da ”tipovi novoga vremena” budu ”Krležini degenerici, bludnici i pijanice (…) junaci raznih djela, koja ubijaju volju za život, ruše polet, misaono odvode u duševna i fizička samoubijstva” Potom napada Gjalskoga, Leskovara i mnoge druge.
Upravo je rad na kulturnome polju trebao biti najvažnija karika u stvaranju i realizaciji ideologije koja je trebala povezati osobu Poglavnika, ustaški pokret i hrvatski narod/državu u jednu cjelinu. Za stvaranje takve ideologije bili su potrebni intelektualci, od kojih će se određeni broj, poput Vinka Nikolića, angažirati na tom poslu. Upravo među onima okupljenima oko Matice hrvatske.
Neki su smatrali da su navedene promjene (od ukidanja srpskog pravoslavlja nadalje) tek uvod u mnogo groznija događanja – naime, neki su mislili na pljačku, a neki na ubojstva. Dido Kvaternik “je smatrao, odnosno imao luđačka shvaćanja o revoluciji koju treba provesti.” (Vidi, HDA, fond MUP SRH, 013.0.56, V. Židovec, Moje sudjelovanje u političkom životu, 30, 138, 139).
I umjereni Vladimir Židovec govorio je o “ustaškoj revoluciji” (HDA, fond MUP SRH, 0.13.0.56, V. Židovec, Moje sudjelovanje u političkom životu, 139-140). Kada 1942. Danijel Crljen komentira Načela ustaškog pokreta, tvrdi da je “s leđa hrvatskog naroda trebalo skinuti dva jarma, dva gospodstva. Na političkom, nacionalnom polju trebalo je uništiti srpsku državnu vlast nad hrvatskom zemljom. Na gospodarskom polju trebalo je izbrisati kobni i svemoćni utjecaj židovstva” (”Načela“, u: Ustaša, Dokumenti, 75).
Ponovo se referirajući na akcije protiv Židova, Crljen govori o ”brzom i energičnom čišćenju s hrvatskog narodnog tijela. To je bio jedini pravi način uklanjanja njihovog pogubnog utjecaja na sav naš javni život i njihovog gospodovanja u našem gospodarstvu i priradu” (”Načela“, u: Ustaša, Dokumenti, 76-77).
S obzirom na to da je još uvijek ostalo nejasno je li dr. Milan Kujundžić u listopadu 2003. tijekom kongresa gastroenterologa u Madridu slučajno naletio na grob Ante Pavelića dok je šetao grobljem San Isidro, je li tamo otišao ”iz znatiželje” ili je istina nešto treće, a to je da je neke lječnike kolege vukao za rukav, kako su neki u anonimnom pismu javili tjedniku Feral Tribuneu (članak je objavljen 12. veljače 2004. iz pera Vladimira Matijanića), mislio sam da je potrebno upozoriti javnost na opasnost Kujundžićevih političkih ideja jer sam ih ja, a i mnogim drugima se to dogodilo, doživio kao opako prizivanje nacističkog ”Neue Ordnunga” ili ustaškog ”nacionalističkog čovjeka”
Stepinčev Katolički list u lipnju 1941., govoreći o uspostavi države, tvrdi da se radi o ”iznenadnom orkanu”, pa da taj orkan ”odnosi sav talog i prašinu, koji ruši sve što nije bilo na dobrom temelju građeno” (Katolički list, 23/1941, 262).
General Glaise von Horstenau, praktički od stvaranja NDH izrazito kritičan prema ustaškoj vlasti, u srpnju 1941. je ”revoluciju” shvaćao na posve drugačiji način: tada je označio ”ustašku revoluciju” kao ”najkrvaviju i najužasniju” (Jelić-Butić, Ustaše i NDH, 188-189).
Kada se vidjelo da revolucija neće biti moguća bez krvi, krenulo se u rat protiv svih ”neprijatelja hrvatskoga naroda”. Konspirativna veza između Srba, Židova, komunista i masona bila je omiljena tema ustaških propagandista od stvaranja NDH. Ta je tobožnja veza morala stvoriti atmosferu u kojoj je javnost shvatila kako je obračun s tim neprijateljima jedino moguće rješenje i kako ”revolucija“ koja se najavljivala znači upravo to i samo to.
U konačnici, valjalo je stvoriti i novog čovjeka: nepotpisani tekst iz 1942. godine, objavljen u Ustaši, govori o ”vanjskoj revoluciji u Hrvatskoj“ koja se već ”provodi“. Vjerojatno se misli na ”čišćenje hrvatskog tijela od stranog utjecaja“, odnosno na sustav terora koji je ustrojio ustaški režim i poveo rat protiv svih svojih neprijatelja. No, Ustaša traži da se provede ”i unutarnja revolucija, revolucija čovjeka, i stvaranje novoga Hrvata, onakvoga čovjeka, kakovoga traži današnje veliko vrijeme“, a to je, najkraće rečeno – ”preobraćaj hrvatskog čovjeka, koji će biti prožet krajnjom požrtvovnošću i fanatičkim hrvatstvom…” (Ustaša 7/1942.).
Hrvatska mladost, list za srednjoškolsku mladež, objavljuje pjesmu koja završava kiticom: ”Hrvati mladi, svet zove zov: na život nov! na život nov!” (Hrvatska mladost 1-2/1941, str. 5).
Vinko Nikolić samo varira ove misli: ”Nova Hrvatska treba i novog čovjeka. Nacionalistička Hrvatska treba nacionalističkog čovjeka. Ustaška Hrvatska treba i ustaškog čovjeka” (Nikolić, Za novu Hrvatsku, 191).
Pošto je zacrtano stvaranje ”novog čovjeka“, logična je posljedica bila da se trebalo nametnuti javnosti mišljenje kao da je uistinu došlo novo doba.
S obzirom na to da je još uvijek ostalo nejasno je li dr. Milan Kujundžić u listopadu 2003. tijekom kongresa gastroenterologa u Madridu slučajno naletio na grob Ante Pavelića dok je šetao grobljem San Isidro, je li tamo otišao ”iz znatiželje” ili je istina nešto treće, a to je da je neke lječnike kolege vukao za rukav da sa njim odu do poglavnikova groba, kako su neki u anonimnom pismu javili tjedniku Feral Tribuneu (članak je objavljen 12. veljače 2004. iz pera Vladimira Matijanića), mislio sam da je potrebno upozoriti javnost na opasnost Kujundžićevih političkih ideja jer sam ih ja, a i mnogim drugima se to dogodilo, doživio kao opako prizivanje nacističkog ”Neue Ordnunga” ili ustaškog ”nacionalističkog čovjeka”.
Kao što je ignorirao moje prethodno pitanje o tome jesam li ja čovjek ili ”smeće” i hoćemo li svi mi koji politički drugačije mislimo od njega morati strepiti od njegove ”Nove Hrvatske”, pretpostavljam da će i ovo pitanje zanemariti, ali ga, zbog zdravlja sviju, treba postaviti: doktore Kujundžiću, jeste li svjesni da ste progovorili riječnikom fašista?!
‘Generali’, šlamperaj HTV-a
Prva epizoda trodijelnoga HTV-ova dokumentarnog serijala ”Generali”, emitirana u utorak navečer na Hrvatskoj televiziji, pokazala je kako kolektivnoj predodžbi Domovinskog rata još uvijek – devetnaest godina poslije pobjede – manjka elementarno samoispitivanje. Dokumentarist se ne uspijeva ni početnički odlijepiti od onoga prvog posttraumatskog pobjedničkog trijumfalizma, populističkoga mahanja zastavama i slavljenja ratničkih osobina dijela vojnih zapovjednika.
Autor serijala Hrvoje Zovko svojim je, zanatski uvelike nezgrapnim pristupom, uspio tek jedno: ne zaobići najkardinalnije kontroverze oko Oluje, pa se njegova prva epizoda može tolerirati tek utoliko što više nemamo posla s otvorenim poricanjem.
Dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti
Za razliku od prethodnih ovdašnjih pokušaja dokumentarističke televizijske obrade rata, Zovko će u svoj serijal ipak pripustiti sugovornike koji misle drukčije do tuđmanovskih interpretacija, pa smo u prvome nastavku čuli i nezasluženo marginaliziranoga generala Petra Stipetića te bivšega novinara Feral Tribunea i suautora knjige ”Ante Gotovina – stvarnost i mit” Ivicu Đikića.
Dakle, dvadeset je godina trebalo HTV-ovoj dokumentaristici da prizna kako su Hrvati poslije Oluje ubijali, palili i pljačkali. Dvadeset godina, i to usprkos isto toliko starim otkrićima hrvatskoga nezavisnog tiska, i davno poznatim činjenicama o zločinima poslije Oluje, višestruko dokazanim od Zagreba, preko New Yorka do Haaga. Koliko je to priznanje zakašnjelo, u prvoj se epizodi vidi i po tome što čak i Vesna Škare-Ožbolt, u ono vrijeme bliska Tuđmanova suradnica, danas tvrdi kako se Hrvatska ”treba stidjeti” zločina počinjenih poslije Oluje.
No dobro – kad smo to već i na HTV-u čuli, što s priznanjem čini Hrvoje Zovko? Ne produbljuje, nego zaglađuje kontroverzu. Naprosto je komična ta autorova potreba da izgubljene ljudske sudbine ujednačuje i pomiruje sa službenom hrvatskom istinom.
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima
Navodi nas na zaključak kako svjedočimo novoj vrsti bijega od istine: kako naime priznati da zločin jest počinjen, ali ga nekako ipak ugraditi u plemenitu pripovijest o čistome i svetom Domovinskom ratu?
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima.
Zbog takvoga istraživačkog infantilizma i moglo se dogoditi da autor ne intervjuira nijednu srpsku žrtvu, nego čovjeka neprijateljskog sustava, posljednjega pobunjeničkog gradonačelnika Knina. Takav pokušaj ”žbukanja kontroverze” mora propasti, jer ne može uvjerljivo objasniti događaje, nego samo stvara novu inačicu samoobmanjivanja.
Jer, dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Južna Afrika, a tako blizu
”Dvostruki negativ”, Ivan Vladislavić
(Autograf.hr kritiku u cijelosti prenosi s portala za knjigu & kulturu čitanja Moderna vremena Info)
Ivan Vladislavić južnoafrički je pisac, rođen u Pretoriji 1957. godine. Njegovo slavensko ime i južnoslavensko prezime s tipičnom umanjenicom u sufiksu, jedino je što ga povezuje s balkanskom djedovinom. Po jeziku na kojem piše, po temama koje obrađuje, zemlji o kojoj piše, Ivan Vladislavić bliži je J.M. Coetzeeu nego li hrvatskim, srpskim i bošnjačkim piscima s prezimenima na ‘‘ić”… Ili se barem tako čini. Ili Južna Afrika i Balkan nisu možda tako daleko jedno od drugog kao što to izgleda na globusu.
Vladislavić, već poznat kod nas (roman “Mahnitost”, također u prijevodu Miloša Đurđevića, Feral Tribune 1999.) lako kupi čitatelja. Kupi ga kad napiše da je “voda u bazenu podrhtavala u snu kao uhranjena životinja i izdisala klor”. Kupi ga kad daje savjet kako preživjeti kad vas zaključaju u prtljažnik automobila (prema Oprah, nogom izbijete stražnje svjetlo, provučete ruku kroz prozor i mašete: vjerojatno će netko iza vas shvatiti da se radi o kriznoj situaciji).
Vladislavić, već poznat kod nas (roman “Mahnitost”, također u prijevodu Miloša Đurđevića, Feral Tribune 1999.) lako kupi čitatelja. Kupi ga kad napiše da je “voda u bazenu podrhtavala u snu kao uhranjena životinja i izdisala klor”. Kupi ga kad daje savjet kako preživjeti kad vas zaključaju u prtljažnik automobila (prema Oprah, nogom izbijete stražnje svjetlo, provučete ruku kroz prozor i mašete: vjerojatno će netko iza vas shvatiti da se radi o kriznoj situaciji)
Ili kada piše kako pritiskom na gumb daljinskog od televizora metak ispaljen u Hollywoodu ubija antilopu u Mala Mali; pa natjera serijskog ubojicu koji vitla nožem da nasjecka luk; od čijih će ljutih komadića zatim zaplakat preživjeli stanovnici odrona zemlje.
No nije bitno ono čime Vladislavić na prvu kupuje čitatelja. Ono što određuje ”Dvostruki negativ” nije savjet za spašavanje iz prtljažnika: mada bi u nekoj situaciji i to moglo koristiti. Najkraće, “Dvostruki negativ” je roman o aparthejdu, fotografiji, i neuručenim pismima.
U trodijelnom romanu Vladislavić pokriva tri razdoblja suvremene južnoafričke povijesti: vrijeme aparthejda s početka osamdesetih, vrijeme promjena s početka devedesetih, i recentno razdoblje. U sva tri dijela, a posebno u prvom, Južna Afrika je zemlja podijeljenosti i zemlja mržnje.
Na poslu, na ulici, u susjedstvu, najbolje je izbjegavati svaki razgovor, jer svugdje proviruje rasizam. Novi susjedi mogu se činiti kao zanimljiv par sve dok ih ne pozovete na roštilj i nakon par boca piva ne suočite se s mučnim i krvoločnim južnoafričkim rasizmom.
Pa tako ispada da Vladislavić i nije toliko udaljen od djedovine. Živi na drugom kraju svijeta, piše na stranom jeziku o tamošnjim “problemima”, ali možemo ga zamisliti i kako živi u Hrvatskoj, i piše na hrvatskom, baš isti ovaj roman. Ono što ga povezuje s djedovinom nije “ić”.
Nije pisac neki argentinski nogometni talent hrvatskog prezimena kojeg se samo tako može prebaciti preko oceana, niti je književnost nacionalna nogometna vrsta pa je dovoljno navući najdraži dres i zaigati. Vladislavić kao osoba i kao autor rezultat je društva koje ga je formiralo (baš koliko i odnosa koji je stariji Vladislavić imao s njegovom majkom). Negdje drugdje bio bi druga osoba, drugi čovjek; možda fotograf, ili poštar, a ne književnik
I ovdje je bolje ne razgovarati previše sa susjedima, niti ih zvati na roštilj. Jedna rečenica previše i simpatični susjed odmah se može pretvoriti u tipičnog hrvatskog gremlina koji mrzi ćirilicu, pedere, Srbe, i tako dalje po već dobro utvrđenoj hijerarhiji. Napomenuli smo, Ivan Vladislavić južnoafrički je pisac rođen u Pretoriji, trenutačno živi u Johannesburgu, ali eto, lako ga možemo čitati i kao “našeg” pisca koji se bavi temama koje prepoznajemo i s kakvim živimo.
“Dvostruki negativ” nije roman samo jedne brzine. Kako mijenja vremenska razdoblja, tako Vladislavić mijenja i tematske registre.
I to je ono što ga određuje kao književnika. Od “familijarnog”, susjedskog fašizma, tematski prepoznatljivog pa i očekivanog, “Dvostruki negativ” se pretapa u roman o (metafizici) fotografije, i naposljetku u (egzistencijalistički) roman o konstruiranju sjećanja i konstruiranju samog identiteta; kako pojedinca tako i zajednice.
U tom mijenjanju tematskih registara kriju se mnoge čudne stranice: čudnije i od ruke koja kroz pozicijsko svjetlo veselo maše iz prtljažnika. Junak romana društveni je autsajder koji ne sudjeluje niti u kolektivnom veselju koje je sredinom devedesetih potpalio trijumf južnoafričke ragbi reprezentacije na svjetskom prvenstvu; a i sam Vladislavić čini se kao jednako izmješteni i distancirani promatrač društva.
Knjiški junak tokom boravka u Londonu, gdje je pobjegao da bi izbjegao služenje vojske, sudjeluje na prosvjedu protiv aparthejda. U novinama sutradan izlazi fotografija prosvjednika kako prolaze Strandom. I on se pronalazi na njoj. Preko ušiju je nabio kapu, kao da se skriva od špijuna. Drugi se drže za ruke, grle, a on hoda sam, ruku spuštenih uz tijelo. Ne kao razbijena karika, već “prekid u lancu”.
“Dvostruki negativ” nije roman samo jedne brzine. Kako mijenja vremenska razdoblja, tako Vladislavić mijenja i tematske registre. I to je ono što ga određuje kao književnika. Od “familijarnog”, susjedskog fašizma, tematski prepoznatljivog pa i očekivanog, “Dvostruki negativ” se pretapa u roman o (metafizici) fotografije, i naposljetku u (egzistencijalistički) roman o konstruiranju sjećanja i konstruiranju samog identiteta; kako pojedinca tako i zajednice
I Vladislavića kao autora možemo promatrati kao “prekid u lancu” književnih očekivanja. Vladislavić je neobičan, ambiciozan, izvanredan književnik. Čitajući ga misli stalno bježe prema tome kako bi ovaj ‘‘ić” izgledao na hrvatskoj književnoj sceni.
Nije pisac neki argentinski nogometni talent hrvatskog prezimena kojeg se samo tako može prebaciti preko oceana, niti je književnost nacionalna nogometna vrsta pa je dovoljno navući najdraži dres i zaigati.
Vladislavić kao osoba i kao autor rezultat je društva koje ga je formiralo (baš koliko i odnosa koji je stariji Vladislavić imao s njegovom majkom). Negdje drugdje bio bi druga osoba, drugi čovjek; možda fotograf, ili poštar, a ne književnik.
No pokušavajući ga vidjeti u hrvatskoj književnosti zapravo vidimo svjetskog pisca kojem je svaka nacionalna književnost preuska (južnoafrička koliko i hrvatska). Vladislavić pokazuje vrijednost izvornosti, i to ne u lokalnim, nego u univerzalnim razmjerima. Domaću scenu on bi obogatio već samim time što je izvoran, i prevelik za nju.
Ne govorimo to zato da umanjimo hrvatsku ili neku drugu ovdašnju regionalnu književnost (kojima ne manjka ozbiljnih pisaca), već da pozicioniramo Vladislavića: ni “našeg”, pa ni isključivo južnoafričkog – već svjetskog… Odnosno, i jedno i drugo i treće.
Dvostruki negativ
Ivan Vladislavić
Prijevod: Miloš Đurđević
Elitech d.o.o. – Edicije Božičević 4/2014.
190 str., meki uvez
ISBN 978-953-7953-10-2
Divljački nasrtaj
Srbi su opet izašli iz rezervata i treba ih milom ili silom vratiti natrag da se u njemu bave sobom ispijajući prošvercanu ”vatrenu vodu”. Najnovijeg utjerivanja Srba u rezervat prihvatili su se tjedni prilog Jutarnjeg lista Magazin i njegov novinar Tomislav Čadež.
EPH-ove perjanice odaslale su otvoreno pismo predsjedniku Srpskog narodnog vijeća i saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu prozivajući ga zbog toga što je kao izdavač tjednika Novosti dopustio objavljivanje autorskih tekstova Ivice Đikića i Viktora Ivančića u kojima, tvrdi se, blate i sramote ponajbolje hrvatske muževe – Krešimira Dolenčića i Tomislava Čadeža.
Morbidno je već to što jedan novinar i jedne navodno liberalne novine prozivaju izdavača drugih novina zato što objavljuje autorske tekstove svojih novinara. Magazinu i Čadežu nije prvi put da polemiziraju s drugim novinama i novinarima. Ovaj su put, međutim, nasrnuli i na izdavača podsjećajući ga da novine izdaje zahvaljujući novcu hrvatskih poreznih obveznika, jer se, eto, radi o tjedniku mizerne prodane tiraže i s prevelikim brojem zaposlenih novinara koji se bez državne sise ne bi vode napili i kruha najeli
Morbidno je već to što jedan novinar i jedne navodno liberalne novine prozivaju izdavača drugih novina zato što objavljuje autorske tekstove svojih novinara. Magazinu i Čadežu nije prvi put da polemiziraju s drugim novinama i novinarima. Ovaj su put, međutim, nasrnuli i na izdavača podsjećajući ga da novine izdaje zahvaljujući novcu hrvatskih poreznih obveznika, jer se, eto, radi o tjedniku mizerne prodane tiraže i s prevelikim brojem zaposlenih novinara koji se bez državne sise ne bi vode napili i kruha najeli.
I toga u Hrvatskoj ima: da novine i novinari čijem se izdavaču, zahvaljujući interventnim mjerama države u predstečajnoj nagodbi, otpisuje značajan dio višemilijunskih dugova vjerovnicima kako bi opstao na tržištu i sačuvao barem dio radnih mjesta prigovaraju drugim novinama i novinarima što su tržišno neuspješni.
Zaslijepljeni bijesom zbog verbalnih batina koje su u polemici oko Dolenčićevih izjava s početka devedesetih godina prošlog stoljeća o “divljačkoj i zločinačkoj srpskoj kulturi” dobili od Pupovčevih “hrvatskih plaćenika” Đikića i Ivančića, Magazin i Čadež pobjegli su od teme polemike i prihvatili se dokazivanja “čija majka crnu vunu prede”.
I pritom nisu nimalo originalni. Kao i mnogi prije njih koji su odlučili “prizvati pameti” Srbe i njihove čelnike odmah su potegli argument da svoja manjinska prava i identitet konzumiraju i čuvaju zahvaljujući hrvatskim proračunskim sredstvima. Prešućuju pritom da taj proračun pune i Srbi koji su, unatoč svemu, preostali u Hrvatskoj i uredno izvršavaju svoje porezne obveze, tako da barem dio svojih prava, uključujući pravo na informiranje, zapravo sami financiraju.
Pritom nisu nimalo originalni. Kao i mnogi prije njih koji su odlučili “prizvati pameti” Srbe i njihove čelnike odmah su potegli argument da svoja manjinska prava i identitet konzumiraju i čuvaju zahvaljujući hrvatskim proračunskim sredstvima. Prešućuju pritom da taj proračun pune i Srbi koji su, unatoč svemu, preostali u Hrvatskoj i uredno izvršavaju svoje porezne obveze, tako da barem dio svojih prava, uključujući pravo na informiranje, zapravo sami financiraju
Da li pritom iz proračuna uzimaju više nego što u njega ulažu bez posebne je računice teško reći. Sudeći po tvrdnji premijera Milanovića da kao država i društvo godinama svi više trošimo nego što privređujemo, moguće je i da Srbi čine isto. Iako, s obzirom na podatke o njihovoj podzaposlenosti u državnim i javnim službama možda i nije tako.
No, u krajnjem slučaju to i nije bitno, bitnije je da imaju univerzalno pravo na informiranje i čuvanje i promicanje svojeg nacionalnog identiteta i hrvatska im je država, ako je demokratska, dužna osigurati konzumiranje tog prava u granicama svojih mogućnosti.
I nije to slučaj samo sa Srbima i pripadnicima drugih manjinskih zajednica. Magazin i Čadež spočitavaju Novostima, Pupovcu, Đikiću, Ivančiću, ali i svima onima koji svoje informacije i tekstove prodaju u maloj nakladi na kiosku, pa njihovu nekomercijalnu i neprofitnu „rabotu“ moraju uglavnom plaćati porezni obveznici.
Po njima je prodaja na kiosku krunski dokaz jesu li novine dobre ili loše, cvijeće ili smeće, informativne ili lažljive, uspješne ili neuspješne. Ako je kiosk jedini i glavni kriterij opstanka novina, onda bi koliko sutra svi novinski izdavači morali staviti ključ u bravu, pa i oni koji pozitivnu posluju zahvaljujući marketinškim prihodima koje ostvaruju, jer bez njih, samo s prodanom nakladom, ne bi mogli opstati na tržištu. I Čadež se prodajom svojih kazališnih kritika ne bi kruha najeo, barem ne današnjeg, možda onog starog, odbačenog.
Jedni manjak prihoda, dakle, pokrivaju marketinškim prihodima, a drugi proračunskim sredstvima. Nije nevažno ni da su u prva dva desetljeća hrvatske tranzicije vlasnici komercijalnih medija vlasnički kontrolirali distribuciju novina na kioscima i sve tiskare, a i s najmoćnijim marketinškim tvrtkama bili na ”ti”, u najmanju ruku u vanbračnoj zajednici, tako da je upitno koliko su bili komercijalno uspješni zahvaljujući svojim uređivačkim politikama, a koliko zahvaljujući monopolu koji su uspostavili na tržištu.
Uzimanje proračunskog novca ispod žita, zakulisnim igrama i komplotima iza zatvorenih vrata ministarskih kabineta i drugih državnih ureda nedopustivo je i politički kažnjivo. Magazin i Čadež, međutim, o tome šute, već u svojoj polemičkoj nemoći divljački nasrću na neprofitnog izdavača Novosti kako bi ušutkali Ivicu Đikića i Viktora Ivančića i vratili Feralov duh natrag u bocu
Aktualne predstečajne nagodbe razgolitile su i njihovo navodno ”gađenje” prema proračunskim sredstvima. Vrlo ih rado uzimaju kad god i gdje god mogu. I ne samo u predstečajnim nagodbama. Pritom ih ”usisavaju” iz proračuna netransparentnije od Novosti i drugih medija koji ih dobivaju preko javnih natječaja i odlukama nadležnih tijela državnih institucija.
Zato sve glasnije napadaju proračunsko sufinanciranje neprofitnih medija otkad se ono nastoji sustavnije i transparentnije voditi. Onako kako se to radi u razvijenim demokratskim društvima s isto takvim medijskim tržištima. I u njima se pravo na informiranje ostvaruje proračunskim sufinanciranjem neprofitnih medija, jer komercijalni mediji nisu i ne mogu biti jedini jamci slobode govora i javne riječi, odnosno prava na informiranje.
U njima je, međutim, sustav raspodjele proračunskih sredstava javan i transparentan, s jasnim kriterijima. Uzimanje proračunskog novca ispod žita, zakulisnim igrama i komplotima iza zatvorenih vrata ministarskih kabineta i drugih državnih ureda nedopustivo je i politički kažnjivo.
Magazin i Čadež, međutim, o tome šute, već u svojoj polemičkoj nemoći divljački nasrću na neprofitnog izdavača Novosti kako bi ušutkali Ivicu Đikića i Viktora Ivančića i vratili Feralov duh natrag u bocu gdje je prije desetak godina smješten nakon što je “propao na kioscima”.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Predrag Lucić: “Previše smo zasrali da nam bude prohodno” (II)
Piše: Amila Kahrović
Predrag Lucić je jedna od najznačajnijih novinarskih, ali i književnih ličnosti bivše Jugoslavije. Beskompromisni je kritičar svih ideologija, bile one lijeve ili desne. Novinar koji je svojim tekstovima hrabro, lucidno, domišljato, ali i otvoreno progovarao o zločinima koje je režim Franje Tuđmana činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je iz udarne trojke kultnog Feral Tribunea i autor knjiga koje su alarmirale javnost u regionu kakve su “Bezgaća povijesne zbiljnosti”, “Sun Tzu na prozorčiću”, “Haiku, haiku, jebem li ti maiku” i “Gusle u magli”, za koju je dobio nagradu Kočićevo pero. Pored spisateljskog angažmana Lucić je s Borisom Dežulovićem osmislio osebujnu formu kabarea-pjesničke večeri. Predrag Lucić za autograf.hr govori o slučaju Perković, Vučićevim hapšenjima u Srbiji, Ivi Andriću i situaciji u BiH.
Kakvo je tvoje viđenje slučaja Perković?
Ne trebam ti, nadam se, ni govorit koliko se gnušam tog zanata kojim se bavio Josip Perković. A ne trebam ni tebi ni ikome pametnom crtat da se tim istim zanatom bave i tipovi iz Hrvatske koji su se svojski angažirali oko njegova procesuiranja u Njemačkoj. Neka se otkriju i egzekutori i nalogodavci svih ubojstava u režiji Udbe, ali i svih srodnih zločina izvršenih u postudbinom periodu iliti u epohi tranzicijske Udbe. Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…
Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani, i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…
Nisam primijetio da gospoda postudbaši spominju zločine nad ovim ljudima, iako oni nisu ništa manje mrtvi od pokojnog Đurekovića niti su išta manje brutalno likvidirani. Razloge za njihovu šutnju i nezainteresiranost možemo samo slutiti. I na tome će, nažalost, ostati. Jer od otvaranja one Pandorine kutije svih naručenih i politički motiviranih zločina, koju je u jednom od svojih rijetkih suvislih trenutaka spomenuo Zoran Milanović, neće biti ništa. A zašto neće, to u ovoj zemlji znaju čak i stihoklepci…
Sada znamo da stvarnoga
Tvorca naše državnosti
Skrivalo se iz razloga
Delikatnih od javnosti,
Al’ kada ga pred sud stave
Pod optužbom za zločinstvo,
Odreć’ neće se države,
Svoje priznat će očinstvo.
Nekome će bit jebeno,
Nekome će biti bolno,
Što država i sve njeno
Službino je djelo spolno.
Nekome će biti strava,
A nekome čisti porno,
Da kad pravi se država,
Služba radi neumorno.
Kako vidiš masovna hapšenja koja Vučić provodi u Srbiji? Je li to ozbiljna borba protiv kriminala ili nešto drugo?
Ne vidim da je u Srbiji manje kriminala i korupcije nego što je bilo prije. Vidim samo da je više Aleksandra Vučića, premda ga ni prije nije bilo baš malo. Ta situacija mi donekle sliči na onu u Hrvatskoj nakon što su Sanader i birani mu jataci završili u Remetincu. Zaorio se pljesak iz svijeta, aplaudirala je istinabog i domaća sirotinja raja, ali njoj su ruke ostale tek toliko slobodne da i ne može ništa nego pljeskati. I ispružiti spojene dlanove kad joj zatreba neka usluga od lokalnih sanaderčića.
Problem kapilarne korupcije ostao je, nažalost, prisutan na svim nivoima i oni koji su i do sada besramno tražili i uzimali mito, to isto rade i dalje, bez straha i bez srama. Ali uz pjesmu o održivom razvoju temeljito korumpiranog sistema, kojemu neće nauditi to što se nekoliko brendiranih kapitalaca povlači po istražnim zatvorima i medijima…
Tajkunske se pesme oru,
Pesme koje širu bol:
Što je Miško u zatvoru?
Je l’ to neki jevtin fol?
Pevaju da nije pravo,
Pevaju da nije fer:
Svakoj vlasti kintu davo,
A sad ispo profiter.
Zar je Miškov put u zatvor
Ekonomski Vladin smer?
Palme njišu svoje grane,
A žirafe vratove:
Da l’ na Mišku će da stane
Il’ da dižu spratove?
Svi putari uz Nišavu,
Svi brokeri s Moravu,
Zar u zatvor da se stavu
Svi partneri s državu?
Srbija će biti cela
Padinjak i Zabela.
U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju? Ili je to samo marketinški hrabar pokušaj da se kako-tako zabašuri da je i onaj nekadašnji Vučić u vrijeme naručene egzekucije nad novinarom i urednikom koji je smetao režimu imao itekakvu moć?
I sad bi kao trebalo vjerovati da Vučić sve do prekjučer nije imao ako već ne moć da spriječi Ćuruvijino ubojstvo ili da se založi za pravovremeno otkrivanje počinitelja i naručitelja, a onda barem moć da pokaže svoju ljudsku nemoć da i dalje bude dio sustava moći održavanog takvim zločinima… Ili da se sažalimo nad njegovom nemoći da bude išta osim moćnika?
Je li BiH bure baruta, budući da na takom malom prostoru ima više desničarskih ideja koje su međusobno jednakopravne (ma koliko to bio paradoks), ali i iznimno neprijateljske prema svemu izvanjskom?
Ma nije BiH sama po sebi to – kako joj tepaju – bure baruta, nego je ona skladište krize. Ona tako funkcionira od završetka rata, i takvo stanje – da se ne lažemo – odgovara i čuvarima skladišta u samoj Bosni i Hercegovini, ali i koncesionarima krize sa svih strana.
U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju?
Jer da je drugačije, onda se ne bi održavalo ovo stanje neodgovornog poluprotektorata u kojemu bujaju domaći feudalizmi. Pritom tu nitko nije nizašto odgovoran: ni takozvana međunarodna zajednica ni unutrašnje oligarhije.
Svi oni jedni na druge uzajamno prebacuju svoju neodgovornost i svatko svakome predbacuje to prebacivanje neodgovornosti. Odgovornosti, ponavljam, nema, jer nitko na sebe ne želi preuzeti ni jedan jedini njezin djelić. Osim ovih ljudi koji su se sada pobunili uvidjevši da će im produžetak ravnoteže neodgovornosti do kraja uništiti živote, ali kojima nitko neće dopustiti da ugroze razgranati sistem neodgovornosti od kojega stradavaju.
I dirljivo je koliko su svi suglasni da je takvo stanje neodrživo jer je i sam Dayton neodrživ, a najglasniji su pritom oni koji su se Daytonom okoristili, oni kojih bez Daytona ne bi bilo i koji bi sada potpisali nekakav novi Dayton, ali s istom figom u džepu. Na primjer Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH! To što on zove luđačkom košuljom zapravo je jedino u čemu se osjeća kao u fraku…
Za Dejton sam viko: ‘‘Košuljo ludačka!“
Pod košuljom dok je moglo da se pljačka,
A sad kad se steklo što se steći dalo –
Košulju sa sebe ne dam ti, budalo!
Košulja to je mojih snova,
U njoj sam Dafina i Jezda,
Tu širi krila sokolova
Čvorak iz kukavičjeg gnijezda.
Košulja to je mojih snova,
U njoj sam Jezda i Dafina
Pod njom ko pljeva raste lova –
Dejton je moja imovina!
Na primjer, Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH!
Ili šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH i time prikrivati da ne znaju ni šta bi sa samim Sarajevom, gdje im ni Srbi ni Hrvati ne smetaju da iskažu sve svoje upravljačke kapacitete. A pritom on i takvi, evo da ih pitaš ide li se do Sirat ćuprije preko Donjih ili preko Gornjih Hamzića, pojma ne bi imali. Ne zato što bi im to pitanje bilo teološki komplicirano, već zato što imaju problem s geografijom, što se iz Sarajeva ne vidi gdje su ikakvi Hamzići i ima li ih uopće. I ako ih ima, čega u njima ima da nema…
Bosa Bosna Dayton proslavila,
Na mladog se mene naslonila:
‘‘Mlad Bakire, ti visoko rasteš,
Što te pitam, pravo da mi kažeš:
Je li ti se Dayton isplatio?
Jesi li se para namlatio?“
‘‘Nisam, Bosno, mlatno ni pfeniga,
Od Daytona imam samo briga.
Ne mako se s mjesta predsjednika,
Ako imam više od Dodika!
Dayton svakom i otac i majka,
Samo meni, sirotu, sadaka.
Teško meni, sirotu i samu –
Mjesto para mlatim praznu slamu.“
Bosa Bosna meni odgovara
Da i slama u nas vrijedi para:
‘‘Moj Bakire, i to se računa:
Slama prazna, slamarica puna!“
A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu…
Šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH…
Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?
Ima li ičega od Jugoslavije naovamo što on i takvi nisu upropastili i na čijoj se propasti nisu okoristili?
I ima li za njih ičega poželjnijeg od ovakve situacije u kojoj mogu upropaštavati nešto što ne doživljavaju kao svoje, a da ih pritom nitko ne pozove na odgovornost…
Bez Daytona da l’ bih mogo
Opsluživat Božju volju:
Da novaca imam mnogo
I privatnu Radobolju!?
Mirne duše mogo reći:
Rijeka da će meni svome
Kroz entitet treći teći!?
Bez dejtonskog da l’ bih duha
Svojoj duši našo lijeka:
Narod gladan suha kruha,
A u mene – mokra rijeka!?
Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti, jer su svjesni da socijaldemokrati majstorski zagovnaju i ono što su nacionalisti nepažnjom propustili…
Što mu Bosna i Hercegovina
Ne silazi nikad sa usana,
Ne znaš je l’ to zemlja ili slina.
Lagumdžija dugoga je vijeka:
Jasno mu je kamo Bosnu vodi,
Ekonomski prosperitet čeka
Kad kriminal kapital oplodi…
Strašne su se polemike vodile oko Ive Andrića. O tome si čak pisao. Kakvo je tvoje viđenje pozicije tih “ničijih” pisaca u koje upisuje kakvu ko hoće ideologiju pa makar često ideologije upisane u njih bile paradoksalne?
A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu… Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?
”Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze, i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nemamo imena, jer to je lakoća prevelikog bola (…) I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.”
Tako je pisao mladi Andrić, sluteći da se na ovom svijetu nema što steći osim gubitka. Tako je pisao dok još nije mogao ni slutiti da će se oko njega jagmiti prostaci, i da ga ni bezdomnost neće spasiti ni od protjerivanja ni od prisilnog udomljavanja. Možda pogrešno čitam, ali meni je Andrić bio i ostao ”ex Ponto”, pa čak i tamo, zapravo posebice tamo gdje ga svojataju, gdje ga lijepe po bilbordima i arlauču kako im lijepo stoji. Pa kad se danas govori o Ivi Andriću, zapravo se najmanje govori o njemu…
Ima ih koji pišu da je Ivo Andrić
Napisao i sabrana zlodjela
Svojih budućih čitalaca.
Ima ih koji čitaju da je Andrić pisao
Da bi se čitaoci ostavljali knjige
I hvatali noža, koca i konopca.
Ima ih koji misle ko i Milan Lukić
Da knjiga čitana u prvom činu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi inače bila pisana…
Ima ih koji misle ko i taj Milan Lukić
Da knjiga pisana u drugom ratu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi je inače čitali…
Ima ih koji vjeruju da bez Andrića
Ne bi bilo ni tog Lukića,
I da nikad, da im nije bilo Lukića,
Ne bi zapravo – ali baš onako zapravo! –
Da ni tog ne bi pročitali Andrića.
Istinabog, nešto manje nego Biblija,
A Milan Lukić, po njima, i nije ubijao
Nego svojim rukama prepričavao
Obje knjige koje su mu dopale šaka.
Ima ih koji prepričavaju da je Andrić,
Premda to ni mrtav ne bi priznao,
Milana Lukića tog i takvog stvorio,
Logično im da pisano je unaprijed
Sve što čitaju unatrag.
Ima ih što na sva usta objašnjavaju
Andrića Lukićem, Lukića Andrićem,
‘‘Na Drini ćupriju“ na mostu pokoljem,
Ćupriju krvavu ‘‘Ćuprijom“ pisanom.
Ima ih što ‘‘Pismo iz 1920. godine“
Bacaju u vatru 1992.
Pa kažu: ‘‘To je ‘Pismo’ Bosnu spalilo,
Da bi sebe Bosnom spaljenom objasnilo…“
Ima ih kojima je Andrić
I Maks Levenfeld i Milan Lukić,
Ima ih po kojima je Andrić
Bosni propisao mržnju i strah.
A nema ih da objasne nam sebe
I sebe da zapitaju, ako imaju koga:
Jesu li Andrića čitali da bi mrzili
Ili ih je mrzilo da ga čitaju?
Dobitnik si nagrade Kočićevo pero. Da li se tvrdnja ministra prosvjete Republike Srpske da je “Petar Kočić ugaoni kamen RS-a” može svrstati u ovakvu vrstu upisivanja ideologije piscu?
Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti…
A šta možeš… Ima nas raznih. Netko od kamena napravi književnost, a netko od književnosti kamen. Ne bih se zakleo da bi se Kočić, iako ga je borba za nacionalna i socijalna prava stajala živaca i života, u Republici Srpskoj osjećao onako kao što od tamošnjeg stanovništva očekuje Milorad Dodik koji kaže: ”Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.”
A što se Kočićevog pera tiče, ono ipak nije kamen. Ja sam ga dobio za knjigu ”Gusle u magli”, u kojoj se nalazi i pjesma ”Nož, žica, porodica”…
Ako nemaš ujne, tetke, teče,
Oca, majke, brata ni deteta,
Nemaš roda, ali imaš sreće:
Imaš svoga krvnog entiteta.
Pa ti Dodik i keva i ćale,
Kozarac ti i Keraterm braća,
Svud po Srpskoj nikle seje male:
Srebrenica, Omarska, Manjača…
Republika Srpska širi grane,
Porodičnog stabla buja krošnja,
Familiju spajaju lijane
Prepletene ko narodna nošnja.
Nastala je, kažu, na zločinu…
Ko ponovi tu podvalu drsku,
Da ga steraš u lepu majčinu
Ko u lepu Republiku Srpsku!
Zašto su gusle u magli?
Eh, kad bih ja znao zašto su, teško da bih ikad odguslio pjesmu pod tim naslovom…
Razbistren u svojoj magli,
Prosvijetljen u svojem mraku,
Hrvat novoj zvijezdi nagli,
S dvaest sedam njih u braku.
Nove žudi kraljevine
Obećanih blagostanja,
Nestrpljiv da gaće skine,
Pa da kaže: ‘‘Ajme sranja!“
List vjenčani ne da ništi,
Niti razvodom da prijeti,
Već da sebi u brk pišti:
‘‘Oj, samoćo, sanče sveti!“
Pa da gusli: ‘‘Ajme sranja
U narodâ zloj tamnici!“
Svom narodu spas da sanja:
Bit slobodan u samici.
Ni s kim više u savezu –
Sebe sanja Hrvat vrli,
Slobodna u svom kavezu
Da u novi savez hrli!
Kako vidiš budućnost Balkana? Često se govori o tome da retorika podsjeća na zlokobne rane devedesete i da su mogući novi ratni sukobi. Imaš li tu vrstu straha?
Takvi su ratni sukobi mogući samo ako warlordovima dopustimo da nam opet odvrate pažnju od onog bitnog, pa da za njihove jeftine trikove opet platimo preveliku i uzaludnu cijenu. O tome čega se oni još uvijek ne boje pjeva jedan benigni kazališni song, napisan za predstavu ”Tri mušketira”. Zove se ”Dužna pjesma”…
Špekulanti, mešetari,
Mjeničari i novčari,
Bankari i kamatari,
Rizničari i govnari,
Sretni što vas dotakao
Rukom pohlepe kralj Mida,
Čitav svijet vam u džep stao,
Ali strah vam gaće kida
Da će, ko što Zid je pao,
Pasti i Ulica Zida.
Past će Wall Street,
Past će brokeri,
Past će Nikkei,
Ostat će Pompeji.
Past će Trg Burze,
Financijaši,
Travu će pasti
Zelenaši.
Gospodari zraka, vode,
Bižuteristi slobode,
Kompradori, profiteri,
Nafte, plina somelijeri,
Naš je znoj u vašoj čaši
I slamka za krv ispijat;
Guzonje i mafijaši,
Nećete se vječno smijat;
Bogataši, da l’ vas plaši
Poniženi prekarijat?
(Imamo preko 20 posto nezaposlenih,
Među mladima više od 50 posto.
Ovu zemlju napuštaju liječnici,
A naseljavaju bolesnici.
Poslodavci ne žele zapošljavati trudnice i majke…
Tko će roditi djecu koja će šiti lopte i patike?)
Zato sad dignite kamate,
Kazamate, dužničke tamnice,
Da ne dođe nikad dan naplate
Glavom da platite glavnice!
Zato nas panikom hranite,
Da strahova vaših se bojimo,
Zato nas od nas samih branite
Kad glave vam s dupetom spojimo!
Zato nas zbijte u torove
Da za vaš račun se mlatimo,
Da ne banemo vam u dvorove
Što dužni smo da vam i platimo!
Letjet će lova iz kućnih sefova,
Preko bazena i golf-terena,
Po Pantovčaku i Srebrenjaku,
Leš keš prekrit će ulicu svaku.
Prokleto zlato iz neba mračnog
Past će na vile ispod Sljemena;
Ostat će samo Villa Pancho –
Jedina vila poštenog imena.
Možeš li u tom smislu situirati proteste koji su se desili širom BiH. Je li ovo početak buđenja socijalne svijesti umjesto etničke? I da li će Europa koja je nedavno imala inicijativu da se zabrani veličanje komunizma dozvoliti buđenje klasne svijesti bilo gdje na kontinentu?
Odmah da ti odgovorim na ovo zadnje: naravno da to neće dopustiti ni Europa ni SAD ni ostali jamci Daytonlanda, pa tako ni BiH ni njezini entiteti i kantoniteti. Ali ta svijest za svoje buđenje i ne traži ničije dopuštenje. Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija.
Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija. Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta…
Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ne samo po pokušaju uspostavljanja direktne demokracije, već prvenstveno po svom oslobodilačkom potencijalu, po odbijanju da se razmišlja i djeluje u skladu sa zadanim obrascima, po revolucionarnom naboju ljudi koji žele biti ljudi a ne roba na lokalnom i globalnom tržištu rada i rata, koji ne žele biti glasači već glas…
Ne mora to završiti uspjehom, ne mora to dovesti do prevrata, ali za početak je dovoljno i to što su stare strukture i stari mehanizmi ozbiljno uzdrmani. I što su guzonje na vlasti po prvi put suočeni s mogućnošću o kojoj do sada nisu ni razmišljali: da život u zemlji i na Zemlji funkcionira i bez njihove vlasti i mimo modela što ga oni nisu izmislili, ali su se u njemu sjajno snalazili. Konfuzija u njihovim glavama mora da je strašna…
O vlasti moja ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Tko da me smijeni, tko da me odstrani,
Guzica čija žudi trona tvrda?
Skoro će letva… Kamen tek što nije…
Kroz ured leti razbijeno staklo,
Kada me bude s položaja maklo,
Da li će zemlju sunce još da grije?
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I svoj do svoga kada s vlasti pane,
Da l’ će nam narod pronaći pandane,
Nekog tko znat će da laže, da drpi…
Svu muku moju, napor punog droba,
Zgazit će raja u gnjevu i buni,
A meni samo, kô psu u sauni…
Bacit će sapun… O, sram i grdoba!…
Kako će goljo, gluh na novca vapaj,
Pošteno vladat, ne misli li krasti?!
Kako će skontat sam smisao vlasti:
Ruku zavuci, i u grobu hapaj!
O vlasti moja ispod tuđih nogu,
Moj grki hljebe, puka nedostojni,
Šta će im tvoji zalogaji brojni
Ako ih proždrijet nit znaju nit mogu?!
Često ti daju etiketu “soroševca” i izdajnika. Je li to još jedno opće mjesto naših nacionalizama? Možeš li nam reći koja je tebi najzanimljivija etiketa koja ti je prilijepljena?
Ma uopće nisu zanimljive. Sve dosadnija od dosadnije: četnik, ustaša, komunjara, orjunaš, peder, narkoman, alkoholičar, izdajnik… A kad pogledaš ono što sam navodno izdao, teško je i očekivati bolje etikete…
Domovina rodila te sebi…
Majkom je zvala i majka ti prava,
Dijete nikad posumnjalo ne bi
U domovini da država spava.
Domovina te držala za dijete,
Pjevala pjesme i pričala bajke
Od kojih djeca ne, ne, ne primijete
Da država samo igra se majke.
I da si njenoj crkvi zvonar
Ili žrtva za njen oltar,
Njenoj ratnoj lađi mornar,
U kloaci njenoj govnar,
Njenom živom blatu korak,
Za čist račun novac šporak,
Gnojivo na njenoj njivi
I da tvojom smrću živi…
Domovina rodila te sebi,
Za tvoje dobro i na radost majci,
Kad narasteš da te upotrebi
I natrag u svoju utrobu baci.
Domovina rodila te sebi,
Zar da joj kažeš: Mama, odjebi!?