“Što se mog životnog puta i uspjeha tiče, nisam morao završiti ni dva razreda osnovne škole“, iskreno je novinarima objasnio HDZ-ov saborski zastupnik Ante Jerolimov, i teško da se u manje riječi može reći više o Republici Hrvatskoj, društvu znanja i zemlji neslućenih mogućnosti. [Read more…]
Domovinski će rat biti vic
Nema čovjek mnogo privilegija od života u prevratnička historijska vremena, zapravo – kad se sve zbroji i oduzme – samo je jedna takva: bez veće statističke greške, uz marginu od jedan do tri posto, točno i precizno može rekonstruirati budućnost. Sve ovo dobro nam je odnekud poznato, sve smo već odavno vidjeli, sve znamo. [Read more…]
Hrvati protiv reptila
Postoji knjiga, dvije hiljade stranica debela, u kojoj je zapisan tajni plan za porobljavanje Hrvatske. Njen sadržaj zna samo nekoliko ljudi na svijetu, njeni autori su nepoznati: svaki Pisac radio je na svom poglavlju, ne znajući što je u ostalima i tko ih piše. Vidjeti Knjigu ne može svatko, pročitati je ne smije nitko: svega par Hrvata imalo je priliku ući u Tajnu sobu u kojoj se čuva, i držati je u rukama. [Read more…]
Jebu nam kevu nezahvalnu
Ključno mjesto svake rasprave na tu temu ono je famozno pitanje, majka svih pitanja: gdje si bio devedeset prve? Ono implicira da sugovornik, pička koja iz bilo kojeg od svih pogrešnih razloga – jer svaki je, shvatili ste, pogrešan – devedeset prve nije bila u uniformi, što dalje znači da svoj bijedni, ušljivi život duguje isključivo onome tko je devedeset prve uzeo oružje i stao na branik njegove slobode. [Read more…]
Ivo Karlović je baš velik
Blazirana publika i novinari u komentatorskim kabinama All England Lawn Tennis Cluba bili su konsternirani. Nakon lanjskog pobjednika Australca Lleytona Hewitta, što je prvog ponedjeljka tradicionalno otvarao slavni Wimbledon, kroz malena vrata svlačionice Centralnog terena pognut je izašao neki ogromni, gotovo dva metra i deset centimetara visoki tip, [Read more…]
Rajhsštrumpfirer Bujanec
Jedan od popularnijih mitova u mojoj profesiji jest onaj o političkim redikulima, živopisnim likovima negdje sa same margine prirode i društva, koji opstaju samo na interesu javnosti, jednako senzacionalističkih medija i društvenih higijeničara, te preživljavaju hraneći se njihovom ironijom i sarkazmom. Nikad zapravo ta rasprava nije završena: treba li politički talog ignorirati ili na njega treba upozoravati na vrijeme?
Bezbroj je primjera za to. Jako dobro sjećam se vremena kad je politički redikul nedostojan pažnje ozbiljnog novinarstva bio, recimo, Vojislav Šešelj. Visoki, ćosavi četnički vojvoda s naočalama iz socijalnog na Čukarici i šubarom sa štanda na željezničkom kolodvoru, što je sa staturom i intelektom dvolitrene Coca-Cole izgledao poput poslovođe dućana u Staroj Pazovi – i nije znao izgovoriti slovo ”r“, pa je gvanice Svbije bez gveške utvvđivao na cvti Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica – dušu je bio dao za ismijavanje ideje o Vevikoj Svbiji.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića
Stvari su, kako znamo, uskoro prestale biti smiješne, i nakon svega, dvadeset pet godina kasnije, ostale su hiljade trulih kostura u plitkim grobnicama i pitanje: je li Vojislav Šešelj proizvod medija ili društva, treba li dakle pisati o političkim redikulima?
Velimira Bujaneca posljednji put sam spomenuo valjda prije dvadeset godina, kad je kao perspektivni kadar Mladeži HDZ-a, a onda i mlada pravaška naci-zvijezda, narcisoidno pozirao za novine u crnoj SS-uniformi s kukastim križem na nadlaktici, nudeći se Hitler-Jugendu izjavama kako ”njemački neonacisti prezrivo nastupaju prema Srbima, ali prema Hrvatima nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji su im intelektualno i borbeno dorasli“, učeno tješeći naciju kako ”dugoročno gledano možda sve i nije tako crno, jer ukoliko nakon uništenja njemačke vojne moći 1945. internacionalisti unište i njemačko gospodarstvo, moglo bi se dogoditi ono što smo već jednom u povijesti vidjeli.“
”Nisu u Jasenovcu Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države“, govorio je tada rajhsštrumpfirer Velimir Bujanec, upozoravajući kako taj model historijski nije potrošen.
”Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov ”Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: ”Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između.“
Omaleni, crnokosi nacistički i narcistički kamarad s pažljivo njegovanom frizurom i obrvama mladog Führerova privatsekretära Rudolfa Hessa, što je sa staturom i intelektom limenke Coca-Cole Zero izgledao poput nesigurnog ministranta u župi u Šestinama koji ne zna s djevojkama – ”treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, ispovijedio se na kraju novinarima – dušu je bio dao za ismijavanje razbuđenog nacifašizma u Hrvatskoj. I nije, kako pamtimo, bio jedini.
Namnožili su se u to vrijeme politički redikuli poput štakora, ali iste stvari kao oni već su govorili i predsjednik države i njegovi ministri i generali, i nesretni Bujanec je nestao u masi.
”Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov ”Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: ”Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između“
Nakon svega, dvadeset godina kasnije, ostala je nacistička retorika ”naših djedova ustaša“ kao jezični standard hrvatskog javnog govora.
I pitanje: jesu li redikuli bili tipovi poput Šešelja ili Bujaneca, ili smo redikuli zapravo bili mi? Tko je, naime, bio tamo, na samoj margini prirode i društva?
I što? Dvadeset godina kasnije, opskurni je mladi rajhsštrumpfirer izrastao u nadrkanu televizijsku zvijezdu, sad već stature i intelekta cisterne Coca-Cole Zero iz dućana s autićima, s vlastitim kabelskim televizijskim showom što ga je narcisoidno i maloumno, kopirajući Latinovu ”Latinicu“ kopiranu Marićevom srpskom ”Ćirilicom“, nazvao – ”Bujica“.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića.
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. ”Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom.
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. ”Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom
Nekako, naime, baš nakon tog skandala – kako je već običaj da nacionalna zvijezda ima kokainski skandal, i kako je već red da ne naudi njegovu renomeu, jer znamo da mu je i kokain i prostitutku smjestila Udba – Bujanca je baš onako krenulo, i u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar Kitarović njegova će emisija postati glavni HDZ-ov komunikacijski kanal, kojim će u sljedećim mjesecima prodefilirati svi likovi iz Kolindinog štaba u Hypo Centru i VIP-lože na Markovom trgu.
Dvadeset godina kasnije, eto, nekadašnji tupavi palanački neonarcist u uniformi Schutzstaffela jedan je od stupova društva, opinion-maker kojega će novoizabrana predsjednica na koncu izabrati za prvi ekskluzivni intervju te večeri, rado viđen gost u štabovima i šatorima, na domjencima, koncertima, tribinama i predsjedničkim inauguracijama – a da se ni u jednom trenutku, ni za jedno slovo, nije odmakao od adolfescentske retorike iz vremena kad smo mislili da je marginalni politički redikul i pitali se treba li o takvima pisati.
Pa zaključili da ne treba.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Markov trg kao kaznionica
Tjednima smo pratili jeftinu meksičku sapunicu, klasični komad televizijske konfekcije o lijepoj, jednostavnoj ali plemenitoj djevojci sa sela koja odlazi potražiti sreću u bijelom svijetu, da bi se otamo – sve po kanonima žanra – trijumfalno vratila kao predsjednica države, i zločestoj sveučilišnoj profesorici, lukavoj i prepredenoj ministrici vanjskih poslova koja dvorskim spletkama spriječava svjetske vođe da uveličaju njenu predsjedničku inauguraciju.
Tolika je bila jagma za mjesto na Markovu trgu da je belgijska policija prošlog četvrtka uhapsila hrvatskog državljanina Z. M. (48), po zanimanju predsjednika vlade, trenutno nezaposlenog, koji je sudionicima sastanka šefova država i vlada Europske unije na uglu pred kompleksom Albert Hall u Bruxellesu na crno prodavao akreditacije za inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović
Nestrpljivo je tako, tjednima prije svečanog događaja, hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova zvao američki predsjednik, te hoće li inauguracija, te kad je točno inauguracija, te što da odjene za inauguraciju, jebala ga inauguracija, Putin je i potpisivanje primirja u Ukrajini namjestio da frau Merkel, monsieur Hollande i on stignu do nedjelje u Zagreb, a kineski predsjednik Xi Jinping u petak je panično zvao da mu ostave dvije-tri hiljade karata za prvi red.
Tolika je bila jagma za mjesto na Markovu trgu da je belgijska policija prošlog četvrtka uhapsila hrvatskog državljanina Z. M. (48), po zanimanju predsjednika vlade, trenutno nezaposlenog, koji je sudionicima sastanka šefova država i vlada Europske unije na uglu pred kompleksom Albert Hall u Bruxellesu na crno prodavao akreditacije za inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović.
Takav interes za neki javni događaj na ovim prostorima nije zabilježen još od sahrane Josipa Broza, pa ipak su na koncu zakletvi nove hrvatske predsjednice prisustvovali tek predsjednici bivših jugoslavenskih republika – osim, dakako, Srbije, koja je na inauguraciju poslala samo predsjednicu Kosova – pojačani za predsjednike Slovačke, Mađarske i Albanije.
Sva je sreća tako ispala da se Jugoslavija još dva puta raspala, pa da se Hrvatska ne crveni pred svijetom praznim stolicama na Markovu trgu, s papirima formata A4 i isprintanim imenima Baracka Obame, Vladimira Putina, Xi Jinpinga, kralja Salmana bin Abdulaziza Al Sauda, Njegove Svetosti Dalaj-lame i Svetog Oca Frane.
Dalje je bilo lako: trebalo je samo šefovima osiguranja Baracka Obame, Angele Merkel ili pape Frane poslati popis gostiju koji bi trebali sjediti u loži do njihove, pa sjesti i čekati diplomatsku poštu s ljubaznim otkazima, uz isprike zbog gripe, zubara ili rata u Ukrajini
Više šefova država okupi se, jebiga, na sjednici Predsjedništva BiH, nego što ih je bilo na svečanoj promociji nove hrvatske predsjednice, i zla ministrica vanjskih poslova zadovoljno je trljala ruke: plan je u potpunosti uspio. A bio je to genijalan plan. Samo demonski um mogao je smisliti tako nešto.
Samo demonskom umu moglo je, priznat ćete, pasti na pamet da na inauguraciju predsjednice Republike Hrvatske – u VIP-ložu preko puta visokih gostiju iz bijeloga svijeta – pozove takvo, hm, šareno društvo, da zbog skučenog prostora nabrojim samo neke.
Recimo, Tomislava Merčepa, kojemu se upravo sudi za ratne zločine u Pakracu i okolici, ili Đuru Glogoškog i Josipa Klemma, vođe veteranske pobune koji su samo par dana pred inauguraciju svečano dočekivali ratnog zločinca osuđenog zbog likvidacija Srba; recimo, Velimira Bujanca, opskurnog desničarskog pseudonovinara, ocvalog jugendašu pravomoćno osuđenog zbog plaćanja prostitutke kokainom, ili Tomislava Horvatinčića, beskrupuloznog tajkunskog fićfirića protiv kojega se vodi sudski proces zbog ubojstva dvoje talijanskih nautičara; recimo, Milana Bandića, bivšeg zagrebačkog diktatora kojemu se upravo sudi zbog korupcije, ili njegova drugara Zdravka Mamića, seoskog kabadahiju koji ni Očenaš ne zna izmoliti a da sedam puta nekoga ne pošalje u kurac; recimo, Marka Perkovića Thompsona, ikonu ustaške mladeži koja po Europi pjeva vesele deseterce o nacističkim logorima, ili njegova mentora Ivana Aralicu, Tuđmanovog privatnog arhitekta humanih preseljenja; recimo, Antu Đapića, slavonskog lolu što se svojedobno proslavio podignutom desnicom mjereći visinu kukuruza, ili Ljubu Ćesića Rojsa, još jednog heroja primordijalne Hrvatske osuđenog zbog pronevjere državnog novca.
Dalje je bilo lako: trebalo je samo šefovima osiguranja Baracka Obame, Angele Merkel ili pape Frane poslati popis gostiju koji bi trebali sjediti u loži do njihove, pa sjesti i čekati diplomatsku poštu s ljubaznim otkazima, uz isprike zbog gripe, zubara ili rata u Ukrajini.
Smješnijeg prizora svjetska politika nije vidjela još otkako tamo nema Silvija Berlusconija: danima pred inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović tisuće su specijalaca češljale i pretraživale Gornji grad, vrhunski dresirani policijski psi zavlačili su njuške u svaki parkirani automobil i kantu za smeće, snajperisti s krovova držali su na nišanu sva sumnjiva lica u krugu od kilometra, majstori u pratnji interventne policije zavarili su sve šahte u širem središtu Zagreba, mrgudi u crnim odijelima sa sićušnim slušalicama u uhu pazili na bakice u špaliru, a pred nosom im – u samom srcu Markova trga, svega koji metar od visokih gostiju – VIP-loža puna ratnih zločinaca, ubojica, kriminalaca, lopova, kvartovskih siledžija, desničarskih fanatika i švercera kokainom!
Neupućenom nekom visokom gostu, da se slučajno i zatekao tamo, morao bi stoga Markov trg ove nedjelje izgledati poput dvorišta kaznionice u Lepoglavi za vrijeme podnevne šetnje. Kao odgovorni roditelj, ja tamo vlastito dijete ne bih pustio, a HDZ je očekivao da mu svjetske sile pošalju svoje predsjednike!
Poubijali se od posla nesretnici u Ministarstvu unutarnjih poslova i obavještajnim službama, sedam puta provjeravajući svaki zahtjev za akreditaciju, a zapovjednik pakračkih eskadrona smrti svoju VIP-pozivnicu dobio na kućnu adresu!
Neupućenom nekom visokom gostu, da se slučajno i zatekao tamo, morao bi stoga Markov trg ove nedjelje izgledati poput dvorišta kaznionice u Lepoglavi za vrijeme podnevne šetnje. Kao odgovorni roditelj, ja tamo vlastito dijete ne bih pustio, a HDZ je očekivao da mu svjetske sile pošalju svoje predsjednike!
Tko god da je smislio takav genijalan plan za popravak poljuljanog ugleda Republike Hrvatske, valja mu skinuti kapu. Rekao bi jedan nesuđeni visoki gost iz susjedne države, znat ćete ga možda, Laki Topalović se zove čovek: “Al ga je opravio, svaka mu čast!”
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Karamarkov Underground
To dakle što radi Oliver Frljić u riječkom kazalištu, po mom je skromnom teatrološkom sudu pičkin dim u odnosu na ono što posljednjih par mjeseci radi manje poznati režiser Tomislav Karamarko i njegova družina iz zagrebačkog alternativnog kazališta Šator u Savskoj ulici.
Dušan Kovačević, sjetit ćete se, imao je sličnu zamisao u onoj davnoj pripovjetci, koju je prije dvadeset godina s Emirom Kusturicom razvio u scenarij za filmsku crnu komediju Underground. Priču znaju svi: dva brata – Marko Dren, kojega uobičajeno snažno igra Miki Manojlović, i moćni Lazar Ristovski, alijas Petar Popara zvani Crni – zaljubljeni su u istu ženu, glumicu Nataliju, pa Marko smišlja sjajan plan.
Na dan bombardiranja Beograda 1941. on tako brata Petra zajedno s grupom drugova sklanja u podzemni bunker u svojoj kući, gdje će ih sljedećih dvadeset godina držati u uvjerenju kako Drugi svjetski rat vani još traje, tjerajući ih cijelo to vrijeme da izrađuju oružje za narodnooslobodilačku borbu, a zapravo za njegov švercerski biznis.
To dakle što radi Oliver Frljić u riječkom kazalištu, po mom je skromnom teatrološkom sudu pičkin dim u odnosu na ono što posljednjih par mjeseci radi manje poznati režiser Tomislav Karamarko i njegova družina iz zagrebačkog alternativnog kazališta Šator u Savskoj ulici
Klasični je to Dušan Kovačević – rijetka politička budala i još rijeđi komediografski genij – ali priču mu je na kraju malo upropastio Kusturica, svojim manirističkim alegorizmom s lebdećim guskama, velovima i ostrvima.
Točno dvadeset godina kasnije, Tomislav Karamarko je tekst vratio na Kovačevićev teren, u prostor čiste društvene i političke satire bez suvišnih historicističkih ukrasa, odlučivši se pri tom za posve revolucionaran teatarski koncept: predstavu u realnom vremenu.
Premijera tako traje evo već četvrti mjesec, a i dalje nikome ne pada na pamet da se iz Šatora prebaci u dno Savske, u HNK.
Za početak, priču je, umjesto u podzemni bunker, smjestio u šator usred grada, postavljajući čvrsti okvir za čitanje Undergrounda kao onog vječnog promišljanja ključa za inverziju stvarnosti: je li, naime, cirkus u šatoru, ili izvan njega?
U Karamarkovom Undergroundu braća su hrvatski ratnici, veterani Domovinskog rata – bivšeg specijalca Marka Drena tako zadivljujuće uvjerljivo igra Josip Klemm, a suborca mu Petra Poparu Crnog sjajni Đuro Glogoški.
Marko Dren je po završetku rata razvio unosni zaštitarski biznis, povremeno se bavi i sportskim menadžementom, pa kad mu USKOK i Porezna uprava uđu u trag, smisli genijalni plan: povjeri Crnome i drugovima da su mu četnici za petama, da su komunisti izvršili državni udar, da se silna vojska iz Beograda valja prema Zagrebu i da im izdajnički predsjednik Hrvatske sprema novi Bleiburg, pa ih skloni u šator i tamo sljedećih dvadeset godina drži u uvjerenju da Domovinski rat još traje
Marko Dren je po završetku rata razvio unosni zaštitarski biznis, povremeno se bavi i sportskim menadžementom, pa kad mu USKOK i Porezna uprava uđu u trag, smisli genijalni plan: povjeri Crnome i drugovima da su mu četnici za petama, da su komunisti izvršili državni udar, da se silna vojska iz Beograda valja prema Zagrebu i da im izdajnički predsjednik Hrvatske sprema novi Bleiburg, pa ih skloni u šator i tamo sljedećih dvadeset godina drži u uvjerenju da Domovinski rat još traje.
A ako je suditi po prva tri mjeseca, čeka nas urnebesnih dvadeset godina.
Neke scene, istina – osobito na početku – bile su iritantno neuvjerljive, kao da ih je režirao Emir Kusturica na kokainu i manastirskoj prepečenici, poput one rijetko imbecilne, kad drugove u šatoru iz nekog nejasnog razloga posjeti lebdeći predsjednik Republike, blijedi i ravni Ivo Josipović: čak i u hrvatskom teatru političkog apsurda nemoguće je uvjeriti gledatelja u motive predsjednika države da uđe šator u kojemu je tek bijedni izdajnik.
Što predstava, međutim, odmiče, sve je jasnije da je riječ bila samo o početnim nesigurnim koracima i – sad je jasno, maloj – cijeni riskantnog i hrabrog koncepta real-time theatrea.
Slijedili su, naime, prizori zbog kojih vjerojatno i sam Dušan Kovačević u nemoćnome jalu lupa glavom o zid, očajan što ih se nije prvi sjetio.
Posljednja je pravi komediografski dragulj, da se i Kovačević i Kazimierz Brandys i Barry Levinson pokriju ušima i sakriju u, hm, podzemni bunker: kad, naime, nakon tri mjeseca ni hrvatska nacija izvan šatora, ni hrvatski vitezovi u šatoru nisu više sigurni zašto su uopće unutra i što zapravo otamo traže, Crni obavijesti Marka i drugove da komunisti šalju interventni odred policije kako bi srušili šator, a onda se dramatičnim glasom obrati i naciji, tvrdeći kako se u Savskoj sprema ”novi Bleiburg“ i kako ”svi hrvatski branitelji od Osijeka do Dubrovnika znaju što im je činiti“.
Tamo unutra, iza nepromočivog šatorskog platna, Crni i drugovi nervozno vrte poljske telefone, izmjenjuju posljednje informacije o kretanju partizanskih divizija, provjeravaju zalihe hrane i municije, čiste oružje i pripremaju se da dočekaju ubojice, odlučni da im živi ne padnu u ruke
Emir Kusturica da sjedne, gleda i uči kako se to radi: hrvatski premijer i ministri zbunjeno slušaju vijesti iz Savske, a umorni Hrvati još zbunjenije gledaju kako se iz Dalmacije stotinu i pedeset autobusa s hrvatskim braniteljima sprema u Zagreb, poginuti ako treba, ali ne dopustiti pokolj u Savskoj.
Rezignirani Zagrepčani odrađuju tako svoje živote, prolaze pored šatora neispavane majke s djecom, penzioneri s jučerašnjim novinama, studenti s jeftinim vinom iz Konzuma i samoubojice s kreditima u švicarskim francima, a tamo unutra, iza nepromočivog šatorskog platna, Crni i drugovi nervozno vrte poljske telefone, izmjenjuju posljednje informacije o kretanju partizanskih divizija, provjeravaju zalihe hrane i municije, čiste oružje i pripremaju se da dočekaju ubojice, odlučni da im živi ne padnu u ruke.
Bit će stoga uzbudljivo i smiješno sljedećih dvadeset godina, sve dok Petar Popara Crni i drugovi konačno – tragom Kovačevićeva predloška – ne izađu iz šatora, recimo 25. maja 2035., taman na veličanstvenu vojnu paradu duž Savske, povodom Dana mladeži i sedamdeset šestog rođendana utemeljenja HDZ-ove Druge Republike i doživotnog Vrhovnika Tomislava Karamarka.
Pa sve misleći da su to komunisti pobijedili, u herojskom jurišu navale na svečano uparađenu vojsku.
A publika konačno shvati da cirkus zapravo nikad nije bio u onom prastarom, derutnom šatoru.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Baldasarov pozdrav ustašama
“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.
”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“
Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.
Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.
Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.
Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.
Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.
Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup
Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.
Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.
Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.
Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.
Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri
Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.
Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.
Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.
Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Goloruko jurišanje
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.
Elem, borili se Mujo i Suljo u ratu zajedno s braćom mudžahedinima, kad pogodi neprijateljski metak Sulju u nogu, i ovaj stane glasno kukati, jaukati i zapomagati. “Šuti, Suljo, šta si se usro zbog noge”, okrene mu se Mujo. “Eno Ali Hamzu metak pogodio posred čela, pa se ne žali!”
Eh da, cijela je jedna mitologija – sjetit ćete se – ispisana o neviđenoj fanatičnosti i hrabrosti arapskih mudžahedina, što su od ljeta devedeset druge počeli stizati u pomoć svojoj muslimanskoj braći u Bosni i Hercegovini. Ledili su krv u žilama ustaškim i četničkim dušmanima, pa ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišali na njihove rovove, ne žaleći se ni kad ih metak pogodi posred čela.
Elem, borili se Mujo i Suljo u ratu zajedno s braćom mudžahedinima, kad pogodi neprijateljski metak Sulju u nogu, i ovaj stane glasno kukati, jaukati i zapomagati. “Šuti, Suljo, šta si se usro zbog noge”, okrene mu se Mujo. “Eno Ali Hamzu metak pogodio posred čela, pa se ne žali!”
Još negdje u arhivi imam novine iz devedeset treće, i reportažu napravljenu negdje oko Starog Viteza, s pričom kako su mudžahedini u jednom takvom jurišu našli u rovu mrtvog ustašu. Umro od straha, vele, prije nego su i došli do njega.
Nije takvih boraca Bosna i Hercegovina vidjela još od… jebiga, od Drugog svjetskog rata. Mudžahedini su, zapravo, primijetili ste to, preuzeli taktiku Titovih partizana: pucaš prema neprijateljskoj živoj sili sve dok ne ispucaš posljednji metak, a onda iskočiš iz rova i goloruk, samo s domovinom u srcu, slobodom u mislima i pjesmom na usnama, povedeš juriš na neprijatelja.
Dobro uvježban i moralno-politički vaspitan borac može u tom jurišu primiti i do četrdeset metaka u prsi, ali on neće pasti prije nego uleti u dušmanski rov i golim rukama ne podavi najprije pedesetak pripadnika neprijateljske žive sile, a onda i samog sebe, da im živ ne padne u ruke.
Neki je mudžahedin, pričalo se, u takvom jednom jurišu od eksplozije granate ostao bez obje ruke, pa ih onako ranjen i krvav pokupio s tla i njima sâm samcat podavio osam ustaša. Velimir Bata Živojinović, recimo – da je koju godinu mlađi – bio bi odličan mudžahedin.
Tako je barem izgledala romantična predaja o hrabrim borcima iz odreda El-Mudžahid. Dolazile su, istina – u početku stidljivo, a onda sve češće – i one manje romantične priče, o teroru što su ga borci sa zelenim vrpcama oko glave provodili među zarobljenicima i civilima, ali i vlastitim suborcima koji su se odbijali ponašati u skladu s njihovim tumačenjem svijeta, od ratnog prava do islama. Iz toga doba datira jedna od najnesretnijih bošnjačkih zabluda, ona o mudžahedinima koji im valjaju u ratu, a onda malo “prebacuju” u miru.
Danas je, naime, jasno kako mudrom i dobrom babi Aliji Izetbegoviću mudžahedini iz arapskih zemalja i nisu trebali u ratu, koliko u miru: nisu mu trebali da ubijaju ustaše i četnike, koliko da bosanske muslimane “privedu” njihovoj vjeri. “Pružili ste Bošnjacima pomoć ne samo u borbi nego u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”, zborio je tih dana u jednom govoru za pripadnike odreda El-Mudžahid general Rasim Delić
Danas je, naime, jasno kako mudrom i dobrom babi Aliji Izetbegoviću mudžahedini iz arapskih zemalja i nisu trebali u ratu, koliko u miru: nisu mu trebali da ubijaju ustaše i četnike, koliko da bosanske muslimane “privedu” njihovoj vjeri.
“Pružili ste Bošnjacima pomoć ne samo u borbi nego u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”, zborio je tih dana u jednom govoru za pripadnike odreda El-Mudžahid general Rasim Delić: “Zbog toga je pomoć islamskog svijeta za ovaj narod, koji se nalazi na granici islama i hrišćanstva, i dalje neophodna, i biće neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu!”
Ono što je tada moglo izgledati kao generalov nespretni gramatički lapsus i brkanje posvojnih pridjeva “njihova” i “svoja” – o mudžahedinima koji Bošnjake vraćaju “svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojoj kulturi i svojim običajima” – pokazat će se kao strategija: borci iz Saudijske Arabije, Afganistana, Jemena ili Irana zaista nisu Bošnjake vraćali njihovoj vjeri, njihovoj tradiciji, običajima i kulturi, već – svojoj. “Dok islam”, shvatili ste, “ne pobijedi na ovom svijetu.”
Govorio je to, podsjećam, general Rasim Delić: govorio je to, podsjećam, lijepih dvadeset godina prije kalifa Bagdadija.
Rezultati su vidljivi danas, dvadeset godina kasnije, kad potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo donosi u Tužilaštvo dvije hiljade stranica dokumentacije o ratnim zločinima što su ih mudžahedini u sastavu Armije BiH počinili nad srpskim civilima u Vozući septembra 1995, i kad su Bošnjaci, eto, osupnuti iznenadnim otkrićem kako su slavni hrabri mudžahedini, sve valjda s pjesmom na usnama, silovali žene i ubijali civile i djecu, plaćajući i po hiljadu maraka za klanje zarobljenih Srba.
Rezultati su vidljivi danas (…) kad potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo donosi u Tužilaštvo dvije hiljade stranica dokumentacije o ratnim zločinima što su ih mudžahedini u sastavu Armije BiH počinili nad srpskim civilima u Vozući septembra 1995. (…) silovali su žene i ubijali civile i djecu, plaćajući i po hiljadu maraka za klanje zarobljenih Srba
Da, bilo je to davno – odreda El-Mudžahid više nema, ali eno Bošnjaka vraćenih njihovoj vjeri, tradiciji, običajima i kulturi. Eno njihova generala Rasima Delića i “vrhovnog komandanta” Alije Izetbegovića u mitovima, legendama, narodnoj predaji i srcu bošnjačkog patriota, eno najzad Sakiba Mahmuljina – ratnog komandanta Trećeg korpusa, što je, prema Kebinim dokumentima, izravno zapovijedao mudžahedinima – u fotelji zamjenika federalnog ministra obrane, eno i Šefika Džeferovića, tadašnjeg načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, odgovornog za zataškavanje zločina u Vozući, danas gospodina predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine.
A eno bogami i veterana odreda El-Mudžahid Huseina Bilala Bosnića kako po Bosni kupuje dulume zemlje za sebe, svoje žene, djecu i vojnike, eno na kraju dvadesetogodišnjeg historijskog kruga mladih Bošnjaka i Bošnjakinja kako u Siriji dušmanima lede krv u žilama, i ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišaju na njihove rovove.
Pa će biti valjda tamo negdje i neki general da im zahvali što su sirijskim muslimanima “pružili pomoć ne samo u borbi nego i u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”.
I u toj kulturi onoga crnog vica, čut ćete ga već, kad je ono borac Islamske države negdje u Siriji pitao mudžahedina Muju bi li mu za hiljadu maraka dao zarobljenog Bašarovog vojnika da ga kolje, a ovaj mu odgovorio: “Bih, ali otkud mi hiljadu maraka?”
(Prenosimo iz Oslobođenja).
- « Previous Page
- 1
- …
- 16
- 17
- 18
- 19
- 20
- …
- 22
- Next Page »