novinarstvo s potpisom
Boris Pavelić
Gostovanje Igora Vukića na Hrvatskoj televiziji otvoreni je udar na ustavni poredak, utemeljen na nacionalnoj ravnopravnosti i antifašizmu. No ni po jada, da ustaške zločine u Jasenovcu negira nekad sjajni novinar koji je samoga sebe odlučio zauvijek javno diskvalificirati: rušenje ustava nije počelo s Vukićem, nego s HTV-om. [Read more…]
Ušli smo u, po meni, najvažniji tjedan u godini – vazmeni tjedan. Iduće nedjelje kršćani zapadnog obreda slave Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti tjedan dana iza toga. [Read more…]
Boris Vlašić
U stvari bi trebalo imati puno razumijevanja za te ljude. To je vjerojatno najbliže osjećaju zarobljenosti u krivom tijelu, na krivom mjestu. Treba imati malo mašte, ali nije to nedostižno i zamisliti kako i oni, potpisnici peticije, vjeruju da su neki drugi ljudi. [Read more…]
Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu, nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.
Imala je dvjestotinjak prijatelja prema kojima je bila dobra i brižna, i koji je – što je veoma važno – nijednog trenutka nisu opterećivali. Bili su njeni tamagočiji, a ona će im ostati do kraja odana.
Dok je bolovala, uzdajući se u čudo odravljenja, zamišljala je kako će doći do svoga radnog stola, sjesti za kompjutor, svim svojim virtualnim prijateljima i prijateljicama objaviti da joj je bolje. Posljednjih devet mjeseci provela je bez cigareta i Facebooka. Nikotin joj nije nedostajao, ali prijatelji jesu.
Dvije su godine otkako je umrla, a meni još uvijek na privatnu mail adresu stižu elektronski obrasci u kojima mi ona nudi – prijateljstvo na Facebooku.
To, možda, i ne bi bilo tako čudno i zazorno da imam profil na Facebooku ili da sam prisutan na nekoj drugoj društvenoj mreži, ali ne samo da nije tako, nego mi baš nikada nije na um palo da na takav način komuniciram.
Mrtva se majka od žive razlikuje po tome što je živa znala da ne želim biti na Facebooku. Njene posmrtne ponude mogao bih ovako shvatiti: Facebook je garant čovjekove besmrtnosti, jer, eto, i moja mrtva majka okolo nuđa prijateljstva. Ponudu njenoga hladnog srca morat ću, na žalost, da odbijem. Osim što u njoj ima nečega incestuoznog, ne želim biti na društvenim mrežama. I naravno: ne zanima me ni prizivanje duhova.
Kada bi mi se, doista, javila iz groba, ne samo ona nego i svi moji mrtvi, uključujući Krležu, Thomasa Manna i Aliju Đerzeleza, ne bih otvorio profil na Facebooku.
Nekoliko mi se puna u životu dogodilo da neke ljude smatram prijateljima. Osim u dva-tri slučaja bila je to fatalna greška, zamjena identiteta, lažno predstavljanje. Ali što je to s dvjestotinjak, uglavnom nabrzinu stečenih prijateljstava moje pokojne majke? Ili s tisućom prijatelja koliko ih, kako sam čuo, imaju neki moji poznanici?
Jedna od stvari koja se majci sviđala na Facebooku, i koja ju je istinski uzbuđivala, tako da je i mene – još dok je bila živa – krenula nagovarati da se otisnem na društvene mreže bila je što su joj se javljali ljudi iz njene rane mladosti, i još neka daleka izgubljena rodbina.
Zamisli koga bi sve opet mogao sresti, govorila je, dok je mene hvatao užas od toga da mi se život tako presuvrati i preokrene, i da mi se vrate sva ona lica iz ranih vremena, iz djetinjstava i osnovnih škola, uključujući, zlo i naopako, i sve one moje prve i neostvarene ljubavi. Sve što mi od toga treba imam u sjećanju i u uspomenama.
Ono što je baš valjalo iskoristio sam u pričama, romanima, novinskim člancima, i zašto sve to oživljavati putem Facebooka?
Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka.
Dobro, ne samo higijenskih uložaka, nego i svih drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda.
U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka.
Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije, a da se Frljića može uniziti i poništiti samo ako se ponište svi koji su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, ali i širom Europe hvalili i nagrađivali njegove predstave.
Trebalo bi pokrenuti pješaštvo i avijaciju da se od Olivera Frljića načini nedarovitog provokatora, kojeg treba protjerati nazad u njegov Travnik (ili u Tuzlu – kako u posljednje vrijeme njegovu zavičajnost pogrešno navode pojedini Facebook hejteri…).
Ako je za tu stvar dovoljno “mišljenje javnosti” iskazano uz pomoć Facebooka, tada imamo ozbiljan problem. Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. Ali ne moramo o Frljiću, možemo i o Židovima, Srbima, homoseksualcima, antifašistima… Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom.
Postoje zanimanja čiji je smisao da budu mimo javnosti, uz dlaku, ili – kako se to nekad lijepo govorilo – mimo svijeta. Recimo, već spomenuta profesija kazališnog redatelja je upravo takva. Ili profesija novinara. Pisca.
Kada ste političar, naročito u demokratski zapuštenoj zemlji, vaše je da težite za simpatijom što većeg broja punoljetnih pripadnika svoje zajednice, ali kada ste pisac, svejedno u kakvoj zemlji, ne samo da ne trebate nikom biti simpatični, nego je simpatičnost simptom da ste promašili s profesijom. Na pravog se novinara njegov čitatelj ljuti. Prave su novine one s kojima se čitatelj svakoga jutra svađa, ali ih, ipak, kupuje.
To je razlika između novina i Facebooka: na Facebooku svi su prijatelji, čak i ako su hejteri, ili baš zato što su hejteri, dok u novinama prijatelja nema, a ne bi smjelo biti ni hejtera. Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti.
Novine su javna platforma niza individualnih glasova, Facebook je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Facebook je trg na kojem svatko može reći što misli, i svatko tko ima guzicu na trgu i Facebooku ima pravo na mišljenje, dok bi novine trebale biti – akademija.
Trebale bi, ali, na žalost, uglavnom nisu. Novine su posljednja brana individualnog mišljenja pred javnim mnijenjem. Bez novina nema demokracije. Bez obzira na eventualnu urednu izbornu proceduru, bez novina se demokracija pretvara u ruljokraciju.
Prije tačno deset godina, ožujka 2005, Facebook je izašao izvan ograda sveučilišnog kampusa na Harvardu, i postao javna stvar. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, registrirana je internetska domena Facebook.com, a u prosincu iste godine mreža je imala već pet i pol milijuna korisnika. Danas ih je milijarda i pol, živih, ali i mrtvih.
Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva.
(Prenosimo s autorova portala).
svjetina Radu Šerbedžiju razvlači po kaljuži
uživa u situaciji da pjesnika izjednačuje sa sobom
s njihove strane
svođenje umjetnika na svoju razinu
najviše je što se može postići
nije im poso jalov
u jednom kratkom trenutku
dok se Šerbedžija brani
dok kao umjetnik ništa ne znači
svi su isti
i napadač i žrtva
i lovac i lovina
blato po svima
u raspodjeli uloga Rade ipak bolje prolazi
svaka nova uloga
svaka nova pjesma
izmješta ga u iluziju vječnosti
mjesto gdje svjetina ne zalazi
nema pristupa
Još malo o Šerbedžiji. Optužili su ga da je sa Žikom Pavlovićem snimao film u okupiranom Vukovaru. Šerbedžija se brani kako zna, a Pavlović se kao mrtav čovjek braniti ne može. Međutim nije zgoreg prisjetiti se njegovih riječi zapisanih još 1987.
‘‘Na Balkanu se još čuju halaci jurišnika i smrt se smatra najvećom vrednošću. Život, ljudski život, na Balkanu kao da je prolazna i ružna pojava koje se treba što pre otresti. Radost, radoznalost, raznolikost, obilje – sve to ljude na Balkanu više razdražuje no što veseli i oni, očas zahvaćeni rušilačkim bezumljem,uništavaju sa sladostrašćem sve što je stvorilo ljudsko trajanje, pa i sam život, a i sebe.
Otud pod ovim podnebljem ne može začeti nikakva druga tradicija do tradicija razaranja i smrti.
Življenje na Balkanu odvija se bez iluzikja. I bez pogleda. Ni u prošlost. Ni u budućnost.
Življenje na Balkanu nije život; ono je slučajnost.“
—–PJESME—–
vozi se sa ženom
žena
sređuje kosu
otvara pretinac
gleda se u štitniku za sunce
nervozno pocupkuje nogom
zatim uzima mobitel
na kojem ništa ne piše
odlaže ga na stranu
cokće kao što cokće Mišo Kovač
uzima torbicu
traži nepostojeće stvari
maže ruke s kremom
mijenja stanice na radiju
ti nikako ne možeš biti sama sa sobom
pita je
ne mogu odgovara
o njoj je mogao puno toga reći
zla i naopaka
dodijava mu, isljeđuje svaki njegov korak
u stanju je satima braniti neku svoju teoriju
samo kako bi potvrdila nadmoć
ne dozvoljava ničije mišljenje
ustrajava u besmislica i silno je okupirana
stvarima, njihovim položajem u dnevnoj sobi
i uopće stvarima
nema joj se snage oduprijeti
u mladosti je pokušavao
danas odustao
nema svađa u staračkom domu
zla žena polaže pravo na njegov život
još od dana
kada mu je kao djetetu
cijepala loše napisane zadaće
lomila češalj
raščešljavajući njegovu gustu crnu kosu
mrzi
i češalj i nju
nju puno više
ona njega voli
Hrvatska se nalazi u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koja je sve bliže stanju s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Za ovakav zaključak nije potreban čak ni nekakav ozbiljan ekonomski uvid s obzirom na to da je dovoljno uočiti statističke pokazatelje. Koji upućuju na gotovo 400 tisuća nezaposlenih, posrnulu proizvodnju te uvozno orijentiranu privredu. Iako je stanje u svim krajevima zemlje teško, jedan od negativnih rekorda po broju nezaposlenih drži Splitsko-dalmatinska županija sa gotovo 50 tisuća ljudi kojima se ne nudi nikakva izgledna perspektiva. Osim ponekog sezonskog i loše plaćenog posla.
Iako su ove brojke, koje nisu od jučer, nešto što bi definitivno trebalo zabrinuti kako ljude na vlasti tako i one koji pretendiraju na tu poziciju, jasan, konkretan i ostvariv plan za rješavanje tog problema još nismo vidjeli.
No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju. Tako je početkom tjedna tijelo koje se odaziva na ime ‘‘Povjerenstvo za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata“, a koje vodi potpredsjednik Vlade Branko Grčić, objavilo kako su do sad zaprimili šesnaest prijava investicijskih projekata, od čega šest javnih i deset privatnih. Saznali smo usut kako se javni projekti tiču energetike i infrastrukture, dok su privatni uglavnom vezani uz turizam.
Obratimo li pažnju samo na Dalmaciju, tu ćemo se susresti sa sedam velikih projekata i to redom: Zračna luka Zadar, dva staračka doma u Biogradu na moru, nautički centar na Dugom otoku, turistički projekt na Murteru, turistički centar u Sućurju na Hvaru, turistički centar u Srebrenom i Mlinima te turistički centar na Pelješcu splitskog poduzetnika Vicenza Blagaića pod nazivom ‘‘Hrvatski san“. Vlada Republike Hrvatske, preciznije govoreći spomenuto Povjerenstvo, očito je posve uvjereno kako će tih sedam investicija, čija bi se ukupna vrijednost kretala u okvirnom iznosu od 1,5 milijardu eura, podići potonulo dalmatinsko gospodarstvo na noge.
Da bismo u takvu viziju gospodarskog razvoja uopće mogli povjerovati, prije toga bismo morali ispuniti nekoliko nužnih predradnji poput otupljivanja kritičke svijesti, suspenzije vlastite znatiželje i eliminacije vlastitog iskustva iz logičkog sklopa. Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?
Jednako kao što i dalje nemamo odgovor na pitanje što se točno dobiva takvim vrstama ulaganja. Razmislimo li logički što sve pobrojane investicije u konačnici donose, suočit ćemo se s bezbroj pitanja. Tu je prije svega pitanje privatizacije i betonizacije nekih od najvrednijih javnih površina na obali. Posebno je tu indikativan slučaj Sućurja na Hvaru, koji je do sada uspio izbjeći nasrtaje raznih developera, da bi najava ove investicije dovela do kojekakvih radnji i društvenog rascjepa u mjestu.
Tu je potom i krajnje negativno iskustvo projekta ‘‘Golf na Srđu“, čiji rasplet, unutar kojeg je uspostavljena skladna koalicija između stranaka Kukuriku koalicije i HDZ-a, a na uštrb javnog interesa, pobuđuje ozbiljnu bojazan u vezi s realizacijom svih sličnih projekata, pa i ovog.
Apstrahiramo li, dakle, činjenicu da vladajući politički sloj, neovisno o nominalnom predznaku, čvrsto vjeruje u mesijanski dolazak privatnog kapitala koji će preporoditi zemlju, zahvaljujući čemu je spreman svim sredstvima pregaziti svaki znak otpora koji se tom kapitalu nađe na putu, te posvetimo li se isključivo strukturi potencijalnih investicija, uhvatit će nas, u najboljem slučaju, blaga jeza. Radi se o tome kako, po svemu sudeći, najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji vide budućnost regije s najviše razvojnih potencijala isključivo kroz građevinske investicije u turizmu. Bilo da je riječ o umirovljeničkom ili o klasičnom vidu turizma.
Kao da im iskustvo Španjolske, čiji su se pojedini krajevi na obali pretvorili u sablasno prazne betonske nastambe uz popratni efekt kraha građevinskog sektora i općenito španjolskog gospodarstva, ništa ne govori. Kad tome dodamo i još uvijek aktualni pad građevinskog sektora u Hrvatskoj te brojne probleme postojećih hotelskih kompleksa, ali i tendenciju izgradnje privatnih, zatvorenih hotelskih resorta, poput Muzila u Puli, trebali bismo biti iskreno zabrinuti i spremni na otpor.
Jer čak i da se sve divno odigra, da obalom poteku med i mlijeko, da svi ti predviđeni objekti zaposle određen broj ljudi iz lokalne zajednice, te da usput zamislimo kako su nam prostorni resursi neograničeni, vrijedi se zapitati kakvu zapravo mi kao društvo poruku šaljemo Dalmaciji? Što ste bili kreativni bili ste i što ste proizvodili proizvodili ste, jer sad je došlo vrijeme da svi skupa postanete sluge u poluzatvorenim kompleksima u vlastitom zavičaju.
Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi, koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota. Preostat će nam samo da budemo zahvalni vizionarskim gradonačelnicima, poput Vlahušića, koji će nam za samo 29,99 kuna podariti iskaznicu, zbog koje ćemo moći jeftinije konzumirati kulise naših gradova. Iz pobjede u blagostanje i idemo dalje.
Protekla, 2013. godina biće zapamćena kao ”godina užasa” kako beleže evropski ekonomski analitičari. Nezaposlenost dostiže katastrofalne razmere a jedna ekonomska kriza sustiže drugu. Reči ”recesija” i ”kriza” su najčešće pominjane.
A gde smo mi u toj globalnoj, svetskoj krizi?
U ”Pismima iz Moskve” Rus Mihail Riklin piše: ”Kapitalizam je u Rusiji uglavnom građen po istim zakonima kao i komunizam koji mu je prethodio. U odsustvu građanskog društva i unutrašnje sazrele potrebe za upravo takvim promenama, on je trebalo da se na Ruse spusti odozgo, kao blagodet. Rezultat je bio da su se pred nama pojavile još jedne ruševine”. Rilkin ovome dodaje i jedno strano zapažanje o tradicionalnom ponašanju Rusa. ”Rusi imaju samo nazive svega, ali ništa u stvarnosti. Rusija je zemlja fasada”.
Ovo se može dobrim delom odnositi i na našu situaciju. Promene političkog sistema u mnogim važnim oblastima života spustile su se odozgo, ali umesto blagodeti uglavnom su se sručile kao nepogoda. I zaista, utisak je da više živimo u ruševinama starog sistema nego u prednostima nečeg novog, boljeg i zdravijeg. I svuda, gdegod se okrenuli samo ”fasade”, samo privid suštinskih promena. Institucije su rasturene a nove nisu izgrađene.
Vlast je promenjena ali je demagogija ostala ista. Stari moral je izgubljen ali novi nije uspostavljenen. Sve vredno pokupovali su uglavnom kriminalci i špekulanti, gaseći proizvodnju umesto da je uvećaju, preprodajući za skupe pare ono što su jeftino kupili. Neproduktivna i sterilna sigurnost prethodnog sistema zamenjena je špekulantskom dovitljivošću novoustanovljenog sistema. Iz političkog i ekonomskog sistema gde se prezirao profit našli smo se u sistemu koji jedino priznaje profit. I to profita koji je je u mnogo slučajeva izvan svakog zakona, prirodnog i pravnog.
Iz pune, iako nefikasne zaposlenosti srmoglavili smo se u punu nezaposlenost. Iz države u kojoj su vladali različiti oblici cenzure probudili smo se u zemlji verbalnih sloboda u kojima se skoro sve može reći, ali gde izgovorene reči više nemaju značaja ni domašaja. Promenili smo gotovo sve: život, državu, politički i ekonomski sistem, samo, tako se čini, nismo promenili sebe jer nismo ni dobili šansu da se menjamo. Sve je išlo prebrzo. Ali, istini za volju, nisu se mnogo promenili ni oni koji su na vlasti osim što su postali pohlepniji, nezasitiji i beskrupulozniji. Ukinut je omrznuti jednopartijski sistem i diktatura jedne partije a uvedena je partokratija, partijska kontrola svega i svačega. Umesto diktature proletarijata dobili smo diktaturu tržišta i profita. I diktaturu birokratije. Na kraju i diktaturu partokratije.
Život u blagostanju, ostvarenje ”američkog sna” pokazuje se kao velika iluzija. Blagostanje ne pada sa neba. Pohlepa je progutala pravdu. Svet je postao surovo mesto za život. Među onima koji koji su imali malo, a onda i to malo izgubili sve je jača nostalgija za nekadašnjim vremenima kada je siromaštvo bilo jednako raspoređeno na sve, kada je uprkos svemu ipak postojala nada, kada je postojala energija pobune kada se verovalo u nesumljive promene nabolje, da kapitalizam donosi ugodan život i blagostanje.
Iz ove nove perspektive siromaštvo u kojem smo decenijama živeli mnogima se čini kao vreme dobrog života, egzistencijalne sigurnosti i dugotrajnog mira. A sada nemaju ni mir, ni sigurnost, ni dobar život. Ali, iluzija o beskonfliktnoj prošlosti jednako je iluzija kao i ova o novom poretku uspešnog preobražaja. U šta? To još ostaje nejasno i nepoznato. Ovo u čemu se sada živi jeste život na ruševinama starog sistema, još jedne ruševine, kako ih naziva Riklin.
Neoliberalni koncept teško može biti plodonosan i uspešan u zemljama pljačkaške tranzicije kako se obično ova transformacija političkog i ekonomskog sistema popularno naziva u većini zemalja bivšeg komunističkog usrojstva. Bez stvarnog ekonomskog, intelektualnog i mentalnog utemeljenja, potpuna privatizacija u malim zemljama sa nerazvijenim tržištem i ograničenim mogućnostima razvoja, sa beznačajnim uticajem na svetsku politiku, kako se pokazalo okončava se katastroflanim posledicama za većinu stanovništva, za ekonomiju, za kulturu i sve ono što uz to ide, što ne može da preživi i razvija se bez državne pomoći. Mnogo toga postoji samo kao privid, pa i sam život prevara se u privid života, nedostojan čoveka. Dominira strah kako preživeti i opstati na periferiji života.
Nesrazmerno se uvećava bogatstvo jednih, manjine, i siromaštvo drugih, većine. U zemljama neuspele tranzicije za taj neuspeh okrivljuju se svi drugi osim onih koji su je neuspešno i nečasno obavljali. Uveliko je prisutna teorija zavere koja je bila i ostala najprisutnije objašnjenje za sve neuspehe, promašaje, za korupciju, bedu i siromaštvo.
Vredi još jednom ponoviti poznati meksički vic. ”Postoje samo dve mogućnosti za spas. Prva je da svi zapnemo, da radimo do iznemoglosti kako bismo zemlju izvukli iz krize. A drugi je da Bogorodica siđe sa neba i učini čudo. Ona prva mogućnost je nerealna, neostvarljiva. Ova druga je moguća, u nju se uzdamo”.
Tako i nama, u ruševinama starog i ruševinama novog, u državi gde je mnogo toga samo fasada iza koje nema ništa, gde se dižu ruke od rada jer posla nema, možemo samo očekivati čudo koje će nas spasti.
A čuda se ponekad i događaju. U čuda mnogi veruju. Najpre u ono koje će doći sa neba.
