autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

HTV, Igor Vukić, Jasenovac… ”New Age” mržnja

Autor: Boris Pavelić / 10.06.2018. Leave a Comment

Boris Pavelić

Boris Pavelić

Gostovanje Igora Vukića na Hrvatskoj televiziji otvoreni je udar na ustavni poredak, utemeljen na nacionalnoj ravnopravnosti i antifašizmu. No ni po jada, da ustaške zločine u Jasenovcu negira nekad sjajni novinar koji je samoga sebe odlučio zauvijek javno diskvalificirati: rušenje ustava nije počelo s Vukićem, nego s HTV-om. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Boris Pavelić, Damir Arsenijević, Dinko Šakić, Grabar-Kitarović, HRT, HTV, iluzija, Kazimir Bačić, Medved-Pulić, mržnja, NATO, New Age, Vidović Krišto, Vukić

Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži i fanatizma

Autor: Drago Pilsel / 26.03.2018. Leave a Comment

DRAGO PILSELUšli smo u, po meni, najvažniji tjedan u godini – vazmeni tjedan. Iduće nedjelje kršćani zapadnog obreda slave Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti tjedan dana iza toga. [Read more…]

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: bajka, Bog, Democroacia, Drago Pilsel, iluzija, Isus, Izrael, Krist, mit, nada, radost, san, Svjetlost, Uskrs, utopija

Njima ne smetaju tijela ustaških žrtava

Autor: Boris Vlašić / 31.08.2015. Leave a Comment

Boris Vlašić

Boris Vlašić

U stvari bi trebalo imati puno razumijevanja za te ljude. To je vjerojatno najbliže osjećaju zarobljenosti u krivom tijelu, na krivom mjestu. Treba imati malo mašte, ali nije to nedostižno i zamisliti kako i oni, potpisnici peticije, vjeruju da su neki drugi ljudi. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Anđelko Kaćunko, Boris Vlašić, Diana Budisavljević, domovina, Eva Kirchmayer-Bilić, fašizam, Hrvatska, Hrvatska vojska, identitet, iluzija, Josip Pečarić, Kolinda Grabar Kitarović, kultura, Mirko Valentić, NATO, NDH, osvrt dana, Tomislav Karamarko, tradicija, ustaški pozdrav, Valentin Pozaić, Vlado Košić, Zvonimir Šeparović

Edip na Facebooku

Autor: Miljenko Jergović / 15.02.2015. Leave a Comment

Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu, nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.

 

Imala je dvjestotinjak prijatelja prema kojima je bila dobra i brižna, i koji je – što je veoma važno – nijednog trenutka nisu opterećivali. Bili su njeni tamagočiji, a ona će im ostati do kraja odana.

Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka

 

Dok je bolovala, uzdajući se u čudo odravljenja, zamišljala je kako će doći do svoga radnog stola, sjesti za kompjutor, svim svojim virtualnim prijateljima i prijateljicama objaviti da joj je bolje. Posljednjih devet mjeseci provela je bez cigareta i Facebooka. Nikotin joj nije nedostajao, ali prijatelji jesu.
Dvije su godine otkako je umrla, a meni još uvijek na privatnu mail adresu stižu elektronski obrasci u kojima mi ona nudi – prijateljstvo na Facebooku.

 

To, možda, i ne bi bilo tako čudno i zazorno da imam profil na Facebooku ili da sam prisutan na nekoj drugoj društvenoj mreži, ali ne samo da nije tako, nego mi baš nikada nije na um palo da na takav način komuniciram.

 

Mrtva se majka od žive razlikuje po tome što je živa znala da ne želim biti na Facebooku. Njene posmrtne ponude mogao bih ovako shvatiti: Facebook je garant čovjekove besmrtnosti, jer, eto, i moja mrtva majka okolo nuđa prijateljstva. Ponudu njenoga hladnog srca morat ću, na žalost, da odbijem. Osim što u njoj ima nečega incestuoznog, ne želim biti na društvenim mrežama. I naravno: ne zanima me ni prizivanje duhova.

 

Kada bi mi se, doista, javila iz groba, ne samo ona nego i svi moji mrtvi, uključujući Krležu, Thomasa Manna i Aliju Đerzeleza, ne bih otvorio profil na Facebooku.

 

Nekoliko mi se puna u životu dogodilo da neke ljude smatram prijateljima. Osim u dva-tri slučaja bila je to fatalna greška, zamjena identiteta, lažno predstavljanje. Ali što je to s dvjestotinjak, uglavnom nabrzinu stečenih prijateljstava moje pokojne majke? Ili s tisućom prijatelja koliko ih, kako sam čuo, imaju neki moji poznanici?

U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka. Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije

 

Jedna od stvari koja se majci sviđala na Facebooku, i koja ju je istinski uzbuđivala, tako da je i mene – još dok je bila živa – krenula nagovarati da se otisnem na društvene mreže bila je što su joj se javljali ljudi iz njene rane mladosti, i još neka daleka izgubljena rodbina.

 

Zamisli koga bi sve opet mogao sresti, govorila je, dok je mene hvatao užas od toga da mi se život tako presuvrati i preokrene, i da mi se vrate sva ona lica iz ranih vremena, iz djetinjstava i osnovnih škola, uključujući, zlo i naopako, i sve one moje prve i neostvarene ljubavi. Sve što mi od toga treba imam u sjećanju i u uspomenama.

 

Ono što je baš valjalo iskoristio sam u pričama, romanima, novinskim člancima, i zašto sve to oživljavati putem Facebooka?

 

Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka.

 

Dobro, ne samo higijenskih uložaka, nego i svih drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda.

 

U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka.

 

Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije, a da se Frljića može uniziti i poništiti samo ako se ponište svi koji su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, ali i širom Europe hvalili i nagrađivali njegove predstave.

 

Trebalo bi pokrenuti pješaštvo i avijaciju da se od Olivera Frljića načini nedarovitog provokatora, kojeg treba protjerati nazad u njegov Travnik (ili u Tuzlu – kako u posljednje vrijeme njegovu zavičajnost pogrešno navode pojedini Facebook hejteri…).

Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom

 

Ako je za tu stvar dovoljno “mišljenje javnosti” iskazano uz pomoć Facebooka, tada imamo ozbiljan problem. Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. Ali ne moramo o Frljiću, možemo i o Židovima, Srbima, homoseksualcima, antifašistima… Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom.

 

Postoje zanimanja čiji je smisao da budu mimo javnosti, uz dlaku, ili – kako se to nekad lijepo govorilo – mimo svijeta. Recimo, već spomenuta profesija kazališnog redatelja je upravo takva. Ili profesija novinara. Pisca.

 

Kada ste političar, naročito u demokratski zapuštenoj zemlji, vaše je da težite za simpatijom što većeg broja punoljetnih pripadnika svoje zajednice, ali kada ste pisac, svejedno u kakvoj zemlji, ne samo da ne trebate nikom biti simpatični, nego je simpatičnost simptom da ste promašili s profesijom. Na pravog se novinara njegov čitatelj ljuti. Prave su novine one s kojima se čitatelj svakoga jutra svađa, ali ih, ipak, kupuje.

 

To je razlika između novina i Facebooka: na Facebooku svi su prijatelji, čak i ako su hejteri, ili baš zato što su hejteri, dok u novinama prijatelja nema, a ne bi smjelo biti ni hejtera. Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti.

 

Novine su javna platforma niza individualnih glasova, Facebook je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Facebook je trg na kojem svatko može reći što misli, i svatko tko ima guzicu na trgu i Facebooku ima pravo na mišljenje, dok bi novine trebale biti – akademija.

Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva

 

Trebale bi, ali, na žalost, uglavnom nisu. Novine su posljednja brana individualnog mišljenja pred javnim mnijenjem. Bez novina nema demokracije. Bez obzira na eventualnu urednu izbornu proceduru, bez novina se demokracija pretvara u ruljokraciju.

 

Prije tačno deset godina, ožujka 2005, Facebook je izašao izvan ograda sveučilišnog kampusa na Harvardu, i postao javna stvar. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, registrirana je internetska domena Facebook.com, a u prosincu iste godine mreža je imala već pet i pol milijuna korisnika. Danas ih je milijarda i pol, živih, ali i mrtvih.

 

Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva.

 

(Prenosimo s autorova portala).

 

Filed Under: OSVRT Tagged With: demokracija, facebook, iluzija, majka, Miljenko Jergović, novine, osvrt dana, prijatelji

RADE ŠERBEDŽIJA

Autor: Aleksandar Stanković / 16.04.2014. Leave a Comment

 

svjetina Radu Šerbedžiju razvlači po kaljuži

uživa u situaciji da pjesnika izjednačuje sa sobom

s njihove strane

svođenje umjetnika na svoju razinu

najviše je što se može postići

 

nije im poso jalov

 

u jednom kratkom trenutku

dok se Šerbedžija brani

dok kao umjetnik ništa ne znači

svi su isti

i napadač i žrtva

i lovac i lovina

 

blato po svima

 

u raspodjeli uloga Rade ipak bolje prolazi

svaka nova uloga

svaka nova pjesma

izmješta ga u iluziju vječnosti

mjesto gdje svjetina ne zalazi

nema pristupa

 

 

ŽIVOJIN PAVLOVIĆ

 

Još malo o Šerbedžiji. Optužili su ga da je sa Žikom Pavlovićem snimao film u okupiranom Vukovaru. Šerbedžija se brani kako zna, a Pavlović se kao mrtav čovjek braniti ne može. Međutim nije zgoreg prisjetiti se njegovih riječi zapisanih još 1987.

 

‘‘Na Balkanu se još čuju halaci jurišnika i smrt se smatra najvećom vrednošću. Život, ljudski život, na Balkanu kao da je prolazna i ružna pojava koje se treba što pre otresti. Radost, radoznalost, raznolikost, obilje – sve to ljude na Balkanu više razdražuje no što veseli i oni, očas zahvaćeni rušilačkim bezumljem,uništavaju sa sladostrašćem sve što je stvorilo ljudsko trajanje, pa i sam život, a i sebe.

 

Otud pod ovim podnebljem ne može začeti nikakva druga tradicija do tradicija razaranja i smrti.

 

Življenje na Balkanu odvija se bez iluzikja. I bez pogleda. Ni u prošlost. Ni u budućnost.

Življenje na Balkanu nije život; ono je slučajnost.“

 

 

—–PJESME—–

 

 

SAMOĆA

 

vozi se sa ženom

 

žena

sređuje kosu

otvara pretinac

gleda se u štitniku za sunce

nervozno pocupkuje nogom

 

zatim uzima mobitel

na kojem ništa ne piše

odlaže ga na stranu

 

cokće kao što cokće Mišo Kovač

 

uzima torbicu

traži nepostojeće stvari

maže ruke s kremom

mijenja stanice na radiju

 

ti nikako ne možeš biti sama sa sobom

pita je

ne mogu odgovara

 

 

NAOPAKA

 

o njoj je mogao puno toga reći

 

zla i naopaka

dodijava mu, isljeđuje svaki njegov korak

u stanju je satima braniti neku svoju teoriju

samo kako bi potvrdila nadmoć

 

ne dozvoljava ničije mišljenje

ustrajava u besmislica i silno je okupirana

stvarima, njihovim položajem  u dnevnoj sobi

i uopće stvarima

 

nema joj se snage oduprijeti

u mladosti je pokušavao

danas odustao

nema svađa u staračkom domu

 

zla žena polaže pravo na njegov život

još od dana

kada mu je kao djetetu

cijepala loše napisane zadaće

lomila češalj

raščešljavajući njegovu gustu crnu kosu

 

mrzi

i češalj i nju

nju puno više

 

ona njega voli

Filed Under: POLUPJESNIK I BOLESNIK Tagged With: Aleksandar Stanković, autograf.hr, Balkan, bolesnik, budućnost, glumac, iluzija, Mišo Kovač, pjesnik, Polupjesnik, Rade Šerbedžija, samoća, umjetnik, Vukovar, žena, Žiko Pavlović, žrtva

Turizam kao iluzija spasa

Autor: Dragan Markovina / 27.03.2014. Leave a Comment

Hrvatska se nalazi u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koja je sve bliže stanju s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Za ovakav zaključak nije potreban čak ni nekakav ozbiljan ekonomski uvid s obzirom na to da je dovoljno uočiti statističke pokazatelje. Koji upućuju na gotovo 400 tisuća nezaposlenih, posrnulu proizvodnju te uvozno orijentiranu privredu. Iako je stanje u svim krajevima zemlje teško, jedan od negativnih rekorda po broju nezaposlenih drži Splitsko-dalmatinska županija sa gotovo 50 tisuća ljudi kojima se ne nudi nikakva izgledna perspektiva. Osim ponekog sezonskog i loše plaćenog posla.

 

Iako su ove brojke, koje nisu od jučer, nešto što bi definitivno trebalo zabrinuti kako ljude na vlasti tako i one koji pretendiraju na tu poziciju, jasan, konkretan i ostvariv plan za rješavanje tog problema još nismo vidjeli.

No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju

 

No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju. Tako je početkom tjedna tijelo koje se odaziva na ime ‘‘Povjerenstvo za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata“, a koje vodi potpredsjednik Vlade Branko Grčić, objavilo kako su do sad zaprimili šesnaest prijava investicijskih projekata, od čega šest javnih i deset privatnih. Saznali smo usut kako se javni projekti tiču energetike i infrastrukture, dok su privatni uglavnom vezani uz turizam.

 

Obratimo li pažnju samo na Dalmaciju, tu ćemo se susresti sa sedam velikih projekata i to redom: Zračna luka Zadar, dva staračka doma u Biogradu na moru, nautički centar na Dugom otoku, turistički projekt na Murteru, turistički centar u Sućurju na Hvaru, turistički centar u Srebrenom i Mlinima te turistički centar na Pelješcu splitskog poduzetnika Vicenza Blagaića pod nazivom ‘‘Hrvatski san“. Vlada Republike Hrvatske, preciznije govoreći spomenuto Povjerenstvo, očito je posve uvjereno kako će tih sedam investicija, čija bi se ukupna vrijednost kretala u okvirnom iznosu od 1,5 milijardu eura, podići potonulo dalmatinsko gospodarstvo na noge.

 

Da bismo u takvu viziju gospodarskog razvoja uopće mogli povjerovati, prije toga bismo morali ispuniti nekoliko nužnih predradnji poput otupljivanja kritičke svijesti, suspenzije vlastite znatiželje i eliminacije vlastitog iskustva iz logičkog sklopa. Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?

Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?

 

Jednako kao što i dalje nemamo odgovor na pitanje što se točno dobiva takvim vrstama ulaganja. Razmislimo li logički što sve pobrojane investicije u konačnici donose, suočit ćemo se s bezbroj pitanja. Tu je prije svega pitanje privatizacije i betonizacije nekih od najvrednijih javnih površina na obali. Posebno je tu indikativan slučaj Sućurja na Hvaru, koji je do sada uspio izbjeći nasrtaje raznih developera, da bi najava ove investicije dovela do kojekakvih radnji i društvenog rascjepa u mjestu.

 

Tu je potom i krajnje negativno iskustvo projekta ‘‘Golf na Srđu“, čiji rasplet, unutar kojeg je uspostavljena skladna koalicija između stranaka Kukuriku koalicije i HDZ-a, a na uštrb javnog interesa, pobuđuje ozbiljnu bojazan u vezi s realizacijom svih sličnih projekata, pa i ovog.

 

Apstrahiramo li, dakle, činjenicu da vladajući politički sloj, neovisno o nominalnom predznaku, čvrsto vjeruje u mesijanski dolazak privatnog kapitala koji će preporoditi zemlju, zahvaljujući čemu je spreman svim sredstvima pregaziti svaki znak otpora koji se tom kapitalu nađe na putu, te posvetimo li se isključivo strukturi potencijalnih investicija, uhvatit će nas, u najboljem slučaju, blaga jeza. Radi se o tome kako, po svemu sudeći, najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji vide budućnost regije s najviše razvojnih potencijala isključivo kroz građevinske investicije u turizmu. Bilo da je riječ o umirovljeničkom ili o klasičnom vidu turizma.

Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota

 

Kao da im iskustvo Španjolske, čiji su se pojedini krajevi na obali pretvorili u sablasno prazne betonske nastambe uz popratni efekt kraha građevinskog sektora i općenito španjolskog gospodarstva, ništa ne govori. Kad tome dodamo i još uvijek aktualni pad građevinskog sektora u Hrvatskoj te brojne probleme postojećih hotelskih kompleksa, ali i tendenciju izgradnje privatnih, zatvorenih hotelskih resorta, poput Muzila u Puli, trebali bismo biti iskreno zabrinuti i spremni na otpor.

 

Jer čak i da se sve divno odigra, da obalom poteku med i mlijeko, da svi ti predviđeni objekti zaposle određen broj ljudi iz lokalne zajednice, te da usput zamislimo kako su nam prostorni resursi neograničeni, vrijedi se zapitati kakvu zapravo mi kao društvo poruku šaljemo Dalmaciji? Što ste bili kreativni bili ste i što ste proizvodili proizvodili ste, jer sad je došlo vrijeme da svi skupa postanete sluge u poluzatvorenim kompleksima u vlastitom zavičaju.

 

Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi, koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota. Preostat će nam samo da budemo zahvalni vizionarskim gradonačelnicima, poput Vlahušića, koji će nam za samo 29,99 kuna podariti iskaznicu, zbog koje ćemo moći jeftinije konzumirati kulise naših gradova. Iz pobjede u blagostanje i idemo dalje.

Filed Under: UVIK KONTRA Tagged With: autograf.hr, Branko Grčić, Dalmacija, Dragan Markovina, HDZ, Hrvatska, iluzija, investicije, kolumna, politika, projekt, SDP, spas, turizam, Uvik kontra, Vlada, Vlahušić

Velika iluzija

Autor: Filip David / 06.01.2014. 1 Comment

Protekla, 2013. godina biće zapamćena kao ”godina užasa” kako beleže evropski ekonomski analitičari. Nezaposlenost dostiže katastrofalne razmere a jedna ekonomska kriza sustiže drugu. Reči ”recesija” i ”kriza” su najčešće pominjane.

 

A gde smo mi u toj globalnoj, svetskoj krizi?

 

U ”Pismima iz Moskve” Rus Mihail Riklin piše: ”Kapitalizam je u Rusiji uglavnom građen po istim zakonima kao i komunizam koji mu je prethodio. U odsustvu građanskog društva i unutrašnje sazrele potrebe za upravo takvim promenama, on je trebalo da se na Ruse spusti odozgo, kao blagodet. Rezultat je bio da su se pred nama pojavile još jedne ruševine”. Rilkin ovome dodaje i jedno strano zapažanje o tradicionalnom ponašanju Rusa. ”Rusi imaju samo nazive svega, ali ništa u stvarnosti. Rusija je zemlja fasada”.

 

Ovo se može dobrim delom odnositi i na našu situaciju. Promene političkog sistema u mnogim važnim oblastima života spustile su se odozgo, ali umesto blagodeti uglavnom su se sručile kao nepogoda. I zaista, utisak je da više živimo u ruševinama starog sistema nego u prednostima nečeg novog, boljeg i zdravijeg. I svuda, gdegod se okrenuli samo ”fasade”, samo privid suštinskih promena. Institucije su rasturene a nove nisu izgrađene.

Vlast je promenjena ali je demagogija ostala ista. Stari moral je izgubljen ali novi nije uspostavljenen. Sve vredno pokupovali su uglavnom kriminalci i špekulanti, gaseći proizvodnju umesto da je uvećaju, preprodajući za skupe pare ono što su jeftino kupili. Neproduktivna i sterilna sigurnost prethodnog sistema zamenjena je špekulantskom dovitljivošću novoustanovljenog sistema

 

Vlast je promenjena ali je demagogija ostala ista. Stari moral je izgubljen ali novi nije uspostavljenen. Sve vredno pokupovali su uglavnom kriminalci i špekulanti, gaseći proizvodnju umesto da je uvećaju, preprodajući za skupe pare ono što su jeftino kupili. Neproduktivna i sterilna sigurnost prethodnog sistema  zamenjena je špekulantskom dovitljivošću  novoustanovljenog sistema. Iz političkog i ekonomskog sistema gde se prezirao profit našli smo se u sistemu koji jedino priznaje profit. I to profita koji je je u mnogo slučajeva izvan svakog zakona, prirodnog i pravnog.

 

Iz pune, iako nefikasne zaposlenosti srmoglavili smo se u punu nezaposlenost. Iz države u kojoj su vladali različiti oblici cenzure probudili smo se u zemlji verbalnih sloboda u kojima se skoro sve može reći, ali gde izgovorene  reči više nemaju značaja ni domašaja. Promenili smo gotovo sve: život, državu, politički i ekonomski sistem, samo, tako se čini, nismo promenili sebe jer nismo ni dobili šansu da se menjamo. Sve je išlo prebrzo. Ali, istini za volju, nisu se mnogo promenili ni oni koji su na vlasti osim što su postali pohlepniji, nezasitiji i beskrupulozniji. Ukinut je omrznuti jednopartijski sistem i diktatura jedne partije a uvedena je partokratija, partijska kontrola svega i svačega. Umesto diktature proletarijata dobili smo diktaturu tržišta i profita. I diktaturu birokratije. Na kraju i diktaturu partokratije.

 

Život u blagostanju, ostvarenje ”američkog sna” pokazuje se kao velika iluzija. Blagostanje ne pada sa neba. Pohlepa je progutala pravdu. Svet je postao surovo mesto za život. Među onima koji koji su imali malo, a onda i to malo izgubili sve je jača nostalgija za nekadašnjim vremenima kada je siromaštvo bilo jednako raspoređeno na sve, kada je uprkos svemu ipak postojala nada, kada je postojala energija pobune  kada se verovalo u nesumljive promene nabolje, da kapitalizam donosi ugodan život i blagostanje.

 

Iz ove nove perspektive siromaštvo u kojem smo decenijama živeli mnogima se čini kao vreme dobrog života, egzistencijalne sigurnosti i dugotrajnog mira. A sada nemaju ni mir, ni sigurnost, ni dobar život. Ali, iluzija o beskonfliktnoj prošlosti jednako je iluzija kao i ova o novom poretku  uspešnog preobražaja. U šta? To još ostaje nejasno i nepoznato. Ovo u čemu se sada živi jeste život na ruševinama starog sistema, još jedne  ruševine, kako ih naziva Riklin.

Vredi još jednom ponoviti poznati meksički vic. ”Postoje samo dve mogućnosti za spas. Prva je da svi zapnemo, da radimo do iznemoglosti kako bismo zemlju izvukli iz krize. A drugi je da Bogorodica siđe sa neba i učini čudo. Ona prva mogućnost je nerealna, neostvarljiva. Ova druga je moguća, u nju se uzdamo”

 

Neoliberalni koncept teško može biti plodonosan i uspešan u zemljama pljačkaške tranzicije kako se obično ova transformacija političkog i ekonomskog sistema popularno naziva u većini zemalja bivšeg komunističkog usrojstva. Bez stvarnog ekonomskog, intelektualnog i mentalnog utemeljenja, potpuna privatizacija u malim zemljama sa nerazvijenim tržištem i ograničenim mogućnostima razvoja, sa beznačajnim uticajem na svetsku politiku, kako se pokazalo okončava se  katastroflanim posledicama za većinu stanovništva, za ekonomiju, za kulturu i sve ono što uz to ide, što ne može da preživi i razvija se bez državne pomoći. Mnogo toga postoji samo kao privid, pa i sam život prevara se u privid života, nedostojan čoveka. Dominira strah kako preživeti i opstati na periferiji života.

 

Nesrazmerno se uvećava bogatstvo jednih, manjine, i siromaštvo drugih, većine. U zemljama neuspele tranzicije za taj neuspeh okrivljuju se svi drugi osim onih koji su je neuspešno i nečasno obavljali. Uveliko je prisutna teorija zavere koja je bila i ostala najprisutnije objašnjenje za sve neuspehe, promašaje, za korupciju, bedu i siromaštvo.

 

Vredi još jednom ponoviti poznati meksički vic. ”Postoje samo dve mogućnosti za spas. Prva je da svi zapnemo, da radimo do iznemoglosti kako bismo zemlju izvukli iz krize. A drugi je da Bogorodica siđe sa neba i učini čudo. Ona prva mogućnost je nerealna, neostvarljiva. Ova druga je moguća, u nju se uzdamo”.

 

Tako i nama, u ruševinama starog i ruševinama novog, u državi gde je mnogo toga samo fasada iza koje nema ništa, gde se dižu ruke od rada jer posla nema, možemo samo očekivati čudo koje će nas spasti.

 

A čuda se ponekad i događaju. U čuda mnogi veruju. Najpre u ono koje će doći sa neba.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Filip David, iluzija, kapitalizam, kolumna, kriza, Mihail Riklin, recesija, Rusija, Vlada, vlast

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    nenad-jovanovic
  2. Povijesni kompromis

    Povijesni kompromis

    marinko-culic
  3. Aleksandar Vučić, najveći ikad

    Aleksandar Vučić, najveći ikad

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Uređenje Dositejeve kuće u Plavnu

    Uređenje Dositejeve kuće u Plavnu

    anja-kozul
  2. Dom za “nevidljive”

    Dom za “nevidljive”

    paulina-arbutina
  3. Danju svinjac, noću smrzavanje

    Danju svinjac, noću smrzavanje

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvoren natječaj za tip operacije 5.2.1. Obnova poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Otvoren natječaj za tip operacije 5.2.1. Obnova...

    19.04.2021.
  2. Prvi put s ćaćom u Glini

    Prvi put s ćaćom u Glini

    19.04.2021.
  3. Predstavljen Bulletin #20 SNV-a: Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2020.

    Predstavljen Bulletin #20 SNV-a: Historijski...

    19.04.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se