Dobro je rekao ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić da je proteklih dana u Hrvatskoj na djelu “stožer za histeriju” na čelu s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. ”On je došao na lice mjesta misleći vjerojatno da može i dalje podmetati nogu. Neka se obrati svojim prijateljima Orbanu, Vulinu, Miloševićevim pionirima s kojima zajedno produciraju ovakvu histeriju. To je ista ekipa. Ti bi silom, žicom i oružjem pokušali riješiti stvar”, ustvrdio je ministar. [Read more…]
Poderana zastava za Kolindu
Splitski aktivist za ljudska prava Tonči Majić i Josipovićevoj je nasljednici nastavio slati poderane hrvatske zastave kako bi ”pokazao prezir i omalovažavanje prema Republici koja ima takvo pravosuđe.” [Read more…]
Nos za manipulaciju
Tik do ulaza u jedan veliki zagrebački Konzum sudarila sam se jučer s aktivistima pokreta ”U ime obitelji” koji su tamo postavili štand za skupljanje potpisa.
– Dođite, gospođo! Evo izvolite. Podržite referendum – pozvala me jako srdačno žena mojih godina pružajući mi olovku.
Hvala vam, odgovorila sam joj i produžila prema vratima.
– Neće. Krava! – čujem je iza leđa kako referira svojim kolegama.
Markićka ima perfektan nos za manipulaciju. Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju
Došlo mi je da se vratim i očitam im bukvicu, ali bilo bi to, naravno, glupo i od toga baš nikakve koristi, pa nisam.
No nema sumnje da će puno ljudi do kraja potpisati – usprkos tome što bar 50 posto njih neće imati blage veze za što zapravo zalažu svoje ime – i tako će dati legitimitet ovoj populističkoj inicijativi koja traži sve načine da preuredi Hrvatsku točno po mjeri neutaženih političkih ambicija krajnje desnice.
I pritom mnoge revne i ljutite potpisnike od podrške neće odgovoriti ni vlast, ni glavna opozicijska stranka, ni predsjednička kandidatkinja HDZ-a koja je u nedjelju kod Stankovića izjavila da neće izaći na Markićkin štetni referendum, ni predsjednik Josipović koji se također ne slaže s izbornom doktrinom Obiteljaša.
Imam dojam da se uglavnom i potpisuje baš zato, ili čak samo zato, što su SDP i HDZ protiv. A Markićka ima perfektan nos za manipulaciju.
Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju.
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj.
Sve je oko tog referenduma, prema tome, jasno kao bijeli dan.
Samo je pitanje što još uvijek čekaju parlamentarne stranke koje su, slijedom izbornih rezultata, prihvatile najveću odgovornost za vođenje države?
Osobno, doduše, ne dijelim čak ni taj u posljednje vrijeme naširoko inducirani entuzijazam oko preferencijalnog glasanja, a Markićki i njenoj do sada izborno nerealiziranoj družini svakako ne bih ugađala snižavanjem praga na tri posto ni zabranom prijeizbornih koalicija.
No doista samo slijepac može ne vidjeti, prvo, da je nezadovoljstvo javnosti političkom kastom veliko, te da se ono sada tjera na mlin referenduma za promjenu izbornih pravila. I, drugo, da je izborni sustav zastario, da je dijelom kreiran kao instrument izbornog inženjeringa, te da promjene traži odavna.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika…
Da je, dakle, bar zera razbora na jednoj i na drugoj strani, ova vlada i HDZ sada bi napravili pametan posao.
Još uvijek imaju vremena iskoristiti momentum Markićkine politikantske vojne za nešto korisno, a to je donošenje boljeg izbornog zakonodavstva.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika s obzirom na veličinu izborne jedinice pa onda, zašto ne, i djelomično preferencijalno glasanje, kako to traži javnost naivno očekujući od toga velika i divna čuda.
Zajedničkog ozbiljnog rada na novim izbornim pravilima ne može biti bez velike zrelosti i vlasti i opozicije. Ali opasan je hazard ne potruditi se i čekati da nas sve pregazi populistički stampedo.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Proslava obespravljenosti
Kao u kakvu teatru apsurda zastupnici socijaldemokratske provenijencije iz Sabora su prognali Inernacionalu i radnička prava. Sa osamdeset glasova “za” i s trideset i četiri “protiv” Hrvatska je dobila novi Zakon o radu. Za hrvatsko radništvo, ionako osiromašeno i poniženo do robovskih granica, više ne vrijedi stoljetno pravilo civiliziranoga svijeta: 8+8+8. “Sretnici” koji u nas rade moći će rintati i do šezdeset sati tjedno, potpuno legalno poput kakvog stroja moći će ih se iznajmljivati drugim tvrtkama, do besvijesti zapošljavati na određeno vrijeme, stavljati da rade u noćnoj smjeni i kad su trudne, i kad doje, i kad imaju malu djecu… I sve to uskoro do šezdeset i sedme godine života.
Zalud pjesma aktivistica Ženske fronte za radna i socijalna prava, zalud stihovi radničke himne – Internacionale:
Prošlost svu zbrišimo za svagda
Ustaj roblje, diži se
Sav svijet iz temelja se mijenja
Mi nismo ništa bit ćemo sve
Za saborske zastupnike SDP-a “mi nismo ništa” i ostajemo ništa. Oni su sve! Oni, koji su na Internacionalu trebali stati u stavu mirno, su aktivistice koje predstavljaju prezrene i sužnje kapitalizma izbacili bez imalo milosti iz Visokog hrvatskoga doma. Dragica Zgrebec, potpredsjednica Sabora, pokazala im je vrata, a zastupnici koji su obećali zastupati radno zavisno stanovništvo masovnim podizanjem ruku izdali su po tko zna koji puta svoje birače
Za saborske zastupnike SDP-a “mi nismo ništa” i ostajemo ništa. Oni su sve! Oni, koji su na Internacionalu trebali stati u stavu mirno, su aktivistice koje predstavljaju prezrene i sužnje kapitalizma izbacili bez imalo milosti iz Visokog hrvatskoga doma. Dragica Zgrebec, potpredsjednica Sabora, pokazala im je vrata, a zastupnici koji su obećali zastupati radno zavisno stanovništvo masovnim podizanjem ruku izdali su po tko zna koji puta svoje birače. Uskratili su onima koji ih podržavaju i hrane i posljednju mrvica sustava ukinutog prije četvrt stoljeća – sistema koji je radnika i radništvo dizao na pijedestal.
Prošlost svu zbrisali su za svagda. Ne samo onu komunističku već i socijaldemokratsku. Njih čak osamdeset i četvero palac je okrenulo prema gore, podiglo ga za dodatnu moć moćnih poslodavca i svoje odurne, za radnike duboko nepravedne odluke zalilo, onako kako buržujski i spada – šampanjcem. Šampanjac je označio kraj zasjedanja pred ljetnju pauzu i dopust, godišnji odmor zastupnika.
Da mi je samo znati od čega se odmaraju hrvatski zastupnici. Uzmimo samo primjer čelnika najveće oporbene stranke – Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka. Kako u riječkom Novom listu piše Dražen Ciglenečki, Karamarko je od 116 radnih dana Sabora do proglašenih ferja odradio svega 16. Dakle čitavih stotinu dana čelnik parlamentrne oporbe nije se udostojao ni prošetati do zagrebačkog gornjogradskog Trga sv. Marka.
U cijelom svom mandatu za riječ se javio svega četiri puta, što njegove riječi, kad ih podijelimo s mjesečnim primanjima od 18. 242 kune netto iz džepova obespravljenih, čini basnoslovno skupima. Znam, reči ćete, mnogi bi ga platili i više samo da šuti, jer čim progovori, svi Milanovićevi gafovi (a pozmašan ih je broj) čine se poput kamilice u usporedbi s bljezgarijama povjesničara, koji već jedno vrijeme neuvjerljivo pokušava igrati novovjekog Tuđmana.
Elem, povjesničar uz pomoć kojeg biskupski ministrant (makar se on predstavlja kao ministar) Vedran Mornar može djecu poučiti kako povijest i nije neka učiteljica života Ciceronovoj tvrdnji usprkos, nije u Saboru jer putuje.
Bahatost i nezajažljivost HDZ-a nema granica. Nije im dovoljno što takozvana ljevica i prije njihovog dolaska na vlast donosi zakone koji ni sami ne nisu mogli progurati, što se neprestano distancira od onih koji su joj još prirodna baza i izborno tijelo, što su iz Sabora uz Internacionalu i šampanjac prognali ostatke ostataka radničkih prava, hadezeovci bi i novac zarađen robovskim radom na praznike i u nedjelje, noćnim radom trudnica i dojilja, radom na doživotne tromjesečne ugovore…
Objašnjava novinaru kako je HDZ bio u takvom stanju da je on naprosto morao homogenizirati stranku. Mrtav hladan, kao da se ne radi o novcu svih nas, javno govori kako je u osamnaest mjeseci radeći stranački posao na terenu prešao stotinu i osamdeset tisuća kilometara, te da ga porezni obveznici “plaćaju i kao predsjednika stranke koji ima jednu taktiku – taktiku koja stranku vodi do pobjede”.
Prosto, dok tu budalaštinu čitaš, ne vjeruješ vlastitim očima. Zar on nije čuo za prihode HDZ-a, za donacije, za članarinu kad misli da mu saborska plaća služi za rad u stranci. Smatra valjda, sad kad nema Fimi medije, HAC-a, raznoraznih mesnica i inih izdašnih izvora prihoda, da je dozvoljeno posegnuti u džepove svih nas ne bi li Hrvatskoj demokratskoj zajednici bio vraćen prvobitni sjaj.
Želim da se zna – ja ni s temperaturom od 41 stupnja, ni u najgoremu bunilu i ludilu ne bih mogla dati glas, a kamoli svoj novac stranci kojoj je na čelu Tomislav Karamarko. Zato tražim da se moj udio u njegovoj plaći, ma kako mizeran bio, i udio svih koji misle poput mene, uplati u humanitarne svrhe…
Bahatost i nezajažljivost HDZ-a odista nema granica. Nije im dovoljno što takozvana ljevica i prije njihovog dolaska na vlast donosi zakone koji ni sami ne nisu mogli progurati, što se neprestano distancira od onih koji su joj još prirodna baza i izborno tijelo, što su iz Sabora uz Internacionalu i šampanjac prognali ostatke ostataka radničkih prava, hadezeovci bi i novac zarađen robovskim radom na praznike i u nedjelje, noćnim radom trudnica i dojilja, radom na doživotne tromjesečne ugovore…
Ako i za godinu i pol budemo birali one koji šampanjcem zalijevaju radničku obespravljenost ili ove druge koji uvijek iznađu načina da pljačkaju narod, odista i nismo zaslužili drugačiju ulogu od one sužanjske, koja nam garantira, kako god se svijet iz temelja mijenjao, da za “njih nismo ništa i bit ćemo ništa”…
Oni su sebi zauvijek sve!
Sotono, ubojico!
Dok je 500-tinjak ljudi u petak na dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu uzvikivalo hvale i pohvale, aktivist Zoran Scout Ivančić prekinuo je Kordićev govor povikom “Sotono, ubojico!” i, zahvaljujući policiji, jedva izbjegao linč zaradivši prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu.
To me je ponukalo da se zapitam, nakon neprospavane noći, tko je tu, na Plesu, zaista bio ”remetilački faktor”? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili oni koji su ushićeni kombinirali “Za dom spremni” i ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još nisu dostojno sahranjeni, žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a ili oni koji su se Kordiću poklonili, pa mu čak i ljubili ruku kojom je izdavao zapovijedi, slijedom kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od čega su 32 bile žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina?
Tko je tu, na Plesu, zaista bio ”remetilački faktor”? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili oni koji su ushićeni kombinirali “Za dom spremni” i ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još nisu dostojno sahranjeni, žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a ili oni koji su se Kordiću poklonili, pa mu čak i ljubili ruku kojom je izdavao zapovijedi, slijedom kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od čega su 32 bile žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina?
Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde surovo pobile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne u petak, već znatno prije stali narušavati biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast u Frohnleitenu nedaleko Graza, 29. ožujka 2014., prilikom jednodnevnog slobodnog dana, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?
Ne pamtite te riječi iz homilije sa ”mise s Darijom Kordićem”? Evo ih: ”…Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda…”.
Do ovdje idu retorička pitanja, a to su ona pitanja koja se postavljaju ne da bi se dobio odgovor, nego da bi se istakla poanta problema. A sada ću obrazložiti poantu, naime, pitati sebe onako kao da pitam i vas, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde surovo pobile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne u petak, već znatno prije stali narušavati biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast u Frohleitenu nedaleko Graza, 29. ožujka 2014., prilikom jednodnevnog slobodnog dana, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?
Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst. Kada ljubi ruku Dariju Kordiću, što je bila uzvratna gesta rukoljubu koji je primio od ratnog zločinca i što se moglo vidjeti samo na dvije sekunde u petak na Dnevniku Nove TV, čiji je kamerman bio pozicioniran tako da jedini snimi tu iznenadnu, ali strahovito bogohulnu gestu biskupa Košića, znamo da, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unese evanđeosku novost, Katoličku crkvu na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh normalnoga svijeta, a to je onaj koji nije izgubo sposobnost sućuti i empatije prema žrtvama, bilo kojima.
Možda biskup Košić, i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza, i ti svećenici i redovnice na Plesu (uzbuđeno je Kordića grlila i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Lončar!) misle da znaju što rade: u korizmi su vježbali Križni put, pa su, kako i dolikuje, pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevali Gospodina (utjelovljenog i u bošnjačkim tijelima) baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je ”slavio Križni put” s braćom i sestrama muslimanima.
U petak su slavili Boga, jer kažu da dragi Dario može ”najbolje protumačiti Riječ Božju”, jer je to on činio i ”svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaća sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.”
Ja pak smatram da oni ne znaju što čine. Smatram, dapače, da nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi pa niti i u drugim vjerskim zajednicama nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika.
Ja pak smatram da oni ne znaju što čine. Smatram, dapače, da nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika. Evo, podsjetit ću se one otvorene baš u Ahmićima 15. travnja 2010., kada se novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu selu
Evo, podsjetit ću se one otvorene baš u Ahmićima 15. travnja 2010., kada se novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu selu. U Ahmićima je položio vijenac na kojem je pisalo ”Nevinim žrtvama, predsjednik Republike”.
Događaj su pratili svjetski mediji. Josipović je novinarima izjavio: “Svi smo se ovdje ujedinili u želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i kažemo nikad više… Ovdje su narodi jako puno propatili i zaslužuju bolju budućnost.” Reis Cerić kazao je pak kako se osobnim primjerom postiže puno više nego riječima: “Ovo je danas jedan od tih dana u BiH, kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića.” Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake, odnosno Hrvate. ”Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu.”
Mnogi su tu gestu proglasili velikim korakom pomirbe. Ali se odustalo. Biskup Košić, već drugi puta, a s njim u Austriji i biskupi Pozaić i Jezerinac je ošamario predsjednika Josipovića, kardinala Puljića i tadašnjega reisa Cerića.
”Kakvi su to neljudi koji slave izlazak zločinca? To su oni koji bi sutra sve ponovili. Jedan sud, pa drugi sud, potvrdili su i utvrdili genocidne namjere, svjesno učešće i organizovanje zločina. O kakvoj pravdi da govorimo? O onoj da budeš u hotelu, s laptopom, televizorom, bibliotekom, dok preživjele žrtve još nisu ekshumirale ubijene.
Mi još nismo našli sve Kordićeve žrtve, a on ide na slobodu. I još ga slave. Pitao bih ih šta slave. To što su ubili stotine ljudi, što je dokazano da su zločinci”, rekao je Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja žrtava Ahmića kod Viteza “16. april”.
Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ”Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti”
Podsjetio je kako su kao izravni počinitelji ubojstava u Ahmićima do sada osuđeni samo Drago Josipović koji je odslužio kaznu i već je na slobodi te Miroslav Bralo koji će uskoro također izaći na slobodu. Naravno, nisu mogla samo dvojica ubiti 116 ljudi. Je li na Plesu ili na misama bio netko od onih koji su ubijali? Vrlo moguće.
Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ”Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti.”
Ako me pitate bih li ovako pisao da su se do sada čule ikakve, pa i najjednostavnije riječi kajanja i žalovanja, odgovor je – ne. Pisao bih ipak o tomu da je krajnje vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar.
Pisao bih o tome da Kordić ne može biti ”spasiteljem Hrvata”. Hajde da parafraziram čovjeka koji je mio biskupu Košiću: blaženog Stepinca, jer je Kordić odgovoran za zaločin koji ”vapije nebo za pravdu”. Uostalom, nismo čuli da se dogodila, osim što je postao vjerski fanatik, nikakva bitna promjena u njegovoj političkoj percepciji, jer svoju slobodu tumači kao pobjedu hrvatskog naroda i ideje tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne. A ja bih svakome tko tu ideju smatra dobitkom za Hrvate i druge ljudi doviknuo ”Sotono, ubojico!”
(Tekst je izvorno napisan za tportal).
Posljednji dan na smrt osuđenoga
Glasoviti romanopisac, pjesnik, dramatičar, esejist, aktivist… Victor Hugo, jedan od najvećih Francuza i ne samo svojega doba. Uz “Jadnike” i “Zvonara crkve Notre-dame”, značajno mjesto u njegovu iznimnom opusu zauzima i fiktivni dnevnik mladog pogubljenika “Posljednji dan na smrt osuđenoga” (1829).
Uputivši ga “svakomu tko sudi”, autor u njemu otvoreno zagovara ukinuće smrtne kazne, pitajući svoje suvremenike: “Zar u Francuskoj nema dovoljno zraka da svatko može disati?” Potresne stranice ovoga omalenog bisera svjetske književnosti, po vlastitu su priznanju, izvršile dubok utjecaj na književne veličine kao što su Camus, Dickens i Dostojevski, a potonji ga je ocijenio kao “Hugoovo remek-djelo”.
“Ono što pišem možda neće biti nekorisno”, povjerava se i preispituje na smrt osuđeni, “taj dnevnik mojih patnji, iz sata u sat, iz minute u minutu, muka za mukom, budem li imao snage voditi ga do trenutka kad će mi fizički biti nemoguće nastaviti; ta priča, nužno nezavršena, ali u najvećoj mogućoj mjeri potpuna, o mojim osjećajima, zar neće sa sobom donijeti veliku i duboku pouku?”
Potresne stranice ispunjene su omašnim strahom i stravom pred nemilosrdnom neminovnošću, ali i dubokom plemenitošću i samilošću.
Naslov: Posljednji dan na smrt osuđenoga
Autor: Victor Hugo
Preveo: Mate Maras
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 176
Uvez: meki
ISBN 9789533200644
Izdavač: Šareni dućan
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
