U povodu Godine milosrđa koju je papa Franjo odlučio pokrenuti iz prostog razloga što se nekad Crkva bavila krštenjem obraćenika, a sada se mora baviti obraćenjem krštenika, odnosno evangelizacijom katolika koji se u velikoj mjeri ponašaju kao nevjernici ili folklorni vjernici, u čemu Hrvati katolici nisu nikakav izuzetak, [Read more…]
Čemu se čuditi? I Bozanić veliča uspostavu NDH!
Da, da, kako da ne, da prešutim skandaloznu propovijed zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na blagdan (preminuće) bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2016.? Nema šanse! To što je Bozanić rekao ne smije proći bez reakcije. Pogotovo što se u posljednje vrijeme iz redova biskupa ponavlja, kako je, eto, Stepinac ”samo” bio iskreni patriot, [Read more…]
Zašto mi je prioritetno da su mi Srbi braća?
Naravno da me, kao novinara koji je dao 14 godina života Novome listu i pomogao tome dnevniku da mu se skine etiketa anticrkvene i komunističke novine ne može veseliti kada kolega Denis Romac, stručnjak za vanjskopolitičke teme (a da sramota bude veća i potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva), napiše da će najavljeni susret pape Franje i ruskog patrijarha Kirila u petak 12. veljače u zračnoj luci u Havani na Kubi [Read more…]
Ako budem napadnut ili likvidiran, kriv je Bozanić!
Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić zloupotrijebio je otvaranje 56. teološko-pastoralnoga tjedna na zagrebačkoj Šalati (26. siječnja 2016. godine) da bi me napao na brutalan način, ne libeći se služiti ni očitim lažima, ali i novim manipulacijama. Zlorabio je, kažem, govornicu jer je trebao govoriti o godini jubileja, odnosno godini milosrđa, [Read more…]
Zadatak za Vatikan i SPC: Mir na Balkanu!
Papa Franjo je u subotu 16. siječnja primio delegaciju, odnosno stručno izaslanstvo Srpske pravoslavne crkve u kojemu su mitropolit crnogorsko-primorski dr. Amfilohije Radović, episkop bački dr. Irinej Bulović te ambasador pri Unescu dr. Darko Tanasković, bivši veleposlanik pri Svetoj Stolici i u Turskoj. Da je ta imena predložila patrijaršija i da se očekivao sastanak pisao sam 2. siječnja 2016. u Jutarnjem listu [Read more…]
Kako je Bozanić uvrijedio Papu
Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? [Read more…]
Monsinjore Sotono, odlazi!
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: ma da sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropolite, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubok i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava, pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića.
Naime, gospodin Porfirije je istančana duša, brižan duhovnik i apsolutno suvremen teolog, pa sam si rekao, vraćajući se doma nakon razgovora: Blago nama, Srbima i Hrvatima, što dobismo tako kvalitetna pastira.
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: mada sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropilitu, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubog i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića
I zato sam u subotu bio preneražen, osupnut, užasno žalostan i demoraliziran, zašto bih vam lagao i zašto bih bio škrt u opisivanju mojeg emocionalnog i dugovnoga stanja? Ukratko, paraliziran i u stanju šoka i straha nakon što sam pročitao što je sisački biskup Vlado Košić izgovorio toga dana ”dragim štovateljima hrvatskih mučenika” na proslavi u Udbini, u tzv. nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, kada se ”jednim blagdanom slave hrvatski sveci, blaženici i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane, tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim (što će reći, hrvatskim) oltarima, a koji su dali svoje živote za Krista.”
Najprije to su, nabrajao je biskup Košić, ”sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice – bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista.
Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj.”
A što bi to moglo biti tako strašno, tako skandalozno, tako necivilizirano, tako antikršćanski, tako barbarski, tako zločinački, tako bogohulno, tako… što bi jedan hrvatski katolički biskup, čak i da je riječ o notornom veličatelju ratnih zločina Vlade Košića, mogao reći ako i kada se govori o onima koji su nastradali ”zbog vjere” i ”zbog ljubavi prema domovini”?
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine itd, itd, pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma koji promovira ovaj veličatelj ustaša (da, ustaše su mu jedini izvorni junaci, od onih koji su se digli protiv Turaka, pa sve do onih koji se kanili pobratimiti s Englezima na Bleiburgu iako im se još nije bila osušila srpska, židovska i romska krv na rukama), to jest da ćete svjedočiti još jednoj dozi divljaštva, ništa različitog od filozofije Dide Kvaternika ili Maksa Lubrića, ništa manje inspirativne od one koju demonstriraju fanatički borci Islamske države, dok mole Boga i režu glave novinarima pred tv-kamerama.
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada, već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine, itd., itd., pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma
Najprije je bubnuo da su kršćani više stradali od Židova u XX. stoljeću, i to nije novo jer u modi je da katolički biskupi u RH relativiziraju stradavanje Židova ili se rugaju holokaustu! Ali, nakon što je naširoko i s pravom biskup Košić opisao strahote koje se događaju kršćanima koje kao zvjeri progone fundamentalisti, postajući eho molbi i želja pape Franje da sve svugdje moli, recimo, za preostale kršćane Iraka (dapače, nihil obstat), sisački se biskup vratio omiljenoj temi, a to je suvremeno mučeništvo kroz koje prolaze Hrvati, što je pak posljedica ili nastavak velikosrpske agresije 90-tih godina prošlog vijeka, pa kaže, u izravnom prijenosu HRT-a, i ja tada pomislih na brata Porfirija i na njegovu pastvu, jer ih putem Hrvatske televizije napada jedan naš fundamentalist:
”Nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam ‘med i mlijeko’, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?”
A gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima?
Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima? Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Kako bi nam što vjerodostojnije prenio stradavanja Hrvata u Vukovaru, koja se dešavaju dok vi šetate vašu lijenu guzicu po Zrinjevcu, riječkom Korzu ili splitskoj Rivi, biskup navodi riječi koje je o svom iskustvu Vukovara progovorio fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o. g. rekavši između ostaloga i ove riječi: ”Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin.
Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru…”.
Da, to je to, ćirilica, to je taj sotonski program kojim će doći do istrebljenja, najprije, vukovarskih Hrvata, a onda cijele naše nacije, pa dalje, sve dok ne bude ubijen posljednji Hrvat u Punta Arenasu, na jugu Čilea, u Buenos Airesu, Chicagu, Stuttgartu i u Sydneyju.
Jer, joj, kako ste slijepi, kako ne razumijete?! ”Uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita: a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe.
U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…”, rekao je Košić, kojem bi valjda i Mojsije, predvodeći izabrani narod nakon bijega iz Egipta, tjeran od faraonove vojske, zavidio na dalekovidnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, odlučnosti i snazi.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud
Mučenici smo svi, ne samo oni u Vukovaru ili u Sarajevu, gdje Hrvate na roštilju peku ti odvratni muslimani, jer, kaže biskup, mučenici smo ”zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu”.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud.
Dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću, onaj koji umire za Krista, taj dobiva život vječni. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji se spreman žrtvovati za druge.
Ne dopustimo, dakle, da nam se dogodi ćirilica, da Ivo Josipović dobije drugi mandat, da lijeva koalicija konačno napravi nešto za naše dobro, da Ivica Šola ne bude sposoban sačuvati kolumnu u Večernjem listu i nastaviti jebati mater četničku Dejanu Joviću jer to je poruka Kristove riječi, ako ste shvatili biskupa Košića.
A ako ga ne želite shvatiti, ako pak mislite, kao i ja, kako je pak teško zvati se Porfirije Perić i kako je knjiga Slavka Goldsteina ”1941., godina koja se vraća” fundamentalna, ako ste voljni biti u manjini, ako ste spreman da vas neki Košić zakolje nakon nadahnutih poruka sa slavlja na Udbini, ako možete na trenutak biti Milorad ili Jovanka, jer nije teško, znate već da sam ja bez problema postao Jovo Pilsel, onda recite to, nemojte dozvoliti da oni budi glasniji, viknite ako treba: ”Ja nisam fašist, a ti, Sotono, odlazi!”
Dobri duh nadbiskupa Devčića
Svakim je danom Hrvatska sve veća i veća. Poput Sjedinjenih Američkih Država početkom devetnaestog stoljeća, koje su bile tako ogromne da bi prošli i tjedni prije nego što vijest o zemljotresu ili poplavi doputuje sa Zapadne na Istočnu obalu. Tako prođu dani prije nego što se glas iz Dugog Sela probije do Jelačić placa, dok se o zbivanjima u dubljoj unutrašnjosti ne saznaje godinama. Da nije Hine (koju bi, čujemo, HNS-ovi i SDP-ovi zagovornici još veće Hrvatske uskoro mogli ukinuti), ne bismo, osim po nekom zlu ili nesreći, ni znali da tamo iza Dubrave i Črnomerca ima znakova života.
Ali o događaju o kojemu je riječ, koji se ponavlja godinama, i još nikad nije dobacio do prijestolničkih tabloida, nije izvijestila ni Hina. O tome svakoga ljeta, sredinom srpnja, javljaju Novi list i IKA.
Ovako je prije nekoliko dana malim Srebreničanima, koji su “većinom djeca islamske vjeroispovijesti, ali ima i pravoslavaca i katolika”, govorio riječki nadbiskup: “Vi ste nova generacija koja mora graditi novi svijet, novu BiH u kojoj će svi živjeti kao braća. Svaki čovjek je jedinstven. Bog nas je stvorio različite i zato se moramo učiti poštovati i prihvaćati svakoga”
Drivenik je ubavo malo mjesto u vinodolskom kraju, kroz koje prolazimo svaki put kad god idemo u tribaljski hotel Balatura. Lijep je to, pomalo skrajnut, povijesnim pričama i nacionalnom mitologijom bogat kralj. Negdje u Driveniku – nisam ga svojim očima vidio – postoji nekakvo crkveno odmaralište, koje nosi ime Alojzija Stepinca. Ono se već sedmu godinu pojavljuje u članku, nikada prevelikom, ali ni sasvim sitnom, na regionalnim stranicama Novog lista.
Bez previše pompe i ceremonijala, kao da je to posve normalno i kao da živimo u normalnoj zemlji i normalnom svijetu, gdje se o vlastitim dobročinstvima preglasno ne govori, jer to nije pristojno, a nije ni kršćanski, izvijesti se da je u Nadbiskupskom domu u Rijeci monsinjor dr. Ivan Devčić primio djecu iz Srebrenice koja ljetuju u Driveniku, u organizaciji Katoličkih skauta Riječke nadbiskupije.
Ovako je prije nekoliko dana malim Srebreničanima, koji su “većinom djeca islamske vjeroispovijesti, ali ima i pravoslavaca i katolika”, govorio riječki nadbiskup: “Vi ste nova generacija koja mora graditi novi svijet, novu BiH u kojoj će svi živjeti kao braća. Svaki čovjek je jedinstven. Bog nas je stvorio različite i zato se moramo učiti poštovati i prihvaćati svakoga.”
Obične i tačne riječi, koje smo čuli već toliko puta da više i ne znamo značenja, ali uvijek se treba naći netko tko će ih novoj djeci izgovoriti prvi put. Posve je nevjerojatno, naime, da je djeci Srebrenice itko prije Ivana Devčića govorio tako, o novoj Bosni i Hercegovini, o zemlji u kojoj će svi ljudi živjeti kao braća.
Posve je nevjerojatno, naime, da je djeci Srebrenice itko prije Ivana Devčića govorio tako, o novoj Bosni i Hercegovini, o zemlji u kojoj će svi ljudi živjeti kao braća. Možda te zemlje nikada neće biti, a ni svijeta u kojemu bi svi ljudi živjeli kao braća, ali kakvog bi smisla imao život u kojem ne bi bilo vjere i nade u takvu zemlju i u takav svijet?
Možda te zemlje nikada neće biti, a ni svijeta u kojemu bi svi ljudi živjeli kao braća, ali kakvog bi smisla imao život u kojem ne bi bilo vjere i nade u takvu zemlju i u takav svijet?
Svake godine, baš u ovo ljetno doba, pročitam što je nadbiskup Devčić rekao malim Srebreničanima. Svaki put to su neka druga djeca, i on svaki put varira istu temu. Potom se svi zajedno fotografiraju za novine.
Ima riječi kojima se nije dobro izrugivati: bratstvo, zajedništvo, jednakost, sloboda… Monsinjor Ivan Devčić bolje od ikoga zna zašto spominje bratstvo. A zna kome se, i iz kakvih sve razloga, neće svidjeti takva riječ. Ali zna i to da se život pretvara u pakao, ukoliko djeci nitko ne kaže da trebaju stvarati društvo, trebaju stvarati svijet i zemlju u kojoj će svi živjeti kao braća.
Nikolaj Berđajev bio je progonjen čovjek. Smatrao je da izvan ovoga svijeta pakao postoji. U mladosti se zanosio idejama komunizma, i bio progonjen od ruske carske vlasti. Potom se preobrazio u vjernika, mistika i antikomunista. Pred boljševicima je emigrirao u Njemačku, pa u Pariz.
Postoji legenda, literarno i dramatski vrlo podatna, da je Berđajeva za vrijeme kraćeg boravka u sovjetskom zatvoru ispitivao glavom Feliks Dzeržinski, osnivač i prvi upravitelj Čeke, tvorac sovjetske tajne policije, od čijeg imena započinje stoljeće Gulaga. Što je Berđajev mogao reći Dzeržinskom?
Monsinjor Ivan Devčić bolje od ikoga zna zašto spominje bratstvo. A zna kome se, i iz kakvih sve razloga, neće svidjeti takva riječ. Ali zna i to da se život pretvara u pakao, ukoliko djeci nitko ne kaže da trebaju stvarati društvo, trebaju stvarati svijet i zemlju u kojoj će svi živjeti kao braća
Odgovor je u cjelokupnome njegovom književnom, teološkom i životnom djelu. Vjerovao je u nedodirljivi integritet svakoga čovjeka, u njegovu individualnu slobodu, u stvaralačku suradnju Boga i čovjeka, u Crkvu kao zborište slobodnih ljudi…
Osamdesetih je bilo inspirativno čitati Nikolaja Berđajeva. Vjerovao sam u to vrijeme da je preda mnom množina životnih izbora, na koju društvene okolnosti ne bi smjele imati presudnog utjecaja. Berđajevim se moglo pošteno iziritirati komitete koji su već bili u raspadu, komuniste koji će se već sutra premetnuti u nacionaliste. Danas kad o tome mislim, čini mi se da takvi i nisu imali većega neprijatelja od Nikolaja Berđajeva.
Nadbiskup riječki Ivan Devčić doktorirao je na Berđajevu. Ovaj Rus lutalica njegova je životna tema, kojom se bavi kao pisac – i to ozbiljan i odgovoran pisac – te kao sveučilišni profesor. Ne znam kada sam i kako to saznao: bit će preko interneta, istražujući životne i intelektualne okolnosti i interese hrvatskih biskupa.
Ali sve do ove godine nije mi na um palo kako u tim prigodnim obraćanjima djeci iz Srebrenice ima nečega berđajevskog. Zlo je jednostavno, čovjeku lako shvatljivo, ono koje se dogodilo u Srebrenici, Auschwitzu, Gazi, Varšavskom getu, Sowetu, kao i zlo koje se događa svakodnevno, u ovoj prostoriji u kojoj provodimo radni dan, ili iza dvaput zaključanih vrata naših domova.
Zlo je, po Berđajevu, za razliku od Dobra unaprijed zadano, predodređeno. A Dobro je, kao i Božji put, posljedica slobode i stvaralaštva, svakodnevnog mijenjanja i stvaranja svijeta
Zlo je, po Berđajevu, za razliku od Dobra unaprijed zadano, predodređeno. A Dobro je, kao i Božji put, posljedica slobode i stvaralaštva, svakodnevnog mijenjanja i stvaranja svijeta. Bog je sedam dana stvarao svijet, vjeruje Berđajev, a osmoga dana, koji traje već dugo, stvaramo ga zajedno s Njim. O bratstvu je Ivan Devčić govorio djeci koja će stvarati ovaj svijet.
Djeca na ljetovanju u Driveniku najviše su vremena provela u igri i odlascima na kupanje, ali su posjetili i Islamski centar u Rijeci, susreli se s pravoslavnim parohom i s predsjednikom Republike Hrvatske. Bili su na utakmici drugoga pretkola Europske lige između Rijeke i Ferencváros. Iako im je, vjerojatno, to bila prva velika nogometna utakmica u životu, oni neće postati navijači Rijeke. Kao što neće postati ni katolici ili kršćani, zato što su od jednoga katoličkog mitropolita slušali o bratstvu među ljudima.
Ali ostaju im sjećanja, ostaje im dragocjena mogućnost izbora koju im je pomalo otvarao samozatajni učenik i proučavatelj Nikolaja Berđajeva na položaju riječkoga nadbiskupa.
(Prenosimo s autorova portala).
Slučaj Žbanić
Treba odmah reći: u čitavom ovom verbalnom granatiranju na relaciji Jasmila Žbanić – Zoran Milanović bosanskohercegovačka redateljica je posve u pravu u pogledu merituma sukoba. Da s druge, pak, strane nije bio način vlastiti stav izraziti onako ulično osiono, nema nikakve sumnje, ali i dalje ne mijenja bit rasprave. No stvari su potom, kako to u hrvatskom društvu obično biva, izmaknule kontroli.
Temeljito lobotomizirana javnost, do krajnosti odana estradizaciji stvarnosti, jedva je dočekala premijerov odgovor, a bome i čitavu ovu situaciju oko Bosne i Hercegovine, kako bi mogla nesmetano uživati u tabloidnom sadržaju na punim novinskim kapacitetima.
Ako je netko i posumnjao, Milanović je dobio punu podršku vodećih medija, naravno uz folklorni idejno-razlikovni dodatak unutar kojeg novinarka Večernjeg lista osjeća potrebu podastrijeti javnosti na uvid proračunska sredstva koja smjerna Hrvatska izdvaja za Žbanićkine filmove, dok se Jutarnji široko-demokratski gnuša takvih postupaka, držeći se isključivo moralne podrške premijeru. Navodno iz razloga što je Jasmila osudila sliku, a da nije čula ton.
Treba odmah reći: u čitavom ovom verbalnom granatiranju na relaciji Jasmila Žbanić – Zoran Milanović bosanskohercegovačka redateljica je posve u pravu u pogledu merituma sukoba. Da s druge, pak, strane nije bio način vlastiti stav izraziti onako ulično osiono, nema nikakve sumnje, ali i dalje ne mijenja bit rasprave. No stvari su potom, kako to u hrvatskom društvu obično biva, izmaknule kontroli
U ovakvim momentima čovjeku mora bit žao ugaslog Vjesnika, koji je, koliko mu god idejna orijentacija utjecala na tendencioznost stavova, ipak držao do ozbiljnog pristupa temi. No takav medijski refleks, koji očito nailazi na stanovitu podršku konzumenata, nikako ne može biti plod slučajnosti. Ta ipak živimo u društvu čija je temeljna disciplina bijeg od suočavanja s prošlošću i posvećena odanost tuđmanističkim mitovima. Što, naravno, umnogome trebamo zahvaliti SDP-u i njegovoj politici, kojem ni u jednom času, niti na pamet nije palo krenuti u razgrađivanje konstitutivnih mitova tuđmanizma.
Bilo da je riječ o odnosu prema Katoličkoj crkvi, mitovima Domovinskog rata ili pak, što nas ovdje posebno zanima, prema Bosni i Hercegovini. Tako smo u tjednu još jednog vala nekritičke glorifikacije Alojzija Stepinca, još malo pa sveca, iznova suočeni s kolonijalističkim diskursom u odnosu prema Bosni i Hercegovini. I to sve u najboljoj maniri ideja o predziđu kršćanstva, sukobu civilizacija i Balkanu kao nečem dalekom, stranom i posve negativnom, u odnosu prema mitteleuropskoj hrvatskoj stvarnosti.
Takva vrsta naslanjanja na nacionalističke mitove, definitivno zaokružene devedesetih godina, u toj je mjeri prožela domaću javnost, a posebno političke krugove, da se pretvorila u rutinsko ponašanje. Iz takvog stava proizašlo je i iskreno Milanovićevo čuđenje na niz negativnih reakcija zbog njegovog posjeta Mostaru. Koje je brzo izliječio ekspresijom kolonijalne prosvjetiteljske misije u vidu tvrdnje o tome kako je, eto, mi financiramo, a ona nama ‘vako.
No vratimo se komparaciji slike i tona i recimo da je bosanskohercegovačka javnost s pravom osjetljiva na sliku hrvatskog premijera u zagrljaju mostarskih hadezeovaca. Ponajprije zato što ta javnost intenzivno pamti, nasuprot onoj hrvatskoj, koja u pravilu planski zaboravlja. Kad se na taj zaborav nakalemi suštinska nezainteresiranost javnosti i visoke politike da istinski razumije Bosnu i Hercegovinu, ali i vlastitu ulogu u ratnim događanjima u toj zemlji, kao da se u najmanju ruku radi o udaljenom potkontinentu, a ne o zemlji s kojom će Hrvatska iz niza razloga biti zauvijek sudbinski povezana, postaju mogući pompozni i docirajući naslovi.
Ako je netko i posumnjao, Milanović je dobio punu podršku vodećih medija, naravno uz folklorni idejno-razlikovni dodatak unutar kojeg novinarka Večernjeg lista osjeća potrebu podastrijeti javnosti na uvid proračunska sredstva koja smjerna Hrvatska izdvaja za Žbanićkine filmove, dok se Jutarnji široko-demokratski gnuša takvih postupaka, držeći se isključivo moralne podrške premijeru. Navodno iz razloga što je Jasmila osudila sliku, a da nije čula ton
Poput onoga: ‘‘Vodeći hrvatski intelektualci predlažu: Kako riješiti probleme u Bosni!“ Tim nas je programatskim tekstom u srijedu, 12. veljače obradovao Jutarnji list, pri čemu se posebno zanimljiv ističe sastav tih odabranih sugovornika, pod egidom ‘‘vodećih hrvatskih intelektualaca“. U to su društvo, dakle, svrstani Ivo Josipović, inače predsjednik zemlje, zatim Vesna Pusić, inače ministrica vanjskih poslova, potom je tu i neizbježni Mate Granić, gle čuda, nekadašnji Tuđmanov ministar vanjskih poslova i pride Ivo Vajgl, bivši slovenski ministar vanjskih poslova.
Jedini autsajder među tim visokim dužnosnicima je tako jedini istinski intelektualac među anketiranima, a riječ je o Slavku Goldsteinu. Opći ton priloženih razgovora je, treba li reći, prigodničarski te, naravno, apologetski. Tako bilježimo Josipovićevu izjavu kako je premijerov, inače savršeno diplomatski pripremljen posjet, bez pravih razloga naišao u nekim krugovima na nepovoljan odjek. No favorit teksta je ipak vječni Mate Granić s odlučno iskazanom bojazni da socijalni bunt ne preraste u zahtjev za promjenom Daytona, što bi moglo ugroziti konstitutivnost Hrvata.
Kako i priliči takvom tipu rasprava, svi usvajaju teritorijalizaciju kao ključnu stvar oko koje bi se trebali postići neki budući dogovori u Bosni i Hercegovini. Tako po tko zna koji put svjedočimo podržavaju teze o primatu etnonacionalnog pred klasnim, ali i, što je još važnije, diskursu koji je najbolje opisala Katarina Luketić u nedavno objavljenoj knjizi “Balkan, od geografije do fantazije”. Riječ je, naime, o krajnje patronizirajućem stavu, bez makar i trunke empatije, a kamoli znanja o zemlji o kojoj je riječ.
Stvar koju hrvatska javnost na čelu s premijerom tako uporno odbija shvatiti je ta da čitava paradigmatska postavka s koje hrvatska politika kreće u unutarnje političke aktivnosti bosanskohercegovačkog društva počiva na posve krivim tuđmanističkim postavkama.
No kad se sve slegne i taštine splasnu, vrijedilo bi da premijer Milanović barem intimno razmisli o tome kako se nakon njegovog posjeta od neki dan osjećaju mostarski Hrvati koji su se od početka dosljedno borili protiv nacionalističkog koncepta HDZ-a, doživjeli usput uočljivu izolaciju, dovodeći se iz moralnih razloga u realnu životnu opasnost, da bi na koncu doživjeli da ih čovjek za kojeg su vjerovali kako predstavlja neku drukčiju Hrvatsku svojim dolaskom u njihov grad u potpunosti izignorira?
I samim tim izaziva zazor kod brojnih ljudi, pa tako i kod Jasmile Žbanić. A ta postavka leži, između ostalog, u mitu o hrvatskom Mostaru. Što je povijesna laž i ništa više od toga. Hrvati, naime, u tom gradu, sve do posljednjih ratnih zbivanja nikad nisu imali većinu.
Tako je u gradu Mostaru, po popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo nešto manje od 26 tisuća Muslimana, oko 22 tisuće Hrvata, 14 tisuća Srba, 12 tisuća Jugoslavena i 2,5 tisuće ostalih. Ratnim sukobima i promjenom demografske slike grada nacionalistička politika tog istog HDZ-a kojem Milanović posjetom, bez ijedne riječi kritičkog osvrta, daje puni legitimitet izvršila je duhovno nasilje nad gradom. Izbrisavši sve njegove urbano-identitetske simbole.
Tako u zapadnom dijelu grada ni jedna ulica ne nosi ime ni jednog čovjeka, procesa ili povijesnog događaja koji nije hrvatski; dio je to grada u kojem trojica ustaških ministara i dalje imaju ulicu, u kojem Nogometni klub Velež ne može igrati na vlastitom stadionu jer je s njega službenom odlukom potjeran, a to je ujedno i dio grada u kojem je legendarno Bogdanovićevo Partizansko groblje prepušteno stihijskoj devastaciji.
Za komparaciju pokušajmo zamisliti da je agresijom zaposjednuti teritorij Republike Srpske Krajine ostao u sastavu Hrvatske, ali s nekim vidom pune autonomije, da su u njemu preostali Hrvati građani drugog reda, da sve ulice nose imena srpskih junaka i četničkih vojvoda, da je na vlasti i dalje SDS i da u takav Knin, a da ne dođu u Zagreb, svrate primjerice Tomislav Nikolić ili Aleksandar Vučić. Što mislite kako bi na to reagirao službeni Zagreb i misleća inteligencija? U konačnici, samo zahvaljujući takvom ignorantskom stavu postaje moguće da na javnoj televiziji službeni tumači bosanskohercegovačkih pitanja budu Ivo Lučić i Nino Raspudić.
No kad se sve slegne i taštine splasnu, vrijedilo bi da premijer Milanović barem intimno razmisli o tome kako se nakon njegovog posjeta od neki dan osjećaju mostarski Hrvati koji su se od početka dosljedno borili protiv nacionalističkog koncepta HDZ-a, doživjeli usput uočljivu izolaciju, dovodeći se iz moralnih razloga u realnu životnu opasnost, da bi na koncu doživjeli da ih čovjek za kojeg su vjerovali kako predstavlja neku drukčiju Hrvatsku svojim dolaskom u njihov grad u potpunosti izignorira?
Počast Slavku Goldsteinu
Sve što je baš ovoga trenutka objavljeno u londonskom Guardianu u sljedećih nekoliko minuta, sati ili dana bit će prevedeno, prepričano ili prepjevano u hrvatskim dnevnim i tjednim novinama, na državnoj televiziji i internetskim portalima.
Na primjer, ako se Guardianov humorist našali, pa najavi da će sljedeću Nobelovu nagradu za književnost dobiti muškarac plavih očiju, u bijelom odijelu i crvenim cipelama, hrvatski će književni kritičari, da li zato što ne osjećaju nijanse u engleskome jeziku ili zbog specifične tuposti koja ih priječi da razumiju o čemu se tu ustvari radi, sasvim ozbiljno najaviti svome hrvatskom čitateljstvu kako će Nobelovu nagradu za književnost prema predviđanju dobro upućenih britanskih književnih teoretičara i kladioničara dobiti plavooki muškarac u bijelom odijelu, sa crvenim cipelama na nogama. Po svoj prilici laureat će biti Joseph Ratzinger, bivši papa.
Bez ikakve šale, što god da je objavljeno u Guardianu, bit će kopirano i umnoženo po hrvatskim medijima. Izuzetak je, naravno, impresum britanskoga lista, premda se priča da su jedne naše dnevne novine prije nekoliko godina povlačile svoje prvo večernje izdanje jer su, valjda greškom, objavili da im je editor-in-chief Alan Rusbridger.
Tiskana je u Guardianu opsežna kritika engleskoga prijevoda knjige Slavka Goldsteina “1941., godina koja se vraća”, objavljenoga u izdanju The New York Review of Books. Autor članka Richard J. Evans poznat je svakome, ali doista svakome tko se bavi poviješću Drugoga svjetskog rata, kao i slučajevima i kampanjama povijesnog revizionizma u proteklih petnaestak godina
A izuzetak je, govorili smo o tome već, i Guardianov članak o Hrvatskoj po ulasku u Europsku uniju, nakon kojeg je Goran Radman ukinuo Srećku Horvatu emisiju na televiziji kojom ravna, umjesto da urednicima u Informativnom programu naloži da izvijeste što je to Horvat pisao u Guradianu. Biva, pobrinuo se da mladiću ostane više vremena za pisanje, umjesto da dangubi po Hrvatskoj televiziji i svojom emisijicom čini ukras njezinu posvemašnjem ustašluku i kara-mraku.
Ali, evo, pojavio se i drugi izuzetak, još i zanimljiviji od prethodnoga. Naime, tiskana je u Guardianu opsežna kritika engleskoga prijevoda knjige Slavka Goldsteina “1941., godina koja se vraća”, objavljenoga u izdanju The New York Review of Books. Autor članka Richard J. Evans poznat je svakome, ali doista svakome tko se bavi poviješću Drugoga svjetskog rata, kao i slučajevima i kampanjama povijesnog revizionizma u proteklih petnaestak godina.
Da, to je isti onaj Evans, koji je demontirao antisemitsku i neonacističku bombu, koju je 1993. pod Europu i europsku živu kulturu postavio David Irving negirajući u svojoj knjizi povijesnu utemeljenost svake tvrdnje o postojanju holokausta. Nastupivši kao vještak u jednome sudskom procesu, Evans je razotkrio da se Irving bavio krivotvorenjem i izmišljanjem dokumenata, selektivnim citiranjem i drugim, za hrvatske prilike posve normalnim i uobičajenim oblicima naknadnog prilagođavanja stvarnosti potrebama vlastitih znanstvenih zaključaka.
U Velikoj Britaniji se takvo što, naprosto, ne smije raditi i zato u toj zemlji i nije bilo dovoljno za Davida Irvinga reći da je neonacist, nego je njegovu tezu trebalo osporiti, bombu je trebalo stručno demontirati da ona ne bi eksplodirala. Da je Goran Radman na BBC-ju ukinuo emisiju Srećka Horvata, morali bismo se vrlo ozbiljno baviti njegovim motivima. Na HTV-u to nije potrebno, jer su motivi toliko očigledni da se već i podrazumijevaju.
Richard J. Evans svojim čitateljima pruža nužan povijesni kontekst Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj i čini to na besprijekoran način. Knjigu razlaže s razumijevanjem, a onda i s poštovanjem, nalazeći u Goldsteinovom povijesnom i memoarskom uvidu jednu važnu, ali i iznimno rijetku kvalitetu. On ne piše isključivo iz perspektive žrtve, niti analizirajući motive zločinaca, nego o genocidu u Hrvatskoj Goldstein piše pokušavajući razumjeti motive i žrtava i zločinaca
I što piše taj strašni Richard J. Evans o Goldsteinovoj knjizi? Najprije, on svojim čitateljima pruža nužan povijesni kontekst Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj i čini to na besprijekoran način. Knjigu razlaže s razumijevanjem, a onda i s poštovanjem, nalazeći u Goldsteinovom povijesnom i memoarskom uvidu jednu važnu, ali i iznimno rijetku kvalitetu. On ne piše isključivo iz perspektive žrtve, niti analizirajući motive zločinaca, nego o genocidu u Hrvatskoj Goldstein piše pokušavajući razumjeti motive i žrtava i zločinaca.
Pisac je upoznao jedne i druge, živio je i odrastao među njima, tako da, piše Evans, on i “genocidu daje ljudsko lice”. I da, čitajući Goldsteina, mogli smo i sami vidjeti koliko je strahotno to ljudsko lice koje prepoznajemo razumijevajući motive ubojica.
Mnogo bolje od brojnih hrvatskih čitatelja, naročito onih koji su o knjizi Slavka Goldsteina pogrdno govorili a da je nisu ni pročitali, Evans razumijeva prijelaz na rat iz 1991. i ponavljanje zločina u dva kordunska sela. Na kraju, međutim, kritičar ispisuje i dvije vrlo zanimljive i znakovite primjedbe piscu kojemu je prethodno iskazao poštovanje: Evans misli da se Goldstein, ipak, nedovoljno bavio odgovornošću Katoličke crkve, kako za ustaški fašistički zločin, tako i za spašavanje poglavnika NDH Ante Pavelića iz antifašističke Europe i za njegov transport u Argentinu. Druga primjedba je da pokazuje možda i preveliku “ljubaznost” prema nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu.
Je li kritičar Guardiana, povjesničar s Cambridgea tu pogriješio? Je li to, možda, kako bi kazali naši eksperti za hrvatomrsce i hrvatomržnju, arogancija Gordog Albiona i vjekovno englesko neprijateljstvo prema nedužnome, nevinom i malom rodu Hrvata, omiljenom narodu Bogomajke Marije, koji ju je, premda republikanski u duši, proglasio svojom kraljicom?
Slavko Goldstein veliki je hrvatski pisac. Njegova knjiga objavljena je na jednoj od najuglednijih intelektualnih adresa anglosaksonskoga svijeta. Je li porazno po pisca što Hrvati sve to sami od sebe skrivaju? Nije, nego je porazno po njih. Ali i to će se jednom promijeniti i doći će dan kada ćemo iz Guardiana prepisati i ono što nas se zaista tiče
I zašto, uopće, Englezi tako žarko mrze Hrvate? Najprije, Richard J. Evans nije Englez, nego je Velšanin. Onda, on o povijesti Drugoga svjetskog rata govori i piše s ekspertskog stanovišta i hladno, ali preuzimajući riječi Iana Kershawa da je put prema Auschwitzu izgrađen mržnjom, a popločan ravnodušnošću. Kako su mu dobro poznati mehanizmi njemačke mržnje i ravnodušnosti, tako Evans dobro poznaje i naslućuje širinu uloge Katoličke crkve u ustaškoj državi.
Za razliku od njega Slavko Goldstein nije hladni ekspert. Pišući povijest svoje zemlje i svog naraštaja, on piše o sebi i svojoj obitelji. Ali još nešto, od toga važnije – pišući o prošloj Hrvatskoj, onoj iz 1941. i 1991., on piše o vlastitoj sadašnjosti i budućnosti, o svojoj zemlji i zemlji svojih unuka. Na najuzorniji način Goldstein nastupa kao patriot, makar i posljednji hrvatski patriot, koji Hrvatskoj otvara put prema katarzi i iskupljenju.
Ne zaboravimo ni to – što R. J. Evansu srećom nije poznato – Goldstein je, zamalo, uspio dovesti velečasnog biskupa Bozanića u Jasenovac. Ali na pola puta se gospodar u grimizu predomislio, pa se okrenuo i požurio nazad na neki sastanak. Nismo to tada htjeli tako interpretirati, ali nadbiskup je okrenuo stražnjicu i jasenovačkom cvijetu i kripti s mrtvim logorašima. Došao je samo da bi pokazao da ne želi doći. Je li to bio Goldsteinov poraz? Jesu li Evansove primjedbe u Guardianu porazne po čovjeka i pisca? U oba slučaja odgovor je: ne.
Slavko Goldstein veliki je hrvatski pisac. Njegova knjiga objavljena je na jednoj od najuglednijih intelektualnih adresa anglosaksonskoga svijeta. Je li porazno po pisca što Hrvati sve to sami od sebe skrivaju? Nije, nego je porazno po njih. Ali i to će se jednom promijeniti i doći će dan kada ćemo iz Guardiana prepisati i ono što nas se zaista tiče.
(Prenosimo s autorova portala)
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8