Mi, Nijemci, mi imamo posebnu odgovornost, moramo biti oprezni, osjetljivi i dobro informirani o onome što smo učinili pod nacizmom. Ovdje su počinjene nezamislive strahote koje nas podsjećaju da nikada ne smijemo zaboraviti. I ne, nikada nećemo zaboraviti zbog žrtava, zbog nas samih i zbog budućih naraštaja, poručila je kancelarka SR Njemačke Angela Merkel u dirljivom govoru pred 120 preživjelih logoraša iz 20 zemalja na jučerašnjem obilježavanju 70. godišnjice oslobađanja koncentracijskog logora Dachau. [Read more…]
Što rade dokone predsjednice
Ovako nešto je u civiliziranim državama nezamislivo, ljutito je nakon jednosatnog čekanja prokomentirala ”košaricu” premijera Zorana Milanovića predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović.
I bila bi predsjednica u pravu, da nije jedne jedine sitnice. Naime, Hrvatska danas uistinu nije uljuđena država. [Read more…]
Tko smije da bije
Policija već mjesecima provodi kriminalističku istragu s ciljem otkrivanja organizatora prosvjeda u Savskoj 66, ispalio je načelnik sektora policije PU zagrebačke Davor Posilović za ”Al Jazeeru”.
Ako novinar nije postavljao pitanja na arapskom, potpuno je nejasno zašto Posilović tjera svoje policajce da istražuju nešto što svi u Hrvatskoj znaju i što se svakodnevno višekratno objavi u medijima.
Primjerice, da im skratimo muke, u nedjelju je Hina u 14 sati i 30 minuta emitirala vijest iz Šibenika u kojoj se kaže: ”Na novinarsku opasku kako je Josip Klemm, jedan od organizatora prosvjeda u Savskoj, rekao da je antibraniteljski prosvjed organiziran po naređenju premijera Zorana Milanovića, Karamarko kaže da ne bi želio baratati imenima…”.
Ako policija ne zna tko je Josip Klemm, dovoljno je uguglati njegovo ime i saznati da se radi o bivšem pripadniku ATJ Lučko, čelniku Udruge specijalne policije, direktoru i suvlasniku tvrtke ”Klemm sigurnost” kojeg je, valjda ta ista policija, svojedobno privela zbog sumnji da je prevario državu i malverzacijama izvukao nešto više od tri milijuna kuna…
Ako policija ne zna tko je Josip Klemm, dovoljno je uguglati njegovo ime i saznati da se radi o bivšem pripadniku ATJ Lučko, čelniku Udruge specijalne policije, direktoru i suvlasniku tvrtke ”Klemm sigurnost” kojeg je, valjda ta ista policija, svojedobno privela zbog sumnji da je prevario državu i malverzacijama izvukao nešto više od tri milijuna kuna…
Inače, Klemm je onaj koji je za subotnjeg prosvjeda raspoređivao i organizirao tisuću ljudi ispred šatora u Savskoj 66 stavljajući u prvi borbeni red kao živi zid invalide Domovinskog rata u kolicima.
Doduše, Klemma prisutnih 300 policajaca nije moglo vidjeti, jer su mu okrenuli leđa dok su njihovi kordoni licima bili okrenuti prema 250 ljudi koji su željeli na mirnom prosvjedu poručiti ”Stop teroru ‘šatoraša”’ koji već četiri mjeseca bespravno logoruju u metropoli.
Kad već radimo Posilovićev investigativni posao, upućujemo ga na tekst kolege Ladislava Tomičića objavljenog u ”Novom listu” 26. listopada 2014. godine. U njemu crno na bijelo piše: ”Poruku ovakvog sadržaja dobili smo 20. listopada u 20 sati i 35 minuta: ‘Pozivaju se hrvatski branitelji u utorak, 21.10. u 9:00 sati da se odazovu i OBAVEZNO pridruže odlučnom prosvjedu pred Ministarstvom branitelja, Zagreb, Savska 66.. Sad ili nikad! Ovaj put nema uzmaka! Pozovite sve i proslijedite poruku!’
Pošiljatelj poruke bio je Mirko Ljubičić zvani Šveps, bivši obavještajac i pomoćnik predsjednika Uprave Zagrebačkog holdinga za sigurnost. Dan ranije njegov šef iz Holdinga Slobodan Ljubičić završio je u pritvoru, zajedno sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.”
Ne istražuju, naravno, Solomon Posilović (”Prosvjed nije nelegalan, ali za njega ne postoje zakonski uvjeti”!?) i policija nikoga od organizatora Savske 66, niti im to pada na pamet. Niti će bilo koga privesti, čak ni bjelodane i samopriznate organizatore i logističare.
Policija zna jako dobro što čini. Savska 66 postala je država u državi, zato su Klemm i njegova paravojska štićene osobe, baš kao i teritorij, posjed koji su uzurpirali
Znaju oni što im je činiti u ovoj inverziji svega normalnog, zakonitog, logičnog, i to svesrdno čine. Štite jake od slabih, tri bojne u čizmama i maskirnim uniformama od 250 civila, specijalca i zaštitara Klemma od gospođe Vjere Belković i njezinog transparenta na kojem piše: ”Borili ste se za sebe, a ne za Hrvatsku! Imate velike mirovine i politički ste manipulirani.”
Kao što su dan ranije priveli mladca koji se usudio suprotstaviti šatorašima, s gaćama u rukama i transparentom – ”Ja imam PTSP od nerada”. Dok se s druge strane čulo: ”Četnici, četnici…”.
Dakle, policija zna jako dobro što čini. Savska 66 postala je država u državi, zato su Klemm i njegova paravojska štićene osobe, baš kao i teritorij, posjed koji su uzurpirali.
Taj i takav legitimitet dala im je i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović stalnim posjetama, izabravši jednog od njih, Antu Deura, za svog najbližeg suradnika.
I tko onda tu i koga smije da bije?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
F.T.-u ne ”pakirati”
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale.
O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”.
Piše to Davor Ivanković u ”Večernjaku” kojemu je Vesna Škare Ožbolt ispričala da joj je odlazak na posao u subotu u Ured predsjednika Tuđmana – ”svaka mu je subota bila radna” – bio traumatičan jer je ”teško podnosio pisanje Feral Tribuna”. A Tuđmana su zvali ”diktatorom”, čudi se ovaj nediplomatski, a autorima te ”satire” nije pala ni dlaka s glave.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”
Nije ni mogla, znaju to dobro i ”Večernjak” i Ivanković, a prešućuju i lažu dok lašte spomenik uoči obljetnice, jer nikada dlaka i nije bila u pitanju već uvijek glava.
Pa kada spominju listu zločestoća i zločina koje je F. T. radio F. T.-u, i navode nečuvenu naslovnicu na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni u bračnom krevetu, a na kojoj piše ”Jesmo li se zato borili?”, mogli su barem u fusnoti svojim čitateljima objasniti da je objavljena 28. prosinca 1993. godine.
U trenutku kada je veliki dio Hrvatske okupiran od Miloševićevih velikosrpskih paravojski, dok u BiH traju najžešći sukobi Hrvata i muslimana, a javno i tajno crtaju se mape podjele te nesretne države koja je trebala nestati.
Tri dana kasnije, na staru godinu, Viktoru Ivančiću je na vrata pozvonila Vojna policija da ga odvede u Dračevac i mobilizira u 4. gardijsku brigadu. Bio je to jedini glavni urednik bilo kojeg medija u Hrvatskoj koji je trebao na silu otići u rat, a da nije dobio niti mobilizacijski poziv.
Viktor Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. ”Feral” je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da ”riješi taj problem”. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu ”New York Timesa”.
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti ”Feral Tribune” (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale. O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer ”nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ”procesuirani”
Tuđmanove subotnje želučane tegobe nisu prestale ni nakon rata. Prvo političko suđenje novinarima u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića.
Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen-područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu. Sudac Marin Mrčela dva puta je oslobodio ”Feralovce”, a državno odvjetništvo se žalilo. Proces nikada nije dobio sudski epilog jer je Tuđman umro.
Ivankoviću i ostalima selektivnog pamćenja uzalud je sada nabrajati sve one prijetnje koje su ”Feralovci” doživljavali na ulici, miniranje njihovih prostorija, javno spaljivanje novina… Njima ništa ne znače ni stotine tužbi teških milijune eura za duševne boli, od Merčepa preko Nevenke Tuđman pa do generala Slavka Barića.
Na kraju mogli bismo se pozvati na još jednog diktatora koji satiričarima nije skinuo ni vlas s glave, J. B. T.-a, koji je navodno izjavio: ”Tuđmanu ne pakirati”. Da, poučak ”F. T.-u ne pakirati!” mogao bi spriječiti mnoge nedoumice. Ili bi nekima i danas bilo draže da je MUP, osim za Milana Levara, morao raspisati nagradu od 100 tisuća kuna i za svaku korisnu informaciju o ubojicama Feral Tribuna?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Glasati, piškiti ili kakiti?
Tako je to kad malo dijete ne zna hoće li piškiti ili kakiti, posprdno je poručio SDP-u Ivo Sanader uoči parlamentarnih izbora 2007. godine komentirajući razmirice socijaldemokrata oko toga tko će biti premijer, a tko predsjednik Sabora, a da to na koncu nisu postali ni Ljubo Jurčić ni Zoran Milanović.
Sudeći kako danas poput munje vladajući rade kopernikanske obrate čim se neka njihova odluka pokaže za dva dana nepopularnom u narodu, baš kao što je nekada Sanader preko noći ”ispravljao” pogrešne odluke svojih ministara, moglo bi se uistinu reći da vladajuća Kukuriku koalicija nije sigurna bi li piškila ili kakila.
Sudeći kako danas poput munje vladajući rade kopernikanske obrate čim se neka njihova odluka pokaže za dva dana nepopularnom u narodu, baš kao što je nekada Sanader preko noći ”ispravljao” pogrešne odluke svojih ministara, moglo bi se uistinu reći da vladajuća Kukuriku koalicija nije sigurna bi li piškila ili kakila
Od već zaboravljenih ”Linićevih poreza” na kamate na štednju i na nekretnine, koji su gromoglasno najavljeni, pa potom zajedno s njim završili pod tepihom, pa do čvrste odluke o monetizaciji autocesta kao biti ili ne biti našeg opstanka koja se nakon reakcije iz HNS-a više ne čini tako sudbonosnom.
Iz te pelene političke prevrtljivosti možda je najviše zasmrdila saga oko preferencijalnog glasovanja odnosno novog izbornog zakona. Kada su junački protiv Željke Markić i sakupljanja potpisa za njegovu izmjenu inicijative ”U ime obitelji” zajednički ustali i vladajući SDP i oporbeni HDZ, e da se ne bi ponovila farsa s referendumom o ustavnom definiranju braka kao zajednice žene i muškarca, neki su na obzoru, bila to fatamorgana ili ne, vidjeli čak i veliku koaliciju desnih i lijevih.
Jasno je da slobodni strijelci na izbornim listama ne odgovaraju ni Karamarku ni Milanoviću, jer im ruše autoritete stranačkih vođa od čije milosti ovisi tko realno može u saborske klupe ili pak na bilo koju prestižnu i unosnu funkciju.
Premijer Milanović još je za Dan neovisnosti, mrzovoljan prema Markićkinoj inicijativi, poručio puku da se treba baviti ”pravim hrvatskim problemima, a to nije izborni zakon već nezaposlenost mladih”. I vječni HDZ-ov guru pravnih procedura i izbornog mešetarenja Vladimir Šeks žestoko se okomio na Markićku, pa se činilo da će ovoga puta završiti na svom referendumskom štitu.
Ostvari li svoj cilj uz malu pomoć predsjednika Republike i Sabora, u ovom srazu Davida protiv dva Golijata, Željka Markić postat će relevantan politički faktor koji u savezništvu s Milanom Kujundžićem može na sljedećim parlamentarnim izborima mnogima pomrsiti račune. Prije svih Karamarku, koji je ostao u ”knock downu”, kao posljednji branitelj izbornog statusa quo, što ni njegovi najbliži stranački kolege, poput Prgometa ne odobravaju
A onda se deus ex machina s Pantovčaka ukazao predsjednik Ivo Josipović poslavši pismo predsjedniku Sabora Josipu Leki koji ga je objeručke prihvatio i hitro.hr najavio kako će uskoro sazvati sjednicu Predsjedništva Sabora na kojoj će saborski klubovi pokušati pronaći konsenzus oko uvođenja preferencijalnog glasovanja već na idućim parlamentarnim izborima!
Tako su Josipović i Leko podigli uvis pobjedničke ruke Željke Markić, jer, koliko god je slijeva i zdesna pokušali omalovažiti, ovakav rasplet priče o preferencijalnom glasovanju, njezin je pravi politički trijumf, bez obzira je li skupila dovoljan broj glasova za raspisivanje referenduma ili ne.
Ostvari li svoj cilj uz malu pomoć predsjednika Republike i Sabora, u ovom srazu Davida protiv dva Golijata, Željka Markić postat će relevantan politički faktor koji u savezništvu s Milanom Kujundžićem može na sljedećim parlamentarnim izborima mnogima pomrsiti račune. Prije svih Karamarku, koji je ostao u ”knock downu”, kao posljednji branitelj izbornog statusa quo, što ni njegovi najbliži stranački kolege, poput Prgometa ne odobravaju.
Na konopcima je i Zoran Milanović koji je već zaboravio na prave hrvatske probleme i odustao od nezaposlenosti mladih prije nego što je se i dohvatio. U bunilu, dok čita od Leke proslijeđenu mu kopiju Josipovićevog pisma, premijer mrmlja sebi u bradu kako će biti najveći pobornik preferencijalnog glasovanja ako će ono riješiti bilo što. Hoće, samo mora odlučiti bi li piškio ili kakio.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Kolinda ili Ivo?
Predsjednički izbori nisu službeno još ni počeli, a ratovi, pogotovo anketama i ispitivanjima javnog mnijenja, sve više se zahuktavaju.
Prolazi li Josipović u prvom krugu, kao što kažu jedni, i odnosi li Kujundžić glasove Kolindi Grabar-Kitarović koja će svoju šansu morati potražiti u repesažu, kao što tvrde drugi?
Ivi Josipoviću uspjela je nemoguća misija ujedinjavanja ljevice koju sukobi i razdiranja prate praktički od prvog dana preuzimanja vlasti, kako unutar Kukuriku koalicije, tako još drastičnije i unutar SDP-a samog. Milanovićeva ”otpadnica” Mirela Holy ne želi biti protukandidatkinja aktualnom predsjedniku, već će, baš kao i njezina bivša stranka, te gotovo sigurno i ostali partneri u vlasti, svesrdno podržati Josipovića.
Ivi Josipoviću uspjela je nemoguća misija ujedinjavanja ljevice koju sukobi i razdiranja prate praktički od prvog dana preuzimanja vlasti, kako unutar Kukuriku koalicije, tako još drastičnije i unutar SDP-a samog. Milanovićeva ”otpadnica” Mirela Holy ne želi biti protukandidatkinja aktualnom predsjedniku, već će, baš kao i njezina bivša stranka, te gotovo sigurno i ostali partneri u vlasti, svesrdno podržati Josipovića
To je i razumljivo, jer njezin ORaH još nije stasao iako je prolistao bujnije nego su svi očekivali zalijevan prije svega bujicom nezadovoljstva Milanovićevim vođenjem kako Vlade tako i SDP-a. Holy je dobro procijenila da isticanjem svoje kandidature ni ona ni njezina stranka ne bi profitirali, jer ne bi dobila podršku svih onih koji se za ORaH trenutačno izjašnjavaju.
Uostalom, takav potez u lijevom biračkom tijelu i centru ne bi izazvao ništa drugo osim zbrke i drugog izbornog kruga u koji bi opet ušao aktualni predsjednik.
Također, Holy i Josipović ni ne mogu biti pravi protukandidati, jer su politički bliže jedan drugome nego što je to Milanović s oboje nekadašnjih stranačkih suradnika. ORaH će svoju priliku tražiti na parlamentarnim izborima, a vrijeme do njih valja im iskoristiti u formiranju stranačke strukture koja će moći parirati HDZ-u i SDP-u te profiliranju kadrova koji su još uvijek za širu javnost velika nepoznanica osim predsjednice same.
S druge strane, potez Milana Kujundžića sasvim je očekivan i logičan, jer je njegov Savez za Hrvatsku za stotinjak glasova izgubio mjesto europarlamentarca iako je prešao izborni prag, i to upravo u srazu s HDZ-om, iako je u kampanji medijski bio gotovo šikaniran.
Njihov rezultat za mnoge je bio iznenađenje, jer je HDZ uvijek bio nesporni autoritet desnog biračkog tijela koji bi progutao svaku stranku i pojedinca koji bi se s vremena na vrijeme pokušali nametnuti kao konkurenti Tuđmanovom projektu koji je uvijek više težio biti pokretom nego istinskom strankom.
Kujundžić je dakako svemirski udaljen od Josipovića, ali nije puno bliži ni Grabar Kitarović kojoj krila jastreba u predizbornoj kampanji posuđuje Tomislav Karamarko. No Savez za Hrvatsku može rasti samo na konfrontaciji s HDZ-om koji još uvijek sa sebe nije uspio skinuti stigmu Sanaderove korumpirane vladavine
Kujundžić je dakako svemirski udaljen od Josipovića, ali nije puno bliži ni Grabar Kitarović kojoj krila jastreba u predizbornoj kampanji posuđuje Tomislav Karamarko. No Savez za Hrvatsku može rasti samo na konfrontaciji s HDZ-om koji još uvijek sa sebe nije uspio skinuti stigmu Sanaderove korumpirane vladavine.
Dobije li Kujundžić na predsjedničkim izborima 10 i više postotaka glasova, za njega osobno će to biti odličan rezultat, a za stranke koje ga podržavaju signal da na parlamentarnim izborima imaju prostora osvojiti dovoljno mandata bez kojih će biti nemoguće formirati vlast.
U stvari, koliko god pokušavali stvoriti dojam teške artiljerijske vatre koju razmjenjuju, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović samo bi se u nijansama a nikako suštinski razlikovali u obnašanju funkcije predsjednika RH.
Njihova jedina nespojivost su ishodišne stranke i religiozno opredjeljenje, a sve ostalo politička manikura.
Stoga je i dramatiziranje predsjedničke utrke, kao i ratovanje anketama, suvišno.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Jama
Rat će još dugo biti najveći kulturni događaj na ovim prostorima, sudeći i po zahtjevu riječkih dragovoljaca Domovinskog rata da se zabrani kazališna predstava ”Aleksandra Zec”, a da je nisu ni pogledali.
Obično se tako nešto traži za ono što smatramo skarednim ili čega se bojimo. Tko u priči o ubojstvu nevine dvanaestogodišnje djevojčice može pronaći nešto nedolično za uprizorenje ili se ima čega plašiti kada u ovoj zemlji za njezinu smrt nisu kažnjeni ni oni koji su je hladnokrvno likvidirali na pravdi Boga? Koliko god im to na prvi pogled zvučalo apsurdno, upravo su dragovoljci trebali pozvati svoje članstvo da se ovoga puta upute u kazalište i sami se uvjere što im je to htio reći Oliver Frljić.
Da bilo tko od onih koji uzalud inkvizicijom pokušavaju zaustaviti umjetnost, nakon ovog svog teatarskog iskustva shvati da ne postoje ”naša” i ”njihova” djeca, već samo djeca, baš kao što ne postoje ”naši” i ”njihovi krvnici”, već samo krvnici, koji su bez obzira na nacionalnu pripadnost isto, braća u zločinu, baš kao što su ubijena srpska i hrvatska djeca isto, žrtve u nevinosti, onda bi ova predstava imala itekakvog smisla
Ne samo branitelji već i svi oni u čije su se živote rat i ratna zbivanja duboko, nemilosrdno i neizbrisivo upleli možda bi se između tame dvorane, svjetala pozornice i glumačke igre suočili sami sa sobom onako kako to nisu uspjeli svih ovih godina. Možda bi oči u oči s ”Aleksandrom Zec” koja se piše pod navodnim znacima bilo potpuno drugačije iskustvo od onog s Aleksandrom Zec iz novinskih napisa i medijskih interpretacija kojima smo do sada bili izloženi.
Da i jedan gledatelj, koji je možda i prvi put u životu otišao u kazalište, nakon odgledane predstave doživi da su umjetničke istine dublje i istinitije od onih povijesnih, ma kako ih je do tada tumačio, bila bi to pobjeda i ”Aleksandre Zec” i Aleksandre Zec. I dokaz da su obje žive.
Da bilo tko od onih koji uzalud inkvizicijom pokušavaju zaustaviti umjetnost, nakon ovog svog teatarskog iskustva shvati da ne postoje ”naša” i ”njihova” djeca, već samo djeca, baš kao što ne postoje ”naši” i ”njihovi krvnici”, već samo krvnici, koji su bez obzira na nacionalnu pripadnost isto, braća u zločinu, baš kao što su ubijena srpska i hrvatska djeca isto, žrtve u nevinosti, onda bi ova predstava imala itekakvog smisla.
Jer, ”Aleksandra Zec”, ma što ti (za)branitelji o tome mislili, predstava je o svakom poginulom djetetu imenom i prezimenom, a ne nacijom i brojkom 400, kojom vatropiri segregacije najmlađih žele omalovažiti nevinost žrtve Aleksandre Zec. I drugi put je hladnokravno ubiti zabranjujući i predstavu koja po njoj nosi ime.
Kada bi se dakle dogodilo nemoguće, da barem Milan Ivkošić i Mile Biondić pogledaju ono što bi najradije izbrisali i iz kazališta izađu stubokom promijenjeni, onda bi se to zvalo katarzom (…) ovo nije samo priča o jednom zločinu, o jednoj obiteljskoj tragediji već i o civilizacijskom porazu hrvatskog društva i države koji će biti našom sramotom sve dok se s njime izravno ne suočimo
Kada bi se dakle dogodilo nemoguće, da barem Milan Ivkošić i Mile Biondić pogledaju ono što bi najradije izbrisali i iz kazališta izađu stubokom promijenjeni, onda bi se to zvalo katarzom. I znali bismo da za sve nas ima nade. Jer, ovo nije samo priča o jednom zločinu, o jednoj obiteljskoj tragediji već i o civilizacijskom porazu hrvatskog društva i države koji će biti našom sramotom sve dok se s njime izravno ne suočimo.
Ako na to nismo bili spremni u stvarnosti, uđimo u kazalište i budimo toliko hrabri ogledati se s jednom običnom poetskom simfonijom. Kada se nadležne institucije i autoriteti nisu usudili uzeti pravdu i moralnu odgovornost u svoje ruke, moralo je to učiniti kazalište.
– U umjetnosti, na sreću, za razliku od prava, ne postoji zastara, objašnjava Oliver Frljić zašto je morao postati autor ove predstave. Samo zato da se više nikada ne bi ponovila Goranova ”Jama”:
Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Nogom u dupe
Nakon što je policija prije nekoliko dana počela kriminalističku obradu u Novom listu zbog sumnje na zloporabe ovlasti i sklapanja štetnih ugovora tri člana njegove uprave, u srijedu su se oglasili i radnici tog dnevnog lista. Njihovo otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:
“Novi list utemeljio je Frano Supilo 2. siječnja 1900. godine, a 2014. godine od ožujka pa nadalje, i to vrlo brzo, mogao bi se u povijesnim knjigama zapisati datum kada će Novi list nakon 114 godina prestati s izlaženjem.
Naime, zbog lošeg upravljanja tvrtkom od strane Uprave na čelu s predsjednikom Gordanom Kneževićem te članovima Uprave Albertom Faggianom i Slavenom Žmakom, Novi list je doveden u situaciju da ne može radnicima isplatiti plaće, koje kasne već gotovo dva tjedna, a nedostaje sredstava i za repromaterijal, što bi za posljedicu moglo imati zaustavljanje rotacije u Zvonimirovoj 20a – što se nije dogodilo ni u ratnim vremenima kada je Novi list svakodnevno stizao do svojih čitatelja.
Novi list utemeljio je Frano Supilo 2. siječnja 1900. godine, a 2014. godine od ožujka pa nadalje, i to vrlo brzo, mogao bi se u povijesnim knjigama zapisati datum kada će Novi list nakon 114 godina prestati s izlaženjem
Ono što nije svojevremeno uspjelo ni političkim mračnjacima koji su nastojali ”zaustaviti Reuters” porezima, pokretanjima paralelnih dnevnih novina obojenih ”ispravnom” politikom, moglo bi uspjeti neodgovornom vlasniku i neodgovornoj upravi koja se nije držala osnovnog ekonomskog postulata, a on je očuvanje tvrtke racionalnim vođenjem poslovne politike.
Sadašnji vlasnik ušao je u tvrtku krajem 2011. godine, u trenutku kad je Novi list već trpio posljedice prethodne neodgovorne uprave i kad su se svi radnici dobrovoljno i jednodušno već bili odrekli gotovo polovice svojih plaća, svjesni težine situacije u tvrtki i ne žaleći vlastite žrtve za dobrobit Novoga lista.
Novi list je tada kupljen kreditnim zaduženjem kod Zagrebačke banke u visini od 80 milijuna kuna, s grace periodom od dvije godine, a u međuvremenu se pokazalo da vlasnik taj kredit nije ni počeo otplaćivati – dapače, sve nekretnine Novog lista u Zvonimirovoj ulici, a nekoliko ih je, stavljene su pod hipoteku za dodatne kredite koje je vlasnik podigao u toj istoj Zagrebačkoj banci kako bi namirivao dugovanja drugih tvrtki u svom vlasništvu, Glasa Istre Novine i Glasa Istre Trgovine itd.
Upravo su dugovi njegovih ostalih tvrtki prema Novom listu – u prvom redu Glasa Istre novine – uzrok sadašnjih dubioza Novog lista i poteškoća s likvidnošću, zbog čega radnicima Novog lista ni minimalni iznos plaće za veljaču nije isplaćen, suprotno odredbama Kolektivnog ugovora. Pored toga, zbog dugova Faggianovih tvrtki prema Novom listu, koji iz mjeseca u mjesec rastu i sada su već premašili deset milijuna kuna, ugrožena je proizvodnja osnovnog proizvoda, Novoga lista, kojega građani svakoga jutra očekuju na kioscima.
Sve nekretnine Novog lista u Zvonimirovoj ulici, a nekoliko ih je, stavljene su pod hipoteku za dodatne kredite koje je vlasnik podigao u toj istoj Zagrebačkoj banci kako bi namirivao dugovanja drugih tvrtki u svom vlasništvu, Glasa Istre Novine i Glasa Istre Trgovine itd.
Uprava Novog lista pritom ne čini ništa kako bi zaštitila interese društva, što je i po zakonu dužna činiti, već isključivo štiti interese većinskog vlasnika, odnosno s njim povezanih tvrtki. Unatoč konstantnom rastu dugovanja tvrtki u vlasništvu Alberta Faggiana prema Novom listu, uprava nije učinila ništa kako bi pokušala naplatiti barem dio dugovanja.
Takve kao što je aktualni vlasnik, socijalno neosjetljive i sumnjivih namjera, naš legendarni glavni urednik iz 90-ih godina, kad je Novi list upisao svoje zlatne dane, Veljko Vičević, istjerao bi nogom u … kao što je učinio i onda kad je desničarska politika, toliko neimanentna Rijeci, pokušala nasilno upasti u Novi list, promijeniti mu lice i uništiti ga na korist nazadne politike. A to ga je koštalo vlastitog života i zdravlja. Koliko god godina da je otad prošlo, Novi list je ostao isti kao kad je Vičević za njega ginuo.
Novi list – to je pošten rad i slobodarstvo, to su stotine ljudi koji rade na najvišoj razini profesionalnog novinarstva, koji imaju stav, koji se ne libe podržavati progresivnu politiku i najviše civilizacijske standarde. Novi list – to su naši kolumnisti i novinari, to su naši urednici koji kreiraju novinski proizvod otvoren svima, to su radnici u tiskari čiji posao tek počinje onda kada naši čitatelji odlaze spavati…
Svi ti ljudi danas su bez plaće – ali ne zato što tiraž ne donosi dovoljno prihoda za njihov pristojan život, nego zato što je netko sjeo na račune Novog lista i gucićevskim prelijevanjem novca iz tvrtke u tvrtku, ugrožava njihovu egzistenciju.
Uprava Novog lista pritom ne čini ništa kako bi zaštitila interese društva, što je i po zakonu dužna činiti, već isključivo štiti interese većinskog vlasnika, odnosno s njim povezanih tvrtki. Unatoč konstantnom rastu dugovanja tvrtki u vlasništvu Alberta Faggiana prema Novom listu, uprava nije učinila ništa kako bi pokušala naplatiti barem dio dugovanja
Novi list to nije zaslužio. Pogotovo zato što su njegovi djelatnici još s naznakama prve krize u novinskoj industriji najprije pristali na rezanje najviših, menadžerskih plaća i posebnih ugovora i do 30 posto, a onda su se svi još jednom, 2011. godine, odrekli gotovo polovice svojih plaća – za zajedničku korist. Ako to čitatelji ne znaju, treba reći da radnici Novog lista već gotovo tri godine primaju plaću od 50 posto prethodne, plus minimalac. Taj minimalac sada kasni dva tjedna, a pitanje je hoće li se i da li ikada, isplatiti onaj drugi, veći dio plaće.
Zbog toga, kao i zbog kršenja kolektivnog ugovora, te sumnji u počinjenje kaznenih djela, o situaciji u Novom listu upozorili smo niz institucija, među ostalima i Državno odvjetništvo te Policijsku upravu.
Primjerice, tijekom 2012., 2013. i 2014. godine nisu iskorištena, iako postoje, zakonska sredstva naplate prema dužnicima Novog lista, a kojeg trojica prijavljenih, Albert Faggian, Gordan Knežević i Slaven Žmak, zastupaju pojedinačno i samostalno, kao članovi Uprave Novog lista. Upravo zbog nepostupanja napravljena je šteta jer je ugrožena solventnost tvrtke, a počelo je i s blokadama žiro-računa Novog lista.
Sve tvrtke, podsjećamo još jednom, u vlasništvu su Alberta Faggiana, odnosno njegovog poduzeća Andre d.o.o. Treba istaknuti da Upravu tvrtke Glas Istre novine čine Albert Faggian i Slaven Žmak, koji su istodobno i članovi Uprave Novog lista, vjerovnika. Osnivač poduzeća RTD d.o.o, nakladnika Zadarskog lista, koji duguje Novom listu oko dva milijuna kuna, s tendencijom da se dug poveća, jest, također, tvrtka Andre d.o.o.
Ono što je krajnje opasno za budućnost Novog lista je i činjenica da je Albert Faggian, u razdoblju od kraja 2011. godine, od kada je tvrtka u njegovom vlasništvu – Andre d.o.o. Pula, postala većinski vlasnik Novog lista, na ime i u korist više tvrtki koje su u njegovom stopostotnom ili većinskom vlasništvu, uzimao kredite čija konačna namjena nije sa sigurnošću poznata, ali su za iznose tih kredita upisivana založna prava banaka na nekretninama Novog lista d.d., poduzeća koje je bilo sudužnik po kreditima koje su koristile i druge tvrtke kojima je vlasnik poduzeće Andre, a ne samo Novi list.
Kompletna imovina, nekretnine, Novog lista je založena što znači da u slučaju nevraćanja kredita bilo koje od tvrtki koje je Faggian povezao poslovna zgrada, prostorije redakcije i rotacija mogu otići na bubanj ako to bude htjela Zagrebačka banka koja ni u jednom trenutku, iz njoj znanih razloga, nije željela prekinuti ovaj financijski karusel koji je zavrtio Faggian
Na dan 19. veljače 2014. godine iznos hipoteke na nekretninama Novog lista d.d., ukupno 70.000 četvornih metara, dosegao je svotu od 26,5 milijuna kuna, bez kamata. Za napomenuti je da taj iznos bez kamata predstavlja 31 posto svote za koju je Albert Faggian preko svoje tvrtke Andre kupio većinski paket dionica Novog lista u studenom 2011. godine.
Prevedeno na normalan jezik: kompletna imovina, nekretnine, Novog lista je založena što znači da u slučaju nevraćanja kredita bilo koje od tvrtki koje je Faggian povezao poslovna zgrada, prostorije redakcije i rotacija mogu otići na bubanj ako to bude htjela Zagrebačka banka koja ni u jednom trenutku, iz njoj znanih razloga, nije željela prekinuti ovaj financijski karusel koji je zavrtio Faggian.
Te kreditno-financijske aranžmane raspetljavat će institucije pravne države i vjerujemo da će taj posao odraditi što kvalitetnije i što brže, ali upravo na primjeru tvrtke RTD d.o.o. koja je izdavač Zadarskog lista razvidna je pogubna poslovna politika Alberta Faggiana i članova Uprave prema Novom listu. Nakon što je tvrtka Andre kupila tvrtku RTD. d.o.o. potpisan je, odnosno postoji osnovana sumnja, štetan ugovor koji je za posljedicu imao mjesečni minus u blagajni Novog lista od 60.000 kuna prema izračunima stručnih službi Novog lista.
Iako je i Nadzorni odbor Novog lista tražio raskid takvog ugovora, on je i dalje na snazi, a Novi list trpi štetu. Tročlana Uprava ništa ne poduzima kako bi se to zaustavilo, iako je nastupila šteta u vidu nelikvidnosti zbog koje kasne plaće, a sredstava za repromaterijal ponestaje.
Svjesni činjenice da Albert Faggian nije isplatio kredit kojim je ‘kupio’ Novi list, o svim saznanjima izvijestili smo i upravu te članove nadzornog odbora Zagrebačke banke.
Novi list nikada nije bio u goroj poslovnoj situaciji, zbog čega smo smatrali kako Zagrebačku banku moramo upozoriti na takvo umanjivanje vrijednosti njihove imovine, kao i na ugrožavanje naših radnih mjesta. Učinili smo to već u dva navrata, posljednji put krajem siječnja ove godine, no nikakav odgovor iz banke nije stigao
Upozorili smo ih na situaciju koja ozbiljno ugrožava poslovanje društva kao i egzistenciju radnika koji su, podsjećamo, pristali na smanjenje vrijednosti boda od čak 50 posto, pokazavši da su spremni sudjelovati u rješavanju problema koje je za sobom ostavio bivši većinski vlasnik Robert Ježić. Nažalost, unatoč milijunskim uštedama ostvarenim na taj način, izostali su očekivani rezultati zbog toga što novi vlasnik i uprava nisu vodili poslovnu politiku koja bi rezultirala stabilizacijom poslovanja društva.
Važno je napomenuti da je, osim smanjenja vrijednosti boda, i broj zaposlenih u Novom listu u zadnje tri godine smanjen za oko stotinu, kao i da je otkazana suradnja desecima vanjskih suradnika čime su, opet odricanjem radnika, dodatno smanjeni troškovi poslovanja, no ni to, zahvaljujući nerazumljivoj toleranciji uprave prema rastućim dugovima Glasa Istre novina, Glasa Istre trgovine i RTD – izdavača Zadarskog lista, nije omogućilo stabilizaciju poslovanja.
Upravo suprotno, Novi list nikada nije bio u goroj poslovnoj situaciji, zbog čega smo smatrali kako Zagrebačku banku moramo upozoriti na takvo umanjivanje vrijednosti njihove imovine, kao i na ugrožavanje naših radnih mjesta. Učinili smo to već u dva navrata, posljednji put krajem siječnja ove godine, no nikakav odgovor iz banke nije stigao, što ne čudi s obzirom na prijateljske veze predsjednika uprave Zabe Franje Lukovića i Alberta Faggiana.
Upravo zbog toga, na u najmanju ruku neuobičajene aranžmane između Alberta Faggiana i njegovih tvrtki ukazali smo i Hrvatskoj narodnoj banci, odnosno nadzornim službama HNB-a.
Stoga, želimo vas, naše čitatelje, upozoriti da bi jedan dio riječke fraze ‘Kruh, mlijeko i Novi list’ mogao netragom nestati te vas zamoliti za razumijevanje u slučaju poduzimanja sindikalnih akcija kako bi spasili vašu najdražu novinu. U zadnjih nešto više od dva desetljeća u nekoliko navrata ste nam pomogli, a nadamo se da će tako biti i ovaj put. Jer, Novi list je dio riječkog identiteta.”
Sindikat novinara Hrvatske, podružnica Novi list,
glavni povjerenik Marinko Glavan
Nezavisni sindikat Novi list,
predsjednik Ivan Biondić
Sindikat grafičkih i nakladničkih djelatnosti Hrvatske, podružnica Novi list,
glavni povjerenik Slaven Brkljačić
Predstavnik radnika u Nadzornom odboru Novog lista
Damir Cupać
Predstavnik radnika u Nadzornom odboru Novog lista
Dušan Lužaić
Hrvatsko novinarsko društvo, podružnica Novi list
predsjednik Denis Romac
Glavni urednik
Branko Mijić
Izvršni direktori:
Ankica Kruljac
Radenko Jelčić
Draženko Linić
Zoran Bubnjić
- « Previous Page
- 1
- …
- 10
- 11
- 12