Danas je točno mjesec dana otkako smo kolega Zdravko Zima i ja predstavili i u život pustili portal koji čitate. U međuvremenu smo okupili impozantan broj autora i suradnika, čija je kvaliteta sam vrh našega žurnalizma. Registriramo zaista golem broj posjeta i, što je najvažnije, u analizi čitanosti portala naša se publika na portalu, kada otvara našu stranicu, i zadržava, što znači da nas ozbiljno prate, da se naše kolumne i osvrti, naše vijesti i kritike pomno čitaju. [Read more…]
Što će nam sjećanje na holokaust bez želje za mirom?
Njemačka je ovoga vikenda obilježila 75. godišnjicu Kristalne noći, pogroma Židova koji je organizirao režim Adolfa Hitlera i koji je svijetu pokazao svu silinu antisemitskog nasilja. U noći s 9. na 10. studenoga 1938. godine i tijekom cijelog idućeg dana dućani i radionice židovskih vlasnika diljem zemlje divljački su uništavani, sinagoge paljene, a 30 000 muškaraca uhićeno je i potom deportirano. U toj noći ubijeno je 90-ak Židova.
Nacisti su tu eksploziju antisemitizma opravdali spontanom reakcijom na smrt Ernsta vom Ratha, kojega je ustrijelio Herschel Grynszpan, 17-godišnji židovski đak koji je želio osvetiti svoju obitelj protjeranu iz Njemačke. Zapravo, taj nasilnički pohod dogodio se u režiji Hitlerova režima.
Kancelarka Angela Merkel taj je događaj ocijenila ”najgorim trenutkom u njemačkoj povijesti” iako je holokaust koji je uslijedio ”bio još dramatičniji”. A. Merkel pozvala je Nijemce da ”pokažu građansku hrabrost kako se nikakav oblik antisemitizma ne bi tolerirao”.
”Evo kako je počelo istrebljenje Židova” podsjeća dnevni list Süddeutsche Zeitung u tekstu pod tim naslovom. List piše da su ”Nijemci većinom bili protiv tog nasilja, ali da je izostala kolektivna osuda” pa je ”nacistička politika mogla slijediti svoj put”.
Kancelarka Angela Merkel Kristalnu noć ocijenila je ”najgorim trenutkom u njemačkoj povijesti” iako je holokaust koji je uslijedio ”bio još dramatičniji”. A. Merkel pozvala je Nijemce da ”pokažu građansku hrabrost kako se nikakav oblik antisemitizma ne bi tolerirao”
U vrijeme Hitlerova dolaska na vlast 1933. u Njemačkoj je živjelo 560 000 Židova, a 1950. bilo ih je samo 15 000. Nakon pada Berlinskoga zida Njemačka je omogućila dolazak Židovima iz država bivšega SSSR-a i sada ih ima oko 200 000. U Njemačkoj sada živi treća po veličini židovska zajednica u Europi, najbrojnije su ona u Francuskoj i Velikoj Britaniji.
Predsjednik Središnjega židovskog vijeća u Njemačkoj Dieter Graumann pozvao je sugrađane da ”iskreno i suosjećajno sudjeluju u komemoraciji” i ocijenio da su se te godišnjice pretvorile u ”ritualno okupljanje”.
Njemački predsjednik Joachim Gauck obišao je spomenik na mjestu sinagoge u Eberswaldu, nedaleko od Berlina, spaljene 9. studenoga 1938. Više od 100 trgovina u njemačkoj prijestolnici svoje izloge omotalo je plastičnom folijom stvarajući dojam razbijena stakla kako bi podsjetili na židovske dućane uništene i porazbijene u Kristalnoj noći.
Nijemci 9. studenoga obilježavaju još jedan važan dan u svojoj povijesti – pad Berlinskoga zida 1989. I zato pišem: jer treba znati valorizirati i stradanje i slobodu. Ali i zbog toga jer mnogi europski Židovi smatraju da je antisemitizam u Europi u porastu, posebice na internetu, što je pokazalo istraživanje koje je provela Agencija za temeljna prava (FRA) Europske unije. U ispitivanju koje je obuhvatilo 5847 Židova, njih 66 posto ocjenjuje da je antisemitizam postao problem, a čak dvije trećine njih (76 posto) smatraju kako se antisemitizam povećao u zadnjih pet godina.
Treba pamtiti i zbog naših identiteta. Mi ih imamo više. To što sam rođen u obitelji koja me najprije naučila govoriti hrvatski i što sam 1989. u 27. godini odlučio napustiti rodnu Argentinu i doći živjeti ovdje, a više od toga što imam svijest o tome da se mogu slobodno definirati, daje mi mogućnost da svojim brojnim identitetima dodam i ovaj koji je obogaćen mnogostrukim elementima i slojevima židovstva i židovske tradicije.
I to ne samo zato što bih među svojim precima lako pronašao i pokojega Židova, već zato što je jedna od najvažnijih sastavnica mojega identiteta to da me najpreciznije definira potreba za suosjećanjem, za suživotom, za susretom s onima čiji su život oblikovali patnja i žalost. To bi bilo dovoljno, zbog toga što volim Židove i njihovu kulturu, da me svaka pomisao na holokaust dovede do ganuća i što slijedim nauk Židova Isusa iz Nazareta, koji je i sam bio ubijen šest milijuna puta tijekom Šoaha, i da sebi dajem pravo reći da sam i više od jednoga vikenda u godini – Židov.
Imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki put kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je nekada bila sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge, i pokušam oživiti duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla
To je sasvim sigurno nastalo kao reakcija na to što sam u mladim godinama bio zatrovan idejama nacizma i antisemitizma, ustaštva i totalitarizma. Shvatio sam, naime, da moram okajati svoj grijeh, da moram isprati loš odgoj, da se moram osloboditi svakog oblika netolerancije.
To me prvo dovelo do toga da napustim totalitarni način razmišljanja, zatim da odem živjeti u franjevačku obitelj, u samostane, potom me učvrstilo u odluci da svijetu služim u novinarskoj profesiji i konačno, da skratim ovu neugodnu samohvalu, da se stavim na raspolaganju svima onima koji su postali mete nacionalističkog ludila. Osim toga, dio židovske obitelji želim biti i zbog toga jer se mračne strasti ponovno bude i, kako je upozorio veliki Vaclav Havel, što se karta svijeta mijenja kad opet raste antisemitizam.
Imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki put kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je bila sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge, i pokušam oživiti duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još pred nama stoji teška zadaća demontiranja mitova naše povijesti – da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo, progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima.
Treba, dakle, upozoriti na još prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu, grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice, kao što je to i praznina u Praškoj ulici u Zagrebu, gdje nesloga među ovdašnjim Židovima sprečava da se obnovi sinagoga koju su srušili ustaše. Hoću kazati; nije dovoljno pamćenje. Treba nam i akcija. Neka dogodine, barem to, prva lopata zemlje bude iskopana u Praškoj ulici.
To bi bio pravi znak pomirenja, jer što će nam sjećanje na holokaust (Šoah) bez želje za mirom?
Počast hrabrim ljudima koji su spašavali Židove
Vijesti u povodu 75. godišnjice Kristalne noći nažalost počinjemo s nemilim događajem o kojemu izvještavaju IKA i CNS. Jeruzalemski latinski patrijarh Fouad Twal osudio je postupak izraelske vlade kojime je uništena kuća na crkvenom zemljištu te izjavio da će Crkva poduzeti pravne korake kako bi ”ponovno uspostavila pravdu i izgradila kuću”.
Na konferenciji za novinare održanoj na ruševinama građevine u kojoj je živjelo 14 ljudi patrijarh Twal rekao je da pogled na taj ”bolni i uznemirujući prizor budi nezadovoljstvo i srdžbu” te dodao: ”Nema opravdanja za ovo razaranje, no kad gradska uprava i izraelska vlada poduzimaju rušenja i iseljavaju ljude iz njihovih domova, to potiče mržnju i dovodi u opasnost budući mir.” Patrijarh je istaknuo da Crkva posjeduje dokaze o vlasništvu nad tim prostorom od prije Arapsko-izraelskog rata iz 1967. godine, kada su počeli prijepori oko vlasti nad dijelovima Jeruzalema i Zapadne obale.
Jeruzalemski patrijarh kazao je također da će Crkva poduzeti sve raspoložive pravne korake, i pred međunarodnom javnošću i na odgovarajućim sudovima, kako bi se ispravila nepravda i nanovo izgradili domovi. ”Imamo želju i duh pripadništva ovoj zemlji naših predaka, ovoj svetoj zemlji koja je dom naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti”, rekao je Twal govoreći o kršćanskoj nazočnosti na tome području.
U povodu pak prisjećanja na Kristalnu noć, pogrom Židova koji su organizirali nacisti prije 75 godina, javlja HINA, njemački predsjednik Joachim Gauck u petak je posjetio muzej posvećen industrijalcu koji je od deportacije spasio židovske radnike.
Radionica Otta Weidta, tvorničara četki i metli, koji je tijekom nacizma davao lažne dokumente i spašavao židovske radnike, od kojih su neki bili slijepi ili gluhi, bila je ”otočić humanosti koji pokazuje da uvijek imamo izbor, čak i u teškim trenutcima, činiti dobro i slušati svoju savjest”, rekao je predsjednik Gauck novinarima.
Bivši pastor i aktivist za ljudska prava u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Gauck je posjetio muzej s jednom Weidtovom radnicom – novinarkom i književnicom Inge Deutschkron (91). U subotu je predsjednik sudjelovao na komemoraciji ispred memorijala sinagoge u Eberswaldeu, gradu blizu Berlina, spaljene 9. studenoga 1938. Danas će ministar unutrašnjih poslova Hans-Peter Friedrich održati govor u sinagogi u središtu Berlina.
U više desetaka dućana njemačkoga glavnoga grada na izloge će zalijepiti plastičnu foliju koja će ostavljati dojam da su razbijeni kako bi se podsjetilo na izloge židovskih trgovaca koje su uništili nacisti.
Gradske su vlasti pozvale stanovnike da očiste oko 5000 pozlaćenih kocaka pločnika na koje su ugravirana imena Židova i datum njihove deportacije, a dio su berlinskih pločnika ispred njihovih domova.
Sanja Sarnavka: ”U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije da mrzi”
Sanja Sarnavka, aktivistica za ljudska prava
Razgovarao: Drago Pilsel
Čini se obligatornim početi ovaj razgovor molbom da se osvrnete na odluku Gradskog vijeća Vukovara da se ćirilici otkaže gostoprimstvo. Kako primate te vijesti?
S mješavinom tuge i gađenja. S tugom zato što se tom gradu i njegovim građanima ne dopušta da se okrenu budućnosti i pokušaju, pritom ne zaboravljajući, živjeti život danas i ovdje. S gađenjem zato što politikantstvo na ovim prostorima stalno zagađuje naše živote i to ne uime općeg dobra i boljitka, nego radi osobnih interesa i uskogrudne računice. Ista ekipa donijela je Statut koji su sada rušili jer su im tada trebali glasovi SDSS-a. A sada odjednom posve druga priča. Utukom na utuk, SDSS zahtijeva postavljanje svih mogućih znakova s ćiriličnim pismom. I dok se oni prepucavaju, a onda zajedno odu krkati janjetinu, jer jedni bez drugih ne mogu opstati u politici, narod ili šutke pati ili svim srcem slijedi slijepe vođe koji će ih dovesti do ponora, pa i preko njega, bez imalo grizodušja i oklijevanja.
U kojoj mjeri ova klima, u kojoj se sve više udara na ”one druge”, Srbe u prvom redu, vama i vašim suradnicima u Kući ljudskih prava Zagreb otežava posao stvaranja kulture solidarnosti i snošljivosti?
Za nas je ova klima motivirajuća. Tjera nas na akciju i zajedništvo, ali je pritom neupitan okus gorčine jer nam se čini da se ne mičemo naprijed unatoč golemom trudu koji ulažemo da bude bolje. Baš kad pomislimo da se nešto promijenilo, stiže udarac u trbuh i odbačaj u prošlost koju smo pokušavali zaboraviti. Dva koraka naprijed, deset natrag. Katkad me preplavi beznađe, ali me onda opet nešto natjera da ipak ne odustanem. Tako je i drugima oko mene. Malo suza, a onda puno akcije, i radosti. Unatoč svemu, ne damo se. Do posljednjeg daha.
Mnogima taj pojam možda nije jasan, što je to ”kultura solidarnosti”?
To je nešto što se sustavno uništava na ovim prostorima. Uz promicanje kulture nasilja: tko je jači, brojniji, moćniji, taj uzima onima koji imaju malo ili ništa. Bez ikakva grizodušja. U kulturi solidarnosti sve dijelimo jer želimo da bude svima, ili barem što većem broju ljudi, dobro kao što je i nama. I kada je nama loše, trudimo se da nekome ne bude gore nego što je nama. U takvoj kulturi vjeruje se da svi rođenjem stječemo ista prava, ma koje boje kože bili, bez obzira na izgled, društveno podrijetlo… Drukčijost se poštuje i prihvaća bez pogovora. Jer svi smo ljudska bića s istim temeljnim potrebama, a s bezbroj različitih želja i načina iskazivanja osobnosti. U takvoj kulturi ne grabiš samo za sebe i ne misliš da si centar svemira. Osobe s invaliditetom suosjećaju s nacionalnom manjinom koju se pokušava učiniti manje vrijednom, s osobama istospolne orijentacije. Svi se uzajamno pomažu koliko mogu i umiju. Ne gomilaju se bogatstva za sebe jer nam svima dan traje 24 sata i ne možemo istodobno boraviti u sedam kuća, tri aviona i dvadeset bazena. Nema ograda, nadzornih kamera, straha da će nam netko oduzeti ono što smo stekli. I tako dalje.
Nikada nisam bila ambiciozna što se tiče nekog uspinjanja, ali voljela sam učiti, raditi, biti kreativna. I kritična, kada sam uočila kakvu nepravilnost, nerad, uzimanje bez zasluga. A to u nas nisu baš neke stvari zbog kojih ste cijenjeni na poslu. Na koncu nije mi preostalo ništa drugo nego profesionalno se posvetiti radu u organizacijama u kojima su moje osobine korisne i tražene
Imate li razumijevanja za ministra Freda Matića, kojemu ćirilične ploče čas smetaju, čas ne smetaju?
Da, razumijem ga, nije mu lako odreći se bliskih prijatelja koji sada inzistiraju na nečemu što nije dobro i što u konačnici šteti i njima samima, ali to sada mnogi ne razumiju. Nekolicina pak vrlo dobro zna što radi. A namjere im nisu nimalo časne. Čovjeka, usto, žalim jer je ušao u političku stranku pa više nema svoje ja. Čini mi se da ulazak u politički život kroz stranke nužno donosi ljudima muku. Naravno, onima koji su do tada držali do svojih stavova i vrijednosti. Mnogi ulaze u politiku s jasno definiranim ciljevima – uspjeti, zaraditi i imati moć. Mijenjaju mišljenja lakše i brže nego čarape jer vlastiti stav, osim želje za osobnom koristi, nikada nisu ni imali. Njemu je teško jer želi biti blizak svojim bivšim suborcima, a onda ipak to ne može jer ga tlači politička odgovornost. A naputci koje dobiva nisu jasni jer ova vlast nema pojma o tome što treba napraviti pa barem triput na dan mijenja stav prema nekom pitanju i problemu.
Da stojite pred članovima vukovarskoga Stožera i da im se možete obratiti u desetominutnom govoru, što biste im rekli?
Bila sam na skupu u Matici hrvatskoj i sjedila pokraj predstavnika Stožera. Vrlo smo pristojno i mirno razgovarali. Ali je publika bila jako napaljena i negativna. U nas nema kulture dijaloga – dobiješ naljepnicu na čelo i poslije možeš govoriti što te volja, ali će sve riječi biti protumačene na unaprijed utvrđen način. Ne bih govorila pred Stožerom jer ne volim komunicirati sa skupinama nabijenima emocijama. One niti slušaju niti čuju. Iako imam tih sposobnosti, odbijam govoriti glasno, emocionalno i motivirajuće. Prezirem govore koji pokreću mase jer iza toga uvijek vidim manipulaciju. Bez obzira na moguće časne namjere. Mogla bih razgovarati sa po nekoliko njih. I rekla bih im da se na zlo ne odgovara zlom, da se na nasilje ne odgovara nasiljem. Jer tada odmazdama i krugu nasilja nema kraja. Poštujem njihovu patnju i bol, ali se ona može izliječiti samo činjenjem dobra. Sve zločince, i one sa srpske i one s hrvatske strane, treba imenovati, svi nestali moraju se pronaći, i ne treba prošlost zaboraviti, ali njoj je mjesto u spomenarima, dnevnicima, muzejima, a danas se, barem zbog mladih i djece, treba posvetiti životu. Kao što već rekoh, radimo danas i ovdje, uime boljeg i ljepšeg sutra. Jesam naivka, zar ne? Ipak, svjesna vlastitog idealizma, neću odustati od vrijednosti koje me drže na površini i tjeraju da plivam dalje. Makar i kroz kaljužu.
Kako se nosite s traumama ljudi s kojima ste tijekom tolikih godina angažmana u civilnom sektoru bili prisiljeni kontaktirati?
Katkad kao patolog koji jede sendvič iznad trupla koje mora secirati, a katkad jednako emotivno i bolno kao i prvoga dana kada sam odlučila ući u aktivistički život. Ipak, uglavnom sam sretna kad nekomu pomognem, a duboko nesretna kad unaprijed znam da pomoći nema jer je osoba došla prekasno, ili institucije neće odraditi što treba, ili će dolaženje do pravde ili barem do pravednije odluke trajati predugo, ili nešto slično. Nepravde je toliko oko mene da moram izgraditi neki obrambeni mehanizam kojim se štitim od depresije i beznađa. Smijeh i ironija jako mi pomažu. I svijest da nisam svemoćna, da sam tu samo u prolazu. Svijet će postojati i kada mene više ne bude pa sve relativiziram i umirujem se.
Kako to da niste oboljeli od PTSP-a? Ili možda jeste?
Mislim da jesam. I to na institucije i ljude koji su na pozicijama moći. Opale me bijes i agresija kada vidim da netko ima moć nešto promijeniti, pomaknuti stvari s mjesta, i to tako da se onima koji trebaju pomoć uistinu pomogne, a njih boli briga i bešćutno su nepomični. Kada vidim poluobrazovane i neinteligentne ljude koji misle da zaslužuju imati i pare i utjecaj, i nikada ih ne dotakne osjećaj srama zato što su nekompetentni i usto često korumpirani, a oko nas ih ima napretek. No tješim se tada rečenicom iz trilogije Ive Vojnovića – ”oni prohodu”. Jednom će otići i više ih neću morati gledati. Ali na ovim prostorima ešaloni se smjenjuju, a pomaka nema. Negativna selekcija naša je sudbina. Do kada – vidjet ćemo.
Ide se na referendum o definiciji braka a da saborski zastupnici nisu zatražili mišljenje Ustavnog suda o tome je li predloženo pitanje protivno duhu Ustava. Kako to komentirate?
O ovoj će se vlasti još dugo razgovarati. Nešto slično rijetko se susreće. Za opis njihova rada mogla bi se upotrijebiti ona čuvena, a nikad potrošena Radićeva sintagma ”kao guske u magli”. Niti mi znamo što oni zapravo žele niti je jasno kamo idu i kojim nas putem vode. A tako su samodostatni da gotovo ni s kim nemaju potrebu razgovarati. Malo nešto hoće, a onda malo neće. Vidim ih kao beskrajno bahate a nekompetentne pa me ni jedan njihov postupak više ne čudi. Uz tek nekoliko časnih iznimki. Iako je socijaldemokracija meni najbliža od svih etabliranih političkih opcija, ovo čemu svjedočim sa socijaldemokracijom veze nema. Mi ćemo ići tražiti mišljenje Ustavnoga suda kada se njima to ne da.
Što kane učiniti nevladine udruge koje se protive referendumu ili predloženom pitanju? Imate li kakvu radnu skupinu, pripremate li što?
Sve što se trenutačno događa u Hrvatskoj povezalo nas je i potaknulo da planiramo zajedničke akcije. Pokušat ćemo mobilizirati ljude koji misle slično ili su možda ravnodušni da zaborave na lijenost i izađu na referendum, a trudit ćemo se svima dokazati da prebrojavanje i etiketiranje vodi prema društvu straha i diskriminacije. Uvijek se može pronaći nešto što nas svrstava u neku manjinu, a svako smanjivanje prava bilo kojoj skupini samo zato što je drugačija, različita od većine koja ima brojnost ili političku i ekonomsku moć, udaljava nas od načela pravednosti i biti demokracije. Demokracija koja mene zanima ne daje većini pravo da odlučuje uime svih, već motivira većinu da se skrbi o svim manjinskim skupinama i trudi se osigurati im jednaka prava. Pritom, naravno, mislim na manjine koje ni zbog čega ne ugrožavaju prava ostalih. Idemo pritom s pozitivom. Pokušat ćemo biti veseli, graditelji, a ne kritizeri i razgrađivači. Vidjet ćemo hoćemo li uspjeti.
Baš kad pomislimo da se nešto promijenilo, stiže udarac u trbuh i odbačaj u prošlost koju smo pokušavali zaboraviti. Dva koraka naprijed, deset natrag. Katkad me preplavi beznađe, ali me onda opet nešto natjera da ipak ne odustanem. Tako je i drugima oko mene. Malo suza, a onda puno akcije, i radosti. Unatoč svemu, ne damo se. Do posljednjeg daha
Ministrica Milanka Opačić i vi u udruzi B.a.b.e. niste baš u harmoničnim odnosima. Zašto?
Ma, to je jednostavna priča. Ministrica ne voli nas, naše aktivnosti i programe. Zašto? Nemam pojma. Pa nam ne da pare, pa prekida naše programe, pa o nama ružno govori. Udruzi njezine intimne prijateljice za to vrijeme cvjeta posao jer joj svaki mjesec odobre još jedan projekt. Naš je odnos nepopravljiv jer sada, kada vidimo što i kako radi, ne volimo ni mi nju. Bez dana radnog iskustva, bez poznavanja sustava, uz najbliže suradnice koje jednako tako nisu kap znoja prolile pružajući socijalne usluge, ona se bahato i bez dvojbe upušta u donošenje zakona, mijenjanje procedura, reforme. Otvara javnu raspravu, a onda na našu prvu primjedbu kaže da se to oglašava udruga koja nema što raditi pa zato zanovijeta. Odvjetnicama, isto tako usred javne rasprave, poručuje da se boje kako će manje zarađivati kada ona donese novi zakon, a samo je upozoravaju na goleme propuste zbog kojih će stradati građani i građanke u Hrvatskoj. Kad su se oglasile tri katedre obiteljskoga prava, izvlači se jedna profesorica i pribija na stup srama u prijateljskim novinama. Mogla bih nabrajati na još deset stranica sve nebuloze koje krase njezino ministrovanje. Trebala je biti ministrica turizma – lijepo izgleda, nosi skupu odjeću… Doduše, rijetko poklanja osmijeh, o vedrom smijehu da i ne govorim. Možda bi bilo bolje da joj se dodijeli doživotni status saborske zastupnice – dobra plaća, malo rada, a nema proizvodnje veće štete. Ali ne brinemo se zapravo zbog toga. Ministrice i ministri ”prohodu”, a većine se ubrzo više i ne sjećamo, pa će tako uskoro i gospođa Opačić otići. B.a.B.e. postoje već 20 godina. Što ostavlja za sobom Milanka Opačić, a što mi, neka procijene drugi.
Što još, iz kuta angažmana za ljudska prava, zamjerate njoj, a što pak vladi Zorana Milanovića?
Milanka Opačić i Zoran Milanović jednaki su, pa valjda zato i blisko surađuju u ovoj vladi kada je o ljudskim pravima riječ. Nikada nisu bili siromašni, nikada nisu radili neki težak posao, a nemaju sposobnost empatije za one koji su bili manje sreće, oni jednostavno nemaju što ponuditi kada se govori o ljudskim pravima. Milanović s visine, uz pet-šest latinskih fraza, M. Opačić doduše bez njih, no oboje nemaju nikakav interes suočiti se sa stvarnim životom koji pritišće veliku većinu građanki i građana u Hrvatskoj. Ni prije dolaska na vlast M. Opačić i Milanović nikada nisu došli na neku našu akciju. Milanku Opačić diraju djeca, kao. Ali ni to joj ne vjerujem. Milanović je na prvu našu kritiku rekao da smo sada oštri, a onda ćemo ga doći tražiti novac. Jer za njih smo mi samo neki gramzivci koji gledaju kako će jamiti pare, valjda. Ne vide koliko smo novca donijeli iz inozemstva, koliko smo poslova umjesto njih časno i krvavo odradili. Mi nemamo osigurane plaće, nema za nas otpremnina, otkaznih rokova. Ako nam se ne odobre projekti, odlazimo tiho i bez pogovora. A njih dvoje prečesto uvrijede nekoga tko im nije po volji čim otvore usta. M. Opačić izjavljuje da profesore na Pravnom fakultetu plaćaju porezni obveznici, a oni su, eto, destruktivni. Milanović kaže da liječnici zabušavaju… I nije im nimalo neugodno. Njima, koji nas skupo koštaju, koje voze šoferi u luksuznim automobilima, a pritom je većini građana svaki dan sve teže i teže živjeti. Kao da za to nisu velikim dijelom odgovorni upravo njih dvoje.
Koliko B.a.b.e. imaju ”posla”?
Puno i previše. Zbog naše vidljivosti, ljudi dolaze i ne pitaju je li nam Opačić ukinula novac za savjetovalište ili nije. A jest, naravno. Bez obzira na dan i sat. Zovu u ponoć, javljaju se preko Facebooka, zaustavljaju nas na ulici. Usto, moramo odraditi odobrene projekte. Stalno smo prisutne u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u kojoj nam je Sigurna kuća, a radimo i u drugim županijama posebne državne skrbi (ukinuli su taj naziv nedavno). Pakrac, Gračac, Knin naše su stalne destinacije. Ja, usto, volontiram, i to priličan broj sati u Kući ljudskih prava.
Što bi hitno Vlada trebala poduzeti da zlostavljanim ženama bude lakše?
Tisuću stvari, koje neće učiniti. Počevši od prevencije, i to uvođenjem građanskog odgoja u redovitu nastavu, uza svu potrebnu financijsku podršku. Nedavno smo predstavile modul o rodnoj ravnopravnosti i prevenciji nasilja, ali nema nikakvih poziva da se vidi kako se on može uvrstiti u obvezni školski kurikulum. Slijedi davanje sredstava za rad sa žrtvama i nasilnicima. Posve je jasno da centri za socijalnu skrb nemaju kapacitet za kvalitetan rad, sa žrtvama posebno. Umjesto obećane deinstitucionalizacije posve su se marginalizirale organizacije civilnoga društva koje već gotovo dva desetljeća rade na programima. Hrvatska još nije ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Samo su je potpisali. I to je Opačićkin zadatak. Ali ratifikacija donosi obveze i zahtijeva financijska ulaganja. Nitko se ne brine što nasilje skupo košta državu. To se ne vidi ako se ne istražuje. A davanje iz proračuna one na vlasti boli. Jako i dugotrajno. Bez obzira na uštede koje dugoročno donosi. Kultura nasilja o kojoj sam već govorila, dugo njegovana u Hrvatskoj, najviše pogađa najslabije. U patrijarhalnom društvu kakvo jesmo djecu i žene pogađa najviše.
Kad vidim poluobrazovane i neinteligentne ljude koji misle da zaslužuju imati i pare i utjecaj, i nikada ih ne dotakne osjećaj srama zato što su nekompetentni i usto često korumpirani, a oko nas ih ima napretek. No tješim se tada rečenicom iz trilogije Ive Vojnovića – ”oni prohodu”. Jednom će otići i više ih neću morati gledati. Ali na ovim prostorima ešaloni se smjenjuju, a pomaka nema
Tko se sve još tu trebao smatrati pozvanim djelovati?
Sve i svi. U nas nema ni dovoljno uključivanja građanki i građana. Muškarci su jako tihi i uglavnom nevidljivi. U mnogo zemalja u kojima su razvijene demokracije muškarci rade s nasilnicima. Volonterski i profesionalno. Mediji su beskrajno važni. Ne tako što će pisati o skandalima i tragedijama, već samo ozbiljnim pristupom temi nasilja moguće je postići vidljive učinke. A toga u nas, u tzv. srednjostrujaškim medijima, već odavno nema. Sve institucije su odgovorne. Policija, koja se prva susreće s nasiljem, potom centri za socijalnu skrb, sudovi, odvjetnici. Puno toga još moramo učiniti kako bi se smanjila stopa nasilja.
Razgovaramo na dan kada se sjećamo Kristalne noći. Kako bi te događaje i holokaust trebali pamtiti hrvatski građani?
Kako tko, nažalost. Neki s osjećajem srama jer su podupirali tu strahotu ili sudjelovali u genocidu koji je započet Kristalnom noći, neki sa sjetom jer su izgubili najdraže. Mnogi s ponosom jer su se oduprli i borili, svatko na svoj način, protiv užasa koje je činio fašizam. Tužno je što na taj datum u Hrvatskoj ne govori ozbiljno i posvećeno o toj noći kako bi mladi shvatili što se može dogoditi kada se netko, uime svoje posebnosti i važnosti, usudi drugima oduzeti sva prava, pa i pravo na život. Jednako tako trebalo bi govoriti o posljedicama šutnje, koja nakraju znači pristajanje na zločin i zapravo je podržavanje zločina.
Supotpisnica ste ”Apela u ime razuma, za Hrvatsku svih nas” Platforme 112 i Građanskog odbora za ljudska prava, koji naš portal preuzima kao vlastiti osvrt. Što je intencija tog apela?
Kao i u svim našim dosadašnjim akcijama. Svrha je prodrmati ljude, natjerati ih da misle glavom, a ne iz želuca. Podsjetiti da je ”Kristalnoj noći” prethodilo desetljeće u kojem se planski pripremao pogrom Židova, pa Roma, pa južnih Slavena, pa pedera… Svima koji se nisu uklopili ili pristali uz sumanuti plan nacističkoga režima. Upozoriti kako u Hrvatskoj postoji opasnost širenja mržnje i iskazivanja nadmoći nad onima koji nisu mi, većina, već se ”usuđuju” biti drugi i drugačiji. Zabrinuti smo što je u Hrvatskoj nezadovoljstvo, strah od siromaštva i neizvjesne budućnosti vrlo lako preusmjeriti na ”dežurnu” manjinu – jednom su to osobe istospolne orijentacije koje ugrožavaju ”svetost” institucije braka, drugi put Srbi koji svojim govorom i pismom vrijeđaju osjećaje stradalnika Domovinskog rata. Kao što smo napisali: ”Lako je većini utvrditi tko je kriva i odgovorna manjina. Pitamo se samo – tko je sljedeći?” Ne znamo hoće li nas čuti jer, kako je to napisao Ivo Andrić, ”u zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije da mrzi”.
Vaša kolegica Marina Škrabalo najavila je još neke akcije u povodu Dana tolerancije, 16. studenoga. Čuo sam da pišete pismo papi Franji. Zašto?
Papa Franjo neobična je pojava u ova olovna vremena. I katkad se pitam koliko će dugo opstati. Iako sam već odavno jako daleko od Katoličke crkve i ne gajim prema njoj nimalo nježna čuvstva, moram priznati da me on uspio nemalo iznenaditi, i to ugodno, svojim ponašanjem i porukama. S druge strane, Katolička crkva u Hrvatskoj, gledano u cjelini, sudjeluje u proizvodnji govora mržnje, umjesto da blaži, posreduje i umiruje. Želimo papu Franju upozoriti na to da glavari ovdašnje Crkve ne slušaju ili ne razumiju njegove riječi. Što misliti o propovijedi zagrebačkoga pomoćnog biskupa Valentina Pozaića održanoj na Mirogoju na blagdan Svih svetih? Što će Papa, koji poručuje ”gdje nalazimo mržnju i tamu, donesimo ljubav i nadu kako bismo društvu dali ljudsko lice”, reći kada ga obavijestimo o porukama koje je uputio Pozaić s oltara? To nas zanima. Želimo i njegovu podršku. Kad se već stalno busamo u prsa da u Hrvatskoj živi gotovo 87 % katolika, zašto ih tako malo čuje i slijedi riječi svoga poglavara? Pitat ćemo to, među ostalim, javno.
Koliko je tzv. civilna, mirotvorna scena jaka te je li njezina učinkovitost prihvatljiva ako se uzmu u obzir potrebe, ali i članstvo u Europskoj uniji?
Jaka je onoliko koliko joj daju da bude jaka. Bez sustavne podrške, u jurnjavi za projektima kako bi se opstalo, bez većega smo utjecaja i ostajemo na margini s koje povremeno uspijemo odaslati neke važne poruke jer se mediji smiluju pa ih prenesu javnosti. Radimo naporno, ali rascjepkane aktivnosti ne mogu proizvesti veći učinak bez institucionalne podrške. Odnosno, vidljiv učinak. Jer će se jednoga dana, ako netko bude imao volje, pažljivom analizom moći utvrditi koliko bi stanje u Hrvatskoj bilo lošije i teže da nas nije bilo. Često donkihotovski jurišamo na vjetrenjače, ali katkada ipak pogodimo u sridu i ustoličimo neku važnu promjenu. Ključno je što unatoč svim preprekama ne odustajemo, a dolazi na scenu i sve više mladih ljudi. Znači da se obnavljamo i postupno širimo svoje dosege. Kad bi se kao obvezno uvelo obrazovanje za mir, ljudska prava i demokratsko građanstvo, situacija bi bila mnogo bolja jer bi nas slušalo i čulo više mladih. Europska unija nije donijela ništa novo što se naših aktivnosti tiče. Mi smo i prije bili umreženi unutar Europske unije, ali i šire.
O ovoj će se vlasti još dugo razgovarati. Nešto slično rijetko se susreće. Za opis njihova rada mogla bi se upotrijebiti ona čuvena, a nikad potrošena Radićeva sintagma ”kao guske u magli”. Niti mi znamo što oni zapravo žele niti je jasno kamo idu i kojim nas putem vode. A tako su samodostatni da gotovo ni s kim nemaju potrebu razgovarati. Malo nešto hoće, a onda malo neće. Vidim ih kao beskrajno bahate a nekompetentne pa me ni jedan njihov postupak više ne čudi
Primjećujete li da se nešto u društvu promijenilo tim članstvom?
Nabolje? Ništa. Ali takva očekivanja nisam ni imala. Kad govorimo o ljudskim pravima, koja mene prije svega zanimaju, u Europskoj je uniji Mađarska. Osim nekih opomena, kao državi članici, ništa joj se nije dogodilo iako je vlast derogirala neka temeljna prava. Za nas je bilo dragocjeno pretpristupno razdoblje, u kojem su uz naše zahtjeve za donošenjem i ”popravljanjem” zakona stizale i opomene iz EU-a koje su bile vrlo učinkovite. Bez Poglavlja 23 nama bi danas bilo mnogo gore. Iako je put od donošenja zakona do njegove pune provedbe u nas uglavnom dug, to su svjetlosne godine. Gledano ekonomski, ne znam koliko ćemo koristi imati uz našu poznatu sporost i neučinkovitost. Mi već godinama znamo kako se pišu i provode projekti, ali otkad su neke naše institucije preuzele upravljanje projektnim ciklusima, sve ide jako sporo, a često i vrlo netransparentno i nekompetentno.
Zašto ste mirovna aktivistica, a ne, recimo, odvjetnica, liječnica, psihologinja, novinarka ili teta u vrtiću? A možda i jeste pomalo sve to zajedno.
Pa, ja sam mislila da ću živjeti jedan miran i dosadan život, ali sam od prvoga dana shvatila da se teško uklapam u sustav. Uvijek sam se protiv nečega bunila, nisam prihvaćala hijerarhijski ustoličene autoritete. Često sam bila opominjana, pa su me disciplinski kaznili, a onda sam u KIC-u dobila izvanredni otkaz. Pritom mi je tadašnji direktor rekao: ”Tko ti je kriv kad si radoholičarka!” I popio zatim deseti gorki pelinkovac. Nikada nisam bila ambiciozna što se tiče nekog uspinjanja, ali sam voljela učiti, raditi, biti kreativna. I kritična, kada sam uočila neku nepravilnost, nerad, uzimanje bez zasluga. A to u nas nisu baš neke stvari zbog kojih ste cijenjeni na poslu. Na koncu mi nije preostalo ništa drugo nego profesionalno se posvetiti radu u organizacijama u kojima su moje osobine korisne i tražene. Katkad žalim za sigurnošću, živciram se jer nerijetko ovisim o nepametnim i korumpiranim ljudima koji kritičnost kažnjavaju neodobravanjem projekata. Ali zapravo i uživam. Nema tih para koje mogu nadoknaditi gubitak slobode, nesputanosti, korisnosti, aktivizma. Meni ne. Volim to što radim, vjerujem u to što činim unatoč svim preprekama i zlim pogledima koje često osjećam sa svih strana. Moj oklop postao je neprobojan.
Filozofski fakultet isusovaca slavi 25 godina postojanja
U srijedu je u sjedištu Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove (FFDI-a) u Zagrebu obilježena 25. godišnjica otkako je Kongregacija za katolički odgoj pri Svetoj Stolici podigla isusovački Filozofski studij na razinu Filozofskoga fakulteta.
Dekan FFDI-a prof. dr. Ivan Šestak istaknuo je da fakultet od početaka njeguje aristotelovsko-tomističku tradiciju i dijalog putem održavanja znanstvenih simpozija te intenzivno radi na kulturnom i intelektualnom oblikovanju svojih studenata.
Održana su dva predavanja: “Što se mora obistiniti da mognem nadživjeti smrt?” – prof. dr. Josefa Quitterera s Instituta za kršćansku filozofiju Katoličkog teološkog fakulteta Sveučilišta u Innsbrucku te predavanje “Značenje studija religijskih znanosti danas” – akademika Mislava Ježića.
Na kraju proslave uručen je počasni doktorat istaknutoj hrvatskoj povjesničarki dr. Agnezi Szabo.
”U ime obitelji” krije odakle im novac, ali prijeti svima
Na naslovnici katoličkoga tjednika Glas Koncila od nedjelje 10. studenoga piše: “Ustavni sud upozorenjem zaustavio manipulaciju politike”. Naime, kaptolski list smatra da je službenim upozorenjem Ustavni sud razriješio umjetno stvorene nejasnoće i nedvosmisleno potvrdio da će pozitivno očitovanje birača o referendumskom pitanju promijeniti službeni tekst Ustava Republike Hrvatske.
Svi građani koji će pozitivno odgovoriti na referendumsko pitanje “Jeste li za to da se u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene” bit će zaslužni za to što će u hrvatskom Ustavu biti stavak: “Brak je životna zajednica žene i muškarca”, kažu na Kaptolu 8.
U komentaru pak glavni urednik Ivan Miklenić upozorava da kod nekih političara sve više “vlada bijes” što njihovo vlastito ili uvezeno ideološko uvjerenje doživljava sve veće poraze, a to ne smiju javno priznati. Nisu li “glasnogovorničke” neopravdane ocjene i potvore samo potvrda zatomljena ideološkoga i političkoga bijesa što kakva-takva hrvatska demokracija ipak ograničava vladajućima nametanje svoga ideološkog stava?, pita se Miklenić kao da se referendum već dogodio, odnosno uvjeren da će na referendumu, kao što misli i biskup Pozaić (i njegovi drugovi iz centralnoga komiteta na Ksaveru), ”komunjare na vlasti” biti potučene.
Građanska inicijativa “U ime obitelji”, koju vodi Željka Markić, uputila je svim saborskim zastupnicima prijeteće pismo u kojem ih podsjeća kako su legitimna očekivanja birača (valjda onih biskupu Pozaiću i ostalima naklonjenih) da Hrvatski sabor, kao predstavničko tijelo građana, u razumnom roku raspiše referendum kada taj rok već nije određen u Ustavu RH ili u Zakonu o referendumu u skladu s preporukama Europske komisije, a to je najkasnije šest mjeseci od predaje potpisa ili 14. prosinca 2013.
Kažu da ljudsko pravo na brak definiraju dva glavna dokumenta – Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čija je potpisnica i Republika Hrvatska, te ističu kako je u nekoliko presuda Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu potvrđeno da izjednačavanje homoseksualne veze s brakom nije ljudsko pravo, kao i to da o izjednačavanju istospolne veze s brakom odlučuje samo država članica EU-a.
Građanska inicijativa podsjeća da je Republika Hrvatska već definirala brak u postojećem Obiteljskom zakonu, čl. 5. iz 2003. godine, kada je taj zakon donijela vlada premijera Ivice Račana, i to ”kao životnu zajednicu žene i muškarca”. Podržavanje teze o kršenju ljudskih prava i diskriminaciji značilo bi da Obiteljski zakon u posljednjih 10 godina krši ljudska i građanska prava, upozoravaju u spomenutoj građanskoj inicijativi.
Usto, upozoravaju, a to prenosi IKA, da Kodeks dobre prakse za referendum koji je preporučila Venecijanska komisija Vijeća Europe (2007.), među ostalim, navodi kako bi se vlada trebala ponašati za raspisivanja referenduma koji je zatražila građanska inicijativa: vlada se ne smije koristiti javnim sredstvima za referendumsku kampanju niti zloupotrebljavati političku poziciju za jednostranu kampanju protiv referenduma kako bi građani mogli donijeti informiranu odluku o referendumskom pitanju. Vlada je dužna sredstvima javnog priopćavanja i na druge načine omogućiti nepristrane informacije o referendumskoj temi kako bi birači mogli formirati svoje mišljenje, smatraju Željka Markić i njezino društvo bogatih katoličkih samoproglašenih vođa i gurua.
Aleksandra Kolarić, komunikologinja, nedavno je izjavila, a prenio je to tportal, da će predreferendumska kampanja biti vrlo žestoka zbog izrazito suprotstavljenih društvenih skupina koje su za njega zainteresirane. Kaže da je krajnje vrijeme da ”U ime obitelji” što prije napokon otkrije tko financira njihove aktivnosti.
”Mora postati kristalno jasno tko financira taj neokonzervativni pokret i s koliko novca. Krajnje je vrijeme da javnost to dozna, a svakako prije održavanja referenduma”, kazala je A. Kolarić.
Ekumenska molitva za mir između dvije Koreje
Izaslanici kršćanskih crkava iz čitavoga svijeta okupili su se 2. i 3. studenoga u Južnoj Koreji i održali ekumensku molitvu u povodu desete skupštine Ekumenskog vijeća crkava (EVC) koja traje do 8. studenoga. Više desetaka sudionika skupštine sastalo se na granici između dvije Koreje u zajedničkoj molitvi za mir i pomirenje korejskog naroda.
”Bolno je to što se ovaj narod, podijeljen punih 60 godina, još ne uspijeva pomiriti”, kazao je metodistički biskup iz Danske Christian Alsted, javlja francuski katolički dnevnik La Croix, a prenosi IKA. On je uvjeren da zajedničke molitve za mir vjernika različitih vjeroispovijesti mogu utjecati na pomirenje i zajedništvo dviju Koreja.
Na plenarnoj sjednici, koja je bila posvećena Aziji, žene iz Filipina, Indije i Indonezije svjedočile su o tešku stanju na kontinentu na kojemu živi 58 % svjetskog stanovništva. Upozorile su na kršenja ljudskih i vjerskih prava, glad, selektivne pobačaje koji se još izvode u Indiji i Kini, silovanja kršćanki i bijedne uvjete rada.
HBK je ljuta na HRT. Bez razloga!
“Hrvatska biskupska konferencija očekuje da Religijski program na HRT-u dobije autonomiju kakvu imaju i ostali produkcijski odjeli te da se poštuju sve točke Sporazuma između HRT-a i HBK dok ne dođe do njegove izmjene”, stoji u pisanoj reakciji upućenoj iz Tiskovnog ureda HBK, kojim se HBK oglasila na istup HRT Komunikacija u emisiji Mir i dobro od pretprošle nedjelje, prenosi IKA.
Naime, HRT je, kako stoji u reakciji, pojasnio da su umjesto redakcija sportskog, zabavnog ili dramskog programa novom reorganizacijom uvedeni produkcijski odjeli: sport, zabavni i dramski. No nije navedeno da je svim tim produkcijskim odjelima zadržana prijašnja autonomija. Jedino je Religijski program novom reorganizacijom HRT-a izgubio autonomiju i pripojen je kulturi i umjetnosti bez ikakvih pojašnjenja.
HBK, kao, ne želi ulaziti u narav reogranizacije HRT-a, ali u reakciji Tiskovnog ureda episkopata istaknuto je kako je ukidanjem autonomije Religijskoga programa prekršen Sporazum s Hrvatskom biskupskom konferencijom, sklopljen 2000. godine.
Ovim ćemo se problemom ozbiljnije baviti u osvrtu ili u nekoj kolumni, ali za sada samo nekoliko konstatacija. Prvo: biskupi misle da su pozvani uređivati Religijski program, (ne samo zato što im se kao psić oko nogu mota biskupski instaliran urednik Mario Raguž), koji bi inače, kao potpuno netelevizična i nestručna osoba na ozbiljnoj televiziji možda dobio posao čuvara na porti ili čistača, uz dužno poštovanje čistačicama na HRT-u, koje, nažalost, moramo povrijediti time što smo im predložili Raguža za nosača metle i kante s vodom).
Nadalje, biskupi očito vjeruju da je katolički segment tzv. Religijskog programa kvalitetan iako se u njemu ne poštuje struka te iako pojedine emisije uređuju padobranci bez ijednoga napravljenoga priloga u životu i bez imalo znanja novinarskog zanata ili televizijskoga jezika. Biskupi vjeruju da bi vijest, kao što to vjeruju i u uredništvu IKA-e, trebala biti činjenica da je neki biskup negdje krstio neko dijete.
Biskupima smetaju kadrovi koje ne mogu kontrolirati i koji im ne ližu ruke, pa se dižu na stražnje noge već na sam spomen kolege Inoslava Beškera, dopisnika Jutarnjeg lista iz Rima i HTV-ova suradnika, koji, iako ateist, savršeno dobro i profesionalno izvještava o crkvenim i inim religijskim pitanjima. Biskupi, znamo, imaju i crne liste, ali nas te liste ne zanimaju, kao što nas ne zanima ni to s kime spavaju njihovi svećenici, koji često, iako obvezni živjeti u celibatu, drže nemoralnima sve druge osim sebe i svojih častohlepnih šefova.
Biskupi i dalje misle da su ti posilni i ”pravovjerni”, koji uređuju tzv. katolički program na HTV-u ili HR-u, mjera profesionalnosti, ali očito pogrešno prosuđuju jer prof. Maštruko dobro kaže – da je neusporedivo kvalitetniji Informativni program Hrvatskoga katoličkog radija nego cijela ta katolička, jednostrana, neprofesionalna i neekumenska papazjanija, koja čudom još uopće i nalazi minutažu jer je zaslužila biti ispedalirana s Prisavlja.
HBK se ljuti na HRT. Bez razloga! Trebali bi se ljutiti na sebe i na toga sirotog Raguža koji je svojim neznanjem i nesposobnošću degradirao Religijski program. Ali, pametnije bi im bilo da ljutnju pretvore u pozitivnu, kreativnu energiju i pokrenu vlastitu televiziju ili novine. Silne pare dobivaju i drmaju društvom, tako nas uvjeravaju, pa bi ti projekti sigurno bili jako uspješni, poput Glasa Koncila, mjesečnika Kana ili Katoličkoga sveučilišta s vrhunskim smjerovima: odsjekom za palitelja svijeća, studijem sakupljača milostinje na misama i licencijatom iz čišćenja paučine sa svetačkih kipova.
Muftija Hasanović čestitao 1435. hidžretsku godinu
Zalaskom Sunca u nedjelju, 3. studenoga 2013., za muslimanske vjernike započela je nova godina, odnosno obilježavanje 1435. obljetnice događaja hidžre (seobe) proroka Muhameda sa svojim vjernicima iz Meke u Medinu.
U povodu toga predsjednik Mešihata islamske zajednice u RH muftija Aziz Hasanović vjernicima je uputio prigodnu novogodišnju poruku koju je prenijela i IKA: “Bila je to seoba iz nužde, a u cilju očuvanja božanske poruke i implementacije Božje riječi na Zemlji. Taj su događaj muslimani uzeli za početak računanja svoga kalendara i na taj način izrazili spremnost da im ovaj događaj bude trajna inspiracija u čuvanju vjerskih propisa i Božanske riječi”, ističe se u poruci muftije Hasanovića.
Prigoda je to, smatra muftija, da svaki musliman preispita svoj odnos prema svima podižući “svoj glas za mir i slobodu, vladavinu prava, međuvjersko i međunacionalno razumijevanje i uvažavanje. Onaj tko ne prihvaća i ne živi navedene vrijednosti ne može reći da bilo kojoj vjeri pripada jer je vjera izvor navedenim vrijednostima”, piše muftija, želeći svima sretnu, nadom, ljubavlju i blagoslovom ispunjenu iduću novu godinu.
Redakcija portala Autograf.hr svoj braći i sestrama muslimanima želi obilje dobrog zdravlja, ljubavi i mira te sretnu i berićetnu novu 1435. hidžretsku godinu!
Biskup Valentin Pozaić kao dijagnoza
Budući da sam živio kao fratar i u Južnoj Americi, stekavši ondje bogato iskustvo dijeljenja života s onima koji su na dnu društvene ljestvice, od srca vam mogu reći jednu od najjačih spoznaja moga duhovnog, ali i emocionalnog života: tko stane na stranu siromašnih, često stječe usrećujuće iskustvo da mu je više poklonjeno nego što može dati. Upravo se među siromašnima susreću ljudske kvalitete kao što su gostoljubivost, zahvalnost, čak i nježnost, koje su u društvima izobilja, (a Hrvatska, ako je usporedim s nekim sredinama, posebice s indijanskom populacijom, među kojom sam živio, vjerujte mi, to i jest), često već ugušene. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 78
- 79
- 80
- 81
- 82
- 83
- Next Page »