Nema nikakve sumnje da bi rulja razderala predsjednika Vlade Republike Srbije Aleksandra Vučića koji je svojom nazočnošću pokazao spremnost pokloniti se srebreničkim žrtvama i napraviti korak dalje u odnosima u regiji. Pogledao sam sve moguće dostupne snimke nemilog događaja s komemoracije i sahrane u Potočarima i pročitao najmanje 40 izvještaja o atentatu na Vučića. Dobro izvježbanom policijskom osiguranju je uspjelo Vučiću spasiti život ili ga sačuvati od toga da teško ne nastrada. [Read more…]
Srebrenica i kultura laži
I za okruglu tužnu obljetnicu genocida u Srebrenici obrukali su se gotovo svi koji bi morali imati svijest o vlastitoj moralnoj i političkoj odgovornosti za srebreničku tragediju, što se moglo, nažalost, i očekivati. Kultura političke laži je doživjela vrhunac, uz sporadične iznimke poput pomena srebreničkim žrtvama 1. srpnja o. g. u središtu Ujedinjenih nacija (UN) u New Yorku. [Read more…]
Licemjerje i Srebrenica
Dvadeset je godina prošlo od užasnih srpanjskih događaja u Srebrenici 1995., koje jedni zovu genocidom, drugi strašnim zločinom, a treći o njemu šute. Kao da se cijeli svijet trudi pokazati kako je plemenit, pri čemu mu uspijeva tek posvjedočiti da je bio i ostao licemjeran. Najavljene su brojne rezolucije kojima njihovi predlagači umiruju nečistu savjest. Negatori genocida u Srebrenici se i dalje bave relativizacijom krivnje i odgovornosti. Jedva da netko, izuzev pape Franje, postavlja pitanje neetičnosti u unutarnjoj i svjetskoj politici. [Read more…]
Čovjek koji je prvi opisao genocid
Na prijedlog Ivana Jakovčića Asocijacija liberalnih stranaka (Klub zastupnika Saveza liberala i demokrata za Europu), treća skupina po snazi u Europskom parlamentu, prihvatila je Rezoluciju o Srebrenici, koja je zatim proslijeđena u redovitu parlamentarnu proceduru. Povod rezoluciji je dvadeseta godišnjica zločina, koja će biti obilježena 11. srpnja.
Tekst ima karakter javnog apela: Pozivaju se Vijeće Europske Unije, Europska komisija i sve zemlje članice da učine sve što mogu da se zločini genocida više ne ponavljaju. [Read more…]
Ovisni o krvi
Eto, ni genocid nije što je nekad bio. Iznenada su pooštrili kriterije, nepošteno podigli letvicu, i mi se nismo kvalificirali. Haaška presuda kako Srbi nisu napravili genocid nad Hrvatima, a ni obrnuto, ogorčila je mnoge. Stvar je završila kao i inače kad se negdje moramo međunarodno dokazivati, jednako kao nogometno prvenstvo u Brazilu ili rukometno u Kataru. U jednu riječ, suci su nas pokrali.
Ovo je gotovo jednodušan zaključak. Političari se redom, i u vlasti i u opoziciji, trse koji će djelovati zgranutije, ojađenije, kao kazališni amateri potreseno se hvataju za srce, a novine se natječu u gnjevu za Haag koji je ponovno ravnodušan za našu agoniju devedesetih, no sve je to zapravo jedna kukavna i prijetvorna predstava jer drugačiji ishod nismo ni očekivali.
Svakome je iole upućenijem otpočetka bilo jasno kako je ta optužnica samo lakomisleno, neuko političko razmetanje za domaću upotrebu, proziran blef, mahanje praznom puškom. Desetke milijuna potrošili smo na jednu uzaludnu sudsku bitku koja je samo trebala nahraniti naše nacionalističke iluzije
Svakome je iole upućenijem otpočetka bilo jasno kako je ta optužnica samo lakomisleno, neuko političko razmetanje za domaću upotrebu, proziran blef, mahanje praznom puškom. Desetke milijuna potrošili smo na jednu uzaludnu sudsku bitku koja je samo trebala nahraniti naše nacionalističke iluzije.
Napokon, početkom tjedna obistinilo se ono na što su trezveniji odvjetnici godinama upozoravali. U Haagu su presudili kako genocida ovdje nije bilo. I zaista, po duši govoreći, nije. Genocid, koji bi se na naš jezik najbliže mogao prevesti kao istrebljenje, je velika i teška riječ koju ne valja olako izgovarati.
Genocid je zločin iznad svih zločina. Razaranje Vukovara bila je krvava, ljudski sramotna i vojnički nečasna opsada jednog grada do njegovog potpunog iscrpljivanja, i dogodilo se tu koješta protiv zakona i boljih ratnih običaja, masovno i neselektivno bombardiranje kuća, ubijanje civila, hladnokrvno strijeljanje ranjenika na Ovčari, ali sve je to, već i samo po sebi dovoljno užasno, opet teško ugurati u definiciju da se “u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”.
Koridorom između blatnjavih rovova i tenkova tužna je kolona prognanika naposljetku izašla iz Vukovara, a većina zarobljenika su se nakon nekoliko mjeseci premlaćeni vratili iz srbijanskih logora. Da je stvarno bio genocid, nitko se ne bi vratio živ. Ili bi živih barem bilo daleko manje.
A jednako je bilo i sa Srbima u Oluji.
“U Oluji je počinjen genocid”, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar.
“Gle, nije”, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. “U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.”
Za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij
Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij.
Može vam se činiti da cjepidlačim, reći ćete možda da sam ciničan u inzistiranju na odvajanju dva bliska, srodna pojma kao što su etničko čišćenje i genocid, protjerivanje i istrebljivanje, no između njih zbilja stoji jedna važna, zapravo najvažnija, egzistencijalna razlika, ona između biološki žive i biološki mrtve činjenice.
Većina je ipak preživjela, a meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora.
Takvim su se opreznim, osjetljivim pravnim distinkcijama vodili oni suci koji su odlučili da genocida, bjesomučnog klanja “do istrage vaše ili naše”, kako je jedan ovdje prije mnogo godina precizno definirao genocid prije nego smo i znali za taj pojam, nije bilo. Ni srpskog nad Hrvatima ni hrvatskog nad Srbima. Pravo im budi, mudro i pravično su odlučili.
Poručili su kako smo, istina, činili strašne i nečovječne zločine, kako smo nesumnjivo bili stoka prema svojim susjedima, ali ipak nismo onakva stoka kakvom se međusobno doživljavamo. I to je, ako mene pitate, odlična vijest. Divna vijest. Složit ću se bez ostatka s Antom Nobilom koji je prije nekoliko dana zaključio: “Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan da moj narod nije počinio genocid.”
Svatko bi zdrave pameti, mislim, trebao tako razmišljati. Genocid? Ma, bježi u vražju mater, kome to treba?!
Ali, nažalost, treba. I treba mnogima. Narodu su drage neumjerene, strašne riječi poput genocida, zločina iznad svih zločina, jer im je perverzna naslada druge prikazivati gorima nego što jesu.
Meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora
Nacionalizam to stalno čini, njemu nijedna svinjarija nije dovoljno velika. Mora je napuhati do pucanja. Nacionalizam ima vampirsku prirodu, ovisan je o krvi i nikad mu je nije dosta. Nedavno odbačena haaška optužnica za genocid u tome je smislu vrlo nalik trudu onih srpskih pseudopovjesničara, šovinističkih imbecila koji nisu bili zadovoljni čudovišno velikim brojem od sedamdeset tisuća ubijenih u Jasenovcu, već su je morali pomnožiti cijelih deset puta, na sedamsto tisuća.
Ni o Hrvatima ni o Srbima, da se razumijemo, ja nemam mnogo iluzija, ali ih držim mnogo moralnijima, ljudskijima nego što oni jedni za druge drže. Sretna je okolnost, osim toga, da oni, sve kad bi i htjeli, genocid ne bi znali izvesti. To je, brate, nešto za organiziranu, predanu i marljivu čeljad poput Japanaca ili Nijemaca, koji imaju tehnologiju, menadžment, koji će znati riješiti transportne, smještajne, komunalne i druge bezbrojne nevolje s kojima će se suočiti svatko tko pokuša takvo zamašno, silno klanje.
Genocid je Mercedes među zločinima, a gdje bi Srbi to znali? Srbi su i Yugo Floridu zajebali. Jednaka je stvar i s Hrvatima. Koji put, vidite, nije ni loše biti pripadnik takvog jednog traljavog, nemarnog, lijenog i zaostalog naroda.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Sto godina mržnje
Među tisućama knjiga koje su izgorjele u sarajevskoj Vijećnici, u jednome danu kolovoza 1992, užgane zapaljivom granatom ispaljenom s Trebevića, bio je i onaj primjerak dvotomnoga izdanja romana austrijskog pisca Franza Werfela “Musa Dag”, koji sam posudio preko veze, i zadržao cijelo ljeto 1983. Knjigu je 1955. objavila Svjetlost, u prijevodu Stevana J. Milovića, pod uredništvom Isaka Samokovlije, a govorila je o istrebljenju i progonu Armenaca iz Turske, koji su se počeli događati u proljeće 1915.
Ustupivši svoj glas nestalome narodu, u ime koga nitko nije govorio, Franz Werfel, ljevičar i Židov, romanom iz 1933. nagovijestio je ono što će se događati s europskim Židovima u sljedećih dvanaest godina. “Musa Dag” ili u originalu “Die vierzig Tage des Musa Dagh”. To je prvo djelo europske književnosti s temom genocida. Izdanje sarajevske Svjetlosti tražio sam pune dvadeset i dvije godine, sve dok ga nisam pronašao u ljubljanskome antikvarijatu knjiga na “srbohrvaškom”, koji drži jedan bosanski Srbin, i otkupio ga za dvanaest eura.
Između Turske i Armenije vladaju mržnja i led, koji su u zadnjih stotinu godina postali važan konstitutivni element njihovih narodnih i kulturnih identiteta. Naravno, više je njime određen armenski narod, jer je neusporedivo malobrojniji i jer on nasljeduje baštinu žrtve, dok bi Turci, vjerojatno, rado i zaboravili ono što se događalo prije sto godina. No, zaborav nije izraz tolerancije i mirenja s poviješću, pogotovu ako se zaboravlja vlastito zlo
U Jerevanu, glavnome gradu Armenije, za 24. travnja sazvan je komemorativni skup povodom stogodišnjice istrebljenja i protjerivanja Armenaca iz Turske. Tim povodom armenski je predsjednik Serž Sargsjan učinio nešto neobično: pozvao je turskoga predsjednika Tayyipa Erdogana da dođe u Jerevan i prisustvuje skupu.
Između dvije zemlje ne postoje diplomatski odnosi, pa čak ni posredni međudržavni kontakti. Između Turske i Armenije vladaju mržnja i led, koji su u zadnjih stotinu godina postali važan konstitutivni element njihovih narodnih i kulturnih identiteta. Naravno, više je njime određen armenski narod, jer je neusporedivo malobrojniji i jer on nasljeduje baštinu žrtve, dok bi Turci, vjerojatno, rado i zaboravili ono što se događalo prije sto godina. No, zaborav nije izraz tolerancije i mirenja s poviješću, pogotovu ako se zaboravlja vlastito zlo.
Armenski izvori tvrde da je u kampanji turskih nacionalista, potaknutoj od vlasti mlade republike, koja je upravo nicala iz ruševina višenacionalnog Osmanskog carstva, pobijeno milijun i pol ljudi. Turci tvrde da ih je stradalo nekoliko stotina tisuća. Armenci kažu da mimo turskoga nacionalizma nije bilo drugog razloga ni povoda njihovu stradanju. Turci, pak, tvrde da su Armenci sudjelovali u široj zavjeri, čiji je cilj bio uništenje Turske i pad Carigrada u bugarske ili grčke ruke.
Činjenica jest da su prethodno stoljećima živjeli jedni pokraj drugih, i da su Armenci, uz Grke, Židove, Levantince – kako su se nazivali carigradski kršćani, te ljude koji su pristizali sa zapada, ostavili značajan i izrazito pozitivan trag u povijesti velikog imperija.
Ali kada je nestalo otomanske Turske, u vremenu u kojem su europske države početkom dvadesetog stoljeća poput krvožednih morskih pasa trgale njezine dijelove (Francuska je otrgnula Maroko, Italija Libiju, Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu, Rusija je prethodno otela Krim, a Srbija, Bugarska i Grčka Makedoniju, i cjelokupni europski dio carstva, sve do pred Istanbul…), nova se republika konstituirala, po ugledu na velike europske nacije, na turskom nacionalizmu, sekularnog tipa.
Recep Tayyip Erdogan nije takav format – u svakom pogledu on je suvremenik Vladimira Putina i Baracka Obame – pa je umjesto da pođe na mjesto simboličnog pokajanja i praštanja pozvao predsjednika Armenije da istoga tog 24. travnja dođe u Istanbul, na obilježavanje stogodišnjice bitke za Dardanele, koju je nespremna, neopremljena i duhovno oslabljena turska vojska vodila protiv Engleza, pojačanih Australcima, tokom koje je Turska obranjena i spašena
Armenski pokolj bio je skoro pa logična posljedica takvog razvoja događaja, nacija se pričešćuje krvlju onih koji joj ne pripadaju, i sasvim je sigurno da Europa, taj famozni Zapad, nije nedužna u priči o strašnoj sudbini jednoga rasutog i među susjede integriranog naroda, na jednak način na koji taj isti Zapad neće biti nedužan u njemačkom istrebljenju Židova.
Nakon što je Serž Sargsjan uputio poziv svome turskom kolegi, uslijedio je kratkotrajan muk iz Ankare. Trebalo je smisliti odgovor. Naravno, veliki bi državnik, filozof i vizionar, a ne političar u dnevnome smislu riječi, naprosto otišao u Jerevan.
Ali Recep Tayyip Erdogan nije takav format – u svakom pogledu on je suvremenik Vladimira Putina i Baracka Obame – pa je umjesto da pođe na mjesto simboličnog pokajanja i praštanja pozvao predsjednika Armenije da istoga tog 24. travnja dođe u Istanbul, na obilježavanje stogodišnjice bitke za Dardanele, koju je nespremna, neopremljena i duhovno oslabljena turska vojska vodila protiv Engleza, pojačanih Australcima, tokom koje je Turska obranjena i spašena.
U turskoj povijesti bitka za Dardanele zove se bitka za Čanakale, i svake se godine obilježavala 18. ožujka, kada je započeo britanski napad. Očito da je razlog za promjenu datuma samo jedan: da se udari tuk na utuk i replicira na skup u Jerevanu i priču o stogodišnjici genocida nad Armencima.
Erdoganov odgovor Sargsjanu je ciničan. Sargsjanov poziv Erdoganu bio je samosažaljiv. Armenski predsjednik znao je da mu turski predsjednik neće doći. Pozivao ga je računajući na moralni kredit žrtve, koji se u njegovome narodu prenosi već cijelo stoljeće, i prema kojem Europa pokazuje svoj zakašnjeli obzir.
Iritantno je, a na kraju i kontraproduktivno, pozivati se na ovu vrstu moralnih kredita. Općenito, moral nije bankovna institucija, niti je genocid bankovni ulog, koji se još i nasljeđuje, pa da “bogati” njime ucjenjuju “siromašne”, da unuci i praunuci žrtava ucjenjuju unuke i praunuke ubojica.
Ali istovremeno, činjenica da Erdogan odgovara mračnim cinizmom, kako bi odgovarali i Francuzi upita li ih se za Alžir ili Amerikanci spomenu li im se Vijetnam, Koreja, Irak, Libija ili Sirija, potvrđuje da moralno kreditiranje, možda, i ne postoji, ali da se odgovornost za zločin, pa samim tim i potreba da se zločin opravdava, relativizira ili sasvim poriče, itekako prenosi s koljena na koljeno.
Erdoganov odgovor sugerira da i današnja turska politička elita živi u 1915. Njihovo je vrijeme stalo, i neće se pokrenuti, jer ne nalaze način da istrebljenje i protjerivanje Armenaca objasne sebi na drukčiji način od načina na koji su ga objašnjavali njihovih pradjedovi. Problem koji imaju mnogo se više tiče njih, nego Armenaca. Zbog sebe, a ne zbog Sargsjana, Erdogan je trebao poći u Jerevan, zbog Turaka, a ne zbog Armenaca
Zašto turski predsjednik svome armenskom sudrugu pod nos gura bitku za Čanakale, u trenucima kada ga ovaj poziva na trenutak sućuti, na minutu šutnje za njegov nestali narod? Osim što takav odgovor vole čuti turski nacionalisti – čudo jedno kako svim nacionalistima prija cinizam, hrane se njime kao bakterije vlagom – Erdoganov odgovor sugerira da i današnja turska politička elita živi u 1915.
Njihovo je vrijeme stalo, i neće se pokrenuti, jer ne nalaze način da istrebljenje i protjerivanje Armenaca objasne sebi na drukčiji način od načina na koji su ga objašnjavali njihovih pradjedovi. Problem koji imaju mnogo se više tiče njih, nego Armenaca. Zbog sebe, a ne zbog Sargsjana, Erdogan je trebao poći u Jerevan, zbog Turaka, a ne zbog Armenaca.
Ne znam kada ću opet čitati “Musa Dag”, roman iz kojeg sam se učio priči o najvećoj temi našeg stoljeća. Ali važno mi je imati tu knjigu, danas kada mi se čini kako su najbolje postupili oni koji su imali najgore predrasude o svojim većinskim susjedima, pa su na vrijeme izbjegli. Pritom, naravno da ne mislim samo na Armence, niti na Židove, nego i na sve druge koji su znali da će ih njihovi susjedi klati, i da im nikada neće oprostiti sjećanja na klanje. Trebalo je otići.
(Prenosimo s autorova portala).
Put nakon presude
Završena je, za širu publiku, zamršena pravna bitka između Hrvatske i Srbije na Sudu pravde u Haagu. Kako zbog ugleda institucije pred kojom se bitka vodila, tako i zbog ozbiljnosti međusobnih optužbi za genocid, ovo je za mnoge bila ona prava, završna bitka, gdje će Hrvatska ostvariti pravdu i jednom zauvijek pribiti na stup srama Srbiju. Barem su tako Hrvatski političari obećavali.
Opisana situacija je bila tim kompleksnija kad se zna da su ratne rane još svježe, da svi mrtvi još nisu pokopani, kad je problem rata među žrtvama i braniteljima i dalje vrlo osjetljiva tema.
Kako u te kolektivne emocije smjestiti presudu Suda pravde i kako reći narodu tko je tu u stvari pobijedio. Mi ili oni. U svakoj bitki, pa i u onoj pravnoj najvažnije je pitanje tko je pobijedio. To ulazi u povijesne knjige i kolektivnu memoriju stanovništva.
Dakle, udahnimo i recimo: Hrvatska je tužila Srbiju za izvršenje genocida i tražila temeljem te pravne osnove isplatu štete i u tome nije uspjela. Sud je tužbu Hrvatske odbio jer genocida na štetu Hrvata nije bilo. Posljedična odšteta nije dosuđena. To je bit
Uvijek je nacija u transu kad se nadmeću Hrvatska i Srbija. U sportu je to relativno lako. Rezultat je egzaktan a pravila svima poznata. Ako pobijedimo, dokazali smo svoju civilizacijsku nadmoćnost, svoj karakter pred “onima s istoka”. Ako izgubimo, okrivit ćemo suce i nedostatak sreće i s takvim sportskim porazom možemo živjeti.
Kako se postaviti pri epskom pravnom sukobu kod Suda pravde u Haagu? Zaista, tko je tu pobijedio?
Iz medija i izjava političara to do kraja nije jasno. Naši političari, svi odreda, tvrde da, istina, genocid nismo dokazali jer ga Sud preusko tumači, ali smo dokazali tko je agresor, da su srpske snage činile zločin i da smo zahvaljujući tužbi prikupili i sistematizirali dokumentaciju o zločinu. Dakle, političari smatraju da smo uspjeli ostvariti svoje ciljeve.
Srpska strana tvrdi da su oni pobijedili jer da su se obranili od neopravdanih optužbi za genocid i da se pokazalo da oni nisu jedini krivci za sve zlo na Balkanu i da su u Oluji počinjeni masovni zločini nad Srbima.
Za tumačenje pravnih odluka treba se izvući iz dnevne politike, manipulacije domovinskim ratom. Pravne odluke treba, ma koliko to bilo teško, tumačiti isključivo pravnim sredstvima.
Dakle, udahnimo i recimo: Hrvatska je tužila Srbiju za izvršenje genocida i tražila temeljem te pravne osnove isplatu štete i u tome nije uspjela. Sud je tužbu Hrvatske odbio jer genocida na štetu Hrvata nije bilo. Posljedična odšteta nije dosuđena.
To je bit. Sve ostalo je manipulacija političara osjećajima naroda. Onaj tko podiže tužbu to čini kako bi uspio u tužbenom zahtjevu, tj. proglasio Srbiju odgovornom za genocid. Mi smo to htjeli postići, ali nismo uspjeli.
Što je najgore, Hrvatska je morala znati da neće uspjeti jer genocida nije bilo. Za taj zaključak nisu trebali potrošiti desetke milijuna kuna. Svaka ozbiljna pravna analiza ukazivala je da nećemo uspjeti s tužbom. Od 1999. pa do danas svi ozbiljni političari znali su da nećemo dobiti presudu za genocid. Međutim, naši političari vrlo često žive na raspirivanju nacionalnih strasti.
Hrvatska je morala znati da neće uspjeti jer genocida nije bilo. Za taj zaključak nisu trebali potrošiti desetke milijuna kuna. Svaka ozbiljna pravna analiza ukazivala je da nećemo uspjeti s tužbom. Od 1999. pa do danas svi ozbiljni političari znali su da nećemo dobiti presudu za genocid. Međutim, naši političari vrlo često žive na raspirivanju nacionalnih strasti
Na tome grade svoj politički uspon jer su oni, kao, borci za nacionalna prava. To što su to manipulacije i što će nas te manipulacije u konačnici skupo koštati njih nije briga. Ceh plaćaju porezni obveznici i to u doba kada oni više neće biti na vlasti jer sudski postupci dugo traju. Odgovornost političara se proteže kroz 15 dugih godina sve do današnje garniture koja objektivno ništa nije mogla učiniti, ali koja ni danas nema snage narodu dati pošten odgovor.
Tužba i sudski postupak u Haagu služio je jedino isključivo političarima koji su svjesno manipulirali nacionalnim osjećajima, otvarali stare rane i budili lažnu nadu kako bi ostvarili osobnu političku korist. Političari koji su odlučili podići tužbu i političari koji kasnije nisu imali hrabrosti javno reći da tužbu treba povući, premda su znali da s tužbom nećemo uspjeti, jedini su krivci.
U toj velikoj manipulaciji na isti način postupali su i političari HDZ-ova predznaka i SDP-ova predznaka i zajedno su krivi za ovu veliku manipulaciju.
I što sad. Imamo za nekakvu utjehu da je srpska protutužba odbijena. Utjeha je slaba jer je ta protutužba bila toliko neosnovana da je bilo očito da ni srpska strana u nju ne vjeruje. Ona je podignuta samo kao taktički manevar srpske obrane.
Kao nastavak manipulacije političari svih boja ističu da su ovom presudom utvrđeni brojni zločini protiv čovječnosti i ratni zločini te da je Srbija nastojala protjerati Hrvate kako bi stvorila nacionalno homogeni teritorij Velike Srbije. To se prikazuje kao uspjeh.
Naši političari ističu srpske zločine utvrđene presudom, ali u pravilu preskaču da je ta ista presuda utvrdila brojne hrvatske zločine na štetu Srba. Srpski političari čine to isto jer govore samo o hrvatskim zločinima koje je presuda definirala.
Međutim, i jedni i drugi zaboravljaju objasniti da je Sud opisao zločine obiju strana samo u obrazloženju presude kako bi argumentirao svoj stav o nepostojanju genocida. Političari zaboravljaju objasniti javnosti da iza tih utvrđenja suda ne slijede nikakve posljedice po toj presudi. Krivci neće biti kažnjeni, a žrtve neće biti obeštećene.
To da su u Hrvatskoj tijekom rata počinjeni brojni zločini znali smo i prije. Zato nam nije trebao dugotrajan i skup proces pred najvišim sudom u svijetu. Da su zločini počinjeni proizlazi iz brojnih presuda hrvatskih sudova, srpskih sudova te nekih presuda Haškog suda.
Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan što mi Hrvati nismo počinili genocid. Iskreno se nadam da razumni ljudi na srpskoj strani misle isto. To što je presuda utvrdila da nije počinjen genocid mora donijeti olakšanje u odnosima Hrvatske i Srbije. Jedno teško breme, jedna teška optužba i protuoptužba s autoritetom Suda u Haagu skinuti su s dnevnog reda međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije
Međutim, za razumne ljude koji misle i rade u dobroj vjeri ova presuda može biti značajna i vrlo pozitivna za odnose Hrvatske i Srbije. Presuda Haškog suda pravde s autoritetom najvišeg svjetskog suda utvrđuje da se između Hrvata i Srba nije dogodio genocid. Povijesno, to je najznačajnije.
Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan što mi Hrvati nismo počinili genocid. Iskreno se nadam da razumni ljudi na srpskoj strani misle isto. To što je presuda utvrdila da nije počinjen genocid mora donijeti olakšanje u odnosima Hrvatske i Srbije. Jedno teško breme, jedna teška optužba i protuoptužba s autoritetom Suda u Haagu skinuti su s dnevnog reda međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije.
Isto tako ta presuda utvrđuje da su počinjeni brojni zločini u Hrvatskoj koji imaju karakter zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina. Te zločine treba procesuirati u redovnim kaznenim postupcima, i u Srbiji i u Hrvatskoj. Zločincima treba suditi, a žrtve obeštetiti.
Ako će obje države tu zadaću ozbiljno i sistematski ispuniti, ti problemi s političkog aspekta odnosa između država prelaze u pravosudne vode. Time se rasterećuju politički odnosi Hrvatske i Srbije. Omogućava se pogled u budućnost, suradnju u ekonomiji, kulturi, sportu, cirkulaciji ljudi dobara i ideja i napretku ukupnih odnosa obiju država.
Ova presuda je jasan put. Na nama je da ga odradimo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Što je, a što nije genocid?
Povodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatske optužbe i srpske protuoptužbe za genocid nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego dotaknuti pokušaje nadilaženja razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi.
Nadilaženju nesporazuma glede samog pojma i njegova sadržaja trebao je doprinijeti jedan enciklopedijski internet projekt koji bi trebao pomoći u razumijevanju što jest, a što nije genocid. Koliko vidimo i iz ovoga aktualnoga povoda, u tomu se nije daleko odmaklo. Časni suci Međunarodnog suda prepoznaju ”genocidne radnje“ u ratu u Hrvatskoj, ali su se većinski mučili (15:2) u kvalifikaciji tih radnji kao ”genocidne namjere“. Netko se već našalio gorko: Na kraju će biti da su se u zemljama bivše Jugoslavije događali slučajni ili nenamjeravani genocidi.
Oni su, nažalost, uvijek planirani i namjeravani i ne samo u Drugom svjetskom ratu i ne samo u Trećem Rajhu i u NDH nego i drugdje, pa i u posljednjim jugoslavenskim ratovima.
Povodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatske optužbe i srpske protuoptužbe za genocid nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego dotaknuti pokušaje nadilaženja razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi
Nešto prije nesretne i nepravedne presude Međunarodnog suda pravde u Den Haagu u pravnom prijeporu BiH protiv SiCG je, naime, u zapadnoeuropskim medijima obznanjeno kako jedan znanstveni internet projekt pokušava odgovoriti na pitanje što jest, a što nije genocid? O projektu se može još uvijek podrobnije informirati na internet stranici www.massviolence.org, ali kažimo i ovdje ukratko da je njegov cilj da se dođe do jedinstvene, općeprihvatljive definicije genocida. Zamišljeno je da se na toj internet adresi u Enciklopediji masovnog nasilja 20. stoljeća prikupe sve moguće činjenice o genocidima, nerijetko ignoriranim, potisnutim ili ”zaboravljenim“, pa da potom prikupljene činjenice budu i historijski i stručno klasificirane.
Ako otvorite, dakle, internet stranicu www.massviolence.org, dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20. stoljeću diljem svijeta, počev od Guatemale do Čečenije, od Ruande do Indije i Kine, samo u ovoj virtualnoj ”enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća.
Mogla bi, dakle, jedina korist u prijeporima BiH i Hrvatske sa Srbijom glede genocidnih radnji i namjera biti u tomu što će se u bližoj budućnosti iz arhiva Međunarodnog suda u Den Haagu preseliti i na stranice The Online Encyclopedia of Mass Violence (OEMV) te pokušati riješiti prijepor glede bestidno pobijenih u posljednjim jugoslavenskim ratovima.
*****
Pitanje genocida u 20. stoljeću jedno je od najvažnijih pitanja međunarodne politike, kazali su inicijatori OEMV-projekta. Konačnim usuglašavanjem definicije genocida, te stavljanjem cjelokupne arhive na raspolaganje dobronamjernima i znatiželjnima neće se moći ni ubuduće spriječiti genocid, ali bi se ovim putom ”makar pomoglo svjetskoj zajednici da genocid prepozna na vrijeme“, kazao je svojedobno inicijator projekta francuski politolog Jacques Sémelin. ”Online Encyclopedia of Mass Violence“ želi ustvari pomoći da se i definitivno ujednače kriteriji kada se masovno ubojstvo ljudi određene etnije mora označiti ”ciljanim genocidom“!
Ako otvorite, dakle, internet stranicu www.massviolence.org, dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20. stoljeću diljem svijeta, počev od Guatemale do Čečenije, od Ruande do Indije i Kine, samo u ovoj virtualnoj ”enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća
Što je genocid, pita se Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao ”radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod ”borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud u dvije presude protiv Srbije dao za pravo, dodajmo ovdje.
Dakako, u ovomu prigodničarskom osvrtu se ne želi umanjiti osjetljivost i kompleksnost ovog fenomena. Ali nije fragilno i apsurdno samo oklijevanje Međunarodnog suda glede očiglednog genocida u Srebrenici, da ga takvim označi kako ga je označio i Tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, pa potom povuče konzekvence i o odgovornosti države, ma koja bila i kako se zvala. Tako je nekako ostalo bez konzekvenci glede odgovornosti i u ”slučaju Vukovar“: genocidnih radnji ima u izobilju, ali nema tobož genocidnih namjera. Ili je ovdje riječ o nespremnosti na ”prvi put“ baš u slučaju tamo nekih balkanskih naroda i zemalja!?
U ocrtanomu kulturološko-političko-pravnom kontekstu se moraju, dakle, razumjeti “igre bez granica” u Den Haagu i drugdje o definiranju zločina i u Hrvatskoj i u BiH, pa čak i u Vukovaru i Srebrenici. K tomu, mnogim vladama je teško još uvijek priznati notorne činjenice o ratovima u Hrvatskoj i BiH, jer bi priznanje namjeravanog genocida automatski značilo i samooptužbu da su zakazali kao subjekti međunarodnog prava i međunarodnih političkih odnosa, pa time i tako da su i (ne)izravno krivi za srebreničku i sveukupnu bosansko-hercegovačku tragediju, napisao sam povodom presude Međunarodnog suda u prijeporu BiH vs. Srbija. Ništa tomu nemam dodati ni povodom presude ICY-a povodom tužbe Republike Hrvatske i kontratužbe Republike Srbije za genocid.
*****
Inače, kritičko-kulturološka dimenzija hrvatsko-srpskog genocidnog prijepora tiče se ne samo posljednjih jugoslavenskih ratova nego i sveukupnoga obostranog zla, kumulativnog zla u 20. stoljeću, u kojemu su i Hrvati i Srbi jedni drugima nanijeli besramna zla koja i dalje prešućuju ili o njima ne žele kritički misliti i ljudski se odnositi. U njihovim međusobnim sjećanjima nema zbog toga mjesta za sjećanje na žrtve drugih niti prostora za empatiju. I jedni i drugi, kao i treći i četvrti i ini s područja bivše Jugoslavije kojima se ovdje ne bavimo, žive punim plućima “prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”, kako bi se trebala zvati i moja nova knjiga koja uskoro izlazi iz tiska u nakladi Friedrich Ebert Stiftunga.
Što je genocid, pita se Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao ”radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod ”borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud u dvije presude protiv Srbije dao za pravo, dodajmo ovdje
Ovim tužnim povodima bi bilo smisleno, dakle, konstatirati kako o tomu što jest, a što nije genocid neće biti lako postići suglasnost ni ubuduće u međunarodnom pravu i pred Međunarodnim sudom. Jedan od razloga tomu je i taj što je iznimno teško pred ICJ-ijem dokazati odgovornost bilo kojoj državi genocidne namjere one druge. Nije i neće biti slučajno što takvu vrst presude pred ICY-ijem de facto i de iure nije do sada nikad ni bilo.
International Court of Justice (ICJ) u Den Haagu se bavi, dakle, već kao jedno od najvažnijih radnih tijela Organizacije ujedinjenih naroda (OUN), samo tužbama i odgovornošću država, dok se neki drugi sudovi bave pojedinačnim odgovornostima, primjerice kao i Tribunal u Den Haagu za zločine počinjene u bivšoj SFRJ ili Međunarodni kazneni sud. Inače se u hrvatskom jeziku uobičajilo da se International Court of Justice prevede kao Međunarodni sud, dok se i u srpskom i u bosanskom prijevodu ICY doslovice prevodi kao Međunarodni sud pravde. ICY je, dakako, uvijek samo ICY.
Možda treba još malčice iznijansirati da hrvatska tužba i srbijanska kontratužba nisu od strane ICY-ija odbačene (kao neosnovane), nego su odbijene po osnovnom zahtjevu da se protivnička strana proglasi krivom za genocidnu namjeru. Zločine počinjene na tlu Republike Hrvatske nije ICY ni zanijekao ni opovrgao, ali nije imao smjelosti ili nije bilo dovoljno spremnosti za povezivanje zločina i ”genocidnih radnji“ s državnim planovima.
ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škabrnje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje.
Dakako, tužna priča o egzodusu srpskog naroda iz Hrvatske je užasna posljedica planova o ”Velikoj Srbiji“ i u osnovi je ”već viđena“ u prošlosti, u egzodusima i sudbinama sudetskih Nijemaca ili šlezijskih Nijemaca. Krajiški Srbi su bili ukalkulirani ”potrošni materijal“ od samog početka u kalkulantskim planovima za ”Veliku Srbiju“. Doprinos hrvatskog vrhovnika Franje Tuđmana i njegovih pobočnika je, također, mjerljiv, ali se ne smiju pobrkati uzroci i posljedice.
ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škabrnje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje
Odgovornost za zločine nad srpskom nejači u Krajini, poslije ”Oluje“ su, pak, jednostavno razlog za sram, za stid umjesto onih koji ne umiju da se stide. ”Junačine“ koje su počinile ovu vrst zločina moraju odgovarati pred sudovima u Hrvatskoj.
Nevjerojatan je, ipak, historijski cinizam što je Anno Domini 2015. formalni šef države Srbije Nikolić zapravo osumnjičenik iz rata u Hrvatskoj, koji je navodno kao mladi četnik-pripravnik u slavonskom selu Antinovo počinio i sam zločine, kako glase hrvatske optužbe. Čovjek s takvom prošlošću govori jednostrano o nastradalim Srbima od genocidnoh hrvatskih vlasti. Ni trunke isprike i pokajanja. Ili, da glavni odvjetnik Republike Srbije u Den Haagu koristi ovu “solomonsku presudu” Međunarodnog suda da ponovi optužbe za ”Bljesak“ i za ”Oluju“ kao nelegitimne akcije. Schow must go on! Kao da su se ratovi u Hrvatskoj i u BiH odvijali u Šumadiji.
U nastavak rata drugim sredstvima se spremno odmah uključio i Savo Štrbac, koji koristi objektivnu nesreću srpskih prognanika i izbjeglica i Hrvatske kako bi manipulirao udrugom “Veritas”. I njegova je poruka da poslije ove presude ICY-ija Republika Hrvatska ne smije obilježavati ni “Bljesak” ni “Oluju” kao važne datume u Domovinskom ratu. Dakako, to Hrvatskoj nitko ne može zabraniti, ali bi dobro učinila samoj sebi kada bi se ljudi u Hrvatskoj počeli stidjeti za nasilnu smrt pobijenih srpskih staraca i starica na kućnom pragu u postolujnim akcijama “čišćenja” u Kninskoj krajini.
*****
Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za srpska stradanja, posebice u Jasenovcu. Pa ću se usuditi kazati kao bivši građanin Beograda i prijatelj ”Druge Srbije“: Prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocide.
To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova ”u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu ”nultu točku“ i konačno razumije srpsku i cjelokupnu posljednju balkansku nesreću, koju je najvećim dijelom skrivila srpska politička elita, potpomognuta kratkovidom klikom tobožnje JNA. Dakako, ni drugi nisu u ukupnoj nesreći nevini, svi ti silni očusi nacija i država, mali ljudi velikih ambicija, vrijedni jedino prezrenja.
Republika Srbija – formalno-pravno gledano – doista nije ni postojala u momentu barbarskog uništenja Vukovara, pa čak ni u vrijeme genocida u Srebrenici, kao međunarodno-pravni subjekt. Naime, ona je poslije 27. travnja 1992. godine, kad se zajedno s Crnom Gorom proglasila za nasljednicu SFRJ u formi SRJ (Savezne republike Jugoslavije), bila bez međunarodno-pravnog subjektiviteta. Badinterova komisija joj je i definitivno poručila da se ne radi o secesiji u jugoslavenskim ratovima, nego o disoluciji SFRJ, te da i SRJ, de facto Srbija, ima proći proceduru ponovnog prijema u Ujedinjene narode kao i sve druge nove neovisne države, ukoliko to žele.
Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za srpska stradanja, posebice u Jasenovcu. Pa ću se usuditi kazati kao bivši građanin Beograda i prijatelj ”Druge Srbije“: Prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocide. To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova ”u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu ”nultu točku“
I što je najvažnije, Badinterova je komisija kazala: granice novih suverenih država su granice bivših jugoslavenskih republika. Na ovomu novomu ”Berlinskom kongresu“ time je i bila zapečaćena sudbina SFRJ i otpečaćena sudbina novih subjekata međunarodnog prava. Mnogi to nisu još uvijek shvatili, posebice u Srbiji. Ali, nisu ni oni u BiH koji se pozivaju na Berlinski kongres iz 1878. godine, a zanemaruju 10 mišljenja Badinterove komisije iz 1991./1992. godine glede utvrđenih granica, primjerice tako što mamuzaju mrtvog sutorinskog konja!
I na samom kraju: ma koliko se opirale, i SRJ, odnosno Srbija i Crna Gora – dvije zemlje-sljednice koje su je činile su na kraju morale podnijeti zahtijev za prijem u OUN, samo daleko poslije BiH, Hrvatske i Slovenije koje su u OUN primljene 22. svibnja 1992. godine. Taj brak iz računa ratobornih srpskih i crnogorskih poglavica nikad i nije imao šansu pošteno zaživjeti, ma koliko bili srodni srpski i crnogorski narod, pa će biti definitivno zapućen na smetlište historije putem privremene tvorevine iz 2003. godine koja se zvala Državna zajednica Srbije i Crne Gore. U kontinuitetu samorazaranja i samouništenja do konačne disolucije bivše SFRJ dolazi poslije crnogorskog referenduma o neovisnosti iz 2006. godine. Kao u teatru apsurda Crna Gora je ne samo izglasala vlastitu, nego je i poklonila Republici Srbiji njezinu neželjenu neovisnost.
Kosovo kao neovisna država je, pak, posljedica nasilja na Kosovu i ozbiljnije suzpenzije međunarodnog prava zbog čega i jest najkorektnije i dalje govoriti o “postmodernoj državnosti Kosova”. To znači, također, kako bi u obvezi trebali biti svi koji poštuju međunarodno pravo i međunarodno-pravni poredak i dalje govoriti o Kosovu u kategorijama Rezolucije UN 1244/99.
Nacije ipak postoje
Nakon Škotske na redu je Katalonija – a na drugom rubu Evrope, malo preko njenih granica, faktički se osamostaljuje Kurdistan. A to je samo dio od, kažu, dvadesetak područja koja vape za neovisnošću u Evropi i na njezinim granicama.
Recimo odmah: jedino takvo područje koje se sada spominje u Hrvatskoj je “Slobodna Država Rijeka”, a ona, koliko je pratim, funkcionira zapravo kao udruga za promicanje lokalne povijesne kulture, a ne kao politički pokret. Između nje i, recimo, Transdnjistrije (dijela Moldove koji je i faktički pod kontrolom lokalnoga ruskog življa i oslonjena na Rusiju) ili Sjevernog Cipra (turske ciparske države s višedecenijskim unutarnjim suverenitetom, ali međunarodno posve nepriznatom, ako se ne računa potpora same Turske), razlika je kao od neba do zemlje.
Na našim granicama je Republika Srpska, entitet unutar Bosne i Hercegovine, kojemu je i Hrvatska dozvolila da nosi naziv Republika, koji implicira državnost i pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. U Daytonskom ugovoru, doduše, nema spomena o državnosti entitetâ, ali oni imaju unutrašnji suverenitet, iako ograničen, i unutrašnju državnu strukturu.
U Španjolskoj razlike su i nacionalne, i jezične, i kulturalne, samo nema religijskih. Kao i Škoti, i Katalonci pamte da su imali svoju državu (makar u sklopu Aragona) i da im je autonomija nasilno oteta nakon krvavog poraza, a i Baski pamte da su imali barem Navaru kao državu, te da je njihova autonomija sustavno gažena (pokolj Baska u Guernici pod Francom ovjekovječio je Katalonac Picasso)
Najveća hipoteka na Republici Srpskoj je činjenica da je etnička većina Srba u njoj postignuta ne samo etničkim “čišćenjem”, nego i genocidom u Srebrenici, tako da bi eventualni referendum značio pravni blagoslov rezultatima postignutima genocidom, a to bi bilo strašno: nijedan pravni sustav na svijetu ne odobrava da zločinac uživa plodove svog zločina (iako u međunarodnom pravu to nije uvijek isključeno: Kalinjingradska oblast ima 86 posto etničkih Rusa, a samo 0,8 posto Nijemaca, ali također zahvaljujući temeljitom britanskom bombardiranju Königsberga pa ruskome etničkom “čišćenju” toga sjevernog dijela Istočne Prusije, u kojemu je Kantov grad postao, Bože prosti, Kaliningrad, po nominalnom poglavaru Sovjetskog Saveza koji je formalno pokrivao Stalinove zločine.
Nedaleko je i “Republika Ilirida”, netom proglašena u Skopju pred Skenderbegovim spomenikom (i sa Skenderbegovom kacigom nad grbom s albanskim dvoglavim orlom), koja smatra da ima pravo na Kumanovo, Skopje, Tetovo, Gostivar, Debar, Kičevo, Strugu, Demir Hisar, Ohrid, Bitolu – ukupno oko 40 posto teritorija slavenske Makedonije, sav njezin zapadni i sjeverozapadni dio.
Sjetimo li se da u Sofiji u Narodnom muzeju i dalje smatraju Ohrid i Prilep bugarskim gradovima, moglo bi biti zabavno – kad bi se ratovi vodili samo nadlajavanjem. Ovdje, međutim, može i krv pasti. “Ilirida” zahtijeva autonomiju unutar eventualno federalizirane Republike Makedonije – ali već sam naziv Republika, koji joj je pridao njezin vođa Nevzat Halili, implicira samoopredjeljenje do odcjepljenja. Prvi zahtjev je: dva parlamenta, jedan za Slavene, drugi za Albance. Kičasti nacionalizam Nikole Gruevskoga tako je dobio svoj pandan.
Premijer u nekoj zemlji ne može donijeti neko osobito dobro (ona proizlaze iz znanosti, iz privrede, iz čeljadi koja s politikom ima malo ili nimalo veze), ali može donijeti zlo, ili izbjeći štetu, ili izabrati manje zlo (kao Churchill, ali samo za drugoga svjetskog rata).
Najveća hipoteka na Republici Srpskoj je činjenica da je etnička većina Srba u njoj postignuta ne samo etničkim “čišćenjem”, nego i genocidom u Srebrenici, tako da bi eventualni referendum značio pravni blagoslov rezultatima postignutima genocidom, a to bi bilo strašno: nijedan pravni sustav na svijetu ne odobrava da zločinac uživa plodove svog zločina
Za razliku od Gruevskoga, koji bi mogao biti grobar Republike Makedonije, Cameron je u zadnji čas uspio izbjeći manje zlo (barem za svoj i Kraljičin koncept Velike Britanije), obećavši Škotima mnogo veću, zapravo suštinsku autonomiju i federalizaciju Ujedinjenog Kraljevstva (u kojemu Engleska uvijek ostaje div, kao što je bila i Rusija u Sovjetskom Savezu). A u Britaniji zapravo nema više bitne jezične razlike (jer je engleski pojeo keltske jezike, od kojih opstaje tek folklorni škrajac, na žalost), nema ni neke bitne religijske razlike (barem ne između engleskih anglikanaca i škotskih prezbiterijanaca), pa su ipak nacionalne razlike sve znatnije, budući da nema direktne prijetnje koja bi Otočane natjerala da “zbiju redove”.
U Španjolskoj razlike su i nacionalne, i jezične, i kulturalne, samo nema religijskih. Kao i Škoti, i Katalonci pamte da su imali svoju državu (makar u sklopu Aragona) i da im je autonomija nasilno oteta nakon krvavog poraza, a i Baski pamte da su imali barem Navaru kao državu, te da je njihova autonomija sustavno gažena (pokolj Baska u Guernici pod Francom ovjekovječio je Katalonac Picasso).
Uskogrudni, bigotni Mariano Rajoy, za razliku od ipak lukavijega Camerona, nije spreman s Kataloncima ni za dogovor, ni za popuštanje. Dapače, on bi suzio i onaj prostor federalizma koji je dalekovodno izborio Felipe González. Cameron je sačekao referendum kao najnormalniju stvar, a svoje bitne karte je izigrao u posljednji čas, kad više nije bilo vremena za protuakciju, osiguravši tako pobjedu Londonu (i nove nevolje Evropskoj uniji, ma što o tome govorio Barroso, koji se pravi da ne vidi da su privilegiji odobreni Britaniji otrovni trn u boku Unije, rana koja ne zarasta).
Iako su prije dvije godine samo u Barceloni nepregledne mase marširale za neovisnost (milijun i pô, možda i dva milijuna ljudi), iako i Katalonci ne zahtijevaju ništa drugo do demokratsku proceduru (jer referendum baš to i jest), Rajoy se ukopistio iza blindirana Ustava i ne dopušta referendum ako ne glasaju svi španjolski građani. A oni drugi nisu ludi pustiti koku koja ima 7,5 milijuna od 42 milijuna stanovnika, ali donosi 20 posto društvenoga brutoproizvoda – kojim raspolaže Madrid.
Budući da je Evropski ustav miniran u Francuskoj i Nizozemskoj (iako ga je velika većina prihvatila), i dalje ostaje liberum veto: svaka članica može se inatiti, ako se ne boji osvete. To je raspalo Poljsku potkraj XVIII stoljeća
Katalonski predsjednik Artur Mas, koji se ideji o neovisnosti priklonio naknadno, kad je shvatio da je razgovor s Madridom isto što i razgovor gluhih, zaobilazi prepreku predloživši da se u Kataloniji ne održi referendum, nego “narodna konsultacija”. Katalonski parlament je taj zakon potvrdio sa 106 glasova za i 28 protiv.
Rajoy se latio i ucjene. Odavna ne priznaje Kosovo, Škotima je poručivao da Španjolska nikada neće glasati za njihov prijem u Uniju ako iziđu iz Velike Britanije, a istim oružjem prijeti i Kataloniji (implicitno i Baskiji).
Krivica je za to i na Bruxellesu. Logično bi bilo da zemlja koja je u sklopu druge već u Uniji i koja je, kroz zakone (koje će ionako naslijediti) već usklađena s tečevinom Unije, u Uniji i ostane. Odnosno – ako ćemo baš tjerati mak na konac – da onda oba nova dijela zajedno kandidiraju za prijem (ali to je stupidno).
Budući da je Evropski ustav miniran u Francuskoj i Nizozemskoj (iako ga je velika većina prihvatila), i dalje ostaje liberum veto: svaka članica može se inatiti, ako se ne boji osvete. To je raspalo Poljsku potkraj XVIII stoljeća.
Unija neće usvojiti nikakva pravila za moguće osamostaljivanje. Odnosno, nijedna njezina članica ne želi sugerirati pravila za usvajanje u Organizaciji evropske sigurnosti i suradnje, koja je legalni čuvar poklada Helsinške povelje i sigurnosti granica. A dotad trijumfiraju ucjene. Koje padaju samo ako dogori do nokata.
Kao što se događa s Kurdistanom, barem s onim dijelom u Iraku, bez čije pomoći na terenu teško da će Zapad izići na kraj s “Islamskom Državom”.
Koliko god bile imaginarne zajednice, nacije postoje i djeluju u kolektivnoj svijesti. Pa stvaraju države, makar i zločinačke (što se dogodilo u jednom periodu i Nijemcima). Utoliko lakše, ukoliko ih se dulje sprečava
U doba osmanlijskog rasula Kurdi su u pet ustanaka između 1806. i 1883. razvili silu sa 100.000 pešmerga (onih koji gledaju smrt u oči – kako sami nazivaju svoje gerilce). Kurdi na tadašnjemu turskom teritoriju ponadali su se boljim danima kada se Turska u prvome svjetskom ratu angažirala na strani Središnjih sila (Njemačke i Austro-Ugarske) koje su rat izgubile.
Predstavnici turskog sultana prihvatili su mirovni ugovor s Turskom sklopljen 1920. u Sčvresu, koji je predvidio i stvaranje autonomnog Kurdistana unutar turskih granica. Ugovor je, međutim, odbila turska Narodna skupština kojoj je predsjedao mladoturski vođa Mustafa Kemal gazi-paša (budući Atatürk). Turci su bili naročito ogorčeni što im je Sčvreski ugovor oduzeo i stavio pod međunarodnu upravu Carigrad/Istanbul, Bospor i Dardanele, dok je Smirna/Izmir predana Grčkoj.
Uslijedila je neuspjela anglo-grčka vojna intervencija 1922., za njom i teške epizode etničkog “čišćenja”, pa su sile (i silice) Entente sklopile s Turskom 1923. novi mirovni ugovor u Lausannei, skresavši grčke apetite – ali su pritom usput stradali i Kurdi: veći dio ostavljen je Turskoj bez ikakvih prava (nazivaju ih “gorskim Turcima” da im se ni ime ne bi spomenulo), nešto je sitno zapalo Siriju, a naftom najbogatiji dio, oko Mosula i Kirkuka, dodijeljen je novonastalom Iraku pod britanskom vlašću. O iranskom Kurdistanu ni mukaeta. Ali maca, kadli-tadli, dođe na vratanca…
Koliko god bile imaginarne zajednice, nacije postoje i djeluju u kolektivnoj svijesti. Pa stvaraju države, makar i zločinačke (što se dogodilo u jednom periodu i Nijemcima). Utoliko lakše, ukoliko ih se dulje sprečava.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Čemu pamtiti Šou
Židovi su žrtve jednoga genocida bez presedana. Nikad još dotad jedna država nije odlučila i objavila, pod autoritetom svoje najviše odgovornosti, da određena skupina ljudi mora biti istrebljena i to, ako je moguće, u potpunosti, što je odluka koju je, potom, sustavno (uredno, pedantno, birokratsko-metodično, tehnički i industrijski) primjenjivala svim sredstvima koja su joj bila na raspolaganju. Postavši gospodarom Njemačke, zaboravljene u “distribuciji” kolonija, III. Reich je, poslije svoje munjevite pobjede na Istoku, započeo križarsku vojnu protiv “judeo-boljševizma” koji je osvajao njegov Lebensraum u središnjoj i istočnoj Europi.
Da bi nastanila te “pradavne njemačke zemlje”, prvo je trebalo – zbog demografskih i rasnih razloga – rastjerati i eliminirati na desetke milijuna untermenschen “pod-ljudi” – pod-ljude Židove, Rome, mentalno bolesne i hendikepirane – ne zaboravljajući pritom slavensku elitu u Poljskoj i Sovjetskom savezu. Tako stvoren kaos u punom srljanju u rat, pridonio je radikalizaciji genocida što ga je Hitler bio odavno želio.
Sjećanje na Šou odredilo je način na koji su Izraelci vodili i doživjeli Šestodnevni rat. Riječ je o teologiziranu ratu, shvaćenom kao dvostruko svetom s uvjerenjem da je njime izbjegnut novi Holokaust i da je omogućio osvajanje biblijskih teritorija. No, nedavni događaji svjedoče o tome da Izrael zapravo nije osvojio teritorije, nego su teritoriji osvojili njega
Zanimljiva je činjenica da Šoa nije odmah poslije Drugog svjetskog rata ušla u izraelski politički diskurs. Čak naprotiv. Sve do 1960, tj. suđenja nacističkom zločincu Eichmannu u Jeruzalemu, vladalo je vrijeme zaborava. Mlada nacija se gradila na kibucniku, snažnom i zdravom zemljoradniku. Tek je Eichmannov slučaj izazvao promjenu odnosa prema Šoi.
Ben Gurion, arhitekt nove nacionalne politike, smatrao je Šou krajnjim očitovanjem sudbine izraelskog naroda osuđena na trajni Izlazak, sudbine koja se može preobraziti u ulazak u Obećanu zemlju samo uspostavom države na drevnoj izraelskoj zemlji. Sjećanje na Šou odredilo je način na koji su Izraelci vodili i doživjeli Šestodnevni rat. Riječ je o teologiziranu ratu, shvaćenom kao dvostruko svetom s uvjerenjem da je njime izbjegnut novi Holokaust i da je omogućio osvajanje biblijskih teritorija. No, nedavni događaji svjedoče o tome da Izrael zapravo nije osvojio teritorije, nego su teritoriji osvojili njega.
Izraelska povjesničarka Idith Zertal piše: ‘‘Ako je prisjećanje na genocid nekad služilo za izgradnju jedne moći i volje za moći nasuprot potpune židovske nemoći za vrijeme Šoe”, odsad se “Auschwitz – kao inkarnacija apsolutnoga zla – redovno spominje kada se Izrael nađe pred političkim problemima i problemima sigurnosti s čijim se posljedicama dosad nije htio suočiti niti platiti cijenu”.
Govor o Šoi posvuda je prisutan (u zakonima, sudovima, školi, molitvi, poeziji, spomenicima i komemorativnim knjigama) i postao je temeljem izgradnje izraelskoga kulturnog pamćenja, kulture i – politike smrti. Idith Zertal dodaje: “Putem Auschwitza – koji je postao glavnom referencom pred svijetom sustavno definiranim kao antisemitskim i neprijateljskim – Izrael se urešuje aurom sakralnosti, aurom najveće žrtve, te se pokazuje neproničnim za kritiku i razuman dijalog s ostatkom zajednica nacija”.
Politika dobroga pamćenja Šoe ne bi dopuštala da Šoa bude potisnuta na povijesnu marginu jer joj mjesto u povijesnoj matrici koja ju jedina može očuvati kao nešto što se doista dogodilo: perspektiva istinitosti sve nas obvezuje na “dužnost pamćenja”. No, s druge strane, pretjeranim govorom o Šoi, posebice unutar židovskih zajednica koje ponekad kao da jedini materijal za oblikovanje svojega identiteta crpe iz događaja Šoe, izlažemo se opasnosti da ostanemo slijepi za nesreće drugih u našoj suvremenoj povijesti te i dalje sudjelujemo u proizvodnji politike smrti
Dakako, Židovi ne samo da imaju pravo pamćenja Šoe, nego su tu užasnu apogeju progonstava što su proteklih stoljeća obilježavali njihov život u Europi dužni urezati u mramor pamćenja. No, pretpostavi li se da se pamćenje poigrava s opasnostima koje mu prijete, od instrumentalizacije do sakralizacije, pamćenje Šoe kakvo bi pripadalo isključivo Židovima neće ju moći sačuvati od zaborava. To bi predstavljalo dvostruku tragediju: za žrtve, ubijene na određen način po drugi put; i za sve čovječanstvo koje ovo mučeništvo upozorava na to što je sve čovjek kadar počiniti. Kao da, kako je govorio Jacques Derrida, “to“ i “nikad više to” nije “pored nego ispred nas”.
Politika dobroga pamćenja Šoe ne bi dopuštala da Šoa bude potisnuta na povijesnu marginu jer joj mjesto u povijesnoj matrici koja ju jedina može očuvati kao nešto što se doista dogodilo: perspektiva istinitosti sve nas obvezuje na “dužnost pamćenja”. No, s druge strane, pretjeranim govorom o Šoi, posebice unutar židovskih zajednica koje ponekad kao da jedini materijal za oblikovanje svojega identiteta crpe iz događaja Šoe, izlažemo se opasnosti da ostanemo slijepi za nesreće drugih u našoj suvremenoj povijesti te i dalje sudjelujemo u proizvodnji politike smrti.
Postavljajući pitanje nemoći pred događajem kao što je Šoa najdublje moguće zadiremo u vez solidarnosti među ljudima. Šoa se dogodila i budući da još ni izdaleka nismo izašli iscijeljeni od njezinih posljedica, neprestano ju nanovo proizvodimo: u Kambodži, Ruandi, Bosni, Sudanu, Ukrajini, Iraku, Siriji, Palestini.
“Ako iz Holokausta izvučemo ‘pouku’ – piše britanski povjesničar Ian Kershaw, autor gigantske biografije o Adolfu Hitleru – čini mi se neizbježnim reći – priznavajući jedinstveni značaj Holokausta u povijesti – da se naš svijet još nije definitivno odrekao sličnih grozota (…) Više nije riječi o tome da se Holokaust ‘tumači’ jedino kao židovska povijest ili kao povijest odnosa Židova i Nijemaca, nego o tome da se nastoji razumjeti patologija modernih država, da se pita o ‘civilizaciji’, tom tankom sloju laka kojim su premazana napredna industrijska društva”.
Endlösung ili “konačno rješenje”, tj. nacistički plan totalnog zatiranja Židova samo je krajnja izvedenica koncepcije o superiornosti jedne rase, naroda ili skupine nad drugima. Riječ je o ideologiji totalitarizma na djelu utemeljenoj, zapravo, u strahu od drugog.
Činjenica da se koncipirao pojam “zločina protiv čovječnosti” omogućila je da se čovječanstvo ponovno samo razumijeva kao jedno tijelo. Sav ljudski rod postaje spremnim javno i spektakularno optužiti se za zločine koje je počinio, u konačni, protiv samoga sebe
Stvorena da bi raskrstila s kršćanskim antisemitizmom, država Izrael se razvila hraneći novi, arapski antisemitizam. Suvremeni izraelski Židovi, nevjerni, po mišljenju Jeana Daniela, Normana Finkelsteina i mnogih drugih, poruci Auschwitza, ne razlikuju barbarstvo, kojega su bili žrtve naprosto zato što su bili rođeni i što su postojali, od nevolja s kojima se susreću zbog onoga što čine slobodno i suvereno.
“Po prvi put u posljednjih dvije tisuće godina Izraelci su gospodari svoje nacionalne sudbine. Sada su i u području činjenja (akcije), a ne samo bivanja (bića). No, evo, kako neki se od njih, zauvijek zasjenjeni kobnošću Zla, pokazuju nesposobnima razlučiti između strahota koje su podnijeli u Auschwitzu i ratova kojima su u Izraelu izloženi zajedno sa svojim neprijateljima”.
Izrael je danas zatvorenik svojih mitova, svojih strahova, svoje interpretacije povijesti. Veliki oslobodilački pokret cionizam se pretvorio u društvo zatvorenika sa svojom fantastičnom vojnom moći, žrtvom vlastitih osvajanja.
Da bi se uspostavio novi poredak vrijednosti, stare je nužno “pospremiti” u pamćenje tako da ne ugrožavaju sadašnjost ili budućnost. A to je moguće jedino putem izglađivanja starih razmirica, a ne opetovanim potezanjem pitanja o krivici i odgovornosti koje staru razmiricu vraća u žarište te obnavlja stari krug bez razrješenja. Jedini radikalan način “izglađivanja” jest prekid sa starom logikom: uvođenje praštanja umjesto pravednosti.
Praštanje je politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja, a pravo na milost onkraj je svakog prava. A takav bezuvjetan oprost čovjek još, zapravo, nije tražio. Da jest, zločini se više ne bi mogli ponavljati. Hoće li, kako tvrdi Jankélévitch, agonija čovječanstva trajati sve do njegovih posljednjih dana, ovisi o svima nama i o svakom od nas
Drugim riječima, čin pamćenja, samooptuživanja, pokajanja, mirnog odazivanja na optužbe nužno je prenijeti onkraj pravne instance ili instance država-nacija. Nadalje, upravo je taj proces omogućio stvaranje koncepta ljudskih prava, kao i osnivanje međunarodnih sudova na kojima se razmatraju slučajevi “zločina protiv čovječnosti”.
Činjenica da se koncipirao pojam “zločina protiv čovječnosti” omogućila je da se čovječanstvo ponovno samorazumijeva kao jedno tijelo. Sav ljudski rod postaje spremnim javno i spektakularno optužiti se za zločine koje je počinio, u konačni, protiv samoga sebe.
No, postoji opasnost, ukoliko ćemo dosljedno ići tim putem, tj. počnemo li se optuživati i tražiti oproštenje za sve zločine počinjene u prošlosti protiv čovječnosti, da više nikoga nećemo moći smatrati nevinim, a, samim time, nitko neće moći biti sudac. Svi smo esencijalno, neizbrisivo obilježeni naslijeđem raznih zločina. Međutim, djeca ne bi trebala nositi teret grijeha svojih roditelja.
Praštanje, zapravo, nije ni normalno ni normativno ni sredstvo normalizacije. Ono, da bi bilo vjerno sebi, treba ostati iznimno i osobito, nemoguć čin – prava svrha mu je da prekine uobičajeni tijek povijesti i povijesnu zakonitost i temporalnost. Paradoksalno, praštanje može oprostiti samo neoprostivo. Nije riječ o tome da se oproste zločini protiv čovječnosti, nego da čovjek sam sebi oprosti što je čovjek sposoban za takve zločine. Opraštanje, nenasilje, pravednost, mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja.
Praštanje je politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja, a pravo na milost onkraj je svakog prava. A takav bezuvjetan oprost čovjek još, zapravo, nije tražio. Da jest, zločini se više ne bi mogli ponavljati. Hoće li, kako tvrdi Jankélévitch, agonija čovječanstva trajati sve do njegovih posljednjih dana, ovisi o svima nama i o svakom od nas.