”Živimo u sve izraženijoj atmosferi mržnje. Ni u ratno vrijeme nije bilo ovoliko sumanutog hate speech-a”, rekao je novinar Novog lista i suutemeljitelj Feral Tribunea Predrag Lucić na jučerašnjem predstavljanju knjige “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune” Borisa Pavelića u Europskome parlamentu. [Read more…]
S ”instinktivnim Europljanima” još Europa ni propala
”Duboko sam dirnut, ponizan i malčice ponosan što sam kao dijete ove regije primio ovakvo odličje građana Aachena”, kazao je predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz, primajući u svibnju ove godine međunarodnu ”Karlovu nagradu grada Aachena” (Der Internationale Karlspreis zu Aachen), koja se smatra ”europskim političkim Nobelom”. Od tada se i spremam uzeti u vizir i taj čin i tog skromnog i nadasve čestitog čovjeka i političara. [Read more…]
Licemjerje i Srebrenica
Dvadeset je godina prošlo od užasnih srpanjskih događaja u Srebrenici 1995., koje jedni zovu genocidom, drugi strašnim zločinom, a treći o njemu šute. Kao da se cijeli svijet trudi pokazati kako je plemenit, pri čemu mu uspijeva tek posvjedočiti da je bio i ostao licemjeran. Najavljene su brojne rezolucije kojima njihovi predlagači umiruju nečistu savjest. Negatori genocida u Srebrenici se i dalje bave relativizacijom krivnje i odgovornosti. Jedva da netko, izuzev pape Franje, postavlja pitanje neetičnosti u unutarnjoj i svjetskoj politici. [Read more…]
Osvetnici iz Porezne uprave
Ivica Grčar
Kolumna (rubrika) ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, kršenju ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd. [Read more…]
Damir Karakaš: Krv djedova
Damir Karakaš, “Blue Moon”, Sandorf, Zagreb 2014.
Novinarka Globusa u portretu pisca, u kojem se na nekoliko stranica uglavnom razmatra to gdje se u Zagrebu nekad mogla kupiti kožna jakna, ponesena majčinstvom ispovijeda čitateljima da je kćeri zavještala svoju kožnu jaknu.
Na tu ispovijed nadahnuo ju je Karakašev roman “Blue Moon” koji, kako ona veli, govori o rokabiliju, kokoticama i jednoj mladalačkoj potkulturi s kraja osamdesetih. O kultnim muzičkim klubovima i omiljenim bendovima.
Književna kritičarka Jutarnjeg u svojoj pretežito negativnoj kritici, rokabiliju i osamdesetima priključit će još i atmosferu studentskih domova, svjetujući autora da se vrati kratkim pričama. Ta preporuka zazvuči vrlo zlokobno, poput onoga Selimovićevog: “Pecaj ribu Ahmede Šabo!”
Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta
U Večernjaku nemušt prikaz napisat će kritičarka bez portfelja, koja će naći da je “Blue Moon” na početku “zamotan u duhanski dim” Kulušića, da bi joj se do kraja odmotalo kako “to nije laka knjiga”, ali ju je Karakaš “morao napisati”. Zašto je morao, da ga nisu oteli vanzemaljci, i, nastrani kakvi već jesu, prićerali ga da piše rokabili roman? Večernjakova kritičarka lucidno otkriva kako je to i roman o trudnoći, tojest o vremenu kada je, kako kaže, “trbuščić već vrlo zaokružen”.
Tu se Večernjak ne zaustavlja, nego, na tragu Globusovog masterpisa, šalje novinara da razgovara s piscem. Osim teme rokabilija i studentskih domova, tu se najednom pojavljuje i provokativno, pravo večernjakovsko pitanje: da, što pisac misli o svojim kolegama Anti Paveliću i Mili Budaku? Biva Ličani su, pa neka kaže.
Pokušajmo zamisliti novinara austrijskih novina – možda baš Kleine Zeitunga, pošto ga izdaje ista zaklada štajerske nadbiskupije – koji bi kojeg slavnog likovnog umjetnika, slučajem rođenoga u Gornjoj Austriji, upitao što misli o djelima akvarelista Adolfa Hitlera. A zašto bismo to zamišljali? Da bismo shvatili da je takvo pitanje izvan Hrvatske i hrvatskoga novinstva moguće samo među pijanom neonacističkom mladeži.
S Damirom Karakašem ne dijelim ništa. Prema književnoj zajednici iz koje je ponikao osjećam isto što i prema usmenoj bau-bau kulturi urođenika zapadnoga Senegala (koju sam upravo izmislio, pa mi je, možda, i ponešto bliža), savršeno sam ravnodušan prema kultu ličkoga barbarogenija i pariškoga uličnog svirača, i prema svoj toj površnoj mitomaniji u koju je čovjek upao valjda zato što mu se tako sviđa.
Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta.
Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru
Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru.
Ali to ne bi bio razlog za ovaj svojevrsni karakaševski outing. Prešutio bih pisca i knjigu, e da nije zavjere šutnje, tih laži i tog izluđivanja temom o kojoj Karakaš piše. Jesu li se to gospoda i mame uplašile, možda, logorskih vatri i lomača iz Savske, ili su, što je, pak, izvjesnije, naročito pošto ih zanima stručno i zavičajno mišljenje o hrvatskim književnim veličinama Budaku i Paveliću, s desnicom rukom uzdignutom do visine navlastite zadomspremnosti, solidarni s gospodom logornicima, pa imaju potrebu Damira Karakaša ekskulpirati i osloboditi od njegove teme?
Umjesto da knjigu spale, oni o njoj lažu. Umjesto da kažu istinu, majčinski ga savjetuju da peca ribu, a ne da vodi neku svoju osobnu pobunu. Pritom, gospođa u Jutarnjem smatra da je ta pobuna – koju i ne spominje – niskih literarnih dosega, što je naročito odvratno.
“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili.
Karakaš je nepodnošljivi mitoman kada govori o grubosti i primitivizmu svoga zavičaja. To što radi često je karikaturalno na način onoga balkanističkog orijetnalizma iz lošijih filmova Emira Kusturice (da se razumijemo: filmskog genija).
“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili
I to je ono što mi se u nekim njegovim knjigama ne sviđa, i što mi ide na živce u “Kino Lici” Dalibora Matanića. Ne bi mi toliko smetalo da nije načina glupavog i dubinski rasističkog na koji se urbana literarna klatež nad tim slojem Karakaševih sotija oduševljava. I to su, uglavnom, isti koji nas sad uvjeravaju da je “Blue Moon” roman o rokabiliju, studentskim domovima i neželjenoj trudnoći.
Ali kada ti njegovi nasilni očevi i djedovi iz svoje fundamentalne karikaturalnosti (koja, u boljim trenucima podsjeti na onaj divni, stari film Ettorea Scole…) najednom progovore o tome što je bilo, i što će opet biti, dakle o ratu i o klanju, priča biva neočekivano delikatna, u nekom višem smislu tačna i odgovorna prema svačijoj patnji. Uključujući patnju onih koji pate jer nisu u stanju da svoju nevolju artikuliraju, prožive i pregore. Iako to, možda, i ne želi, Karakaš nalazi empatiju za te stare ličke ustaše, za njihovu tragiku i njihovo kićenje tuđim krvavim perjem.
Drugi dio velike i istinske teme duže novele ili vrlo kratkog romana “Blue Moon” još je osjetljiviji i opasniji. Ustaška sotona koja se nad jamama pojavljivala na bijelome konju – kao što biva u mitskoj balkanskoj priči, kada na konju bijelcu dojaši spasitelj, heroj, maršal ili poglavnik – vraća se 1991. u liku ljubaznoga starčića u zahuktalom automobilčiću.
Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost.
Odgovornost Pisca pred pričom koja mora biti ispričana, premda se njezino pričanje skupo plaća. Damir Karakaš je treći hrvatski autor koji je u umjetničkoj fikciji ustvrdio da se sa Srbima u Hrvatskoj nešto dogodilo. Prvi je bio Simo Mraović, romanom “Konstantin bogobojazni”, drugi Ante Tomić, u priči “Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi iz Hrvatske”.
Mraović je prezirom književnih komesara i životom plaćao svoju temu, dok je Tomić svoju platio onom kantom govana, iznad koje, kao intelektualni pokrovitelji i zaštitnici počinitelja, stoje Ivo Banac i Nino Raspudić, koji su ministra Ranka Ostojića obodrili u policijskoj odlučnosti da počinitelj zauvijek ostane neotkriven.
Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost
Karakašu se događa nešto opskurno, premda jednako represivno u duhu i izrazu: o knjizi mu govore, ali tako da zataje temu. Kao da su u Brežnjevljevom Sovjetskom Savezu objavili “Arhipelag Gulag”, i raspisali se kako knjiga govori o Beach Boysima i jahanju na valovima.
U jednom nedavnom intervjuu Damir Karakaš rekao je da se osjeća piscem boljim od svojih knjiga. Otprilike tako je rekao, a da njegovi sugovornici, kao ni ljubitelji ličke egzotike i pariških uličnih svirača, dakle ljudi koji ga ozbiljno nisu čitali, nikada ne shvate o čemu on, zapravo, govori. Napisao je roman koji mu neće donijeti dobra.
Ako ga ne budu čitali, bit će kao da ga nije napisao. Budu li ga čitali, život će mu postati teži, bit će više onih koji imaju potrebu da ga uvrijede, napadnu, pretvore u insekta; a u njegovoj književnoj zajednici hrvatskih bau-bau vračeva, bit će sve manje onih koji bi mu adorirali. Kako god, slijedi mu osamljenost.
A što bi istinski pisac – bolji od svake svoje knjige, pa zato piše sljedeću i najbolju – mogao i biti nego osamljen u zemlji u kojoj je sramota biti Srbin i peder, ali još je mnogo veća sramota poznati pradjedovsku krv na vlastitim rukama. Ta krv ono je što roditelji ostavljaju djeci, a ne kožne jakne i tambure.
Meni lično, koliko god bio hladan prema svima, i slučajnom smatrao svoju prebivališnu okolnost, milo dođe što će se “Blue Moon”, u izdanju LOM-a, čitati i u Beogradu. Pomisle li da je Karakaš suvremena hrvatska književnost, valja im samo reći: jest, ali svakim danom sve manje.
To je za pisca dobro, a kako je za čovjeka, nije ni važno. Čitatelja ne zanima kako je piscu kao čovjeku.
(Prenosimo s autorova portala).
Ep koji to nije
Na papiru je ideja jamačno izgledala neodoljivo: uzeti biblijsku knjigu Izlaska i pretvoriti je u filmski spektakl onako kako je to nekoć, višekratno, znao raditi Cecil B. DeMille.
Ima li uopće spektakularnijeg načina za iskorištavanje današnjih veleuvjerljivih digitalnih efekata? Ako je DeMille 1923. u nijemoj eri i zatim 1956. u punini šestokanalnog zvuka i 70-milimetarskog formata stvorio djela koja su definirala svoje ere Hollywooda, što li se tek može izvesti danas, u vrijeme opće rasprostranjenosti 3D tehnike i IMAX-a?
Manjak etničke raznovrsnosti najmanji je problem filma “Egzodus: Bogovi i kraljevi”, sročenog jednako nespretnog kao što je i nazvan. Nitko ne zna kako su izgledali etniciteti prije tri i pol tisuće godina, a Ridley Scott se ne jednom pokazao više nego spremnim povjeriti uloge primjerenim glumcima
Kad je o odabiru redatelja riječ, je li bilo boljega od Ridleyja Scotta? Priča o Mojsiju i Deset zapovijedi djelovala je idealno pozicionirano između Gladijatora, redateljeva najnagrađivanijeg komercijalnog uspjeha, i Kraljevstva nebeskog, zanemarenog u prvotnoj kinodistribuciji, ali otkrivenog u produljenoj verziji na kućnom videu, kako to već kod Scotta počesto biva. Već od samog pojma Scottove vizualizacije DeMilleove građe sigurno su rasle zazubice.
Doduše, negdje se dogodio kratki spoj. Egzodus: Bogovi i kraljevi nije suvremena inačica Deset zapovijedi, koliko god da obrađuje iste dijelove Petoknjižja. Nije ni ultrakonzervativni spektakl idealan za pomoć u nastavi vjeronauka. Ako sliči ičemu, onda je to Noa, autorski uživljeno, ali i podosta kontroverzno tumačenje onog malo ranijeg dijela Biblije. A Scott nije ovoj priči pristupio ni kao DeMille ni kao Darren Aronofsky: on nije čak ni vjernik.
Pripovijedati priču što leži u temelju svih današnjih velikih monoteističkih religija – mozaičkih religija, nazvanih tako upravo po ovdašnjem protagonistu – bez pripadanja ijednoj od njih možda i jest bio izazov Scottu, odlučnom pronaći čvrstu dramu u njoj. Nakon što je prošla kroz ruke četvorice scenarista, uključujući i najvećeg script-doktora Hollywooda Stevea Zailliana, vjerojatno mu je djelovala tako. Čini se da je smatrao kako može ispričati priču o dva brata koji postaju nesmiljeni suparnici na podlozi biblijske ikonografije i dobiti najbolje od oba svijeta.
Samo, da je u ovoj priči postojao ekvivalent Ghassana Massouda u ulozi Saladina iz “Kraljevstva nebeskog”, imali bismo posla sa stvarno spektakularnim sukobom dviju religija iz kojeg je proizašao svijet kakvog danas poznajemo. Ali u “Egzodusu” nema religija – ni etablirane egipatske, a ni nastajuće hebrejske
Samo, Egzodus (kako se film trebao zvati, prije nego što se ispostavilo da prava na taj naslov nisu dostupna) nije ni jedno ni drugo, barem ne u inačici koja je dospjela u kina. Odviše intiman da bi bio očekivani spektakl i odviše raskošan da bi svome intimnom tumačenju dao priliku da preuzme glavnu riječ, ovo je film koji se najvećim dijelom trajanja nalazi u procjepu između tih dviju tendencija – procjepu koji se počesto sklopi nad njim kao razdvojeno Crveno more.
Možda taj problem nije bio tako teško uočljiv već od samoga početka. Priča Izlaska hebrejska je legenda, lišena historiografskog i arheološkog utemeljenja, što nije naročito sporno čak ni među zagriženijim biblijskim povjesničarima. Egzodus je pak prikazuje kao povijesnu priču, trudeći se naći psihološko utemeljenje za mesijanstvo Mojsija, te racionalno obrazloženje za ono što u priči jesu i nužno moraju biti čuda. Film nastoji izmiriti neizmirljivo.
Scottov pristup dio je šireg problema današnje kinematografije – naše vrijeme kao da ne zna što tvori temelje epskog pripovijedanja, niti ga je voljno prihvatiti kao takvo. Mojsijevo poslanje danas kao da ne može izravno potjecati od Jahve: ono mora biti prikazano kao subjektivno, mistično iskustvo, sa svim potencijalnim dvojbenostima koje iz njega proizlaze.
A Mojsijevo predvodništvo ne može biti utemeljeno na Božjem planu za svoj izabran narod, nego uvjetovano nepravdama koje mu Faraon u svojoj djetinjastoj drskosti nanosi. Egzodus je ep koji to nije.
To što film donekle još i funkcionira ipak vrijedi pripisati Scottu, razmjerno uživljenom u pričanje svoje nestabilno postavljene priče – te Christianu Baleu. Iako nipošto neće postati ničiji pojam Mojsija, ikonografski jednako zadanog u popularnom poimanju od Michelangela do Charltona Hestona, njegov egipatski vojskovođa koji otkriva da mu je pravo ime Moše u sebi nosi svu onu gorljivost i nepokolebljivost koje odlikuju najbolja Baleova izdanja. Lišen monumentalne potpore Starozavjetnog Boga u glavnoj ulozi, Egzodus je gledljiv uglavnom zbog Balea.
To ne vrijedi za inače izvrsnog Joela Edgertona u ulozi Ramzesa II. (Usput, Biblija nikad ne navodi o kojem se faraonu u priči o Izlasku radi, ali čini se da je DeMille bio dovoljan presedan za historiografsko utemeljenje ovog scenarija.) Da je priča barem imala snage utemeljiti staru egipatsku religiju kao nešto istinsko u vremenu i prostoru koji opisuje, pa prikazati način na koji faraon jest bio utjelovljenje boga u kojeg njegovi sljedbenici vjeruju, doista bismo imali posla s bogovima i kraljevima.
Ali Ramzes II. ni trenutka nije to: on je razmaženi sin, on je ljubomorni brat, on je ožalošćeni otac – ali ni trenutka nije Faraon s velikim ”F”.
Možda jednog dana dobijemo film koji će znati spojiti nespojivo, religijsku i faktičku povijest, sa zanimljivijim tangentama priče o mesiji za čije postojanje nemamo nijednog dokaza – osim činjenice da je zaslužan za oblikovanje cjelokupnog svijeta koji nas okružuje. Zbivanja koja ovdje gledamo nemaju tu svjetotvornu snagu. Budući da ne želi biti mit, a ne može biti povijest, film Egzodus: Bogovi i kraljevi ostaje samo dokaz da je za epski spektakl ipak potrebno više od sastavnica koje dobro izgledaju na papiru.
Vodič po krajnjoj desnici
Sve što trebate znati o krajnjoj desnici i fašistima koji imaju petinu mandata u EP. Uživajte!
Njezin je otac izjavio da bi problem imigranata riješio u roku od tri mjeseca tako da među njih pusti virus ebole. Nedugo zatim njegova nasljednica Marine Le Pen premoćno je pobijedila na euroizborima u Francuskoj. Francuski Nacionalni front u Europski parlament šalje 24 zastupnika krajnje desnice, jednako kao i britanski UKIP, desničarska Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva. Francuska i Velika Britanija nisu zanimljive samo stoga što su u EP poslale najviše notornih desničara.
Trenutačno se dvije nove jake snage – francuska Nacionalna fronta i UKIP trude oko pridobivanja zastupnika za svoje parlamentarne grupacije. Pojedinačni zastupnici teško se mogu izboriti za svoj glas među 750 drugih kolega; da bi bili vidljivi, potreban im je rad unutar grupacije, što je uvjet i za sudjelovanje u odborima i za sredstva. Uvjeti za osnivanje grupacije predviđaju najmanje 25 zastupnika iz sedam zemalja. Marine Le Pen je u srijedu u Bruxellesu objavila da potreban broj zastupnika premašuje, ali ono što joj u trenutku dok ovo pišemo nedostaje je potpora iz barem još dvije zemlje.
Njezin je otac izjavio da bi problem imigranata riješio u roku od tri mjeseca tako da među njih pusti virus ebole. Nedugo zatim njegova nasljednica Marine Le Pen premoćno je pobijedila na euroizborima u Francuskoj. Francuski Nacionalni front u Europski parlament šalje 24 zastupnika krajnje desnice, jednako kao i britanski UKIP, desničarska Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva. Francuska i Velika Britanija nisu zanimljive samo stoga što su u EP poslale najviše notornih desničara
Dok je među šefovima vlada u Bruxellesu vladala nelagoda zbog nepoštivanja onoga što je bilo široko dogovoreno – Cameron je lobirao protiv imenovanja Jeana Claudea Junckera na mjesto predsjednika Europske komisije iako su pučani osvojili najviše mjesta u novom sazivu parlamenta – Marine Le Pen je po hodnicima okupljala svoju buduću grupu. Sretno se smiješeći kamerama, objavila je kako će joj se uz četiri nizozemska zastupnika desničara Geerta Wildersa pridružiti i četiri zastupnika austrijske Slobodarske stranke, jedan belgijski zastupnik i pet zastupnika talijanske Sjeverne lige koji su do sada bili s UKIP-om u grupaciji Europa slobode i demokracije (EFD).
Na istom avionu za Bruxelles predsjednik Sjeverne lige Matteo Salvini naletio je na Beppea Grilla, koji je krenuo na pregovore s Farageom o uključenju svojih 17 zastupnika u Farageovu grupaciju EFD. Pokret pet zvjezdica svojim je populističkim nastupom osigurao drugo mjesto u Italiji s 21 posto potpore. Hoće li se dogovoriti, još je neizvjesno.
Marine Le Pen boduje na Dansku narodnu stranku, ali ta se stranka navodno grozi francuske desničarke i sklonija je UKIP-u. Le Pen se nada i da bi joj se mogla pridružiti Sverigedemokratema, stranka švedske krajnje desnice koja je osvojila potporu 10 posto inače vrlo liberalnih Šveđana i tako dobila dva mandata, a računa i na finske desničare. Rok za sklapanje grupacije istječe joj 1. srpnja, kada treba biti formiran Parlament.
Tko to predstavlja Europljane u Europskom parlamentu – desničarski populisti
Obistinile su se crne slutnje da će na europskim izborima krajnja i fašistička desnica osvojiti 20 posto mandata te krenuti na ugrožavanje europskog projekta iz samog središta EU-a. Svima je zajednička borba protiv velikih ovlasti Unije i strah od drugih. Koliko su to dobri uvjeti za međusobnu suradnju imat ćemo prilike vidjeti. Marine Le Pen i Geert Wilders koji predstavljaju okosnicu moguće buduće grupacije imaju zajedničku agendu protiv Europe i muslimanskih imigranata, ali ne i o svemu drugome
Obistinile su se crne slutnje da će na europskim izborima krajnja i fašistička desnica osvojiti 20 posto mandata te krenuti na ugrožavanje europskog projekta iz samog središta EU-a. Svima je zajednička borba protiv velikih ovlasti Unije i strah od drugih. Koliko su to dobri uvjeti za međusobnu suradnju imat ćemo prilike vidjeti. Marine Le Pen i Geert Wilders koji predstavljaju okosnicu moguće buduće grupacije imaju zajedničku agendu protiv Europe i muslimanskih imigranata, ali ne i o svemu drugome.
Geert Wilders, za razliku od ostatka društva, nema ništa protiv homoseksualaca, a muslimane mrzi toliko da voli Židove, narod koji je trn u oku brojnoj subraći. Teško bi na ovom mjestu bilo pobrojati sve stranke koje koketiraju s krajnjom desnicom ili čak i nose tetovirane kukaste križeve, jer je samo nekoliko zemalja EU potpuno izbjeglo desničare. Pokušat ćemo predstaviti barem najznačajnije.
NACIONALNI FRONT Nacionalni front Marine Le Pen osvojio je na Europskim izborima 25 posto svih glasova, s tim da je u Francuskoj na izbore izašlo 43,5 posto birača, što je bilo više od europskog prosjeka. Najtužnije je da vrijeme radi u njezinu korist – konzervativci se raspadaju pod teretom afera, a vladajuće socijaliste Marine Le Pen pretekla je za čak 11 posto. Tužno je i to što Francuska s Njemačkom predstavlja samu kičmu EU-a. S Francuskom koja želi zauzdati Europu EU će postati invalid oslonjen na samo jednu nogu – Njemačku.
Osnivač Nacionalnog fronta Jean Marie Le Pen predstavljao je gadnog redikula. Njegova kći umila je imidž stranke i pronašla načina da k sebi privuče obespravljene radnike, nezaposlene, brojne gubitnike recesije. Zagovara zauzdavanje Europske unije i vraćanje Francuske Francuskoj (uključujući i serviranje svinjetine muslimanima u školama).
Nacionalni front Marine Le Pen osvojio je na Europskim izborima 25 posto svih glasova, s tim da je u Francuskoj na izbore izašlo 43,5 posto birača, što je bilo više od europskog prosjeka. Najtužnije je da vrijeme radi u njezinu korist – konzervativci se raspadaju pod teretom afera, a vladajuće socijaliste Marine Le Pen pretekla je za čak 11 posto. Tužno je i to što Francuska s Njemačkom predstavlja samu kičmu EU-a. S Francuskom koja želi zauzdati Europu EU će postati invalid oslonjen na samo jednu nogu – Njemačku
UKIP Stranka je osnovana još 1993. godine kao euroskeptična desna stranka, ali se u zadnje vrijeme ističe po svojim ksenofobičnim i rasističkim izjavama i borbi protiv imigranata. Od 2010. godine na čelu joj je Nigel Farage. Na europskim izborima ti desničarski populisti dobili su 27 posto, ali, tješe se Britanci, izlaznost je bila mala, a i u stopu su ih slijedili laburisti s 25 te konzervativci s 23 posto.
No, kad smo kod britanskih torijevaca – i oni u Europskom parlamentu igraju u desničarskom društvu u grupaciji Europskih konzervativaca i reformista (ECR) u kojima im društvo pravi i naša Ruža Tomašić. Tu su grupaciju osnovali britanski konzervativci nakon izbora 2009. odvojivši se od pučana kako bi što uvjerljivije demonstrirali britanske zahtjeve za veću autonomiju od europskih institucija, ne libeći se suradnje s kojekakvim sumnjivim likovima s europskog istoka, često upravo onima protiv kojih u domovini tako revno govore.
Torijevaca je u toj grupaciji sada 19, jednako koliko i Poljaka iz stranke Pravo i pravda, koji su pobijedili na izborima u Poljskoj, a društvo im, ako koga ne preotme Marine Le Pen, uz Ružu Tomašić prave još dva Čeha i po jedan zastupnik iz Litve, Latvije, Slovačke i Nizozemske. Mogla bi im se priključiti i njemačka euroskeptična stranka Alternativa za Njemačku koja traži izlazak iz eurozone.
DANSKA NARODNA STRANKA Danska narodna stranka, stranka krajnje desnice, pobijedila je u toj zemlji sa zapanjujućih 27 posto glasova i tako osvojila četiri mandata. Njezina osnivačica Pia Kjærsgaard smatra da imigracija nije ni prirodna ni dobrodošla. Marine Le Pen želi je u svojoj grupaciji, ali oni se nećkaju, smatrajući da Nacionalni front nije dobro društvo za njih.
Osnivač Nacionalnog fronta Jean Marie Le Pen predstavljao je gadnog redikula. Njegova kći umila je imidž stranke i pronašla načina da k sebi privuče obespravljene radnike, nezaposlene, brojne gubitnike recesije. Zagovara zauzdavanje Europske unije i vraćanje Francuske Francuskoj (uključujući i serviranje svinjetine muslimanima u školama)
STRANKA SLOBODE Nizozemska populistička Stranka slobode nije ostvarila uspjeh kakav je njezin vođa i osnivač Geert Wilders priželjkivao. Izbore su završili sa samo četiri zastupnika, a nadali su se barem dvostruko većem broju. Wilders je poznat po svojoj mržnji prema islamu, traži zabranu izgradnji džamija u Nizozemskoj i protjerivanje svih muslimana iz zemlje, a zabilježeno je i kako je muslimansku svetu knjigu usporedio s Hitlerovim ”Mein Kampfom”.
Na predizbornom skupu od okupljenih je tražio da se izjasne “žele li više ili manje Marokanaca u zemlji”, na što mu je oduševljeno mnoštvo uzvratilo s “manje, manje”. Wilders sebe ne smatra fašistom nego “desničarom” i “liberalom”.
SLOBODARSKA STRANKA Austrijska Slobodarska stranka osvojila je 20 posto glasova i udvostručila broj zastupnika na četiri mjesta. Njezin vođa Heinz-Christian Strache izrazito se protivi daljnjem useljavanju imigranata, naročito muslimana u Austriju. Stranka se spremna udružiti s Marine Le Pen u istu grupaciju.
SJEVERNA LIGA Talijanska Sjeverna liga osvojila je svega 6 posto glasova, ali imala je oštru konkurenciju u vidu populističkog Pokreta pet zvjezdica koji je drugoplasiran, iza stranke uspješnog novog talijanskog premijera. Sjeverna liga osvojila je pet zastupnika koje će rado udružiti s glasovima Nacionalnog fronta.
Zahvaljujući potpuno proporcionalnom sustavu u kojem je bilo dovoljno osvojiti minimum glasova za prolaz, Njemačka u Europski parlament šalje i jednog pravog neonacista, što je nezabilježeno u novijoj povijesti. Za mandat mu je bilo dovoljno to što je osvojio 1 posto glasova. Na predizbornim plakatima uoči izbora neonacistički NPD je riječju “gas” aludirao da bi rješenje za imigrante u Njemačkoj bile plinske komore. U intervjuima članovi te stranke ističu kako je Europa “kontinent bijelih ljudi”
FINCI Finska populistička stranka ranije poznata kao Pravi Finci osvojila je dva mjesta na izborima. Euroskeptici su, protive se euru i natječu u ksenofobičnim izjavama na račun muslimana. Mediji su nedavno podsjetili kako je jedan pripadnik stranke odbio doći na bal povodom Dana nezavisnosti jer nije želio biti u istoj prostoriji sa istospolnim parovima. Za dva zastupnika upravo se otimaju Le Pen i Farage.
Neonacisti
JOBBIK Postoje i oni s kojima u Europskom parlamentu nitko ne želi biti u društvu. Prije svih to je Jobbik, mađarska neonacistička organizacija koja je razvila i vlastitu vojsku. Uz veličanje nacizma posebno su opasni za pripadnike velike romske zajednice u Mađarskoj. Jobbikovci su bili drugoplasirani s 15-postotnom potporom (drugi po snazi su i na nacionalnim izborima) i tako osvojili tri zastupnika. Pobijedio je vladajući Fidezs, ali kako je krenulo, i oni možda neće ostati još dugo u pučanima.
ZLATNA ZORA Iako je u Grčkoj trijumf odnijela ljevica, trećeplasirana je neonacistička Zlatna zora, koja je s osvojenih 9 posto dobila tri mandata. Zlatna zora poznata je po premlaćivanju i ubijanju imigranata i neistomišljenika, a protiv vodstva stranke prošle je jeseni pokrenut i sudski proces. Nitko ih ne želi u svojoj grupaciji, pa se trenutačno u Europskom parlamentu vode pod “ostali”.
NPD Zahvaljujući potpuno proporcionalnom sustavu u kojem je bilo dovoljno osvojiti minimum glasova za prolaz, Njemačka u Europski parlament šalje i jednog pravog neonacista, što je nezabilježeno u novijoj povijesti. Za mandat mu je bilo dovoljno to što je osvojio 1 posto glasova. Na predizbornim plakatima uoči izbora neonacistički NPD je riječju “gas” aludirao da bi rješenje za imigrante u Njemačkoj bile plinske komore. U intervjuima članovi te stranke ističu kako je Europa “kontinent bijelih ljudi”.
(Prenosimo s portala forum.tm).