novinarstvo s potpisom
Ante Tomić
Nisam u životu mnogo puta kopao motikom, ali su mi ti mučni trenuci ostali u jasnoj uspomeni. Pamtim bolno povijena leđa i sunce koje nas je nemilice pržilo dok smo na njivi zemljom zagrtali mladice krumpira ili plijevili korov oko loze. [Read more…]
Na zidu stare zgrade u Maastrichtu, odmah do rijeke, piše grafit: ”Zašto dopuštate komedijašima da budu slavni (celebrities)”. Ne mislim se upuštati u filozofski doseg i dubinu te rečenice, samo primjećujem da je pojava javnog ekscentričnog ponašanja planetarna, da ludiranje ne poznaje granice. [Read more…]
Papina kateheza na općoj audijenciji održanoj 3. lipnja 2015.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ovih smo srijeda razmišljali o obitelji i tu temu nastavljamo, razmišljat ćemo o obitelji. Od danas pa nadalje ćemo u našim katehezama razmišljati i promatrati ranjivosti s kojima se suočava obitelj, u uvjetima života koji je stavljaju na kušnju. Obitelj ima mnoge probleme koje je stavljaju na kušnju. [Read more…]
Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi.
Bez previše sarkazma – nije to lako. Toliki trud kako bi se od jedne kune stvorilo deset ili stotinu. Ali nije to – to. Cilj je od jedne otići na tisuću. Ma kakvih tisuću, na milijun. Par milja, taman da riješimo sve svoje životne probleme. Ponekad mi se čini da se kladioničari ili lotomani trude više nego neki koji rade 8 sati za nekih prosječnih 5000 kn.
Napor koji ulažu u procjene i analize, u gledanje svih tekmi ili popisivanje brojeva izvučenih prošlih mjeseci te u nadglasavanje je li bolji Messi ili onaj drugi, uplaćen na klub ili sretan broj – uložen u pokušaj stvaranja npr. nove gume za žvakanje s okusom nogometne lopte, dao bi opipljiv rezultat. Financijski opipljiv. Možda od jedan ne bi napravili deset, ali uz toliku upornost i napor, rezultat bi vrlo lako mogao biti više od jedan. A to je puno.
Novac se stvara u postotcima na uloženo, a umnožavanje uloženog je iznimka. No, mi volimo bajke. Za nas je sve to više od igre. Volimo jednim udarcem ubiti ne dvije, nego bar tisuću muha. Jer tako nam govori plavokosa Šveđanka s TV ekrana.
I tako, svi smo vidoviti Milani, svi se kladimo na budućnost, svi pokušavamo pogoditi nešto što pogoditi može samo Onaj koji nas gleda s visina, kako god ga zvali. A do Njega ne možemo ni ajfonom šest, kojeg smo kupili za samo 99 kuna uz ugovor na 24 mjeseca i mjesečnu potrošnju od samo 599,99 kn. Praktički džabe. Sa svima razgovaramo besplatno, ali džabe nam to. Tarifa nam ne uključuje poziv do Njega, a samo On zna što će biti sutra.
Nisu vam rekli da ti pozivi ne idu u najpovoljniju mobilnu tarifu? Hoćete li zato tužiti telekom operatora? Manje bitno. Bitno je imati ajfon. Jer kako inače u birtiji staviti na stol staru Nokiju? Ajfon je ”must have”. A ponuda je, i tako, bila super povoljna, pa ste zagrlili život i otišli živjeti zajedno. Zajedno s novim ajfonom i starim dugovima telekomu lijepog slogana.
Povoljna je bila i ponuda za stambeni kredit. Tamo negdje, davne 2007. godine. Tko se još toga sjeća? To je bilo tako davno, da smo tad imali tek ajfon jedinicu. Povoljno smo ga dobili, evo baš smo ga prekjučer otplatili. S troškovima odvjetnika, sudskim pristojbama i kamatama.
Kamata na stambeni kredit je bila niska, a kredit bez troškova obrade. Što ne znači da nas nisu obradili. Nije bilo bitno s kim bankarite; svi su nudili i reklamirali, a mi smo tražili i uzimali. Mogli smo birati euro ili švicarac. A mogli smo birati i ne živjeti na kredit. Ne kupiti novi auto ili ostati u podstanarstvu. Plaćati najam mrskom stanodavcu. Svaki mjesec.
Ako ne želimo, mogli smo se iseliti i uzeti drugi stan. Ako nam je taj bio preskup, mogli smo u manji. Ako bismo našli posao na drugom kraju grada, mogli smo se preseliti u roku od mjesec – dva. Izaći iz toga stana i unajmiti drugi. No, tko je glup plaćati mjesečno 500 eura najam, kad za samo 600 eura i ciglih 30 godina imamo svoj stan? Najam plaćaju samo budale i papci.
Matematika je jasna. Kreditom imaš i ovce i novce. K’o Gregor. Osim toga, bolje je uzet kredu (ne posudit, nego uzet) u švicarcima, kamata je i do 2% niža. A 2% godišnje na trideset godina nije mala svota. Osim toga, taj stan ostaje našoj djeci. Stan je trajna vrijednost, investicija na kojoj se ne može izgubiti.
Vidi koliko je susjed Marko zaradio – kupio je pred par godina stan i sad već taj isti stan vrijedi upola više. I super je da djeca imaju naš stan. I da čekaju da mi odemo u starački dom ili na Mirogoj, pa da se mogu i oni nauživati te prekrasne nekretnine. U miru.
Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi.
Umislili smo si da znamo odgovore. Da znamo pogoditi rezultat utakmice života koja će trajati trideset godina. U kojoj ćemo svaki mjesec morati zabijati gol. A sve smo to radili bez poznavanja ekipe na koju smo se kladili. Nismo znali tko je na golu. Može li vratar naše ekipe obraniti penal Švicarcima? Kakav je srednji vezni? Koliko vrijedi špica i može li svaki mjesec zabijati gol? I to na stranom terenu – valuti.
Ušli smo u rizik koji, sad vidimo, nismo mogli ni pojmiti. To jest, mogli smo pojmiti, jer tko kaže da sutra CHF ne može biti jednak nula kuna? No, vjerovali smo da crni scenarij nije opcija. Ružičasti je opcija, možda malo sivi, ali crni nikako. A ispao je tamno crni.
Ugovor koji smo potpisivali, nismo baš čitali. Pitali smo bankara koja je najbolja opcija. Kao što narkić pita dilera jel’ bolje u venu ili šmrkat. Kao što smo pitali nasmijanu tetu na šalteru telekom operatora koja je najbolja opcija. I rekla nam je najbolju opciju. Najbolju za nju. I njenog šefa. I njegove dioničare.
I sad smo ljuti. Na proklete telekom operatore. Na gramzive bankare. Pogotovo one koji su bili inspirirani nama. A mislili smo da nam je bankar frend (isprika najboljem bankaru Jurici). Da telekom teta baš nama daje najpovoljniju tarifu. Jer ta tarifa vrijedi još samo do kraja mjeseca. A dobijemo i set noževa pride, ako baš danas potpišemo.
Ispalo je da nam nisu pomogli izabrati najbolju opciju. Pa ćemo ih sad tužiti jer nismo zadovoljni ishodom. Nisu bili fer i nisu nas upozorili na sve potencijalne probleme i rizike. Nisu pogledali u kristalnu kuglu i rekli da franak može na osam kuna. Nisu nam rekli da možemo ostati bez posla. Nisu nam rekli da naša nekretnina koju dajemo u kolateral može za par godina, u slučaju kraha tržišta nekretnina, biti nedovoljna za otplatu ostatka glavnice i da čak i da prodamo istu, plaćat ćemo im rate još deset godina nakon što nas deložiraju.
Na ugovoru nije pisalo –“Za sve rizike ili nuspojave upitajte svog bankara ili telekom operatora”. Pa je on zato ništavan. Tko bi reko, čuda da se dese, da Miljacka tečaje odnese? Što, Halide, ne predvidi i tečaj švicarca, ako si već predvidio poplave?
Vratite nam pare! Ali ostavite stanove! I aute! I ajfone! Jer mi to zaslužujemo. Nije u redu da nam se smiju ovi papci što su ostali podstanari i ovi što nisu kupili aute i ajfone. Neka i oni osjete našu bol. Neka pokažu solidarnost. Nismo krivi mi. Krive su banke. Telekomi su krivi. Kriv je onaj što ide s nama kroz život a koji nam omogućuje kupnju špeceraja na rate. I njegov gazda koji na nas s brijega gleda. Krivi su masoni i Bin Laden. Što su nam uopće nudili taj ajfon? I te švicarce. Da nije došlo do Franakgeddona, sve bi bilo ok.
Vratili bismo mi. Da nismo razbili taj auto koji još 4 godine moramo otplaćivati, vratili bismo mi. Da nam nisu ukrali taj ajfon, platili bismo mi. Četiri jahača Franakalipse sjuriše se bez najave i povećaše nam već debelo pretjerane rate za još 20% . Preko noći naš se dug vratio na stanje od prije par godina. A mi smo vraćali i vraćali. Što se to dogodilo da 4,8 kuna sad postade 7,5 kuna?!
Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…
Zato – spašavaj nas ministre financija. Spašavaj nas vlado. Konvertirajte nam kredite u eure, u kune u drahme u bilo što. Samo ne u švicarce. Poništite te zločinačke odredbe tih nametnutih nam ugovora. Odriješite nam duge naše, kako i mi… ma čekaj…ok, ipak susjed Štef mora vratit onih 500 kuna što je posudio još pred Božić.
A čini se da ovo nije kraj. Jahači Frankalipse su projahali tek prvi krug. Kraj je kad debela dama zapjeva. Al’ ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka…
Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu. Kako bi mučki šutio i s guštom vraćao kredit s manjom kamatom da se Franakgedon nije dogodio, tako će i sad vraćati kredit i sprdati se javno sa svojim promašajem.
Neće druge kriviti za svoj promašaj, koji je većinom proistekao iz njegove želje da ima krov nad glavom, i to onakav kakav zaslužuje. Sad ima baš to što je zaslužio (uključivo i debelo precijenjen krov nad glavom) i nada se da je iz toga bar nešto naučio. Naučio je da ne može predvidjeti budućnost. Naučio je da nema tako crnih scenarija koji se ne bi mogli desiti. Naučio je da se za poslove koji traju dugo u budućnost uputno osigurati protiv rizika, pa čak i onih nepojmljivih. Vraća i vraćat će ono što je posudio i poštivat će potpis koji je svojevoljno stavio (i skupo ovjerio) na dokument. Dok mu živo srce bije!
(Prenosimo s tportala).
Priopćenje Zbora satiričkih novinara HND-a povodom masakra u Parizu
Zbor satiričkih novinara HND-a najstrože osuđuje jučerašnji teroristički čin i izražava sućut obiteljima i prijateljima stradalih kolega novinara i karikaturista.
S nevjericom smo primili vijesti o činu koji nas je sve natjerao da duboko promislimo o poslu kojim se bavimo ali i o pitanju slobode govora u današnjem svijetu.
Smatramo da je nedopustivo bilo kakvo relativiziranje ili čak opravdavanje ovakvog čina zbog povrede vjerskih osjećaja – jer to jednostavno nije tako.
Terorizam nema religiju, terorizam nema nacionalnost, terorizam je bolest za koju moderno društvo treba pronaći lijek.
Stradali kolege su bili svjesni opasnosti, primali su prijetnje, preživjeli su bombaški napad, ali nisu odustajali od svog uvjerenja da je sloboda govora nepovrediva.
Upravo zbog toga, ova tragedija je stavila teret obveze svim satiričarima da nastave sa svojim radom, jer ukoliko i jedno satiričko pero bude ugašeno zbog ovog čina, tek onda će to značiti pobjedu terorizma nad zdravim razumom.
za Zbor satiričkih novinara HND-a
Vlado Lucić, predsjednik
(Prenosimo s portala hnd.hr).
Mihael Silađi nije performer. Nije poput Toma Gotovca konceptualni umjetnik. Ono što povezuje Mihaela Silađija i multimedijalnog umjetnika Toma Gotovca je golotinja koju su obznanili gradu, jedan Puli – drugi pred trideset i tri godine Zagrebu, ali i to da ih je država obojicu prezrela, odbacila i zaboravila. Gotovcu je, slavi usprkos, pred kraj života namijenila ubožnicu u Dugoj Resi, a mlađahnome Mihaelu Silađiju otela je mogućnost da prehrani obitelj kaznivši ga s 2000 kuna jer je – kao što to čine i na tisuće drugih – za male pare obavljao sitne popravke po kućama.
Nezaposleni Silađi je u znak protesta protiv nepravedne odluke da u državni proračun mora uplatiti kaznu od 2000 kuna na pulskom Prekršajnom sudu ostavio svu svoju odjeću i obuću, mobitel i automobil i tako, do gola kriv, uputio se gradskim ulicama do redakcije Glasa Istre. Novinarima je objasnio da je nezaposlen i da ga je država kaznila zbog rada na crno.
Veli da mora, ako želi dug društvu i državi ispuniti i kaznu platiti, novac opet zaraditi na crno jer posla nema. Zato je jadnik, ne bi li skrenuo pažnju na apsurdnost donošenja takve kazne koja ga ponovo potiče na prekršaj hrabro posegnuo za metodom Toma Gotovca i Vlaste Delimar i k’o od majke rođen prošetao Pulom premda, kao što znate, nije riječ o performeru. Zaradio još jednu prekršajnu prijavu i optužni prijedlog zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana…
U vrijeme kad sa svih ekrana, i onih televizijskih, i onih kompjutorskih, bez ikakve cenzure i svrhe navire golotinja, ponekad i na rubu pornografije, golo tijelo Mihaela Silađija, koje će svatko tko još nije oguglao na posvemašnje siromaštvo i očaj hrvatskih građana, svatko tko je imalo senzibilan i spreman uživjeti se u ulogu onih čiji se tanjuri iz dana u dan pune samo očajem i beznadežnošću, doživjeti kao akt pobune, protesta. Bunta protiv indiferentnosti onih koji vode – na siromaštvo vođenih.
Ali ne, ovaj jadničak koji je radom – a ne krađom i prevarom kao što to čine moćnici, i oni gospodarski i on politički – osiguravao egzistenciju svojoj obitelji u Medulinu gurnut je kaznom koju ne može ispuniti a da ponovo ne prekrši zakon u začarani krug. Ministri, pak, u ovoj zemlji za daleko teža djela kao kaznu dobivaju društveno koristan rad – gule, primjerice, krumpire. Bivši ministar poljoprivrede ogulio ih je popriličan broj.
O.K. Zar i ovaj nesuđeni kućni majstor i performer iz nehata ne bi umjesto kazni od nekoliko tisuća kuna, koje ga najvjerojatnije uskoro čekaju, mogao mijenjati žarulje i bojati zidove u kakvom pulskom ili medulinskom domu za napuštenu djecu, starčad i beskućnike u kojima bi, ako se pokaže, možda mogao dobiti kakvo stalno ili privremeno zaposlenje. Ovako ga sudac, ili sutkinja ne zna se, kažnjavanjem tjeraju u stalno nove i nove prekršaje…
Možda sam ja neupućena i ne znam da sudovi zatvore otvorenog tipa i društveno koristan rad čuvaju i rezerviraju isključivo za ljude s političkim i “bankovnim” pedigreom, pa kućni majstori koji mijenjaju gumice na slavinama i montiraju vodokotliće kupljene na akcijama nemaju u tom elitnom društvu kojemu nije problem plaćati kazne što tražiti.
No nikako se ne mogu oteti dojmu da oni koji posljednjih nekoliko desetljeća upravljaju našim životima, bilo tako što kreiraju zakone s drakonskim kaznama za bezvezne prekršaje, ali i oni koji te zakone provode i sude nam kad se o njih ogriješimo, nemaju nikakav dodir sa stvarnošću…
Da imaju, zar bi se Milanka Opačić o Vladinoj namjeri da se građanima lošeg imovinskog stanja oproste manji dugovi obraćala u Burberry opravici koja, ukoliko ju je nabavila legalno i ako nije lažnjak kao jedna od njezinih torbica zamijećenih pri ranijim istupima, košta upravo toliko da bi se njome jedan dug zasigurno mogao otplatiti. Ne mislim da se Milanka Opaćić trebala pojaviti pred kamerama u “opravi Toma Gotovca ili vlaste Delimar” (mada zasigurno njezina golotinja ne bi vrijeđala moralne osjećaje građana), ali Burberry je za taj trenutak odista bio potpuno promašen – bahat odabir.
Da je sudac koji zakone provodi imao imalo empatije za jadnička bez posla koji sitnim popravcima bez računa pokušava osigurati kruh na stolu svoje obitelji i kaznu automatski zamijenio za društveno koristan rad, sve bi imalo nekog smisla. Mi koji to gledamo i o tome slušamo pomislili bismo: O. K. pokušavaju ovu u svemu zapuštenu državu urediti prema pravilima civiliziranog svijeta. Zakon je jednak za sve. Isti za ministra i nezaposlenog kućnog majstora.
Ovako, odluka, pretpostavljam odjevenog, suca Prekršajnog suda u Puli i modno osviještene ministrice više je povrijedila javni moral od golotinje očajnoga Mihaela Silađija.
BBC Svijet
Foto: Nena News
Gideon Levy je rođen u Tel Avivu nakon što je njegov otac došao u Izrael bježeći pred nacizmom u Europi. Levy jedan je od rijetkih Izraelaca koji javno preispituje vojne akcije u pojasu Gaze u okviru operacije ”Zaštitni pojas” koja je počela 8. srpnja i do sada prouzrokovala gotovo 2000 mrtvih.
Levy je novinar u dnevniku Haaretz, najstarijem i najliberalnijem u Izraelu, te već godinama izvještava o palestinsko-izraelskim sukobima. U svojoj tjednoj kolumni trudi se prikazati život i životne okolnosti Palestinaca.
Običavao je ići u Gazu i odatle izvještavati. Međutim, otkad se 2006. Izrael povukao s tog područja, izraelski novinari to područje više ne mogu posjećivati.
Levy glasom i perom prikazuje drugo lice lepeze izraelskih razmišljanja.
Engleske novine The Independent upitale su se 2010. godine je li Levy najomraženiji ili najhrabriji čovjek u Izraelu. Odgovor bi se danas mogao naći u činjenici da šezdesetogodišnji novinar svojim Tel Avivom prolazi u pratnji tjelohranitelja. Izrael se za njega, u koji je njegov otac došao bježeći pred nacizmom u Europi u potrazi za sigurnošću, pretvorio u opasnost.
BBC Svijet razgovarao je s njime o sukobima i njegovom novinarskom iskustvu u društvu koje postaje sve homogenije.
Je li ovaj sukob gori od prijašnjih operacija Izraela protiv Hamasa (2008. – 2009. i 2012.)?
Da, u svakom smislu. Ozračja u samom Izraelu, uništavanja i mrtvih. Gore je.
Većina Izraelaca podupire operaciju ”Zaštitni pojas”. Zašto mislite da je tako?
Prvenstveno poradi toga što se u svakom ratu u Izraelu ljudi homogeniziraju, barem na početku. Nadalje, zato što je Hamas, da se tako izrazim, dobar neprijatelj. Mrze ga u Izraelu i drugdje. K tome, ozračje u zemlji postalo je posljednjih godina nacionalističko s vrlo, vrlo desnom vladom. I medijima koji je podržavaju. Svi mediji, izuzevši moje novine, podupiru tu operaciju. Čini se da izraelski mediji govore jednoglasno, ne rade svoj posao. Gotovo da i ne izvještavaju o palestinskim žrtvama, plaču Palestinaca, o palestinskoj agoniji.
Jesu li vam poznati slučajevi u kojima su vaše kolege bile podvrgnute cenzuri ili autocenzuri?
Ne, nije mi poznat niti jedan slučaj. Imam osjećaj da većina svojevoljno podupire službeni stav.
Za one koji misle poput vas to mora biti vrlo frustrirajuće.
Frustirajuće, najblaže rečeno, budući da se u velikom broju slučajeva radi o nečemu što plaši. Sada je nivo tolerancije na nuli i to je vrlo odbojno.
Koliko vam je u tom kontekstu bilo moguće raditi i reći ono što želite?
Postoje dva nivoa. U mojim novinama imam potpunu slobodu i podršku. I izražavam svoje stavove potpuno slobodno. Međutim, vrlo mi je neugodno sučeljavanje s javnim mišljenjem Izraelaca. Hodam ulicama Tel Aviva s tjelohraniteljem. Primam poruke pune mržnje, izložen sam verbalnim napadima. Teško je.
Što vam kažu?
Mislim da naš telefonski razgovor to ne bi izdržao; vrlo su neugodni, možete zamisliti. Rekli su mi da sam ”izdajica”, ”smeće”, ”idi u Gazu” i puno gore stvari.
Prijete li vam?
Ne, nisam imao izravnih smrtnih prijetnji. Ne mogu reći da je netko napisao nešto određeno. No, već je bilo slučajeva da je desnica u dva posljednja tjedna u Tel Avivu premlatila prosvjednike. Palestinci su također premlaćivani po ulicama, svakih nekoliko dana. I često me upozoravaju da budem oprezan.
Kada ste se odlučili za tjelohranitelja?
Nakon članka o izraelskih pilotima (objavljenog u Haaertzu 15. srpnja u kojem dajem kritičan prikaz pilota izraelskih zračnih snaga koji bombardiraju Gazu). A odlučujući je bio, vjerujem, intervju sa mnom, uživo, u gradu Ascalonu, za Drugi program, glavni program izraelske televizije, koji je grupa nasilnika prekinula. Tada sam shvatio da živimo u opasnom okruženju.
Foto: BBC
Vaša je židovska obitelj otišla u Izrael u potrazi za sigurnošću. Imajući to u vidu, kako se osjećate kad proživljavate trenutke poput onog u Ascalonu?
Uvijek sam na svojim predavanjima običavao reći da je Izrael demokracija za njegove židovske građane (ali ne i arapske). Sada počinjem misliti da je to demokracija za one njegove židovske građane koji razmišljaju istoznačno i nije tolerantna prema drugačijim prosudbama. Ovo su napeti trenuci i vjerujem da će se, kad završi rat, situacija ponešto smiriti, ali će ožiljci ostati.
Neki kažu da izraelsko ponašanje dovodi u opasnost sigurnost Izraelaca u drugim dijelovima svijeta; vjerujete li da za njih Izrael snosi odgovornost?
Vjerujem da je jedan od razlog postojanja ove države zaštita izraelskog naroda. A sada vidimo da Izrael ugrožava Židove u svijetu. I ne vjerujem da je Izrael posebno privlačan Židovima. Famozna ”nacija-sklonište” pretvara se na različite načine u, za Židove, najopasnije mjesto na svijetu.
Odakle dolaze najekstremniji stavovi o Palestincima, o Gazi?
Godinama vlada i mediji potiču i šire strah i mržnju. I ovo je posljedica: sistematska i potpuna dehumanizacija Palestinaca.
Tko dobiva na tome?
Nitko ne dobiva, Izrael gubi. Ali to ne vide. Vlada sigurno na neki način dobiva jer ujedinjuje ljude oko sebe. Međutim, mislim da se sada ne smije pitati tko dobiva, budući da se usred rata, u svakom slučaju, ljudi priklanjaju vladi. Hoće li biti dobitnika ili gubitnika, vidjet ćemo kad ovo završi. I nisam siguran da će vlada biti dobitnik.
Vjerujete li da Hamas dobiva ovim sukobom?
Bez sumnje. Hamas je bio izoliran, bez sredstava, s vrlo malo podrške među Palestincima. Sada ga se smatra stvarnim otporom. Svijet s Hamasom razgovara posredno ili neposredno. Na međunarodnom i lokalnom nivou on je ojačao.
Kako vidite mogućnost rješenja sukoba?
Ne vidim ju.
Što će se potom dogoditi u Gazi?
Vjerujem da će biti još puno prolivene krvi prije nego što se svijet probudi i prekine to. Svijet još nije blizu tome.
Jeste li mislili otići iz Izraela?
Ne. Nikako. Ovo je moja zemlja, rodio sam se ovdje, sinovi su mi rođeni ovdje i nemam namjeru otići. Nastavljam svoj posao.
Napomena uredništva: Ovaj je intervju vođen prije nego što se ostvarilo privremeno primirje u Pojasu Gaze. Objavljen je u utorak, 12. kolovoza 2014., na portalu BBC-ja.
Sa španjolskog za Autograf.hr preveo Igor Meden
Ovaj tekst zove se isto kao i knjiga Milovana Danojlića, objavljena davnih dana kada je Danojlić još pisao dobru prozu, a ne konfuznu emigrantsko-patriotsku domotužnu esejistiku, tzv. patriotistiku. Kao da su čitavi vekovi prohujali od tada, i štošta se bilo izmenilo, ali evo kao da polako zatvaramo krug i vraćamo se izvorištima, to jest tom famoznom ranom ustajanju.
”Ko rano rani, dve sreće grabi” poslovica je koju znamo valjda oduvek, mada nemamo pojma kakve su to dve sreće (ponajčešće nam i ona jedna izmiče), možda zato što ne ustajemo dovoljno rano. Kako god bilo, baštinici smo jedne agrarne civilizacije u kojoj te ranoranilačke mudrosti uistinu imaju smisla; za zemljodelce rano je ustajanje uistinu važno, treba ”za videla” obaviti sve poslove na polju i u kući i okućnici, treba slediti ritam življenja prirode, prilagođavati mu se i, dakako, eksploatisati ga.
I tu tzv. savremena tehnologija ništa bitno nije izmenila: pitaj seljaka da li je moguće biti marljiv čovek, a ne ustajati u cik zore i dobićeš negativan, možda i zgranut odgovor. I oko toga je on sasvim u pravu – za horizont svog iskustva. Nevolja nastaje kada se taj horizont veštački i na silu univerzalizuje…
Čovek koji je od pre neki dan predsednik Vlade Srbije, a već neko vreme je daleko najmoćnija politička ličnost u zemlji, iz nekog je razloga jako sklon ranom ustajanju (i jako je sklon da o tome javno govori, onim neprobavljivim vidite-kako-se-žrtvujem-za-vas tonom). O tome, doduše, ništa nismo znali pre nego što je zaseo na vlast, pa ne znamo je li tek tada razvio tu naviku ili je, pre će biti, tek tada ta njegova jutarnja sklonost postala važna i za druge ljude. Čuj – važna, a zašto je važna?
Da bi se to razumelo, mora se znati kako funkcionišu autoritarne poludemokratije ili postdemokratije, sa moćnim Harizmarhom na vrhu, čovekom koji se predstavlja kao ”narodna majka”, pošteni tribun, samozatajni trudbenik, svakovrsna suprotnost ”otuđenim elitama” (nekako, gle, uvek levo-liberalnim) koje da su ”upropastile državu” u nekom prethodnom periodu. Takav je Erdogan, takav je Orban, a o Putinu ili nepravedno pomalo zaboravljenom Lukašenku da i ne govorimo. Srpski se isfabrikovani Harizmarh pridružuje tom društvu na razne načine.
U redu, ali kakve to veze ima s ranim ustajanjem? E pa, Vučić je Aleksandar eto bio namislio da reši problem tzv. nerada vladinih i drugih državnih službenika i službi (a već se vidi tendencija kapilarnog širenja ranoranilačke pošasti na razne druge javne službe) tako što će im početak radnog vremena pomeriti sa ”evropskih” 9 na 7.30 sati. Dosta je bilo lenčarenja i izležavanja po krevetu čak do 8! Pretpostavljam da je i to kompromis kojim Vučić pokazuje svoju demokratičnost i širinu, jer on bi intimno radije da rade od 6…
Sasvim ozbiljno, ova je bizarnost dobila u Srbiji veliki publicitet i pretežno odobravanje ili bar to tako izgleda kada se propusti kroz filter pretežno pripitomljenih medija koji novom Vođi pokorno jedu iz ruke, uz prigodne coktaje uživanja i zahvalnosti.
Kada se malo razgrne dimna zavesa demagogije, sve što iza toga preostaje je svojevrsni ritualni mobing onih koji su pod premijerovom komandom. Stvarna javna korist od ranog ustajanja je nevidljiva i po svoj prilici nepostojeća: najpre, broj radnih sati ostaje isti, ranije se počinje, ali se ranije i završava. Drugo, uistinu je priprosto verovati da je i sam broj radnih sam po sebi i nužno znak da se mnogo radi. Ne, ne mora se mnogo raditi ako se radi dugo (to tako prosto, a i to samo donekle, funkcioniše jedino kod tzv. manuelnih poslova), a još manje se mora dobro raditi…
Da bi se radilo i mnogo (u smislu: efikasno) i dobro, važnije su mnoge druge stvari: dobra i suvisla organizacija posla, podela uloga u kojoj se vrlo precizno zna šta je čiji posao i odgovornost, visoki profesionalni kvaliteti zaposlenih, etc. Ne morate biti menadžerski genije da biste to znali.
Kada sve to saberete, ne vidi se nikakva posebna javna korist od isterivanja državnih i javnih službenika iz kreveta u cik zore. Možda ga precenjujem, ali deluje mi da je Vučić ipak dovoljno inteligentan da je i sam toga svestan. Ali, ako sam u pravu oko njegove inteligencije, onda je on i dovoljno promućuran da zna da ta stvar njemu donosi korist.
Naime, ovde imamo posla sa ciničnim ekspoatisanjem upravo dubinski ukorenjene ”zemljodelačke” svesti stanovništva: i oni koji sami više odavno ne obrađuju zemlju kao da su suštinski ostali zarobljeni u tom sistemu vrednosti, mada on ne funkcioniše u drugačijim uslovima. To je sama bit populističke demagogije: ”dati” puku nešto što mu uopšte ne treba i ničemu mu ne koristi, ali upakovati to tako da mnogi poveruju da je to sama Blagovest. Vučić je za samo dve godine naučio impresivno mnogo trikova te vrste, a uz to nije opterećen gadljivošću prema njihovoj eksploataciji.
Jedan drugi pisac koji se od dobre proze bio okrenuo mnogo problematičnijim tekstovima, Momo Kapor se zvao, u doba je socijalizma objavio roman ”Od sedam do tri”, nazvan po tipičnom radnom vremenu socijalističkog činovništva. Naslov izgleda ponovo postaje aktuelan, što je još jedan mali simbol neprestanog vrćenja u krug: demagozi i populisti uvek sve menjaju s namerom da sve ostane isto.
U jednom nedavnom intervju Saša Poljanec-Borić ukazala je na razliku između tranzicije i prisvajanja javnih dobara. Pa dok potvrđuje kako se kod nas nepobitno dogodila tranzicija, te kako je ona kod nas i završila, ističe da je prisvajanje javnih dobara, usprkos činjenici da se tranzicija završila, u toku. Iz toga slijedi da otuđivanje javnih dobara i tranzicija nisu niti istovjetni niti, nužno, sinkroni procesi. Razlika među njima je, po autoričinom mišljenju, ponajprije strukturna.
Tranzicija je višedimenzionalni konstrukt koji ima politički, ekonomski i socio-kulturni sadržaj a prisvajanje javnih dobara je jednodimenzionalni proces ekonomske ekspanzije raznih inačica privatnog vlasništva kao temeljnog “efikasnog” poslovnog modela. Tendencija poistovjećivanja tranzicije koja je u Hrvatskoj završila i procesa otuđivanja javnih dobara koji je u tijeku vodi, po autoričinom mišljenju, na krivi politički kolosijek, koji će umanjiti mogućnost da se postojeći neodrživ društveni i politički proces nekritičnog smanjivanja javnog sektora preoblikuje.
Teza je to koja proizlazi iz ove knjige u kojoj je Saša Poljanec-Borić objedinila seriju tekstova koji su u realnom vremenu kontekstualizirali društveno relevantne teme za koje je imala znanstvenu kompetenciju. Ti su tekstovi, objavljeni unatoč posvemašnjoj medijskoj blokadi glavnih dnevnih novina i nacionalnih tjednika u kulturnim glasilima, na slabo vidljivim portalima, s različitim političkim predznacima, središnji dio ove knjige.
Svi u ovoj knjizi okupljeni tekstovi nastali su u razdoblju od 2007. do 2011. godine, prateći društvenu dinamiku procesa koji je osporavao političkim elitama u Hrvatskoj raspolagati javnim prostorom kao da je njihov.
Naslov: Kultura angažirane sociologije
Autor: Saša Poljanec-Borić
Publicistika
Godina izdanja: 2013.
Broj stranica: 128
Uvez: meki
ISBN 9789537964061
Izdavač: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Nakon što je sad već povijesnim posjetom Mostaru i obilaskom demoliranog sjedišta hercegbosanskog HDZ-a – uz ritualni šok i nevjericu pred spaljenim raspelom – ponudio smjernice za dekonstrukciju “bosanske revolucije”, hrvatski je premijer otišao na zasluženo skijanje u Austriju. Posao je obavljen.
U međuvremenu je hrvatska inteligencija cijeli tjedan udarnički radila na demontaži takozvanih “socijalnih nemira” u susjednoj državi.
Novinski komentatori, profesori političkih nauka, nezavisni intelektualci, književnici, blogeri, biskupi, sociolozi, analitičari, geostratezi i znanstveni novaci s Instituta za međunarodne odnose ispisali su u tjedan dana valjda deset hiljada stranica i u dirljivom konsenzusu nacionalne pameti zaključili kako je ono što se prodaje kao “pobuna gladnih” tek dobro smišljena bošnjačka ujdurma uperena protiv Hrvata i Srba, na što bosanskohercegovački Hrvati – mudri i neprejebivi, kao uostalom svi Hrvati na svijetu – nisu i neće nasjesti.
U veličanstvenoj zamjeni teza sve ono što je bilo bjelodanim dokazom da je do demonstracija, baš kao i pratećeg nasilja nad “društvenom imovinom”, došlo spontano – splašnjavanje nereda, plenumi građana, bolno naivni zahtjevi, zbrka među revolucionarima, njihova “razotkrivena” prepiska, otimanje za čast i slavu “vođe” – izvedeno je kao dokaz da je “revolucija” organizirana, a činjenica da je do pobune došlo u većinski bošnjačkim kantonima kao dokaz da je organizirana u bošnjačkom političko-obavještajnom podzemlju.
Ako je pak organizirana u bošnjačkom političko-obavještajnom podzemlju, posve je jasno koji joj je cilj.
Bošnjacima, naime, i gladnima i sitima, i pametnima i glupima, i beskućnicima i ministrima, samo je jedna stvar na pameti: zajebati Hrvate. Ronit će Bošnjak po kontejnerima, prositi po ulicama, pasti travu i jesti govna, bauljat će dnom vlastitog života ako treba, ali će zajebati Hrvate. Da, i Srbe.
Ništa Bošnji ne smeta, nikad mu nije dovoljno loše da ne može biti gore, ni oko čega se on ne može dogovoriti, ni ekskurziju ne umije organizirati, a kamoli revoluciju, ali ako je za zajebati Hrvate i Srbe – dakle za unitarnu Bosnu i Hercegovinu s bošnjačkom većinom – izaći će na ulicu i popaliti sve kantonalne vlade ovoga svijeta.
Prema tumačenju hrvatske inteligencije, samoga skorupa svjetske pameti, pobuna nije moguća izvan etničkog okvira. Ne postoje gladni, siromašni ili nezaposleni – postoje samo gladni Bošnjak, siromašni Srbin ili Hrvat bez posla. Hrvat bez posla je oksimoron: ako je Hrvat, ako je, dakle, ostvaren kao etničko biće, koji će mu kurac još i posao?
Tako organiziran svijet je savršena dvodimenzionalna ravna ploča na kojoj su sve koordinate nacionalne i etničke. Nesporazumi su na toj ravnoj ploči mogući samo tamo gdje nisu jasno povučene etničke granice. Recimo, u Bosni i Hercegovini.
Gdje Hrvati nemaju entitet, Srbi nezavisnost, a Bošnjaci državu. Na tom divnom, ravnom svijetu na ulice se izlazi samo za etničke granice, teritorij i državu. A hrvatski Hrvati, hvala dragome Bogu gdje čuo i gdje ne čuo, svoju državu imaju. I to bi otprilike bila poanta cijele priče.
Prije dvadesetak godina, u ono olujno ljeto 1995., tu je poantu lijepo objasnio nepravedno zaboravljeni Božidar Spitzer, dugogodišnji direktor jedne zagrebačke osnovne škole i još dugogodišnjiji pisac pisama čitatelja u Vjesniku.
“Iako je prošlo pet godina od proglašenja hrvatske državne samostalnosti, još uvijek se ne možemo osloboditi fraza iz onog jezika”, pisao je tada vrijedni direktor Božidar. “Uveli smo svoju novčanu jedinicu, kunu, ali mi još uvijek ‘nemamo ni dinara’, kod nas vlada ‘besparica’. Koliko je dinar simbolizirao kolonijalni položaj Hrvatske, toliko sada kuna označava hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Zar se ne može sasvim jednostavno reći: nemam ni kune?”
Zato su, eto, Hrvati devedeset prve “izašli na ulice”: zato da svoji na svome nikad više ne kažu “nemam ni dinara”, da nikad više u Hrvatskoj ne bude besparice. Zato da slobodno, punim plućima kažu: “Nemam ni kune”. Za slobodnu hrvatsku beskunicu.
To je bila naša “revolucija”: Domovinski je rat, to je danas jasno, bio klasična revolucija, nasilna promjena sistema i restauracija imperijalnog kapitalizma, baš kao što su vas onomad u školi učili kako je Narodnooslobodilačka borba bila i socijalistička revolucija.
Zato je važno svijet objasniti kao dovršenu ravnu ploču na kojoj ne žive ljudi, već nacije. Živ čovjek, jebiga, ima listu sa stotinu zahtjeva, a nacija samo jedan: nacionalnu državu. Ne postoje siromašne, gladne ili nezaposlene nacije – postoje samo nacije bez države.
Zato je bilo važno “bosansku revoluciju” objasniti kao paradržavotvorni – dakle po definiciji antihrvatski i antisrpski – projekt bošnjačkog političko-obavještajnog podzemlja.
Zato je, najzad, u veličanstvenoj zamjeni teza činjenica da je do nereda došlo u većinski bošnjačkim kantonima – što je bilo bjelodanim dokazom da je ono što se prodaje kao “pobuna gladnih” tek dobro smišljena bošnjačka ujdurma uperena protiv Hrvata i Srba – bošnjačkim političkim elitama poslužila kao dokaz da su organizirani upravo u hrvatsko-srpskom političko-obavještajnom podzemlju, dakle kao dobro smišljena ujdurma protiv Bošnjaka.
Zato je, shvatili ste, takva jedna stvar – pobuna gladnih, siromašnih, obespravljenih i nezaposlenih – u Hrvatskoj nemoguća. Hrvati imaju svoju državu, svoju kunu i svoju beskunicu, Hrvati su dovršeni projekt. Oni koji bi se danas pobunili – ili, preciznije, oni koji će se sutra pobuniti – unaprijed su tako označeni kao rušitelji hrvatske države, uvoznici “bošnjačkog proljeća” i tko zna čije bjelosvjetske revolucije.
Podmuklo se stoga unaprijed veselim teškim mukama Zorana Milanovića. Najprije da u Hrvatskoj nađe multietničku sredinu i grad u kojemu će pasti u zagrljaj Tomislavu Karamarku, pa da pusti suzu nad spaljenim raspelom u demoliranom sjedištu HDZ-a i pred televizijskim kamerama objasni kako je sva sreća da Hrvati nisu izašli na ulice.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
