Na samome početku: grijeh i strah. Strah od grijeha,
dvostruk. Jedan sentimentalan, bolan: da ne uvrijediš
Isusa a Isus jest i Kralj i Bog na nebesima, ali Isus je
već i sav tvoj, lični i kućni, odmah uz mater, djeda,
baku, ako uvrijediš njega, ne možeš se smiriti, peče te
jednako kao da si zlo i uvredu nanio njima, najbližima.
(Korizmeni napjev Ja se kajem, Bože mili, / od svakoga
grijeha moga, / i srce mi gorko cvili / jer uvrijedih
tebe, Boga udara bolno u svaki damar djetinje
osjetljivosti.) [Read more…]
Božićna ispovid
Moja mama prije svakog Božića ode se ispovidit u Gospu od Cukra. Mama je ugibala u ispovidačnicu i zlamenovala se. U ispovidačnici je iza mrižice sidijo onaj fra Ive. Mama je rekla: ”Faljen Isus i Marija!“ Fra Ive je zagrintao: ”Oho, najdraže su mi ove šta se dođu ispovidit jednom godišnje…“ [Read more…]
Marija, žena puna milosti
Žena u Crkvi, osim u iznimnim slučajevima, nije prihvaćena kao cjelovita osoba, nego se, uglavnom, poimlje u njezinoj majčinskoj i supružničkoj funkciji. Identitet žene da je biti ili majkom ili djevicom. Za muškarca, međutim, ne kaže se da je njegov poziv biti ili ocem ili djevcem. [Read more…]
Isus u kampanji
Ne pamtim, a nažalost pamtim dugo, ovako iritantnu predizbornu kampanju. Mnogima je neprobavljiva. Nije, dakle, nesvarljiva samo meni koja sam se tijekom života i posla kojim se bavim naslušala i napisala budalaština i nerealnih obećanja ne samo hrvatskih političara već u jednoj fazi života i onih iz “regiona”. Sve to, znam, nužno vodi u zasićenje i sveopće nepovjerenje u izrečeno i u apatiju nas birača svjesnih da ćemo biti iznevjereni kome god da damo glas. Pa ipak, otkako traje ova kampanja, ja se osjećam se bulimično. Mučno mi je iza čitanja prvih četiri, pet stranica novina. Povraća mi se nakon centralnih i regionalnih dnevnika i specijaliziranih, izborima posvećenih emisija. [Read more…]
Baldasarov pozdrav ustašama
“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.
”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“
Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.
Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.
Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.
Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.
Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.
Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup
Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.
Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.
Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.
Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.
Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri
Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.
Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.
Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.
Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Portret savremenika: Isus
Naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi.
Izvod iz prekršajne i krivične evidencije Službe bezbednosti Sinedriona u Jerusalimu; strogo poverljivo: Isus (poznat i kao Ješua, kasnije i kao poslanik Issa a.s.) Nazarećanin (aram.: Ha Nocri), Hristos (grčki), Hrist, Krist i ostale verzije, zavisno od jezika; to prezime je verovatno naknadno dodato. Tvrdio je da je iz Hamale, ali nije potvrđeno.
Rođen otprilike početkom nove ere (podaci se ne slažu) u Nazaretu od majke Marije i oca Josifa; pogubljen na Golgoti, Jerusalim, otprilike 33. godine n. e. o Pashi (podaci astronoma su protivrečni, a i računanje vremena razlikuje se). Zanimanje: drvodelja, kako je sam izjavio; po evidenciji organa unutrašnjih poslova – nezaposlen i skitnica.
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Tvrdio je da će jerusalimski Hram biti razrušen i da će na njegovom mestu niknuti Hram nove vere; propovedao je nepoštovanje sabata pod demagoškim izgovorima; predstavljao se kao Mesija i izaslanik Božji; osporavao je i ovozemaljsku vlast Tetrarhovu i – još strašnije – imperatora Tiberija, protivno interesima Izrailja i na štetu dobrosusedskih odnosa sa Rimom. Pokušao je da zasnuje sektu zasnovanu na demagoškoj teoriji o jednakosti svih ljudi i ljubavi prema bližnjima i tako pridobio simpatije i podršku fukare, marginalnih elemenata, stranih plaćenika i domaćih izdajnika.
Zbog svega toga lišen je slobode tokom večere sa saučesnicima, a zahvaljujući delovanju ubačenog tajnog istražitelja, ali i obaveštajnog radnika posebno ubačenog u grupu. Prilikom intervencije došlo je do otpora, kojom prilikom je jedan od pripadnika Službe ostao bez uha. Saučesnici su se razbežali, kojom prilikom je došlo i do prekršaja javnog morala, jer je jedan ostavio haljine u rukama policije i pobegao go golcat.
Isus Nazarećanin predat je nadležnim organima Hrama i Sinedriona koji su ga smesta osudili na smrt, već dovoljno iznervirani ishodom javnih debata koje su s njim imali i iz kojih je izlazio sve popularniji kod naroda. Zbog podele vlasti, odveden je Visokom predstavniku Rima i prokuratoru Judeje da presudu potvrdi, ali ovome se dokazni materijal učinio nedovoljan, a odbrana osuđenika solidna, pa je oklevao.
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara
Pritisnut političkim okolnostima i delikatnim položajem svojim u Jerusalimu, prokurator Pontije Pilat veoma preko volje potvrdio je presudu Isusu Nazarećaninu i dvojici razbojnika, Dismasu i Hestasu, a – na izričito traženje, da ne kažemo otvorenu ucenu – Sinedriona, pomilovao takođe na smrt osuđenog drumskog razbojnika Var Ravana (poznatijeg kao Baraba). Smrtna kazna izvršena je na Golgoti 14. dana meseca nisana (kasnije će u istoriju ući kao Veliki petak).
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara.
Ubačeni tajni istražitelj, Jehuda iz Kirijata (Juda Iskariot), nađen je u noći između 16. i 17. nisana mrtav u Getsimanskom maslinjaku, sa ubodnim ranama od hladnog oružja, ali je odnekud puštena priča da se obesio. Ta se priča raširila toliko da je naša procena da je bolje ne osporavati je, a i kancelarija Visokog predstavnika slaže se s tim.
Procena Službe je da bi iz ovog incidenta mogla da se izrodi nepotrebna komplikacija ionako složene političko-bezbednosne situacije, pa je potrebno nastaviti sa operativnim radom na terenu po liniji verskog ekstremizma sektaškog tipa.
Isus Nazarećanin Hrist naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti njegove u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi. Za milion godina ili sutra (kako upozoravaju Jehovini svedoci koji straže li, straže, da ih ne zateknu nespremne). Zašto i kako?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka
Zato što je Isus sa nama na način veoma upadljiv već dva milenijuma; zato što na svetu ima dve milijarde hrišćana kojekakvih denominacija, ali iste vere, što je onomad Koštunica propustio da primeti kad je čestitao Uskrs samo pravoslavnima, monaštvu i sveštenstvu, samo SPC-u. Uzgred: Staljin je pitao onomad: Koliko divizija ima taj Papa?; posle je ispalo da ih ima mnogo.
Isus Nazarećanin bio je fukara, skitnica, siromah – i kao takav poslanik Božji, upravo stoga; u očima uredne i u poslovima upravljanja dalekim zemljama iskusne rimske vlasti lice remetilačko i suvišno. Da bismo razumeli njegov značaj u tom zadatom trenutku, valja nam se vratiti u njegovu sredinu i okolnosti. Zemlja Izrailjeva, Isakova i Avramova bila je pod okupacijom Rima; imali su lokalnu samoupravu pod kontrolom Visokog predstavnika Imperije, kome nije bilo lako.
Poslednje što mu je trebalo bio je još jedan popularni prorok koji propoveda – od svih stvari! – ljubav prema bližnjima, pa i prema neprijateljima, okretanje drugog obraza, ljubav, jednom rečju potpunu i neograničenu. Istini za volju, ta ideja, toliko egzotična i nova, mogla se dopasti i verovatno se dopala jednom Pontiju Pilatu. Tadašnji visoki činovnici Tiberijevog carstva morali su biti stoički nastrojeni, s obzirom na političke okolnosti: ljudi obrazovani na grčkoj kulturi i filozofiji i vezani moralnom obavezom služenja Carstvu morali su sebi naći filozofsku podlogu i oslonac; boljeg od stoičkog nije bilo.
Zamislite sada jednog iskusnog i obrazovanog rimskog gospodina koga zapadne da služi u levantinskom haosu Jerusalima, među svadljivim i prevejanim lokalnim funkcionerima, redom teološkim cepidlakama s kojima nikako na kraj. A situacija složena, pobune svaki čas, nezadovoljstvo tinja, Jerusalim se trese i koleba.
Iz te napete i nervozne atmosfere izlaze i Isus i Pilat. Pilat – instinktom iskusnog administrativca – shvata da je bolje Isusa pustiti neka trabunja po trgovima i sinagogama, pa makar terao trgovce bičem iz hrama. Lokalna vlast, međutim, poljuljana u osnovama svoje teokratije, Isusa ne može da podnese isto tako sasvim nagonski. On ih podriva tamo gde su najtanji. Pritom još i čini čuda, da bi na kraju i sam vaskrsnuo. Eto, to je bio kontekst.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka, kao što nas stalno podseća blagi i mudri Mirko Đorđević.
Svi su ljudi dobri, kaže Isus, mada su neki skrenuli s tog puta, a i oni mogu da se vrate – samo ako se potrudimo oko bližnjih naših. Isus je uspostavio ono čega pre njega nije bilo: uzajamnu nezavisnost i poželjnu ravnotežu unutrašnje duhovne slobode i spoljnog materijalnog sveta. Nalik na Sokrata, Isus pita: Treba li da vam objašnjavam koja je razlika između dobra i zla? Vaša duša će vam reći razliku, kaže Isus. Pouzdanje u ugrađenu dobrotu ljudske duše suština je hrišćanstva, Isusove nauke.
E, sad: nauka je tu važna, a ne Isus. Isus je svoje pošteno obavio onda kada je trebalo. Jedan jevrejski hasidski mudrac iz XVIII veka, Baal Šem Tov (a svi mistici se među sobom prepoznaju), tumači Božju poruku ovako: Izgubili su Me – to jest prestali su da me znaju jer to nije moguće, ali kamo sreće da su Me izgubili tražeći Me i držeći se Mog učenja. Ni Isus ne bi drugačije rekao: pustite mene, ja sam svoje obavio, bolje je da se vi držite mog učenja.
A njegovo učenje je jednostavno, daleko jednostavnije od kasnijih tumačenja od kojih nam više uši otpadoše tokom ova dva milenijuma: to je učenje ljubavi, praštanja i strpljenja koji sve pobeđuju. Isus nam pokazuje na odmah i na sada: ostavite mrtve da sahranjuju mrtve i pođite za mnom; činite dobro i subotom; pustite sadukeje, fariseje i književnike, oni ionako samo deru sirotinji kožu s leđa. Takav strašan udarac etabliranoj tradicionalnoj verskoj zajednici nikada nije bio zadat sa tako visokog mesta; do dana današnjeg taj udarac boli, jer je opravdan i pravedan.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Uzmimo drugu varijantu kao zabavniju (prva ionako mora da sačeka do Kraja sveta): odmah bi se našao neki Levi Matej, carinik u ostavci, kao onaj prvi, obaveštajni radnik (ali verovatniji, s obzirom da čak ni u dekadentnoj Judeji nije bilo Bracike Kertesa), da ide za njim i krivo zapisuje sve ono što Čovek nije rekao. Sve bi odmah stiglo Tamo Gde Treba i onda bi nastao problem: šta sad sa njim? Ako bi počeo sa čudima, to bi uveliko zakomplikovalo ionako složenu bezbednosnu situaciju: da neko razveže jezik Braciki Kertesu; da neko vrati pameti Kostu Čavoškog; da neko učini da Brana Crnčević progleda, a da Duća Spasojević i Kum Luković ožive, pa da im se sudi odvojeno?
Sveta Matera Srpska Pravoslavna Crkva našla bi se u velikoj neprilici: Isus bi ih prvo pitao ko je Sveti Sava, a onda i ko su Nikolaj, Justin, Filaret i Pahomije… Objašnjavanje bi trajalo dosta dugo, a ishod bi bio najblaže rečeno – neizvestan. Opet sadukeji, fariseji i književnici; Oče moj, zašto si me ostavio? (Elli, Elli, lama sabahtani?) Možda je druga varijanta bolja: razbiti kao sudove lončarske? (Psalmi) Ali, to nije svojstveno Isusu i nije nam se nadati – koliko god bi se naša duša veselila u svojoj izgubljenosti.
Najverovatnije bi se umešao onaj neki Luković iz MUP-a, stručnjak za sekte i napisao službenu belešku na temu Pojava lažnog Mesije; povezao bi to sa Vatikanom (koji bi jedva dočekao da se o tome neko drugi izjasni, a ne oni), Kominternom i CIA.
Onda bi se umešala Javna bezbednost u smislu javnih skupova bez dozvole i Ministarstvo vera u sličnom smislu (nije registrovan kao tradicionalna verska zajednica); u slučaju činjenja čuda umešalo bi se Ministarstvo zdravlja (po linijama psihijatrijskim, oftalmološkim, otorinolaringološkim i kardiovaskularnim – zavisno od toga je li Isus nekome vratio pamet, vid, govor ili život), Ministarstvo poljoprivrede (u verovatnom slučaju pretvaranja nekog od naših stolnih vina u pravo vino) i Ministarstvo finansija (takse i akcize na alkohol). Najviše čemu bi Isus mogao da se ponada ovde i među nama jeste intervju kod dve Cece u Peščaniku, ali to ionako samo mi slušamo. Može slobodno da se pojavi.
(Članak je izvorno objavljen u beogradskom tjedniku Vreme).
Isusovo došašće
Po gradovima izloga je, ulica i trgova načičkanih svjetlucavim žaruljicama, po dućanima bljeskaju božićni uresi što u našim domovima staraju blagdanski ugođaj. K tomu još jaslice s ljepuškastim anđelčićima i ovčicama, miris blagdanska jela, palucava svjetlost svijeća, božićne pjesme i kakav američki film with Christmas spirit dobre volje i zajedništva, potom uzajamna darivanja – i eto nam proslave Isusova rođendana. [Read more…]
Isus je Bog-s-nama
Želim s vama razmišljati o svetkovini Rođenja Isusova, tom blagdanu povjerenja i nade, koji nadilazi nesigurnosti i pesimizam. A razlog naše nade je ovaj: Bog je s nama i Bog se još pouzdaje u nas! Upamtite dobro: Bog je s nama i Bog se još pouzdaje u nas.
Kako je velikodušan Bog Otac! On dolazi boraviti s ljudima, izabire zemlju kao svoje boravište da bude zajedno s čovjekom i da ga on može susresti ondje gdje provodi svoje dane u radosti i žalosti. Zato zemlja nije samo “dolina suza”, već je mjesto gdje je sâm Bog postavio svoj šator, mjesto susreta Boga s čovjekom, solidarnosti Boga s ljudima.
Bog je htio podijeliti s nama naše ljudsko stanje do te mjere da je postao jedno s nama u Isusovoj osobi, koji je pravi čovjek i pravi Bog. Ali tu ima nešto što još više iznenađuje. Božja prisutnost među ljudima nije se ostvarila na idealan, idiličan način, nego u ovom stvarnom svijetu, označenom tolikim dobrim i lošim stvarima, označenom podjelama, zlom, siromaštvom, nadutostima i ratovima.
Bog je htio podijeliti s nama naše ljudsko stanje do te mjere da je postao jedno s nama u Isusovoj osobi, koji je pravi čovjek i pravi Bog (…) On je izabrao prebivati u našoj povijesti takvoj kakva jest, sa svom težinom njezinih granicâ i njezinih dramâ. Tako je pokazao na nenadmašan način svoju milosrdnu naklonost punu ljubavi prema ljudskim stvorenjima. On je Bog-s-nama, Isus je Bog-s-nama. Vjerujete li vi to?
On je izabrao prebivati u našoj povijesti takvoj kakva jest, sa svom težinom njezinih granicâ i njezinih dramâ. Tako je pokazao na nenadmašan način svoju milosrdnu naklonost punu ljubavi prema ljudskim stvorenjima. On je Bog-s-nama, Isus je Bog-s-nama. Vjerujete li vi to?
Ispovjedimo sada zajedno to: Isus je Bog-s-nama! Isus je Bog-s-nama oduvijek i zauvijek s nama u trpljenjima i u bolima povijesti.
Isusovo rođenje je očitovanje da je Bog “stao” jednom zauvijek na čovjekovu stranu, da nas spasi, da nas iznova digne iz pepela naših bijedâ, naših nevoljâ, naših grijehâ.
Odatle dolazi veliki “dar” betlehemskog djetešca: ono nam nosi duhovnu snagu, snagu koja nam pomaže da nas naši napori, naši očaji, naše žalosti ne shrvaju, donosi nam lijepu vijest da smo beskrajno ljubljeni i da nas sve ponaosob ljubi Bog, a ta ljubav ne samo da nam pomaže upoznati njega nego nam ga ona i daruje, ona nas povezuje s njim!
Iz radosnog razmatranja otajstva Sina Božjega rođenog za nas možemo izvući dva zaključka.
Prvi je da ako se o Isusovu rođenju Bog objavljuje ne kao onaj koji je visoko iznad nas i kao vladar svemira, već kao onaj koji se spušta, silazi na zemlju malen i siromašan, znači da se mi, ako želimo biti slični njemu, ne smijemo postavljati iznad drugih, već – štoviše – moramo biti ponizni, staviti se u službu drugih, biti maleni s malenima i siromašni sa siromašnima.
Ali je jako ružno kada neki vjernik ne želi biti ponizan, kada ne želi služiti. Kršćanin koji se posvuda šepiri je ružan: to nije kršćanin, to je poganin. Kršćanin služi, ponižava se. Ne dopustimo da se ta naša braća i sestre osjećaju nikada samima!
O Isusovu rođenju Bog objavljuje ne kao onaj koji je visoko iznad nas i kao vladar svemira, već kao onaj koji se spušta, silazi na zemlju malen i siromašan, znači da se mi, ako želimo biti slični njemu, ne smijemo postavljati iznad drugih, već – štoviše – moramo biti ponizni, staviti se u službu drugih, biti maleni s malenima i siromašni sa siromašnima
Druga posljedica: ako se Bog, po Isusu, povezao s čovjekom do te mjere da je postao poput jednog od nas, to znači da što god da smo učinili nekom bratu ili sestri učinili smo njemu. To nam doziva u svijest sâm Isus: tko bude nahranio, prihvatio, pohodio, ljubio jednog od najmanjih i najsiromašnijih među ljudima, učinit će to Božjem Sinu.
Ako želimo moliti Očenaš, onda nam srce mora biti u miru s našom braćom. Vjerujemo u Boga Oca, koji nam je blizak, a ne nekog kozmičkoga boga. Molitva nije čarobnjaštvo nego predanje u Očev zagrljaj. Prva je riječ Isusove molitve “Oče”. Ona je ključ molitve. Ne može se moliti ako se ne izgovara i ne osjeća ta riječ.
Komu se moliti? Trebaš se moliti Ocu koji te stvorio i koji tebi daje život. Ne svima, jer je previše bezlično. Tebi, meni, također i onomu tko te prati na tvom putu, koji poznaje cijeli tvoj život. Poznaje sve: i dobro i zlo.
Ako ne započnemo molitvu s “Oče”, ali ne usnama nego srcem, onda naša molitva nije kršćanska. Otac je jaka riječ, otvara vrata. Važno je ovo: imamo Oca, vrlo bliskoga koji nas ljubi i možemo mu predati sve tegobe jer on zna što nam treba. On je naš otac, a ja nisam jedino dijete, nitko od nas; a ako ne mogu biti brat, onda ću teško moći biti dijete Boga Oca, jer je Otac svih: moj i moje braće. A ako nisam u miru sa svojom braćom, onda ga ne mogu zvati Ocem. Ključ Božića je moć pobratimljenja, opraštanja i pomirenja s drugima.
Crkva nije utočište za žalosne, već je kuća puna radosti! Ali, radost evanđelja nije bilo kakva radost. Nalazi svoj razlog u svijesti da nas Bog prihvaća i ljubi. Kao što nas podsjeća prorok Izaija (usp. 35, 1-6a.8a.10), Bog nas dolazi spasiti i hita u pomoć posebno izgubljenima. Njegov dolazak među nas jača, pridiže, daje hrabrosti, daje da procvjetaju pustinja i stepa, to jest naš život kada postaje suh, bez vode Božje riječi i njegova Duha ljubavi.
Ma koliko bili veliki naša ograničenja i naše izgubljenosti, nije nam dopušteno da budemo slabi i nepostojani u nevoljama i vlastitim slabostima. Naprotiv, pozvani smo očvrsnuti, imati hrabrosti i ne bojati se, jer naš Bog uvijek pokazuje veličinu svoga milosrđa. Moramo nastaviti hod
Ma koliko bili veliki naša ograničenja i naše izgubljenosti, nije nam dopušteno da budemo slabi i nepostojani u nevoljama i vlastitim slabostima. Naprotiv, pozvani smo očvrsnuti, imati hrabrosti i ne bojati se, jer naš Bog uvijek pokazuje veličinu svoga milosrđa. Moramo nastaviti hod.
Taj hod nije nikada završen. Kao što u životu svakog od nas postoji potreba da ponovno krenemo, da ponovno ustanemo, da ponovno pronađemo smisao cilja vlastitoga života, tako je za veliku ljudsku obitelj nužno uvijek iznova obnavljati zajednički obzor prema kojem smo se zaputili. To je obzor nade! To je cilj kojem treba ići da bi naš hod bio dobar. Vrijeme došašća, koje danas ponovno započinjemo, vraća nam obzor nade, nade koja ne razočarava jer je utemeljena na Božjoj riječi. Nada koja nije varljiva, jednostavno zato jer nas Gospodin neće nikada razočarati! On nas neće razočarati! Mislimo i osjetimo tu ljepotu.
Osjetimo ljepotu Božića. Ovaj dan ima posebnu čar, omogućuje nam da doživimo duboki osjećaj smisla povijesti. Ponovno otkrivamo ljepotu zajedništva svih nas koji smo na putu: Crkve, sa svojim pozivom i poslanjem, i čitavog čovječanstva, naroda, civilizacija, kultura, svi kroče putovima vremena.
Ali kamo taj put vodi? Postoji li zajednički cilj? I koji je to cilj? Gospodin nam odgovara po proroku Izaiji i kaže ovako: “Dogodit će se na kraju danâ: / Gora doma Jahvina / bit će postavljena vrh svih gora, / uzvišena iznad svih bregova. / K njoj će se stjecati svi narodi, / nagrnut će mnoga plemena i reći: / ‘Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, /pođimo u dom Boga Jakovljeva! / On će nas naučiti svojim putovima, / hodit ćemo stazama njegovim'” (2,2-3).
Povjerimo se majčinskom zagovoru Marije, Isusove i naše majke, da nam pomogne na ovaj sveti Božić prepoznati u licu našega bližnjega, osobito u najslabijim i najviše marginaliziranim ljudima, sliku utjelovljenog Sina Božjega. Sretan Božić svima!
Vrijeme za mudrost
Prije ili poslije sve sjedne na svoje mjesto. Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo se, na ovakvu mjestu kao što je portal autograf.hr, susresti mi koji smo povezani zajedničkom duhovnom okolinom i, držeći u rukama ovakvu ili onakvu tiskovinu, obvezom razmišljanja. Vrijeme je povezivanja, suradnje, međusobnog inspiriranja… Radujem se što sam dijelom tog raspisanog društva koje ima što reći. [Read more…]