Drago Pilsel
Jučer, prije pisanja ove kolumne, ponovno sam pogledao film ”Srbenka”. Predlažem vam da, nakon što pročitate ovu kolumnu i kada uhvatite vremena, i vi to napravite. [Read more…]
Moja ”Srbenka”, moja Aleksandra Zec, moji su svi
Neka se država ugleda u riječku i zagrebačku operu
I dalje sam čvrsto uvjeren u ono što sam napisao prije tjedan dana: naša je država propustila podičiti se uspjehom naših umjetnika kada nije uputila nijednog izaslanika višeg ranga na koncertnu izvedbu “Ere s onoga svijeta“ u Münchenu, premda je Ministarstvo kulture bilo na usluzi i dalo u okviru svojih mogućnosti potporu našim umjetnicima koje je, skupa s njemačkim orkestrom, u velikom projektu okupio maestro Ivan Repušić. [Read more…]
Šerbedžija griješi! Rijeka ima prostor za suvremenu dramu
Ivan Šarar
(Opaska uredništva: Pročelnik za kulturu grada Rijeke, Ivan Šarar, ne samo da se ne razumije u teatar, već slabo poznaje i novinarstvo. On se, naime, u tekstu koji ovdje donosimo poziva na Zakon o medijima i Zakona o elektroničkim medijima kako bismo objavili ”ispravak netočnih navoda”. To navodno donošenje ”netočnih navoda” odnosi se na kolumnu koju smo objavili prošli ponedjeljak pod naslovom ”Opako neznanje pročelnika za kulturu Grada Rijeke”. U toj se kolumni, koja je vrijednosni sud autora, pojašnjava u čemu je problem kod Šararove promašene i nepristojne konfrontacije s Radom Šerbedžijom. Naime, da Šarar zaista ne shvaća što suvremeni teatar jest i što ono traži kako bi se dogodio, pokazuje i u svom novom reagiranju koje će u ovom predmetu biti i posljednje. Donosimo ga samo zato da se na jasan način dokumentira Šararovo neznanje. Festival koji spominje nije redovito gledao. A o stanju i postojanju kazališne dvorane za suvremeni teatar u Rijeci, dovoljno govori činjenica da Festival koji gospodin Šarar spominje traje već više od 25 godina – uvijek na istoj pozornici, s montažnim gledalištem (koje je nužno zlo, a ne neka fenomenalna pogodnost), a mnoge od predstava koje spominje nisu ni igrane u tom prostoru, baš zato jer nije adekvatan. Pa kao što se ranije nije u Rijeci izgradio suvremeni teatarski prostor prilikom tadašnje renovacije, ne vjerujemo da će se to dogoditi u budućnosti. Uostalom, pretvoriti dvoranu s više od 500 mjesta u komorni teatar bio bi čisti promašaj. Mnogo je racionalnije izgraditi novi, kako misli Rade Šerbedžija. A uz tolike prazne i napuštene prostore u Rijeci, koji već postoje kao objekti, s malom bi se investicijom izgradio jedan riječki ZKM! Uživajte u novim Šararovim verbalnim i arhitektonskim akrobacijama. I opet, bez lektorskih intervencija s naše strane. Skraćeno je ono što zaista nema ama baš nikakve veze s ovom polemikom. Npr., da glavni urednik Autografa, prema tvrdnji gosp. Šarara, ne voli rock!). [Read more…]
Šator pred Ministarstvo kulture
Razmontiran je šator u Savskoj 66 u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon demontaže bivše vlasti zadatak je, eto, proglašen izvršenim ili, kako bi to vođe branitelja rekle, pobijedili su (?) i nema više potrebe za skupim kampiranjem. U razmonitranju je sudjelovala i Hrvatska vojska. [Read more…]
Frljićeva samopromocija
Pogledao sam predstavu ”Hrvatsko glumište” HNK Ivana pl. Zajca Olivera Frljića i Marina Blaževića i moram reći da me jako, ali baš jako razočarala. Umjetnički.
Nisam od onih koji imaju previše predrasuda i prihvatio bih kritiku pa i kad je neopravdana kad bi to Gesamtkunstwerk nudio – ali on ga ne nudi. A niti ovo može biti taj Gesamtkunstwerk jer je riječ o gotovo skorojevićarenju.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije
Vrijeđanje kršćanskih simbola – da, ima ga. Ima vrlo mnogo nategnutih i jeftinih slika. Tekstualno – apsolutna nula.
Ima tu, naravno, i nekih jačih slika i poruka, ali ono što me najviše razočaralo jest, barem kako ja shvaćam umjetnost, izostanak istinske umjetnosti i umjetničke ekspresije. Nema je…
Predstava je u dramskoj i umjetničkoj artikulaciji ostala nepovezana, smušena, nedorečena i impotentna. Ništa u njoj nije suvislo povezano osim napadne želje za provokacijom.
Dobro, ako ćemo provokaciju podvesti pod umjetnost tada to netko treba tako i nazvati. Ja to nisam spreman tako shvatiti niti mi pada na pamet to tako prihvatiti.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije.
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu
Ovako ostalo je sve na nekoj nesuvisloj provokativnoj i blasfemnoj matrici koja ne bi bila dostojna ni trećerazrednog kazališta.
Kad nakon predstave ne znaš što bi o njoj mislio, to je dovoljno da je ignoriraš. A mislim da ovakve uratke naprosto treba ignorirati…
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu.
U spomenutoj predstavi umjetnost je izgubila bitku s tim i takvim marketingom. O tome se radi…
(Komentar Antona Šuljića je objavljen na Facebook zidu riječkog urednika i teologa Zorana Grozdanova).
Mrzim istinu
Nadam se da će mi biti oprošteno što se drugi tjedan zaredom na neki način bavim “Hrvatskim glumištem” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Što ću kad predstava igra danima (pobornici će reći, ma što danima – desetljećima!), non-stop. O.K. Recimo da igra već danima na društvenim mrežama, na kavama, obiteljskim okupljanjima, političkim skupovima i televizijskim sučeljavanjima tipa Piramida…
Jedni su povrijeđeni, drugi likuju uvjereni kako je već odavno trebalo stvari nazvati pravim imenom. Jedni se zgražaju nad eksplicitnošću scena koje su pritom vidjeli samo na novinskim fotografijama, drugi ushićeni prepoznaju u ovom komadu okruženje viđeno pred pobjedu nacionalsocijalizma, znate onu atmosferu nenadmašno danu u Fosseovom remek-djelu “Cabaret”, filmu nagrađenom s čak osam Oskara.
I pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ovih dana ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama
Zanimljivo je da svi, ama baš svi i pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane, koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje, koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama.
Usprkos razgovoru s publikom koji je nedavno uslijedio nakon predstave, na dan dodjele nagrada hrvatskoga glumišta, mnogima, u koje i sebe uključujem, i dalje ostaje nejasno čime je dio likova prikazanih na guzama glumaca “zaslužio” tu poziciju. No, doznali smo da ta mjesta nisu fiksna i da postoji mogućnost mijenjanja fotografija ili kako je to dramaturg Marin Blažević, odgovarajući na jedan prijedlog iz gledališta slikovito rekao:”Dupe treba zaslužiti!”
Kako bilo, i taj je razgovor pokazao, ako je suditi po reakcijama gledatelja različitih generacija i profesija riječkoj se publici predstava svidjela. Razumjeli su je! Razumjeli su i potrebu dvojca Blažević – Frljić da na samom početku mandata ponudi nefriziranu istinu, pa i po cijenu da ih jedan od aktera s prednje strane gaćica, Jakov Sedlar, u Piramidi Željke Ogreste okarakterizira kao bolesnike, kojima je eto lijeva politička opcija povjerila dvjesto i pedeset ljudi zaposlenih u HNK Ivana pl. Zajca.
Postavljanje Olivera Frljića za intendanta ovaj štovatelj lika i djela Mile Budaka, koji misli da se za devedesete može iskupiti izletima u Izrael, usporedio je s dolaskom jednog od idejnih začetnika talijanskog fašizma Gabriela D’Annunzia u Rijeku.
Kakva je poveznica između D’Annunzia i Frljića teško mi je razumjeti – to shvatiti može valjda samo Sedlar, čovjek koji eto i 2014. godine u maniri devedesetih u političkim neistomišljenicima vidi komuniste, gubavce (puštanje Šešelja je po njemu gnojni čir na licu Pusićke i Josipovića), a u kolegama iz kazališta koji ne pristaju na segregaciju po nacionalnom ključu – bolesnike.
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
No, pustimo Sedlara! Njegova i Budakova pozicija na gaćicama nikome mislećem nije sporna.
Ima nečeg sadomazohističkog u potrebi Olivera Frljića koji kroz većinu svojih predstava pokušava sasuti gledateljima svoju istinu u lice. Zašto sadomazohističkog? Pa stoga što sve njegove predstave, pa i one poput Turbo folka koje traju godinama (izvedena je više od 80 puta i nadalje je svaka nova izvedba rasprodana), nužno prati negiranje, pljuvanje, brojanje krvnih zrnaca i pitanja zna li taj čovjek uopće režirati?
Ali Frljić se ne obazire i ne odustaje! Dosljedno i beskompromisno rešeta svojom istinom po gledalištu, bilo da progovara o kompleksnim odnosima unutar vlastite obitelji, majke oca, sestre u briljantnoj predstavi “Mrzim istinu”, izbrisanima u Sloveniji (predstava “25.671”), ubojstvu Đinđića u Beogradu ili tragediji obitelji Zec.
Ima nečeg nestvarnog, romantičnog, dječje naivnog u vjeri da kazališnim predstavama, pa čak i kad su provokativne i eksplicitne poput Frljićevih, kad podižu mnogo medijske buke, može mijenjati stvarnost. Mnogi od nas zaklinjat će se u vrline iskrenosti, transparentnosti i istinitosti, ali je malo onih koji će stoički podnijeti sliku sebe, sebi bliskih ljudi, svog djelovanja ili okruženja – grada, domovine viđenu kroz oči neistomišljenika…
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
