Iako je Slovenija ipak bila najliberalnija post-jugoslavenska država, ni ona nije bila pošteđena nekih od rečenih trendova. Na čelu promjena – makar djelomično, u kohabitaciji – je bio također komunist, koje je doduše bio nešto više liberalan, ali samo kad se radilo o Sloveniji, odnosno o teritoriji na kojoj je mogao računati na sigurnu većinu. [Read more…]
Prijetnje političkih vampira
Papa Franjo o ljubavi i nježnosti te o pretvaranju oružja u plugove, hrvatski duhovnici o ratu koji traje. Suprotno uobičajenom shvaćanju Božića kao blagdana blagih vijesti, zajedništva i pomirenja, neki su hrvatski biskupi zagadili svetu noć porukama mržnje: grleći se s osuđenim ratnim zločincima, zalupili su vrata najvišim predstavnicima legalno potvrđene državne vlasti, javno im dovikujući neka im na mise ne dolaze.
Navodno veliki katolici prijete krvavim Božićem. Isus se ove godine u Hrvatskoj nije rodio kao mirotvorac, nego kao mrki, do zuba naoružani ratnik.
Hrvatska za nekoliko dana ulazi u novo ljeto koje je okruglih sedamdeset godina udaljeno od okončanja Drugog svjetskog rata i dva puna desetljeća od završetka Domovinskog rata. Ali, za razliku od ostatka svijeta, ovdje se davno zaključeni ratni konflikti smatraju nezavršenima. Čak se ponovno pokušavaju otvoriti.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća
U normalnim zemljama obljetnica se 1945. obilježava s mišlju da se nekadašnji rat nikada više ne vrati. U Hrvatskoj upravo suprotno, da bi se nekadašnji ratovi ponovno prizvali i vratili. Davno završene vojne ovdje ne pripadaju prošlosti. Ovdje se ponovno rade mobilizacije i ljudi pozivaju u ratni stroj.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća.
U preslikavanju situacije iz onoga vremena pokušava se, kao prvo, ponovno nametnuti pitanje države kao još uvijek neriješeno. Tako ovih dana jedan utjecajni član HDZ-a, komplimentirajući šefu svoje stranke, tvrdi da je Tomislav Karamarko, doslovce, državotvoran. To ga, kao, čini dobrim čovjekom i političarom, pogodnim da upravlja današnjom Hrvatskom.
Što danas, gotovo dvadeset i pet godina nakon formiranja samostalne hrvatske države, znači biti državotvoran? To znači optirati za nešto što je već realizirano! Hrvatska država postala je činjenicom prije skoro četvrt stoljeća. Kako je to notorno i neporecivo, onda se stalno pokušava proizvesti atmosfera njene ugroženosti.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a ovdje se stalno podgrijava sumnjičavost u njenu izvjesnost. Na sve se strane otkrivaju urote i zaplotnjaci, antihrvatski elementi. Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan.
Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan
Samo u tom je kontekstu moguće razumjeti i božićnu propovijed nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je s oltara zagrebačke katedrale ovom prilikom obnarodovao vlastitu varijantu prokazivanja nekih navodnih unutarnjih neprijatelja. Njegova više politička nego vjerska teorija zavjere tvrdi da snage koje naziva “ideolozima razvaline” namjerno uništavaju Hrvatsku. Hrvatska, dakle, nije ugrožena nizom loših vlasti, od kojih su neki pokrali državu, drugi se pokazali nesposobnima nositi s teškom ekonomsko-socijalnom krizom, nego se, po kardinalu Bozaniću, hrvatska država namjerno podriva i ruši iznutra.
Na istom je tragu i njegovo nazivanje branitelja koji prosvjeduju pod šatorom na Savskoj “čuvarima temelja kuće”. Veterani sigurno imaju velike zasluge za obranu i opstanak Hrvatske, ali pretvarati bilo koju društvenu skupinu u kerbere države, to je nespojivo s demokratskim poretkom. Takvim se porukama u braniteljskim redovima raspiruje nezdravi solunaški, subnorovski ili provoborački refleks.
Usto, implicira se postojanje onih od kojih državu treba čuvati, što proizvodi atmosferu općeg sumnjičenja. Tako Bozanićeva homilija neodoljivo podsjeća na retoriku bivšeg jugorežima: borački se redovi pozivaju neka budu uvijek budni jer neprijatelj nikada ne spava.
Suprotno forsiranoj potrazi za državnim neprijateljima, hrvatskoj državi ne prijeti nikakva opasnost. Ni izvana ni iznutra. Prijeti joj mogućnost da bude doživljena kao promašen projekt jer se pokazuje neuspješnom. Ako je danas moguće govoriti o nekakvoj državotvornosti, onda je prije svega treba mjeriti po poštovanju institucija hrvatske države. U čemu su veliki državotvorci nerijetko vrlo tanki.
Drugo, 1991. godina pokušava se u Hrvatsku vratiti i upornim reanimiranjem davno, prije dvadeset godina moćnom pobjedom zaključenog rata. Može se razumjeti kad pobijeđeni žive u prošlosti i sanjaju revanš. Ali nešto je jako trulo u Hrvatskoj kad se jednom dobiveni rat ponovno želi voditi. Rat koji teče izgleda da je trajna čežnja hrvatskih nacionalista.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma
Mnoge parole koje u posljednje vrijeme prebukiraju hrvatski javni prostor zvuče kao reprint one zloslutne o tome da “ni oružane bitke nisu isključene”. Treba li podsjećati da je s tom najavom Slobodan Milošević svojedobno pokrenuo agresiju?
Ali, hrvatske su granice mirne, pa kako nema nikakva znaka izvanjske invazije, pokušava se zametnuti rat iznutra. Jedan umirovljeni admiral govori o “unutarnjoj agresiji”, tražeći ponovno, doslovce, oslobađanje Hrvatske. Jedan biskup priziva novu Oluju i aktualnu vlast naziva zločinačkom te uspoređuje s nacistima. Politička i stranačka utakmica pokušava se pretvoriti u drugo poluvrijeme Domovinskog rata.
Histerično se traga za mrskim neprijateljem u “našim redovima”. Oni koji su prije dvadeset i nešto godina bili skupa, u istom rovu, sada su odjednom na suprotnim stranama. U vukovarskoj koloni sjećanja, među ljudima koji su se došli pokloniti žrtvama, traži se nekakva navodno peta kolona. Neki se vukovarski heroji ili njihovi potomci proglašavaju četnicima ili jatacima velikosrpske agresije. Branitelji na Savskoj plakatiraju da ovoga puta ratuju protiv Jugoslavena, kao što su 1991. ratovali protiv Jugoslavije. Premda je Jugoslavena u Hrvatskoj, saznajemo, jedva tristotinjak. Šačica jada, reklo bi se.
Za potpaljivanje ratnog ozračja koriste se i pitanja koja nikako nemaju veze s ratom. Nevjerojatan je postupak jednog studentskog kapelana koji je bolno pitanje pobačaja iskoristio da bi u božićnoj noći širom Hrvatske poslao poruku kako “rat nije gotov”, jer “preko Dunava opet dolaze da ubijaju našu djecu”.
Čovjek koji je u Crkvi zadužen za rad s mladima jednu je posve izmišljenu priču o tome da liječnici s one strane Dunava u Hrvatskoj rade abortuse, jer domaći ginekolozi, pozivajući se na priziv savjesti, to odbijaju, dakle takvu je ekplozivnu mješavinu don Stojić, bez ikakve provjere, plasirao u javnost mobilizirajući mržnju i zagovarajući stanje permanentnog rata u Hrvatskoj. Očito, sva su sredstva dozvoljena, samo da rat u glavama nikad ne stane.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina
Treće, kao neriješeno se pitanje, koje datira još s početka devedesetih, odjednom počeo postavljati i projekt, uvjetno rečeno, nacionalne pomirbe. Šef HDZ-a, aspirirajući najmanje na funkciju premijera, a moguće i kancelara, koncept pomirbe djece ustaša i partizana prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana proglasio je propalim i gura svoj plan lustracija.
Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe, skrojena po mjeri uglavnom nemodernih država, imala je mnogo političkih deficita, a neki su njeni aspekti, poput miksanja kostiju, bili i civilizacijski potpuno neprihvatljivi. Naslijeđe dva u prošlosti teško sukobljena ideološka bloka i danas opterećuje Hrvatsku. Linija nacionalne podjele iz Drugog svjetskog rata, s vremenom prilično izblijedjela, kao da se opet produbljuje.
Moderne i demokratske zemlje takve terete prošlosti rješavaju sredstvima pravne i demokratske države i tolerantnog društva. Ali i takva falična, Tuđmanova je ideja superiorna politici koju njegovi stranački nasljednici danas zagovaraju.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
1989. nam se nije desila (3)
S političkim promjenama nastalim nakon 1989. međutim, okolnosti se mijenjaju. S jedne strane, uvodi se politički pluralizam, te se povećavaju slobode političkog djelovanja i organiziranja – makar inicijalno i, u slučaju postjugoslavenskih država, ne bez rizika i ograničenja. No, s druge strane, riječ ”autonomija“ postala je ”problematična“, a ideja autonomije neprihvatljiva predstavnicima većine. [Read more…]
1989. nam se nije desila (2)
U nastanku državâ koje njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli treba tražiti uzrok trajne krize tih država. Takve države – kojih je karta svijeta prepuna – ostaju ”slabe“ ili ”polomljene“ od samog dana stjecanja nezavisnosti. Za njih često vrijedi ona gruba, ali ne i neistinita, latinska izreka (regula Catoniana): ”Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. [Read more…]
Ne smijemo otjerati Rusiju
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost.
Ove riječi, istovremeno ispunjene dramatikom prekretnoga povijesnog trenutka i čamotinjom općih mjesta, nije napisao nikakav preplašeni aktivist, politički analitičar tvorničkih novina, polaznik novinarskog tečaja u metropolskom domu umirovljenika, niti kakav uzbihuzureni savjetnik predsjednika republike i komentator pred mirovinu, nego njima, tim riječima, započinje peticija njemačkih uglednika, koju su uputili političkome vrhu svoje zemlje.
Svi stilski prigovori, pogotovu oni koji se tiču općih mjesta, humanističkih fraza i proročkih upozorenja proizašli su iz činjenice da iza teksta ne stoji jedan, nego čak četrdeset četiri čovjeka. Istina, veoma mudra, rječita i odmjerena, ali u osnovi – različita.
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost
Kolektivni stavovi, usaglašena mišljenja, općenarodne ili tek užestručne deklaracije i deklamacije uvijek pate od tog istog nedostatka: prosjek načinjen od genija i dalje je samo prosjek, od kojeg je često mudriji, uzvišeniji i sadržajniji stav onoga jednog ispodprosječnog među genijima, ali koji ima tu nedostižnu prednost, jer piše i misli sam iz svoje glave.
Njemačka peticija donosi nekoliko važnih konstatacija. Najvažnija glasi: “Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Svi koji su takvo što pokušali “doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka, koja se 1941. otisnula na ubilački pohod da podjarmi Rusiju.”
Druga važna konstatacija: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.”
Te interese je, po mišljenju potpisnika peticije, ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”
Potpisnici deklaracije pozivaju na povratak Europe politici popuštanja, politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Istina, tokom dvadesetog stoljeća popuštalo se pred Hruščovom i Brežnjevom, ali i pred Hitlerom. Popuštao je Chamberlain, popuštao je Willy Brandt, ali između te dvojice ljudi i njihova popuštanja nema baš nikakve sličnosti.
Ukrajine u peticiji gotovo da i nema. Istina, kaže se da je aneksija Krima neprihvatljiva, ali joj suprotstavlja politiku popuštanja. To je, bit će, kazna za Ukrajince, jer su bili spremni da se odazovu na poziv NATO militanata.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom
Od svih važnih i velikih peticija i kolektivnih deklaracija, a ovo je, nema sumnje, jedna od njih, obično su zanimljivija i sadržajnija imena potpisnika. Sama imena ponekad nadopunjuju sadržaj i daju naslutiti tko u nekoj zemlji sačinjava elitu. To je važan podatak, iz kojega, pored ostalog, saznajemo koješta o unutrašnjem ustrojstvu, snazi, kulturnoj i civilizacijskoj konfiguriranosti i razvijenosti pojedinog društva.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom.
Ali tko su u Njemačkoj ljevičari takve fele: Roman Herzog, bivši predsjednik države, član desne CDU, ali i Gerhard Schröder, bivši kancelar i predsjednik SPD-a, Herta Däubler Gmelin, socijaldemokratska ministrica pravde, koja je odstupila 2002, nakon što je Bushove ratne metode u Iraku usporedila s Hitlerovim, ali i Otto Schilly, ministar unutarnjih poslova, čiji su antiteroristički zakoni išli Bushu i njegovima na ruku.
Peticiju je potpisala evangelička biskupinja Margot Kässmann, bivša predsjednica Savjeta evangeličkih crkava u Njemačkoj, a za njom i nekoliko protestantskih i katoličkih teologa i svećenika.
Tu su umirovljeni sveučilišni rektori i profesori, znanstvenici, novinari, gospodarstvenici. Na listi su i glumci Mario Adorf, Klaus Maria Brandauer, Hanna Schygulla, tu je i Wim Wenders, tu su i pisci Christoph Hein, Eugen Ruge, Ingo Schulze… Potpisnik je i jedan kabaretist, ali je potpisnik i Lothar de Maiziere, prvi i posljednji demokratski izabrani predsjednik DDR-a.
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
Bivši ministri, uglavnom s doktorskim titulama, biskupkinje, sadašnje i bivše, katolički i protestantski teolozi, kazališni zabavljači, filmski i umjetnički vizionari, oni koji su stasali boreći se protiv komunizma, i oni drugi koji su rasli boreći se za proleterski internacionalizam i jednakost svih ljudi i naroda, kršćanski demokrati i socijaldemokrati, poznati i prevođeni prozni pisci…
Eto, tako je sastavljena njemačka nacionalna elita. I to onaj njen dio koji je spreman razumijevati Ruse čak i više nego što bi Rusi razumjeli sami sebe, i koji se – što je mnogo, mnogo važnije – plaši njemačke snage, veličine i grubosti, i zaziva Njemačku koja bi bila smjerna i koja bi popuštala, Njemačku koja bi za svoje dobro bila prema drugima bolja nego prema samoj sebi.
To je krupna stvar, čak i kada se na čas izda i previdi cijela jedna Ukrajina. (Uzgred, riječ je uvijek o tački gledišta: da sam građanin Njemačke i da mi je ponuđena ova ista peticija, rado bih je potpisao. Ali to recimo ne bih učinio kao građanin Hrvatske. Pritom, moj stav o predmetu rasprave u oba slučaja je isti…).
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
O ovome je dobro misliti čak i ako čovjek gleda na stvari iz uboge i sumorne hrvatske perspektive.
Među potpisnicima peticije nema nijednoga umirovljenog njemačkog generala, obavještajca i špijuna. Nema policijskih inspektora, vlasnika ili direktora nogometnih klubova, ali zato ima novinskih izdavača i direktora kazališta.
Umirovljeni njemački generali vjerojatno imaju penzije o kojima njihovi hrvatski kolege mogu samo sanjati. Ali oni nemaju ni formalnu ni neformalnu vlast. Oni naprosto nisu dio društvene elite, i njih se ne pita kada se ozbiljno razgovara o njemačkoj sudbini. Zato je Njemačka tako velika i jaka, a penzije su u Njemačkoj tako visoke.
(Prenosimo s autorova portala).
1989. nam se nije desila (1)
Pred kraj ove godine, u studenom i prosincu, bilo je nekoliko konferencija kojima je obilježena 25-godišnjica 1989., godine koja u evropskoj novijoj povijesti ima veliki simbolički značaj. Nekako se uobičajilo da akademska zajednica slijedi kalendar jubileja i ”okruglih godišnjica“, pa je tako bilo i ovog puta. Centralno pitanje manje-više svih tih akademskih događaja bilo je: po čemu je 1989. – ako i po čemu – značajna za suvremenu Evropu? Što se iz ove, 25-godišnje perspektive može reći o toj godini-prekretnici u povijesti niza evropskih zemalja? [Read more…]
Filip Ejdus: ”Srbiji će biti sve teže da sedi na dve stolice”
Piše: Drago Kovačević
Dr. Filip Ejdus docent je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, član je Foruma za međunarodne odnose i bivši direktor Centra za civilno-vojne odnose. Riječ je o mladom naučniku, rođenom 1979. godine, ali sigurno jednom od najznačajnijih autoriteta u regionu kada su u pitanju međunarodni odnosi i bezbjednosna politika. Za ”Novosti” govori o srpskoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici.
Sve je teže razumijevati spoljnu politiku Srbije. Aktuelna koalicija na vlasti već dvije godine ponavlja mantru ‘I EU i Rusija’ koja jako sliči na onu raniju ‘I Evropa i Kosovo’. Je li moguće zauzeti tako neutralnu poziciju u današnjem političkom i bezbjednosnom kontekstu?
Spoljna politika Srbije jeste ambivalentna, ponekad i šizofrena, ali je moguće razumeti zbog čega je takva. Prvo, u Srbiji istovremeno postoji snažna istovremena identifikacija i sa demokratskom Evropom i sa bratskom ”pravoslavnom” Rusijom. Geopolitička zategnutost između Evrope i Rusije dovodi Srbiju u stanje kolektivne kognitivne disonance, neprijatnog stanja u kome istovremeno imate nekoliko međusobno suprotstavljenih uverenja. U takvoj situaciji Srbija radi ono što je najlakše ali i najopasnije, a to je poricanje problema i zabijanje glave u pesak.
Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja
Drugo, Srbija je u svojoj tranziciji imala iskustvo koje nije imala nijedna druga postkomunistička zemlja, a to su bombardovanje NATO-a i secesija dela teritorije. Zbog svega toga postoji potreba da se pronađe sopstveni put u EU, koji je do sada, nažalost, bio zaobilazan, krivudav i pun opasnih krivina. Od proglašenja vojne neutralnosti 2007. godine, preko četiri stuba spoljne politike, politike ”I Evropa i Kosovo”, pa sve do najnovije mantre ”I EU i Rusija”, put Srbije u EU kao da je stalno pod nekim znakom pitanja.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti.
Mogu li se današnja spoljna politika i odnos prema Rusiji i EU-u tumačiti i kao potpuno različiti stavovi predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, poznatog po političkom rusofilstvu, i premijera Aleksandra Vučića koji ostavlja utisak da je prozapadne orijentacije?
Postoji očigledna razlika između spoljne politike premijera Vučića i predsednika Nikolića. Dok se premijer pre svega trudi da unapredi odnose Srbije sa Nemačkom i Evropskom unijom, predsednik uporno radi na unapređenju odnosa sa Rusijom. Nikolić jedan dan izjavi kako je Srbija neutralna u odnosu na krizu u Ukrajinu, a Vučić sutradan to demantuje. Dok premijer ide u posetu Berlinu, predsednik kod kuće dočekuje Lukašenka. Na Vučićevo ”ništa ne može da uništi Bosnu i Hercegovinu”, Nikolić odgovara da ”nema lepka koji može da je poveže”.
Iako je aktuelnu spoljnu politiku moguće razumeti, treba otvoreno govoriti o tome koliko ona košta. Srbija je već platila ogromnu cenu neodlučnosti. Pred sam kraj hladnog rata, dok na primer u Estoniji još uvek nije bilo fiksnih telefona, Jugoslavija je bila najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka. Tokom prvih posthladnoratovskih godina, dok se postkomunistička Evropa, sa izuzetkom Rusije i njenih satelita, krupnim koracima ”vraćala u Evropu”, Srbija je ostala zatočena u postjugoslovenskom limbu. Danas, nakon 25 godina lelujanja, Estonija je članica EU-a i NATO-a i jedna od najzdravijih ekonomija u Evropi, dok se Srbija nalazi na samom začelju postkomunističke Evrope
Ako su se i dogovorili da podele uloge, napravili su jako loš dogovor pošto više deluju kao raštimovani orkestar nego kao uigrani tim. Pre bih rekao da se radi o sve otvorenijem rivalitetu ne samo između dva naprednjačka moćnika, već i između dva spoljnopolitička koncepta, jednog pragmatičnog koji zagovara Vučić i drugog inadžijskog koji promoviše Nikolić i koji još uvek ima snažno uporište i u stranačkoj bazi i u biračkom telu.
Rusija se protivi širenju NATO-a jer to smatra ugrožavanjem svojih vitalnih interesa, mada često ponavlja da nema ništa protiv integracije Srbije u EU. Vlada Srbije često pak ističe kako Srbija neće u NATO, mada je to nezaobilazan uslov članstva u EU-u. O čemu se tu radi i koliko je Rusiji uopšte stalo do toga hoće li Srbija u NATO?
Članstvo u NATO-u nije ni formalni ni neformalni uslov za članstvo u EU-u. Činjenica je da su sve postkomunističke države koje su ušle u EU pre toga ušle u NATO, ali to i dalje ne znači da za vojno neutralne zemlje nema mesta u EU-u. O tome najbolje govore primeri Irske, Švedske, Austrije, Finske, Kipra i Malte.
Tačno je da su ove zemlje bogatije od Srbije, ali to zaista nije mnogo relevantno za celu priču, pošto to koliko će vas koštati neutralnost zavisi od zemlje do zemlje. Što se tiče Rusije, ona zvanično širenje NATO-a tretira kao pretnju za svoju nacionalnu bezbednost. Iako bi ulazak Srbije u NATO u geostrateškom smislu bio malo značajan i gotovo neprimetno produbio disbalans moći u korist Zapada, u simboličkom smislu to bi nanelo veliku štetu Rusiji.
Srbija je jedan od poslednjih prijatelja koje Rusija ima u Evropi i njen ulazak u rivalski blok bio bi u Moskvi protumačen kao još jedna pobeda omraženog Zapada.
Odnos Rusije prema proširenju EU-a nešto je drugačiji. Iako se Rusija dugo nije protivila proširenju Unije, to raspoloženje se poslednjih godina menja, što možemo jasno da vidimo i na primeru Ukrajine. Rusija i EU više nisu partneri, već geopolitički rivali. Istina je da se Rusija i dalje deklarativno ne protivi ulasku Srbije u EU. Ipak, ona svojim postupcima može toliko da veže Srbiju za sebe da odluka o pristupanju EU-u postane isuviše skupa i da je građani na referendumu zbog toga odbace.
Evo jednog hipotetičkog scenarija. Srbija trenutno oko 62 odsto svoje spoljnotrgovinske razmene ima sa EU-om, dok nešto više od osam odsto odlazi na Rusiju i to dobrim delom zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Zamislimo hipotetički da se u narednih nekoliko godina, paralelno sa pregovorima sa Evropskom unijom, srpski izvoz u Rusiju utrostruči, što bi svakako privremeno bilo dobro za srpsku ekonomiju.
Iako je u oktobru 2000. delovalo kao da Srbija hvata priključak, ubrzo se pokazalo da Milošević nije bio jedina prepreka za usvajanje nedvosmislenog proevropskog spoljnopolitičkog kursa. Nakon 14 godina meandriranja, Srbija se danas jednom rukom drži za EU a drugom za Rusiju, u trenutku kada se ove dve sile sve više udaljavaju jedna od druge. Krajnje je vreme da Srbija prelomi ili će se sama prelomiti
U momentu ulaska u EU, Srbija bi morala da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom, što bi izazvalo veliku štetu srpskim proizvođačima okrenutim ka Rusiji. Ovo bi mogao da bude veoma snažan argument protivnika evrointegracija uoči referendumskog izjašnjavanja. Ako se tome pridodaju totalna energetska zavisnost i velikodušna finansijska ponuda kakva je podelila Ukrajinu, Srbija koja je inače sklona evroskepticizmu i rusofilstvu mogla bi lako da u poslednjem trenutku bude otrgnuta od EU-a. Ne kažem da će se ovaj scenario obistiniti, ali treba biti jako obazriv. Odluke koje danas povećavaju manevarski prostor sutra će nam možda vezivati ruke.
U srpsko-ruskim odnosima nezaobilazno je pitanje Kosova. Rusija je angažovana protiv kosovskog priznanja i prijema u UN, mada se kod svojih aktivnosti u regionu i okupacije nekih teritorija poput Krima, Osetije i Abhazije zna pozvati na ”kosovski presedan”. Ne čini li vam se da je takvo ponašanje zapravo medvjeđa usluga Srbiji od koje Rusija ima koristi?
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija. Ko god je to želeo da vidi, bilo mu je jasno još pre 15 godina da je Kosovo nakon 1999. izgubljeno za Srbiju. Prijatelji su tu da govore istinu i pomognu da krenete dalje nakon poraza, a ne da vas uljuljkuju u nerealnim ambicijama.
Čini se da zapadni partneri, EU i SAD, ponekad zažmire na jedno oko u vezi izljeva ”ljubavi” srpske vlade prema Rusiji. Može li se to tumačiti kao kompenzacija za brže rješavanje faktične kosovske nezavisnosti i provođenje Briselskih sporazuma?
Može. SAD i EU imaju zajednički interes u regionu da očuvaju Bosnu i Hercegovinu i normalizuju odnose između Srbije i Kosova. Sve dok bilateralni odnosi između Srbije i Rusije ne ugrožavaju ove interese ne verujem da će se zbog toga u Vašingtonu i Briselu paliti crvena lampica. Proteklih godina Rusija jeste pojačala svoje ekonomsko i energetsko prisustvo u Jugoistočnoj Evropi, ali za sada nije uspevala da to pretoči u geopolitički uticaj, pošto je region i dalje snažno vezan uz EU i NATO. Ipak, ukoliko bi se proširenje EU-a ozbiljno usporilo, a transatlantski odnosi pokvarili, Rusija, kao i Turska, mogle bi svoje postojeće kulturne i ekonomske veze sa regionom da unovče na drugi način.
Rusija je višestruko profitirala na secesiji Kosova. Prvo je svoje protivljenje u Savetu bezbednosti naplatila kupovinom Naftne industrije Srbije daleko ispod cene i bez tendera. Onda je nezavisnost Kosova iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima. A šta je Srbija imala od ruske podrške u Savetu bezbednosti? Samo pothranjivanje iluzije da je Kosovo Srbija
Hoće li doći trenutak kada će Vlada Srbije morati jasno zauzeti poziciju oko rata u Ukrajini?
Hoće, osim ukoliko se rat ne završi brzo, što trenutno, nažalost, nije na vidiku. Formalno gledano, Srbija će svoju spoljnu politiku u potpunosti morati da harmonizuje sa EU-om tek po stupanju u članstvo. Ipak, politički gledano, što duže Srbija bude odbijala da se priključi sankcijama Moskvi, cena takve politike će rasti. Mnoge evropske države koje žele snažniju političku integraciju, a posebno istočnoevropske države koje su zainteresovane za jedinstveniju i glasniju spoljnu politiku prema Rusiji, neće biti presrećne da u svoje članstvo prime proruski orijentisanu Srbiju.
Državni vrh Srbije i mediji pompozno su najavili, a onda i dočekali ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je u Beograd svratio na nekoliko sati na proputovanju u Milano. Kakvog je, po vašem mišljenju, imala efekta ta posjeta i kakav je njen opšti odraz?
Putinova poseta i vojna parada su najveći efekat imale na budžet Republike Srbije, negativan, razume se. Male države ne organizuju vojne parade ni kada je ekonomska situacija prosperitetna, a kamoli u vreme ekonomske krize. Osim toga, vojne parade su relikt hladnog rata i po mom sudu predstavljaju odraz militarizma koji se kosi sa savremenim civilnim i miroljubivim vrednostima Evrope.
Što se tiče efekta na spoljnopolitičku poziciju Srbije, mislim da ova demonstracija vojne sile nije nikoga ni zadivila ni zastrašila, osim možda pojedine građane Srbije. U regionalnim i svetskim medijima, onima koji su se ovom temom uopšte bavili, videla se slika pokislog rukovodstva koje ima velike ambicije, a malo municije.
Konačno, prirediti vojnu paradu za Vladimira Putina u trenutku kada ga čitava Evropa poredi sa Hitlerom i Miloševićem zbog aneksije Krima i intervencije u istočnoj Ukrajini, predstavlja prst u oko Zapadu.
Sa vojne parade organizovane povodom Putinova dolaska više nego zbog 70. godišnjice oslobođenja Beograda poslane su neke poruke koje se različito tumače. Što se htjelo tom paradom?
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar.
Umesto da Putin bude gost na paradi povodom oslobođenja Beograda, oslobođenje Beograda bilo je samo dekor za Putinovu posetu. Ruski predsednik je imao pametnija posla 20. oktobra i u svom kalendaru je imao slobodan samo 16. oktobar
Spremnost države da zbog Putinovog rasporeda pomeri obeležavanje ovog datuma četiri dana unazad najbolje govori o njenim pobrkanim prioritetima. Osim toga, celokupna ikonografija vojne parade sa uniformama iz Prvog svetskog rata i uz intoniranje ”Marša na Drinu” pokazuje visok stepen ideološke konfuzije. Da nije bilo Putina, antifašizam i Jugoslavija ne bi bili ni pomenuti.
Kako vidite razvoj srpsko-ruskih odnosa za nekoliko godina i što će te odnose prevashodno definisati? Hoće li to biti samo energetska zavisnost Srbije?
Srbija će, po svemu sudeći, ostati u velikoj meri energetski zavisna od Rusije. Na bilateralne odnose će sigurno uticati i odnos Srbije i EU-a. Ukoliko se integracija nastavi, Srbija će svoje bilateralne odnose sa Rusijom morati da revidira. Najpre, spoljna politika Srbije će morati da se sinhronizuje sa zajedničkom bezbednosnom i odbrambenom politikom EU-a, uključujući tu i sankcije i restriktivne mere. Ukoliko se sukob u Ukrajini nastavi, to znači da će EU i Rusija biti sve udaljenije jedna od druge. Srbiji će zbog toga biti sve teže da sedi na dve stolice.
Osim toga, kao što sam ranije rekao, pre ulaska u EU Srbija će morati da raskine Sporazum o slobodnoj trgovini koji je sa Rusijom sklopljen 2000. godine. Konačno, ukoliko se normalizacija odnosa sa Kosovom nastavi, ruski stav u Savetu bezbednosti biće sve manje značajan i verovatno revidiran. Paralelno sa ovim procesima, mislim da će u Srbiji jačati konzervativna evroskeptična opozicija koja trenutno nije zastupljena u Skupštini. Kako će ovaj čvor na kraju biti razvezan, zavisi od razboritosti onih koji odlučuju i zrelosti našeg javnog mnjenja da procene šta je najbolje za razvoj evropske i demokratske Srbije.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Grabar Kitarović bez kompasa
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i veleposlanica u SAD-u te sadašnja (jer, samo je na neplaćenom dopustu) visoka dužnosnica Atlantskoga pakta Kolinda Grabar Kitarović, čini se kao da se u predizbornoj kampanji što službeno još nije ni počela, mada se intenzivno vodi, malo pogubila. Ili, preciznije rečeno: sve govori u prilog zaključku da je izgubila kompas.
Nemam drugoga objašnjenja za njezinu izjavu da će “rehabilitirati” skupinu generala koje sam na samome početku mojega predsjedničkog mandata umirovio po kratkome postupku. Pa još i to da će generalski zbor (naravno, s tim generalima) angažirati kao skupno savjetodavno tijelo.
I moram se upitati, a vjerujem da se isto pita i nemali dio hrvatske javnosti: kakvu to viziju predsjedničke funkcije ima KGK, kakve to ona (i zašto) savjetnike namjerava angažirati?
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i veleposlanica u SAD-u te sadašnja (jer, samo je na neplaćenom dopustu) visoka dužnosnica Atlantskoga pakta Kolinda Grabar Kitarović, čini se kao da se u predizbornoj kampanji što službeno još nije ni počela, mada se intenzivno vodi, malo pogubila. Ili, preciznije rečeno: sve govori u prilog zaključku da je izgubila kompas
Kao prvo, da razjasnim neke stvari koje njoj, a vjerujem da je u pitanju doista samo ona, ni danas nisu jasne.
Ne može se rehabilitirati one koji su umirovljeni. Rehabilitirati se može nečasno otpuštene, što ja s njoj tako milim generalima nisam učinio, mada su postojali itekako opravdani razlozi za posizanjem i za takvom mjerom.
Jer, ti su generali – u osnovi – učinili četiri stvari: prvo, izjasnili su se protiv suradnje s Haaškim sudom, na koju se Hrvatska obvezala Ustavnim zakonom, dakle ustali su protiv ustavnog poretka zemlje koju su branili u Domovinskom ratu.
Drugo, ustvrdili su kako kritičko vrednovanje toga rata “vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije”, čime su htjeli zatvoriti usta svakome tko bi se usudio ozbiljno istraživati ratne zločine počinjene na hrvatskoj strani (mada su “velikodušno” dopustili mogućnost da se kažnjavaju počinitelji “pojedinačnih zločina”, što će se kasnije – i to pred hrvatskim sudom – dogoditi upravo jednome od njih).
Treće, ustvrdili su kako se s pravom nadaju da govore “ne samo u svoje ime nego i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine”.
I četvrto, s takvim su se političkim pamfletom, ponavljam: u svoje ime, u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja te svih hrvatskih građana koji su … bili na braniku Domovine, obratili šefu države i Vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga, ali i cijeloj javnosti.
Nisam ih optužio za ono što je očito bila njihova intencija, nisam ih nečasno otpustio, uzeo sam u obzir njihove ratne zasluge, ali sam ih hitno poslao u mirovinu, uz poruku da se politikom mogu baviti tek kada obuku civilna odijela. I time sam udario temelje početku depolitizacije vojske, što je jedan od nezaobilaznih uvjeta za vojsku svake demokratske zemlje koja ulazi u NATO
Sažeto u jednu rečenicu: pozvali su na državni udar, jer se – poručili su – dovode u pitanje “temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske”.
Nisam ih optužio za ono što je očito bila njihova intencija, nisam ih nečasno otpustio, uzeo sam u obzir njihove ratne zasluge, ali sam ih hitno poslao u mirovinu, uz poruku da se politikom mogu baviti tek kada obuku civilna odijela. I time sam udario temelje početku depolitizacije vojske, što je jedan od nezaobilaznih uvjeta za vojsku svake demokratske zemlje koja ulazi u NATO.
I sada se nađe gospođa koja je (još uvijek!) na visokoj poziciji upravo u NATO-u i krene u pecanje glasova na predstojećim predsjedničkim izborima čvrstom najavom rehabilitacije upravo tih generala i pretvaranja tzv. generalskog zbora u kolektivno savjetodavno tijelo čelnika države.
Pa još u državi koja je teškom mukom i daleko kasnije, nego što je objektivno bilo moguće, ušla u Evropsku uniju i zbog bijega jednoga od generala s “njezinoga popisa” – koji je, i to treba reći – nakon što je uhićen i nakon što mu je u Haagu suđeno, oslobođen i koji se, za sada i do sada, upadljivo kloni bilo kakve politizacije, odnosno izbjegava da ga se instrumentalizira u političke svrhe, ma s koje strane to bilo.
Sama mogućnost da se u Evropskoj uniji pojavi šef države s ekipom generalskih savjetnika nešto je od čega će se svima u Bruxellesu dići kosa na glavi. Sjećam se dobro nekih veleposlanika zemalja EU-a koji su me krajnje dobronamjerno upozoravali kako “nije u skladu” s evropskom praksom da se nekoga tko dolazi iz aktivne vojne službe postavlja za ministra obrane, baš u vrijeme kada je Hrvatska to radila.
Sama mogućnost da se u Evropskoj uniji pojavi šef države s ekipom generalskih savjetnika nešto je od čega će se svima u Bruxellesu dići kosa na glavi. Sjećam se dobro nekih veleposlanika zemalja EU-a koji su me krajnje dobronamjerno upozoravali kako “nije u skladu” s evropskom praksom da se nekoga tko dolazi iz aktivne vojne službe postavlja za ministra obrane, baš u vrijeme kada je Hrvatska to radila
Ne, nisu pravili probleme, ali jasno su dali do znanja da im se to ne sviđa, odnosno da je u raskoraku s evropskim standardima. Baš me zanima što bi rekli da je nekome tada palo na pamet angažirati skupinu generala u ulozi (neka je i samo počasna, mada sumnjam u to) savjetnika šefa države. To definitivno nije evropska praksa. Američka – jest, ali Hrvatska je ipak u Evropi i u Evropskoj uniji, to KGK valjda ipak zna.
Tu treba reći još nešto. Svjedoci smo sve učestalijeg zloupotrebljavanja uniforme, u posljednje vrijeme i usred glavnoga grada Hrvatske. Onaj tko nije u aktivnoj službi, bio on prije toga obični vojnik ili general, savršeno je svejedno, ne može odijevati vojnu odoru kako i kada mu se svidi i paradirati (ili demonstrirati) u njoj.
Zakon jasno propisuje da bivši vojnici imaju pravo nositi uniformu samo prigodom obilježavanja državnih blagdana, odnosno u onim prilikama kada su nekamo pozvani, a na pozivu je naznačeno da ih se očekuje u odori. Inače – ne!
Visoka dužnosnica NATO-a mora, naprosto mora znati da je tako i u svim zemljama Atlantskoga pakta. Pa je li onda, kada je otišla podržati krajnje diskutabilno protestno okupljanje pred Ministarstvom branitelja, našla za shodno da demonstrante i one koji ih (također u uniformama) dolaze poduprijeti, na to upozori?
Ako i jest, nitko nije za to čuo, pa bih bio sklon povjerovati da nije. Ma naravno da nije, i tamo je otišla u lov na glasove. A pri tome je pokazala zamjerno nepoznavanje stvari o kojima govori, jer je – da bi prirasla srcu organizatorima mini-puča usred Zagreba – izjavila kako pozna niz zapadnih, demokratskih zemalja i ni u jednoj se s veteranima ne postupa tako kao u Hrvatskoj.
Je li KGK izgubila kompas, ili ga nikada i nije imala, pri tome je najmanje važno. No, važno je shvatiti, i to na vrijeme, kamo i kako bi “ona i generali” vodili ovu zemlju da joj uspije domoći se položaja Predsjednice Republike
Htjela je reći: tako loše. I zaboravila pri tome na “veliki uzor”, Sjedinjene Američke Države, gdje su gomile veterana vijetnamskog rata godinama bile prepuštene ulici, drogi, kriminalu, bijedi i siromaštvu.
Populizam je ponekada neizbježan u političkoj borbi, pogotovo u borbi za glasove uoči izbora. Ali, populizam se ne smije temeljiti na neznanju i – teško mi je naći prikladniji izraz – političkoj nepismenosti koja može, u krajnjoj liniji, biti pogubna za cijelu Hrvatsku.
Koketiranje s onima koji dovode u pitanje ustavni poredak Republike Hrvatske (Vukovar i table na kojima su i ćirilićni natpisi), onima koji inauguriraju smjenu vlasti pritiskom ulice (Zagreb) i onima koji su prije više od jednoga desetljeća pokušali reći legalno izabranim predstavnicima države: mi smo ovu državu stvarali, mi ćemo odlučivati kakva će ona biti, sve se to u zbroju može pretvoriti u bumerang koji će nas bolno pogoditi. Neće pogoditi samo KGK, pogodit će Hrvatsku i ugroziti još uvijek krhke temelje demokracije u našoj zemlji.
Zato sam na izjavu predsjedničke kandidatkinje HDZ-a reagirao. Ne zato da se miješam u predizbornu kampanju, koja – ponavljam – službeno još i nije počela, nego da upozorim kako smo već u predigri te kampanje suočeni s najavom poteza i potezima koji su potencijalno pogubni za Hrvatsku kao demokratsku, civiliziranu državu. A samo takvu Hrvatsku želim i samo sam se za takvu Hrvatsku borio u svojih deset godina na čelu države.
Je li KGK izgubila kompas, ili ga nikada i nije imala, pri tome je najmanje važno. No, važno je shvatiti, i to na vrijeme, kamo i kako bi “ona i generali” vodili ovu zemlju da joj uspije domoći se položaja Predsjednice Republike.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Kolinda na bolovanju
”Boli me kad gledam kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone, ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla“, rekla je prošlog tjedna u Vinkovcima gospođa Kolinda Grabar Kitarović, objašnjavajući valjda zašto je, poput mnogih Hrvatica što odlaze u inozemstvo raditi kao kućne pomoćnice, i sama onomad otišla raditi kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.
I zašto je sad, kako reče, odlučila “ostaviti respektabilnu međunarodnu karijeru i odbiti nekoliko vrlo provlačnih ponuda u inozemstvu“, pa se vratiti u Domovinu i kandidirati na predsjedničkim izborima.
Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio – neplaćeni dopust.
Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu
Sedam dana raspravljalo se je li Kolinda Grabar Kitarović lagala ili samo preformulirala, ona se sirota pravdala da je to tek “administrativna formalnost“, nadigla se na nju kuka, motika i široka javna rasprava o moralu – kao da je laž u hrvatskoj politici jedna posve nepojamna i nečuvena pojava – a da u sedam dana bjesomučne pucnjave u obračunu kod OK Morala nitko nije primijetio ključnu stvar, upadljivo očitu činjenicu od koje sve do kraja hrvatske Republike neće više biti točnije i preciznije mjere njenoga suvereniteta: ozbiljna je, eto, prilika da predsjednik slavne hrvatske države bude jedan činovnik NATO-a na neplaćenom dopustu.
Novinarima su u sjedištu Sjevernoatlantskog saveza objasnili kako se gospođa pomoćnica nakon predsjedničke kampanje, ako to bude željela, može vratiti na svoje radno mjesto, što znači da će je – “ako“, jasno, “to bude željela“ – posao u Bruxellesu čekati i ukoliko izgubi na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj: ukoliko, naime, pobijedi i postane predsjednica Republike Hrvatske, neće imati izbora. Željela-ne željela, morat će ostati službenica na plaći NATO-a.
Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj svedeni su, eto, na opravdanje za izostanak s posla, nešto poput sivnjokolje ili zubobolje, sitan razlog taman po mjeri te slavne države.
Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu.
– Šefe, ja gotova za danas – oprezno bi Kolinda s velikim tamnim naočalama na nosu provirila kroz odškrinuta vrata ureda glavnog tajnika. – Boli me i ne osjećam se baš dobro, pa sam htjela zamoliti ako bih mogla uzeti bolovanje.
Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio – neplaćeni dopust
– Što vas boli? – iskreno bi se zabrinuo gospodin Rasmussen.
– Oči – spustila bi malo naočale pomoćnica. – Boli me kad gledam kako Hrvatska s tolikim potencijalima tone.
– I šta, boli vas kad gledate?
– Aha. Ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla.
Te stvari, jebiga, prolaze samo ovdje: liječnička uvjerenja doktora Franje Tuđmana slabo kotiraju na burzama zdravstvenog osiguranja Uređenog Zapada, i da je čila i zdrava pomoćnica glavnog tajnika NATO-a otvorila bolovanje samo zbog tradicionalne jesenske predsjedničke kampanje u rodnom kraju, teško bi šefu objasnila kako je riječ o autentičnom narodnom običaju s liste nematerijalne kulturne baštine pod zaštitom hrvatskog Ministarstva kulture.
Baš kao, uostalom, i ovaj slavonski kulen, ili ova krasna paška čipka za gospođu suprugu, ništa posebno, šefe, samo mali znak pažnje.
I šta? Već na onom predizbornom skupu u Čakovcu – taman kad je kandidatkinja HDZ-a nadahnuto govorila kako ”izlaz iz krize vidi u pokretanju gospodarstva, da poduzetnici šire svoje poslovanje i otvaraju nova radna mjesta“ – iz publike bi se javio nekakav smutljivac i mutikaša, pa je upitao nije li takvo njeno viđenje izlaska iz krize malo općenito i mutno.
Rekli bi u Montyju Pythonu, ”nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez ”respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust
– Ne, uopće. Vidim ja dobro što se događa u Hrvatskoj – dobacila bi Kolinda odozgo.
– I baš dobro vidite? – pravio bi se blesav provokator.
– Jako dobro, hvala na pitanju – nadmoćno bi odgovorila ona, a Tomislav Karamarko jalnuškog bi diletanta prozvao pred cijelim skupom: – Priznajte, za koju stranu agenturu radite?
– Zapravo, za Fond uzajamnog zdravstvenog osiguranja Kraljevine Belgije – izvadio bi inspektor službenu iskaznicu i pokazao rješenje o bolovanju za pomoćnicu tajnika NATO-a zbog ”bolova u očima i poteškoća s vidom“.
Rekli bi u Montyju Pythonu, ”nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez ”respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust.
– Shvaćam, beru se masline dolje, ha? Ili je svinjokolja? – namignula joj je službenica u kadrovskoj, vesela jedna Bugarka, pa iznenada namjestila ozbiljno lice.
– Joj, ne pečete valjda rakiju?! Znate da po propisima Europske unije…
– Ne, ne – umorno je odgovorila gospođa pomoćnica tajnika.
– Predsjednički izbori.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Bezobrazne Kolindine laži
Utorak 28. listopada ćemo pamtiti po dva izvanredno važna događaja za svijet i za Hrvatsku. Fundamentalisti su ostali kratkih rukava jer je Papa Franjo izjavio da su teorije evolucije i ”Velikog praska” točne, a Bog nije ”mađioničar s čarobnim štapićem”, čime je stao na kraj pseudoteorijama o kreacionizmu i inteligentnom dizajnu koje je, smatraju mnogi, podupirao i njegov prethodnik.
Nacionalisti su pak shvatili da im je jedina opcija Milan Kujundžić pošto se Kolinda Grabar Kitarović još jednom pokazala i dokazala kao lažljivica koja je spremna izvarati i cijelo građanstvo a ne samo vlastite eventualne glasače. Neće valjda desničari glasati za Antu Đapića koji bi odavao počasti zaslužnom Anti Paveliću?!
Nikakvom sačekušom već rutinskom provjerom informacija, kolege iz Jutarnjeg lista su objavili informaciju koja je brzo zagolicala javnost: da možda Kolinda Grabar Kitarović i nije govorila istinu o svom statusu u NATO-u. Naime, da je gospođa Grabar Kitarović zaposlenica NATO-a, i da ju je tijekom kampanje za predsjedničke izbore glavni tajnik NATO-a ovlastio da uzme neplaćeni dopust. Jutarnji ne otkriva svoj izvor.
”Gospođa Grabar Kitarović je zaposlenica NATO-a i dobila je odobrenje Glavnog tajnika da uzme neplaćeni dopust. Gđa. Grabar Kitarović je ušla u službu NATO-a u srpnju 2011. i njen tekući ugovor završava u srpnju 2015.” Drugim riječima, kandidatkinja Grabar Kitarović, uzdanica HDZ-a za predsjedničke izbore, kako sam već pokazao u mojoj prvoj kolumni voli lagati ali je sada ulovljena u lažima koje bi je trebale koštati karijere na Pantovčaku. Građani Republike Hrvatske ne smiju birati osobu koja tako evidentno manipulira i koja se ruga sirotinji koja jedva spaja kraj s krajem
List podsjeća da na dužnosti koju je obnašala, a riječ je o funkciji pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju (trenutačno je vršitelj dužnosti Ted Whiteside) može i dalje računati. Dakle, prema “razumijevanju” izvora u NATO-u, Kolinda Grabar Kitarović se može vratiti na istu funkciju, ako to bude željela, nakon završetka predsjedničke kampanje u Hrvatskoj.
Vođen isključivo novinarskim instinktom te zakonima novinarskoga zanata, obratio sam se uredu glasnogovornice NATO-a, gospođi Oani Lungescu te sam postavio neka osnovna pitanja koja smatram da ne treba prevesti. Evo ih:
The first question is: Is she or is she not still an employee of NATO?
Second: If she still is an employee of NATO what is her current status?
Third: If she is no longer an employee of NATO why and when did her contract end?
Fourth: Mr. Ted Whiteside is listed as Acting Assistant Secretary General – Public Diplomacy on the official NATO website. Why is he the “Acting Assistant”? This implies he is only filling this position temporarily. Is this the case?
Pitanja sam poslao u 16:44, pred kraj radnog vremena i naznačio sam da molim odgovor, ako je moguće, do srijede u podne. Odgovor sam primio vrlo brzo, u 18:25.
Evo ga:
Classification: NATO UNCLASSIFIED
Dear Drago,
The following is attributable to a NATO official:
Ms. Grabar Kitarović is a NATO employee and she has been authorized by the NATO Secretary General to take unpaid leave.
Ms. Grabar Kitarović joined NATO in July 2011 and her current contract expires in July 2015.
Regards,
Constant
//Constant Brand
Press Officer
Press & Media Section
Public Diplomacy Division
NATO HQ
Dakle, prevest ćemo za svaki slučaj:
”Cijeloj Hrvatskoj je govorila kako se vraća, kako je došla, kako svojim dolaskom želi ostvariti ovo ili ono. A zapravo je, vidite, istina nešto sasvim drugo”, zaključio je Josipović. Osvrnuo se i na činjenicu da on ima zamrznut svoj status na Sveučilištu. ”Naravno, svi ćemo nešto raditi kad nam prođe mandat, nije to ključno pitanje. Ne smeta me načelno što ima odstupnicu. To je normalno. Ali bit ću izravan, smeta me što je lagala”, rekao je Josipović
”Gospođa Grabar Kitarović je zaposlenica NATO-a i dobila je odobrenje Glavnog tajnika da uzme neplaćeni dopust. Gđa. Grabar Kitarović je ušla u službu NATO-a u srpnju 2011. i njen tekući ugovor završava u srpnju 2015.”
Drugim riječima, kandidatkinja Grabar Kitarović, uzdanica HDZ-a za predsjedničke izbore, kako sam ranije pokazao, voli lagati ali je sada ulovljena u lažima koje bi je trebale koštati karijere na Pantovčaku. Građani Republike Hrvatske ne smiju birati osobu koja tako evidentno manipulira i koja se ruga sirotinji koja jedva spaja kraj s krajem. HDZ-ova kandidatkinja na predsjedničkim izborima izjavila je za jučerašnjeg posjeta Varaždinskoj županiji, a prenosi HINA, da je ostavila respektabilnu međunarodnu karijeru kako bi postala prvom hrvatskom predsjednicom.
Grabar Kitarović je komentirajući medijske napise kako je i dalje zaposlena u NATO-u, a za predsjedničku kampanju koristi neplaćeni dopust, rekla novinarima da je ”ostavila respektabilnu međunarodnu karijeru i u međuvremenu odbila nekoliko vrlo lukrativnih i primamljivih ponuda iz inozemstva kako bi se vratila u Hrvatsku”. Ne, nije ništa ostavila. Nju čeka u NATO-u sigurno i dobro plaćeno radno mjesto. Igra i taktizira i jasno je da je krenula u kampanju sa figom u džepu nesigurna u pobjedu i s indirektnom porukom da i nije vezala svoju budućnost za Hrvatsku. Ne stopostotno.
Predsjednik Josipović je, i ne sluteći da će se NATO tako brzo službeno očitovati, primijetio očite laži pa je izjavio slijedeće: da ”je (Grabar Kitarović) vjerojatno dobro procijenila svoje izglede u kampanji. Ali neprihvatljivo je što je govorila neistinu”. Josipović je u emisiji ”Na Pantovčaku” Media Servisa, prenosi Večernji list, rekao kako njemu načelno ne smeta što Grabar Kitarović sebi čuva odstupnicu, ali da mu smeta što je, kako je rekao, lagala.
”Cijeloj Hrvatskoj je govorila kako se vraća, kako je došla, kako svojim dolaskom želi ostvariti ovo ili ono. A zapravo je, vidite, istina nešto sasvim drugo”, zaključio je Josipović. Osvrnuo se i na činjenicu da on ima zamrznut svoj status na Sveučilištu. ”Naravno, svi ćemo nešto raditi kad nam prođe mandat, nije to ključno pitanje. Ne smeta me načelno što ima odstupnicu. To je normalno. Ali bit ću izravan, smeta me što je lagala”, rekao je Josipović.
Ako vam nije dovoljno što je lagala evo i malo opširnije obajšnjenje iz pera kolega tportala:
”Sporno u cijeloj priči jest to što je Grabar Kitarović ostavljala dojam da je napustila posao u NATO-u. Tako je 20. rujna na pitanje je li završio njezin mandat u NATO-savezu odgovorila da ima još nekoliko dana godišnjeg odmora, pa oko 1. listopada pakira stvari i dolazi natrag.
Na pitanje kako objašnjava da ju je vinkovački gradonačelnik pozdravio u toj funkciji, rekla je da je to zato što joj još traje godišnji odmor koji ima kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Istom je prilikom kazala da se vraća u Hrvatsku jer više ne može gledati kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone i ne može gledati odnos prema mladima i kako se s nekakvom potpunom nezainteresiranošću gleda kako odlaze iz zemlje jer nemaju posla
Potom je ponovo upitana je li razriješena, a odgovorila je da je zatražila odlazak iz NATO-a, prenio je tada portal RTL televizije. Pitanja su postavljena nakon što ju je na otvaranju Vinkovačkih jeseni vinkovački gradonačelnik pozdravio kako pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a. Na pitanje kako objašnjava da ju je jučer vinkovački gradonačelnik pozdravio u toj funkciji, rekla je da je to zato što joj još traje godišnji odmor koji ima kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.
Istom je prilikom kazala da se vraća u Hrvatsku jer više ne može gledati kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone i ne može gledati odnos prema mladima i kako se s nekakvom potpunom nezainteresiranošću gleda kako odlaze iz zemlje jer nemaju posla.”
Svi će novinari, barem oni koji su interesirani da se objave istinite informacije i da lažima stanemo na kraj u hrvatskome političkome životu krenuti putem druge istrage a tiču se izjave da kandidatkinja HDZ-a sada troši zalihe, da živi od prethodne zarade.
Jer kada bi se kojim slučajem doznalo da joj u NATO-u teku ikakva prava iz ugovora (osim čuvanja pozicije), što je praksa u, recimo, Njemačkoj, gdje se sve do tri mjeseca neplaćenog dopusta tolerira i zadržava ali se nakon trećeg mjeseca dotična osoba mora pobrinuti za plaćanje socijalnog osiguranja, staža i slično, onda će Kolinda Grabar Kitarović imati ne samo problema sa hrvatskim građanima, kojima je lagala, već i sa Glavnim tajnikom NATO-a čije je povjerenje izigrala pokazavši se vrlo nepouzdanom osobom i partnericom.
Gospodine doktore Milane Kujundžiću, što se mene tiče, u drugi krug idete Vi i Predsjednik Josipović. Ako, naravno, do drugoga kruga i dođe.
Gospođa Grabar Kitarović je politički mrtvac.
- « Previous Page
- 1
- …
- 18
- 19
- 20
- 21
- 22
- 23
- Next Page »