Prepoznala sam se. Nisam vjernica, ali sam se pronašla u božićnim porukama kardinala Josipa Bozanića i sisačkoga biskupa Vlade Košića. Da, da govorili su o nekim meni dragim i bliskim ljudima – ali i o meni i meni sličnima. [Read more…]
Od gnoja betlehemske štale do zlatnih Trumpovih tornjeva
U Betlehem se tih dana, pišu evanđelja, slila sva sila svijeta zbog carskog popisa stanovništva. Ukratko: svi smještajni kapaciteti bili su popunjeni, a ljudska srca tvrda čak i pred prizorom mlade žene s trbuhom do zuba i njenog zbunjenog muža. [Read more…]
Što se zbilo 11. siječnja?
Ono bitno što se u Hrvatskoj dogodilo 11. siječnja 2015. nije ni minimalna pobjede Kolinde Grabar Kitarović i njezinih, niti isto takav poraz Ive Josipovića i njegovih. Ponajprije stoga što je razlika toliko mala da ostaje ”jedino”, veoma važan, krajnji ishod; a mogao je posve lako biti i obrnut – da je, npr., nevrijeme nad Zagrebom zakasnilo nekoliko sati, ili da su u Rijeci imali nekoga barem malo manje neprivlačnoga od Jovanovića.
Bitno je – i ostaje, čini se, zadugo ključnom političkom činjenicom – to što je politička zajednica podijeljena popola. Uz ostalo, pokazalo se da je na djelu i rat utvarama; podjednaki dijelovi biračkoga tijela vide posvuda ustašku, odnosno udbašku opasnost.
Ova podjela nije samo trajna nego i posve zaoštrena, jer ima i demografijske i ideologijske i regionalne i ideologijske značajke. Ovu su podjelu jasno pojmili u stožeru Kolinde Grabar-Kitarović, a podcijenili na drugoj strani.
Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari
Kampanja Grabar-Kitarović funkcionirala je dvokatno – svidljive fraze na gornjem katu, zaoštreni nacional-patriotski ideologemi na onome donjem. Uspjeh je ove dvokatnice zajamčen stegovnim povezivanjem među katovima. Drukčije rečeno, Kolinda je u mnogome bliža Ivi Josipoviću nego mnogima od svojih pristaša, no stranačka je disciplina postigla da se to zanemari.
S druge strane, Josipović je pokazao da možda može biti predsjednik, ali nikako ne može biti kandidat svih državljana – Kolinda autoritativno smatra da je termin građanin za seljake pejorativne naravi, pa ga od sada valja izbjegavati. Uostalom, neprimjereno je pluralističkome modelu da baš aktualni predsjednik kao kandidat zastupa najradikalnije promjene – protiv ”elita”.
Grabar-Kitarović je, barem na jednome od promidžbenih katova, adresirala svoje prave birače, Josipović se svojem biračkome rezervoaru obraćao samo uz ostale.
Ostalo je dobro poznato i višestruko već spominjano – težnja povezivanja Josipovića s aktualnom krizom, te s nesposobnom i omraženom Vladom uspjela je bolje no nakana da se Grabar-Kitarović poveže sa Sanaderovim korumpiranim timom.
Po potrebi su korišteni i feministički argumenti u obranu kandidatkinje stranaka koja feminizam preziru, čak je i kardinal Bozanić, takorekuć diskretno, po prvi puta u crkvenoj povijesti rabio dvojnu oznaku predsjednik/predsjednica).
Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome
Povezivanje Josipovića s udbaškom prošlošću ranijih generacija nije pak naišlo na odgovarajuće reakcije. I to je doista začuđujuće – kandidat koji je prokazivan kao eksponent ”komunističkih koljača” i ”bešćutne Vlade” zamalo je pobijedio; kandidatkinja koja je prokazivana kao ne baš iskrena činovnica inozemne vojne organizacije i, štoviše, članica Trilaterale, kao predstavnica prvostupanjski osuđene političke organizacije – za malo je pobijedila.
Najvjerojatnije stoga što kampanja nije imala efekta, što je, u cjelini, bila ”slika bez tona”, ne računajući efekte koje je – ni kriv niti dužan – polučio Ivan Sinčić u prvome krugu.
Pobijedila je stega; legendarno ”zna se” ovoga je puta funkcioniralo na obje strane, osim, dakako, za ubacivače ”nevažećih listića” s kojima DIP već godinama ne zna što bi činio, pa ih u svakome krugu drukčije interpretira. Ti su listići odlučujuće utjecali na rezultat, ali ne i na legitimnost izbora, jer je Grabar-Kitarović naprosto dobila više glasova, ili, pravnički, zato što eksplicitna odredba Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske vrijedi više od ustavne implikacije.
Nakon svega, trebat će promisliti i o dokazanoj nesolidnosti dvije vrste opsluživača javnosti – agencija za ispitivanje javnoga mnijenja i PR agencija. Može se tvrditi i to da je glavni tajnik s prepisanom diplomom bio malko uspješniji od glavnoga tajnika bez diplome.
No, bitno ostaje – razlike su, očito, mikroskopske, a jaz među polovinama, izgleda, veoma dubok. To ostaje vjerojatno i dulje od trijumfalizma, odnosno lizanja rana, pa i dulje o mandata koji će tek započeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Nada prestrašene Europe
Domoljubni Europljani protiv islamizacije Zapada. Tako na hrvatskom glasi ime njemačke udruge i pokreta Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes, poznatog pod kraticom PEGIDA.
Da približimo stvari hrvatskom diskursu i prilikama nazovimo to Stožerom za obranu kršćanskog zapada. PEGIDA je nastala u Dresdenu gdje od listopada prošle godine svakog ponedjeljka građane poziva na prosvjedne šetnje. Od nekoliko stotina na početku došli su do dvadesetak tisuća. Toliko se ljudi 5. siječnja pod njihovim transparentima okupilo na ulicama Dresdena. [Read more…]
Ubojice optimizma
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Volim o sebi razmišljati kao o nepopravljivom optimistu. Mislim da sam dosljedno tolerantna, da zaboravljam, praštam i pružam nove šanse. Moja kćer to ne naziva optimizmom, već nevjerojatnom količinom naivnosti za tu količinu godina i životnoga iskustva. Štogod bilo, optimizam ili naivnost (što je u tehničkih umova poput mog odavno odraslog djeteta vjerojatno eufemizam za glupost), ja tu svoju osobinu volim. Žalim one koji su možda lukaviji ili bistriji, mudriji – kako god hoćete – pa ih ta vrsta pameti tjera da opreza ili preventive radi pamte i uzvraćaju, izravnavaju račune, zavide, svete se i mrze do uništenja…
Čemu ovakav uvod? Nužan mi je stoga kako bi bilo jasno da me nije lako baciti u bed. Ne, neću reći da sam imuna na depresiju, ali crnilo me drži kratko, pa ovakva kakva jesam u svemu pronađem nit od koje uvijek iznova ispletem mrežu optimizma uvjeravajući sebe i sve oko sebe da se potopljene lađe uz malo vjere i dobre volje daju izvući na suho, obnoviti – i ponovo porinuti.
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza
No u posljednje vrijeme niti za mrežu optimizma niotkud. Lađe i za mene ostaju fondo, a u meni nekakva nevjerojatna srdžba prema hrvatskoj politici i političarima, svima onima koji su, eto gotovo četvrt stoljeća, sustavno potapali lađe pljačkajući ih prethodno do posljednjeg novčića, a danas ironiziraju i ismijavaju, politiziraju svaki pokušaj hvatanja u koštac s problemima, uvjereni valjda da smo, kao što reče laburist Branko Vukšić, svi oboljeli od psihogeno uvjetovane amnezije. Usput moraliziraju, ne propuštajući ni jednu priliku da nas uz svesrdnu pomoć dijela medija vrate stoljeća unatrag.
Uz pomoć novinara koji rigidne likove s početka devedesetih rado plasiraju na udarnim stranicama i u emisijama u najgledanijim terminima – eto i uspijevaju!
Ne samo da se škole (i ne samo one) škrope za sve prilike svetom vodicom, djeca agnostika i ateista pohađaju vjeronauk umjesto informatike, jer im se mame i tate boje da ne budu segregirani i izopćeni, ginekolozi, nakon što su načinili na stotine pobačaja u drugim okolnostima (ili, bolje rečeno, sustavu), odjednom otkrivaju savjest, pa nesretne žene u nekoliko bolnica u Hrvatskoj taj zahvat ne mogu načiniti usprkos zakonskom pravu na njega.
Aktualni ministar zdravstva Siniša Varga, mrzitelj lika i djela Josipa Broza, na ovaj problem koji je od životne važnosti za mnoge mlade žene na zastupničko pitanje postavljeno u srijedu Vladi na saborskom aktualnom satu lakonski odgovara da je sve “poduzeto da se problematika adresira”.Veli kako je to propust ravnatelja bolnica, te da su oni ti koji su dužni osigurati zahvat tamo gdje je stopostotni priziv savjesti… Kao da ta odgovornost ravnatelja išta znači ženi koja ima relativno kratak rok da pobačaj načini. Ona hoće ostvariti svoje zakonsko pravo, riješiti problem, a ne pozivati ravnatelje na odgovornost.
Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici. Pobjeći od pritiska onih koji bi se,da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza… Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici.
Pobjeći od pritiska onih koji bi se, da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere – da do kobilice opljačkaju nacionalne lađe i narod, u koji se u svakoj prilici kunu, pošalju na dno.
Smiješne su mi i pretužne bile konzultacije ministra obrazovanja Vedrana Mornara s kardinalom Bozanićem. Iako mi je ovih dana, kad je k’o Alisa u zemlji čudesa zaključio kako ne želi biti stečajni upravitelj shvaćajući sa zakašnjenjem da će mu rebalansom proračuna u resoru nedostajati znatna količina sredstava, na pamet palo da se upravo radi o količini milijuna koja odlaze Crkvi u Hrvata prema Vatikanskim ugovorima…
Od prosvijećenoga, lijevo orijentiranog ministra čovjek bi očekivao prijedlog da vjernici sami njemačkim modelom vjerskog doprinosa ili vjerskim porezom financiraju svoje crkve, a ne da kao seoska mlada kuka, nakon svega nekoliko mjeseci na vlasti, da neće biti stečajni upravitelj.
Opet moj optimizam. Previše očekujem. Ministru je itekako komotno u nišici na kockice kojoj vlasti uporno nameće opozicija.
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina
Strah od etikete jugoslavenstva zbog iskoraka iz udobne nišice na kockice priječi vlast i da kvalitetno odreagira i na informaciju Milorada Pupovca kako Gradsko vijeće Gline odnedavno brani komemoraciju i sjećanje na strašan ustaški zločin u Glini iz ljeta 1941. kada je u pravoslavnoj crkvi ubijeno više od tisuću Srba s tog područja.
Na mjestu gdje je bila pravoslavna crkva odlukom Gradskog vijeća od 21. listopada 2014. godine ne mogu se više polagati vijenci i paliti svijeće. Nekadašnji Spomen-dom preimenovan je još sredinom ’90-ih u Hrvatski dom, a imena žrtava uklonjena, premda je to kažnjivo prema Članku 325 KZ-a.
Na upozorenje Pupovca premijer Zoran Milanović je kazao kako je to istina tužno i ružno, ali da glinski zločinci s današnjom Hrvatskom nemaju veze, te da valja poštivati pijetet svake žrtve. Riječi, riječi, riječi…
Onaj tko se usudi iskoračiti iz nametnute niše kazao bi Pupovcu da će on i njegova Vlada prvi slobodan trenutak iskoristiti za odlazak u Glinu i polaganje vijenaca na zabranjeno mjesto, mjesto sramotnog zločina koji pokušava negirati i novi sisački HDZ-ov župan Ivo Žinić…
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina.
Prijetnje političkih vampira
Papa Franjo o ljubavi i nježnosti te o pretvaranju oružja u plugove, hrvatski duhovnici o ratu koji traje. Suprotno uobičajenom shvaćanju Božića kao blagdana blagih vijesti, zajedništva i pomirenja, neki su hrvatski biskupi zagadili svetu noć porukama mržnje: grleći se s osuđenim ratnim zločincima, zalupili su vrata najvišim predstavnicima legalno potvrđene državne vlasti, javno im dovikujući neka im na mise ne dolaze.
Navodno veliki katolici prijete krvavim Božićem. Isus se ove godine u Hrvatskoj nije rodio kao mirotvorac, nego kao mrki, do zuba naoružani ratnik.
Hrvatska za nekoliko dana ulazi u novo ljeto koje je okruglih sedamdeset godina udaljeno od okončanja Drugog svjetskog rata i dva puna desetljeća od završetka Domovinskog rata. Ali, za razliku od ostatka svijeta, ovdje se davno zaključeni ratni konflikti smatraju nezavršenima. Čak se ponovno pokušavaju otvoriti.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća
U normalnim zemljama obljetnica se 1945. obilježava s mišlju da se nekadašnji rat nikada više ne vrati. U Hrvatskoj upravo suprotno, da bi se nekadašnji ratovi ponovno prizvali i vratili. Davno završene vojne ovdje ne pripadaju prošlosti. Ovdje se ponovno rade mobilizacije i ljudi pozivaju u ratni stroj.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća.
U preslikavanju situacije iz onoga vremena pokušava se, kao prvo, ponovno nametnuti pitanje države kao još uvijek neriješeno. Tako ovih dana jedan utjecajni član HDZ-a, komplimentirajući šefu svoje stranke, tvrdi da je Tomislav Karamarko, doslovce, državotvoran. To ga, kao, čini dobrim čovjekom i političarom, pogodnim da upravlja današnjom Hrvatskom.
Što danas, gotovo dvadeset i pet godina nakon formiranja samostalne hrvatske države, znači biti državotvoran? To znači optirati za nešto što je već realizirano! Hrvatska država postala je činjenicom prije skoro četvrt stoljeća. Kako je to notorno i neporecivo, onda se stalno pokušava proizvesti atmosfera njene ugroženosti.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a ovdje se stalno podgrijava sumnjičavost u njenu izvjesnost. Na sve se strane otkrivaju urote i zaplotnjaci, antihrvatski elementi. Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan.
Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan
Samo u tom je kontekstu moguće razumjeti i božićnu propovijed nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je s oltara zagrebačke katedrale ovom prilikom obnarodovao vlastitu varijantu prokazivanja nekih navodnih unutarnjih neprijatelja. Njegova više politička nego vjerska teorija zavjere tvrdi da snage koje naziva “ideolozima razvaline” namjerno uništavaju Hrvatsku. Hrvatska, dakle, nije ugrožena nizom loših vlasti, od kojih su neki pokrali državu, drugi se pokazali nesposobnima nositi s teškom ekonomsko-socijalnom krizom, nego se, po kardinalu Bozaniću, hrvatska država namjerno podriva i ruši iznutra.
Na istom je tragu i njegovo nazivanje branitelja koji prosvjeduju pod šatorom na Savskoj “čuvarima temelja kuće”. Veterani sigurno imaju velike zasluge za obranu i opstanak Hrvatske, ali pretvarati bilo koju društvenu skupinu u kerbere države, to je nespojivo s demokratskim poretkom. Takvim se porukama u braniteljskim redovima raspiruje nezdravi solunaški, subnorovski ili provoborački refleks.
Usto, implicira se postojanje onih od kojih državu treba čuvati, što proizvodi atmosferu općeg sumnjičenja. Tako Bozanićeva homilija neodoljivo podsjeća na retoriku bivšeg jugorežima: borački se redovi pozivaju neka budu uvijek budni jer neprijatelj nikada ne spava.
Suprotno forsiranoj potrazi za državnim neprijateljima, hrvatskoj državi ne prijeti nikakva opasnost. Ni izvana ni iznutra. Prijeti joj mogućnost da bude doživljena kao promašen projekt jer se pokazuje neuspješnom. Ako je danas moguće govoriti o nekakvoj državotvornosti, onda je prije svega treba mjeriti po poštovanju institucija hrvatske države. U čemu su veliki državotvorci nerijetko vrlo tanki.
Drugo, 1991. godina pokušava se u Hrvatsku vratiti i upornim reanimiranjem davno, prije dvadeset godina moćnom pobjedom zaključenog rata. Može se razumjeti kad pobijeđeni žive u prošlosti i sanjaju revanš. Ali nešto je jako trulo u Hrvatskoj kad se jednom dobiveni rat ponovno želi voditi. Rat koji teče izgleda da je trajna čežnja hrvatskih nacionalista.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma
Mnoge parole koje u posljednje vrijeme prebukiraju hrvatski javni prostor zvuče kao reprint one zloslutne o tome da “ni oružane bitke nisu isključene”. Treba li podsjećati da je s tom najavom Slobodan Milošević svojedobno pokrenuo agresiju?
Ali, hrvatske su granice mirne, pa kako nema nikakva znaka izvanjske invazije, pokušava se zametnuti rat iznutra. Jedan umirovljeni admiral govori o “unutarnjoj agresiji”, tražeći ponovno, doslovce, oslobađanje Hrvatske. Jedan biskup priziva novu Oluju i aktualnu vlast naziva zločinačkom te uspoređuje s nacistima. Politička i stranačka utakmica pokušava se pretvoriti u drugo poluvrijeme Domovinskog rata.
Histerično se traga za mrskim neprijateljem u “našim redovima”. Oni koji su prije dvadeset i nešto godina bili skupa, u istom rovu, sada su odjednom na suprotnim stranama. U vukovarskoj koloni sjećanja, među ljudima koji su se došli pokloniti žrtvama, traži se nekakva navodno peta kolona. Neki se vukovarski heroji ili njihovi potomci proglašavaju četnicima ili jatacima velikosrpske agresije. Branitelji na Savskoj plakatiraju da ovoga puta ratuju protiv Jugoslavena, kao što su 1991. ratovali protiv Jugoslavije. Premda je Jugoslavena u Hrvatskoj, saznajemo, jedva tristotinjak. Šačica jada, reklo bi se.
Za potpaljivanje ratnog ozračja koriste se i pitanja koja nikako nemaju veze s ratom. Nevjerojatan je postupak jednog studentskog kapelana koji je bolno pitanje pobačaja iskoristio da bi u božićnoj noći širom Hrvatske poslao poruku kako “rat nije gotov”, jer “preko Dunava opet dolaze da ubijaju našu djecu”.
Čovjek koji je u Crkvi zadužen za rad s mladima jednu je posve izmišljenu priču o tome da liječnici s one strane Dunava u Hrvatskoj rade abortuse, jer domaći ginekolozi, pozivajući se na priziv savjesti, to odbijaju, dakle takvu je ekplozivnu mješavinu don Stojić, bez ikakve provjere, plasirao u javnost mobilizirajući mržnju i zagovarajući stanje permanentnog rata u Hrvatskoj. Očito, sva su sredstva dozvoljena, samo da rat u glavama nikad ne stane.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina
Treće, kao neriješeno se pitanje, koje datira još s početka devedesetih, odjednom počeo postavljati i projekt, uvjetno rečeno, nacionalne pomirbe. Šef HDZ-a, aspirirajući najmanje na funkciju premijera, a moguće i kancelara, koncept pomirbe djece ustaša i partizana prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana proglasio je propalim i gura svoj plan lustracija.
Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe, skrojena po mjeri uglavnom nemodernih država, imala je mnogo političkih deficita, a neki su njeni aspekti, poput miksanja kostiju, bili i civilizacijski potpuno neprihvatljivi. Naslijeđe dva u prošlosti teško sukobljena ideološka bloka i danas opterećuje Hrvatsku. Linija nacionalne podjele iz Drugog svjetskog rata, s vremenom prilično izblijedjela, kao da se opet produbljuje.
Moderne i demokratske zemlje takve terete prošlosti rješavaju sredstvima pravne i demokratske države i tolerantnog društva. Ali i takva falična, Tuđmanova je ideja superiorna politici koju njegovi stranački nasljednici danas zagovaraju.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Falsifikatori demokracije
Populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljudi u crnom s ogromnim križevima na prsima blokiraju grad, jeftini senzacionalizam u tjednicima, dnevnim izdanjima novina, po portalima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon zbog prezimena, porijekla, očeva, provala mržnji i isključivosti svih vrsta na društvenim mrežama – whatever – u Hrvatskoj su nadomjestak za demokraciju. Bolje rečeno, puka patvorina demokracije. Taj grubi falsifikat živimo na ovim prostorima već više od dva desetljeća uvjereni da valjda bolje ne može, da smo eto osuđeni na duboku podijeljenost, pomireni s mržnjom.
Prava je istina da te naše podjele, umjetno proizvedene neprestanim štancanjem floskula o navodnoj ugroženosti naših nacionalnih interesa, o onom drugom kao vječnome krivcu za loš život Hrvata (jugoslavenčine, orjunaši, komunjare koje zaslužuju lustraciju) uporno gnoje tlo za nove mržnje i dijeljenja; svjesni smo da bi bez te navodne, potpuno izmišljene ugroze izgubili tlo pod nogama, propali u živi pijesak vlastite neinventivnosti i nesposobnosti manipuliraju nas do krajnjih granica.
Eklatantan primjer gomile izmanipuliranih ljudi je nažalost i prosvjed branitelja. Nema mislećeg čovjeka kojem se nije sledila krv u žilama na prizore ljudi u crnom s križem na prsima i upitnikom na leđima. Neke su asocirali na Ku Klux Klanovce, a druge podsjetili na križare i strašne križarske ratove. Pa onda onaj slet – križ pred katedralom???
Eklatantan primjer gomile izmanipuliranih ljudi je nažalost i prosvjed branitelja. Nema mislećeg čovjeka kojem se nije sledila krv u žilama na prizore ljudi u crnom s križem na prsima i upitnikom na leđima. Neke su asocirali na Ku Klux Klanovce, a druge podsjetili na križare i strašne križarske ratove. Pa onda onaj slet – križ pred katedralom???
Križari su za dio svojih ratova tražili i dobivali blagoslov pape. Čiji su blagoslov tražili zamaskirani branitelji kad su se uputili na Kaptol? Biskupa? Kardinala? Što smo mi svi koji mislimo da je Hrvatska sekularna država i da se vlast bira ubacivanjem našeg glasa u izborne kutije – pogani heretici koji ne zaslužuju ništa drugo do straha, krvi i rata do istrebljenja?
Neće me nitko uvjeriti da su tim strašnim crnim opravama s križem na poprsju tražili našu sućut za branitelje koji su digli ruku na sebe, podršku za svoje zahtjeve i brže rješavanje prava proizašlih iz Domovinskoga rata… Nee. Izmanipulirani falsifikatorima povijesti i demokracije, ti jadni ljudi koji se nikako ne mogu pronaći, svim pravima usprkos, u mirnodopskome životu (i nije to samo hrvatski specifikum, ima toga i drugdje – ali manipulacija njima jest), zacrnili su ulice predblagdanski okićenog Zagreba i sami se pretvorili u falsifikat prosvjednika, u surogat vjernika…
Ja nisam vjernica, pa možda nemam pravo o tome suditi, no meni se čini da križu na grudima usprkos taj pohod ulicama glavnoga grada nije izraz vjere, brige za branitelje, domoljublja u koje se kunu, a niti ljubavi prema hrvatskim građanima za čiju su se slobodu borili.
Križari su za dio svojih ratova tražili i dobivali blagoslov pape. Čiji su blagoslov tražili zamaskirani branitelji kad su se uputili na Kaptol? Biskupa? Kardinala? Što smo mi svi koji mislimo da je Hrvatska sekularna država i da se vlast bira ubacivanjem našeg glasa u izborne kutije – pogani heretici koji ne zaslužuju ništa drugo do straha, krvi i rata do istrebljenja?
Nelagoda i strah koji su se uselili u srca mnogih nakon što su vidjeli tu rijeku crnila s križem kako se valja ulicama u suprotnosti je sa svim onim što prosvjednici i oni koji ih svesrdno podržavaju javno propagiraju. Po meni je ovaj prosinački marš upravo svojevrsno miniranje Božića kao blagdana mira, spokoja, darivanja, sreće… Mimikrirani križem posijali su samo strah, isključivost i egoizam! Ili će biti onako kako oni kažu ili ništa od mirnog blagdana. Vrlo kršćanski i demokratski.
No treba biti pravedan i reći da nisu samo branitelji ti koji plaše krizom izmučene građane. Mene još više straši i činjenica da na hrvatskoj političkoj sceni nema ni naznake alternativi, stvarnoj alternativi dvjema do krajnjih granica potrošenih političkih opcija koje – povremeno mi se čini – žive u nekom potpuno drugačijem svijetu od našeg u kojem nema plaće za rad, bolovanja za bolesno dijete, posla ni za mlade ni za stare i iskusne, hrane za djecu…
Oni se, obilato potpomognuti javnim i privatnim medijima, bave totalnim budalaštinama tipa je li bio bolji Tuđman ili Mesić, Tuđman ili Josipović te treba li tuđmanizam u udžbenike. Treba li ili ne treba gotovo šezdeset godina od okončanja Drugog svjetskog rata lustrirati onih četiri, pet preživjelih udbaša od devedeset i kusur godina, kao da će to nahraniti djecu, vratiti branitelje doma i reći im da se u miru ne spava pod šatorom ako nisi u kampu, zaposliti nezaposlene. Zastrašujuće, Dakle, sve one teme koje nas dijele i odvlače od proklamiranog mota Europske unije: “Ujedinjeni u različitosti”.
Ja za sebe znam da nema te emisije ili te knjige koja će mene natjerati da zaboravim Tuđmanu i njegovima sve one prijetnje ubojstvom, pisma i telefonske razgovore koje sam zbog svojih tekstova dobivala devedesetih, pa i kasnije. Da im oprostim što su me naučili, a do tada to nisam znala, razlikovati imena i prezimena, da smatram nevažnim što su zbog njihovih pljačkaških pohoda mnogi meni bliski i dragi ljudi ostali bez imovine i posla, itd., itd…
Sve te teme koje se ljudima u Hrvatskoj u kampanjama i mimo njih u kontinuitetu nameću nemaju, brate, nikakvu svrhu do one da ostanemo svaki u svom rovu. Da tako ušančeni ne primijetimo da su nam umjesto stvarne demokracije ’90 podvalili populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljude u crnom s ogromnim križevima…
Ne mogu prihvatiti da se nije okoristio, jer se dobro sjećam kako je cjelokupna obitelj (s izuzetkom Mire i Ankice) – sin, kćer i unuci – u medijima predstavljana kao rijetko talentirana za poduzetništvo, a sjećam se napisa oko vrtoglave cijene popravka krova kuće u kojoj su živjeli… Sjećam se, što ću!
Jednako je tako s meni suprotstavljenom stranom. Ni danas, kad grca u problemima, ne vidi ništa dobro u antifašizmu, radničkome samoupravljanju ili pokretu nesvrstanosti, u gotovo pola stoljeća mira i blagostanja. Za nju su Tito i njegovi samo diktatori i zločinci, progonitelji Hrvata.
O.K. Tuđmanu priznajem državu, iako svjesna da Hrvatska nije nastala njegovim dolaskom na vlast. No čemu država ako je ispražnjena od sadržaja (čitaj života). U čemu je ta njezina vrijednost? U gladi, nezaposlenosti, strahu od bivših branitelja?
Sve te teme koje se ljudima u Hrvatskoj u kampanjama i mimo njih u kontinuitetu nameću nemaju, brate, nikakvu svrhu do one da ostanemo svaki u svom rovu. Da tako ušančeni ne primijetimo da su nam umjesto stvarne demokracije ’90 podvalili populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljude u crnom s ogromnim križevima, jeftini senzacionalizam u medijima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon drugačijih – falsifikat.
Anton Šuljić: ”Neki naši svećenici u stalnom su otporu prema Papi”
Piše: Vlado Vurušić
Foto: Darko Tomaš CROPIX
Nedavno je u Vatikanu završila izvanredna biskupska sinoda, koju su neki euforično proglasili revolucionarnom, a drugi su pak zabrinuto uočili jaku polarizaciju, pa i nepremostivi raskol liberalne i konzervativne struje u katoličkom kleru kada se radi o pitanju obitelj, pravima rastavljenih te statusu homoseksualaca. U očuvanju konzervativnih stajališta prednjačile su istočnoeuropske Crkve, među kojima i hrvatska, koje, dojam je, iskazuju, blago rečeno, određenu suzdržanost prema papi Franji. [Read more…]
Da je Bozanić odgovoran…
Primivši predstavnike hrvatskih branitelja (i ponajprije raznih invalida) zajedno sa svim svojim pomoćnim biskupima, te prenijevši njihove prosvjede i zahtjeve u svome priopćenju, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić iskazao je najviši dopušten stupanj solidarnosti s njihovim htijenjima. A i oni s njime, jer jedino od njega nisu zahtijevali da siđe među njih, nego su mu došli na noge, kao svome prirodnom vođi. Što je slava i odgovornost.
Kardinal u tom sklopu prenosi da branitelji “nisu željeli prosvjede. Iznijeli su konkretne primjere podcjenjivanja njihovih problema i nebrige onih koji su u državnim institucijama zaduženi za njih”, a to je zabrinjavajuće ne “samo glede odnosa prema ljudima koji su podnijeli najviše žrtava za obranu i slobodu hrvatske domovine, nego se tiče cjelokupnoga odnosa prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva.
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Istaknuli su da ih bole postupci kojima je očita namjera izjednačavanje agresora i žrtve, napadača na Hrvatsku i hrvatskih branitelja, zatim neosjetljivost prema istinskim stradalnicima rata, medijsko manipuliranje i prikazivanje branitelja kao problematičnih ljudi koji imaju povlastice, koji su nasilni i nesposobni te kao takvi teret društva. Vrijeđa ih gaženje hrvatskoga identiteta”, stoji u priopćenju.
Dodaje se da “uočavaju dalekosežne posljedice nepoštenja i političkoga klijentelizma na svim razinama društva”.
S jedne strane, dakle, riječ je o nepravdama ili onome što se invalidima doima kao nepravda (a tu je percepcija ponekad važnija od nakane s druge strane), pa i o onome što mnogi (uključujući potpisanoga) vide kao nepravdu: o korupciji i klijentelizmu – ali s druge strane tu su jasne moralno-političke poruke: da prevladavaju negativan odnos “prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva”, “izjednačavanje agresora i žrtve”, “gaženje hrvatskog identiteta”.
Kad kardinal Bozanić govori kako “treba tražiti korake za premošćivanje poteškoća u skladu s istinom”, dobro je imati na umu da istina, u crkvenom jeziku, nije ni filozofski ni pravni pojam, nego teološki, pa još Stari zavjet kaže da istina znači “služiti Bogu” (Jš 24,14), a Isus precizira: “Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) i eksplicira: tko ne prihvaća njegovu objavu istine nije od Boga, nego na strani Đavla koji je laž i otac laži (Iv 8,40-47).
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
U novinarstvu je istina ono što se podudara s materijalnim činjenicama (a budući da je važno ne samo što je isto, nego i po kome je isto, novinarstvo iziskuje barem dva međusobno neovisna izvora ako nema materijalnog dokaza – dok vjera niječe samu mogućnost drugog izvora).
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Ili kada branitelji kažu da treba zgaziti “dvije crvene zmije”, Josipovića i Milanovića, demokratski izabrane (kao i oni prije njih)? Je li istina, primijenjena tu i sada, zapravo ustaška država i njezino poimanje nacionalnih i ljudskih prava ili ovakva demokracija, koja nam na vlast dovodi ono što smo zaslužili? To nam ne kaže nijedan od naših nadbiskupa – dovoljan im je sam pojam “istina”, zna se.
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Porfirije Perić: ”Ćirilica u Vukovaru je pitanje ljudskih prava Srba”
Piše: Saša Kosanović
Foto: Privrednik.net
(Napomena uredništva: Objavili smo, 20. rujna, razgovor koji je dr. Porfirije Perić dao Radio Beogradu uoči ustoličenja kao mitropolit zagrebačko-lubljanski. Zašto ga tako brzo opet ugošćavamo? Jer je ovo njegov prvi nastup za jedan medij u Hrvatskoj otkako je inauguriran i zato jer smo procijenili da su njegove mirotvorne i ekumenske poruke iako vrijedne te zaslužuju da ga još jednom s pažnjom saslušamo a, bude li sreće i poslušamo).
Iako su se mnogi iznenadili kada su čuli da dužnost mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga, nakon Jovana Pavlovića koji je umro u travnju ove godine, preuzima dr. Porfirije Perić, toj su se vijesti obradovali svi koji su imalo pratili dosadašnji rad toga 53-godišnjaka, donedavnog igumana manastira Kovilj u Vojvodini. Mitropolita Porfirija prati glas pristupačnog intelektualca velike životne energije, koji je od vojvođanskog manastira napravio mjesto susreta i istinski rasadnik dobrih ideja i dobre duhovne energije. Postao je, uz ostalo, poznat kao veliki ekumenist, borac protiv bolesti ovisnosti i duhovni prijatelj mnogih ljudi iz svijeta filma i muzike.
Sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju
Zastupajući manje krute stavove o mnogim društvenim pitanjima, dosta se razlikovao od tradicionalnog imidža većine sveštenika SPC-a. Njegov je izbor posebno zanimljiv u svjetlu toga što dolazi u sredinu opterećenu ratnom prošlošću, u zajednicu koja se bori za očuvanje svoga religijskoga i nacionalnoga identiteta, u okružje u kojem joj se širom otvaraju tek vrata asimilacije. Srpska pravoslavna crkva dobro je procijenila da je mitropolit Porfirije prava osoba koja vjernicima, ali i svim građanima srpske nacionalnosti u cijeloj mitropoliji, može pružiti novu nadu i hrabrost da ne zaborave svoj identitet. Čast nam je da je za svoj prvi intervju od stupanja na novu dužnost izabrao upravo “Novosti”.
Dolazite među vjernike koji su i u materijalnom i u duhovnom smislu pretrpjeli velike nedaće i u Drugom svjetskom ratu i u onom devedesetih. Kakva je vaša poruka pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, koji puno očekuju od vašega duhovnog vodstva?
Pre svega, želim da izrazim zahvalnost vama lično, kao i uredništvu uspešnog nedeljnika, na prilici da se obratim čitaocima “Novosti”, koje nisu samonikle: one rastu i razvijaju se na tradiciji srpskog izdavaštva u Hrvatskoj, koje traje veoma dugo. Ako se setimo “Srpskog zabavnika”, “Srbobrana”, pa i “Privrednika”, za koji sam i lično vezan a koji kao podlistak izdaju “Novosti”, jasno je da tu veliku tradiciju uspešno nastavljate i u ovim izmenjenim okolnostima.
U Hrvatskoj, Bogu hvala, pored mene su još četiri arhijereja. Mi svi zajedno činimo duhovno vođstvo pravoslavnih Srba u Republici Hrvatskoj. Osim vladike osečko-poljskog i baranjskog, g. Lukijana, na čije se životno iskustvo u mnogo čemu ugledamo, nas petorica smo, ne samo generacijski nego i po sagledavanju mesta Crkve u društvu, veoma slični. I episkopi sremski, g. Vasilije, i hercegovački, g. Grigorije, imaju ovde delove svojih eparhija. Dakle mi zajedno, u duhu sabornosti koja je imanentna Pravoslavnoj crkvi, treba da damo odgovore na sva važna pitanja i probleme koje na planu identiteta i duhovnog života imaju naši vernici.
Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje
Moja uloga koju, ex officio, imam kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski je da osnažim saborno sagledavanje crkvenih pitanja na ovom prostoru, s obzirom na to da delujemo u jednoj državi, jedinstvenom ustavno-pravnom prostoru u kojem naš narod živi u istim ili sličnim socijalnim okolnostima. I napokon, mi pravoslavni hrišćani koji živimo ovde treba da život sagledavamo i poučavamo se biblijskim primerima. Pogotovu posle nedaća koje ste pomenuli. Knjiga o Jovu kaže da, kad me Gospod iskuša, izaći ću čist kao zlato. To znači da sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju.
SPC ima važnu ulogu u životu pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj, ali mnogi ovdašnji Srbi odgojeni su kao ateisti i agnostici. Želite li ih okrenuti Crkvi? Poznato je da su vaša vrata uvijek bila otvorena i onima koji nisu vjernici…
Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje. Zbog toga je naš zadatak da ukažemo da jevanđelje Hristovo upućuje na život u zajednici, neprestano davanje sebe drugima, nesravnjivo teži. Potrebno je, uz lični primer, autentično svedočenje, izgraditi i novi pristup, novu semantiku koja će mladima ukazati da je Hristov put jedini koji daje smisao životu i gasi metafizičku žeđ. Ali sve te prepreke i iskušenja, koji su kod Srba u Hrvatskoj i teži zbog nedaća koje ste pomenuli, savladaćemo samo ukoliko mi sveštenici budemo slušali tihi glas Hristov.
Foto: s.seebiz.eu
Rat je mnoge građane srpskog porijekla pokolebao i uplašio u definiranju njihovoga nacionalnog identiteta. Mislite li da se SPC treba aktivnije uključiti u zaustavljanje procesa asimilacije?
U pristupnoj besedi dao sam obrise programa svog rada. Budući da sam upoznat sa tim problemom, citirao sam svetog vladiku Nikolaja, ohridskog i žičkog, koji za svetog Savu kaže da je svet poštovao i zavoleo njega, pa zatim i njegov narod, ne zato što je proslavljao Srbe nego zato što je proslavljao Hrista. Vladika Nikolaj rekao je zapravo šta je posao Crkve i sveštenika: da služe liturgiju, da propovedaju jevanđelje, da čine dobro svim ljudima. To je najviše, najdelotvornije i, rekao bih, jedino šta Crkva treba da radi i po pitanju asimilacije, odnosno očuvanja identiteta.
Otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti
Patrijarh Irinej i vi poznati ste ekumenisti. Nedavni susret carigradskog patrijarha Bartolomeja i pape Franje ohrabrio je mnoge koji se nadaju jačem povezivanju pravoslavlja i katoličanstva. Mislite li da ekumenizam ima budućnost u Hrvatskoj?
Za pojedine je ekumenizam zlo, izdaja pravoslavnog identiteta. Za mene je nasušna potreba za svedočenjem, bratoljubivim dijalogom, kao suštinom Crkve. Hristos je rekao: “Da svi jedno budu, kao Ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu, da svet veruje da si me Ti poslao.” Često zaboravljamo da imamo više godina jedinstva nego razdeljenosti. Nadam se da će ovaj novi milenijum voditi jedinstvu. Imperativ je jevanđelja da radimo na jedinstvu, uprkos svim preprekama, uzdajući se uvek u Božju pomoć i promisao Njegovu.
Gost na vašem ustoličenju bio je i sisački biskup Vlado Košić, kojeg ste predstavili kao prijatelja iz studentskih dana, ali koji u svojim istupima nerijetko koristi antisrpsku retoriku i djeluje suprotno pravilima ekumenskog dijaloga. Kako s braćom poput njega graditi ekumenizam?
Nedavno sam proveo nekoliko sati u otvorenom i iskrenom razgovoru sa bratom, biskupom Košićem. Dotakli smo se mnogih aktuelnih pitanja, pa i ovih koja mi postavljate. Na neke pojave ne gledamo isto. Slušao sam ga i on je slušao mene. Pokušao sam da ga razumem, slušajući njegove argumente koji su bili logični i čvrsti, ali i ja sam se trudio da moje reči budu bratske i blage, a argumenti jaki i jasni. Verujem da iskrenim dijalogom možemo razumeti jedan drugoga i postati bliži i da samo tako i mi, kao crkveni pastiri, skromno možemo, blagodaću Božjom, doprineti da svaki čovek, ne ugrožavajući drugog i drugačijeg, na ovim prostorima živi potpuno slobodno. Uskoro ćemo se opet sresti i nastaviti razgovor.
Godinama ste u Srbiji bili na čelu Republičke radiodifuzne agencije (RRA). Jeste li zadovoljni količinom programa religijskog sadržaja u Srbiji?
Nikad dosta Božje reči. Čovek ne živi samo o hlebu, nego o svakoj reči koja izlazi iz usta Božjih. Bio sam neko vreme na čelu nezavisnog regulatornog tela, ali time nisam imao veći uticaj na televizijske programe. Uostalom, svaka medijska kuća, pa i javni servis, ima svoju programsku koncepciju, svoju uređivačku politiku.
Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana
Na HRT-u pravoslavci nemaju svoju emisiju, a svoju redakciju nemaju ni građani srpske nacionalnosti. Mislite li da bi se to trebalo promijeniti?
Na RTS-u postoje emisije, sedmična “Verski mozaik Srbije” i svakodnevna “Verski kalendar”, u kojima su, po principu pozitivne diskriminacije, ravnomerno zastupljene sve crkve i verske zajednice koje su istorijski utemeljene u Srbiji. Prema tome, u njima je redovno zastupljena i Katolička crkva. Nije teško zapaziti da HRT ne primenjuje ovakav princip. Svih ovih meseci otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti. Treba primeniti evropske standarde i svakome dati isto pravo da ravnomerno bude zastupljen na javnom servisu. Lično ću se, po meri svojih mogućnosti, za to zauzeti, a verujem da ću naići na razumevanje.
Predajete na Bogosloviji i to pastoralnu psihologiju. Možete li nam reći nešto o tom dijelu vašeg rada? Hoćete li ostati profesor?
Da, ostajem profesor. Mislim da je važno biti u dodiru sa studentima i naučnicima, imati uvide u dostignuća ne samo iz teologije, nego i iz psihologije, filosofije, sociologije, politikologije, bioetike i drugih nauka. Ta saznanja mogu da obogate naš pastirski pristup vernicima. Bitno je razumeti antinomije modernog čoveka. To je nemoguće bez saznanja, a najvitalniji istraživači na tom polju su studenti. Mladost je otvorena prema večnim pitanjima. Isusu je mladi čovek postavio pitanje: “Učitelju blagi, šta da učinim da zadobijem život večni?”
Foto: Pouke.org
Puno ste se bavili mladima koji boluju od različitih ovisnosti i posljedica drugih štetnih aktivnosti: mislite li, u nekom obliku, s time nastaviti i u Hrvatskoj?
Mislim da je nužno nastaviti sa društvenim radom. Bolesti zavisnosti su jedan od novih oblika otuđenja. Biti ravnodušan znači biti lišen socijalne empatije, to jest kvijetistički i uskogrudo zabijati glavu u pesak i bežati od naše budućnosti, a to su mladi. Razbijene porodice i društvo okrenuto srebroljublju upravo uzrokuju devijacije kao što su narkomanija, alkoholizam, zavisnost od kompjuterskih tehnologija. Crkva nije istinska crkva ako ne izlazi u susret palom čoveku. Ako mu ne pruži obe ruke, ona je samo relikt prošlosti i estetika ljubitelja obreda, bilo koje konfesije ili denominacije.
SPC je prije Drugog svjetskog rata imao brojna dobra i zgrade koje su nacionalizirane. Je li vam poznato u kojoj mjeri je izvršena denacionalizacija?
Pokazalo se da je denacionalizacija veoma složen proces, zato što je u međuvremenu promenjeno više titulara imovine. Radi se o neotuđivim pravima. Država je već dosta oduzetog vratila. Budući da je Hrvatska članica Evropske unije, uveren sam da će oduzeto biti vraćeno koliko god je to moguće. Sa druge strane, to jeste bitno pitanje za SPC, ali ne i najbitnije. Naša služba Hristu je suština našeg postojanja. Rečeno je: “Ištite pre svega carstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve ostalo će vam se pridodati.”
Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga
Ne možemo pobjeći od teških pitanja. Kakav je vaš stav o beatifikaciji Alojzija Stepinca, o čemu su mišljenja katolika i pravoslavaca često dijametralno suprotna?
Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana.
Kakav je vaš stav o aktualnom problemu postavljanja ćiriličnih ploča u sredinama u kojima je trećina stanovnika srpske nacionalnosti?
Nažalost, to je pitanje u velikoj meri negativno ispolitizovano. Pojedinci zloupotrebljavaju bol onih koji su u nesretnim i bezumnim krvoprolićima devedesetih godina prošlog veka izgubili svoje bližnje. Taj bol razumem i svakodnevno se kolenopreklonim i molim Bogu da im da utehu onako kako samo on ume. Isto tako, celim srcem se molim da svakoj nevinoj žrtvi, bez obzira kom narodu i kojoj veri pripada, podari carstvo nebesko. Ali politizacijom pitanja kao što je ćirilica, radi postizanja koristoljubivih, dnevnopolitičkih ciljeva, pojedinci ne samo da ne doprinose ublažavanju bola, nego ga još više produbljuju i otvaraju mogućnosti za nove i teže rane.
Da budem jasan: svako ko živi u Hrvatskoj treba da poštuje zakone ove zemlje, da razvijajući lične i kolektivne potencijale doprinosi opštem dobru i razvoju države. A država i društvo su dužni da štite i afirmišu negovanje duhovne i nacionalne posebnosti, lično-sabornog identiteta svakog naroda i pojedinca. To važi i za Srbiju, za Hrvate u Srbiji, kao i za Srbe u Hrvatskoj. Izražavam nadu da će i Katolička crkva doprineti očuvanju verskog i kulturnog identiteta Srba, onako kako to nastoji da čini Pravoslavna crkva u Srbiji.
Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga. Ono što se danas naziva zapadnom civilizacijom, a ja je bez obzira na mane i iskušenja izjednačavam sa hrišćanskom civilizacijom, stvorio je Milanski edikt, davši pre trinaest vekova slobodu savesti svakom narodu i svakoj ličnosti. Ako smo hrišćani, to vrhunsko načelo slobode ćemo negovati, a ne gušiti.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
- 1
- 2
- 3
- 4
- Next Page »
